Homo balcanicus, homo heroicus
Sadraj:
O knjizi i tekstovima unetim u Homo balcanicus, homo heroicus
II2Beleke o piscu...3Jovan Cviji i balkanski psihiki tipovi..4Uini
kao Strahijni.6Karaore u knjievnosti...10Ivo Andri i Trojni
pakt.....14Zatonik istorije.18Istrebljenje kao sudbina.20Saga o
Kalu i Kaljanima ili istorija Srba u romanu-mitu...25Na pragu
Orvelove ere...27O knjizi i tekstovima unetim u Homo balcanicus,
homo heroicus II
Knjiga Homo balcanicus, homo heroicus II izdata je 1994. godine,
izdava je Prosveta. Knjiga ima 11 glava i 297 strana.
Tekstovi obraeni u knjizi su:
Jovan Cviji i balkanski psihiki tipovi. Knjievnost, kn. LXXXV,
1987, sv. 10, str. 1570-1614.
Uini kao Strahinji. Homo balcanicus, homo heroicus, BIGZ,
Beograd, 1987, atr. 95-155
Karaore u knjievnosti. Uvodno izlaganje na naunom skupu Karaore
u knjievnosti, Velika Plana, 24. jul 1993.
Ivo Andri i Trojni Pakt. Politika, 20-25. februar 1990.
Zatonik istorije. Svet, Beograd, 22. avgust 4. septembar
1990.
Istrebljenje kao sudbina. Pogovor u knjizi: Antonije Isakovi,
Listovi o Kosovu, Prosveta, beograd, 1990, str. 177-199.
Saga o Kalu i Kaljanima ili istorija Srba u romanu mitu,
Knjievnost, knj. LXXXIV, 1987, sv. 5, str. 762-775; Knjievnost,
knj. LXXXIV, 1987, sv.6, str. 992-1006.
Na pragu Orvelove ere. Saoptenje na naunom skupu u Istorijskom
odeljenju SANU, 22-23. april 1993.
Beleke o piscu
Petar Dadi, knjievni kritiar, esejist i istoriar knjevnosti,
roen je 1929. godine u Bitolju. Osnovnu kolu je zavrio u Skoplju, a
1941. godine, posle progona Srba iz Makedonije, preao je u
Poarevac, oevo rodno mesto, gde je zavrio gimnaziju. Diplomirao je
na grupi za Jugoslovenske knjievnosti Filozofskog fakulteta u Novom
Sadu, a doktorirao je sa tezom Odnos stvarnosti, legende i mita u
Andrievom delu.
Knjievnu kritiku poeo je da objavljuje u Radio Beogradu, a potom
u nizu listova i asopisa. Prvu knjigu objavio je 1957. godine.
Bio je glavni i odgovorni urednik studentskog knjievnog lista
Vidici i jedan od osnivaa i urednika avangardnog asopisa Delo. od
1960. godine bio je vie od tri decenije urednik izdavake kue
Prosvet. Pedesetih i ezdesetih godina bio je stalni knjievni
kritiar Nin-a, Politike i TV Beograd.
Tekstovi su mu prevoeni na engleski, ruski, francuski, nemaki,
panski, italijanski, rumunski, eki, slovaki, maarski, bugarski,
albanski, slovenaki, makedonski i hindi jezik.
Pored mnogih lanaka i eseja publikovanih u listovima i
asopisima, objavio je i neke posebne knjige kao na primer: Branko
Miljkovi ili neukrotiva re, Prostori sree u delu Miloa Crnjanskog,
Homo balcanicus, homo heroicus, Zapisi i dr.
Ivo Andri mu je poverio privreivanje svojih Sabranih dela u
deset tomova. Priredio je i posthumna izdanja Sabranih dela u XXVI
i XVII tomova. Na Andriev predlog, napisao je opsenu uvodnu studiju
ivot i delo Ive Andria za izabrana dela naeg nobelovca na
francuskom, nemakom i italijanskom jeziku, u izdanju vedske
akademije i Nobelove fondacije.
Za knjievnokritiki rad dobio je vie priznanja, izmeu ostalog i
Oktobarsku nagradu grada beograda, za studiju Branko Miljkovi ili
neukrotiva re, potom nagradu Milan Bogdanovi za najbolju novinsku
kritiku posveenu Peaniku Danila Kia i nagradu ore Jovanovi za
knjigu Kritike i ogledi.
Jovan Cviji i balkanski psihiki tipovi
Cvijieve Psihike osobine Junih Slovena nastale kao rezultat
etrdsetogodinjeg istraivanja, pojavile su se u Evropi u periodu
kada je psihologija naroda sve ee podvrgavana kritici. Romantizam
je obeleio psihologiju naroda, iji su utemeljivai Lacarus i
tajntal. U okviru jedne grane romantizma atribut narodno oznaava
jedinstvenu i nezamenljivu vrednost. Sve to odie istinskim
poznavanjem stvari i pronicanjem u ivot, to pleni razumevanjem i
univerzalnou, dobija rezultat narodno.
U Rusiji je bio izraen narodnjaki kult muika koji je odgovarao
naem kultu neobrazovanog naroda. Etnopsihologija obuhvata
romantiarske predstave narodne due i narodnog duha protiv kojih se
pobunio Diltaj. Preispitivanje psihologije naroda nakon I svetskog
rata utie na podelu ove nauke na smerove i pravce. Jedan od smerova
jeste karakterologija koja utemeljenje ponalazi u Logici Stjuarta
Mila. Vladimir Dvornikovi, Cvijiev nastavlja, smatra da
karakterologija moe ispraviti tokove etnopsihologije pre nje. I
drugi Cvijiev sledbenik, Gerhard Gezeman, naginjao je ka
karakterologiji.
Ne formirajuci se u potpunosti kao nauka etnopsihologija je
polako poela da se gubi u svojim pomonim granama. Bila je ugroena
od strane sociologije i socijalne psihologije, naroito etnografije
koja je prerasla u kulturnu antropologiju, a koja tei da postane
sveobuhvatna nauka o oveku. Meutim, iako je etnopsihologija usled
novijih naunih grana prela u drugi plan, iz Cvijievog dela preuzeti
su valjani stavovi, metode i konkretne analize etnopsihologa.
Originalnost Cvijievog dela ogleda se u njegovoj stvaralakoj
individualnosti, kao i u stvaranju antropogeografskih zona koje
najveim delom odgovaraju kulturnim zonama zapadne kulturne
antropologije.
U etnopsiholokim studijama Jovana Cvijia moemo uoiti dve tenje,
od kojih je druga manje prisutna. Prva ima ishodite u nacionalnoj
romantici herderovskog tipa. Ako bismo posmatrali samo nju mogli
bismo govoriti o Cvijievom etnomorfizmu. Druga se ogleda u kritikom
razmatranju psihikih odlika i mentalnog sklopa analiziranih etnikih
grupa.
Prvo izdanje Psihikih osobina Junih Slovena objavljeno je na
francuskom jeziku. Imajui to u vidu Cviji, kod koga je postojala
romantiarska odanost narodu, je nastojao da June Slovene prikae kao
dodue zaostale, vitalne i svee, prirodno inteligentne i u visokom
stepenu obdarene ljude. Cviji se manje bavio gradskim stanovnitvom,
kojeg u periodu kada je on obavljao istraivanja nije ni bilo puno.
Prilikom svojih istraivanja Cviji se najveim delom oslanjao na lino
iskustvo, a kao glavni metod koristio je neposredno
posmatranje.
Cviji je otkrio i ustanovio nekoliko etnotipinih modela linosti,
za koje bismo mogli rei da su uslovljeni posebnostima kulture. On
je utvrdio postojanje etiri psihika tipa: dinarski, panonski,
istonobalkanski i centralni i vie grupa u okviru ovih tipova.
Dinarskom tipu pripadaju umadijski, bosanski, erski, bosanski i
jadranski varijetet, dinarska plemena, muhamedanska i lika grupa.
Panonskom pripadaju slavonski, sremsko-banatski, slovenaki i alpski
varijetet, zagorska i zagrebaka grupa prava slovenaka grupa.
Centralnom tipu pripadaju zapadnomakedonski, moravsko-vardarski i
kosovsko-metohijski varijetet, bitoljsko-prilepska,
mavrovko-rekanska, binako-klisurska, prespansko-kosturska,
struko-ohridska, debarska, poloka, siriniko-srednjaka grupa kaao i
grupa vranjanskog Pomoravlja. I na kraju, istono-balkanskom tipu
pripadaju donjodunavski, rumelijsko-traki i poloki varijetet, kao i
varijetet Srednje gore.
Najznaajniji etnopsiholoki fenomeni koje je Cviji uoio su
violentni tip dinarca (tj.dinarski tip u celini), rajanska
psihologija i moralna mimikrija.
Vrhunac Cvijieve analize violentnog tipa dinarca moemo pronai u
njegovom tumaenju narodne pesme enidba Maksima Crnojevia. U osnovi
violentnog tipa dinarca, kao i dinarskog tipa uopte Cviji uoava
nepomueno, bezgranino samopouzdanje koje formira miljenje da ne
postoje prepreke koje se ne mogu savladati. Cviji istie i povrnost
dinarskog tipa, nespremnost za samoanalizu kao i jaku imaginaciju
koja je esto karakteristina za violentni tip i koja stvara
neistinite slike i predstave. Ovim iskazima se nagovetava da
mitomanija predstavlja jednu od glavnih odlika dinarskog tipa, pri
emu mitomanija predstavlja jednu vrstu kompulzivnog ponaanja, kao i
stvaranje ulepane slike sebe samog. Vioentni tip dinarca u odnosu
na sam dinarski tip ima neto naglaenije iracionalno nagonske
crte.
Rajinske osobine naroito se mogu uoiti kod centralnog tipa, ali
se javljaju i u panosnkom i dinarskom tipu. Cviji smatra da je
usled ropstva pod Turcima nastala potitena i nia klasa, raja.
Rajinska psihologija se odlikuje nestabilnou karaktera, dvolinou i
izraenoj sklonosti ka lai i podvali. Cviji, takoe, pokazuje kako je
pod uticajem surovosti i nasilja nastajala rajinska dua, kako su
poslunost i napor robova da se ugodi eljama i ukusu gospodara
doveli do nastanka moralne mimikrije. Ovi ljudi postaju prituljeni,
skriveni, nepoverljivi i podmukli; naviknu se na pretvaranje i na
podlost, jer im to pomae da mogu iveti i da se sauvaju od nasilja,
kae Cviji.
Oslobaanje od Turaka stvorilo je model srpskog gospodara koji se
formira po ugledu na turskog, ti ljudi imaju tursku gospodarsku ud
i tiranske navike gospodara i nasilnika.
Uini kao Strahinji
Zagonetku ove narodne pesme, koju je Starac Milija predoio Vuku
Karadiu, godinama su pokuavali da razmrse veliki umovi, kojima nije
bilo lako da prihvate sie narodnog dela, onako kako im je predoeno,
nego su uvek iznova i iznova razmatrali ideju da je neto od vitalne
vanosti skriveno u stihovima.
U vreme kada je Veliki vojvoda vajmarski, Karl Avgust, u nemakom
prevodu proitao ovu pesmu u tutgartskom Morgenblatt-u, on je mogao
samo da bude apsolutno zadivljen veliinom due epskog junaka, koji
je smogao snage i volje za oprost, nakon svega to mu je uinjeno.
Upravo iz tog razloga, nalazei da bi jednostavno bilo suvie lako da
se sve zavrilo bez ikakve tragedije koja bi stvarno potresla
itaoca, Karl Avgust je posumnjao da je zarpavo nemaki prevodilac
srpsku pesmu prepevao drugaije nego to je ona to u originalu bila.
Uinilo mu se da je nemaki prevodilac moda smatrao da je zasluena
kazna nevernoj eni bila odvie strana i jeziva, pa da je svom
prevodu dao sentimentalan i melodramatski zavretak. Smatrajui da se
nemako teatralni kraj ne slae sa srpskom naravi i Avgust i njegov
prijatelj, slavni pesnik Gete, obratili su se prevodiocu Vilhelmu
Gerhardu, koji je pak otklonio njihove sumnje, izriito istakavi da
se su svemu drao originala. Pesmu Kako je Strahinji Banoviu ena
uinila izdaju, i kad su je za to braa pogubili, nalazimo u Narodnim
pjesmama iz starijih najvie primorskih zapisa Valtazara Bogiia i to
je najstarija, prva objavljena verzija pesme o Strahinji. Pesma ima
131 stih, i naspram iroko poznate deseterake pesme, ona je zapravo
u formi bugartice. U ovoj verziji za nevernu ljubu nema milosti, ve
su je braa na kordice razdelili, iako to i nije bio jedini nain da
se kazni preljubnica. Pored tako surove , ali za ono vreme
verovatno i donekle prihvatljive sadrine narodnog stvaralatva, nije
udo to je kasnije Starac Milija posejao nedoumice koje traju vie od
veka i po, jer se paljivo mora razmotriti ta je ono to formira
dublji istorijski, socio kulturni ili poetiki osnov, koji oekivani
kraj menja drugaijim, mnogo manje oekivanim.
Pesma Banovi Strahinja Starca Milije i Vuka Karadia jedna je od
dvadeset i dve dosad poznate verzije iz kruga varijanata i tema
vezanih sa manje ili vie slikovit prikaz neverstva ene, sa istom
ili sasvim slinom siejnom strukturom. U svojoj studiji Radoslav
Medenica analizira i dovodi u uzajaman odnos sve varijante, pruajui
tako izvanredan pregled i uvid u znaaj odreenih drutvenih
previranja i normi kolektivne svesti srpskog naroda u period kada
su pesme nastajale, a u Dodatku daje dosad neobjavljene rukopisne
varijante kojih ima deset.
Prilikom klasifikacije Medenica se posluio podelom na perifernu
epiku i dinarsku epiku hercegovako crnogorskog patrijarhalnog
terena. On je otkrio jedan paradoks: u veini perifernih varijanata
ljubu stie kazna, dok se u veini varijanata dinarske epike ljubi
prata.
Iznenaujuem obrtu prikljuila se i nerazgovetnost poslednjih
stihova:
Ne dam vau sestru pohariti,
Bez vas bih je mogao stopiti,
Alu stopit svu tazbinu moju,
Nemam s kime ladno piti vino,
No sam ljubi mojoj poklonio.
Posebno znaajnu diskusiju svojim predavanjem na Narodnom
univerzitetu 17. Oktobra 1935, izazvao je poznati nemaki slavista
Gerhard Gezeman, ije je tumaenje bilo da je veliki junak Banovi
Strahinja, isto tako imao i veliku duu, i da je, da bi ostao u
prijateljstvu sa svojom tazbinom, on oprtostio svojoj nevernoj eni
i poklonio joj ivot.
Ubrzo potom, Prilozi prouavanju narodne poezije donose desetak
studija i lanaka o Banovi Strahinji, meu kojima i tekstove
Dragutina Kostia, Miloa Trivunca, Jae Prodanovia i Bogdana Popovia
koji smatra da peti stih u citiranom odlomku treba da bude trei.
Branislav Krsti tumai sve dosta suprotno, objanjavajui Banovo
dranje i rei koje je izgovorio tastu i uracima, kao jasan
pokazatelj njegove elje da raskine prijateljstvo sa Jugoviima.
Arhetipska struktura epskog junaka neposredno je odreena mitskim
izvorom. Mitovi o prvobitnim herojima uticali su na kasnije
oblikovanje junakog epa, te stoga na istom nivou funkcioniu
univerzalnost mitskog junaka, koja sa sobom vue i univerzalnost
epskog junaka. Razlika je u tome to je epski junak uronjen u
aktuelno vreme, i poseduje svojstva koja ga izdvajaju i ocrtavaju u
datom vremenu i prostoru. Na taj nain, priroda epskog junaka
ispoljava specifinu dvostrukost. Taj statini i dinamini sloj se
izdvajaju i u irem opsegu, kada posmatramo epsku poeziju uopte,
razlikujui relaciju spram mitskog jezika i arhajske epike, i odnos
prema aktuelnim istorijskim zbivanjima, koji u sebi sadri i
kolektivne mehnizme kompenzacije, identifikacije i projekcije.
Kraljevi Marko u punoj meri odraava takvu dvostrukost epskog
junaka. Narodni peva pomera Marka u vremenu, a junak kakav je on
predstavlja ideal za bilo koje vreme. Kao i veina drugih slavnih
junaka epske poezije raznih naroda, ukljuujui i na, Kraljevi Marko
nasleuje mnoge opte crte mitskog heroja i junaka arhajskog epa. U
obimnom i slojevitom pevanju o Marku prisutne su i mnoge
tradicijske niti koje su se uvek preplitale stvaravi inspirativnu
pozadinu istorijskoj linosti koja je u najveoj meri kod nas
mitologizovana.
Iako istorijski nije bio ni upola znaajan kao druge linosti
zastupljene u narodnom pevanju, u Vukovim narodnim pesmama, Marko
Kraljevi zauzima herojski pijedestal, zato to njega, u stvari,
opeva ustanika Srbija, svojstva i osobine koje mu daje narodni
peva, delimino su aktualizacija pevake take gledita, vremena u kome
peva, kao i iskustava naroda iz tog vremena.
Svaka epoha dala je Marku Kraljeviu poneko svoje obeleje. San o
epskom heroju Marku proizilazi iz istorijske i ropske realnosti
narodnog bia. Bitno je napomenuti da bi Marko izmicao
identifikaciji ako ne bi bio takav kakav jeste ne u svemu etiki
ispravan i moralno ist, esto uprljan muljem ivota i
istorije.Potreba za junakim simbolima javlja se kada je naem ja
neophodno osnaenje, i kada valja mobilisati ne samo snage kojima
svesno raspolaemo nego i one skrivene u dubinama nesvesnog. To to i
znaajniji epski junaci imaju svoje onostrane zatitnike ukazuje na
potrebu naeg ja za irom identifikacijom.
Ako je narodu bio potreban svojevrstan krivac, ija uloga je
neslavno pripala Vuku Brankoviu, isto tako im je bilo potrebno i
olienje junake asti, koja je ostala pohranjena u stameno prikazu
Kraljevia Marka.Drugaiji prikaz sprskog junatva, ogleda se i kroz
drugi segment, kroz druge cikluse koji su opet osklikavali vlastiti
doivljaj teke politike, istorijske i drutvene nadasve, u jednoj rei
- ivotne, situacije, iji su deo bili i narodni pevai. Drama koja se
dogaala u intimi porodinih ognjita mnogo je sloenija i mnogo
dalekosenijih posledica no to je prost in nasilja koji doe i proe.
Turci su smatrali, prema reima Svetozara Markovia, srpski narod
gotovo kao delom svog imanja. Turski hroniar iz XV veka kae: Kad se
borba zavravala islamskom pobedom, pre no to bi poelo robljenje i
pljakanje, mnogi su nevernik i nevernica, mladi i devojka, i deca,
iz straha da ih Turin ne bi uzeo isputali duu skaui svojevoljno u
provaliju. Piui o vremenu dahija, koje se pamti kao jedan od
najsurovijih previranja na vlasti u okviru srpske teritorije, Vuk
Stefanovi Karadi kae: Oni su ljudma sudili i presuivali po svojoj
volji, ljude bili i ubijali, globljavali, otimali konje i oruje, i
drugo to im se go dopalo; najposle stanu silovati ene i djevojke:
izgonili su ji u kolo, da igraju pred njiovim anovima i ardacima,
one su uzimale k sebi; tako danas jednu, a sjutra drugu; kadto po
jednu a kadto i po dvije i po tri ujedanput.
Na sastanku vienijih Srba pred osvit ustanka reeno je da valja
ii u borbu protiv rasputenih dahijskiih janiara, jer, kako se
objanjava bolje je da mremo junaki, kao ljudi, barem da zamijenimo
svoje glave i da pokajemo svoju brau; a ene i djeca i kue ako nam
propadnu, ni onako nijesmo gospodari od nji.
Naravno, niko nije mogao pomisliti, da od loeg moe neto jo vie
poi po zlu, a poraz ustanika i velika beanija sa jeseni 1813.
uslovili su upravo takvu situaciju, koja je eskalirala surovom
turskom odmazdom, koja je dvanaest dana bila sainjavana od
beskrajnog genocidnog lina i orgija bez ikakve kontrole i
prestanka.
Taka gledita ustanike Srbije, prua mogunost posmatranja sklopa
mnogih meunarodnih dogaaja, i iz te perspektive, borba i uspesi
ustanika ine se znaajnijim nego to se to da primetiti na prvi
pogled. Borba je okarakterisna kao velianstvena, a uspesi su
ogromni, jer je tom borobom udaren temelj onoj dravi za koju je
zamiljeno da treba da ostvari sve pohranjene ideale. Zla vremena
raaju pesmu. Isto tako razoaranja ustanika, koja nisu bila ni prva
ni poslednja u ivotu srpskog naroda, ostala su potomstvu u nauk.
ini se da u vreme nacionalnog i dravnog uspona epska poezija ne
cveta, da stagnira ukorenjena u svojoj biti, i da oivljava svoj
procvat u onim istorijskim periodima kada se junatvom, podvizima i
prolou leimo od trauma sadanjice. Karaore u knjievnostiKnjievno
stvaralatvo o Karaoru trebalo bi razmatrati u kontekstu znaajnih
dometa svetske knjievnosti, kao i oblikovanju ivotopisa
najznaajnijih istorijskih linosti iz dva razloga. Prvi je da naa
dananja knjievnost ima znaajno mesto u savremenoj svetskoj
knjievnosti, a drugi je to moemo kao model knjievnog dela koji je
zasnovan na ivotopisu istorijske linosti uzeti jedno nae delo. Re
je o romanu Omerpae Latas Ive Andria. Meutim, moe se prigovarati da
primer Omerpae Latasa ne odgovara Karaorevom. Ali ako se zapitamo
kakav je odnos umetnika prema istorijskim injenicama, ili ako
postavimo pitanje gde se zavrava vidokrug istoriara, a gde poinje
kreacija umetnika, Andrievo delo nam daje jasne, i trajne
odgovore.
Drama Andrievog Omerpae nam prikazuje ta postaje i ta ostaje od
oveka koji iz jednog sveta prelazi u drugi pri emu raskida sa svim
to je dotad bio njegov ivot. ta postaje Omerpaa Latas na
istorijskoj sceni to znamo. Meutim, ta postaje posle velikih
promena u njegovom biu i ta ostaje od ranijeg Omerpae Latasa, to
nam otkriva samo pisac, u ovom sluaju Andri, pri emu njegovo vienje
ne mora biti i jedino mogue.
Poznato nam je ta se dogaalo na istorijskoj sceni za vreme
Karaorevog ivota i pod njegovim vostvom. Ali veoma malo znamo o
tome ta se dogaalo u nutrini njegovog bia. Postoje 3 prelomna
trenutka u ivotu Karaora, oceubistvo 1786., ubistvo brata 1806. i
opta klonulost i bolest 1813. godine i to u vreme sloma
ustanka.
Problematizovana su mnoga istorijska zbivanja, pa ak i
biografski podaci koji se tiu Karaora. Tako je nastao spor da li je
Karaore ubio oca ili pak ouha.
Sima Milutinovi Sarajlija, Njegoev vaspita i borac u oba
ustanka, izneo je u spevu Serbianka da je Karaore ubio ouha. Tu
priu preuzima i Milenko Vukievi, autor najpotpunije i najbolje
monografije o Karaoru do sada napisane, kao i drugi pisci srpske
istorije.
Do speva Serbianke govorilo se samo o ubistvu oca. Zabunu je
moglo stvoriti dvojako oevo ime Petar i Petronije, pri emu je re o
istom oveku zbog toga to je oblik Petronije vremenom bio zamenjen
oblikom Petar.
Meutim, uesnici i svedoci su smatrali da na ovaj nain mogu
braniti Karaora zbog toga to nije isto ubiti oca i ouha. Stvorene
su i druge nedoumice. Jedna od njih je da li je Karaore ubio oca
pucnjem u lea, nakon opomene da ih ne naputa, prilikom bekstva
preko granice ili je naloio nekom momku da puca u Petra. Prema
Karadiu pokuaji da se prikrije ubistvo oca jo vie su sramotili
Voda, dok je za Sarajliju to ubistvo bilo gnusno ali neobhodno.
Postoje razliite verzije i o ulozi majke Marice. Prema jednoj,
Marica je zahtevala od ora da puca u Petra, da ubije psa, prema
drugoj, ona je proklela sina i upravo u tom asu nazvala Crnim.
Razlikuju se i verzije o Mariinom vienju bratoubistva. Prema jednoj
je odobrila in, a prema drugoj u dubokom bolu ga je otpatila.
U srpskoj knjievnosti ne postoji veliki broj vanserijskih dela
posveenih Karaoru. Ne postoji ak ni sveobuhvatna i moderna
monografija o njegovom ivotu i delu.
Narodna epska pesma Poetak bune na dahije, Filipa Vinjia,
najveim delom posveena Karaoru je izuzetno delo.
Dositejeva Pesna na insurekciju Serbijanov posveena srpskim
vitezovima i njihovom vojvodi Gospodinu Georgiju Petroviu potie iz
prvih dana ustanka.
Sima Milutinovi Sarajlija, pretea romantizma u naoj knjievnosti,
u Serbianki opeva hroniku ustanka pri emu veliku panju posveuje
Karaoru. Sarajlija je, pred svoju smrt 1847. godine, na bolesnikoj
postelji, napisao spev od 11000 stihova pod nazivom Tragedija
serbskog gospodara i voda Karaora u kome veliki deo zauzima Vodova
glava iz koje iklja krv i koja govori. Tragedija serbskog gospodara
i voda je dramski spev u kome Sima za poraz i rasulo pravda Voda i
okrivljuje sve druge ustanike.
U srpskoj poeziji nema patriotskog pesnika koji nije napisao
neki stih o Karaoru. Ako bi trebalo izdvojiti najvii domet u naoj
poeziji, pored naravno Njegoevih stihova, to su pesme Pope Crni ore
i Smrt Crnog ora.Najvie mesto u memoarskoj knjievnosti zauzimaju
Memoari prote Matije Nenadovia, istaknutog uesnika u ustanku.
Dramu, koja se ceo jedna vek odrala na pozornicama Maarske i
Srbije, napisao je, na maarskom, ivan Balog, 1918. godine. Drama je
tampana 30-ak godina kasnije, a preradio ju je i preveo na
slavjanoserpskom Joakim Vuji.
Po Dadievom miljenju objavljeno je vie od 40 drama o Karaoru meu
kojima i tragedija u pet inova Miloa Cvetia Kara-ore, koja je
tampana 1907, 2 godine posle pieeve smrti. Na osnovu ove drame
snimljen je i prvi dokumentarno umetniki film u saradnju sa jednom
francuskom filmskom kuom. U tekstu lani o padu Srbije u obliku
pisma Crnom oru koji se moe uvrstiti u tekstove knjievno-
istoriografskog karaktera Vuk Karadi daje svoje vienje dogaaja iz
1813. Pored ovog Vuk o I ustanku govori i u tekstovima Prva godina
srpskog vojevanja na dahije, Praviteljstvujui sovjet serpski. Grau
za istoriju I ustanka Vuk je ustupio Leopoldu Rankenu, i iz nje je
nastala znamenita knjiga Srpska revolucija.
Najvie bi trebalo govoriti o proznoj umetnosti zato to se tu lee
najvee mogunosti za stvaranje celovite slike Vodovog ivota i dela.
Naalost, nemamo puno razloga za neku iru priu o naoj umetnikoj
prozi posveenoj Karaoru. Kao primer za korektno delo iz novijeg
vremena moe se ubrojati roman Gospodari Danka Popovia.
Nakon povratka u zemlju, Vod je priznavi da je ubio oca. Karaore
se ispovedio i arhimandritu Gligoriju. Pokajanjem K. je pokazao da
mu je stalo do toga da se pravda i opravda.
Meutim, dodatna okolnost od velikog znaaja bacila je posebnu
svetlost na oceubistvo. Dvadesetak godina kasnije K. je ubio brata
i to tako to ga je svojeruno obesio o jedna od pomonih vrata
njegovog doma. S obzirom na to teko da su bilo kakva pravdanja
svrhovita.
Veliki broj primera svedoi u kojoj meri je pristrasnost da se
Karaore opravda ili ocrni bila prisutna na javnoj sceni. Kod mnogih
naih pisaca moe se uoiti greka u pristupu. Oni se ponaaju kao
branioci ili kao tuioci na sudskom procesu. Ali, umetnost nije
sudski proces.
Vod poreklom iz srca dinarske regije, od crnogorskih Vasojevia,
u sebi sadri sve odlike Cvijievog dinarskog tipa i to vioelntnog
tipa dinarca. To su ljudi plahe renjivosti, vrue krvi, kojima krv
brzo jurne u glavui odmah prelaze u nesmiljenu akciju koja se po
pravilu krvlju zavrava. Naleti vrue krvi to brzo jurnu u glavu
naroito su obeleili 1806. i 1808. godinu kada su od K. ruke
stradali mnogi Srbi, pa i njegov brat Marinko.
Cviji je, meutim, zapazio da violentni dinarci mogu postati i
strasni tumai narodnih tenji, koji velikom energijom pokreu toak
istorije, ugraujui se u kolektivne ciljeve zajednice.
A smena jako aktivnih perioda sa dobima potpune pasivnosti, koju
Cviji navodi kao jednu od bitnih odlika dinarskog tipa, dogodila se
1813. godine kada nagli pad borbene i ivotne energije kod Voda
prati i bolest sa simptomima Frojdovog beksta u bolest.
Jedinstvo koje je zasnovano na dvojstvu Karaoreve linosti
najbolje je prikazao Pukin, za koga Dostojevski kae da je mogao da
primi u svoje srce tue genije kao i svoje roene U Pukinovom vienju
Karaorev lik formiraju antinomije divan / straan, prestupnik /
heroj. Junak zasluuje i da ga slave i da ga se uasavaju.
Devet decenija posle Karaorevog oceubistva i Dostojevskom panju
privlai Pesmu o Crnom oru i o tome govori u svom Pievom dnevniku i
to ba u vreme kad se meu njegovim Karamazovima razvija ideja o
oceubistvu.
Postoje predrasude koje oteavaju posao i umetnicima i naunicima.
U naoj istoriografiji, ali i u knjievnosti, kao i u javnom ivotu
uopte, postoji stereotip koji istraivaevu tenju ka istini stavlja
na velike muke. Re je o tome da se od znaajne linosti koja u jednoj
odreenoj oblasti naini podvig, naroito u malim kulturama koje
nemaju mnogo priznatih ljudi u svetskim razmerama, stvara model
koji treba da usmerava generacije. Tako je Crni ore, sa svim svojim
neporecivim manama i svojim udesnim podvizima, za srpski narod
pravi mitski heroj spasilac. Neustraiv kao mitski heroj, ali i
okrutan kao mitski heroj.
Ivo Andri i Trojni pakt
U lanku eljka Kruelja Hladni ambasador Ivo Andri je predstavljen
prvenstveno kao diplomata kome je karijera bila prea od stvaralakog
rada. Smatrati da neko moe biti veliki umetnik, a umetnost u svome
ivotu gurnuti na margine nije dopustivo. Komentator lista Danas
najverovatnije polazi od tvrdnji samog Andria, povremeno iskazanih,
da nedovoljno pie, da nema pravu radnu disciplinu, ak i da sebe
smatra amaterom. Meutim, te tvrdnje nisu dovoljne za odreivanje
Andrievog pravog odnosa prema umetnosti. Naela svoje poetike Andri
je, kako i sam kae, izneo u svom poznatom eseju Razgovor sa
Gojom.
Visoko obrazovanje, velika knjievna kultura i provereno
rodoljublje omoguili su Andriu uspenu karijeru u diplomatskoj
slubi. On je bez sumnje bio dobar diplomatski slubenik, ali je
besmisleno da iz tih podataka izvlaimo zakljuak da mu je
diplomatija bila vanija od pisanja. Iz celog lanka ishodi da je
Andrievo dranje bilo pronacistiko. Kao povod za napis u Danasu
posluila je knjiga kanadskog slaviste i hrvatskog pisca elimira
Boba Juriia Ivo Andri u Berlinu 1939-1941, pri emu mu se zamera da
svoje zakljuke koji se tiu Andrieve diplomatske karijere u Berlinu,
nije dovoljno radikalizovao.
Andriev zadatak u Berlinu nije bio nimalo lak, ali sigurno da on
svoje poslove nije obavljao na tetu dostojanstva ni zemlje koju je
zastupao, ni svog sopstvenog. Nema nijednog podatka o Andrievom
pribliavanju Nemcima izvan okvira njegovog posla. Sa druge strane
postoji vie primera njegove graanske hrabrosti i humanistike
vrstine koje i Jurii istie, ali Danas preutkuje.
Kako Danas dokazuje ili bar nagovetava da je Andriu nacizam ipak
bio slabost? uvenom metodom: poto nema podataka o tome ta je
ambasador u tom smislu inio, koristi se onim to nije inio.
Komentator Danasa smatra da bi jugoslovenski ambasador usred
Berlina trebalo da o Nemakoj i Nemcima pie otro i nepomirljivo. Ali
Andri nije ostao duan ni Hitleru ni nacizmu kao knjievni stvaralac.
Poetkom 1940. godine u Berlinu, Andri je napisao pesmu objavljenu
tek posle njegove smrti pod naslovom Pismo Nikome.
Na visinama, gde je svee
I svetlo i isto i iroko,
Borave moje misli, a ovde
Dole, gde ove rei piem,
Odmora nema gudno oko.
Sputan ivim i teko diem,
Sve me je manje, sve sam nie,
Sve je mranije i sve tee.
Svoje vienje totalitarizma Andri je dao u Prokletoj avliji.
Uskomeanost zatvora u koji se sliva zli talog imperije koja je
prela svoj vrhunac, ali gde, igrom sluaja, zalutaju i ljudi koji su
samo drukiji od ostalih, postaje neka vrsta zamene za svet on traje
u vremenu i ne obazire se na pojedinane ljudske sudbine koje ga
tvore.
U romanu Na Drini uprija Andri je dao dugu genezu verske i
nacionalne mrnje u daljoj prolosti koja rezultira pomorom Srba,
jednim, drugim, treim u manjim ili veim vremenskim razmacima, ali
uporno i sistematino, ciklino. Polazei od pretpostavke da e malo ko
itati knjigu ali da e svi itati Danas, sadraj i smisao Juriievog
dela iskrivljuju se, preutkuju se svi primeri Andrieve graanske
hrabrosti usred Berlina. Naime, jesen, poto su Nemci okupirali
Poljsku i mnoge naunike i pisce odveli u logore, Andri intervenie
kod nemakih vlasti da se zarobljenitva spasu mnogi od njih. Andri
je otro reagovao i kada je saznao da jugoslovenska vlada i ministar
vojske, preko vojnog ateea u Berlinu, Vauhnika, ispituju kakav bi
stav Nemaka imala prema jugoslovenskoj aneksiji Soluna. To je in
izdaje Grke vikao je Andri.Politiari u Beogradu, meutim, ne raunaju
ba uvek na svoga poslanika, i mnoge kontakte sa nemakim vlastima
odravaju mimo Andria.
Andri je pokuao da barem odloi potpisivanje Pakta. O tome itamo
u Memoarima Petra II Karaorevia, koji kae: Zanimljivi, vrlo
alarmantni izvetaji stizali su od naeg ministra u Berlinu koji je
doivljavao mune asove pokuavajui da odloi as naeg potpisivanja
Trojnog pakta . . .
Da se Juriieva knjiga mogla izvrtati do mile volje, svedoi i
ovaj podatak iz Danasa. U javnosti je godinama bila prisutna teza
kako je Andri dao ostavku na mjesto poslanika zbog potpisivanja
pristupnice Trojnom paktu. Iz Juriieve je knjige jasno da to ne
odgovara injeninom stanju.
Meutim, na strani 200-201. Juriieve knjige nalazimo tekst
Andrieve ostavke upuene ministru Markoviu 20. III 1941. dakle u
vreme kada je pristup Paktu izglasan u jugoslovenskom vrhu. Andri
pie: A sve to se deava ... me je jo vie utvrdilo u mome miljenju o
hitnoj potrebi promene linosti na poloaju Kraljevskog poslanika u
Berlinu. To je moje na iskustvu zasnovano i nepromenljivo
miljenje
...danas mi u prvom redu slubeni a zatim i lini mnogobrojni i
imperativni razlozi nalau da zamolim da budem ove dunosti osloboen
i to pre povuen sa sadanjeg poloaja, kae jo, nedvosmisleno i
prilino odluno, berlinski ambasador.
Njegov predlog nije prihvaen i 25. marta u Beu, kao zvanini
predstavnik Jugoslavije prisustvuje potpisivanju Trojnog pakta.
Dan posle bombardovanja Beograda, 7. aprila, Andri sa osobljem
Poslanstva naputa Berlin. Potom odbija ponudu nemakih vlasti da ide
u bezbedniju vajcarsku, ali bez ostalih lanova Ambasade i njjihovih
porodica: bira povratak u okupirani Beograd. Novembra meseca biva
penzionisan, ali odbija da prima penziju. ivi povueno u Prizrenskoj
ulici, kao podstanar kod advokata Brane Milenkovia. Odbija da
potpie Apel srpskom narodu kojim se osuuje otpor okupatoru. Odbija,
takoe, da Srpska knjievna zadruga za vreme dok narod pati i strada
objavi njegove pripovetke. U tiini svoje iznajmljene sobe, pie prvo
Travniku hroniku, a krajem 1944. godine zavrava i Na Drini
upriju.
Poto u dokumentima koja postoje, nema podataka koji bi otkrivali
Andrievu naklonost nacizmu, Danas poseban znaaj pridaje dokumentima
koja ne postoje. ... jo uvjek nije poznato gdje se nalazi i ta
sadri gro Andrieve diplomatske prepiske, ne samo iz berlinske faze
nego i ranijih vremena, kae se na jednom mestu.
U jednom izvetaju Ministarstvu spoljnih poslova Andri pakt vidi
ne kao vojni savez izmeu dve zemlje, nego kao produenu ruku
neutralnosti Jugoslavije, koja e je sauvati da ne ue u rat, barem
za sada. U tome nije bio usamljen. Pavle je i na Krunskom savetu u
Beogradu, kada je usvajan Pakt, govorio da on daje zeleno svetlo
Paktu zato to mora, da je on vaspitanjem i porodinim vezama spojen
sa Zapadom, ali da eli da sauva zemlju od uzaludnog i bezizglednog
krvoprolia. Samo manji broj jugoslovenskih upravljaa iz 1941.
godine koji su izglasali pristupanje Trojnom paktu bio je za Trojni
pakt iz ideolokog uverenja da valja pristupiti Hitlerovom novom
poretku ili pak iz uverenja da e Nemaka dobiti rat. Za veinu Pakt
je oznaavao izlaz iz bezizlaza, reenje uslovljeno nudom. A, Andri
je bio patriota i Jugosloven, odmereni i racionalni diplomata koji
je proveo dve godine u Berlinu sa jasnim ciljem da uini sve to je u
njegovoj moi da svojoj zemlji obezbedi neutralnost i spase je od
uzaludnih rtava i krvoprolia sa nesagledivim posledicama.
Zatonik istorijePreoblikujui uvek izvesno intrigantnu temu
sukoba pojedniaca sa epohom u kojoj ive i sa sredinom u kojoj su se
nali, Dobrica osi uvek uspeva da iznedri roman, reit onoliko koliko
razliitih segmenata ima svaki od njegovih romana: politiki,
istorijski, psiholoki, socioloki. Od samog zaetka svojevrsne sage o
srpskom mentalitetu i ivotnim mogunostima i neprilikama koje se
pruaju pred pripadnikom srpske zajednice, pisac nas vodi kroz
istoriju jednog stradanja, teko preivljenog koliko i olako
prihvaenog. Vreme smrti je moda i najznaajnije delo srpske
knjievnosti, koje za cilj prvenstveno ima da iznese priu o Prvom
svetskom ratu i njegovim dejstvima na naem prostoru. Knjievno delo
ovakve snage lako prodire u sutinu i iznosi glatka osmatranja
istorijskih, sociolokih i etnopshilokih posebnosti koje je Prvi
svetski rat ostavio u ''naslee'' i veno seanje. Hegel nas je nauio
da istorija nije kraljevstvo sree i da su srena razdoblja zapravo
samo prazne stranice istorije. Ali, iako se tako jedostavno
formulie imanje ili nemanje sree, nesrea je ono to se vie rauna, a
ona nikada nije ista svakome.Tom graom slui se Dobrica osia.
''Vreme smrti'' je osiev ''Rat i mir'' sa jednom izvesnom razlikom,
a to je da je osnovno istorijsko pitanje ''Rata i mira'' hoe li
Rusija odoleti Napoleonu ili e biti poraena, dok je osnovno pitanje
u ''Vremenu smrti'' da li e Srbije i Srba biti ili nee. Hoe li doi
do ponovnog raanja elje da se kazni jedan ceo narod, hoe li oiveti
ideja takve monstruoznosti ili ne. Pored tog bezmalo oiglednog,
postavlja se i pitanje ne samo kakvi su ti protivnici nego i kakav
je taj narod koji privlai gromove.
irei raspravu, dolazi se do one teze da ima naroda koji slobodu
plaaju morem krvi, a da postoje i oni drugi koji strpljivo ekaju da
vreme samo donese vetar promena. Ako se razmisli o tome ko je u
pravu u zadravanju svog stava, dolazi se do sueljavanja i
nesagledivih razlika izmeu dva antipodna smerenja. osi o tome ne
sudi, ve samo pokazuje, otkriva i otiskuje zauvek u kolektivnu
svest primere trpeljivosti i obdarenosti za predano i stalno
stradalnitvo srpskog naroda koji kao da se metafiziki potvruje
hodom po ivici, uvek na korak od potpunog unitenja, uvek na samom
rubu strmog ambisa. Tome lako moe da posvedoi i dramatina odluka iz
etvrtog toma ''Vremena smrti'' da se ne ide linijom najmanjeg nego
linijom najveeg otpora.
Monumentalna vizija Srbije izmeu dva svetska rata, i itav period
pre i posle, opisan kroz vizuru tano karakterno izdiferenciranih
likova, pomae da se shvati na koji nain su i politike insinuacije,
proturane u vreme nastanka svakog od osievih romana, uzele svoj
danak i oblikovale svest kako glavnih junaka, iznova i iznova
provlaenih kroz nizove rei i poglavlja, tako i njihovog
tvorca.Negde u romanu reeno je da u radosti vreme ima brzinu
svetlosti, dok u patnji jednostavno staje. Ako se posmatra sa tog
stanovita, iskrsava krajnje pesimistika ideja, a to je da je vreme
u ovom romanu nepokretno, jer je gotovo sve u znaku patnje,
ispatanja, ponienja, muenja, fizikih mrcvarenja i duevnih
bezizlaza.
Pisac snane istorijske i socioloke imaginacije kakav je bio osi,
nije eleo da propusti i ovaploti likove koji imaju svoje uporite u
istorijskoj stvarnosti, te ja zato u svom ''Vremenu zla'' posegao
za isklesavanjem razliitih, a lako prepoznatljivih karaktera, uvek
raunajui sa tim da italac moe da se poistoveti sa onim aspektom
koji smatra sebi najslinjim i najprivlanijim u prikazivanju
junaka.
Ako je Ivan Kati Grenik, Bogdan Dragovi Otpadnik, Petar Bajevi
je Vernik. Ali svi su oni sve: i grenici, i otpadnici i vernici,
zato to nema nikave nade da e put stajati u mestu: poinje se kao
vernik, a zavrava kao grenik ili otpadnik, uvek, bez mnogo nade
uloene u to da se sve to ciklino ponavlja, i da e moda doi trenutak
kada e se ''Vreme zla'' preobraziti u neki svoj antipod. Katii,
porodica kroz koju je svima pribliio svoja razmiljanja vezana za
funkcionisanje jedne srpske porodice u manje i vie nemirnim
periodima, osieva su pomalo kondenzovana svest o boljem delu
srpstva. Sunovrati istorije ne ostavljaju Katie nepoteenima, ve i
njih vuku ka dubokom dnu, s tim to oni i u tako nezavidnim
poloajima uspevaju da zadre odreeni nivo i moralnu visinu. To kao
da govori da postoji jedna crta ispod koje Katii, i kad sasvim
propadaju, ne idu.
Iako je moda sam i bio voen nekom udnom intuicijom sagledavanja
budunosti i njenog razmatranja, kada je osieva trilogija ''Vreme
zla'' zapoeta, a i u procesu njenog nastajanja, niko nije mogao
pomisliti niti se nadati da e doi do skore i potpune agonijske
destrukcije boljevizma, pogotovu ne da e se doi do toga to je brz i
potpuni krah. Vie ili manje suptilno namee se i distinkcija izmeu
dva dosta zastupljena pojma u njegovim delima, bilo u smislu prave,
fizike, pisane pojave, bilo u smislu podrazumevanja. Naime, re je o
nacizmu i boljevizmu, jednoj politikoj struji koja je brutalno
otvoreno izlagala sve svoje programske ciljeve, a sa druge strane
jednoj koja je ila potpuno drugaijim putem. Naravno kada se pomene
drugaiji put, misli se na boljevizam i humanistiku teoriju kojom se
sluio kako bi ostvario svoje ciljeve, ali su sredstva za dostizanje
eljenih visina morala biti plaana velikom cenom, i bila su jednako
mrana kao i nacistika. Boljevik nikako nije samo tip od lokalnog
znaaja za neku zajednicu i njeno poimanje svog sopstva. On je kao
tip internacionalizovan, mada je, po logici dogaaja, najpotpuniji
model izgraen u prvoj zemlji socijalizma. Balkanski boljevik
obogauje izvorni model svojim osobenostima, na koje su dosta
uticali veita trpeljivost i neka forma karakteristinog strpljenja,
koja je bila mogui rezultat petovekovne turske vlasti. Intimne i
porodine drame koje se prepliu sa ideolokim prikazima i ratnim
nedaima podeljenog naroda, ipak su ostavile malo slobodnog mesta i
da jednim originalnim postupkom, pisac uvede i sebe u roman,
problematizujui svoju linost i svoju ulogu kao svedoka i sauesnika
iz vremena kada je i sam bio boljeviki vernik. Na taj nain on
dopunjuje priu osvrtom na svoju poziciju spram cele problematike, a
ta pozicija je kako ideoloka i promiljena, tako je isto i
nepodnoljivo ljudska. Istrebljenje kao sudbinaSvakako jedan od
najupeatljivijih primeraka proznog stvaralatva u srpskoj
knjievnosti XX veka, jesu pripovetke Antonija Isakovia iz zbirki
Tren 1 i 2, a meu meu njima posebno znaano mesto zauzima Deveto
kazivanje eperku. Sama pria evocira ono to bi trebalo da bude
klasini prikaz povratka ratnika svom domu i porodici, i na samom
poetku prie mi i vidimo glavnog junaka, koji se vraa sa nadom da e
uskoro ponovo biti sa svojim sinovima, enom, ocem i majkom. Drugim
reima on se, nakon dugog vremena patnje nada dobru, meutim, dobra u
njeogovom ivotu vie nema. Njegov dom je uniten, deca odvedena ili
usmrena, a ognjite obeaeno. U isuen i uprljan bunar na njegovom
imanju, ubaen je ubijeni kuni pas, kao i ognjinji ar. Prema
narodnom verovanju, veoma zastupljenom u to vreme, nije postojalo
okrutnije i tee beae koje se moe poiniti nad neijim domom. Junak
pripovetke zna za to, i isto tako zakljuuje da samim tim za takav
zloin nisu mogli biti odgovorni nemaki vojnici, kojima se ni u
jednom trenutku nije javil potreba da do takvih folklornih
elemenata srpske tradicije dolaze tokom okupacije.
Isakoviev protagonista nastoji da sazna istinu, i da utvrdi
odgovorne krivce, savladavajui u sebi uvek prisutnu ljudsku elju da
se nekome sudi pre nego to sve izae na videlo i svetlo pravde. On
uporno i predano traga za ubicom, ali to vie stvari saznaje, to
manje u sebi nalazi umea da pravino presudi.
Istorijsku pozadinu koju pripoveda otkriva jednim malim delom,
jako lako moemo smatrati jednim od likova pripovetke, s obzirom da
je njen uticaj na sam razvoj radnje od suptinske vanosti. Naime,
nema mnogo naroda koji su u svojoj istoriji vie puta kolektivno
osuivni na smrt. Na narod je to proiveo nekoliko puta: 1813. (posle
propasti I srpskog ustanka) kada je i poela intenzivnija
narodno-oslobodilaka borba, jo vie izazvna revoltom potlaenog
srpskog ivlja, 1914, nakon jo jednog pokuaja osloboivanja od stega
tue vlasti, i 1941. godine, kada je Hitler operacijom Kazna, osudio
na unitenje ne samo prestonicu, Beograd, nego i ceo srpski narod.
Meutim, ovaj plan je bio zamenjen drugim, jednako efikasnim u
destruktivnoj nameri: za svakog poginulog Nemca uzimano je sto
srpskih glava, a za svakog ranjenog pedeset.
Dom i porodica pripovedaa iz Devetog kazivanja eperku uniteni
su. Povod za takvo potpuno unitenje je bio le nemakog oficira koji
je isplovio nedaleko od njihovog sela. Neoekivano i potpuno van
protokolarno za njih, Nemci su se saalili nad stanovnicima malog
sela pokraj Ibra i odredili danak od samo deset glava za smrt svog
zemljaka, pri emu su seljanima ostavili da sami odlue kojih deset
ljudi e platiti tu stranu cenu.
Tu, zapravo, poinje muna nedoumica seoskih stanovnika. Savet
sela, koji je opisan kako zapravo izlazi pred glavnog aktera prie i
pripovedaa, prikazuje celu situaciju iz svoje perspektive,
pokuavajui samo jedno: da glavnog junaka prie natera da se stavi u
njihov poloaj, da odlui pravedno o onome o emu se morala doneti
odluka. Selo nita pravednije i pametnije nije moglo smisliti nego
da traenu cenu plate porodice onih koji su i otili da se bore
protiv Nemaca, jer ti koji su otili su mogli biti oni koji su
okonali ivot nemakog oficira, pre nego bilo ko drugi iz malog sela.
Ne mogavi da odredi krivca, a ujedno i ispunivi sebe oseajem
sopstvene krivice, junak odluuje da bojkotuje svoje selo, ali i da
se delom okrene i protiv sebe, ne pratajui ni njima, ali ni
sebi.
Pravilo da se za jednog ubijenog nemakog vojnika ubijalo stotinu
Srba, a za ranjenog pedeset, postojalo je samo na naoj teritoriji.
Iz tog ugla Isakovi stavlja na ispit savest glavnog junaka, pri emu
ga dovodi u neobine okolnosti umeanosti i sauesnitva pogibije u
njegovom selu, iako je za vreme rata bio stotinama kilometara
daleko. Na taj nain nam i pokazuje kako je funkcionisala kolektivna
svest jedne grupe ljudi, i pojedinca koji je izabrao da sam sebe
izopti iz zajednice ije delovanje nije mogao da prihvati. Ove
krvave norme nisu bile nikakva nepoznanica za nas. Kako se esto
navodi, ona istorija koju piu pobednici pravda svaku cenu koja
odreena za konanu pobedu, mi smo plaali i rtveni bilans uzimali kao
pokazatelj i rezultat tegobnih ponosa i slave. Istorija se pretae u
neto krajnje konkretno i bolna ljudska stvarnost postaje posebno
bliska, tek kada se ovaploti u umetnosti, i kada kroz umetnost
dobije odgovarajui artistiki i ivotni oblik koji omoguava ljudima
eljnim dubljeg saznanja, razumevanje koje vodi iroj spoznaji. . Tek
tada istorija moe da nas boli, tada rtve jednog naroda prestaju
biti samo apstraktni podatak koji smo pohranili negde u svesti i
ponu da naseljavaju emotivnu sferu naeg bia. Kae se da tamo gde
prestaje posao istoriara, poinje kreacija pisca.
Druga pria nas opet vodi istim pravcem, samo malo drugaijim
putem. Radnja prie Obraz smetena je u dane aprilskog sloma 1941. u
provincijskoj varoi. Atmosfera ojaenosti, apsolutnog nesnalaenja,
teskobne napetosti u oekivanju Nemaca, sve to je dato iz ugla
fiktivnog pisca, nepouzdanog pripovedaa, koji belei ono to uje i to
vidi, pri emu nam stavlja do znanja da ne vidi dovoljno i da ne uje
sve, da postoji neka tajna, svaki put sebe tako usko omeivi i uvek
iznova naglaavajui da postoji mnogo toga to moda nikada neemo ni
saznati. Doputa nam se da saznamo da se tajna ogleda u liku
nepoznatog oveka, oficira, koji se pojavljuje u varoi i koji je za
masu prava Rorahova mrlja. Vano je napomenuti da je i pisac pred
istorijskom stvarnou, kao ispitanik pred Rorahovom mrljom. Tajna
ljudske percepcije, u stvari je tajna ovekove neponovljivosti, a
tajna ovekove neponovljivosti je i garant neponovljivosti umetnikog
ina.
Iako bi se moglo oekivati da e ljudi poi od pretpostavke da je
neznanac mogue izgubljeni oajnik koji jednostavno ne zna ta e sa
sobom, to ovde nikako nije sluaj, ve se smatra da je neznanac
otelotvorenje ratnike savesti naroda, borac koji u optem rasulu
poraza ne moe doneti veliki preokret, niti izvojevati bilko kakvu
znaajniju pobedu, ali se misli da moe spasiti obraz ratnikom
nacionu. udno je shvatanje koje dovodi do postavljanja priroteta na
odreeno mesto, jer nije vano to nita nee ublaiti tragini poraz i to
e neznaneva rtva biti uzaludna, vano je samo spasiti obraz. U rtvi
koju e podneti ofciri nee biti ikakvog stvarnog efekta, a ako se
razmisli o tome, nee postojati ni racionalni razlozi koji bi svemu
tome predstvaljli kakav-takav stoer, ali e zato sve biti u skladu
sa zahtevima epske tradicije.
Isakoviev obrt u jednom trenutku je ipak neoekivan. Dok Nemci
ulaze u varo, slavljeni spasilac obraza se vea na grani jedne od
sedam topola na obali reke. Ali potom se u prii javlja jo jedan
izvanredni obrt, naime, obeeni ovek dobija jo vie na znaaju nakon
to je utvreno da su mu u depovima bile bombe (niko ih dodue nije
video i nikome nisu dole u ruke). To saznanje je uticalo na nekog
iz prisutne gomile da uzvikne da je obeeni oficir spasavao srpski
obraz Od tada zaravan ispod sedam topola nosi naziv Srpski
obraz
Pri pravoj studioznoj interpretaciji, ili barem sa iskrenim i
otvorenim pristupom, uoava se da izgubljeni i po svoj prilici
samodegradirani oficir nije i ne moe nikako biti slavno olienje
bitke za spasavanje obraza. To je projekcija onoga to masa hoe i
eli da vidi u njemu i to eljno prihvata uprkos realnosti koja je
izneverila njena oekivanja.
in, delanje i izgovorena re odreuju bie knjievnog junaka. Ne
prua se nita izvan toga, a sve to ostaje prikriveno, treba da
postane plen itaoevog domiljanja. Ako knjievni junak ima muke sa
sopstvenom sveu ili treba doneti odluku, neemo se susresti sa
unutranjim monologom, niti sloenim psiholokim dijalogom, ve sa
jednim fenomenom koji svojom vizuelizacijom tei da se nametne kao
simbol ili znak. Tretman u kome pisac daje samo postupke i rei
protagonista svoje proze, a ne misli ili oseanja, neki teoretiari
nazivaju dramskim nainom koncipiranja likova.
Komandant u prii Podne ima dunost da izvri nareenje i da strelja
borca zbog prestupa kome je povod ena. Ono to potom pokree priu
jeste dilemma koja se javlja kod komandanta, jer nije siguran treba
li to zaista da uini ili ne. Obuzimajue nedoumice javljaju se i
istrajavaju do samog kraja prie, a sa njima isto tako opstaje i
amblematski prikaz psa, koji je siv kao kamen, on se pojavljuje i
iezava na horizontu, spreman da mogueg osuenika simbolino povede
put onog drugog ivota. Ali, u trenutku kada se komandant odlui da
ne izvri kaznu psa nigde nije bilo. Pas je u funkciji svoje mitske,
kerberovske uloge uvara podzemnog sveta pojavljuje se dok god ima
izgleda da e posluiti kao vodi ili sprovodnik u Zemlju iz koje se
ne vraa, a nestaje kada komandant odlui da borcu potedi ivot.
Pomenuti tip simbola je veoma est i rado upotrebljavan u
Isakovievim delima. Pas je u funkciji prie, odnosno pripovedaevog
postupka u kome samo vizualizovani fenomeni, opredmeeni zbivanjam,
mogu imati teinu simbola ili znaka, i tu najlake prepoznajemo naelo
simbolistike poetike, koja se mnogo vie moe vezati za predmet
pesnikih nego prozaistikih interesovanja.
Isakovieva proza slavi ljudski vitalitet. Isakovievog oveka ne
mui to gine, niti postavlja pitanje zato gine. esto se sagledava to
da su zapravo neke sitne ljudkse potrebe ono pto ih zaista
zabrinjava i po emu mere svoju individualnost. Naspram mukih
likova, Isakovieve heroine su bolja polovina ljudske zajednice. ene
na razne naine nastoje da brane pleme od bilo kakve
deteriorizacije, i one su najmanje otueni deo ljudske zajednice. U
likovima ena nazire se majinski arhetip, a sama individualizacija
se, kao i u sluaju sa mukim likovima, najizrazitije postie kroz
razliite dijaloge.
U Isakovievim delima sve je vieno kao fenomen, nita kao pojam.
Nema eksplicitnog vrednovanja ivota, borbe, ljudskih postupaka.
krte rei zahtevaju itaoevu dogradnju. Isakovi sam kae da nastoji da
u malom da veliko.
Kasnije tematski krug Isakovievog pripovedanja znatno se
proiruje. Pripovetke sa ratnom tematikom dobijaju izvesnu
neoekivanu perspektivu ukljuivanjem paralelnih saznanja iz novijeg
vremena, dakle jedno naknadno vienje. Bitna svojstva Isakovievog
postupka, meutim, ostaju ista, i to je ono to se kao vredno hvale
uvek moe posebno izdvojiti pri analizi njegovih dela. Jednakost i
doslednost u razliitosti uvek podstiu na to da moemo ii dalje u
svom razmiljanju, i upraviti ga u onoliko smerova koliko smo
spremni da budemo irokoumni.Saga o Kalu i Kaljanima ili istorija
Srba u romanu mituIstorija Kala i Kaljana (Kao, koji je svet
sirotinje raje i Kaljane moemo smatrati metaforom za Srbiju i
Srbe), poinje doaravanjem paganske drevnosti, a protee se do
sredine prolog veka.
Testament je pravi roman-mit, jedan od retkih u naoj
knjievnosti. Reenica koja ga najbolje definie je Sve se deavalo kao
u nekom beskrajnom snu sa mnogo spavaa koji sanjaju sebe.
Jedna od klasifikacija snova obuhvata podelu na etiri
kategorije, pri emu prve tri odravaju deliminu vezu sa svetom, dok
etvrta u potpunosti pripada nesvesnom. To su tzv. Veliki snovi
pomou kojih su Stevanovi i njegov pripoveda eleli da otvore sa
sedam brava zapeaeni arhiv naroda.
Pripoveda rea svoja pedeset i dva bdenja, a svako od njih
predstavlja jeziku i egzistencijalnu celinu. Ona predstavljaju
jedan zatvoreni niz, tj. predstavljaju pedeset i dve nedelje ili
jednogodinji ciklus potreban za stvaranje celokupne istorije.
Pripoveda vodi Kaljane kroz razliite faze evolucije. U bdenjima
dolazi do ukidanja uzrono posledinog niza i zanemarivanja
istorijskih detalja. Po N. Fraju bdenja bi spadala meu demonske
slike u svet none more. Pharmakos, rtvovana rtva, predstavlja
prikaz sveta u kojem prevlast imaju demonske slike. U Testamentu je
rtvovana rtva ceo etnos. Pripoveda nam predoava kompoziciju koju
stvara: delovi treba da zaokrue celinu, a celina treba da se iskae
kroz delove.
Nemiri u oveku, prirodi i istoriji povezani su putem magije.
Kada jedan Lazar gine: Jasen pred kuom (vrnjak mog sina) polomi se
i pade na zemlju.
Istorija kao hronika, sa nazivima dogaaja, sa datumima i
najvanijim akterima ne postoji u Testamentu. Pripovedaev postupak
podsea na postupak koji se ogleda u tome da kolektivno seanje
preobraava istorijski dogaaj u mit, legendu ili predanje. Davna
prolost je utonula u mit. Meutim, to se vie bliimo savremenom dobu,
istorijski prizori postaju sve ei, tako da logos sve vie potiskuje
mitos, ali do kraja romana nigde ne dolazi do potpune prevlasti
logosa nad mitosom. U ovom delu mit i legenda predstavljaju
stvarnost. Svet predaka u Testamentu organizovan je prema obrascima
mita. Oblikovanje stvarnosti putem magije ovde je u funkciji
doaravanja prolosti i tu dolazi do prekoraenja racionalnih normi.
Reinterpretacija istorije u ovom delu data je iz ugla svedoka i
sauesnika koji stvaraju istoriju i to u trenutku stvaranja.
Mitologizovanje istorijske prolosti znai povratnost na svim
nivoima, ona odreuje i kompoziciju romana mita. Slojevi mitskog i
istorijskog, povremeno su samostalno prikazani ili pak jedan od
njih preovlauje. Odnos mitskog prema pojavama ivota i sveta odreen
je sistemom binarnih opozicija. Dvojnu prirodu stvari na mitskoj
ravni u Testamentu otkrivamo na samom poetku, gde je prikazano
veliko drvo ivota koje se razravalo u dva pravca, prema gore i
prema dole, to simbolizuje dodir s viim sferama i dodir sa
podzemnim svetom.
U skladu sa ovim u Testamentu nalazimo reenice: Svi Kaljani
misle da su Belokaljani. Crnokaljane preziru. Crnokaljani
predstavljaju drugi par opozicije. Mozak im je pun zala. Oni su bez
due. Pored Crnokaljana predstavnici tame i neprijateljskog su i
Didovci. Didovci su nastali iz semena sedmoglavog zmaja slinog
nemanima koje u mitovima otelovljuju haos.
Zaetnik kaljanskog plemena je Cveta, pramajka koja zaklanja
itavu prolost i koju svi sluaju kao da su deca, uvar ognjita. U
njenoj senci nalazi se smeteni Lazar, koji je ujedno i njen
saputnik. Od njih dvoje potie pleme jedinstvenog junaka Testamenta,
Lazara. U prvom Lazaru su preegzistencije svih buduih Lazara. On ih
je prepoznavao, liili su na njega, ali su se u njima, kao u
otvorenim posudama, pojavljivali i oni koje nije poznavao. Biti
Lazar znai ponavljati postupke svoga pretka i usaditi istu takvu
sklonost u svoga potomka, i to dalje znai razlikovati se od drugih
Lazara u svemu nebitnom a biti istolik u svemu bitnom, to najzad
znai biti jedinka, koja oliava mnotvo. I na fizikom planu Lazari su
isti: visoki, crnpurasti i otronosi. Za svakog Lazara in
inicijacije jeste kuanje smrti. Kad mi se rodio sin znao sam da u
ga jednom poslati na vojsku. Mi ginemo im jedno koleno stasa i pone
da ivi, im se kue podignu, polja obrade, a grobovi zarastu u
travu.
Scene koje su u romanu lajtmotivskog karaktera su slike sveta
none more: odlazak svakog narataja na vojnu i mimoilazak s mrtvom
vojskom koja se vraa, ponavljanje ina prvog Lazara na kaljanskoj
zemlji koji je nekog ubio i, s tim u vezi, uestana i neizbena
oceubistva, materoubistva, bratoubistva, ritualno deljenje hleba
telosa onima koji e izginuti i potraga oeva Lazara za sinovima
Lazarima na bojnim poljima. Scene koje oznaavaju povratak istog
predstavljaju scene izvrenog nasilja nad Kaljanima, ali, takoe, i
scene koje sami Kaljani ine.
U Testamentu postoje dva znaajna lika. To su lik oveka koji nije
mogao da se skrasi na jednom mestu i koji se delio na dvojicu: onog
koji se vratio i onog koji opet odlazi i lik Sluge, koji je jedan
od najkarkteristinijih likova, neunitiv i reverzibilan. Kao dopuna
liku Sluge javlja se lik bratoubice, janiar. Sluga i bratoubica nas
navode da pomislimo kako kaljanski etnos mora u naporu samoodravnja
zazirati najpre od sebe samog.
Roman se zavrava letom Kaljana ka nebu, na konjima koji su na
poetku bili crni, ali su se pretvorili u bele, u skladu sa eljom za
novi ivot, ali i u skladu sa binarnom opozicijom. Ali Kaljani su
opet promaili. Neko vie: Zora nije tamo kuda vi gledate, Kaljani.
Svetlost je neto drugo. Okrenite se i poite! Meutim, reenica Ponovo
smo bili u tami, dubljoj nego ikada pre, nam ukazuje na to ta se
desilo.Na pragu Orvelove ere
U svom delu Neiste sile, Dostojevski paljivo izdvaja ono seme u
drutvu iz kojeg se razvio boljevizam, ali jednako lako kako je to
predoio itaocu savremeniku, isto tako se odluio da svoja nastojanja
ne vodi u pravcu koji bi predvideo kada e se to seme razviti. Dord
Orvel napisao je kao snanu osudu totalitarizma dve inspirativne
knjige: ivotinjsku farmu i 1984.. U ivotinjskoj farmi, delu koje je
proeto realnim iskustvom i koje se zasniva, barem fragmentarno, na
linim doivljajima koje je pri susretanju sa komunistima u toku
panskog graanskog rata, pohranjivao u sebi sam autor, na satirian
nain je prikazan totalitarni reim koji su izgradili Lenjin i
Staljin. U delu 1984., pisanom dok se autor mukotrpno borio sa
svojom boleu, tuberkulozom koja ga ja nagrizala sve vie i vie,
Orvel, koji je duboko verovao u razum, ljudsko dostojanstvo i
slobodu, jasno je podcrtao u kolikoj su opasnosti ovi veliki
principi od naruavanja, i ukazao kako su oni pod stalnom pretnjom
iznenadne koncentracije politike moi na odreenom mestu, a potom i
njene zloupotrebe. On smatra da je 1984. ona sudbonosna godina u
kojoj e se njegove najcrnje slutnje ostvariti. Kako esto biva da
svako veliko iekivanje prati i jednako razoaranje, te 1984. nije se
nita naroito dogodilo. Ali, desetak godina kasnije svet u kome i mi
sami bitiemo, biva sve vie proet orvelovskim karakteristikama i
njegovim zloslutnim predvianjima. U romanu 1984, totalitarizam se
prikazuje kao politika struja koja je u potpunosti ovladala ne samo
na razvalinama komunizma nego i u okvirima zapadne demokratije.
Orvel kao koren iz koga je iznikla cela problematika, izdvaja
odgovor da se novi totalitarizam zasniva na svevideem oku
televizijskog ekrana. To mahersko dostignue opisuje kao neto daleko
savrenije od bilo kako razvijenog ula vida kojim ljudi raspolau,
jer pored prijema poruke, svaki ekran moe emitovati i sopstvenu
poruku, i na taj nain se postie idealan nadzor.
U dananjem svetu, sve vie pripadnika javnog mnjenja na Zapadu
otkriva simptome orvelovskog oveka-kompjutera. Svi lanovi jedne
socijalne zajednice manje-vie samostalno obavljaju sve svakodnevne
radne operacije koje zavise od velikog broja podataka i dokumenata
kojima su opskrbljeni, a upravo ti podaci kojim su prethodno
snabdeveni, rezultat su distribucije sprovedene na osnovu razliitih
odobrenja koja stiu iz ruku ljudi koji su lanovi politike i
finansijske oligarhije, i naravno, sve je uvek u saglasnosti s
njihovim interesima i ciljevima. Poseban doprinos ovom procesu,
nainio je zapravo razvoj elektronskih medija, bez kojih mnogi ljudi
danas ne mogu da zamisle svoj ivot. Veoma slikovit i pouan primer
predstavio je Vijetnamski rat. Ameriki analitiari su zakljuili da
je to jedna od situacija koja se medijski ne sme ponoviti, ako se
ima za cilj ouvanje drutvene stabilnosti. Vijetnamski rat je bio
prvi rat u istoriji koji je televizija propratila u celini,
prenosei sve, jer se Amerikanci za kamerama nisu ustruavali da
snime ono to vide, bez iakve montae i ulepavanja. Ti su snimci
imali veliku sugestivnu snagu na milionski auditorijum i
predstavljali su antiratnu ok terapiju. Lako se dolo do zakljuka da
e se budui ratovi dobijati i gubiti putem elektronskih medija, uz
pomo propaganda, negativnog ili pozivnog medijskog nastojanja.
Ideja za ono to bi predstavljalo scenario uruavanja demokratije,
zaet je u komaru vijetnamskog poraza.
Strategija koja je odatle proizala primenjena je po prvi put u
svojoj punoj ofanzivnoj snazi u propagiranju irakog rata. Odjednom
se javila potreba za formiranjem mnogobrojnih kompanija koje bi se
bavile odnosima sa javnou, a glavni zadatak takvih agitatora je bio
da formiraju emocije mase, koja iako nikad aktivni participijent,
uvek ostaje kao rezervni adut koji treba da iskae podrku. Jedna od
najpoznatijih takvih kompanija je Hil i Klinton. Njeni zaspoleni su
uspeli da na televizijskom ekranu ovekovee neverovatne prie o
irakim vojnicima koji su prikazivani u najveim zverstvima, poput
onih kada su vadili bebe iz inkubatora i bacali ih na pod. Jedan od
lanova pomenute kompanije uspeo je da jako konkretno opie njene
radne ciljeve: Nae je da pridobijemo za ono to radimo, ne ovoga ili
onoga, nego sve ivo na globusu to nije slepo kod oiju i to ume da
gleda u ekran. Ono to sledi kao preutni zakljuak ovakve poruke,
jeste da nije vano, ili je gotovo nevano, koja e sredstva biti
upotrebljena u ostvarivnju cilja koji se smatra viim dobrom.
Aksiom-istina ne postoji pre nego to se istrae injenice, zamenjen
je aksiomom-istina je ono to vam mi prikaemo kao istinu.
Ovaj model svojevrsne obrade javnog mnjenja imao je posebno
uspenu primenu i na naem podruju, u bosanskom ratu. Upeatljive
primere vezane za ovu temu daje francuski publicist ak Merlino u
knjizi Istine o Jugoslaviji nisu sve za priu. Posebno je
interesantan segment razgovora sa Demsom Harfom, direktorom firme
Rader Fin, koja ni u emu nije zaostajala za programom rada koji je
veliala firma Hil i Klinton. Rader Fin kompanija je osamnaest
meseci radila naizmenino za Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i za
parlamentarnu opoziciju na Kosovu, a ono ime se najvie ponose u tom
delu svog opusa je to to su uspeli da pridobiju jevrejske
krugove.
Kataklizmini zakljuak je da istorija koja se pie vie ne zavisi
ni od ijih namera niti dela, ve od tehniara plaenika. Skoro sve oko
nas se moe prodati, sve se moe, po nekoj ceni i kupiti a ne mora se
nikada izai iz senke . Ono to se pokazalo tako uspenim i
delotvornim u ratu, dobilo je iroku primenu, i zauujuu popularnost
i izvan poprita rata, tamo gde se smatra da postoji samo mir. I
opet se moemo osvrnuti na maestralnu reitost Dostojevskog, on na
izvanredan nain objanjava ta to nasilje za oveka znai: ''Zaista
ponekad se govori o ''zverskoj'' surovosti oveka, a to je strano
nepravedno i uvredljivo za zveri: zver nikada ne moe biti tako
svirepa kao ovek, tako virtuozno, tako umetniki svirepa...''. Petar
Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta, Beograd, 1994,
str.13.
Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta,
Beograd, 1994, str.30.
Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta,
Beograd, 1994, str. 93.
Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta,
Beograd, 1994, str.101.
Isto, str. 102.
Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta,
Beograd, 1994, str. 120.
Isto, str. 124.
Isto, str. 130.
Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta,
Beograd, 1994, str. 131.
Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta,
Beograd, 1994, str. 168.
Isto
Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta,
Beograd, 1994, str. 180.
Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta,
Beograd, 1994, str. 183.
Isto, str. 184.
Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta,
Beograd, 1994, str. 185.
Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta,
Beograd, 1994, str.221.
Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta,
Beograd, 1994,str. 225.
Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta,
Beograd, 1994,str. 232.
Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta,
Beograd, 1994, str. 235.
Isto, str. 236.
Vidosav Stevanovi, Testament, Beograd, 1986, str. 21.
Sistem binarnih opozicija podrazumeva da svaka vrednost s
pozitivnim predznakom ima svoju suprotnost sa negativnim
predznakom.
Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta,
Beograd, 1994, str. 252.
Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta,
Beograd, 1994, str. 256.
Vidosav Stevanovi, Testament, Beograd, 1986, str. 240.
Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta,
Beograd, 1994, str.289.
Isto, str.289.
12