KULTURNA I PRIRODNA BASTINA NA PODRUCJU REPUBLIKE HRVATSKE
1.Spomenici materijalne kultureNa podrucju danasnje neovisne
drzave Republike Hrvatske postoje brojna arheoloska nalazista iz
svih razdoblja ljudske povijesti o kojima smo vec nesto rekli u
pregledu povijesti, a ovdje cemo istaknuti samo ono najvaznije,
poglavito iz kulturne povijesti. Tako je npr. nalaz pracovjeka u
Husnjakovu brdu kraj Krapine potkraj 19. st. sto ga je izveo
hrvatski paleontolog Dragutin Gorjanovic - Kramberger (1899.) i
danas jedan od najvaznijih lokaliteta te vrste u svijetu. Osim
Krapine poznata su nalazista u Sandalji kraj Pule, Veternici kraj
Zagreba, Vindiji kraj Ivanca, Grapcevoj spilji na Hvaru, Sarvasu
kraj Osijeka, Vucedolu kraj Vukovara i dr.Buduci se teritorij
danasnje Republike Hrvatske nalazi na zapadnom, rimskom podrucju
Carstva, ali da se razvijao i pod utjecajem istocne, grcke, odnosno
bizantske kulture, tu postoji raznolikost oblika zivota,
gospodarstva, graditeljstva i uopce u cjelokupnoj kulturnoj
bastini.To naslijedje djelovalo je i na slavenske doseljenike,
poglavito Hrvate, koji vec na rusevnim, ali nazocnim temeljima
Rimskog Carstva, stvaraju svoju vlastitu, autohtonu kulturu,
naravno u skladu s njihovim skromnim mogucnostima i iskustvom. Tako
se tu uz velebne i dobro uscuvane divot - gradjevine poput palace
rimskog cara Dioklecijana u Splitu, isto tako monumentalne arene
cara Vespazijana u Puli, nalazi i prekrasna bazilika biskupa
Eufrazija u Porecu iz 6. st. po Kristu. Sve su te tri iznimne
gradjevine stoga upisane u UNESCO-vu listu posebne svjetske
bastine.U novije vrijeme upisan je u listu i grcki, pa rimski,
odnosno kasnije bizantski, a danas hrvatski srednjovjekovni grad
Trogir, zapravo njegova gradska jezgra na otoku koji je, poput
Splita koji se razvio unutar Dioklecijanove palace, pravi
arhitektonski muzej na otvorenom. Tome nisu daleko gradske jezgre
Kotora, Dubrovnika, Stona (s najvecim obrambenim zidom iza kineskog
na svijetu), Korcule, (ciji gradski raster podsjeca na riblji
kostur), pa Zadra, Nina, Raba, Paga, Osora, Senja, Rovinja, te Huma
i Roca u Istri koje nazivaju najmanjim gradovima na svijetu.Hrvati
se osobito ponose svojim brojnim srednjovjekovnim i renesansnim
crkvama i katedralama poput onih u Ninu, Zadru, (Sv. Donat, Sv.
Krsevan i Sv. Stosija), pa Sv. Duje u Splitu, koja je kao
najstarija katedrala u Europi nastala unutar i na temeljima
Dioklecijanove palace. To su i crkva Sv. Lovrijenca - Ivana u
Trogiru, Sv. Tripuna u Kotoru (danas u Crnoj Gori), pa na Hvaru,
Rabu, Pagu, Trsatu, Rovinju, Senju, a poseban graditeljski dragulj
je katedrala sv. Jakova u Sibeniku koju su pobunjeni Srbi 1991.
tesko ostetili, ali je ipak nisu uspjeli srusiti. U kontinentalnom
dijelu Hrvatske su takodjer brojne crkve i samostani, te gradske
jezgre, ali nesto mladje po postanku. Ostaci romantickog samostana
Rudine kraj Pozege, iz 12. st. cija je plastika rijetkih oblika
izazvala iznimnu pozornost na Svjetskoj izlozbi u Parizu 1971.
potvrdjuju da je i sjeveroistocna Hrvatska (Slavonija) bila u
predtursko vrijeme razvijene poput ostale srednje Europe. Medjutim,
sve je unisteno tijekom gotovo dvostoljetne osmanlijske
agresije.Medju spomenike najvisih kategorija treba ubrojiti
samostan i crkvu u Iloku, gradsku jezgru u Vukovaru i Pozegi, crkvu
Sv. Lovre u Pozegi, samostan u Nasicama, renesansne utvrde u Brodu
(Slavonskom) i Osijeku, crkvu Sv. Marije u Kutini, pa barokni
Varazdin, gornji Grad u Zagrebu s crkvama Sv. Marka i Sv. Katarine,
pa katedrala sv. Stjepana kralja, hrvatska prvostolnica.
Graditeljski je zanimljiva i katedrala u Djakovu, barokne crkve u
Belcu (Hrvatsko zagorje), u Selima kraj Siska, ali i samostan u
Hrvatskoj Kostajnici i crkva u Petrinji i Gori koje su srusene u
velikosrpskoj agresiji 1991. Zacudo, postedili su Srbi ostatke
portala cistercitskog samostana u Topuskom, ali su tesko
devastirali samostan pavlina u Kamenskom kraj Karlovca, samostan
franjevaca i dvorac obitelji Eltz u Vukovaru i druge.Brojni
hrvatski benediktinski, franjevacki, dominikanski, pavlinski i
isusovacki samostani imaju izuzetnu kulturno - povijesnu,
graditeljsku, arhivsku i bibliotecnu vrijednost, npr. samostani u
Dubrovniku (gdje je radila i prva ljekarna o ovom dijelu Europe),
pa samostan na Mljetu, Blaca na Bracu, Visovac u jezeru na utoku
Krke u more, a na kontinentalnom dijelu Hrvatske najpoznatiji su
samostani u Lepoglavi, Varazdinu, Pozegi, Brodu i drugdje. U
Hrvatskoj i BiH katolici - tj. Hrvati posebno stuju kult Djevice
Marije kojoj su posvecena brojna svetista, crkve i samostani.
Najpoznatija su medju njima ona u Mariji Bistrici nedaleko Zagreba,
u Trsatu (Rijeka), u Sinju, u Aljmasu, Vocinu u Krasnom na Velebitu
i druga. U Hrvatskoj postoji i nekoliko pravoslavnih samostana i
crkava s vrijednim ikonama i inventarom. To su Orahovica, Lepavina,
Gomirje, Krka, Krupa i dr. Postoje i crkve koje pravoslavni
smatraju svojima kao npr. Sv. Spasa na izvoru Cetine, ali je ona
mnogo starija od 17. st. kad su Vlasi, danasnji Srbi, doselili na
podrucje Hrvatske.Buduci je Hrvatska bila u 15. i 16. st. predzidje
krscanstva i jedna od posljednjih crta obrane krscanske Europe od
Osmanlija, na hrvatskom tlu od Zemuna do Jajca, Knina, Dubrovnika
izgradjeno je dva - tri niza tvrdih gradova ciji se ostatci ili
dobro ocuvani objekti i danas vide. To su, prije svega, velebne
dubrovacke zidine, Klis ponad Splita, kninska utvrda, sibenska
utvrda i utvrdjena luka, tvrdjava Nehaj u Senju, Ogulin, karlovacka
utvrda u obliku zvijezde, tlocrtni Sisacki grad, Zrin, Gvozdansko,
Ozalj, Okic, Medvedgrad ponad Zagreba, Veliki Tabor, Varazdin,
tvrdjava Zrinskih u Cakovcu, Kalnik - grad, Djurdjevac i drugi. U
najzapadnijem dijelu Hrvatske, u Prigorju i Zagorju, izgradjeni su
mnogi prekrasni dvorci hrvatskog plemstva kao sto su Trakoscan,
Miljana, Opeka, Klenovnik, Gornja Stubica, Marusevec, Novi Marof,
Lobor, Janusevec, Luznica, Kerestinec, Brezovica, Slavetic, te
nesto mladji dvorci po postanku u Virovitici, Nasicama, Donjem
Miholjcu, Valpovu, Kutjevu, Cerniku, Vukovaru i drugdje.2.
Spomenici pisane i likovne kultureMalo je naroda u Europi, gotova
da ih i nema, koji su doselili na podrucje Rimskog Carstva, u
njegov zapadni dio, a da se nisu romanizirali i utopili u toj visoj
kulturi, izgubili svoj jezik a cesto i ime (Franci, Burgundi, Goti,
Langobardi). To se, medjutim, nije dogodilo i s Hrvatima koji su
primili tekovine te kulture, zatim i krscanstvo, djelimice pismo
(latinicu), ali se nisu nikada asimilirali, nego su, naprotiv,
brojne Iliroromane, Avare, Vlahe i dijelove drugih naroda
kroatizirali. Taj proces kroatizacije najbolje se mogao pratiti bas
na rimskim, bizantskim gradovima u istocnoj, hrvatskoj obali
Jadranskog mora, npr. u Splitu, Zadru, Trogiru, Rabu, Dubrovniku i
drugima cija je kroatizacija trajala sve do novijeg doba.Isto tako
mozemo ne bez ponosa reci da ima malo naroda koji su na temeljima
rimske i bizantske kulture stvarali svoju vlastitu koja je usprkos
utjecajima ipak autohtona, iako u skromnijim razmjerima, sto
potvrdjuju brojne crkvice cesto izgradjene na temeljima rimskih
hramova, ali samo na jednom dijelu tih golemih gradjevina. Npr.
crkva Sv. Kriza u Ninu je, zapravo, katedrala u malom, a grad Nin,
koji su Hrvati podigli na mjestu anticke Nne, uostalom kao i
susjedni hrvatsko gradovi po postanku kao sto su Biograd i Sibenik,
pokazuju kako su Hrvati ubrzo usvojili pomorsku i urbanu kulturu
svojih prethodnika i uskoro postali takmaci grcko - rimskim
primorskim gradovima koji su u pravilu bili od njih stariji
najmanje jedan milenij. Pa i najmladji medju njima, Split, upravo
ove godine slavi 17 stoljeca svog postojanja.Ono po cemu se Hrvati
isticu i razlikuju od slavenskih i drugih srednjoeuropskih naroda
je broj pisanih spomenika u kamenu s imenima njihovih knezova i
kraljeva, po poveljama koje su njihovi vladari ostavili u originalu
ili prijepisima, po opisima bizantskih i franackih kronicara, po
spisima i zapisima koji su sacuvani u rimskim arhivima, poglavito
onom Sv. Stolice, dakle po pisanim spomenicima od iznimne povijesne
vaznosti. Hrvati, kao narod drze da je njihova povijest u stijenu
upisana, a to potvrdjuju odlomci u kamenu s imenom kneza Trpimira,
Branimira, te spomenik nad spomenicima kakvi su npr. Viseslavova
krstionica koja svjedoci ne samo o tome da su Hrvati prihvatili
krscanstvo nego i zapadnu kulturu i civilizaciju. To se isto moze
reci i za Bascansku plocu s pocetka 12 st. koja je unikat kakvim se
ne moze podiciti ni jedan slavenski narod, tj. da imaju urezano u
kamen ime svojega vladara Zvonimira, da se tu izricito kaze da je
on kralj i da je sve to napisano i hrvatskim jezikom i hrvatskim
pismom. I to u vrijeme kad onodobno Europom dominiraju latinski
jezik i latinica, te na istoku grcki jezik i pismo.Medju poveljama
najvaznija je ona iz 852. koja se sacuvala u prijepisu, a spominje
i ime kneza Trpimira i ime naroda, tj. Hrvati, iako su Grci taj
naziv, za koji mnogi drze da je iranskog podrijetla, zapisali i
sest stoljeca prije toga. Isto tako je vazna isprava koju 879.
izdaje Hrvatima papa Ivan VIII. i priznaje knezevinu, tj. drzavu
Hrvata, kao i njenog kneza Branimira. Hrvatski kralj Petar Kresimir
IV. zapisuje u jednoj darovnici kako je Jadransko more - mare
nostrum - tj. nase dalmatinsko more. Sacuvana prisega hrvatskog
kralja Zvonimira papi Grguru VII., onom koji je Henrika IV.,
velikog njemackog cara, natjerao u Canossu, potvrdjuje crno na
bijelom kako je on zakoniti kralj Hrvatske. Ako tome dodamo citavo
poglavlje koje bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet posvecuje
Hrvatima, te kronike popa Dukljanina, Tome Arhidjakona, arapske,
ugarske, ruske i druge zapise, onda mozemo zakljuciti kako je o
postojanju hrvatske srednjovjekovne drzave, prve kraljevine medju
svim Slavenima, sacuvano mnogo izvora koji potvrdjuju kako su
Hrvati bili iznimno vazan cinitelj na medjuprostoru Franackog na
zapadu i Bizantskog Carstva na istoku.Rekosmo da su Hrvati vec u
12. st. pisali na svom pismu i jeziku, ali treba dodati da su se
sluzili, zapravo, s tri pisma, tj. latinicom, glagoljicom i jednom
verzijom cirilice zvanom bosancica. Jezik kojim su se sluzili u to
doba bio je staroslavenski, tj. ondasnji jezik koji su tada
razumjeli svi slavenski narodi. Posebno treba istaknuti da su
Hrvati jedini narod koji je ishodio pravo obavljanja svete sluzbe
Bozje na svom jeziku, a svi ostali su se morali sluziti jednim od
tada priznatih jezika (latinski, grcki, hebrejski). A danas, kad se
svi narodi u sluzbi Bozjoj koriste svojim nacionalnim jezicima,
Hrvati se i opet razlikuju jer osim hrvatskog knjizevnog jezika u
uporabi je u zapadnoj Austriji i istocnoj Madjarskoj jezik
Gradiscanskih Hrvata. Do tih posebnosti doslo je ne samo zbog
specificnog polozaja izmedju Zapadne i Istocne crkve, odnosno
Franackog pa Njemackog Carstva i Bizanta, nego i zbog uporne borbe
i narodne samosvijesti u ondasnjih Hrvata koji su znali sacuvati
ono sto je cinilo plemenski, narodni a danas nacionalni identitet.U
razdoblju od 12. do 16. st. kad Hrvatska zivi u zajednici s
Ugarskom, kad te dvije zemlje povezuje zajednicka dinastija, tzv.
personalna unija, postoje brojni dokumenti na latinskom i ponesto
na hrvatskom jeziku, npr. isprave zajednickih kraljeva, Kolomana u
12., Bele IV. u 13. st. i drugih, ali i zapisi hrvatskih sabora,
ali, sto je najvaznije, i tekst prvih gradskih i drugih statuta i
zakonika. Najvazniji medju njima je Vinodolski zakon iz 1288. pisan
hrvatskom jezikom i glagoljicom. To pokazuje kako je hrvatsko
drustvo 13. st. vec gospodarski i kulturno razvijeno, kako ima
svoje stoljetne pravne norme, obicajno pravo, koje tada prvi put
zapisuje svojim jezikom. Isto taku su vazni Trogirski, Korculanski,
Poljicki i drugi statuti, Statut Zagrebackog kaptola, prvi urbari,
a sredinom 15. st. nastao je i tzv. Istarski razvod koji je pisan
takodjer hrvatskom jezikom i glagoljicom, ali prvi njegovi zapisi
potjecu iz 1325. godine. Razvod zapravo znaci podjelu zemlje, tj.
odredjivanje medja, a taj je dokument iznimno vazan zato sto
pokazuje da je i Istra, iako u mletackoj upravi, bila po etnickom
sastavu, pismu, jeziku, kulturi hrvatska zemlja.Medju najljepse i
najbogatije ilustrirane pisane spomenike srednjeg vijeka spadaju
misali, tj. crkvene knjige pisane rukom na pargameni, a svezane uz
sluzbu Bozju - misu. Sacuvali su se misali cak iz 11. i 12. st., pa
Zagrebacki misal biskupa Kazotica iz 14. st. i istodobno Trogirski,
Vatikanski i Misal kneza Novaka. Ova dva posljednja, pisana
glagoljicom, spadaju medju ponajljepse misale iz hrvatske kulturne
bastine. Treba posebno istaknuti da je i prva knjiga poslije
Gutenbergova izuma bio Misal po zakonu Rimskog dvora iz 1483.
(Kosinj?) i njegov skori pretisak u Senju 1494. godine. Uz
spomenute postoje i misali Jurja od Topuskog i Pavla Modrusanina,
oba iz 15. stoljeca. Sluzbeni Rimski misal iz 1570. preveo je s
latinskog Bartol Kasic, ali nije objavljen, a prvi preuredjeni
misal na hrvatskom jeziku objavljen je 1969. u Zagrebu.U Bosni je
od 12. st. nastajala posebna banovina u sjeni hrvatsko - ugarskog
kraljevstva i pod njenim suverenitetom. Ta banovina, poglavito za
bana Kulina (1180.-1204.) nastoji voditi i samostalnu politiku i
jacati gospodarske odnose. To se isto odnosi i na hrvatski
Dubrovnik koja tada postaje takmac Veneciji i nastoji uspostaviti
dobre odnose i s Bosnom, Srbijom, Dukljom, ali i sa svim
sredozemnim drzavama. Kulin s Dubrovnikom 1189. sklapa trgovacki
ugovor koji govori mnogo o razvoju gospodarskih i trgovackih odnosa
a pisan je hrvatskom jezikom. Slican je ugovor Tvrtko I. kao ban
bosanski sklopio s Dubrovcanima i, kao i Kulin, oslobodio ih svih
nameta i carina u svojoj banovini. Posebno upozoravam na te
cinjenice u nasa doba kad pregovori izmedju Republike Hrvatske i
BiH oko uporabe luke Ploce i prolaz kroz podrucje Neuma traje
godinama.Medju likovnim, kiparskim, slikarskim, zlatarskim i
drvorezbarskim umjetninama isticu se plutej s likom hrvatskog
kralja s krunom (Split) i lik hrvatskog dostojanstvenika iz
Biskupije kod Knina, oltarne pregrade (npr. u crkvi Sv. Martina u
Splitu), razni pleterni ukrasi (plutej sv. Nediljice u Zadru),
skrinja sv. Simuna i zbirka nazvana zlato i srebro Zadra, vratnice
splitske katedrale, rad majstora A. Buvine; prekrasni portal
katedrale u Trogiru, rad majstora Radovana, Orlandov stup u
Dubrovniku. Medju slikarima 15. i 16. st. isticu se J. Culinovic,
B. Jurjev, Vincet iz Kastva (Mrtvacki ples), A. Medulic, N.
Bozidarevic i minijaturist svjetskog glasa Julije Klovic - Croata.
Njihove slike, poglavito religioznog sadrzaja, ne zaostaju mnogo za
srednjoeuropskim djelima toga doba.3. Razvoj prosvjete, znanosti i
kultureZacetci skolstva u Hrvata sezu u 9. st. kad su na dvor kneza
Trpimira stigli prvi benediktinci iz Italije. U 10. st. u Zadru se
spominje prvi magister (ucitelj), a crkveni sabor u Splitu za
kralja Tomislava (925.) raspravlja i o skolovanju. U Zagrebu za
biskupa Kazotica u 14. st. postoji vec katedralna skola, sto je,
zapravo, pocetak visega skolstva u Hrvatskoj. Hrvati su se
skolovali na talijanskim sveucilistima i na pariskoj Sorbonni gdje
je oko 1390. i prvi Hrvat, imenom Juraj iz Slavonije bio
profesorom. On je prvi svijetu uz hebrejsko, latinsko i grcko pismo
pokazao i glagoljicu kao hrvatski alfabet.Prvo sveuciliste u
Hrvatskoj radilo je u Zadru potkraj 14. st. a vodili su ga
dominikanci. Bio je to glavni i generalni studij toga reda (1396.).
Takav status dobilo je 1671. i pavlinsko uciliste u Lepoglavi, a
isusovacka akademija u Zagrebu, dobila je 1669. od cara Leopolda I.
diplomu kojom joj se priznaju sva prava kao i ostalim sveucilistima
u Habsburskoj Monarhiji. Godine 1874. proglaseno je u Zagrebu
Sveuciliste Franje Josipa s tri fakulteta (filozofija, pravo,
teologija), prvo medju Juznim Slavenima. Do danas povecava se broj
fakulteta u Zagrebu na oko 50, a utemeljena su Sveucilista u
Splitu, Zadru, Rijeci i Osijeku. U Sarajevu je otvoreno Sveuciliste
1939., pa 1947. a danas rade fakulteti jos u Mostaru, Tuzli, Banja
Luci i Zenici.Prva akademija znanosti i umjetnosti (JAZU) osnovana
je 1866. u Zagrebu kao sredisnja znanstvena ustanova za sve Juzne
Slavene, pa se i nazivala Jugoslavenska akademija znanosti i
umjetnosti (danas Hrvatska akademija - HAZU). Medjutim, znanstvena
drustva su hrvatskom gradovima postojala su od 16. st. u
Dubrovniku, Splitu, Zadru, a u Splitu djeluje od 1703. i Academia
Ilirica. Istodobno u Dalmaciji i Istri rade i gospodarske akademije
i drustva s ciljem unaprjedjenja poljodjelstva. Prve tiskare na
ovom tlu pocinju s radom samo cetrdesetak godina poslije
Gutenbergova otkrica, tj. 1483. objavljen je spomenuti Misal na
hrvatskom jeziku, zatim Brevijar 1491. Prva tiskara radila je u
Kosinju ili Modrusu, a od 1494. radi tiskara u Senju, pa u Rijeci
1530., u Nedeliscu kraj Cakovca (protestantska) i u Zagrebu 1664.
Vecina prvotisaka (inkunabula) objavljena je glagoljskim pismom, a
prva latinicka knjiga je Lekcionar B. Splicanina tiskana u Veneciji
kao i mnoge druge hrvatske knjige.Prve knjiznice imali su brojni
samostani (Dubrovnik, Zadar, Split), privatne knjiznice javljaju se
vec u 16. st., a zatim knjiznice u bogoslovnim skolama, kaptolima,
biskupijama i gimnazijama, odnosno kod velikaskih obitelji npr.
Zrinskih. Potkraj 18. st. kad se ukidaju neki redovi njihove
knjiznice, npr. u Zagrebu pripadaju Zagrebackoj akademiji koja
1818. postaje javnom, a 1850. nacionalnom knjiznicom. To je
danasnja Nacionalna i sveucilisna (od 1874.) knjiznica, najveca po
broju knjiga u ovom dijelu Europe.Hrvatske ljekarne spadaju medju
najstarije u Europi (Trogir 1271. i Dubrovnik 1272.). Ljekarna Male
brace u Dubrovniku iz 1317. postoji i danas. Dubrovnik je prvi u
svijetu uveo i karantensku sluzbu (1377.).Arhivsku sluzbu obavljali
su u srednjem vijeku kaptoli, prva arhivska skrinja izradjena je za
potrebe Kraljevine Hrvatske i Slavonije 1643., a od 1744. Hrvatska
ima i svog drzavnog arhivara. To je danas Drzavni arhiv u Zagrebu
kao sredisnja, nacionalna ustanova. Osim drzavnih arhiva u
Hrvatskoj postoje i regionalni, pokrajinski, zupanijski i gradski
arhivi, a medju njima su u europskim razmjerima poznati posebice
Povijesni arhivi u Dubrovniku, Zadru i Splitu koji cuvaju brojne
spise o proslosti Hrvatske i hrvatskog zaledja, tj. BiH i drugih
zemalja na Balkanskom poluotoku.Kazalista na podrucju Hrvatske
postoje jos u antici, a o tome svjedoce ostatci amfiteatara u Puli,
Saloni (Solinu), na Visu. Od 15. st. postoje crkvena i gradska
kazalista u primorskim gradovima u Hrvatskoj. Prva kazalisna zgrada
podignuta je u Hvaru na istoimenom otoku 1612. godine. Kazalisni
zivot bio je osobito bogat u 16. st. u Dubrovniku, Zadru, Splitu, a
od 17. st. i u kontinentalnim gradovima, npr. u Zagrebu, Varazdinu,
Pozegi i dr. Tijekom 19. st. pocinje razvoj modernih kazalista u
Hrvatskoj, grade se kazalisne zgrade (u Rijeci 1805., u Dubrovniku
1809., u Splitu 1859., u Puli 1871.),a 1895. podize se
reprezentativna zgrada Hrvatskog narodnog kazalista u Zagrebu.
Danas postoje profesionalna kazalista s operom u Splitu, Rijeci i
Osijeku, te u Dubrovniku, Puli i Varazdinu.Muzeji i galerije kao
javne, narodne ili drzavne institucije su na ovom podrucju nastale
uglavnom tijekom 19. i 20. st. iako su u gradovima (Dubrovniku,
Splitu, Zadru) samostanima, kaptolima i u velikaskim obiteljima
(npr. Zrinski) kao i knjiznice, arhivi, razne zbirke bili poznati
jos u kasnom srednjem vijeku. Medju zbirkama su bile najcesce
numizmaticke, anticke, prirodne, oruzja i slicno. Prvi javni muzej
u Hrvatskoj utemeljen je u gradu - muzeju Splitu i to arheoloski
1821. godine. U sjevernoj Hrvatskoj sve pocinje s hrvatskim
narodnim preporodom. Godine 1841. osniva se Gospodarsko drustvo, a
1842. prva narodna kulturna ustanova Matica hrvatska koja pocinje
sa sustavnim skupljanjem svekolikog kulturno - povijesnog blaga.
Sluzbeno je Narodni muzej poceo s radom 1846. u Zagrebu i on i
danas radi kao Hrvatski povijesni muzej. Medjutim, zadarski Narodni
muzej djeluje vec od 1832. Danas postoje muzeji u svim vecim
gradovima, a arheoloski muzeji u Puli, Zadru, Splitu imaju anticke,
starohrvatske i druge eksponate velike vrijednosti, dok npr. onaj u
Zagrebu ima rijetki etrurski papirus, egipatsku mumiju i vrijednu
numizmaticku zbirku.Kad je biskup J. J. Strossmayer 1882. darovao
svoju vrijednu zbirku starih slikarskih majstora JAZU, utemeljena
je 1884. prva javna galerija u Hrvatskoj. Vec 1906. osniva se i
Moderna galerija, a prije desetak godina je A. Topic - Mimara
darovao svoju veliku i bogatu zbirku svom, hrvatskom narodu, pa je
ona sada najglasovitija galerija u Hrvatskoj - nazvana slikovito i
Mimarom. Vrijedne galerije postoje i u drugim vecim gradovima.4.
Jezicna kulturaPrije obrade suvremene jezicne problematike na
podrucju danasnje Republike Hrvatske treba podsjetiti na nekoliko
cinjenica: 1. da je samo hrvatski jezik, odnosno njegova tadanja
staroslavenska varijanta, imala, kao sto rekosmo, pravo sluzenje
mise i drugih crkvenih obreda na svom jeziku, te da su se na ovom
prostoru rabila i tri domaca pisma: glagoljica, bosancica i
cirilica. 2. da je tijekom 16. st. a i nesto kasnije hrvatski jezik
(crovata lingua) bio vojnicki i diplomatski jezik od Beca do
Carigrada i da su ga govorili svi Turci, a napose ratnici (M. A.
Pigafetta). 3. da je ikavski govor, koji je poglavito hrvatsko
narjecje, bio uobicajen u citavoj BiH od Jadranskog mora do Drine,
te da su se istim jezikom sluzili i okolni krajevi kao Dalmatinska
zagora, Lika, Slavonija, dakle jedno zaokruzeno podrucje citava
danasnja BiH i rubni dijelovi Hrvatske. Do dolaska Vlaha, danasnjih
Srba, nije se znalo za ijekavicu, pa je postojala samo Kraljeva
Sutiska (ne Sutjeska), Tintiste (ne Tjentiste), kameni spomenik
mrtvima se usicao u kamen (stecak) i nazivao biligom (ne biljegom).
I dalje: 4. da je rimski papa Urban VIII. godine 1623. nalozio svim
katolickim samostanima da otvaraju katedre vec uobicajenih crkvenih
jezika, (i arapskog) ali uz njih obvezno i ilirskog, a to znaci
hrvatskog jezika. To se odnosilo na samostane ali i sveucilista s
obje strane Alpa, dakle od Salamanke i Valencije u Spanjolskoj, do
Pariza, Klna, Beca, Bologne, Padove itd. U svezi s bliskoscu jezika
treba jos jednom odbaciti velikosrpsku stoljetnu laz kako su,
toboze, Hrvati preuzeli srpski jezik, onaj koji je u prvoj polovici
19. st. u svojim jezikoslovnim radovima kodificirao Vuk Stefanovic
Karadzic uz pomoc Slovenca J. Kopitara. Doista, Karadzic je 1818.
izdao Rjecnik srpskog jezika s osnovama gramatike, a vec prije toga
Slaveno - srpske narodne pjesme. Medjutim, priznao je kako se
pisuci Rjecnik sluzio brojnim sokackim, a to znaci hrvatskim
rjecnicima. Naime, prva hrvatska gramatika B. Kasica izasla je jos
1604., a za njom prije Karadzica jos pet - sest hrvatskih gramatika
sve do one S. Starcevica 1812.Prvi hrvatski rjecnik (uz jos 4
europska jezika) izasao je 1595., a napisao ga je F. Vrancic. Drugi
Mikaljin 1651. imao je 25 tisuca rijeci, a Karadzicev 157 godina
kasnije oko 26 tisuca. A za tim, prije Karadziceva, slijedi jos pet
hrvatskih rjecnika. I dok je spomenuti B. Kasic preveo Bibliju na
hrvatski 1630., Karadzic prevodi na srpski Novi zavjet tek 1847.
godine. Ako se uzme u obzir da je vecinu pjesama skupio po
Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori i sve proglasio srpskim narodnim
pjesmama, te da je od 1836. sve Hrvate osim kajkavaca i cakavaca
smatrao Srbima, a sve muslimane Srbima islamske vjeroispovjedi,
onda ce se vidjeti njegove velikosrpske osnove i teznje da sve
Juzne Slavene proglasi Srbima. To je sve Karadzic obrazlozio u
knjizici koja ima poglavlje Srbi svi i svuda koji je prvi osporio
A. Starcevic, a Franjo Racki, jugoslavenski orijentiran hrvatski
povjesnicar se upitao: Zar Srbi i na Mjesecu?. Ta srpska
posesivnost i nasilna srbizacija hrvatske, crnogorske, muslimanske
kulture, jezika, velikih imena gotovo je dvostoljetna konstanta
srpske politike, ali nazalost i znanosti. To je osim Karadzica na
etnografskom podrucju ucinio Jovan Cvijic u pocetku 20. st. i
europskoj znanosti podvalio toboznju znanost i etnicke karte u
kojima je srpski narod i jezik bio dominantan na citavom Balkanskom
poluotoku i dijelu srednje Europe.Nazalost, dio hrvatskih
jezikoslovaca prihvacao je naivno Karadzicevu polaganu srbizaciju
hrvatskog jezika. Bila je to struja tzv. vukovaca koja je smatrala
da su hrvatski i srpski jedan jezik, da ih treba sto vise
izjednaciti, ali na stetu hrvatskog jezika, poglavito onog
kajkavskog i cakavskog narjecja hrvatskog jezika. Vrhunac tih
nametanja bio je tzv. Novosadski dogovor 1954. gdje zakljuceno, pod
politickim pritiskom iz Beograda, da su hrvatski, srpski i
crnogorski jedan jezik (muslimani se ne spominju), ali se to
odnosilo i na njih. Uskoro je izdan Pravopis hrvatskosrpskog,
odnosno srpskohrvatskog jezika, pa pokrenut Rjecnik, ali je izasao
u Hrvatskoj samo do slova K i tada je napusten jer se shvatilo da
sve to vodi postupnoj srbizaciji hrvatskog (ali i onog mijesanog
jezika kojim se govorilo tada u BiH).Hrvatski je odgovor tom
jezicnom imperijalizmu bila Deklaracija o nazivu i polozaju
hrvatskoga knjizevnog jezika koju su 1967. potpisale sve kulturno -
prosvjetne ustanove i M. Krleza kao najugledniji hrvatski
knjizevnik toga doba. Izdan je 1971. i Pravopis hrvatskog jezika
koji je uskoro zabranjen i unisten, ali je objavljen u emigraciji,
u Londonu i tajno se sirio po Hrvatskoj. Od raspada Jugoslavije
1990. postoje u praksi novih drzava cetiri sluzbena jezika:
hrvatski, srpski, bosnjacki i, uvjetno govoreci, crnogorski.5.
Hrvatska knjizevnostPocetci hrvatske narodne i umjetnicke
knjizevnosti dosizu duboku proslost, a prvi pisani spomenik,
zapravo pocetak hrvatske knjizevnosti, cini Bascanska ploca iz
1105. godine. Jedna od posebnosti hrvatske knjizevnosti je
cinjenica da je od pocetaka do danas bila dijalekatski trovrsna,
stokavska u Slavoniji, kontinentalnoj Dalmaciji, Bosni, Hercegovini
i Dubrovniku, kajkavska u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (Zagreb i sira
okolica), i cakavska uzduz Jadranske obale od Istre, Primorje do
blizu Dubrovnika.Druga posebnost je u tome sto osim tri spomenuta
dijalekta (narjecja) hrvatski pisci pisu i na tada medjunarodnom
latinskom jeziku, koji je u Hrvatskoj bio u sluzbenoj uporabi
ponajduze u Europi, sve do ukidanja feudalnih odnosa i zavrsetka
hrvatskog nacionalnog preporoda u godini europskih revolucija -
1848. Uz to treba dodati da Hrvatska ima iznimno bogat latinitet,
medju najpoznatijima u Europi. Isto tako treba reci da su uzduz
hrvatske, jadranske obale Hrvati pisali i na talijanskom, npr. N.
Tomasseo, a u sjevernoj Hrvatskoj i na madjarskom. Pa je tako npr.
hrvatski velikas Nikola Zrinski objavio dotad najbolji spjev na
madjarskom jeziku Adrianskoga mora sirena (Venecija 1660.).Medju
najstarije i najvaznije tekstove hrvatske knjizevnosti spadaju
liturgicki, biblijski, pravni i prosvjetni. To su vec spomenuti
Vinodolski zakon (1288.), Istarski razvod iz 15. st., Ljetopis popa
Dukljanina iz 12. st., Zapis popa Martinca u Novljanskom brevijaru
s kraja 15. st. i dr. Treba dodati da su Hrvati imali svoju prvu
skolsku pocetnicu vec 1527. godine. Pocetci hrvatske latinske
knjizevnosti vezu se uz europski poznata imena kao sto su Janus
Pannonius (Ivan Cesmicki) i Marko Marulic cija Judita, napisana
1501., a tiskana1521. u versih arvackih slozena predstavlja prvo
veliko umjetnicko djelo na hrvatskom jeziku. Hrvatska knjizevnost
je imala i svoje pjesnike petrarkiste Dubrovcane Dz. Drzica i S.
Mencetica. Jednu od najljepsih ljubavnih pjesama u pet stoljeca
hrvatske knjizevnosti (Jur ni jedna na svit vila) kao i prvu
hrvatsku dramu napisao je u pocetku 16. st. Hvaranin Hanibal Lucic.
Prvi putopisni hrvatski spjev napisao je takodjer Hvaranin Petar
Hektorovic (Ribanje i ribarsko prigovaranje - 1568.), a prvi
hrvatski roman (Planine) objavio je Zadranin Petar Zoranic
(1536.).Najbrojnija i ponajbolja djela hrvatske knjizevnosti iz
razdoblja humanizma i baroka nastala su u Dubrovniku. Ipak, vrhunac
hrvatske humanistike tj. knjizevnosti koja je nadahnuta djelima
antickih pisaca cini opus spomenutog Marka Marulica. A medju
Dubrovcanima 16. st. isticao se prvi i dosad ponajbolji hrvatski
komediograf Marin Drzic. Njegov Dundo Maroje i druga djela i danas
odusevljavaju gledatelje u kazalistu. Drzic je po tematici blizak
Shakespeareu, Moliereu i Goldoniju, ali, a to je vazno, pisao je
prije njih. To isticemo stoga da spoznamo kako je hrvatska
knjizevnost toga doba isla ukorak, a ponegdje i prethodila
europskim umjetnickim strujanjima.Najvece djelo dubrovacke, a to
znaci i hrvatske knjizevnosti 17. st., a u mnogocemu najjaci
poetski izricaj izmedju Maruliceve Judite i Smrti Smail age Cengica
I. Mazuranica, cini Osman Ivana Gundulica, ali i oda slobodi kakva
je Dubravka, odnosno protureformatorski spjev Suze sina razmetnoga.
Gundulic je najsnaznija pjesnicka osobnost svoga stoljeca i u
europskim razmjerima, ali ipak nedovoljno poznat jer je pisao na
jeziku malobrojnog naroda. I zato nije cudo sto posesivni srpski
povjesnicari knjizevnosti bez imalo stida ubrajaju njega i citavu
dubrovacku knjizevnost u korpus srpske knjizevnosti(!) i to samo
zato sto je pisana stokavskim narjecjem, a ono je, toboze, po V.
Karadzicu, srpsko?Najvece ime preporodne hrvatske knjizevnosti je
Ivan Mazuranic sa svojim spomenutim Smail agom (1846.) i dopunom
Gunduliceva Osmana (1844.). Napisao je najprevodjenije djelo
hrvatske knjizevnosti, koje su kao i mnogo toga u hrvatskoj
knjizevnosti i kulturi neki Srbi nastojali pripisati sebi, odnosno
crnogorskom pjesniku Petru Petrovicu Njegosu, ali bez uspjeha. U
okviru romanticarske i nacionalno obojene hrvatske knjizevnosti
druge polovice 19. st. dominira ime Augusta Senoe, a medju
realistima potkraj toga stoljeca su najpoznatiji Ante Kovacic,
Eugen Kumicic, Ksaver Sandor Djalski i Josip Kozarac. Najsnazniji
pjesnik toga doba je Senjanin Silvije Strahimir Kranjcevic koji je
godinama zivio u Bosni, a najugledniji hrvatski pjesnik i kriticar
moderne, tj. pocetka 20. st. je Antun Gustav Matos.Najsnazniji,
najkompletniji i izvan Hrvatske najpoznatiji knjizevnik je Miroslav
Krleza (1893.-1981.). Medju pjesnicima treba posebno istaknuti Tina
Ujevica, Dobrisu Cesarica i zivuce Dragutina Tadijanovic (1905.) i
Slavka Mihalica. Medju prozaistima istaknuli su se M. Budak, V.
Kaleb, M. Bozic, Petar Segedin, a od zivucih Ranko Marinkovic, Ivan
Aralica, Pavao Pavlicic i dr.Treba, na koncu, reci kako je hrvatska
knjizevnost imala od 1945. i svoju, dopunsku granu. Bila je to
knjizevnost, ali i znanost iseljene ili emigrantske Hrvatske o
kojoj se nista nije smjelo znati u Hrvatskoj u okviru Jugoslavije.
U egzilu su djelovali mnogi prognani Hrvati poput Vinka Nikolica,
pjesnika Viktora Vide i dr. Izdavali su novine i casopise kao npr.
Hrvatsku reviju koju je Nikolic prenio 1991. u slobodnu i neovisnu
Hrvatsku. Treci ogranak hrvatske knjizevnosti je ona u
Gradiscanskih Hrvata u Austriji, i drugih Hrvata u Madjarskoj i
Jugoslaviji (Sokci, Bunjevci, Bokelji i dr.).6. Narodna
kulturaNarodi koji zive na podrucju danasnje Republike Hrvatske,
poglavito Hrvati, imaju bogatu narodnu ili pucku kulturu, tradiciju
i predaju. To se poglavito odnosi na narodnu, usmenu knjizevnost,
glazbu, ples, likovno stvaralastvo, nosnje, narodni zivot, pravne
norme, sportske igre i drugo.Veliko bogatstvo, skupljano
stoljecima, sacuvalo se i u novije vrijeme zapisano i objavljeno pa
je podloga za proucavanje jezikoslovcima, knjizevnim
povjesnicarima, etnolozima i drugim znanstvenicima. Temeljna
podjela te narodne knjizevnosti je na proznu, pripovjedacku te na
poeziju - epsku i lirsku, a svaka od njih na mnogo podskupina prema
nacinu obrade, tematici i sl. Ta knjizevnost koja je nastajala u
narodu, a prenosila se usmenom predajom, starija je od pojave
tiska, ali je i prije zapisivana u pojedinim kronikama, legendama i
crkvenim stivima. Prvu predaju o dolasku Hrvata pod vodstvom petero
brace i dvije sestre zapisao je bizantski car Konstantin
Porfirogenet (10 st.). Hrvati su u Zadru pred papom 1177. pjevali
narodne pjesme. Dakle, pjesme su se ne samo govorili, nego i
pjevale i uz njih se plesalo. U narodu se sacuvala legenda o smrti
kralja Zvonimira, a Lj. Gaj je zapisao u krapinskom kraju u 19. st.
najpoznatiju predaju o braci Cehu, Lehu i Mehu koji su otud krenuli
na istok i osnovali drzave, prvi Cesku, drugi Poljsku, a treci
Rusiju (Mesku). Dakle, legenda ide obrnuto od povijesne znanosti.U
jednom od najljepsih brojnih hrvatskih misala (crkvenih obrednika),
onom koji se pripisuje knezu Novaku (1368.) zapisani su narodni
stihovi kao i u drugim kasnijim crkvenim misalima i kodeksima. U
Hektorovicevu Ribanju... zapisane su prve bugarstice (tuzaljke) a u
Zoranicevim Planinama narodna pjesma, kod J. Barakovica jos jedna
bugarstica, itd. Narodna pjesma ima utjecaj na nastajanje
umjetnicke lirike 16. i 17. stoljeca, dakle u doba renesanse.
Sibenski humanist J. Sizgoric vec je u 15. st., medju prvima u
Europi sakupljao narodne poslovice, a spominjao je ljubavne pjesme,
svatovske i naricaljke. J. Bajamonti, Splicanin, zapisivao je
potkraj 18. st. hrvatske narodne pjesme, pa ih je usporedio po
njihovoj ljepoti s Homerovim spjevovima.Tijekom 18. st. zbila su se
dva dogadjaja koji su pronijeli slavu hrvatske, a moze se reci i
juznoslavenske narodne pjesme diljem Europe. Prvo je otkrice
najljepse balade s ovih prostora Asanaginice, a drugo pojava pisca
Andrije Kacica Miosica i njegova spjeva na narodni nacin Razgovora
ugodnog naroda slovinskoga. Naime, talijanski redovnik Alberto
Fortis je u svojih 12 posjeta Hrvatskoj i druzenju s nasim fratrima
objavio 1774. djelo Putovanje po Dalmaciji, opisao zivot pucana
Dalmatinske zagore, tzv. Morlaka, objavio u prijevodu lirsku pjesmu
- baladu Asanaginicu i potaknuo zanimanje europskih znanstvenika za
nase ljude i obicaje. Odgovorio mu je svojom knjigom Sinjanin Ivan
Lovric o istoj temi, a obje su te publikacije izazvale zanimanje
diljem Europe. To poglavlje sa spomenutom baladom prevedeno je na
mnoge europske jezike. Preveo ju je na njemacki Johann W. von
Goethe, a objavio J. G. Herder, pa zatim najpoznatiji europski
pjesnici, ukljucivsi i A. Puskina. Iako ta pjesma potjece iz
ikavskog Splitskog rukopisa, nastala je u Dalmaciji, a obradjuje
zivot islamskog svijeta u kraju oko Imotskog, (u doba kad je bio
okupiran od Osmanlija), tu je pjesmu dva puta redigirao Vuk
Karadzic i plasirao je, toboze, kao srpsku narodnu pjesmu. Slicno
su prosle i pjesme o Jaksicima koje je prvi put objavio M. A.
Reljkovic, a preuzeo kao srpske opet Karadzic.Godine 1756. objavio
je franjevac Andrija Kacic Miosic svoj Razgovor ugodni... dosad uz
Mazuranicevog Smail agu najizdavaniju hrvatsku knjigu. Europski
ugled postigla je ta zbirka cinjenicom sto je tri pjesme iz nje
preveo na talijanski Fortis, a otud Nijemci pa su objavljene u
Herderovoj zbirci Narodnih pjesama (na njemackom).Karakteristicni
su i duhoviti narodni dvostisi zvani gange i njoj slicne rere. U
Slavoniji, Baranji, Lici i medju Hrvatima u Vojvodini pjevaju se
veseli, cesto i lascivni deseteracki dvostisi zvani becarac koga su
u proslosti pratile gajde, a danas sve popularnije tambure. Uzevsi
u cjelini, narodno umjetnicko stvaralastvo, poglavito pucka pjesma,
svirka i ples uz nju, razvijeni su u Hrvatskoj i djelimice u BiH
kao malo gdje u europskih naroda.Na podrucju Hrvatske postoji
iznimno veliko bogatstvo tradicija narodne glazbe. To je posljedica
preplitanja razlicitih utjecaja i kultura slavenskog,
mediteranskog, balkanskog, orijentalnog i srednjoeuropskog
kulturnog kruga. Isto takav utjecaj postoji i na podrucju folklora,
glazbala, narodnih plesova, narodnih nosnji, obicaja, tradicija. U
narodnoj glazbi postoje osjetne razlike medju pojedinim regijama u
Hrvatskoj kao i u BiH, ali isto tako i u pojedinim manjim
podrucjima. Zagorje, Medjimurje i Podravina znatno se razlikuju od
Slavonije i Baranje, a ove opet od Istre i Kvarnera, a sve one
zajedno su potpuno razlicite od glazbe dinarskih podrucja, pa i
Bosne, odnosno Hercegovine.Isto tako postoji raznovrsnost u nosnji,
u njenim bojama i materijalu iz kojih je izradjena. U pravilu
postoje velike razlike izmedju ravnicarskih dijelova gdje se nosnja
izradjivala od lana i konoplje u odnosu na dinarsku i bosansku koja
se tkala od vune, a ova opet od muslimanske koja je pretezito od
navedenih materijala, ali i od svile. Sjeverni su krajevi u
tonalitetu svjetliji, bogatiji bojom, poglavito crvenom, a juzni su
uglavnom crno - bijeli, kod islamskog pucanstva zeleni i plavi. Sve
te razlike u glazbi, instrumentima, nosnji ponajbolje se mogu
vidjeti na Smotri folklora koja se vec desetljecima svake godine
odrzava u Zagrebu, te slicne manifestacije kao sto su zetveni
Djakovacki vezovi ili Duzijanca bunjevackih Hrvata u Vojvodini,
Vinkovacke jeseni, te festivali kao sto su Melodije Istre i
Kvarnera, Krapinski, Slavonski i Splitski festival, Etno - festival
u Neumu, slican u Mostaru i drugdje.Narodna likovna umjetnost
odrzava se ponajvise u izradi narodnih nosnji, drvorezbarstvu,
loncarstvu, kovackoj vjestini, kozarstvu, izradi nakita, ukrasa,
gradnji kuca, staja; izradi alata, oruzja i slicno. Zbog spomenutih
raznolikih utjecaja i tu postoji bogatstvo boja, oblika,
materijala. Europski su poznate npr. narodne cipke iz Lepoglave,
ili s otoka Paga, drvorezbarija iz Slavonije, filigranska,
zlatarska ili kujundzijska umjetnost u BiH. Svjetsku slavu stekla
je hrvatska naivna likovna umjetnost, kako ona na staklu, tako i
kiparski i drvorezbarski radovi. Poznata je Hlebinska skola naivaca
koju su utemeljili K. Hegedusic, Ivan Generalic, Franjo Mraz. Danas
su njeni najbolji (zivuci) predstavnici Ivan Lackovic Croata i Ivan
Rabuzin. Izlozbe koje se slikovito nazivaju cudo hrvatske naive
postigle su iznimne uspjehe po cijelom svijetu. Slicne, iako manje
poznate uspjehe postize i naivna skulptura, npr. radovi Petra
Smajica koji je utemeljitelj poznate kiparske kolonije u
Ernestinovu u Slavoniji. Godine 1994. utemeljen je Hrvatski muzej
naivne umjetnosti. U Vojvodini, kod backih Hrvata, postoji skupina
zena koje rade svoje slike od slame, tzv. slamarke koje postizu
takodjer izvanredne uspjehe.I na podrucju narodnog sporta postoji
izuzetno bogatstvo i tradicija. Najstarije je bacanje kamena s
ramena, narodno hrvanje, razne pastirske igre na travi, utrke na
konjima, borbe bikova, borbe pijetlova, utrke magaraca, pa razne
igre na konjima, gadjanje kopljima, igre macevima i slicno. Kako bi
se sto vise ocuvale te narodne tradicije osnovana je u slavonskom
selu Brodjancima Olimpijada starih sportova koja se odrzava svake
godine. Medju viteskim igrama najstarija je (vec 282 godine),
najslikovitija, najljepsa i ponajteza Sinjska alka. Naime,
konjanici u punom trku gadjaju dugim kopljem u okrugli okvir zvan
alka, a odrzava se svake godine uoci Velike Gospe (pocetak
kolovoza) u Sinju u cast velike pobjede hrvatske (krscanske) vojske
nad Turcima - Osmanlijama iz Bosne (1715.).Druga, takodjer lijepa i
slikovita viteska igra je Moreska koja se igra macevima na otoku
Korculi u cast i sjecanje na borbu i pobjede Hrvata nad stranim
osvajacima, u ovom slucaju s Turcima, a prosirila se u 15. i 16.
st. iz Spanjolske kada su pobijedili i protjerali Maure (Arape).
Igraci su odjeveni u bogate nosnje, podijeljeni na bijele (Hrvate)
i crne (Turke), ali je ishod uvijek isti - pobjedjuju bijeli. Na
Korculi (Blato, Smokvica i dr.) priredjuje se u pokladno vrijeme
takodjer viteska igra s macevima nazvana kumpanija (mostra).
Tijekom plesa igraci izvode razne figure, pjevaju uz pratnju
bubnjeva i misnica, a na koncu im se pridruzuje i djevojke i izvode
zajednicki kolo (tanac). U Istri se trci i gadja u prstenac
(Barban), u Djurdjevcu se izvodi igra picoka koja podsjeca na
pobjedu nad Turcima uz pomoc lukavstva, tj. bacanje pileta (picoka)
prigodom opsade.Sve su to rijetke igre ciji pocetci sezu duboko u
proslost, a slikovite, bogato ukrasene nosnje, staro oruzje,
privlaci ljude, poglavito turiste, snimatelje, novinare. Za
njegovanje tih i slicnih igara, pjesama, nosnji i plesova postoje
brojna kulturno umjetnicka drustva od kojih je najpoznatije Lado i
Ivan Goran Kovacic iz Zagreba, Lindjo iz Dubrovnika i druga.7.
Glazbena umjetnostNarodna glazba je po postanku vrlo stara.
Prenosila se usmeno, pjevanjem, a pocetci umjetnicke glazbe gube se
u tami srednjeg vijeka. Prvi napjevi za crkvene potrebe zabiljezeni
su u Hrvatskoj u 10. st., a na podrucju danasnje BiH znatno
kasnije. Jedna od posebnosti glazbenog zivota na ovom prostoru je
glagoljasko pjevanje - pojanje. Prvi primjerci crkvene glazbe
sacuvani su u katolickim kodeksima od 11. do 15. st. Prvi Hrvat za
koga znamo da se pozabavio crkvenom glazbom, a mozda je i skladao,
je zagrebacki biskup blazeni Augustin Kazotic s pocetka 14. st.Prvi
hrvatski skladatelji javljaju se u Dubrovniku i Dalmaciji u doba
renesanse. U doba baroka spominje se u Italiji Hrvat zvan Ivan
Sibencanin. U to doba djeluju glazbeni stvaraoci i u kontinentalnoj
Hrvatskoj. Prvi hrvatski skladatelji koji su bili poznati i u sirim
razmjerima bili su uglavnom Dubrovcani i Dalmatinci koji su bili u
neposrednom dodiru sa Zapadom, poglavito Italijom. To su
Dubrovcanin Luka (Sorgo) Sorkocevic, Ivan Mane Jarnovic i Splicanin
Julije Bajamonti cija se djela i danas izvode.Luka Sorkocevic
(1734.-1789.), dubrovacki diplomat i glazbenik, podrijetlom iz
glasovite plemenitaske obitelji, ostavio je raznolik opus glazbenih
djela koji se i danas ocjenjuju kao antologijski dosezi hrvatske
pretklasicne glazbe.To se isto moze reci i za djelo splitskog
lijecnika i polihistora Julija Bajamontija (1744.-1800.) koji je,
uz razna glazbena djela 1787., kad je umro veliki hrvatski
znanstvenik Rudjer Boskovic, napisao njemu u cast i poseban
Rekvijem. Prvi hrvatski violinski virtuoz i ujedno skladatelj bio
je Ivan Mane Jarnovic (1747.-1804.). Svirao je tudja djela, ali i
izvodio svoje kompozicije diljem citave Europe od Irske i Engleske
do carske Rusije. Njegovi napjevi bili su toliko popularni da su ih
onodobni kompozitori uvrstavali u svoje opere.I pocetci hrvatske
moderne glazbe, kao uostalom i knjizevnosti, vezani su uz hrvatski
narodni preporod u prvoj polovici l9. st. Tada su dvojica
glazbenika njemackih prezimena pohrvatili svoja imena i napisali
brojne skladbe, poglavito popularne, pokretacke napjeve, tzv.
davorije. To su Ferdo Livadic (Wiesner) i Vatroslav Lisinski
(Fuchs). Lisinski je za svoga kratkog zivota 1819.-1854. skladao i
prvu hrvatsku operu, jednu od prvih medju slavenskim narodima -
Ljubav i zloba (1846.). Vrhunac hrvatske glazbene umjetnosti l9.
st. a mozda i uopce dosegao je Rijecanin Ivan Zajc (1832.-1914.) sa
svojim operama, poglavito s najpopularnijom Nikola Subic Zrinjski
(1876.) ciji se napjev U boj, u boj pjeva i danas poput borbene
koracnice. To je dosada najizvodjenija hrvatska opera.Na pocetku
20. st. istice se nekoliko hrvatskih skladatelja koja uspjesno
nastavljaju djelo Lisinskog i Zajca. To su B. Bersa (djelovao i u
Sarajevu), D. Pejacevic (koja je vrhunac popularnosti postigla u
nase vrijeme), A. Dobronic, I. Matetic Ronjgov i drugi. U razdoblju
izmedju dva svjetska rata afirmirali su se F. Lhotka, K. Baranovic
i poglavito Jakov Gotovac (1890.-1982.). On poseze i u libretu i u
glazbenom izricaju za narodnim motivima i stvara (1935.)Ero s onoga
svijeta, uz Zajceva Zrinjskog ponajbolju hrvatsku operu.Poslije II.
svjetskog rata, uz spomenute, istaknuli su se skladatelji poput I.
Brkanovica, B. Papandopula, S. Suleka, B. Bjelinskog i dr. U
europskim razmjerima posebnu su popularnost u suvremenim glazbenim
oblicima postigli Ivo Malec i Milko Kelemen. Treba dodati da je
hrvatska glazba u ovom stoljecu dala i nekoliko dirigenata medju
kojima je svjetsku slavu stekao Lovro pl. Matacic (1899.-1985.). I
u nase doba ima Hrvatska nekoliko europski afirmiranih dirigenata
npr. Niksa Bareza, Vjekoslav Sutej i drugi. I M. Trnina ima svoje
nasljednice koje su pjevale u najvecim svjetskim operama poput Ruze
Pospis - Baldani,Lj. Molnar Talajic, B. Ruk-Facic i dr. uostalom
kao Z. Balokovic u klavirskim virtuozima kakvi su Ivo i Lovro
Pogorelici, pa Zagrebacki solisti, Zagrebacki kvartet, Simfonijski
orkestar HRT-a i drugi.8. Obavjestajna sredstva (novine, radio,
televizija) - filmska umjetnostPrve novine u Hrvatskoj pokrenute su
na njemackom jeziku u sjeverozapadnom dijelu, odnosno na
talijanskom na jugu (u Dalmaciji). Doista, spominju se i prve
novine u Zagrebu na latinskom (1771.), ali se nisu sacuvale. Prema
tome, mozemo uzeti da su prve novine bile Agramer deutsche Zeitung
(Zagrebacke njemacke novine) - Zagreb 1786. Zatim slijedi jos
nekoliko novina na njemackom jeziku od kojih su najduze
(1826.-1912.) izlazile Agramer Zeitung - Zagrebacke novine. Tijekom
19. st. tiskane su novine na njemackom i u Karlovcu, Osijeku,
Varazdinu, Sisku i Puli. U Rijeci su od 1813. izlazile novine na
talijanskom, najduze La Bilancia (1867.-1919.). Takodjer su
talijanske novine objavljivane povremeno i u Zadru, Splitu i
Dubrovniku.Na hrvatskom su jeziku prve novine pocele izlaziti za
francuske okupacije u Dalmaciji. Bile su to dvojezicne novine:
Kraljski Dalmatin - Il Regio Dalmata (dakle hrvatsko - talijanske).
Takvih dvojezicnih novina bilo je jos nekoliko. Medjutim, novine
pokrenute od Hrvata i samo na hrvatskom jeziku su u svezi s
hrvatskim narodnim preporodom. Poslije vise neuspjelih pokusaja to
je poslo za rukom Ljudevitu Gaju koji je 1835. pokrenuo Novine
horvatzke i njihov casopisni prilog Danicza horvatzka. Iduce godine
su umjesto kajkavstine pocele izlaziti na stokavstini i promijenile
su ime u Ilirske (narodne novine) i Danicu ilirsku. Izlazile su do
zabrane ilirskog imena iz Beca 1843. kad su postale Narodnim
novinama. Godine 1850. prodao ih je Gaj hrvatskoj vladi pa su
postale sluzbenim i tako se zovu i danas. Prve strucne novine su
bile Gospodarski list koji izlazi od 1842. neprekinuto do
sada.Dalmatinski Hrvati pokrenuli su 1844. Zoru Dalmatinsku,
istarski Hrvati u Trstu Nasu Slogu(1870.), backi Hrvati iste godine
Bunjevacko - sokacke novine, Gradiscanski Hrvati 1910. Nase novine,
dok su Hrvati u dijaspori pokrenuli na talijanskom jos 1859. u San
Franciscu (SAD) L ecco della patria - Glas domovine. Sredisnji
hrvatski list punih 80 godina 19. i 20. st., koji je najvise ucinio
u duhovnoj i politickoj integraciji hrvatskog naroda je zagrebacki
Obzor koji je pokrenut poslije sloma apsolutizma 1861. i izlazio
sve do 1941. kad je obustavljen (od 1871. do konca izlazenja
nazivao se Obzor), a izdavala ga je najbrojnija hrvatska stranka -
Narodna iza koje se tijekom 19. st. stajali biskup J. J.
Strossmayer i povjesnicar F. Racki.Izmedju dva svjetska rata
najcitaniji list bile su Novosti u Zagrebu (od 1907. do 1941.),
tijekom ratnih godina za postojanja NDH ukinuti su gotovo svi
dotadanji listovi, a drzavno glasilo bio je Hrvatski narod.
Istodobno partizanski pokret izdaje vec od 1941., svoj bilten
Vjesnik, od 1943. Slobodnu Dalmaciju i Glas Slavonije i svi ti
listovi izlaze i danas kao glavni drzavni i regijski dnevnici uz
rijecki Novi list, a najcitaniji dnevnik danas je zagrebacki
Vecernji list, Jutarnji list pa zatim Slobodna Dalmacija i dr.Prvi
list, zapravo casopis, pokrenuo je u Bosni franjevac Ivan F. Jukic
1850., a tiskao ga je u Hrvatskoj. Nazvao ga je Bosanski prijatelj.
Casopis saderzavajuci potrebite, koristne i zabavne stvari, a
gotova ga je u cijelosti sam popunjavao.U Hrvatskoj je prvi casopis
na hrvatskom jeziku bila spomenuta Gajeva Danica, a za njom je
slijedilo Kolo (Zagreb, 1842.). Bio je to povremeni casopis -
almanah za literarne i strucne radove, kakav je bio i Knjizevnik
(Zagreb, 1864.). Bio je to knjizevni list, casopis u sirem smislu,
tj. za jezik, povijest, prirodne znanosti i sl. On je posluzio kao
znanstveno opravdanje za skoro osnivanje Akademije znanosti koje je
i utemeljena 1866. kao Jugoslavenska akademija znanosti i
umjetnosti (JAZU, danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
HAZU). Sredisnji i najugledniji hrvatski knjizevni casopis 19. st.
bio je zagrebacki Vienac koji je izlazio od 1869. do 1903., a
pokrenula ga je nacionalna kulturna ustanova Matica ilirska (od
1874. Matica hrvatska).Prvi strucni casopis bio je povjesnicarski
Arkiv za povjestnicu jugoslavensku (Zagreb 1851.), a nedugo zatim
ucitelji i pedagozi pokrecu svoj Napredak (Zagreb, 1859.) koji
izlazi i danas kao najstariji takav casopis u ovom dijelu
Europe.Prva radio - postaja na podrucju ondasnje Kraljevine Srba,
Hrvata i Slovenaca otvorena je u Zagrebu 1926. Bila bi pocela s
radom i koju godinu prije da nisu iz Beograda kocili otvaranje zbog
prestiza tada glavnog grada. Slicno se dogodilo i sa prvom
televizijskom postajom cetrdeset godina kasnije. Naime, pripremali
su se potajno Zagreb, Beograd i Ljubljana, ali je to poslo za rukom
samo Zagrebu 1956. godine. Naime, u to doba su poslije usvajanja
zajednickog pravopisa u Novom Sadu 1954., izdavanja zajednicke
Historije Jugoslavije, nastojali sve premjestiti u Beograd (npr.
Jugoslavensko dramsko kazaliste, Jugoslavenski radio, Jugoslavenska
televizija, Jugoslavenski arhiv, itd.) i otud sustavno raditi na
jugoslavizaciji kulturnog i politickog zivota, a jugoslavizacija,
kako se naknadno pokazalo, bila je samo prva stepenica potpunoj
centralizaciji, unitarizaciji, zapravo zamisljenoj srbizaciji
Jugoslavije. Prve radio postaje izvan Zagreba utemeljene su za NDH
(1942. u Sarajevu i Dubrovniku, pojacan odasiljac u Banja Luci, u
Osijeku 1943.).Prva projekcija otkrica filma brace Lumiere odrzana
je u Zagrebu ujesen 1896., samo godinu dana poslije prve
kinematografske predstave u svijetu uopce. Najstarije sacuvane
filmske snimke jednog poljskog snimatelja iz Hrvatske potjecu iz
1903. U Splitu je 1907. J. Karaman otvorio prvo kino, a od 1910.
poceo je snimati vaznije splitske dogadjaje, pa se sacuvala snimka
Sokolskog sleta iz iste godine i to je najstariji filmski zapis u
Hrvatskoj. Godine 1917., potkraj I. svjetskog rata osniva se
Croatia - film u Zagrebu i snima prvi igrani film Brcko u Zagrebu,
ali se nije sacuvala kopija kao ni vecina pokusaja snimljenih do
1930. godine. Do pocetka rata djelovao je u Zagrebu pionir
hrvatskog filma Oktavijan Miletic i snimio vise amaterskih
dokumentaraca i dobio nekoliko nagrada u inozemstvu.Tijekom rata,
za postojanja NDH, snimio je nagradjeni dokumentarac Barok u
Hrvatskoj, a 1944. i prvi cjelovecernji film u Hrvatskoj o
hrvatskom skladatelju iz preporoda - Lisinskom. Poslije II.
svjetskog rata snimio je Miletic nekoliko filmova i danas se
poznata hrvatska filmska nagrada zove po njemu Oktavijan. Od 1954.
odrzava se festival jugoslavenskog, danas hrvatskog filma u
Vespazijanovoj areni u Puli, od 1979. postoji u Hrvatskoj kinoteka,
brojni kinoklubovi, Filmoteka 16 (od 1963.), nekoliko filmskih
casopisa itd. Hrvatski film razvijao se do 1990. pod stalnom paskom
Komunisticke partije i Beograda, pa je bilo i nekoliko zabranjenih
filmova. Najveci uspjesi hrvatskog filma vezu se uz animaciju koja
postoji od 1922. Afirmirala se u svijetu Zagrebacka skola crtanog
filma, a njen predstavnik D. Vukotic je za film Surogat dobio 1962.
Oscara americke Akademije za film.9. Nasi ljudi - velikani europske
znanosti i kultureHrvati su relativno malobrojan narod, ali se po
svojim prinosima riznici europske, pa ponegdje i svjetske znanosti,
umjetnosti i kulture mogu mjeriti s mnogoljudnijim narodima od koji
su neki zbog povoljnijeg geopolitickog smjestaja imali mirniju i
sretniju proslost. U ovom odlomku pobrojat cemo ukratko samo one
odlicnike koji su u svoje vrijeme i svojim djelom bili poznati i
izvan granica Hrvatske, u europskim razmjerima.Jedan od prvih
Hrvata koji se spominje jos u 10. stoljecu bio je Dzauhar, drzavnik
i vojskovodja na dvoru Fatimida u Tunisu. Na celu svoje vojske
zauzeo je 969. Egipat i uskoro dao podici novi grad El Kahiru,
danas Kairo, glavni grad te zemlje. Drugi glasoviti Hrvat bio je
Herman Dalmatin, filozof i prevoditelj s arapskog iz 12. st.
Djelovao je u Spanjolskoj i Francuskoj, putovao na Bliski istok i
prvi upoznao Europu s djelima Abu Mashara (astronoma), Ptolomeja i
s Kuranom. U 15. st. djelovao je uceni Hrvat Ivan Stojkovic,
profesor na sveucilistima u Parizu i Bologni, kardinal i djelatni
sudionik koncila u Baselu 1430.-1434. U 15. st. istaknuo se
Dubrovcanin Benedikt Kotruljic, ministar na aragonskom dvoru u
Napulju, koji je na talijanskom napisao prvo europsko djelo o
trgovini i knjigovodstvu (1458., a tiskano 1573.). Na hrvatskom je
objavljeno tek 1989. (O trgovini i savrsenom trgovcu).U doba
humanizma, tijekom 15. i 16. st. isticali su se mnogi uceni Hrvati
koji su pisali na latinskom, a bavili su se znanoscu ili
knjizevnoscu. Jedan od najuglednijih bio je Ivan Vitez od Sredne
(1405.-1472.). Studirao je u Padovi i postao protonotar i kancelar
ugarsko-hrvatskog kraljevstva, nadbiskup ostrogonski i primas
Ugarske. Kao uglednik na dvoru kralja Matijasa Korvina okruzio se
odlicnicima duha, poglavito Hrvatima, a to su bili Ivan Cesmicki,
latinski Janus Pannonius, Nikola Modruski, Martin Bylica i drugi.
Vitez je jedan od najuglednijih utemeljitelja Akademije znanosti u
Pozunu (danas Bratislava), Sveucilista, knjiznice i dr. Njegovi
latinski govori i poslanice odlikuju se jezikom, stilom i
misaonoscu. Njegov suvremenik Ivan Cesmicki (1434.-1472.) bio je
ponajbolji latinski pjesnik svoga doba, a njegova djela tiskana su
i bila cijenjena u Europi.To se isto moze reci i za Marka Marulica
koji nastavlja tradiciju hrvatskih latinista i u 15. st. Pisao je
na hrvatskom, latinskom i talijanskom, a djela su mu prevedena i na
desetak europskih jezika.I medju protestantskim piscima i
misliocima imali su Hrvati nekoliko poznatih predstavnika. To su
Matija Vlacic Ilirik (1520.-1575.) protestantski teolog, povjesnik
i bliski suradnik Martina Luthera, pokretaca protestantizma.
Najbolje mu je djelo Kljuc Svetog pisma na latinskom (Basel 1567.).
Drugi je bio Stjepan Konzul Istranin (1521.-1579.). Sa slovenskim
protestantom P. Trubarom i Hrvatom Antunom Dalmatinom radi na
prijevodu Biblije na hrvatski jezik, siri novo vjerovanje, osniva
tiskare, u jednoj od njih, u Urachu, tiska vise izdanja na
latinici, cirilici i glagoljici.Uz dva spomenuta glasovita
Istranina treba svakako spomenuti i treceg koji dolazi iz tog,
sjeverozapadnog dijela Hrvatske. To je filozof, polihistor,
latinist Franjo Petric, (lat. Patricius), a mozda hrvatski i
Petris, Petrisevic. Rodio se na otoku Cresu 1529., a umro u Rimu
1597. Smatrali su ga najvecim neoplatonicarom Europe svoga doba, a
njegova dva najvaznija djela, na latinskom Nova sveopca filozofija
(1593.) i istodobno na talijanskom Sretan grad, su aktualna i
proucavana i danas.U to doba djelovao je i uceni, ali kontroverzni
Zagrepcanin Pavao Skalic koji je prvi uporabio naziv enciklopedija
u danasnjem znacenju (1559.), a na prijelazu iz 16. u 17. st.
Sibencanin Faust Vrancic (1551.-1617.), jezikoslovac, izumitelj i
polihistor. On je 1595. objavio spomenuti rjecnik pet najpoznatijih
europskih jezika, medju njima i hrvatskog, a 1615. i djelo Machinae
novae (Novi strojevi) u kojima je najavio neka tehnicka rjesenja i
strojeve, npr. padobran, do kojih ce izumitelji doci mnogo kasnije.
Njegov suvremenik je i Rabljanin Markantun de Dominis
(1560.-1624.), pisac, teolog i znanstvenik, senjski biskup i
splitski nadbiskup. U nasoj povijesti je poznat zbog pokusaja
rjesavanja uskockog pitanja. U sukobu Sv. Stolice i Venecije stupio
je na stranu Republike, pa je morao bjezati u Englesku gdje je kao
prvi Hrvat dobio doktorat teologije na Sveucilistu u Cambridgeu.
Bio je poznati matemeticar, fizicar, opticar koga je cijenio i I.
Newton, a njegova otkrica o lomu svjetlosti prethodila su
otkrivanju dalekozora.Tijekom 17. st. djelovala su cetvorica
velikana s podrucja knjizevnosti, politologije i povijesti. To su
knjizevnik Ivan Gundulic (1589.-1638.) za kojega mozemo reci da je
bio hrvatski Tasso, politolog Juraj Krizanic (1618.-1683.),
povjesnicar Ivan Lucic (1604.-1679.) i polivalentni znanstvenik
Senjanin Pavao Ritter - Vitezovic (1652.-1713.). Buduci smo o
Gundulicu vec prethodno nesto rekli, spomenut cemo ovdje zasluge
ostalih. Npr. Juraj Krizanic Jurko, hrvatski polihistor, politicki
pisac, katolicki svecenik koji je krenuo je u daleku Rusiju u
namjeri stvaranja unije izmedju katolicanstva i pravoslavlja, ali
ga je ruski car prognao na 15 godina u Sibir gdje je napisao svoje
najvaznije djelo Politika ili Razgovor ob vladiteljstvu (od 1663.
do 1671.). U njemu je iznio ideju o povezivanju svih Slavena s
Rusijom na celu i bio zacetnik sveslavenstva. Njemu suprotnu ideju
o ujedinjenju svih Juznih Slavena pod hrvatskim imenom iznio je
takodjer polihistor, politicki pisac i herladicar Pavao Ritter -
Vitezovic, autor knjige na latinskom Croatia Rediviva (Ozivljena
Hrvatska, 1700.). I hrvatska historiografija je u 17. st. dobila
svoju prvu sintezu u knjizi Ivana Lucica (Lucius) De regno
Dalmatiae et Croatiae libri sex, Amsterdam 1666. (O Kraljevstvu
Dalmacije i Hrvatske u sest knjiga - poglavlja).U 18. st. djelovao
je vjerojatno ponajveci hrvatski znanstvenik svih vremena Rudjer
Boskovic (R. J. Boscovich). Bio je jedna od posljednjih
humanisticki obrazovanih licnosti tadanje Europe, znanstvenik
sirokog raspona (fizicar, matematicar, astronom, geodet, arheolog,
konstruktor, i knjizevnik). Rodom Dubrovcanin, isusovac, zivio od
1711. do 1787., skolovao se u Italiji, gdje je kao i u Francuskoj
radio, proputovao vecinu prijestolnica, bio clan vise akademija i
dubrovacki diplomat. Objavio je vise zapazenih djela, npr.
Filozofija prirode (na latinskom), Elementi opce matematike, O
suncanim pjegama, i dr. Neka su mu djela imala i po vise izdanja u
Londonu, Parizu, Rimu i dr. I Boskovica su Srbi nastojali
prisvojiti poput drugih Dubrovcana pa su cak i Britanskoj
enciklopediji dostavili podatak kako je taj Hrvat i isusovac,
toboze, Srbin.10. Uglednici, znanstvenici i umjetnici novijeg
dobaTijekom 19. i 20. st. nekoliko se nasih ljudi istaknulo u
raznim djelatnostima i steklo slavu koja je u njihovo vrijeme
prelazila granice Hrvatske i Habsburske Monarhije. Kao prvog medju
njima spomenut cemo zagrebackog biskupa, mecenu, kulturnog
djelatnika i nositelja petpreporodnih ideja Karlovcanina
Maksimilijana Vrhovca (1752.-1827.). Ustrojio je knjiznicu,
knjizaru, kupio tiskaru, izdavao knjige, uputio 1813. narodu poziv
za skupljanje narodnog blaga, bio sudionikom kongresa Sv. Alijanse
1921. i Ljubljani itd.Veliko zanimanje izazvao je Antun Mazuranic
kad je 1843. prokomentirao i izdao Vinodolski zakon iz 1288. kao
najstariji pisani pravni spomenik na hrvatskom jeziku. Slicnu
pozornost izazvao je po citavoj Europi Ognjeslav Utjesenovic -
Ostrozinski kad je 1859. izdao na njemackom jeziku knjigu Kucne
zadruge juznih Slavena i tako upoznao znanstvenu javnost s tom
rijetkoscu koja se zadrzala u zivotu Juznih Slavena, posebice
Hrvata i Hrvatsko - slavonske vojne krajine. Slicnim radovima s
podrucja pravne povijesti istaknuo se Cavtacanin Baltazar Bogisic
(1834.-1908.) bio profesorom u Odesi (Rusija) koji je svojom
knjigom pravne Gradje sa Slavenskog Juga, kao i prvim Gradjanskim
zakonikom u Crnoj Gori (1872.) stekao izniman ugled u Europi.
Potkraj 19. i u pocetku 20. st. istaknuli su se povjesnicari Tadija
Smiciklas, Vjekoslav Klaic, pisci povijesti Hrvatske i Bosne, a
medju arheolozima je europsku slavu stekao don Frane Bulic
(1846.-1934.) koji je iskopao i obradio Salonu, kao i brojne kamene
spomenike iz rane hrvatske povijesti o kojima smo vec pisali.
Najuglednije ime hrvatske slavistike bio je Varazdinac Vatroslav
Jagic (1838.-1932.), profesor slavistike na Sveucilistima u
Berlinu, Petrogradu i Becu. Bio je osnivac urednik i suradnik
glasovitog Archiva za slavensku filologiju (na njemackom, u
Berlinu, 1875.-1920.).U politickom i kulturnom zivotu Hrvatske 19.
st. neizbrisiv trag je ostavio djakovacki biskup, mecena i
politicar Josip Juraj Strossmayer (1815.-1905.), jedan od
utemeljitelja JAZU, Sveucilista u Zagrebu, graditelj velebne
djakovacke katedrale, a u crkvenom zivotu promicatelj jedinstva
Zapadne i Istocne crkve i prvi govornik Vatikanskog koncila iz
1869. U revolucionarnim zbivanjima 1848.-1849. istaknuo se i
general i hrvatski ban, spasitelj Austrije Josip Jelacic
(1801.-1859.). Smatrali su ga jednim od najboljih austrijskih
generala. Ako bismo birali najkompletniju i najobrazovaniju licnost
u Hrvatskoj 19. st., onda bi taj epitet vjerojatno pripao
ponajboljem i najprevodjenijem hrvatskom pjesniku Ivanu Mazuranicu
(1814.-1890.), piscu epa Smrt Smail age..., ujedno i hrvatskom banu
- reformatoru, tvorcu moderne Hrvatske.Potkraj 19. st. i u pocetku
20. st. djelovala su tri velika hrvatska znanstvenika. To su
fizicar Nikola Tesla, geofizicar Andrija Mohorovicic i botanicar
Josip Pancic. Tesla, po narodnosti Srbin iz Hrvatske, (rodjen u
Lici 1856.) skolovao se u Grazu, Budimpesti i Parizu, a najvece
izume izveo je u SAD-u. Imao je vise stotina patenata na podrucju
elektrotehnike, usavrsio elektromotore, transformatore, rijesio
pitanje prijenosa elektricne energije na daljinu, izgradio
radiostanicu itd. Njemu u pocast 1956. je jedinica magnetske
indukcije nazvana Tesla. Geofizicar Mohorovicic, profesor u
Zagrebu, otkrio je 1909. postojanje Zemljine kore, odredio njenu
debljinu, pa se to otkrice u svjetskoj znanosti po njemu naziva
Mohorovicicev diskontuitet (Mohosloj). Hrvatski biolog i lijecnik
Josip Pancic, koji je sluzbovao u Kraljevini Srbiji i postao prvi
predsjednik Srpske akademije nauka (1887.), otkrio je uz mnoge
biljne vrste i posebnu omoriku (Picea omorica) koja se njemu u cast
naziva Panciceva omorika.Potkraj 19. i u prvim desetljecima 20. st.
svjetsku slavu je dosegla hrvatska sopranistica Milka Trnina koja
je pjevala na svim vecim europskim pozornicama i u SAD-u, a nazvana
je slikovito hrvatskim slavujem. To je uspjela i njena ucenica
Zinka Kunc, od 1937. clanica Metropolitan opere u New Yorku. Istim
putem od Hrvatske do SAD-a prosao je i hrvatski violinisticki
virtuoz Zlatko Balokovic. Hrvatska je dala i jednog od
najpoznatijih svjetskih kipara 20. st. (uz Francuza Rodina), Ivana
Mestrovica. Iz njegovih skulptura nacionalnog, hrvatskog i
jugoslavenskog ciklusa izbija snaga autohtone i prepoznatljive
umjetnosti. Radio je od 1947. i u SAD-u, a ostavio je iza sebe
dosad nenadmasene umjetnicke tvorevine (Moja majka, Povijest
Hrvata, Zdenac zivota, Indijanca i dr.). Iza Mestrovica najsnazniji
kiparski izraz postigao je od Hrvata Antun Augustincic (spomenik
Seljackoj buni, spomenik Miru u New Yorku i dr.).Tri Hrvata dobila
su dosada i Nobelove nagrade. To su kemicar Lavoslav Ruzicka,
rodjen u Vukovaru 1887., djelovao je u Svicarskoj, a Nobelovu
nagradu za kemiju dobio je 1939. godine. Drugu je dobio knjizevnik
Ivo Andric, rodjen u hrvatskoj obitelji u Travniku u Bosni 1892., a
zivio je posljednjih desetljeca u Srbiji. U svojim ponajboljim
djelima (Na Drini cuprija, Travnicka hronika) dao je uvjerljivu,
umjetnicku kroniku osmanlijske Bosne i Hercegovine. Ovjencan je
Nobelovom nagradom 1961. kao prvi pisac iz tadanje (druge)
Jugoslavije. Treci hrvatski nobelovac Vladimir Prelog, rodjen je u
Sarajevu 1906. takodjer u hrvatskoj obitelji, skolovao se u Zagrebu
i Pragu, a od 1942. naslijedio je Ruzicku u Zrichu gdje je takodjer
dobio Nobelovu nagradu za kemiju 1975. godine. Moguci kandidati za
tu prestiznu svjetsku nagradu bili su jos neki Hrvati, npr.
spisateljica za djecu Ivana Brlic-Mazuranic, nazvana hrvatskim
Andersenom, te veliki hrvatski pisac i enciklopedist Miroslav
Krleza, najprevodjeniji hrvatski pisac 20. stoljeca.11. Pomorci,
istrazivaci, izumiteljiHrvati kao pomorski, mediteranski narod,
bili su od doseljenja okrenuti moru, brodarstvu i trgovini.
Dubrovcani su stoljecima odrzavali veze s morem od Britanije do
Sirije i Egipta, a na kopnu po srednjoj Europi i Balkanskom
poluotoku gdje su imali svoje rudnike i naseobine (jedna od njih je
i Janjevo na Kosovu).Preuzeli su od ilirskih plemena brod na vesla
- liburnu, a izgradili su vec u doba hrvatskog kraljevstva (10.
st.) svoja plovila, npr. konduru (condura croatica) i sagenu.
Dubrovcani su imali brod karaku i galijun, a na hrvatskim otocima,
npr. na Visu, rabila se gajeta zvana falkusa koja je 1988. godine
bila izlozena na Svjetskoj izlozbi o oceanima u Lisabonu u
Portugalu kao svjedocanstvo gotovo 14 - stoljetne maritimne
djelatnosti u Hrvata i bila izuzetno zapazena. Hrvatski paviljon na
tom EXPO-u bio je jedan od najposjecenijih. U svim vecim pomorskim
bitkama na Sredozemlju sudjelovali su i Hrvati kao poznati pomorci.
Plovili su i na brodovima koji su otkrivali Novi Svijet. Npr. u
otkrivanju Meksika (16. st.) istaknuli su se Vinko Paletin i Vice
Bune koji su bili u sluzbi meksickog potkralja. U 17. st. istaknuo
se kao misionar u Meksiku hrvatski plemic Ivan Ratkaj. U pocetku
19. st. je hrvatski isusovac Fredo Konscak istrazio podrucje
Meksika do Kalifornije i izradio zemljopisne karte. U SAD je
sredinom 19. st. djelovao kao misionar Josip Kundek koji je
utemeljio nekoliko gradova. U istrazivanjima srednje Afrike (uz M.
Stanleya) istaknuo se potkraj 19. st. Pozezanin Dragutin Lerman. U
istrazivanjima istocne Afrike i Juzne Amerike proslavili su se
Karlovcani braca Seljani. Sredinom 19. st. je bokeljski Hrvat Ivo
Visin oplovio svijet kao prvi Hrvat. On je samo nastavljac pomorske
tradicije Hrvata - Bokelja od kojih je jedan, Matija Zmajevic, bio
u pocetku 18. st. admiral ruske carske flotile u doba Petra I.
Velikog, tvorca ruske mornarice i pomorske orijentacije. Ta se
pomorska tradicija Boke, Dobrote, Perasta, Prcnja, Tivta i ostalih
hrvatskih naselja u Boki kotorskoj (danas u sastavu Crne Gore,
odnosno Jugoslavije) vidi i po cinjenici da Boka ima najstariju
pomorsku udrugu vjerojatno i u Europi, a to je Bokeljska mornarica
iz godine 809.U svezi s hrvatskom dijasporom postoji jedna
cinjenica koja nije dosada znanstveno sasvim objasnjena, ali je za
nas, Hrvate, izuzetno zanimljiva. Naime, 1591. je u Sjevernoj
Karolini, SAD, pronadjen jedan natpis koji je glasio: Croatan.
Neosporna je takodjer cinjenica da su tamo zivjeli Indijanci cije
se pleme zvalo takodjer Croatan, a ima jos nekoliko istovrsnih
naziva. Spomenuta Britanska enciklopedija potvrdjuje sve navedeno,
a o tom je pisao glasoviti L. Adamic i najpoznatiji povjesnicar -
Hrvat u SAD-u Jure Prpic u svojoj knjizi Hrvati u Americi. Postanak
tih Indijanaca s nazivom Croatan, koji su bili bjelje puti i
svjetlije kose od ostalih Indiosa, objasnjava se pretpostavkom kako
se tijekom 16. st. neki brod, vjerojatno nasih Dubrovcana, nasukao
i potonuo uz americku obalu, a njegovi spaseni pomorci ostali
zivjeti i pomijesali se s tamosnjima Indijancima. Bilo kako bilo,
1591., nadjen je zapis Croatan, skraceno CRO, a tu istu skracenicu
smo 400 godina kasnije tj. 1991. uzimali kao medjunarodnu oznaku
nase nove, neovisne Hrvatske! Tome treba dodati i pretpostavku kako
su i u ekspediciji Kristofora Kolumba 1492. bili neki Hrvati, kako
su neki bili sudionici cuvene Bitke kod Lepanta 1571. te kako su
Hrvati imali vaznu ulogu u prokopavanju Sueskog kanala 1869.
godine.Hrvati su se istaknuli i kao izumitelji, pa cemo spomenuti
nekoliko najvazniji otkrica koja su danas poznata u citavom
svijetu. Tako je npr. Ivan Vukic-Lupis usavrsio podvodnu bombu -
torpedo koji se od 1866. poceo proizvoditi u Rijeci gdje i danas
postoji tvornica Torpedo. Casno mjesto medju izumiteljima zauzima i
Zagrepcanin Slavoljub E. Penkala koji je prvi otkrio nalivpero, a
zatim 1909. i prvu mehanicku olovku koja se i danas po njemu zove
penkala. Hvaranin Ivan Vucetic otkrio je kao iseljenik u Argentini
1904. godine daktiloskopiju koja se otada rabi u citavom svijetu u
identifikaciji osoba.Postoji, medjutim, i jedan modni izum koji se
moze pripisati citavom hrvatskom narodu, a koji nosi i ime po
Hrvatima - kravata. To je u davnini dio hrvatske narodne nosnje,
koja su do novijeg vremena sacuvali Hrvati koji su u 16. st.
preselili u srednju Europu (npr. Gradisce i Moravsku). Kasnije su
ga preuzeli hrvatski vojnici koji su ratovali po Europi. U sluzbi
francuskog kralja sunca Luja XIV. bila je jedna postrojba
konjanika, tzv. Royal cravate, koji su nosili okovratne, obicno
crvene vrpce. Otud se taj obicaj nosenja vrpci od Croata (franc.)
prosirio i po Europi i svijetu i danas je najvazniji detalj muske
mode, a ujedno i najpoznatiji, originalni hrvatski suvenir.Ima jos
nesto sto je prepoznatljivo i poznato, a veze se samo uz Hrvate. To
je karakteristicni kockasti crveno - bijeli grb za koga se smatra
da potjece jos iz perzijske pradomovine Hrvata (crveno oznacava
jug, a bijelo sjever). Otud i naziv za dvije Hrvatske, tj. Bijela
na sjeveru i Crvena na jugu. Kad su Hrvati 1527. izabrali
Ferdinanda Habsburskog za svoga kralja u Cetinu potvrdili su taj
izbor nekim pecatima, a jedan od njih je bio i hrvatski grb, ali s
64 polja, dakle potpuna sahovska ploca. Otud i dolazi popularni,
ponekad s istoka i pogrdni naziv sahovnica, a sah na perzijskom
znaci vladara - cara. Jesu li to sve slucajnosti dat ce mozda
jednom odgovor zastupnici teorije o iranskom podrijetlu Hrvata.12.
Iseljenistvo ili dijasporaNa grckom rijec dijaspora znaci
rasipanje, rasprsivanje i to nekog pucanstva, zajednice ili naroda.
I kao sto su se Grci kao pomorski narod rasuli u starom vijeku po
citavom Sredozemlju, Zidovi po svijetu, tako su se i Hrvati poceli
u 15. st. seliti, zapravo bjezati u okolne zemlje, pred
osmanlijskom agresijom, a zatim u novije vrijeme seliti po Europi,
po Americi i napokon u Australiju i Novi Zeland.Razlozi toj selidbi
bili su raznoliki, a uglavnom su se svodili na gospodarske i
drustveno - politicke. Opcenito se smatra da su Hrvati iza Zidova,
mozda Iraca, Armenaca, Kurda i jos nekih naroda s ponajvecim
iseljavanjem ili dijasporom. Zajednicka je znacajka da svi navedeni
narodi nisu imali bas sretnu povijest, tezak geopoliticki polozaj,
i, sto je, vjerojatno, najvaznije, nisu imali svoje neovisne
drzave. Nisu bili svoji na svome!Postoji jedan pokusaj
izracunavanja broja Hrvata i Engleza u doba kralja Tomislava. Tada
ih je, navodno, bilo podjednako. Danas Engleza ima desetak puta
vise pa se postavlja opravdano pitanje: kamo je nestalo devet
desetina mogucih Hrvata? Do spomenute osmanlijske provale razvoj
hrvatskog naroda je tekao sporo, ali uzlazno. Hrvatska se kao dio
zapadne Europe razvijala normalno, a onda je nastupilo vrijeme
stalnih ratova, doslo je do opceg nazadovanja, do gubitka velikog
dijela teritorija i depopulacije.To nestajanje hrvatskog naroda
odvijalo se na cetiri nacina. Prvi i najveci gubitak je bilo
bjezanje pred ratnom opasnoscu na sve strane, a poglavito prema
zapadu i sjeveru. Hrvatska je u doba kad je svedena na ostatke
ostataka izgubila vise od 4 petine svoga nacionalnog tla, i,
vjerojatno, dvije trecine svoga pucanstva. Ostatci ostataka te
nacionalne, hrvatske jezgre su danasnji Hrvati u Austriji,
Madjarskoj, Slovackoj, Ceskoj, Rumunjskoj, Italiji, ali i Sloveniji
kamo su mnogi pobjegli ali su posve asimilirani. Drugi dio je
izginuo u stalnim ratovima i njihovim posljedicama, treci je
odveden na istok kao ratni plijen. Muskarci su otimali za vojnike
(janjicari), prodavali za robove i sluge, a zene za hareme
mnogamnih osvajaca. Cetvrti dio se izgubio prevjeravanjem, tj.
nasilnim poturcivanjem, povlasivanjem, a to znaci asimilacijom.
Naime, vjerska asimilacija je znacila na ovim prostorima uskoro i
narodnu, nacionalnu. Na njih nas podsjecaju brojni npr. Marici,
Marjanovici, Ivici, Antici, Franici i drugi koji nose cista
hrvatska i katolicka prezimena, a danas su Srbi, Crnogorci ili
Bosnjaci - Muslimani. Medjutim, bilo je i pridobijanja katolika
povlasticama, dobivanjem zemlje, posla, ali i mjesnim prilikama,
npr. pomanjkanje katolickih svecenika i slicno.Kad se 1699.
polovica Hrvatske oslobodila (Karlovacki mir) od osmanlijskog
jarma, zemlja je bila gotovo pusta, poput Njemacke poslije
30-godisnjeg rata, odnosno dio Hrvatske poslije Oluje. Pocelo je
naseljavanje sa svih strana, iz prenaseljene banske Hrvatske, ali i
iz citave Habsburske Monarhije. Tijekom 18. i 19. st. Hrvatska se
sredjuje gospodarski, ali i politicki. Tako je bilo sve do 1848.
kad je ukinuto kmetstvo, kad su pocele masovne diobe velikih kucnih
zadruga i opce osiromasivanje. Hrvati traze posla u gradovima, u
bogatijim nizinskim podrucjima, ali i diljem Monarhije, Europe, a
potkraj stoljeca sve vise iseljenika prelazi i ocean. Tome su
pridonijele i mnoge gospodarske teskoce u prijelazu iz feudalnog u
gradjansko, kapitalisticko drustvo.Treba reci da su se potkraj 19.
st. u Hrvatskoj zbili nemili dogadjaji s vinskom bolesti, da su
propali brojni hrvatski brodari na jedra, da je bila velika agrarna
kriza i ubrzano raspadanje zadruga. Sve je to potaknulo brojno
hrvatsko iseljenistvo. Broj emigranata raste od 1880. do 1905., a
onda se nesto smanjuje.U prosjeku najvise iseljenika bilo je iz
priobalnih hrvatskih krajeva, poglavito iz Dalmacije i Hrvatskog
primorja. Na to je uz spomenute razloge djelovala i tzv. Vinska
klauzula, tj. ugovor Austro-Ugarske i Italije o uvozu vina od 1891.
Tako su hrvatski vinari ostali bez unutarnjeg trzista, a zatvoren
je i uvoz u Francusku koja je obnovila svoje vinograde. Od 1894. i
u Dalmaciji pocinje filoksera koja unistava nasade loze.Do 1898.
nisu se vodili brojidbeni podatci o iseljavanju, a otada samo iz
Hrvatske i Slavonije seli prema godinama:1899. godine 4195
ljudi1900. godine 4170 ljudi1901. godine 7879 ljudi1902. godine
11057 ljudi1903. godine 13488 ljudi1905. godine 27142 ljudi.To su
bili javni podatci, ali se ne zna koliko je ljudi otislo potajno.
Iz Dalmacije je od 1880. do 1910. iselilo preko 58 tisuca ljudi. U
Hrvatsku se vracao prosjecno svaki peti iseljenik, i to obicno kad
je obolio ili ostario.Najveci broj nasih iseljenika potrazio je
zaradu u SAD-u. Zaposljavali su se kao polupismeni seljaci uglavnom
u rudnicima, u zeljezarama, u tvornicama npr. u Detroitu, u
ribarstvu, na farmama i slicno. Hrvati su rasprseni po citavoj
Americi, ali postoji i nekoliko velikih sredista, npr. u drzavi
Pennsylvaniji s najvecim gradovima Pittsburghom i Philadelphijom. U
pocetku stoljeca se govorilo da je Pittsburgh najveci hrvatski grad
iza Zagreba. Tu postoji i grad Slovan cije ime govori odakle su
ljudi dolazili. Drugo vece srediste iseljavanja je drzava Michigan
(Misigen) s najvecim gradom Detroitom, sredistem americke
automobilske industrije - Ford i dr. Trece srediste je drzava Ohio
s gradom Clevelandom, cetvrto Kalifornija s gradovima Los Angelosom
i San Franciscom, te San Pedro gdje Hrvati iz Dalmacije vode
pacificko ribarstvo. Osim tih drzava jos ima nasih iseljenika i u
drzavi Illinois (Chicago), Lousijana (New Orleans), u Oregonu (iz
Slavonije), New Yorku, Floridi, Montani, Indijani i
drugdje.Opcenito se misli da je do I. svjetskog rata u SAD
doseljeno oko 300 tisuca Hrvata, koji su od svih juznoslavenskih
naroda, uglavnom zbog gospodarskih, ali i politickih razloga,
najvise iseljavali. Treba dodati da i Gradiscanski Hrvati imaju
svoje americko iseljenistvo.Postoje podatci da su Dubrovcani vec
1510. doplovili do obala Juzne Amerike kako bi pronasli mjesto za
jednu naseobinu u koju bi smjestili izbjeglice iz unutrasnjosti
koje su bjezale pred Turcima. U 18. st. opet se spominju Dubrovcani
u Peruu, a u 19. st. je Hvaranin Buratovic (oko 1865.) uvodio
brzojavne veze u Argentini. Oko 1874. spominju se hrvatski Primorci
u Cileu, cak na krajnjem jugu kontinenta u Punta Arenasu, Hvarani u
Urugvaju, Bracani u Cileu, uopce otocani u Brazilu i drugdje. Prema
argentinskoj brojidbi od 1900. do 1910. uselilo je pod imenom
Austrijanaca preko 60 tisuca ljudi, a od toga je cak 40 tisuca bilo
Hrvata iz Dalmacije.I tu su Hrvati radili najteze poslove: u
rudnicima cilske salitre, u sjeci suma, u rudnicima, stocarili na
pampasima i slicno. Tu je razina zivljenja bila niza nego u SAD-u,
pa su cesto zivjeli losije nego u starom zavicaju. Za razliku od
SAD-a ovamo su doseljavali samo Hrvati-muskarci, zenili se uglavnom
domorotkinjama i brze se asimilirali.U Kanadu sele Hrvati tek
potkraj 19. i u pocetku 20. st. a poneki preseljavaju iz SAD-a.
Rade osobito na izgradnji dugih prekokontinentskih zeljeznica.
Najvise ih je u pocetku bilo na pacifickoj obali u pokrajini
British Columbija, a kasnije sele i u druge predjele. Vecina
kanadskih iseljenika, kojih je bilo do I. svjetskog rata oko 5
tisuca, doselila je iz Like. Kasnije je taj broj rastao, kako
znamo, a u Kanadu i danas sele nasi ljudi, makar je tako bilo do
1990. Otada su brojni hrvatski Kanadjani bili najcesci povratnici u
slobodnu Republiku Hrvatsku.Useljavanja Hrvata u Australiju
zapocelo je sredinom 19. st. Zanimljivo je napomenuti da su Hrvati
u Australiju selili, slikovito receno, po vezi, zavicajnosti i
srodstvu. Naime, dosao bi obicno prvi pionir, a zatim je povlacio
rodjake, suseljane i druge. Tako je npr. u Australiju iselila
vecina Korculana i zaposlila se u rudnicima zlata ili kao vrtlari i
farmeri. Slicno su 1860. selili u Australiju i Makarani, Vrgorcani,
Imocani, Peljescani, Konavljani. Kasnije su, izmedju dva svjetska
rata, svoje naseobine u Australiji ustrojili i Medjimurci.
Iseljenika iz Slavonije ima najvise u Melbourneu i Sidneju itd.
Prvi Hrvati u Novi Zeland stigli su 1830., a do kraja 19. st.
brojnije su dolazili Hvarani, Bracani, Visani, Makarani i
Vrgorcani.U Afriku su Hrvati dolazili najprije kao graditelji
Sueskog kanala gdje su se mnogi istaknuli u radu. Tako je npr.
posljednju stijenu koja je dijelila Sredozemno od Crvenog mora
razbio minom Primorac iz Selaca, poduzetnik Loncaric. Kasnije su
Hrvati u Egiptu imali svoju naseobinu od vise tisuca ljudi. Prvi
Hrvati su u Juznu Afriku doselili oko 1885. i zaposlili se u
rudnicima dijamanata, zatim u Rodeziji u rudnicima bakra, a bili su
uglavnom s dalmatinskih otoka i iz Primorja.Hrvati su se u
iseljenistvu, pritisnuti bijedom, nepoznavanjem stranih jezika i
nostalgijom za zavicajem, druzili i udruzivali. Prvo drustvo nasih
iseljenika osnovano je 1875. u San Franciscu (SAD), zatim potporno
drustvo Starcevic, a 1894. se sest potpornih drustava u Alleghenyju
ujedinjuje u Hrvatsku zajednicu, danas Hrvatsku bratsku zajednicu
koja izdaje svoj list Zajednicar. Prvi predsjednik bio je Ivan
Ljubic, a poticatelj Zdravko Muzina, koji je bio urednik prvog
lista nazvanog Danica.Ta drustva, zatim Katolicka crkva koja gradi
crkve i domove kulture i hrvatski svecenici, te sportske i
politicke organizacije usporavale su asimilaciju Hrvata. U tome su
se isticali Hrvatski sokol i kulturno-umjetnicka drustva koja su
njegovala tamburasku glazbu koja je postala gotovo simbol i ponos
iseljenih Hrvata.Do nastanka prve jugoslavenske drzave iseljavanje
je imalo pretezito gospodarske uzroke. Naime, 1918. je vecina
hrvatskog plemstva, dobar broj casnika, dio Austrijanaca, Madjara i
drugih napustio Hrvatsku u strahu od srpske vlasti. Poslije
ubojstva Radica 1928. raste broj politickih emigranata, 1941. dio
Srba bjezi u Srbiju, a najveca politicka emigracija nastala je od
1945. kad je nekoliko desetaka tisuca Hrvata, Nijemaca i dr. moralo
pobjeci pred srbokomunistickom opasnoscu, likvidacijama i mucenjima
na kriznom putu.Od 60-tih godina se Jugoslavija, toboze, otvara,
ali samo za nesrpske narode, poglavito za Hrvate i Albance. Tada
oni sve brojnije odlaze u Njemacku, Austriju, Svedsku i drugamo.
Bili su to, makar se tako govorilo, privremeni odlasci, a njihovi
akteri nazvani su gasterbajterima. Medjutim, vecina njih ili
njihova drugog i treceg narastaja nikad se nije vratila. Novi
valovi politickih emigranata nastupili su 1971. i 1972. poslije
sloma Hrvatskog proljeca kad su mnogima prijetili zatvori i
likvidacija.Novi iseljenici, proljecari, ojacali su i nacionalno
preporodili vec rastrojenu i umornu emigraciju iz 1945. i ranije.
Poceli su se povezivati oko ideja Brune Busica i Franje Tudjmana o
iseljenoj Hrvatskoj kao potencijalnoj snazi za stvaranje nove
hrvatske drzave. I dogodilo se ono sto je malo tko predvidjao,
pogotovo ne u Beogradu, hrvatska dijaspora kao stoljetna slabost i
mana, pretvorila se uoci i u Domovinskom ratu u prednost kako u
iskustvu, tako i u novcu, oruzju, ljudstvu i organizaciji. Pomirbom
svih Hrvata doslo se prvi put do povijesnih rezultata - do
stvaranja vlastite drzave koja ce obrnuti smjerove kretanja.
Umjesto odlazaka dosli su dolasci, umjesto rasipanja do okupljanja,
umjesto depopulacije, populacija Hrvatske.U iseljenistvu u SAD-u su
se Hrvati prikljucivali Hrvatskoj bratskoj zajednici. Po II.
svjetskom ratu iseljavali su ponajvise Hrvati koji su od
komunistickih vlasti bili najugrozeniji, uostalom kao i danas kad
se za povratak izbjeglih Srba u Hrvatsku i BiH zalaze Rusija, za
Bosnjake - Muslimane islamske zemlje i pod njihovim pritiskom SAD,
a za Hrvate uglavnom nitko. Hrvati su i u drugoj Jugoslaviji kao i
poslije srpske agresije 1992. nalazili udomljenje u svojoj drugoj
drzavi - Hrvatskoj. Tako je i sada.Treba dodati da su u agresiji na
BiH od 1992. do 1995. najvece zrtve imali Hrvati, ali i podatak da
su tek u slobodnoj Hrvatskoj prvi put 1997. imali veci natalitet od
mortaliteta (od 1962.).13. Sportska kulturaNa podrucju danasnje
Republike Hrvatske, tu gdje se stoljecima mijesaju srednjoeuropski,
sredozemni, alpski i panonski utjecaji kultura i naroda, na
visoravnima i planinama dinarskih i bosanskohercegovackih planina
gdje je klima bila povoljna, gdje su hrana i voda bili zdravi,
zivjeli su od davnina visoki, jaki i nadareni ljudi. To potvrdjuje
dosadanji pregled kulturnih dostignuca, tradicije i bastine, a
ovdje cemo pokazati kako fizicki razvoj nije nikada zaostajao za
duhovnim. Vec smo pisali o bogatstvu narodnih i viteskih igara koje
i danas zive ili se obnavljaju u narodu, a sada cemo nesto vise
reci o fizickoj, sportskoj kulturi i dostignucima naroda koji zive
na ovom prostoru.Za postojanja prve Jugoslavije (1918.-1941.) kao i
one druge komunisticke (1945.-1990.) su sportasi te drzave
postizali dobre rezultate, poglavito u sportskim igrama, koji su
nadilazili brojnost i opci razvoj. Medjutim, manje je bilo poznato
da su vecinu u pojedinim reprezentacijama, kao i u pojedinacnim
disciplinama, cinili nesrpski narodi, poglavito Hrvati i Slovenci.
U sklopu opcenite centralizacije i koncentracije svih snaga u
Beogradu i Srbiji, mnogi su ponajbolji sportasi na razne nacine
bili prisiljeni braniti boje beogradskih i srbijanskih klubova. U
tome se isticao ponajvise klub Jugoslavenske armije Partizan, te
djelimice Crvena zvezda, gdje su nastupali ponajbolji sportasi
Hrvati npr. Mihalic, Ceraj, Gubijan medju atleticarima te Beara,
Zebec, Bobek, Cajkovski i dr. medju nogometasima, da i ne govorimo
o vaterpolistima, rukometasima, kosarkasima (npr. Mostarac
Dalipagic) i drugi.Najveci uspjesi postignuti su, kako rekosmo, u
sportskim igrama, poglavito onim loptackim. U kosarci, vaterpolu,
rukometu, nogometu i odbojci su obje Jugoslavije bile medju prvim
silama u Europi pa djelimice i u svijetu. Tome treba dodati igre
kuglom (kuglanje i bocanje), grcko - rimski stil hrvanja, boks,
veslanje, tenis i stolni tenis, djelimice plivanje i streljastvo,
te samo iznimno atletiku. U tim sportskim igrama osvojeno je do
raspada druge Jugoslavije ponajvise europskih, svjetskih i
olimpijskih kolajni. I dok su u kosarci, nogometu, te donekle u
vaterpolu i rukometu u osvajanju prvih mjesta sudjelovali i srpsko
- crnogorski sportasi, u svim ostalim disciplinama, ukljucivsi i
skijanje i hokej, u kome su oduvijek dominirali Slovenci, vecinu su
cinili sportasi s podrucja Hrvatske, te BiH.Usprkos materijalnom,
politickom i svakom drugom favoriziranje srpskih klubova, ipak su
dosta prvenstava obiju Jugoslavija osvajali u popularnim sportovima
hrvatski i bosanskohercegovacki klubovi. To se u nogometu odnosi na
zagrebacke (Gradjanski, HASK, Dinamo), te splitski Hajduk,
bosanskohercegovacke (Sarajevo i Zeljeznicar) iz Sarajeva, a
redovito je dobar bio i mostarski Velez. U kosarci su to bili
zagrebacka Cibona i splitski Jugoplastika, danas Split, Zadar i
sarajevska Bosna. U rukometu su to bili Partizan iz Bjelovara,
sarajevska Bosna, banjolucki Borac, zagrebacki Medvescak i Badel
1862., te u vaterpolu dubrovacki Jug, splitski klubovi, rijecko
Primorje i zagrebacka Mladost koja ima oduvijek i europski jaku
odbojkasku momcad. Svi navedeni klubovi osvajali su na jednom ili
vise puta europska i svjetska klupska prvenstva.Rijetke uspjehe
postigli su hrvatski tenisaci u reprezentaciji Jugoslavije. U prvoj
Jugoslaviji, uoci II. svjetskog rata je momcad Puncec, Palada,
Mitic i Kukuljevic bila ponajbolja u Europi, a poslije II.
svjetskog rata slavu su hrvatskog tenisa pronosili Jovanovic,
Pilic, Franulovic, Prpic, Oresar i danas Goran Ivanisevic. To se
isto moze reci i za stolni tenis gdje su Hrvati D. Surbek danas Z.
Primorac osvajali europske i svjetske trofeje. Slicno je i u
hrvanju gdje su hrvatski sportasi, poglavito oni iz Petrinje,
osvojili nekoliko europskih i olimpijskih odlicja (Lesjak,
Nenadic). U boksu su Hrvati Prebeg, Krizmanic, M. Parlov, te Hrvati
iz BiH poput A. Josipovica i M. Benesa, osvajali europske i
olimpijske medalje, a danas se Zagrepcanin Zeljko Mavrovic,
visestruki prvak Europe u teskoj kategoriji bori za svjetsku
boksacku krunu kao i Branko Cikatic, prvak svijeta u tajlandskom
boksu.Od 1990. kad se Republika Hrvatska osamostalila, te od 1992.
kad je sluzbeno priznata i nastupila pod svojom zastavom i drzavnim
imenom na Olimpijadi u Barceloni, osvojili su hrvatski sportasi
mnostvo europskih, mediteranskih, svjetskih i olimpijskih kolajni i
potvrdili iznesenu tezu da su cinili ponajvise za uspjeh bivsih
jugoslavenskih reprezentacija. Medju najvece uspjehe treba ubrojiti
srebrnu medalju u kosarci na Olimpijadi u Barceloni kad su pod
vodstvom frenomenalnog Drazena Petrovica ugrozili i primat
kosarkasa SAD. Tu je Goran Ivanisevic osvojio broncane kolajne, i
pojedinacno i u parovima s Prpicem. On je nekoliko puta bio medju
prvom petoricom najbolje plasiranih svjetskih tenisaca. Hrvati su
osvojili zlatnu kolajnu u rukometu na olimpijadi u Atlanti, SAD
(1996.) i srebrnu u vaterpolu. U zenskom tenisu Hrvatska ima jednu
od najperspektivnijih reprezentacija (Majoli, Lucic, Talaja).U
kosarci, odbojci, vaterpolu, rukometu, bocanju, kuglanju, rukometu
i odbojci za zene, hrvatsku su kubovi osvajali brojna europska
prvenstva, npr. Cibona iz Zagreba je nekoliko puta bila medju
ponajboljim europskim kosarkaskim klubovima, Mladost iz Zagreba je
osvajala u odbojci za muske i zenske takodjer prva ili visoka
mjesta, kao i Dubrovnik u zenskoj odbojci, te Podravka iz
Koprivnice, Kras iz Zagreba u rukometu. Badel 1862. iz Zagreba bio
je nekoliko puta prvak ili doprvak Europe u rukometu, kao i
Grmoscica, Medvedgrad iz Zagreba u kuglanju te Zrinjevac iz Zagreba
u bocanju, Rijeka - zene u kuglanju. Povremeno su hrvatski
predstavnici osvajali kolajne i u drugim sportovima, npr. Matija
Ljubek zlatne olimpijske 1976. i 1984. u veslanju, Djurdjica Bjedov
(olimpijska zlatna i srebrna 1968. u plivanju); Nikola Dragas,
trostruki svjetski prvak u kuglanju, hrvatske kuglasice bile su
prvakinje svijeta 1992., Biserka Perman, svjetsko prvenstvo u
kuglanju (1982.) te u parovima i ekipno, a B. Pereglin je svjetska
prvakinja u samostrelu.Treba dodati da su donedavna hrvatski
kosarkasi bili ne samo najbolji u Europi i drugi u svijetu, nego su
uzevsi u cjelini (uz Litavce) bili dotad najuspjesnija europska
nacija. Imali smo nekoliko pravih kosarkaskih legendi kao sto je
bio Zadranin Kresimir Cosic, nas prvi igrac u NBA - ligi u SAD,
zatim spomenuti fenomenalni Sibencanin, kasnije Zagrepcanin, Drazen
Petrovic, kome su spontano dali nadimak kosarkaskog Mozarta. Njemu
u cast podignut je u Laussanei, u olimpijskom muzeju poseban
spomenik. Danas je jedan od prvih igraca Chicago Bullsa, prvaka
NBA, Splicanin Toni Kukoc. Oni su zajedno s D. Radjom, S.
Vrankovicem i Z. Tabakom igrali u NBA-a najjacoj ligi svijeta, pa
smo po broju igraca koji su tu uspjesno nastupali, najuspjesnija
europska nacija.Ove, 1998. godine je hrvatska nogometna
reprezentacija postigla mozda dosad najveci uspjeh hrvatskog sporta
uopce, a to je trece mjesto u svijetu u toj najpopularnijoj igri.
Ostvarili su ga mladici koje je vodio Miroslav Ciro Blazevic na
prvenstvu u Francuskoj gdje su uspjesno predstavili i sport, i
kulturu i domoljublje nase brojcano male, ali uspjesne i ponosne
zemlje. Hrvatski napadac Osjecanin Davor Suker postao je prvi
strijelac Svjetskog prvenstva, vratara Drazena Ladica mnogi
smatraju najboljim u svijetu, uostalom kao i spomenutog trenera
Blazevica.Snagu hrvatskog nogometa prikazuje i cinjenica da su neki
Hrvati igrali i za reprezentacije Austrije, Njemacke, Belgije i
Australije, a uspjeh na Svjetskom prvenstvu postigla je Hrvatska
iskljucivo sa svojim igracima, sto se ne moze reci za druge
reprezentacije.14. Prirodne ljepote, nacionalni parkovi - rezervati
prirodeGotovo da ne postoje u Europi zemlje u kojima na tako malom
prostoru ima toliko raznolikosti i prirodnih ljepota kao sto je to
Hrvatska. To su istodobno i mediteranske, i srednjoeuropske,
periferno alpske i istocnoeuropske da ne kazemo, makar geografski,
balkanske zemlje. On su u svom primorskom dijelu razvedene poput
Grcke, smjestene najblize sredistu Europe poput Italije, u
planinskom dijelu su slicne Sloveniji, Austriji ili Svicarskoj, u
nizinskim panonskoj Madjarskoj. Osim Grcke ne postoji sredozemna
zemlja koja ima toliko otoka, poluotoka, zaljeva, prirodnih luka i
lucica kao Hrvatska, a osim Norveske ne postoji obala koja ima
toliko uvala, zaljeva, malih fjordova kao Hrvatska. Iako Finsku
slikovito nazivaju zemljom tisucu jezera, onda Hrvatsku, poput u
tome slicne Grcke, mozemo nazvati i zemljom tisucu otoka.Hrvatska
ima ukupno 1777 km kopnene morske obale, 4 012 km otocne obale te
1185 otoka i otocica. Najvecu skupinu otoka, pravi arhipelag u
malom, imaju srednjejadranski Kornati. Ima ih u duzini od
petnaestak km, ukupno 140, a narod u tom kraju kaze kako ih ima ka
dani u godini. Po povrsini koju zapremaju mnogo su veci
srednjodalmatinski otoci (Brac, Hvar, Korcula, Vis), kvarnerski
otoci (Krk, Cres, Losinj, Rab), pa