HISTORIOGRAFIJA II NJEMAČKI ROMANTIZAM sudar revolucionarnih težnji da se ostvare građansko društvo, nacionalno oslobođenje i ujedinjenje te kontrarevolucionarnih nastojanja da se feudalizam spasi određenim usklađivanjem tradicije i novih društvenih tradicija U Francuskoj i Britaniji nacionalno ujedinjenje je već bilo postignuto i zato su najznačajniji povjesničari bili građanski liberali Povijest postaje glavno opravdanje za oprečne suvremene ciljeve Njemački romantizam je odgovor na francusku revoluciju, protestantska romantika podupire ujedinjenje Njemačke pod vodstvom Pruske. Obilježje njemačkog romantizma odbacivanje cjelokupnog misaonog sustava prosvjetiteljstva, odbijanje racionalizma i bijeg u iracionalni svijet osjećaja, mašte, čuda i mističnih doživljaja. Svojim djelima nastoje opravdati vladajuću političku ideologiju Reakcionarni historizam poučava o neprekidnom slijedu pojava u jednom narodu i državi te nemogućnosti mijenjanja tradicije koju je stvorio mistični duh naroda Romantici žele uskrsnuti prošlost osjećajem i poezijom. Gubi se historijska perspektiva, a obnavlja pripovjedačka snaga. Kritički duh nestaje, ali ga zamjenjuje smisao za povijesni tijek FRIEDRICH CARL SAVIGNY (1779.-1861.) «historijska škola prava». Poučava da pravni oblici nisu djelo zakonodavaca nego izraz «duha naroda». Utječe na razvoj genetičke historiografije u svojoj zemlji SPAJANJE ERUDICIJE I GENETIČKE HISTORIJE nov pristup povijesti koji na početku 20 st. dobiva naziv historizam (u Njemačkoj) Prvi stupanj znanstvene historije mora se temeljiti na spajanju erudicije i izvješća o samim povijesnim činjenicama, tj. na dokumentima analiziranim filološkom metodom i genetičkoj historiji kao ispitivanju povijesnih činjenica u tijeku njihovih promjena Taj se proces dovršava u prvoj polovici 19 st. u djelima njemačkih povjesničara Georga Niebuhra i Leopolda Rankea «Monumenta Germaniae historica» razvoj historije u Njemačkoj
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
HISTORIOGRAFIJA II
NJEMAČKI ROMANTIZAM
sudar revolucionarnih težnji da se ostvare građansko društvo, nacionalno oslobođenje i
ujedinjenje te kontrarevolucionarnih nastojanja da se feudalizam spasi određenim
usklađivanjem tradicije i novih društvenih tradicija
U Francuskoj i Britaniji nacionalno ujedinjenje je već bilo postignuto i zato su
najznačajniji povjesničari bili građanski liberali
Povijest postaje glavno opravdanje za oprečne suvremene ciljeve
Njemački romantizam je odgovor na francusku revoluciju, protestantska romantika
podupire ujedinjenje Njemačke pod vodstvom Pruske. Obilježje njemačkog romantizma
odbacivanje cjelokupnog misaonog sustava prosvjetiteljstva, odbijanje racionalizma i
bijeg u iracionalni svijet osjećaja, mašte, čuda i mističnih doživljaja. Svojim djelima
nastoje opravdati vladajuću političku ideologiju
Reakcionarni historizam poučava o neprekidnom slijedu pojava u jednom narodu i
državi te nemogućnosti mijenjanja tradicije koju je stvorio mistični duh naroda
Romantici žele uskrsnuti prošlost osjećajem i poezijom. Gubi se historijska perspektiva,
a obnavlja pripovjedačka snaga. Kritički duh nestaje, ali ga zamjenjuje smisao za
povijesni tijek
FRIEDRICH CARL SAVIGNY (1779.-1861.) «historijska škola prava». Poučava da
pravni oblici nisu djelo zakonodavaca nego izraz «duha naroda». Utječe na razvoj
genetičke historiografije u svojoj zemlji
SPAJANJE ERUDICIJE I GENETIČKE HISTORIJE
nov pristup povijesti koji na početku 20 st. dobiva naziv historizam (u Njemačkoj)
Prvi stupanj znanstvene historije mora se temeljiti na spajanju erudicije i izvješća o
samim povijesnim činjenicama, tj. na dokumentima analiziranim filološkom metodom i
genetičkoj historiji kao ispitivanju povijesnih činjenica u tijeku njihovih promjena
Taj se proces dovršava u prvoj polovici 19 st. u djelima njemačkih povjesničara Georga
Niebuhra i Leopolda Rankea
«Monumenta Germaniae historica» razvoj historije u Njemačkoj
AUGUST WOLF (1759.-1842.) zaslužan je za unapređenje klasične filologije i
historije. Drži da je historijska interpretacija bitna za znanstveno objašnjenje.
«Prolegomena ad Homerum» - dokazao je da Homerovi epovi ne potječu od jednog
autora nego iz brojnih pojedinačnih pjevanja različitih pjesnika
BARTHOLD GEORG NIEBUHR (1776.-1831.) Stvara plodnu sintezu eruditskog
istraživanja izvora i kritičke refleksije o povijesnoj zbilji. Njegova historija Rima je
prvi pokušaj ispitivanja rane rimske povijesti. Drži da je Rim povijesni obrazac za
stalešku uravnoteženu državu
HISTORIZAM I RANKEOVO DJELO
Historizam – istraživanje pojedinačnih i kolektivnih individualnosti tj. istaknutih
ličnosti, država, nacija i naroda. O idejama se ne raspravlja, ali se zato raspravlja o kritici
izvora na kojoj počiva znanstvena interpretacija povijesnih činjenica. Napuštanje tema iz
društvenih i životnih područja
Prevladava eurocentrični pogled na svijet država i nacija
LEOPOLD VON RANKE (1795.-1886.) najpoznatiji je predstavnik klasičnoga
njemačkoga historizma. Odbija baštinu prosvjetiteljstva i francuske revolucije, ali
odobrava «prosvijećeni konzervativizam» pruske monarhije i lojalan je njezinoj
birokraciji. U djelu «Historija romanskih i germanskih naroda» formulira načelno
mišljenje o povijesti i istraživanju na temelju kritike izvora. Slavenski su narodi prema
njemu imali samo drugorazrednu ulogu zaštitnika europske kulture od mongolskih i
turskih najezdi. Glavni je predmet istraživanja država kao individualnost, originalna
tvorevina ljudskoga duha i Božje primisli. Bavi se vanjskom politikom,
diplomacijom i vojnom akcijom, a izvori su mu formalni, službeni državni
dokumenti. Glavnu pažnju poklanja istraživanju namjera i djelatnosti vodećih ličnosti.
Posao je povjesničara: istraživati pojedinosti i nastojati uočiti njihovu povezanost. Autor
je univerzalne historije. Ima predodžbu o povezanosti svih pojava u općoj povijesti
čovječanstva. utemeljuje usku diplomatsku historiju. Sustavno vježba sa studentima
kritiku izvora u obliku seminara. Drži da historija ne smije služiti vanjskim ciljevima
nego da je kao samostalna znanost sama sebi svrhom. Inzistira na objektivnosti
povjesničara. Ograđuje se od filozofije povijesti
Rankeovi nasljednici: JOHAN GUSTAV DROYSEN (Ideal mu je snažna država s
efikasnom vanjskom politikom, čvrste ruke prema širim slojevima, ali liberalna prema
građanstvu), HEINRICH VON SYBEL (Njegova istraživanja služe potrebama
svakodnevne politike), THEODOR MOMMSEN (autor je slavne «Rimske historije»,
želi dati pouku o građanskoj liberalnoj državi, uzor mu je rimska republika), HEINRICH
VON TREITSCKE (Upotrebljava izvore isključivo iz pruskih arhiva. Pobornik je rasne
teorije i trudi se da druge narode prikaže manje vrijednim), ERNST BERNHEIM
(Osuđuje svođenje predmeta istraživanja samo na politiku i državu. Njegovo učenje o
kritici izvora je prilagođeno političkoj historiji)
JULIUS VON FICKER (1826.-1902.) dokazao je da Sybel ocjenjuje
srednjovjekovno razdoblje na temelju vlastitih, unaprijed datih političkih aksioma i da u
srednjem vijeku nisu postojale njemačke nacionalne tendencije
KRITIČARI HISTORIZMA
HEINRICH NIETZCHE (1844.-1900.) osuđuje apologetiku režima i proizvoljnost
«razumijevanja». U prilogu «Nesuvremena zapažanja o koristi i štetnosti historije za
život» zastupa ideju o pojedincu oslobođenu transcendentalnog čiji bi cilj morao biti da
sam sebe nadmaši i postane «nadčovjek». Svrstava historiografiju u 3 kategorije :
«monumentalna» slavi velike ličnosti, «antikvarna» se klanja prošlosti i «kritička»
koja sudi prošlosti. Za njega, povjesničari uglavnom slave prošlost na štetu sadašnjosti
JAKOB BURCKHARDT (1818.-1897.) kao i Nietzche bavi se kulturnom kritikom
svoje sadašnjosti, napisao je djela «Doba Konstantina Velikog» i «Kultura renesanse u
Italiji». Kao okvir historijskog istraživanja vidi 3 potencije – državu, religiju i kulturu
KARL MARX (1818.-1883.) «materijalističko shvaćanje povijesti». Središnji element
Marxove teorije je ljudska praksa, tj. učenje da ljudi stvaraju svoju povijest. Značenje
ekonomije u povijesnom razvoju, slijed zamišljenih društveno-ekonomskih stupnjeva
te klase i klasnu borbu
FRANCUSKA HISTORIOGRAFIJA U 19. ST.
LIBERALNI I ROMANTIČKI POVJESNIČARI
Nacionalne ideologije bude interes za poviješću vlastite nacije. U revoluciji su uništeni
ili oštećeni mnogi spomenici, pogotovo arhivi. Policijski sustav i stroga cenzura režima
dodatne su kočnice historijskom istraživanju
obnova erudicije i zaštita fondova Osniva se «Ecole des chartes». Najvažniji
povjesničari postaju novinari i političari koji se bave poviješću u interesu građanstva, a
u suprotnosti s aristokracijom. Liberalni povjesničari se nadahnjuju djelima
prosvjetitelja, ali se zauzimaju za ustavno uređenje prema engleskom uzoru.
FRANCOIS GUIZOT (1787.-1874.) Najzaslužniji je za obnovu erudicije, prvi
počinje kritički izdavati izvore. Zaslužan je što se u Francuskoj pojavila eruditsko-
genetička historiografija kao kombinacija sustavne kritike izvora i vizije šireg
povijesnog kretanja. Grupira činjenice kako bi iz njih izvukao opće ideje. Djela:
«Historiju revolucije u Engleskoj», «Historija civilizacije u Europi», «Historija
civilizacije u Francuskoj» i «Historiju porijekla predstavničke vladavine»
AUGUSTIN THIERRY (1795.-1856.) Prvi zastupa teoriju klasne borbe kao
pokretačke snage povijesnog razvoja. Najpoznatiji je povjesničar pripovjedačke struje,
no kritika izvora je skromna. Osuđuje historije Francuske u kojima može čitati samo o
dinastijama i ratovima
JULES MICHELET (1798.-1874.) jedini je pravi romantički povjesničar. Izdaje
«Pregled moderne povijesti», «Historiju Francuske», i «Historiju francuske
revolucije» uperenu većim dijelom protiv svećenstva i spis «Le Peuple». Stvara pod
utjecajem njemačkog romantizma i idealističke filozofije. Puk je za njega, utjelovljenje
pravde i slobode, a Bastilla je simbol ropstva. Kao pravi romantik, Michelet želi
spoznati prošli život poezijom, sanjarenjem, ekstazom , a ne razumom. Izvanredan je
književnik-pjesnik, ali ne i znanstveni povjesničar. Prvi je autor koji na francusku
povijest gleda kao na posljedicu stvaralaštva francuskog naroda. Znanstveni ga
povjesničari nisu cijenili zbog njegova ekscesivnoga rodoljublja
FRANCOIS MIGNET (1796.-1884.) i ADOLPHE THIERS (1797.-1877.) obojica
pišu samo o političkoj povijesti francuske revolucije
ALEXIS DE TOCQUEVILLEA (1805.-1859.) napisao je «O demokraciji u
Americi» i «Stari režim i revolucija». Zanima ga društveni položaj klasa i staleža, a ne
njihova formalna politička prava
NASTANAK PROFESIONALNE HISTORIOGRAFIJE
Najugledniji povjesničari polovice 19 st. pobornici su francuske revolucije i liberalnog
građanskog društva, no tradicionalne elite plemstva i svećenstva su i dalje snažne i
utjecajne u kulturnom životu
Plemići i svećenstvo 1866. počinju izdavati «Časopis za historijska pitanja» Zadaća je
historijska revizija na temelju stroge kritike izvora
U posljednjoj trećini 19 st. francuska historiografija postaje znanstvena
Poticaj daju sveučilišni profesori izdavanjem časopisa «Revue historque» - Povjesničari
okupljeni oko «Revue historique» žele stvoriti historiografiju koja bi utjecala na stvaranje
jedinstva francuske nacije
GABRIEL MONOD (1844.-1912.) zahtijeva od suradnika časopisa stroge
znanstvene metode izlaganja, na temelju kritike izvora i njegovanje književnog stila.
Historiju definira kao pozitivnu znanost, tj. kao racionalno poznavanje činjenica, a na
prvome mjestu je istraživanje prošlosti Francuske
ERNEST RENAN (1823.-1892.) bavi se porijeklom kršćanstva. Pisao je o povijesti
izraelskog naroda te je isticao vrijednost Izraela i Isusa u usporedbi s grčko-rimskom
antikom
NUMA DENIS FUSTEL DE COULANGES (1830.-1889.) u svome klasičnom djelu
«Antički grad» obrađuje nastanak, promjene i propadanje antičkog grada. Religija
povezuje obitelj s državom. U manifestu «O načinu pisanja historije u Francuskoj i
Njemačkoj u posljednjih 50 godina» osuđuje germanofilstvo francuskih povjesničara.
Smatra da je najbolji povjesničar onaj koji je najbliži tekstovima, koji ih interpretira s
najviše točnosti
HISTORIOGRAFIJA S POZITIVISTIČKOM ETIKETOM
HIPPOLYTE TAINE (1828.-1893.) filozof i profesor estetike i povijesti umjetnosti.
Uspoređuje historiju s prirodnim znanostima, fizikom, kemijom i zoologijom te nastoji
otkriti zakone povijesnih kretanja. Nadahnjuje se panteizmom i darvinizmom
AUGUSTE COMTE (1798.-1857.) Drži da historija nije znanost, ali to može postati
prestane li se baviti pojedinačnim činjenicama i ako se okrene generalizacijama na
putu formuliranja zakona povijesti. Historija je dio sociologije
Francuski «pozitivistički» povjesničari su protivnici filozofije povijesti. Izražavaju
prezir prema sociologiji i ne zanimaju ih rezultati društvenih znanosti. Drže se
površinskih događaja, tj. tradicionalne političke historije dinastija, ratova, diplomacije,
parlamenta
Najpoznatiji povjesničari francuske pozitivističke škole su ERNEST LAVISSE,
CHARLES SEIGNOBOS (Zanima se za društvene pojave te zastupa mišljenje da bi se
društvene znanosti trebale služiti historijskom metodom. Svodi funkciju povjesničara na
opisivanje činjenica «pročišćenih» kritikom izvora ) i CHARLES VICTOR
LANGLOIS (sveučilišni profesor srednjevjekovne povijesti i ravnatelj Državnog arhiva)
Njihov «Uvod u historijske studije» kanonizacija je historijske metode kao zatvorene
mreže pravila, a zbog jasnoće i dogmatske strogosti postao je biblija povjesničara
BRITANSKA I AMERIČKA HISTORIOGRAFIJA U 19.ST.
Između 1802. i 1848.g. objavljivani su izvori za Englesku, Wales i Škotsku, te za Irsku.
Osnutkom državnog arhiva te sustavnim prikupljanjem, evidentiranjem i čuvanjem
građe nastaje pouzdan temelj za izdavački pothvat
Torijevska stranka ( konzervativci) suprotstavlja se političkim i društvenim reformama
koje bi dirale u moć lordova i bogate buržoazije dok vigovci ( liberali) se služe poviješću
kako bi opravdali politiku umjerenih, postupnih reformi u korist građanstva
Godine 1866. izlazi časopis «English Historical Review» sa zadaćom da prati napredak
profesionalne historiografije. Država i politika postaju glavni predmet istraživanja.
Smatraju da historiografija ima središnje mjesto u humanističkim studijima
Najznačajniji predstavnici: THOMAS BABINGTON MACAULAY (vigovac,
hvalospjev engleskoj parlamentarnoj monarhiji - kritika izvora skromna), THOMAS
CARLYLE (pripada romantičkoj historiografiji, a nadahnjuje se njemačkim
romantizmom i idealističkom filozofijom povijesti, Povijest svijeta je za njega biografija
velikih ljudi tj. samo muškaraca) i HENRY THOMAS BUCKLE (drži da je smisao
civilizacije trijumf duha nad vanjskim svijetom, djelo: «Historija civilizacije u
Engleskoj»)
Romantička historiografija 19. st. u SAD se nadahnjuje kolonizacijom Amerike,
revolucijom i njezinim posljedicama. Osnovna joj je zadaća njegovati mit o izuzetnim
ljudskim kvalitetama kolonista i vrlinama građanske demokracije
GEORGE BANCROFT (1800.-1891.) «otac američke historije». U «Historiji
Sjedinjenih Država od otkrića Amerike» slijedi legendu o američkoj revoluciji. Povijest
SAD-a je prema njemu nezaustavljiv napredak koji stvara sve veću slobodu, a sudbina te
države je proširiti svoje ustanove po cijelom svijetu. Bavi se političkom poviješću
Pojavljuje se časopis «American Historical Review»
OPRAVDANJA I KRITIKE HISTORIZMA U NJEMAČKOJ
Za profesionalnu historiografiju 19. st. karakteristično je odricanje od istraživanje
ekonomskih i društvenih uvjeta namjerne ljudske djelatnosti, dakle materijalnih
odnosa, kolektivnih potreba, sukoba suprotnih interesa, a pogotovo se ostavlja postrani
povijesni život širih slojeva
potkraj 19 st. historizam počinje istraživati društvo
WILHELM DILTHEY (1833.-1911.) Historijska znanost počiva na činjenici da
povjesničar intuicijom i izravnim doživljajem može razumjeti duševni život čovjeka.
Traga za sustavnom metodom za razumijevanje kulturnih ostvarenja putem duhovnih
znanosti
WILHELM WINDELBAND (1848.-1915.) Za njega su povijesni oni narodi koji
daju svoj pečat povijesnom kretanju, povijesni život ima razuman smisao, a povijest je
proces u kojem se ideja humaniteta postupno ostvaruje
HEIDRICH RICKERT (1863.-1936.) Zanimaju ga pitanja vrijednosti i vrednovanja
u društvenim znanostima i racionalna metoda istraživanja kulturnih pojmova
FRIEDRICH MEINECKE (1862.-1954.) Napisao djelo «Kozmopolitizam i
nacionalna država. Studije o genezi njemačke nacionalne države» - nastoji povezati
politički i idealni razvoj, preobrazbu njemačke nacije od kulturne u državnu te razvoj
konzervativnih i liberalnih ideja o nacionalnoj državi. Drži da je sloboda pojedinca
moguća samo unutar snažne, sjedinjene nacionalne države
KARL LAMPRECHT (1856.-1935.) Izaziva polemiku «Njemačkom historijom».
Za njega su jednako važne duhovna i materijalna strana povijesti. Povijesni zakoni koje
formulira potječu iz socijalne psihologije. U opisu ekonomskog života prvi rabi
statističke metode. Želi da se krene prema pisanju svjetske povijesti
MAX WEBER I HISTORIJA
MAX WEBER (1864.-1920.) najznačajniji je njemački mislilac na prijelomu stoljeća
i osnivač suvremene sociologije. Bavi se socijalnom historijom. Weber kreće od
kulturne historije prema sistematskoj historijskoj sociologiji s visokim stupnjem
apstrakcije, što potiskuje povijesnu dimenziju. Njegovo je načelo da istraživač ne smije
u znanstveni postupak unositi vlastite vrijednosne sudove; uspije li u tome može steći
objektivnu spoznaju. Pošto prikupi i sredi izvorni materijal za svoju temu, istraživač bi
morao formulirati jasne historijske pojmove, koje Weber naziva «idealnim tipovima».
Želi ispitivati prodor kapitalizma («Protestantska etika i duh kapitalizma»). Konstruira
tri idealna tipa vlasti : tradicionalnu, karizmatsku i racionalno-birokratsku
POTICAJI ZA «NOVU HISTORIJU» U FRANCUSKOJ
HENRY BERR (1863.-1954.) svojom kritikom tradicionalne «pozitivističke»
historije u Francuskoj i prijedlozima za njenu preobrazbu dao je izuzetan prinos razvoju
socijalne historije. Teži za radikalnom reformom društvenih znanosti, tj. spajanjem
historije, filozofije povijesti i sociologije, želi postići sintezu znanosti o čovjeku. Drži
kako sociologija i historija imaju slične metode, no historija može biti znanstvena samo
kao pomoćna disciplina sociologije
FRANCOISE SIMIAND (1873.-1935.) ističe da je društvo objektivna zbilja koja
mora biti predmet istraživanja. Pobija sva osnovna učenja tradicionalne historije.
Tvorac je socijalne fizike, tj. poistovjećuje metode prirodnih i društvenih znanosti
AMERIČKA «NOVA HISTORIJA»
Pripovijedaju o junaštvu u doba revolucije i mudrosti tvorca ustava i kasnijih
državnika te drže da su američke ustanove blizu savršenstva
Javlja se «nova historija» koja u skladu s progresivnim poretkom kritizira interpretaciju
američke povijesti, upozorava na njezin diskontuitet i zahtijeva novi metodski pristup
historijskom istraživanju
«Pobunjeni znanstvenici» uočavaju zbilju drugačiju nego dotadašnja elita
Javlja se moderna koja kritizira uhodane akademske dogme, konzervativnost i elitizam,
te traga za novim idejama
FREDERIC JACKSON TURNER (1861.-1932.) utječe na pomak istraživanja
prema ekonomskim i društvenim problemima. Želi upotrijebiti znanja iz geografije,
statistike, ekonomije i sociologije. Ističe da je američka povijest većim dijelom povijest
kolonizacije zapada. Uvodi u historiografiju analitički esej
CHARLES A. BEARD (1874.-1948.) objavljuje «Ekonomsku interpretaciju Ustava
SAD-a», drži da je američki ustav proizvod klasnog sukoba. Eventualno stvaranje
socijalističkog društva temelji na klasnoj borbi i revolucionarnoj preobrazbi privatnog
u kolektivno vlasništvo
JAMES HARVEY ROBINSON (1853.-1936.) uvodi «intelektualnu» historiju čija
bi zadaća bila upozoravati na antagonizme u mišljenjima, raščistiti s besmislenim
interpretacijama i objasniti zašto su se pojavila neodrživa shvaćanja. Želi da obični
čovjek, kojemu politička historija velikih ličnosti ne znači ništa, upozna povijest
industrijskog života
CARL BECKER (1873.-1945.) Poriče postojanje tvrdih činjenica i drži kako nikakva
historijska sinteza ne može biti istinita osim relativno s vremenom koje ju je oblikovalo.
Historijsko mišljenje mu je «instrument» za «društvenu regeneraciju»
IZMEĐU DVA RATA
PRVOBITNI ANALI
Grupa francuskih povjesničara oko časopisa «ANNALES»
U početku, je riječ o maloj grupi koja od 1920. do 1945. oštro i sustavno pobija
tradicionalnu događajnu političku historiju i promiče nove ideje
Poslije rata ta struja preuzima francuske historijske institucije i bavi se prije svega
povijesnim strukturama «dugoga trajanja»
1968. dolazi do bitnih promjena, odnosno do «mrvljenja» dotadašnjeg usmjerenja i
nastanka različitih struja
«očevi osnivači» te historije su: Lucien Febvre i Mark Bloch
generacija koja prekida s događajnom historijom
Bloch i Febvre sreli su se 1920. kao profesori sveučilišta u Strasborgu. Godine 1929.
izašao je 15. siječnja prvi broj časopisa «Annales d' histoire economique et sociale»,
kojeg su oni bili urednici. Žele sasvim zapostavljenoj ekonomskoj historiji osigurati
središnje mjesto u historijskom istraživanju
Anali upoznaju čitatelje s dometima i problemima sociologije, geografije, demografije,
statistike, kolektivne psihologije, lingvistike, etnologije, jedino prema filozofima ostaju
sumnjičavi i zatvoreni
Osnivači Anala nadahnjuju se uvelike sociologijom Emila Durkheima - uče od njega
kako se istraživanje usredotočuje na strukturalne oblike društava umjesto na pojedine
događaje
HENRI PIRENNE (1862.-1935.) Širi istraživanja na različita područja društvenoga
života. Bavi se društvenim promjenama u srednjem vijeku na temelju vrlo solidne kritike
izvora, a njegovi se glavni prilozi odnose na ekonomsku povijest povezanu s mnogim
područjima društvenoga života
«Nova» se historija može pozvati već na Voltairea koji je želio historiju ekonomije,
demografije, tehnike, a ne samo politike, vojske i diplomacije
Prvi Anali ratuju protiv dominantne političke historije kao historije-pripovijesti o
površnim događajima ispod kojih se ne vide dubinske strukture, a upravo njih treba
analizirati. Oni se suprotstavljaju tzv. Koncepciji pozitivističkih povjesničara da je u
autentičnosti dokumenata sadržava cijela istina
«OČEVI OSNIVAČI» FRANCUSKE «NOVE HISTORIJE»
LUCIEN FEBVRE (1878.-1956.) ne prihvaća misao o zakonitosti povijesnog razvoja
kao objašnjenje za probleme sadašnjosti. Za njega je prošlost golema masa činjenica
koja ulijeva strah i ne može se cjelovitije spoznati, ali historiju vidi kao sredstvo
organizacije obavijesti o kaosu povijesti, u interesu sadašnjosti. Zauzima se za
zbližavanje geografije i historije – geohistorija. Veliku pažnju daje sociologiji,
geografiji, lingvistici i socijalnoj psihologiji. Dok Anali ističu prije svega ekonomsku i
socijalnu historiju, Febvre se najviše bavi «mentalitetima», tj. duhovnim stanjima u 16
st. Proučava ih na temelju biografija, od kojih su najpoznatije Lutherova i ona
književnika Rabelaisa. Febvre se zanima za «malog čovjeka»
MARC BLOCH (1886.-1944.) preporuča interdisciplinarnost, a bavi se poviješću
agrarnih društava te poljoprivrede i tehnike, društvenim odnosima i mentalitetima.
Pažnju usmjeruje na duhovne pojave koje se artikuliraju u društvenom i materijalnom
životu, u praksi i običajima ljudi. Takav pristup danas nazivamo historijskom
antropologijom. Zanima se za «religijsku psihologiju», tj. povijest čuda, i pita se kako
su te «kolektivne iluzije» bile moguće. Danas je najpoznatiji po knjizi «Feudalno
društvo» (1936.) - pokušaj sinteze europskoga feudalizma zapadno od Labe od sredine
9. do početka 13 st. Premalo pažnje poklanja političkom okviru događaja. Erudicija se
okreće uprazno shvati li se kao svrha umjesto kao oruđe historijske interpretacije
U vrijeme «očeva osnivača» Anala historija «mentaliteta» dio je ekonomske i socijalne
«totalne» historije suprotstavljene događajnoj, političkoj historiji
GEORGES LEFEBVRE (1874.-1959.) u marksističkom duhu razrađuje klasnu
borbu u francuskoj revoluciji, te je jedan od začetnika ekonomske i socijalne historije
uz upotrebu statističkih i demografskih tehnika. Djelo «Veliki strah» govori o strahu
trećeg staleža od terora plemstva
JOHAN HUIZINGA (1872.-1945.) U djelu «Jesen srednjeg vijeka» zanima se za
povijest književnosti i umjetnosti, a unutar svoje interpretacije povijesti civilizacije bavi
se i temama s područja psihologije, etnologije, sociologije i filozofije
KRAJ FILOZOFIJE POVIJESTI
OSWALD SPENGLER (1880.-1936.) u djelu «Propast zapada» izražava nelagodu
njemačke inteligencije nakon propasti «tisućgodišnjeg njemačkog carstva». Pokušava
povijest pretvoriti u carstvo iracionalnosti te historiju proglašava područjem pjesnika.
Nije prihvaćena njegova osnovna shema o strogo determiniranomu povijesnom
kretanju koje se mora prihvatiti kao sudbina
ARNOLD TOYNBEE (1889.-1975.) pokušava povezivanjem Hegelove ideje
evolucije i Spenglerove predodžbe o cikličnom kretanju stvoriti novu viziju što je
izlaže u dvanaest svezaka «A study of History». Počinje kao sociolog, a zatim se okreće
metafizici i razmišlja o smislu povijesti. Smatra da je konačni cilj povijesti novo
religijsko društvo utemeljeno na univerzalnoj crkvi u kojoj bi bili spojeni elementi
velikih svjetskih religija, a svaka od njih je dio otkrivene istine
BENEDETTO CROCE (1866.-1952.) Povijest nije djelo pojedinih istaknutih osoba
nego apsolutnog duha kao društvene svijesti čovječanstva iz kojega izviru zbilja i
ljudski odnosi. Svoju koncepciju pretvaranja čovječanstva u povijest ideja naziva
«etičko-političkom» historijom
GIOVANNI GENTILE (1875.-1944.) Drži kako nema objektivnih povijesnih
činjenica nego one žive u čovjekovoj uspomeni. Otvara vrata fašizmu koji negira
znanstvenu historiju i bavljenje poviješću pretvara u opravdanje mita skrojena prema
potrebama režima
GEORGE ROBIN COLLINGWOOD (1889.-1943.) Svaka historija je historija
misli, a postoji samo jedan način za istraživanje misli, a to je da povjesničar premisli o
svom umu
AMERIČKI RELATIVIZAM
«Kulturni relativizam» javlja se kod vodećih američkih antropologa kao moralno i
intelektualno gledište
Drže da je sigurno znanje o predmetu istraživanja samo ideal i ističu da se mjerilo znanja
za dosegnuće određenog cilja nalazi u sadašnjosti
KRIZA HISTORIZMA I NACIZAM U NJEMAČKOJ
Kriza historizma postaje očigledna kada se postavlja pitanje o održivosti tradicionalnog
shvaćanja o objektivnosti i vrijednosti historijskog znanja