HERMANN HESSE: IGRA STAKLENIM PERLAMA ......Ono što nam je priopćiti o Knechtovoj osobi i njegovu životu nekima je od članova Reda, posebice među igračima Igre staklenim perlama,

HERMANN HESSE: IGRA STAKLENIM PERLAMA

Izdaje

Sveučilišna naklada Liber

Direktor

Slavko Goldstein

Glavni urednik

Milan Mirić

Prvi urednik edicije

Prof. dr. Ivo Hergešić

Urednik

Vera Čičin-Šain

Scan i obrada: WbravetheheartW

BalkanDownload.org

HERMANN HESSE

IGRA STAKLENIM PERLAMA

Prevela

Vera Čičin-Šain

Zagreb

1979

Naslov izvornika:

Hermann Hesse

DAS GLASPERLENSPIEL

© Fretz & Wasmuth, 1943

Ren. © Heiner Hesse, Küsnacht 1971

Sva prava pridržava Suhrkamp Verlag, Frankfurt/Main

Likovna oprema

Alfred Pal

Tehnički urednik

Kate Zorzut

SADRŽAJ:

Uvod: Igra staklenim perlama ................................................................................................................. 8

ŽIVOTOPIS MEŠTRA IGRE JOSEFA KNECHTA.......................................................................................... 23

POZVANJE .......................................................................................................................................... 24

WALDZELL .......................................................................................................................................... 41

GODINE STUDIJA ............................................................................................................................... 52

DVA REDA .......................................................................................................................................... 68

MISIJA ................................................................................................................................................ 82

MAGISTER LUDI ................................................................................................................................. 95

U SLUŽBI .......................................................................................................................................... 108

DVA POLA ........................................................................................................................................ 122

JEDAN RAZGOVOR ........................................................................................................................... 133

PRIPREME ........................................................................................................................................ 148

OKRUŽNICA ...................................................................................................................................... 159

LEGENDA ......................................................................................................................................... 171

RUKOPISI IZ OSTAVŠTINE JOSEFA KNECHTA........................................................................................ 197

PJESME ĐAKA I STUDENTA .............................................................................................................. 199

TRI ŽIVOTOPISA ............................................................................................................................... 209

TVORAC KIŠE ................................................................................................................................ 209

ISPOVJEDNIK ................................................................................................................................ 228

INDIJSKI ŽIVOTOPIS ...................................................................................................................... 243

INTELEKTUALNA IGRA MAGISTRA HESSEA .......................................................................................... 260


Pokušaj životopisa Magistra Ludi Josefa Knechta zajedno s rukopisima iz Knechtove

ostavštine

objavio

Hermann Hesse

Putnicima na Istok

Igra staklenim perlama

Pokušaj opće shvatljiva uvoda u njezinu povijest

... non entia enim licet quodammodo levibusque hominibus facilius atque incuriosius

verbis reddere quam entia, verumtamen pio diligentique rerum scriptori plane aliter res

se habet: nihil tantum repugnat ne verbis illustretur, at nihil adeo necesse est ante

hominum oculos proponere ut certas quasdatn res, quas esse neque demonstrari neque

probari potest, quae contra eo ipso, quod pii diligentesque viri illas quasi ut entia

tractant, enti nascendique facultati paululum appropinquant.

Albertus Secundus

tract. decristall. spirit. ed. Clangor et Collof. lib. I. cap. 28

U rukopisnom prijevodu Josefa Knechta:

...ako je u stanovitu smislu i za lakoumne ljude lakše i manje odgovorno prikazati

nepostojeće od postojećih stvari, za ozbiljna je i savjesna ljetopisca upravo obratno:

ništa tako lako ne umakne prikazivanju riječima i ništa nije toliko potrebno ljudima

predočiti kao određene stvari čije postojanje nije dokazivo ni vjerojatno, a koje se,

međutim, upravo po tomu što ih ozbiljni i savjesni ljudi uzimaju kao postojeće, za korak

približuju postojanju i mogućnosti rođenja.

Uvod: Igra staklenim perlama

Nakanili smo u ovoj knjizi sačuvati ono malo biografske građe što je uzmogosmo pronaći

o Josefu Knechtu, učitelju Igre, Magistru ludi Josephusu III, kako je nazvan u Arhivu Igre

staklenim perlama. Nismo slijepi pred činjenicom da ovaj pokušaj u neku ruku proturječi

zakonima i običajima što vladaju duhovnim životom, ili se bar čini da im proturječi. Ta

upravo brisanje osobnoga, po mogućnosti savršeno podređivanje pojedinca hijerarhiji

odgojnih vlasti i znanosti, jedno je od vrhovnih načela našega duhovnog života. A to se

načelo, i to u dugoj tradiciji, tako temeljito primjenjivalo da je danas neobično teško -

u mnogim slučajevima čak posve nemoguće - o pojedinim osobama, koje su ovoj hijerarhiji

primjerno služile, iznaći biografske i psihološke pojedinosti; u mnogim se slučajevima više ne

daju utvrditi ni osobna imena. Najposlije, prava je odlika duhovnog života naše Provincije što

je njezinu hijerarhijskom sustavu anonimnost idealom koji je gotovo blizu svome ostvarenju.

Što smo unatoč tomu postojani u svom pokušaju da pronađemo nešto o životu učitelja Igre,

Josephusa III, te da prizovemo obrise njegova lika, neće biti zbog kulta ličnosti, ni zbog

nedostatka poštovanja spram običaja, nego naprotiv, uvjereni smo, samo u duhu služenja istini

i znanosti. Stara je misao: što oštrije i nemilosrdnije sročimo neku tezu, to neodoljivije

zazivamo njezinu antitezu. Prihvaćamo i cijenimo misao na kojoj se temelji anonimnost naših

vlasti i našega duhovnog života. Ali jedan pogled u pretpovijest baš toga duhovnog života, u

razvitak Igre staklenim perlama posebice, neizbježno nam pokazuje da svaki stupanj razvoja,

svaka razrada, svaka izmjena, svaki važan potez, bilo da se tumači kao napredan ili

nazadan, neosporno otkriva, doduše ne onog jedinog i pravog njezina začetnika, ali zato

njezino najjasnije naličje upravo u osobi onoga koji je unio izmjenu, koji je postao

oruđem preobrazbe i usavršavanja.

Dakako, ono što danas shvaćamo kao ličnost uvelike se razlikuje od onoga što su pod tim

pojmom razumijevali životopisci i povjesničari pređašnjih vremena. Za njih je - naročito za

autore razdoblja u kojima je postojala izrazita sklonost biografiji - čini se, ili bi se moglo reći,

bit osobnosti bila u onome što odudara, što je protivno propisanome, često čak i patološko,

dok mi današnji počinjemo govoriti o značajnim ličnostima tek onda kad susretnemo ljude

kojima je posvema uspjelo podrediti se općemu, izvan svega izvornoga i neuobičajenoga, i

koji su se usavršili u službi nadosobnome. Ako bolje pogledamo, taj je ideal bio poznat već i

starom vijeku: lik »mudraca« ili »savršenoga«, u starih Kineza, na primjer, ili sokratovski

ideal vrline, jedva da se razlikuje od našega današnjeg ideala, a mnoga je velika duhovna

organizacija - kao na primjer Rimska crkva - na vrhuncima moći priznavala slična načela, te

nas mnoge od njihovih najvećih figura, poput svetoga Tome Akvinskoga, podsjećaju na

ranogrčke kipove; više se doimaju kao klasični predstavnici tipova nego kao pojedinci. Kako

god bilo, u doba prije reformacije duhovnog života koja je počela u dvadesetom stoljeću i

koje smo mi nasljednici, onaj se pravi drevni ideal bio očito gotovo posve izgubio. Čudimo se

kad se u životopisima onih vremena opširno priča o tomu koliko je junak imao sestara ili koji

su mu duševni ožiljci i brazgotine ostali od raskida s djetinjstvom, iz puberteta, u nadmetanju

za priznanje, u nadmetanju za ljubav. Nas današnje ne zanima ni patologija ni obiteljska

povijest, ni nagonski život, ni probava ili nesanica nekog junaka; čak nam nije osobito važna

njegova duhovna pretpovijest, njegov odgoj, predmeti koje je sam birao za studij, lektira koju

je najviše volio ili slično. Nama je naročite pažnje vrijedan tek onaj junak koji je od prirode i

odgojem stekao takve sposobnosti da se njegova osobnost posve stopila s njezinom

hijerarhijskom funkcijom, a da pri tom nije izgubio onu snažnu, svježu i divnu poletnost što

individuumu daje vrijednost i miris. A kad između pojedinca i hijerarhije nastanu sukobi,

onda te sukobe shvaćamo kao kamen kušnje veličine neke ličnosti. Koliko malo odobravamo

buntovniku kad ga pohota i strasti navedu na kršenje ustaljena reda, toliko nam je štovanja

vrijedan spomen na žrtve, na one koji su uistinu tragični.

Kod junaka, dakle, kod tih doista uzornih ljudi, zanimanje za osobu, za ime, za lik i kretnje

čini nam se dopuštenim i prirodnim, jer ni u najsavršenijoj hijerarhiji, u sustavu koji je i

ponajviše lišen trvenja, nikako ne vidimo neki mehanizam sastavljen od mrtvih i jednoličnih

dijelova, nego živo tijelo, sazdano od dijelova i oživljeno organima od kojih svaki posjeduje

svoj način i svoju slobodu i sudjeluje u čudu življenja.

U tom smo smislu tragali za bilješkama o životu Meštra Igre staklenim perlama, Josefa

Knechta, a poglavito za svime što je sam napisao, i došli smo tako u posjed nekoliko rukopisa

koje smatramo vrijednima čitanja.

Ono što nam je priopćiti o Knechtovoj osobi i njegovu životu nekima je od članova Reda,

posebice među igračima Igre staklenim perlama, zasigurno već potpuno ili djelomice poznato,

pa se već stoga ova knjiga ne obraća samo tom krugu, nego se i mimo njega nada sklonu

čitatelju.

Za taj uži krug našoj knjizi ne bi trebalo ni uvoda ni komentara. Ali kako životu i pisanju

našega junaka želimo čitatelje i izvan Reda, zapala nas je pomalo teška zadaća da radi onih

manje upućenih štilaca ovoj knjizi proslovimo mali pučki uvod u smisao i povijest Igre

staklenim perlama. Naglašavamo da je uvod pučki i takav će biti, te ne iziskuje objašnjavanje

pitanja o problemima i povijesti Igre, o kojima se raspravljalo unutar samoga Reda.

Objektivnom prikazivanju ove teme još zadugo neće doći čas.

Neka se, dakle, od nas ne očekuje cjelovita povijest i teorija Igre staklenim perlama, jer joj

ni dostojniji i spretniji autori od nas ne bi danas bili dorasli. Ova će zadaća ostati prepuštena

budućim vremenima, ako se prije ne izgube izvori i duhovni preduvjeti. Ovaj bi naš sastavak

ponajmanje imao biti nekim udžbenikom Igre staklenim perlama, jer takav i neće nikad biti

napisan. Pravila ove Igre ne izučavaju se nikako drukčije doli na uobičajen, propisan način,

što iziskuje višegodišnji trud, a nikome od posvećenih ne bi moglo biti od koristi da se pravila

Igre učine lakše savladivima.

Ta pravila, znakovni jezik i gramatika Igre neka su vrsta visoko razvijena tajnog jezika u

kojemu su djelomice sadržane različite znanosti i umjetnosti, ali poglavito matematika i

glazba (odnosno znanost o glazbi) i kojim se sadržaji i rezultati gotovo svih znanosti mogu

izraziti i postaviti u međusobne odnose. Prema tome, Igra staklenim perlama igra je sa svim

sadržajima i vrednotama naše kulture, ona se njima igra kao što se, u razdobljima u kojima su

cvjetale umjetnosti, možda neki slikar igrao bojama svoje palete. Sve spoznaje, uzvišene misli

i sva umjetnička djela što ih je čovječanstvo stvorilo u svojim plodnim epohama, a koje su

potom druga razdoblja znanstvenim razmatranjem svela na pojmove i učinila intelektualnim

posjedom, svom ovom golemom građom duhovnih vrednota igra Igrač staklenim perlama kao

što orguljaš svira na orguljama, a te su orgulje vrhunski usavršene, tipke i pedale dotiču im

cio duhovni svemir, registri su im gotovo nebrojivi; teoretski bi se s tim instrumentom u Igri

dao iznova proizvesti čitav duhovni sadržaj svijeta. Ti su manuali, pedale i registri sada stalni;

izmjene i pokušaji usavršavanja u njihovu redoslijedu ili broju mogući bi bili još samo

u teoriji: obogaćivanje jezika Igre uključivanjem novih sadržaja podložno je najstrožem

zamislivom nadzoru vrhovnog vodstva Igre. Pri tom se unutar toga čvrstog ustrojstva,

odnosno - da bismo slijedili sliku - unutar složenog mehanizma tih divovskih orgulja, igraču

pojedincu pruža cijeli jedan svijet mogućnosti i kombinacija, a gotovo je nemoguće da su

između tisuću ispravno izvedenih igara i samo dvije nalik jedna drugoj osim površno. Kad bi

se jednom i dogodilo da slučajno dva igrača isti uži izbor tema učine sadržajem svoje igre,

izgledale bi te igre i odvijale se posve različito, prema načinu mišljenja, karakteru,

raspoloženju i virtuoznosti igrača.

Naposljetku, potpuno se prepušta nahođenju povjesničara kako će daleko ići unatrag u

otkrivanju početaka i pretpovijesti Igre staklenim perlama. Kao i svaka velika ideja, ona

zapravo nema početka, nego je upravo kao zamisao vazda postojala. Nalazimo je kao ideju,

kao slutnju i viziju izraženu već u razna drevna vremena, na primjer u Pitagore, pa u kasnoj

antičkoj kulturi, u helensko-gnostičkom krugu, ne manje u starih Kineza, zatim ponovo

na vrhuncima arapsko-maurskoga duhovnog života; trag njezine pretpovijesti vodi potom

dalje kroz skolastičko razdoblje i humanizam do matematičarskih akademija sedamnaestog i

osamnaestog stoljeća, pa do romantičkih filozofa i runa Novalisovih magičkih snova. Svakom

kretanju duha prema idealnom cilju, prema universitas litterarum, svakoj platoničkoj

akademiji, svakoj društvenosti neke duhovne elite, svakom pokušaju zbližavanja

između egzaktnih i slobodnijih znanosti, svakom pokušaju pomirbe između znanosti i

umjetnosti, ili znanosti i religije, u osnovi je bila ova ista, vječita ideja, koja je za nas

poprimila svoj oblik u Igri staklenim perlama. Duhovi poput Abelarda, Leibniza i Hegela

nedvojbeno su poznavali san o tome kako bi se mogao obujmiti duhovni svemir u

koncentrične sustave i sjediniti živa ljepota duhovnoga i umjetnosti s magičnom moći izričaja

na način egzaktnih disciplina. U vrijeme kad su gotovo istodobno glazba i matematika

dosegle klasiku, te su se discipline često zbližavale i međusobno oplođivale. Dva stoljeća

ranije, u Nikole Kuzanskog, nalazimo rečenice iz toga istog raspoloženja, kao primjerice:

»Duh se oblikuje prema potencijalnosti da bi sve mjerio na način potencijalnosti, i prema

apsolutnoj nužnosti, da bi sve mjerio na način jedinstva i jednostavnosti, kako to čini Bog, te

prema nužnosti povezivanja, da bi tako sve mjerio s obzirom na svoju osobitost, i - napokon -

oblikuje se prema determiniranoj potencijalnosti, da bi sve mjerio u odnosu na svoju

egzistenciju. Nadalje, duh mjeri i simbolički, uspoređivanjem, kao da se služi brojevima i

geometrijskim likovima i kao da sebe spram njih postavlja u jednadžbe.« Ne čini se,

uostalom, da samo ova Kuzanskijeva misao upućuje na našu Igru staklenim perlama, ili da

odgovara i proistječe iz sličnoga pravca kretanja mašte kao njezine igre mislima; moglo bi se

kod njega ukazati na razne, čak mnoge slične odjeke. Njegova ljubav za matematiku, pa

njegova vještina i žar s kojim je primjenjivao figure i aksiome Euklidove geometrije na

teološko-filozofske pojmove u obliku jednadžbi kojima će ih pojasniti, vrlo su, čini se, bliski

duhu Igre, a ponekad čak i njegov latinski (u kojemu su riječi često proizvoljno izmišljene, ali

tako da ih nijedan poznavalac latinskoga ne bi mogao pogrešno tumačiti) podsjeća na slobodu

i razigranost jezika Igre.

Gotovo isto tako ubraja se među pretke Igre staklenim perlama Albertus Secundus, što daje

naslutiti već motto ove rasprave. Predmnijevamo, premda ne možemo potkrijepiti citatima, da

je zamisao te igre zaokupljala i one učene muzičare šesnaestog, sedamnaestog i osamnaestog

stoljeća koji su svoje skladbe zasnivali na matematičkim spekulacijama. U starim

književnostima često nalazimo legende o mudrim i magičnim igrama što su ih smišljali

učenjaci, svećenici, ili su ih igrali na gostoljubivim plemićkim dvorovima, primjerice u obliku

šaha u kojemu su figure i polja osim ustaljenih imali i tajna značenja. Opće su poznata

kazivanja, bajke i priče s početka svih kultura, u kojima se glazbi, osim svega samo

umjetničkog, pripisivala i moć ovladavanja dušama i narodima, moć koja je čini tajnim

vladaocem ili zakonikom za ljude i njihove države. Od stare Kine do grčkih mitova

stanovitu je ulogu igrala misao o idealnom, nebeskom životu ljudi pod vlašću glazbe. S tim

kultom glazbe (»u vječnim mijenama pozdravlja nas ovdje pjesme tajna moć« -

Novalis) najuže je povezana upravo Igra staklenim perlama.

Spoznamo li ideju Igre kao vječnu i zato oduvijek postojeću i davno prije njezina

uobličenja probuđenu, tada njezino ostvarenje u nama poznatu obliku ima svoju određenu

povijest, o čijim ćemo najvažnijim etapama pokušati kratko izvijestiti.

Duhovni pokret, među čije brojne plodove pripadaju i osnivanje Reda i Igra staklenim

perlama, ima svoje počelo u povijesnom razdoblju koje nosi ime što mu ga je, na temelju

iscrpnih istraživanja, dao književni povjesničar Plinius Ziegenhals: »feljtonističko razdoblje«.

Takva su imena zgodna, ali opasna i uvijek nas zavedu, tako da bilo kakve okolnosti ljudskog

života iz prošlosti nepravedno prosuđujemo. Ni »feljtonističko« razdoblje ni u kojem smislu

nije bilo bez duha, čak ni siromašno duhom. Samo nije znalo, čini se, što bi s duhom započelo

ili, bolje rečeno, nije mu našlo primjereno mjesto i funkciju u životnom i državnom

gospodarstvu. Otvoreno govoreći, to razdoblje poznajemo vrlo slabo, iako je to bilo tlo iz

kojega je izniklo gotovo sve ono u čemu su danas sadržana obilježja našega duhovnog života.

Bilo je to, prema Ziegenhalsu, uvelike »buržoasko« razdoblje, doba poklonstva

zamašnom individualizmu, i kad - prema Ziegenhalsovu prikazu - nabrojimo nekoliko odlika

ocrtavajući tu atmosferu, onda bar jedno znamo pouzdano, a to je da te odlike nisu izmišljene

ili u biti pretjerano i pogrešno zabilježene, jer ih je veliki istražitelj potkrijepio nebrojenim

književnim i drugim dokumentima. Priklanjamo se učenjaku koji je dosad jedini ovom

»feljtonističkom« razdoblju posvetio ozbiljnu pozornost, a pri tom nećemo zaboraviti kako je

lako i neozbiljno mrštiti se nad zabludama ili nepodopštinama dalekih vremena.

Počevši od kraja srednjega vijeka, razvoj duhovnog života u Evropi imao je, čini se, dvije

velike tendencije: oslobađanje mišljenja i vjerovanja od svakog autoritativnog utjecaja, dakle

borbu razuma, koji se smatrao suverenim i punopravnim, protiv vladavine Rimske crkve i -

drugo - tajno ali strastveno traganje za ozakonjenjem te njegove slobode, za nekim novim

autoritetom što iz njega samog proizlazi i njemu je primjeren. Uopćavajući, može se gotovo

reći: duh je ovu često čudesno proturječnu bitku za dva međusobno načelno oprečna cilja

uglavnom dobio. Je li pobjeda opravdavala bezbrojne žrtve, je li današnji red duhovnoga

života posve dostatan i hoće li dovoljno dugo trajati da nam se sve patnje, grčevi i nepravde

od progona heretika i lomača do sudbina mnogih »genija«, što su završili ludilom ili

samoubojstvom, učine žrtvama koje su imale smisla, nije nam dopušteno pitati. Povijest se

dogodila - je li bila dobra ili bi bolje bilo da je izostala, možemo li prihvatiti njezin »smisao«,

posve je beznačajno. Tako su se vodile i one bitke za »slobodu« duha koje su u kasnijem,

feljtonističkom razdoblju dovele dotle da je duh doista uživao nečuvenu i njemu samome

nepodnošljivu slobodu, utoliko što se potpuno oslobodio crkvenog i djelomice državnog

skrbništva, ali još ne našavši pravi, vlastiti oblik zakona koji bi poštivao, neki pravi, novi

autoritet i legitimitet. Stoga primjeri poniženja, potkupljivosti i samozataje duha iz toga doba,

o kojima priča Ziegenhals, dijelom doista zapanjuju.

Moramo priznati da nismo kadri dati jednoznačnu definiciju proizvoda po kojima to

razdoblje nazivamo, to jest definiciju »feljtona«. Kako se čini, proizvodili su se u milijunima

kao naročito omiljen sastavni dio dnevne štampe, tvorili su glavnu hranu onim za znanjem

vapijućim čitaocima, izvješćivali su ili, bolje rečeno, »naklapali« o tisućama predmeta znanja,

te su se, kako izgleda, oni pametniji među feljtonistima često rugali i vlastitu poslu, barem

Ziegenhals tvrdi da je naišao na brojne radove koje je bio sklon tumačiti kao izrugivanje

autora na vlastiti račun, jer bi inače bili posve nerazumljivi. Lako je vjerovati da se u tim

člancima što su se serijski proizvodili nakupilo mnogo ironije i samoironije, za čije bi se

razumijevanje tek morao iznova pronaći ključ. Tvorci tih igrarija pripadali su dijelom

novinskim uredništvima, a dijelom su bili »slobodni« pisci, često čak nazivani pjesnicima, ali

se čini da su mnogi od njih pripadali i staležu učenjaka, čak je bilo i uglednih nastavnika

visokih škola. Omiljeni sadržaji ovih napisa bile su anegdote iz života čuvenih muškaraca i

žena i njihova korespondencija, a nosili su naslove kao »Friedrich Nietzsche i ženska moda

oko 1870« ili »Najmilija jela skladatelja Rossinija« ili »Uloga kućnih psetanaca u životu

velikih kurtizana« i tome slično. Nadalje, omiljena su bila historizirana razmatranja aktualnih

tema razgovora iz kruga imućnih, kao »San o umjetnoj proizvodnji zlata kroz vjekove« ili

»Pokušaji kemijsko-fizikalnog utjecaja na vremenske prilike«, i stotinu sličnih. Čitamo li

naslove što ih je Ziegenhals naveo iz tih brbljarija, tada naše čuđenje manje izaziva činjenica

da su postojali ljudi koji su ih gutali kao svakodnevno štivo, a mnogo više činjenica da su

autori od ugleda, položaja i dobra obrazovanja podržavali potrošnju tih ništavnih zanimljivosti

svojim »usluživanjem«, kako se to tada nazivalo: izraz uostalom označuje i ondašnji odnos

čovjeka spram stroja. Povremeno su tako bile omiljene pitalice poznatim ličnostima o

svakodnevnim stvarima - a njima je Ziegenhals posvetio zasebno poglavlje - pri kojima su se

na primjer poznati kemičari ili pijanisti virtuozi morali izjašnjavati o politici,

popularni glumci, plesači, gimnastičari, letači ili čak pjesnici o prednostima i lošim stranama

momaštva, o vjerojatnim uzrocima financijskih kriza i tako dalje. U tome je jedino važno bilo

spojiti kakvo poznato ime s nekom upravo aktualnom temom: neka se kod Ziegenhalsa

pročitaju frapantni primjeri, on ih navodi na stotine. Kako rekosmo, vjerojatno je u cijelu tu

radinost bila umiješana i prilična količina ironije, možda čak neke demonske, očajničke

ironije, u to se tek vrlo teško možemo uživjeti; široke mase, međutim, koje su u to vrijeme

očito bile ponesene upadljivim čitalačkim žarom, primale su sve te grotesknosti bez dvojbe s

lakovjernom ozbiljnošću. Ako bi neka glasovita slika promijenila vlasnika, na dražbi se

prodavao kakav vrijedan rukopis, izgorio kakav stari dvorac, ili bi nosilac nekoga drevnog

plemićkog imena bio umiješan u kakav skandal, čitaoci u tisućama podlistaka nisu saznavali

tek puke činjenice, nego bi još istoga ili idućeg dana dobivali i hrpu anegdota, povijesnog,

psihološkog, erotskog i drugog materijala o dotičnoj natuknici, o svakom događaju dana

slijevale bi se čitave rijeke žustrog piskaranja, a način izlaganja, pristup i formulacija svih tih

obavještenja nosili su u svakom pogledu pečat brzo i bez odgovornosti proizvedene robe

široke potrošnje. Uz te podlistke pripadale su, uostalom, i stanovite igre koje su podsticale

čitateljstvo i pokretale njegovu presićenost predmetima znanja; o tome govori podulja

Ziegenhalsova bilješka na čarobnu temu »Križaljka«. Tisuće i tisuće ljudi koji su

većim dijelom obavljali teške poslove i teško živjeli, sjedili su tada u svojim slobodnim

satima pognuti nad kvadrate i križeve od slova, ispunjavajući njihove praznine prema

utvrđenim pravilima igre. Čuvat ćemo se toga da vidimo samo smiješnu i ludu stranu te igre,

te ćemo se suzdržati od poruge. Ti ljudi sa svojim djetinjastim zagonetkama i svojim

odgojnim napisima nisu bili, naime, nimalo bezazlena djeca ili zaigrani Feačani, nego su puni

strepnje sjedili usred političkih, privrednih i moralnih previranja i potresa i vodili brojne

strahotne ratove i građanske ratove, pa njihove male odgojne igre nisu bile tek ljupke i

besmislene djetinjarije već odgovor na duboku potrebu da se zatvore oči, da se po mogućnosti

pobjegne pred nerješivim problemima i zlogukim nagovještajima propasti u bezazleni svijet

privida. Ustrajno su učili upravljati automobilima, igrati složene kartaške igre i sanjarski su se

posvećivali rješavanju križaljki - jer, stajali su gotovo bespomoćni naspram smrti, strahu, boli

i gladi, crkva ih više nije mogla tješiti niti duh savjetovati. Oni, koji su čitali tolike napise i

slušali tolika predavanja, nisu smogli vremena ni snage da pokušaju ojačati protiv straha, da u

sebi svladaju bojazan od smrti, živjeli su ne mareći više, ne vjerujući ni u kakvo sutra.

Održavana su i predavanja, pa moramo i ovoj nešto otmjenijoj podvrsti podlistaka nakratko

dati riječ. Osim napisa, stručnjaci a i duhovni hajduci nudili su u to vrijeme građanima -

kojima je pojam odgoja još bio vrijedan štovanja, iako je bio lišen svoga nekadanjeg značenja

- i brojna predavanja, i to ne samo u obliku prigodnih svečanih govora nego u divljoj

konkurenciji i jedva shvatljivoj količini. U to vrijeme građanin srednje velikoga grada

ili njegova supruga mogli su otprilike jednom tjedno, a u velikim gradovima gotovo svake

večeri, slušati predavanja koja su ih teoretski poučavala o bilo kojem predmetu,

o umjetničkim djelima, o pjesnicima, učenjacima, istraživačima, putovanjima oko svijeta,

predavanja koja su slušatelja ostavljala posve pasivnim i koja su prešutno pretpostavljala

nekakav odnos slušateljstva prema sadržaju, bilo kakvo predznanje, pripremljenost i

sposobnost poimanja, što u većini slučajeva nije postojalo. Bilo je zabavnih, temperamentnih i

duhovitih predavanja, primjerice o Goetheu kako je u plavom traku izlazio iz poštanske kočije

i zavodio strasburške ili wetzlarske djevojke, ili predavanja o arapskoj kulturi, u koja su

miješane određene količine pomodnih intelektualnih pojmova kao u kakvoj kockarskoj čaši,

pa se svatko obradovao ako bi uspio ijedan od njih makar približno prepoznati. Ljudi su

slušali predavanja o piscima čija djela nisu nikad pročitali ili ih nisu ni namjeravali čitati,

gledajući pri tom možda i projekcije slika i boreći se, jednako kao s novinskim podlistkom, s

poplavom izoliranih obrazovnih pojmova - lišenih svakog smisla - i djelićima znanja.

Ukratko, bilo se doprlo tik pred ono strahovito poništenje vrijednosti riječi, što je isprva

samo u tajnim i najužim krugovima izazvalo herojski asketski protupokret koji se uskoro

zatim razotkrio i osnažio postavši ishodištem novoga duhovnog samoodgoja i dostojanstva.

Nesigurnost i patvorenost duhovnog života onoga vremena, koje je umnogome inače ipak

pokazalo djelatnu moć i veličinu, objašnjavamo mi današnji ljudi kao neki simptom

prestravljenosti što je bila spopala duh kad se na kraju razdoblja prividnih pobjeda i procvata

pred njim ispriječilo Ništa: velika materijalna bijeda, razdoblje političkih i ratničkih oluja i

preko noći izniklo nepovjerenje prema samome sebi, prema vlastitoj moći i dostojanstvu, čak

prema vlastitom postojanju. K tome je, u raspoloženju sloma i rasapa, to vrijeme doživjelo još

i vrlo visoka duhovna dostignuća, među ostalim začetke znanosti o glazbi, koju smo zahvalno

naslijedili. Ali, koliko je lako bilo kojem dijelu prošlosti lijepo i smisleno odrediti mjesto

u svjetskoj povijesti, toliko je svaka suvremenost nesposobna za vlastito određenje, pa je u

ono vrijeme, uz brzo opadanje duhovnih dostignuća i zahtjeva na vrlo skromnu razinu, baš

među intelektualcima stala harati strahovita nesigurnost i očaj. Upravo se, naime, bilo otkrilo

(već od Nietzscheova doba ponegdje naslućivano) da su mladost i stvaralačko razdoblje naše

kulture prošli, da je već počelo starenje i suton, pa se tom naglom spoznajom i tim sveopćim

predosjećajem što su ga mnogi nezgrapno opisivali, tumačilo različito zastrašujuće znamenje

Vremena: pusta mehanizacija života, nagli pad morala, bezvjernost naroda, patvorenost

umjetnosti. Bilo je kao u onoj čudesnoj kineskoj bajci, zazvučala je »glazba propasti«: kao što

bas orgulja dugo tutnji, lebdjela je nad desetljećima, uvukla se u spodobi korupcije u škole,

časopise i akademije, ponirala je u liku tjeskobe i duševne bolesti u nutrinu većine suvremenih

umjetnika i kritičara koje je još bilo moguće ozbiljno shvaćati; razularila se kao divlja i

diletantska hiperprodukcija u svim umjetnostima. Držanje spram tog neprijatelja, što je tako

prodro i više se nikakvom čarolijom nije dao otjerati, bilo je raznovrsno. Gorka istina mogla

se šutke spoznati i stojički podnositi, to su radili i mnogi od najboljih. Moglo se pokušati

poreći je, a tomu su literarni navjestitelji znanosti o propasti kulture pružali mnoge olake mete

napada; osim toga, tko se uhvatio ukoštac s prorocima što su prijetili, naišao je na odziv

građana i imao je utjecaja, jer je građanima pretpostavka da više nema kulture za koju su još

jučer vjerovali da je posjeduju i kojom su se veoma dičili, zamisao da njima tako mio

odgoj, tako draga umjetnost, nisu više ni pravi odgoj ni prava umjetnost, činila im se ništa

manje drskom i nepodnošljivom od nagle novčane inflacije i prijetnje njihovu imetku što je

dolazila od revolucija. Osim toga, bilo je i cinična držanja protiv tog raspoloženja propasti,

išlo se plesati i svaka se briga za budućnost proglašavala staromodnom ludošću, u veselim

podliscima pjevalo se o bliskom kraju umjetnosti, znanosti i jezika, te se u tom

feljtonističkom svijetu, na vlastiti račun izgrađenom od papira, s nekom samoubilačkom

slašću otkrivala posvemašnja duhovna izopačenost i inflacija pojmova, a hinilo se kao da se sa

strane cinički hladnokrvno ili bakantski zaneseno tek promatra kako u propast ne srljaju samo

umjetnost, duh, ćudoređe, čestitost, već i sama Evropa i cijeli »svijet«. U dobrih je vladao

neki tiho turobni, u zlih pakosni pesimizam, pa je politikom i ratom valjalo uništiti preživjelo i

iznova urediti svijet i moral prije nego što je u kulturi opet postalo moguće prodrijeti u bit i

uspostaviti novi poredak.

Međutim, u tim prijelazima desetljećima kultura nije drijemala, nego je upravo za svoga

propadanja i svoje prividne samozataje, u umjetnika, profesora i feljtonista, u svijesti

pojedinaca dospijevala do najistančanije budnosti i samoispitivanja. Već usred procvata

feljtona bilo je posvuda izdvojenih i malih skupina koje su odlučno ostale vjerne duhu i svim

snagama nastojale spasiti srž dobre tradicije, reda, metode i intelektualne svijesti u

vrtlogu onoga vremena. Koliko danas možemo razaznati te postupke, čini se da se postupak

samoispitivanja, osvješćivanja i svjesna otpora rasulu uglavnom odvijao u dvije skupine.

Kulturna svijest učenjaka pribjegla je istraživanjima i metodama nastave povijesti glazbe, jer

je upravo u to vrijeme ova znanost dosezala svoje vrhunce, a u samom feljtonističkom svijetu

pročula su se dva seminara što su njegovala uzorno čistu i savjesnu metodu rada. I, kao da

se sudbina Htjela utješno osmjehnuti tim nastojanjima beznačajno male i hrabre kohorte,

dogodilo se baš u to najmračnije doba ono divno čudo, posve slučajno, ali djelujući kao

božanska potvrda: pronađeno je jedanaest rukopisa Johanna Sebastiana Bacha iz negdašnjeg

posjeda njegova sina Friedemanna! Druga okosnica otpora protiv izopačenosti bila je

bratovština Putnika na Istok, čija su braća njegovala više dušu nego duh, stanovitu

pobožnost i strahopočitanje. Baš otuda je naš današnji oblik duhovne njege i Igre staklenim

perlama dobio značajne poticaje, poglavito u pravcu kontemplacije. I u novom načinu

poimanja biti naše kulture i mogućnosti njezina daljnjeg opstanka imali su udjela Putnici na

Istok, ne toliko svojom znanstveno-analitičkom ulogom koliko svojom, na starim tajnim

vježbama zasnovanom, sposobnošću magičnog poniranja u daleka vremena i kulturne prilike.

Među njima je tako bilo glazbenika i pjevača, za koje se tvrdi da su glazbu starijih vremena

znali izvoditi sa savršenom izvornom čistoćom, dakle svirati i pjevati na primjer neku glazbu

iz 1600. ili 1650. godine točno tako kao da su još posve nepoznati svi u međuvremenu stečeni

načini, usavršenja i vještine. Bilo je to nešto nečuveno, u ono vrijeme kad je u svakom

muziciranju pomama za dinamikom i povisivanjem bila uzela toliko maha, da se radi

izvođenja i dirigentova »shvaćanja« gotovo zaboravljalo na samu glazbu; izvješćuju nas da su

slušaoci dijelom ostali bez ikakva razumijevanja, a dijelom pažljivo slušali, vjerujući da prvi

put u životu čuju muziku, kad je jedan orkestar Putnika na Istok prvi put javno odsvirao jednu

suitu iz Handelova vremena, potpuno bez crescenda i diminuenda, s naivnošću i čednošću iz

nekoga drugog vremena i svijeta. Jedan je član u dvorani bratovštine, između Bremgartena i

Morbioa, bio sagradio orgulje savršeno nalik onima kakve bi bio dao izraditi Johann

Sebastian Bach da je za to imao sredstava i mogućnosti. Graditelj orgulja krio je -

prema načelu bratovštine koje je već u ono vrijeme bilo na snazi - svoje ime i prozvao se

Silbermann, po svome preteči iz osamnaestog stoljeća.

Time smo se približili vrelima iz kojih je nastao naš današnji pojam kulture. Jedno od

važnijih bila je najmlađa znanost, povijest i estetika glazbe, uskoro zatim naglo uznapredovala

matematika, k tome je pridošla kaplja mudrosti Putnika na Istok i najposlije - u najužoj svezi s

novim shvaćanjem i tumačenjem glazbe - onaj vedri i ujedno rezignirani, odvažni stav prema

problemu trajanja kulturnih razdoblja. Bilo bi ovdje beskorisno o tome mnogo govoriti, jer je

to svakome poznato. Najvažniji posljedak toga novog stava, štoviše, toga novog svrstavanja u

kulturni tijek, bilo je posvemašnje odricanje od stvaranja umjetničkih djela, postupno

izdvajanje duhovnih ljudi iz svjetovnog prometa i - ne manje važna - kruna svega: Igra

staklenim perlama.

Znanost o glazbi, koja je odmah oko 1900, dok je feljton doživljavao svoj najveći procvat,

postajala predmetom sve dubljeg zanimanja, imala je najveći zamislivi utjecaj na početke

Igre. Mi, baštinici te znanosti, vjerujemo da bolje poznajemo glazbu velikih stvaralačkih

razdoblja, posebice sedamnaestog i osamnaestog stoljeća, te da je u stanovitom smislu i

razumijemo bolje nego sva pokoljenja pređašnjih vremena (uključujući i samo razdoblje

klasične glazbe). Dakako, kao nasljednici, imamo spram klasične glazbe u svakom pogledu

drukčiji odnos nego ljudi stvaralačkih razdoblja; naše produhovljeno i od

rezignirane melankolije ne uvijek dovoljno oslobođeno štovanje prave glazbe nešto je posve

drugo od ponizne i naivne radosti muziciranja onih vremena kojima smo skloni zavidjeti kao

sretnijima, jer vrlo često uz njihovu glazbu zaboravljamo okolnosti i sudbine iz kojih je

nastajala. Već desetljećima više ne smatramo filozofiju ili pjesništvo - kao što je činilo gotovo

cijelo dvadeseto stoljeće - već samo matematiku i glazbu velikim i trajnim dostignućima

kulturnog razdoblja koje je trajalo od kraja srednjega vijeka do našeg vremena.

Otkako smo se - barem općenito uzevši - odrekli nadmetanja u stvaralaštvu s tim

generacijama, otkako smo odbacili kult prevlasti harmonije i isključivo osjetilne dinamike u

muziciranju, kakav je glazbom vladao dva stoljeća, počevši negdje od Beethovena i početaka

romantike, vjerujemo da - na svoj način, dakako, na svoj nekreativni, epigonski način, ali sa

strahopočitanjem! - jasnije i ispravnije razaznajemo sliku kulture koju smo naslijedili. Više

nikako nismo opsjednuti onim razuzdanim stvaralačkim porivom iz tih vremena, pa nam se to

što su se u petnaestom i šesnaestom stoljeću stilovi u glazbi mogli tako dugo održati

neizmijenjeno čistima čini kao neka gotovo nepojmljiva predstava, čini se neshvatljivim kako

se u silnoj gomili tada pisane glazbe naoko uopće ne može pronaći ništa loše, da još i

osamnaesto stoljeće, stoljeće u kojemu je započela degeneracija, izbacuje čitav vatromet

stilova, moda i škola, blistajući kratkotrajno i samouvjereno, ali vjerujemo da smo u onome

što danas zovemo klasičnom glazbom spoznali duh, krepost i pobožnost tih pokoljenja, a to

nam je postalo uzorom. Danas, primjerice, malo ili ništa ne držimo do teologije ili crkvene

kulture osamnaestog stoljeća, ili do filozofije prosvjetiteljstva, ali zato u Bachovim

kantatama, Mukama i preludijima vidimo krajnju sublimaciju kršćanske kulture.

Odnos naše kulture prema glazbi ima, uostalom, još jedan pradavni i prečasni uzor, i njemu

Igra staklenim perlama iskazuje najdublje štovanje. U bajoslovnoj Kini »starih kraljeva« bila

je, sjećamo se, glazbi dodijeljena jedna od vodećih uloga u državnom i dvorskom životu;

gotovo se poistovjećivalo napredovanje glazbe s prilikama u kulturi i moralu, štoviše, u

samom carstvu, a muzički su majstori morali strogo paziti na čistoću i čuvanje

»starih tonaliteta«. Ako bi se u glazbi što pokvarilo, bio je to siguran predznak propadanja

vlade i države. Pjesnici kazivahu strašne priče o zabranjenim, đavolskim i nebu

stranim tonalitetima, kao o »Glazbi propasti« Čing Šanga i Čing Cea, pri čijem bi se

bezočnom izvođenju na kraljevskom dvoru odmah nebo smračilo, zidine se potresle i

počele rušiti, a vladar i carstvo doživjeli bi pad. Umjesto mnogo riječi starih pisaca navest

ćemo ovdje nekoliko mjesta iz poglavlja o glazbi Lü Bu Ve-ova rukopisa »Proljeće i Jesen«.

»Izvori glazbe vrlo su stari. Ona nastaje iz Mjere i korijen je velikog Jedinstva. Veliko

Jedinstvo stvara dva pola; ta dva pola tvore silu tmine i svjetla.

Kad je svijet u miru, kad sve stvari miruju, kad svi u svojim mijenama slijede svoga

višnjeg, tada se glazba može ozbiljiti. Kad pohota i strasti ne krenu stramputicama, glazba se

može usavršiti. Savršena glazba ima svoj uzrok. Ona niče iz ravnovjesja. Ravnovjesje nastaje

iz ispravnoga, a ispravno iz smisla svijeta. Zbog toga se o glazbi može govoriti samo sa

čovjekom koji je spoznao smisao svijeta.

Glazba počiva na skladu između neba i zemlje, na suglasju između tmine i svjetla.

Države u rasulu, pa ni za propast zreli ljudi, ne žive, dakako, bez glazbe, ali njihova glazba

nije vedra. Stoga: što je muzika opojnija, to ljudi postaju sjetnijima, a zemlja ugroženijom, to

dublje grezne vladar. Tako se gubi i bit glazbe.

Ono što su svi sveti vladari cijenili u glazbi, bila je upravo njezina vedrina. Tirani Giä i

Ču-Sin stvarali su zanosnu glazbu. Glasne su tonove smatrali lijepima, a masovne efekte

zanimljivima. Težili su za novim i neobičnim učinkom zvukova, za tonovima kakve još

nijedno uho nije čulo; nastojali su jedan drugoga nadmašiti, pa su prevršili svaku mjeru i

svrhu.

Uzrok propasti države Ču bilo je otkriće magične glazbe. Takva glazba uistinu je

uzbudljiva, ali se zapravo posve udaljuje od biti glazbe. A zato što se udaljila od biti prave

glazbe, takva glazba nije vedra. Kad glazba nije vedra, tada narod gunđa i život se poremeti.

Sve dolazi otuda što se pogrešno tumači narav glazbe i što se ide samo za opojnim

djelovanjem zvukovnoga.

Stoga je glazba jednog staloženog vremenskog razdoblja mirna i vedra, a vlada

uravnotežena. Glazba nemirnih vremena burna je i gnjevna, a vlasti su izopačene.

Glazba države u rasulu sentimentalna je i sjetna, a njezina vlada ugrožena.«

Riječi ovoga Kineza ukazuju nam posve jasno na izvore i na istinski, gotovo zaboravljeni,

smisao svake glazbe. Kao i ples i bilo koja umjetnička djelatnost, glazba je u pretpovijesnim

vremenima, naime, bila čarolija, jedno od drevnih i priznatih sredstava magije. Počevši s

ritmom (pljeskanje, udaranje takta nogom, udaranje drvcima - najdrevnija vještina bubnjanja)

bila je moćno i prokušano sredstvo kojim se brojno mnoštvo ljudi dovodilo u jednako

raspoloženje, usklađivalo se njihovo disanje, lupanje srca i opće stanje, i hrabrilo se na

istjerivanje i prizivanje vječnih sila, na ples, borbu, ratni pohod, na sveta djela. A ta se

iskonska, čista i pramoćna narav - narav čarolije - mnogo duže sačuvala u glazbi nego u

drugim umjetnostima; sjetimo se samo brojnih iskaza povjesničara i pjesnika o glazbi, od

starih Grka do Goetheovih novela. U praksi ni marš ni ples nikada nisu izgubili svoje

značenje. Ali, vratimo se pravom predmetu!

O počelima Igre staklenim perlama ispripovjedit ćemo sad ukratko ono što je najvrednije

znati. Nastala je, čini se, istodobno u Njemačkoj i u Engleskoj, doduše u obje zemlje kao

vježba igranja u onim uskim krugovima glazbenika i učenjaka koji su radili i studirali u novim

seminarima glazbene teorije. Ako se prispodobi početni oblik Igre s kasnijim i današnjim, to

je nalik usporedbi nekoga notnog rukopisa iz vremena prije 1500. godine, s njegovim

primitivnim oznakama nota među kojima nema ni oznaka za odjeljivanje taktova, s kakvom

partiturom iz osamnaestog stoljeća ili s nekom iz devetnaestoga, sa zbunjujućim obiljem

skraćenica za dinamiku, tempo, fraziranje i slično, zbog kojih tiskanje takvih partitura često

stvara teške tehničke probleme.

Igra u početku nije bila ništa drugo do duhovit oblik vježbe pamćenja i kombiniranja,

među studentima i glazbenicima, a igrala se - kako smo rekli - u Engleskoj i u Njemačkoj, još

prije nego što je »otkrivena« na visokoj glazbenoj školi u Kolnu, gdje je dobila i ime što ga

nosi i danas, nakon toliko pokoljenja, premda sa staklenim perlama odavno nema više ništa.

Ovim se staklenim perlama umjesto slovima, brojkama, notama ili drugim grafičkim

znakovima služio izumitelj, Bastian Perrot iz Calwa, pomalo čudan, ali pametan i druželjubiv,

glazbeni teoretičar. Perrot, koji je, uostalom, za sobom ostavio i raspravu o »Procvatu i

propasti kontrapunkta«, zatekao je kod učenika u kölnskom seminaru već razmjerno

razvijenu naviku igranja: u skraćenim formulama svoje znanosti dovikivali bi jedan drugome

proizvoljne motive ili početke klasičnih kompozicija, na što je prozvani morao odgovoriti bilo

nastavkom dotičnog komada bilo - još bolje - višim ili nižim glasom, odnosno kontrastnom

protutemom, i tako dalje. Bila je to vježba pamćenja i improviziranja kakva je vjerojatno

nekada bila slično uvriježena (makar ne i teoretski u formulama, nego praktično na

čembalu, lutnji, flauti ili glasovno) u marljivih učenika glazbe i kontrapunkta u doba Schütza,

Pachelbela i Bacha. Bastian Perrot, poklonik bavljenja ručnim zanatom, koji je vlastitim

rukama sagradio više glasovira i klavikorda po uzoru na stare, koji je vrlo vjerojatno pripadao

Putnicima na Istok i o kojemu legenda kaže da je znao svirati violinu na stari, od 1800. godine

zaboravljeni način, s visoko svrnutim lukom i ručno reguliranim strunama, za sebe je

konstruirao - po uzoru na naivne dječje naprave s kuglicama za brojenje - okvir s nekoliko

tuceta žica na koje su se mogle nanizati staklene perle u različitim veličinama, oblicima i

bojama. Žice su odgovarale notnim crtama, perle vrijednostima nota i tako dalje, pa je iz

staklenih perli tako gradio glazbene citate ili izmišljao teme, mijenjao ih, prenosio, razvijao,

preokretao i drugima ih suprotstavljao. Što se tiče tehnike, to je doduše bila igrarija, ali se

đacima svidjela, pa je postala modom koja se oponašala i u Engleskoj, i neko su se vrijeme

muzičke vježbe izvodile na taj primitivno-ljupki način. I, kao što često biva, jedna trajna i

značajna institucija dobila je tako svoje ime od prolazne i sporedne stvari. Ono što je

poslije nastalo od igre onih seminaraca i od Perrotovih žica s povješanim perlama, još i danas

nosi u narodu već uvriježeno ime: Igra staklenim perlama.

Jedva dva-tri desetljeća kasnije Igra je, čini se, među studentima glazbe izgubila na

popularnosti, ali su je zato preuzeli matematičari, i dugo je jedno od obilježja u povijesti Igre

bilo to što je nju uvijek radije prihvaćala i njome se služila ona znanost koja je upravo

doživljavala svoj procvat ili preporod, te je Igru i dalje razvijala. Matematičari su Igru

usavršili do visoke pokretljivosti i sposobnosti pretvaranja u nešto uzvišeno; ona je stekla

nešto nalik na svijest o sebi i svojim mogućnostima, a to se zbivalo usporedo s općim

razvitkom tadašnje kulturne svijesti nakon što je prebrodila veliku krizu i - kako se izrazio

Plinius Ziegenhals - »snašla se, sa skromnim ponosom, u ulozi kasne kulture koja pripada

prilikama kakve su približno odgovarale kasnoj antici, odnosno helenističko-aleksandrinskom

razdoblju.«

Toliko prema Ziegenhalsu. Nastojat ćemo sada dovršiti svoju skicu povijesti Igre staklenim

perlama, te ustvrđujemo: prešavši od glazbenih u matematičke seminare (promjena koja se još

brže zbivala u Francuskoj i Engleskoj nego u Njemačkoj), Igra je bila tako daleko doprla

u svome razvoju da su se njome s pomoću posebnih znakova i skraćenica mogli izraziti

matematički postupci; Igrači su, uzajamno razvijajući Igru, jedan drugoga posluživali tim

apstraktnim formulama i predstavljali jedan drugome mogućnosti i razvojni slijed svoje

znanosti. Ta matematičko-astronomska igra formulama zahtijevala je veliku pozornost,

budnost i koncentraciju. Među matematičarima je već tada ugled dobrog igrača Igre staklenim

perlama mnogo značio, bio je ravan ugledu vrlo dobra matematičara.

S vremenom su Igru preuzimale i oponašale gotovo sve znanosti, odnosno, primjenjivale je

na svoja područja, kao što je dokazano za klasičnu filologiju i logiku. Analitičko razmatranje

glazbenih vrednota bilo je dovelo dotle da su glazbeni tokovi obuhvaćani u fizikalno-

matematičke formule. Nešto malo poslije počela se filologija služiti tom metodom i mjeriti

jezičke tvorevine onako kako se u fizici mjere prirodni procesi. To je prihvatila i znanost o

likovnim umjetnostima, gdje je već iz arhitekture odavno postojao odnos s matematikom.

Tako su se među apstraktnim formulama, dobivenim na taj način, počeli otkrivati uvijek novi

odnosi, analogije i sukladnosti. Svaka znanost, koja bi svladala ovu igru, stvarala bi u tu svrhu

poseban jezik Igre, sačinjen od formula, skraćenica i mogućnosti kombinacija, a u elitnim

krugovima duhovne omladine posvuda su bile omiljene igre sa sljedovima formula i

dijalozima u formulama. Igra nije značila samo vježbu ili puku razonodu, bio je to sabrani

osjećaj pouzdanja u odgoj duha, poglavito u matematičara koji su se Igrom bavili u isti mah

asketski - virtuozno poput sportaša - i s formalnom strogošću, te su u tome nalazili užitak koji

im je olakšavao već tada među ljudima duha dosljedno provođeno odricanje od svjetovnih

užitaka i težnji. Igra staklenim perlama imala je velikog udjela u potpunoj pobjedi nad

feljtonom i u iznova probuđenoj želji za krajnje egzaktnim vježbama duha, kojoj dugujemo

nastanak novoga duhovnog odgoja, samostanski strogog. Svijet se bio promijenio. Duhovni

život feljtonističkog razdoblja mogao bi se usporediti s nekom od svoje vrste odrođenom

biljkom koja se rasula u hipertrofirane izrasline, a korekture što su slijedile - s podrezivanjem

te biljke sve do korijena. Mladi ljudi, koji su se tada htjeli posvetiti duhovnim naukama, nisu

time više mislili obilaženje visokih škola, na kojima bi im čuveni i blagoglagoljivi profesori

bez autoriteta nudili ostatke negdašnjeg visokog obrazovanja, morali su sad isto tako strogo i

još strože i metodičnije učiti nego što su nekad morali inženjeri na politehnikumima. Morali

su se strmom stazom penjati uzbrdo, morali su u matematici i aristotelovsko-skolastičkim

vježbama pročišćavati i krijepiti svoju moć rasuđivanja i uz to se naučiti odricati svih onih

dobara što su prije toga nizu učenih pokoljenja bila vrijedna težnje: odricati se brze i olake

novčane zarade, ugleda i javnih počasti, novinskih pohvala, brakova sa kćerima bankara i

tvorničara, razmaženosti i luksuza u materijalnom životu. Pjesnici s visokim nakladama,

Nobelovim nagradama i lijepim ladanjskim kućama, priznati liječnici s odlikovanjima i

livriranom poslugom, akademici s bogatim suprugama i blistavim salonima, kemičari sa

savjetničkim namještenjima u industriji, filozofi s tvornicama podlistaka i zanosnim

predavanjima u prepunim dvoranama s aplauzom i buketima - sve su takve figure iščezle i do

danas se više nisu ponovo pojavile. Dakako, bilo je još mnogo nadarenih mladih ljudi kojima

su takve figure bile uzori kojima se zavidi, ali putovi do javnih počasti, bogatstva, ugleda i

luksuza nisu više vodili kroz predavaonice, seminare i doktorate, jer su duboko potonula

duhovna zvanja u očima svijeta bila pala pod stečaj, a to su nadomjestila novim osvajanjem

skrušeno-fanatične predanosti duhu. Oni talenti, koji su više stremili blagostanju i sjaju,

morali su okrenuti leđa duhovnosti - jer je ona postala neprivlačnom - i poći za onim

zvanjima u kojima se zadržala mogućnost probitka i zarađivanja novca.

Predaleko bi nas odvelo kad bismo htjeli pobliže prikazati kako se duh nakon svoga

pročišćavanja uspio probiti i u državi. Ubrzo se pokazalo da je samo nekoliko pokoljenja

nehajnog i neodgovorna duhovnog odgoja bilo dovoljno da se osjetno ošteti i praktični život,

pa su znanje i odgovornost bili sve rjeđi i u svim višim zanimanjima, i u tehničkima, i tako je

njegovanje duha u narodu i u državi, a poglavito cijelo školstvo, malo-pomalo prešlo u

isključivu nadležnost duhovnika. Tako su škole i danas, u gotovo svim zemljama Evrope,

ukoliko nisu ostale pod nadzorom Rimske crkve, još u rukama onih anonimnih redova koji se

popunjavaju iz intelektualne elite. Ma koliko strogost i takozvana oholost te kaste mogu

javnom mišljenju povremeno biti neugodne, ma koliko se pojedinci protiv nje bunili, ona i

dalje nepokolebljivo prednjači; održava je i štiti ne samo njezin integritet, sposobnost

odricanja od svih dobara i privilegija izuzevši duhovne, nego i odavno opće usvojena

spoznaja ili barem pretpostavka o nužnosti le stroge škole za održanje civilizacije. Zna se ili

predmnijeva: kad mišljenje jednom ne bude čisto i budno, a duh više ne bude cijenjen, tada ni

brodovi ni automobili uskoro neće ići ispravno, tada će se i inženjerovu računalu poljuljati

svaka vrijednost i autoritet, kao i matematika bankama i burzama, tada će nastati kaos.

Trebalo je, napokon, prilično vremena dok je svoj put prokrčila spoznaja da su i vanjskim

oblicima civiliziranosti i tehnike - industriji, trgovini i tako dalje - nužno potrebni

zajednički temelji duhovnog morala i poštenja.

U ono je doba Igri staklenim perlama nedostajalo još nešto, a to je sposobnost svestranosti,

izdizanja iznad svih pojedinačnih disciplina znanosti. Astronomi, grecisti, latinisti, skolastici,

studenti glazbe, svi su igrali svoju Igru prema pravilima, s mnogo duha, ali je Igra za svaki

pojedini fakultet, za svaku disciplinu i njezine ogranke imala drugi jezik i drugi splet pravila.

Trebalo je pol stoljeća dok je napravljen prvi korak u premošćivanju tih granica. Razlog

takvoj sporosti bio je bez dvojbe više moralne nego formalne i tehničke naravi: sredstva za

mostove bila bi se već našla, ali kraj toliko strogog morala novonastale duhovnosti postojao je

puritanski zazor od zastranjivanja, od miješanja disciplina i kategorija, duboka i

opravdana plahost i bojazan od povratka grijesima površnosti i feljtonizma.

Činom jednog pojedinca Igra staklenim perlama privedena je, gotovo jednim jedinim

potezom, spoznaji o vlastitim sposobnostima, a time joj je otvorena i mogućnost univerzalnog

usavršavanja; i opet je povezivanje s glazbom bilo ono što je Igri donijelo taj napredak.

Jedan švicarski znanstvenik na polju glazbe, ujedno fanatični ljubitelj matematike, dao je Igri

nov smjer i time mogućnost vrhunskog razvitka. Građansko se ime toga velikog čovjeka više

ne da utvrditi, njegovo vrijeme nije više poznavalo kult ličnosti na duhovnom polju, on u

povijesti i dalje živi kao Lusor (isto: Joculator) Basiliensis. Njegov pronalazak, kao svaki

pronalazak, bio je doduše njegovo osobno dostignuće i blagodat, ali nikako nije nastao iz neke

privatne potrebe i težnje, nego je bio pokrenut mnogo jačim »motorom«. Među

intelektualcima njegova vremena posvuda se osjećala strastvena želja za mogućnošću

iskazivanja novih misaonih sadržaja, čeznulo se za filozofijom, za sintezom, osjećalo se

nedostatnim dotadašnje blaženstvo u čistoj povučenosti u svojoj disciplini; tu i tamo probio bi

pokoji znanstvenik granice svoje znanosti pokušavajući prodrijeti u općenito, sanjalo se o

novoj abecedi, o novome znakovnom jeziku kojim bi se mogla obuhvatiti nova duhovna

iskustva i njime se izmjenjivati. O tome naročito podrobno svjedoči napis nekoga pariškog

znanstvenika iz toga vremena, pod naslovom »Kinesko upozorenje«. Začetnik toga napisa,

kojemu su se mnogi suvremenici rugali kao nekom Don Kihotu, a koji je, uostalom, priznati

učenjak na svom području - u kineskoj filologiji, raspravlja o opasnostima s kojima će se

suočiti znanost i duhovni odgoj, unatoč njihovu hrabrom držanju, ako se odreknu pokušaja da

izgrade međunarodni znakovni jezik kojim bi se kao starim kineskim pismom moglo nekako

grafički izraziti i ono najsloženije bez isključivanja osobne mašte i domišljatosti, a koji bi

svim učenjacima svijeta bio razumljiv. Najznačajniji korak prema ispunjenju toga cilja učinio

je Joculator Basiliensis. On je za Igru staklenim perlama izumio osnovna načela jednog novog

jezika, odnosno jezika znakova i formula, u kojemu matematika i glazba imaju jednaki udjel i

kojim je moguće povezati astronomske i glazbene formule i svesti matematiku i glazbu na

zajednički nazivnik. Ako time ni u kojem pogledu i nije dovršen razvitak, našoj je skupoj Igri

Neznanac iz Basela u to vrijeme položio temelje za sve što će potom slijediti u njezinoj

povijesti.

Igra staklenim perlama, nekoć izuzetna zabava čas matematičara, čas filologa ili

glazbenika, stala je sad privlačiti sve više i više istinskih intelektualaca pod svoju vlast.

Obraćale su joj se mnoge stare akademije, mnoge lože i poglavito drevni Savez putnika na

Istok. Čak i nekolicina katoličkih redova osjetila je tu novi dašak duha i dala se očarati Igrom,

pa joj se u nekim benediktinskim samostanima posvećivalo toliko pažnje da je već tada

postalo akutno pitanje, koje je i kasnije povremeno iskrsavalo, treba li da crkva i kurija

zapravo podržavaju i podnose Igru ili da je zabrane.

Od velikog djela čovjeka iz Basela naovamo Igra se ubrzo potpuno razvila u ono što je još

danas: pojam svega duhovnoga i nadahnutoga, uzvišeni kult, Unio mystica, mistični savez

svih razdvojenih članova jedne Universitas litterartun. Ona je u našem životu preuzela ulogu

dijelom umjetnosti, dijelom spekulativne filozofije, a u vrijeme Plinija Ziegenhalsa, na

primjer, često je nazivana i izrazom koji je potekao još iz pjesništva feljtonističke epohe i u

kojemu je u to vrijeme mnogi duh naslućivao cilj svojih težnji: magični teatar.

Iako se tada tehnički i opsegom građe Igra staklenim perlama od svojih početaka razrasla

do u beskonačno, a po duhovnim zahtjevima spram Igrača postala velikim umijećem i

znanošću, u Baselčevo joj je vrijeme još nedostajalo nešto bitno. Dotad je, naime, svaka igra

značila nizanje, redanje, grupiranje i suprotstavljanje koncentriranih predodžbi s mnogih

područja misaonog i lijepog, bila je brzo podsjećanje na nadvremenske vrijednosti i

oblike, virtuozni kratak let po carstvima duha. Tek mnogo kasnije, iz duhovnog inventara

školstva, a posebice iz navika i običaja Putnika na Istok, u Igru je postupno pridošao pojam

kontemplacije. Pokazala se nevolja da oni vještog pamćenja a bez drugih vrlina, igraju spretno

i blistavo, te brzim nizanjem bezbrojnih predodžbi mogu preneraziti i zbuniti sudionike.

Malo-pomalo takva je virtuoznost dospjela pod strogu zabranu, a kontemplacija je postala

važnim sastojkom Igre, za gledatelje i slušatelje svake igre čak najvažnijim. U tome se

sastojao obrat protiv religioznosti. Nije više bilo važno brzom pozornošću i

izvježbanim pamćenjem intelektualno pratiti slijed ideja i cijeli duhovni mozaik jedne igre,

nego se pojavio zahtjev za dubljom i duševnom predanošću. Nakon svakog znaka, što bi

ga vođa Igre prizvao, u tišini bi i ozbiljno razmatrali njegov sadržaj, njegovo izvorište i

njegov smisao, i svaki bi suigrač tako bio prinuđen da snažno i organski zazove svu

sadržajnost takva znaka. Tehniku i vještine u postupku kontemplacije donosili su svi članovi

Reda i društava Igre staklenim perlama iz elitnih škola u kojima se umijeću kontemplacije i

meditacije posvećivala najveća pažnja. Tako se spriječilo da se hijeroglifi Igre izrode u

puka slova.

Dotada je, uostalom, Igra staklenim perlama unatoč svojoj popularnosti među učenim

ljudima bila tek predmet privatna zanimanja. Mogao ju je igrati čovjek sam, udvoje i s više

igrača, a one naročito duhovite, dobro skladane i uspjele igre povremeno su se, razumije se,

bilježile, pa bi se - putujući iz grada u grad i iz jedne zemlje u drugu - pročule, divili bi im se

ili ih kritizirali. Ali, tek se sada Igra pomalo počela obogaćivati jednom novom

ulogom, pretvarajući se u javnu svečanost. Privatna je Igra i danas svakome dostupna, i

naročito se mlađi njome marljivo bave. Ali pod nazivom »Igra staklenim perlama«

danas svatko ponajprije misli ipak na svečane, javne Igre. One se održavaju pod vodstvom

malobrojnih, suverenih Meštara, koji su u svakoj zemlji podređeni Meštru Igre, Magistru ludi,

uz pobožno sudjelovanje uzvanika i uz napetu pozornost slušatelja iz svih krajeva svijeta.

Mnoge od tih Igara traju danima i tjednima, i, dok se slavi takva Igra, svi suigrači i slušatelji

žive suzdržano i samozatajno, po točnim propisima koji zadiru i u trajanje spavanja, u

apsolutnoj zadubljenosti, nalik strogu isposničkom životu što su ga vodili sudionici jedne

vježbe svetoga Ignacija.

Tome bi se moglo još samo malo pridodati. Igra Igara bila se razvila, u izmjeničnoj vlasti

sad ove sad one znanosti ili umjetnosti, u neku vrstu univerzalnog jezika koji je Igračima

omogućio da osmišljenim znakovima iskazuju vrijednosti i postavljaju ih u međusobne

odnose. U sva vremena Igra je bila usko povezana s glazbom i odvijala Se većinom prema

glazbenim ili matematičkim pravilima. Jedna tema, dvije teme, tri teme bile su utvrđene,

izvedene, varirane i doživjele bi posve sličnu sudbinu kao tema neke fuge ili koncertnog

stavka. Neka je Igra, primjerice, mogla započeti zadanom astronomskom konfiguracijom ili

temom jedne od Bachovih fuga ili nekom Leibnizovom rečenicom ili stihom iz Upanišada, pa

se od takve teme, već prema namjeri i darovitosti Igrača, probuđena ideja-vodilja mogla ili

dalje voditi, ili razrađivati ili obogatiti u izrazu pomoću aluzija na srodne predodžbe. Dok je

početnik možda bio kadar pomoću znakova Igre postavljati paralele između klasične skladbe i

formule nekog prirodnog zakona, u znalca i Majstora Igra je od početne teme slobodno mogla

voditi do neograničenih kombinacija. U jednoj školi Igrača dugo se rado igralo konfrontirajući

dvije suprotne teme ili ideje, vodeći jednu uz drugu i jednu protiv druge do konačnog

harmoničnog spajanja, kao što se može spojiti zakon i sloboda ili pojedinac i zajednica.

Naročito se pazilo da obje teme ili postavke u takvoj Igri budu posve ravnopravno i

nepristrano vođene, te da se iz teze i antiteze izvede po mogućnosti glatka sinteza.

Uopće, osim genijalnih izuzetaka, Igre s negativnim ili skeptičnim, disharmoničnim ishodom

nisu bile omiljene i povremeno su čak bile zabranjivane. To je duboko povezano sa smislom

koji je Igra na svom vrhuncu poprimala za Igrače. A to je značilo odabrani simbolski oblik

traganja za savršenstvom, neku vrstu uzvišene alkemije, približavanje onom u sebi

jedinstvenom duhu koji je iznad svih pojmova i mnogostrukosti, dakle Bogu. Kao što su

pobožni mislioci pređašnjih vremena tumačili život ljudskih stvorenja samo kao put k Bogu, a

mnogostrukost pojavnog svijeta držali dovršenom i domišljenom tek u božanskom Jedinstvu,

tako su figure i formule Igre staklenim perlama gradile, muzicirale i filozofirale na jednom

svjetskom jeziku, napajanom iz svih znanosti i umjetnosti, igrajući sebe u stremljenju ka

savršenom, ka čistom bitku, prema potpuno ispunjenoj stvarnosti. »Realizirati« je bio omiljeli

izraz u Igrača, a svoje su činjenje osjećali kao put od Postajanja k Bitku, od mogućega ka

stvarnome. Neka nam se ovdje dopusti da još jednom podsjetimo na prije navedene rečenice

Nikole Kuzanskoga.

U znakovni jezik Igre prihvaćeni su, dakako, i izrazi iz kršćanske teologije, ukoliko su bili

klasično oblikovani pa se činilo da pripadaju općim kulturnim dobrima, tako da je neki od

glavnih vjerskih pojmova ili citat iz biblije, kakva rečenica nekoga crkvenog oca ili iz

latinskog misala mogla jednako lako i točno biti izražena i prihvaćena u Igri kao i kakav

geometrijski aksiom ili Mozartova melodija. Jedva da bi bilo odviše odvažno reći: za uski

krug istinskih Igrača staklenim perlama Igra je imala približno jednako značenje kao služba

Božja, a pri tom se suzdržavala od bilo kakve vlastite teologije.

U borbi za svoje postojanje između neduhovnih svjetskih sila Igrači staklenim perlama i

Rimska crkva bili su odviše upućeni jedni na druge a da bi se bilo moglo zahtijevati

opredjeljenje za jedno ili drugo, iako bi se za to često bilo našlo povoda, jer su kod obiju sila

intelektualno poštenje i istinski poriv za oštrim, jasnim formuliranjem vodili do razilaženja.

To se ipak nije nikad provelo. Rim se zadovoljavao time što se spram Igre odnosio čas

dobronamjernije čas odbojnije, jer su i u bratovštinama i u višem i najvišem kleru bili mnogi

nadareni pripadnici Igrača Sama Igra, otkako su postojale javne Igre i Magister ludi, bila je

pod zaštitom Reda i Odgojnog poglavarstva, a oni su u odnosima s Rimom vazda nastupali

kao sušta uljudnost i samo viteštvo. Papa Pio XV, koji je još kao kardinal bio dobar i gorljiv

Igrač staklenim perlama, nije se kao papa zauvijek oprostio od Igre - poput svojih preteča -

nego je pokušao i s njom obračunati; došlo je gotovo dotle da se u to vrijeme katolicima

zabrani Igra. Ali papa je umro prije nego što je došlo do toga, a u jednoj mnogo čitanoj

biografiji toga nimalo beznačajnog čovjeka prikazuje se njegov odnos spram Igre staklenim

perlama kao žestoka strast koju je kao papa mogao obuzdati još samo u neprijateljskom

obliku.

Igra kojom su se prvobitno slobodno bavili pojedinci i družbe, iako su je već odavno

prijateljski potpomagale, dakako, i odgojne vlasti, doživjela je svoje javno ustanovljenje

ponajprije u Francuskoj i Engleskoj, a ostale su ih zemlje vrlo brzo slijedile. U svakoj je

zemlji imenovana po jedna nadzorna komisija i vrhovni ravnatelj Igre s naslovom Magister

ludi, te su javne Igre pod osobnim vodstvom Meštra uzdignute na razinu duhovnih

svetkovina. Magister bi, dakako, kao i svi visoki i najviši duhovni djelatnici, ostao anoniman;

osim nekoliko najbližih, nitko mu nije znao vlastita imena. Samo službenim, velikim Igrama,

za koje je bio nadležan Magister ludi, stajala su na raspolaganju javna i međunarodna sredstva

razglašavanja, kao radio i slično. Uz ravnanje javnim Igrama, Meštrova je dužnost bilo

unapređivanje Igre i škola Igre, a svaki je Magister prije svega morao najstrože bdjeti nad

daljnjim razvojem Igre. Jedino svjetska komisija svih zemalja mogla je odlučiti o usvajanju

(što se danas još jedva događa) novih znakova i formula u sastojke Igre, o eventualnim

dopunama pravila Igre, o poželjnosti ili izlišnosti uključivanja novih oblasti. Promatramo li

Igru kao neku vrstu svjetskoga duhovnog jezika, tada sve komisije Igara u pojedinim

zemljama - pod vodstvom svojih Meštara - zajedno čine jednu akademiju koja nadzire

sadržaj, daljnje razviće i održavanje čistoće toga jezika. Svaka zemaljska komisija posjeduje

arhive Igre, a to znači sveukupne dosad iskušane i prihvaćene znakove i ključeve, kojih je broj

odavno postao mnogo većim od broja starih kineskih pismena. Za Igrača Igre staklenim

perlama uglavnom je dostatno predznanje što ga je stekao završnim ispitom na nekoj višoj

školi učenosti, poglavito, međutim, na nekoj elitnoj školi, ali se prešutno pretpostavlja

natprosječno vladanje jednom od vodećih znanosti ili glazbom. Postati članom komisije

Igara ili, štoviše, steći naziv Magister ludi, bio je san gotovo svakog petnaestogodišnjaka u

elitnim školama. Ali, već bi među doktorandima samo manji dio ostao ozbiljno postojan u

stremljenju da jednom smije aktivno služiti Igri staklenim perlama i njezinu daljnjem

izgrađivanju. Stoga su svi ti ljubitelji Igre marljivo proučavali vještine Igre i vježbali se u

meditiranju, te su za »velikih« Igara tvorili onaj najuži krug pobožnih i privrženih sudionika

koji javnim Igrama daje svečano obilježje i koji ih štiti od toga da se izopače u običan

dekorativni čin. Za te prave Igrače i ljubitelje Magister ludi je vladar ili vrhovni svećenik,

gotovo neko božanstvo.

Za svakoga samostalnog Igrača, međutim, a čak i za Magistra ludi, Igra staklenim perlama

ponajprije znači muziciranje, otprilike u smislu u kojem je Josef Knecht jednom govorio o biti

klasične glazbe:

»Smatramo da je klasična glazba srž i pojam naše kulture, jer je ona njezin najjasniji,

najsvojstveniji izraz i očitovanje. Posjedujemo u toj glazbi nasljeđe antike i kršćanstva, duh

vedre i hrabre pobožnosti, nenadmašivo viteški moral. Jer, moral naposljetku znači svako

vrsno očitovanje kulture, uzor ljudskog ponašanja sažet u izraz. Ta između 1500. i 1800.

godine stvarana je svakojaka glazba, stilovi i izražajna sredstva bili su najraznolikiji, ali duh -

štoviše, moral - svugdje je isti. Ljudsko držanje koje se izražava u klasičnoj glazbi uvijek je

bilo jednako, ono uvijek počiva na istoj vrsti životne spoznaje i teži k istoj vrsti nadmoćnosti

nad slijepim slučajem. Klasična glazba znači: svijest o tragičnosti ljudskog postojanja i

potvrda čovjekove sudbine, odvažnost, vedrina! Bila to gracioznost nekog menuetta od

Handela ili Couperina ili prenježno izražavanje uzvišene ćutilnosti kao u mnogih Talijana ili

Mozarta, ili opet tiha, sabrana spremnost na smrt kao u Bacha, uvijek je tu jedno Unatoč,

jedan prkos spram smrti, nešto viteško i neki prizvuk nadljudskog smijeha, besmrtne vedrine.

Tako bi valjalo da zvuči i naša Igra staklenim perlama i naš cijeli život, Djelo i Patnja.«

Te je riječi zapisao jedan Knechtov đak. Njima završavamo razmatranje o Igri staklenim

perlama.

ŽIVOTOPIS MEŠTRA IGRE JOSEFA KNECHTA

POZVANJE

O podrijetlu Josefa Knechta nismo uspjeli ništa saznati. Poput mnogih drugih đaka elitnih

škola on je ili rano izgubio roditelje ili ga je Odgojno poglavarstvo izbavilo iz loših prilika i

posvojilo. U svakom slučaju, bio je pošteđen sukoba između elitne škole i roditeljske kuće,

koji je mnoge druge njegova soja u mladenačkim godinama opterećivao i otežao im pristup

Redu, i koji ponekad vrlo nadarene mlade ljude zna preobraziti u teške i problematične naravi.

Knecht pripada onim sretnicima koji su, čini se, bili rođeni i preodređeni baš za Kastaliju, za

Red i za službu u Odgojnom poglavarstvu. Ako mu problematika duhovnog života ni u kom

pogledu i nije ostala nepoznatom, bilo mu je ipak dano da bez osobne gorčine doživi

tragičnost koja je svojstvena svakom životu posvećenom duhu. Nije nas, međutim, sama ta

tragičnost ponukala da osobi Josefa Knechta posvetimo ovo pomno razmatranje; više je to bio

tih i vedar, upravo blistav način na koji je Knecht ozbiljio svoj usud, svoju darovitost i svoje

određenje. Kao svaki značajan čovjek, i on ima svoga demona i svoj amor fati, ali se taj

njegov amor fati očituje lišen mračnjaštva i fanatizma. Dakako, ne poznajemo ono skriveno i

ne želimo zaboraviti da pisanje povijesti - čak i kad je najtreznije i u najboljem nastojanju da

se temelji na činjenicama - uvijek ostaje pjesništvom i da je njegova treća dimenzija fikcija.

Uzmemo li poznate primjere, ne znamo tako uopće jesu li primjerice Johann Sebastian Bach

ili Wolfgang Amadeus Mozart živjeli zapravo vedro ili teško. Mozart za nas ima onu

neobično dirljivu ljupkost koja pobuđuje ljubav, svojstvenu onima što su rano dosegli

savršenstvo; Bach opet ima blagotvorno-utješnu pokornost nužnosti patnje i umiranja, nalik

očinskoj Božjoj poruci, ali sve to zapravo nigdje ne razabiremo iz njihovih životopisa ili

iz predaje o činjenicama iz njihova privatnog života, nego isključivo iz njihova djela, iz

njihove glazbe. Nadalje, mi tom Bachu, čiju biografiju poznajemo i čiji lik zamišljamo prema

njegovoj glazbi, nehotice dodajemo još i njegovu posmrtnu sudbinu: u našoj mašti nekako kao

da je on već za života svjestan te sudbine, pa se smiješi i šuti nad tim što će odmah nakon

njegove smrti njegovo cjelokupno djelo biti zaboravljeno i što će njegovi rukopisi nestati

kao makulature, što će jedan od sinova mu umjesto njega postati »veliki Bach« i požnjeti

uspjeh, i što će potom, kad bude opet otkriveno, njegovo djelo utonuti u vrtlog nesporazuma i

barbarstva feljtonističkog razdoblja, i tome slično. Jednako smo skloni dopisati i ispjevati

kako je, još živeći i u punom cvatu zdrava rada, Mozart bio svjestan neminovne ruke smrti i

već postojeće, čvrste prevlasti smrti nad njim. Ondje gdje pred sobom ima djelo, povjesničar

ne može drukčije, on ga uzima zajedno sa životom njegova tvorca kao dvije nedjeljive

polovice žive cjeline. Činimo tako s Mozartom ili Bachom, ali i s Knechtom, premda on

pripada našoj, u biti nestvaralačkoj, epohi i nije poput spomenutih majstora za sobom ostavio

neko »djelo«.

Ako pokušavamo rekonstruirati Knechtov život, istodobno ga pokušavamo tumačiti, a

premda kao povjesničari moramo duboko zažaliti što o posljednjem dijelu toga života

nedostaju iole pouzdani podaci, za naš pothvat ohrabrila nas je upravo okolnost što je taj

posljednji dio Knechtova života postao legendom. Preuzimamo tu legendu i slažemo se s

njom, bez obzira na to je li ona samo pobožno pjesništvo ili nije. Kao što ništa ne znamo o

Knechtovu rođenju i podrijetlu, ne znamo ništa ni o njegovu završetku. Nemamo, međutim, ni

najmanje opravdanje za pretpostavku da je taj završetak mogao biti slučajan. Vidimo njegov

život, toliko koliko nam je znan, izgrađen u jasnu stepenastom slijedu, a što se u pogledu

svojih naslućivanja o njegovu završetku rado priklanjamo legendi i vjerno je prihvaćamo, to

činimo stoga što nam se ono, o čemu govori legenda, čini posve sukladno prethodnim

fazama njegova života. Priznajemo čak da nam se to što se taj život pretočio u legendu čini

osnovano i točno, kao što nastavak postojanja nekog zviježđa, koje je iščezlo iz

našeg vidokruga i za nas »nestalo«, u našoj vjeri ne izaziva nikakve dvojbe. Josef Knecht je u

ovom svijetu, u kojemu živimo mi, autor i čitatelj ovih zapisa, postigao i napravio najviše što

se može zamisliti, budući da je kao Magister ludi bio vođa i uzor duhovnika i duhovnih

pregalaca, uzorno upravljao duhovnim nasljeđem i umnožavao ga kao vrhovni svećenik

hrama koji nam je svima svet. Ali, on nije samo dosegao i obnašao čast Meštra, položaj na

samom vrhu naše hijerarhije; on je sam prokrčio taj put, i to je mjesto s njim doseglo razmjere

koje, puni počitanja, možemo tek naslućivati, pa nam se baš zato čini posve primjerenim i

njegovu životu sukladnim da je i njegova biografija prerasla uobičajene okvire i na kraju se

pretočila u legendu. Prihvaćamo čudesnost te činjenice i radujemo se čudesnome, ne trudeći

se da ga odviše tumačimo. Ali, do one granice do koje je Knechtov život povijest, a to je

do jednoga točno određenog dana, bavit ćemo se njome kao takvom, pa smo se potrudili

prenijeti predaju onako kako nam je u našim istraživanjima bila podastrta.

Iz njegova djetinjstva, to jest iz vremena prije njegova prijema u elitne škole, znamo jednu

jedinu okolnost koja je, međutim, važna i ima simbolično značenje, jer je to prvi njegov veliki

poziv duha, prvi čin njegova pozvanja, a valja napomenuti da taj prvi poziv nije došao od

znanosti nego od glazbe. Ovaj djelić biografije, kao gotovo sva sjećanja o Knechtovu

osobnom životu, zahvaljujemo zapisima jednog učenika Igre staklenim perlama, vjernog

štovatelja koji je zapisao mnoge izreke i priče svoga velikog učitelja.

Knecht je tada morao imati oko dvanaest ili trinaest godina, bio je učenik gimnazije u

gradiću Berolfingenu na rubu Zaberwalda, za koji se pretpostavlja da mu je bio rodnim

mjestom. Dok je dječak već duže vrijeme bio stipendist latinske škole, učiteljski kolegij, a

posebno zdušno učitelj glazbe, dvaput su ga ili triput bili preporučili vrhovnom Poglavarstvu

za prijem u elitne škole, ali on o tome nije ništa znao niti je imao ikakvih susreta s elitom,

čak ni s Meštrima vrhovnog Odgojnog poglavarstva. Tada mu je učitelj glazbe (u to je

vrijeme učio violinu i lutnju) priopćio da će uskoro u Berolfingen možda doći Meštar glazbe

radi provjere glazbene nastave u školi, pa neka Josef marljivo vježba kako bi sebi i svom

učitelju prištedio neugodnosti. Taje vijest dječaka duboko uzbudila, jer je, dakako, točno znao

tko je Meštar glazbe i da taj ne dolazi - poput onih školskih nadglednika što se pojavljuju

dvaput godišnje - iz bilo koje od viših oblasti odgojnih vlasti, nego kao jedan od dvanaest

polubogova, jedan od dvanaest vrhovnih vođa najuglednije ustanove i s najvišeg mjesta za

glazbena pitanja u cijeloj zemlji. Sam Meštar glazbe, Magister musicae glavom, doći će,

znači, u Berolfingen! Na svijetu je postojala još samo jedna osoba koja bi se dječaku Josefu

možda učinila još tajanstvenijom i bajoslovnijom: Meštar Igre staklenim perlama. Pred

najavljenim Majstorom glazbe osjetio se unaprijed prožet velikim strahopoštovanjem,

zamišljao je tog čovjeka čas kao nekoga kralja, čas kao čarobnjaka, kao jednog od

dvanaest apostola ili opet kao jednog od sjajnih velikih umjetnika iz klasičnih vremena,

možda jednog Michaela Pratoriusa, Claudija Monteverdija, J. J. Frobergera ili Johanna

Sebastiana Bacha - i veselio se času kad će se pojaviti ta zvijezda jednako usrdno kao što ga

se i bojao. Da će se jedan od polubogova i arkanđela, jedan od tajanstvenih i svemoćnih

vladara duhovnoga svijeta osobno pojaviti tu u gradiću i u latinskoj školi, da će ga on vidjeti,

da će mu se Meštar možda i obratiti, ispitivati ga, koriti ili hvaliti, to je bilo nešto veliko, neka

vrsta čuda i rijetka nebeska pojava; osim toga, kao što su uvjeravali učitelji, imalo se zbiti,

prvi put nakon više desetljeća, da neki Magister musicae osobno posjećuje grad i malu školu

latinskoga. Dječak je sve to zamišljao u nizu slika, ponajprije kao veliku javnu svečanost i

prijem kakav je jednom bio doživio kad je novi gradonačelnik stupao na dužnost, s limenom

glazbom i po ulicama izvješenim zastavama, možda čak s vatrometom, a i Knechtovi su

drugovi imali takve predodžbe i nade. Njegovu je radost pomućivala samo pomisao da će

možda doći odveć blizu tome velikom čovjeku i pred njim se, pred tim velikim znalcem,

krajnje nepodnošljivo osramotiti svojim sviranjem i svojim odgovorima. Taj ga

strah, međutim, nije samo tištio, bio je i sladak, i on je, sasvim potajno i ne priznavajući sam

sebi, mislio kako čitava očekivana svetkovina, zajedno sa zastavama i vatrometom, neće ni

izdaleka biti tako lijepa, tako uzbudljiva, važna i unatoč svemu čudesno vesela kao sama

okolnost što će on, mali Josef Knecht, iz najbliže blizine vidjeti toga čovjeka i što i on sam,

barem malo, dolazi u posjet Berolfingenu i radi njega, radi Josefa, jer ipak, on dolazi

ispitivati nastavu glazbe, a učitelj očito vjeruje u mogućnost da će ispitivati i njega.

Ali možda, ah, vjerojatno neće doći do toga, to je ipak jedva moguće, sigurno će Meštar

imati druga posla umjesto da sluša maloga dječaka kako svira violinu, on će možda ipak htjeti

vidjeti i čuti samo starije i one najnaprednije đake. U takvim je mislima dječak očekivao taj

dan, a dan je došao i započeo razočaranjem: nikakva glazba nije odjekivala uličicama, na

kućama nije bilo ni zastava ni vijenaca, i valjalo je, kao svakog dana, uzeti knjige i bilježnice i

otići na uobičajenu nastavu, čak ni u razredu nije bilo nikakva traga svečanosti, ništa okićeno,

bilo je sve kao bilo kojega dana. Nastava je počela, učitelj je na sebi imao isti svakodnevni

kaput kao uvijek, a počasnoga gosta nije spomenuo nikakvim govorom, ni jednom riječju.

Za drugoga ili trećeg školskog sata on je ipak stigao; kucalo je na vratima, ušao je školski

služnik, pozdravio učitelja i poručio da se učenik Josef Knecht za četvrt sata ima pojaviti kod

učitelja glazbe, te neka pripazi da se pristojno počešlja i očisti ruke i nokte. Knecht je od

straha problijedjeo, posrćući izišao iz škole, otrčao prijeko u internat, odložio knjige, umio se

i počešljao, dršćući uzeo svoju kutiju s violinom i vježbenicu, te stegnuta grla krenuo prema

učionicama za glazbu u dograđenu zdanju. Na stubištu ga je dočekao neki uzbuđeni đak,

pokazao mu prema vratima jedne učionice i najavio: - Tu moraš čekati dok te pozovu.

Nije dugo potrajalo, ali njemu je to bila cijela vječnost dok su ga oslobodili čekanja. Nitko

ga nije zvao, nego je u sobu ušao neki čovjek, posve star čovjek - kako mu se isprva činilo -

ne baš visok, sijed čovjek lijepa svijetlog lica i prodornih svijetloplavih očiju, kojih je pogled

gotovo mogao ulijevati strah, ali one nisu bile samo prodorne nego i vedre, pogled nije bio

ispunjen smijehom ili smiješkom nego blistavom, tihom, mirnom vedrinom. Pružio je dječaku

ruku i kimnuo mu, pažljivo sjeo na stolac pred starim glasovirom za vježbanje i rekao: - Ti si

Josef Knecht? Tvoj je učitelj, čini se, tobom zadovoljan, vjerujem da si mu drag. Dođi, malo

ćemo zajedno svirati. - Knecht je već prije bio izvukao svoju violinu iz kutije, starac je ugodio

ton A, za njim je i dječak ugodio violinu, te je upitno i bojažljivo pogledao prema Meštru

glazbe.

- Što bi rado svirao? - upitao je Meštar. Dječak nije uspio izustiti odgovora, bio je prepun

strahopoštovanja spram starca, još nikada nije bio vidio takva čovjeka. Oklijevajući je

posegnuo za svojim notama i pružio ih prema starcu.

- Ne - rekao je Meštar - htio bih da sviraš napamet, i to ne vježbu nego bilo što

jednostavno, što znaš naizust, možda neku pjesmu koju voliš.

Knecht je bio zbunjen, očaran tim licem i tim očima, nije mogao odgovoriti, stidio se svoje

zbunjenosti, ali reći nije mogao ništa. Meštar ga nije silio. Jednim prstom zasvirao je prve

tonove neke melodije i upitno pogledao dječaka koji je kimnuo i odmah veselo s njim svirao

istu melodiju, jednu od onih starih pjesama što su se često pjevale u školi.

- Još jednom! - rekao je Meštar. Knecht je ponovio melodiju, dok je starac uz to svirao

drugi glas. Malom vježbaonicom odzvanjala je stara pjesma u dva glasa.

- Još jednom!

Knecht je svirao, i Meštar je svirao i drugi i treći glas. Prostorijom je odzvanjala stara

pjesma u tri glasa.

- Još jednom! - I Meštar je odsvirao još tri glasa.

- Lijepa pjesma! - rekao je Meštar tiho. - Odsviraj je sad jednom u altu!

Knecht je poslušao i svirao, Meštar mu je bio zadao prvi ton i svirao uz to tri druga glasa. I

svaki put je starac iznova govorio: - Još jednom! - svaki put je zvučalo sve veselije. Knecht je

melodiju svirao u tenoru, uvijek praćen dvama ili trima suprotnim glasovima. Svirali su

pjesmu mnogo puta, više nije bio potreban nikakav dogovor, i s ponavljanjem je pjesma svaki

put sama od sebe bivala bogatijom i kićenijom. Hladna mala prostorija svečano je odzvanjala

u vedrom jutarnjem svjetlu.

Nakon nekog vremena starac je prestao. - Je li sada dosta? - pitao je. Knecht je zavrtio

glavom i počeo iznova, a starac se veselo priključio sa svoja tri glasa, i četiri su glasa vukla

svoje tanke, jasne linije, razgovarala jedan s drugim, oslanjala se jedan o drugoga, presijecala

se i obigravala jedan drugoga u vedrim lukovima i figurama, a dječak i starac više nisu ni na

što drugo mislili, predavši se lijepim zbratimljenim linijama i figurama što ih stvarahu u

svojim dodirima; muzicirali su ulovljeni u svoje mreže, njišući se blago i slušajući nevidljivog

dirigenta, sve dok nije starac, kad je melodija opet bila završena, okrenuo glavu i upitao: - Je

li ti se svidjelo, Josefe?

Knecht ga je pogledao zahvalno i blistajući. Sav je bio ozaren, ali nije uspio progovoriti.

- Znaš li možda već - pitao je tada Meštar - što je to tuga?

Knecht pokaže dvoumljenje. Bio je već čuo tuge, ali u nastavi to još nije imao.

- Dobro - reče Meštar - onda ću ti ja pokazati. Najbrže ćeš shvatiti ako sami odsviramo

jednu fugu. Dakle: fuga ponajprije treba jednu temu, a temu ne moramo dugo tražiti, uzet

ćemo je iz naše pjesme.

Odsvirao je nekoliko taktova, jedan dio melodije stare pjesme. Zvučao je čudesno, tako

odlomljen, bez glave i repa. Odsvirao je temu još jednom i već je išlo dalje, već je došao prvi

dodatak, drugi je kvintu pretvorio u kvartu, treći je ponovio prvi - ali za oktavu više, tako je

isto četvrti ponovio onaj drugi, a s klauzulom u tonalitetu dominante ekspozicija je završena.

Druga je izvedba, slobodnije prema drugim tonalitetima, modulirala treću - s priklonom

prema subdominanti, završavajući klauzulom na osnovnom tonu. Dječak je gledao kako

pametni bijeli prsti sviraju, a sabrano lice tiho zrcali razvojni tijek, dok starčeve oči miruju

pod napola spuštenim kapcima. Dječakovo se srce nadimalo s poštovanjem i ljubavlju spram

Meštra, a uho mu je primalo lugu kao da prvi put čuje glazbu. Iz skladbe što je pred njim

nastajala naslućivao je duh, divan sklad između zakona i slobode, služenja i vladanja, i on se

predavao i zavjetovao tom duhu i tom majstoru, vidio je sebe i svoj život i cijeli svijet kako u

tim trenucima njima upravlja glazba, usklađuje ih i daje im značenje, pa kad je glazba

završila, vidio je štovanoga, čarobnjaka i kralja, kako još neko vrijeme stoji blago pognut nad

tipkama, poluotvorenih očiju, dok mu lice odaje neki odsjaj iz nutrine, i nije znao bi li klicao

od radosti i blaženstva ili plakao nad trenucima što protekoše. Tada starac polako ustane s

klavirskog stolca, pogleda ga vedrim plavim očima, prodorno i u isti mah neizrecivo ljubezno,

i reče: - Nigdje se dvojica ljudi ne mogu lakše sprijateljiti nego pri muziciranju. To je tako

lijepo. Nadam se da ćemo ostati prijatelji, ti i ja. Možda ćeš naučiti i skladati fuge, Josefe. -

Pri tome mu pruži ruku i krene, a na vratima se još jednom okrene i u znak oproštaja pozdravi

ga pogledom i malim udvornim naklonom glave.

Knecht je mnogo godina poslije pričao jednome od svojih đaka: kad je iz te sobe izišao,

grad mu se činio čarobniji i više izmijenjen nego da je bio ukrašen zastavama i vijencima,

vrpcama i vatrometom. Bio je spoznao čin pozvanja, čin koji bi se gotovo smio nazvati

sakramentom, bio mu se ukazao idealni svijet i pozivajući se otvorio, a mladoj je duši dotada

nešto slično bilo poznato samo djelomice iz kazivanja, dijelom i iz gorljivih sanja. Taj

svijet sad više nije postojao samo negdje u daljini, u prošlosti ili budućnosti, ne, bio je tu i bio

je djelotvoran, imao je svoje ozračje i slao glasnike, apostole i poslanike, ljude nalik tome

starom Meštru koji, uostalom, sad se Josefu učinilo, i nije bio baš tako jako star. I iz toga je

svijeta, po jednome od tih dostojanstvenih glasnika, i njemu - malom učeniku latinskoga -

stigao znak i poziv! Takvo je značenje imao taj doživljaj za nj i trajalo je još tjednima dok je

zapravo doznao i uvjerio se da je usporedo s magičnim zbivanjem u tome posvećenom satu

tekao i egzaktni postupak u zbiljskom svijetu, da poziv nije bio tek doživljaj sreće i

upozorenja u njegovoj duši i njegovoj svijesti, nego i dar i upozorenje zemaljskih sila,

upućeni njemu. Nije se moglo trajno skrivati da posjet Meštra glazbe nije bio ni slučaj

ni prava školska inspekcija. Knechtovo je ime već odavno, na temelju izvještaja njegovih

učitelja, bilo na popisima đaka za koje se činilo da zaslužuju odgoj u elitnim školama ili su za

to bili preporučeni vrhovnom nadleštvu. Budući da tog dječaka Knechta nisu hvalili samo kao

dobrog latinista i ugodnu narav, nego i kao naročito od svoga učitelja preporučenog i

hvaljenog učenika glazbe, Meštar glazbe bio je odlučio naći priliku i za vrijeme jednoga

od službenih putovanja provesti nekoliko sati u Berolfingenu i pogledati toga đaka. Pri tom

mu nije bio toliko važan ni latinski, ni vještina sviranja (u tome se oslanjao na svjedodžbe

učitelja, kojima je ipak posvetio jedan sat), nego nadasve pitanje posjeduje li taj dječak u

cijelom svome biću ono što je potrebno glazbeniku u najvišem smislu, sposobnost

oduševljenja, podređivanja, počitanja, smisao za služenje kultu. Iz opravdanih razloga učitelji

viših javnih škola bili su općenito razmjerno velikodušni u preporučivanju đaka za »elitu«, pa

ipak je tu i tamo bilo povlaštenih iz manje ili više nejasnih pobuda, a nerijetko je

neki kratkovidni nastavnik uporno preporučivao kakva đaka miljenika, koji je osim

marljivosti, ambicije i mudra ophođenja s učiteljima imao malo drugih vrlina. Takav je

način Majstoru glazbe bio nadasve nemio, imao je dobro oko da vidi zna li ispitanik da je sad

u pitanju njegova budućnost i njegov životni put, i jao onome đaku koji ga je dočekao odviše

vješto, odviše svjesno i mudro ili mu se pokušao ulagivati; takav je u mnogim slučajevima bio

odbijen već prije nego što je ispit počeo.

Učenik Knecht bio se eto svidio starome majstoru glazbe, veoma mu se svidio, još je dalje

na putu sa zadovoljstvom na nj mislio; o njemu nije bio u svoju bilježnicu zapisao nikakve

bilješke ni ocjene, već je sa sobom ponio sjećanje na svježeg, skromnog dječaka, a nakon

povratka upisao je vlastitom rukom njegovo ime u popis učenika što ih je bio ispitao jedan od

članova vrhovnog Poglavarstva osobno, i koji su ocijenjeni kao dostojni prijema.

O tom je popisu - među učenicima latinskoga zvao se »zlatnom knjigom«, ali je

povremeno bez poštovanja nazivan i »katalogom štrebera« - Josef u školi bio čuo pričati i to

na posve različite načine. Kad bi učitelj spomenuo popis, pa makar samo upozoravajući đaka

kako momak poput njega nikad ne može ni pomišljati da bi mogao tako daleko doprijeti, tada

bi u njegovu tonu bilo nečega svečanog, nešto strahopoštovanja ali i himbe. Ako bi đaci

govorili o katalogu štrebera, činili su to većinom podrugljivo i s ponešto pretjeranom

ravnodušnošću. Jednom je Josef čuo kako neki đak kaže: - Ah, što, pljujem vam ja na taj glupi

štreberski katalog! Tko je pravi momak, neće ga tamo biti, u to se može pouzdati. Tamo

učitelji šalju samo najteže kopače i ulizice.«

Za lijepim je doživljajem slijedilo jedno čudno razdoblje. Ponajprije ništa nije znao o tome

da sad pripada odabranima, da pripada u »flos juventutis«, kako Red naziva učenike elitnih

škola; u početku nije uopće mislio na praktične posljedice i osjetno djelovanje onog

događaja na njegov usud i svakodnevni život, i, dok je za svoje učitelje već slovio kao

obilježen i onaj koji odlazi, sam je proživljavao svoje pozvanje gotovo isključivo kao neki

svoj unutrašnji proces. Tako je to bio oštar rez u njegovu životu. Dok je onaj sat sa

čarobnjakom u njegovu srcu već ispunio ili približio naslućeno, upravo je tim satom

jasno odijeljeno jučer od danas, prošlo od sadašnjega i budućega, kao što iza sna probuđeni, i

onda kad se probudi u istoj okolini koju je vidio u snu, ne može posumnjati u svoju budnost.

Ima mnogo načina i oblika pozvanja, ali srž i smisao doživljaja uvijek su isti: duša se probudi,

izmijeni ili uzdiže od toga što se umjesto snova i slutnji iz nutrine odjednom javlja neki poziv

izvana i kao djelić stvarnosti tu je i djeluje. Djelić stvarnosti bila je ovdje Meštrova osoba: taj

Meštar glazbe, dotada poznat samo kao dalek, dostojanstven, polubožanski lik, arkanđel s

uzvišenih nebesa, bio se tijelom i dušom pojavio, imao sveznajuće plave oči, sjeo na stoličicu

za starim glasovirom, svirao s Josefom, prekrasno svirao, bio mu je gotovo bez riječi pokazao

što je zapravo glazba, blagoslovio ga i opet nestao. Što bi sve moglo uslijditi i što bi iz toga

moglo nastati, o tome Knecht isprva uopće nije bio sposoban razmišljati, jer je bio odviše

ispunjen i zaokupljen neposrednim, unutrašnjim odjekom toga događaja. Kao što mlada biljka

- koja se razvijala najprije polako i oklijevajući - odjednom počne jače disati i rasti, kao da je

u roku od jednog sata nekim čudom spoznala zakon svoga postojanja, pa sad usrdno teži

njegovu ispunjenju, tako je dječak počeo - pošto ga je dotakla čarobnjakova ruka - brzo i sa

žudnjom prikupljati i napinjati svoje snage; osjećao se izmijenjen, osjećao kako raste, ćutio

novu napetost, novi sklad između sebe i svijeta, u mnogim je časovima znao svladavati

zadatke iz glazbe, latinskoga i matematike, njegovoj dobi i njegovim vršnjacima još

neprimjerene, a pri tom se osjećao sposobnim za svaki zadatak; u drugim je pak trenucima sve

zaboravljao i sanjao, s nekom njemu novom mekoćom i predanošću osluškivao vjetar ili kišu,

zurio u neki cvijet ili rijeku kako protječe, ne shvaćajući ništa, sluteći sve, ponesen

naklonošću, znatiželjom, željom za razumijevanjem, povučen od svoga ja k drugome, k

svijetu, tajni i sakramentu, bolno lijepoj igri pojava.

Započinjući tako iznutra i rastući do susreta i potvrđivanja između toga unutrašnjeg i

vanjskog, ispunjavalo se pozvanje u Josefa Knechta u savršenoj čistoći; iskusio je svaki

njegov stupanj, sva blaženstva i sve tjeskobe. Nesmetano od nenadanih otkrovenja i

nesmotrenog odavanja tajni odvijao se plemeniti postupak, tipična mladenačka povijest i

pretpovijest svakoga plemenita duha; skladno i jednoliko radili su i rasli to unutrašnje i

vanjsko jedno drugom u susret. Kad je, na kraju toga zbivanja, učenik postao svjesnim svoga

položaja i svoje vanjske sudbine, kad je vidio da učitelji s njim postupaju kao s

kolegom, gotovo kao s počasnim gostom, čiji se odlazak očekuje svaki čas, dok mu se

vršnjaci napola dive ili mu zavide, napola ga izbjegavaju ili čak sumnjiče, neki protivnici

gledaju sa zlobom i mržnjom, a dojučerašnji prijatelji sve se više i više udaljuju i napuštaju ga

- taj je isti postupak odvajanja i usamljivanja bio već odavna proveden u njegovoj nutrini;

učitelji su mu sve više i više, nekako iz nutrine - po vlastitom osjećanju - od pretpostavljenih

postajali drugovima, nekadašnji prijatelji zaostalim pratiocima na jednom dijelu puta, i više se

u svojoj školi i svome gradu nije osjećao među sebi ravnima ni na pravome mjestu, sve je sad

bilo prožeto nekom tajnom smrću, nekim fluidom nestvarnoga, prošloga, bilo je postalo

provizorijem, iznošenom i nigdje više prikladnom haljom. Ovo određenje od jedne dotada

skladne i voljene domovine, to napuštanje oblika života koji mu više ne pripada i koji mu je

neprimjeren, taj život isprekidan časovima krajnje sreće i obasjane samosvijesti onoga koji

odlazi i drugamo je pozvan, bio mu je na kraju postao velikom mukom, jedva podnošljivim

pritiskom i patnjom, jer napuštalo ga je sve, a da nije bio načistu nije li on taj koji zapravo

napušta, nije li sam skrivio to odumiranje i otuđivanje od svoga voljenog, poznatog svijeta,

svojim častoljubljem, preuzetnošću, ohološću, nevjernošću i nedostatkom ljubavi. Od bolova

što ih sa sobom donosi istinsko pozvanje ovi su najgorči. Tko prima pozvanje, ne prima samo

dar i zapovijed, on preuzima i nešto poput krivice, kao što je vojnik, koji je pozvan iz redova

svojih drugova i unaprijeđen u oficira, takva unapređenja to dostojniji što više plaća svojim

osjećajem krivice, čak svojom grižnjom savjesti spram drugova.

Knechtu je, međutim, bilo suđeno podnijeti taj razvoj nesmetano i potpuno nedužno: kad

mu je učiteljsko vijeće napokon saopćilo odluku o tom odlikovanju i skorašnjem prijemu u

elitne škole, bio je isprva posve iznenađen, ali mu se to novo već u narednom trenutku učinilo

odavno poznatim i očekivanim. Tek se tada sjetio da je već tjednima tu i tamo iza svojih leđa

čuo riječi kao »electus« ili »elitni dečko« u obliku poruge. Bio ih je čuo, ali samo napola, i

nikada ih nije drukčije tumačio nego kao ruganje. Nisu ga htjeli nazvati »electus«, osjećao je,

nego »Ti, koji se u svojoj oholosti smatraš odabranim!«. Povremeno je teško trpio zbog takvih

ispada i osjećaja otuđenja između njega i njegovih drugova, ali sam sebe ne bi bio

nikada smatrao odabranim: pozvanje je spoznao ne kao uzvišeni položaj nego kao unutrašnji

poziv i unapređenje. Pa ipak: nije li unatoč svemu znao, nije li oduvijek naslućivao, stotinu

puta predosjetio? Sada je to sazrelo, njegovo je usrećenje potvrđeno i iskazano, njegove su

patnje imale smisla, njegova se stara i nepodnošljivo preuska halja smjela odložiti, za nj je

bila pripremljena nova.

Prijemom u elitu Knechtov je život presađen na jednu novu razinu, napravljen je prvi i

odlučan korak u njegovu razvoju. Ne događa se svim đacima elitnih škola da se službeni

prijem u elitu zbiva istodobno s unutrašnjim proživljavanjem pozvanja. To je milost, ili -

banalno rečeno - to je sretan slučaj. Kome se dogodi, njegov život ima jedan plus, kao što

prednosti posjeduje i onaj kome je sretan slučaj posebno obdario dušu i tijelo. Većina elitnih

đaka, gotovo svi, osjećaju svoj izbor doduše kao veliku sreću, kao odlikovanje kojim se diče,

a mnogi su od njih to odlikovanje i prije gorljivo priželjkivah. Ali prijelaz iz običnih domaćih

škola u škole Kastalije većini izabranih ipak pada teže nego što su zamišljah, i mnogima

donosi neočekivana razočaranja. Za one đake, koji su u roditeljskom domu bih sretni i voljeni,

prijelaz nadasve znači vrlo težak oproštaj i odricanje, pa se i događa, posebice u prvim dvjema

elitnim godinama, da znatan broj đaka bude vraćen, ne zbog nedostatka darovitosti i

marljivosti, nego zbog nesposobnosti đaka da se pomire s internatskim životom i s mišlju da

će veze s obitelju i domovinom ubuduće sve više popuštati, te da će oni naposljetku

poznavati i poštivati jedino pripadnost Redu. Ima zatim, tu i tamo, i takvih đaka s kojima je

upravo obratno: odvajanje od roditeljske kuće i njima već nemile škole najvažniji im je razlog

za prijem u elitu; takvi bi, možda oslobođeni stroga oca ih neugodna učitelja, u prvo vrijeme

odahnuli, ali bi se ubrzo razočarah, jer su očekivah velike i nemoguće promjene u cijelom

svome životu.

Ni pravi štreberi i uzorni đaci - oni pedantni - nisu se uvijek uspijevah održati u Kastaliji;

ne zato što ne bi bih dorasli zadacima, nego u eliti nije sve bilo u učenju i stručnim

svjedodžbama. Težilo se za višim ciljevima odgoja i umjetnosti pred kojima je mnogi đak

posustao. Dakako, u sustavu od četiriju velikih elitnih škola, s brojnim odjelima i ograncima,

bilo je mjesta za mnoge talente, pa se neki marljivi matematičar ih filolog, ukoliko je

doista bio nadaren za znanstveni rad, nije morao osjećati ugroženim ako mu je nedostajalo

dara za glazbu ili filozofiju. Povremeno je u Kastaliji čak prevladavala tendencija da se

njeguju trezvene, čiste, stručne znanosti, a pobornici tih tendencija nisu bili kritički i

podrugljivo nastrojeni samo protiv »fantasta«, to jest protiv onih koji su se zanosili muzama i

glazbom, nego su u svojim krugovima znali čak zanijekati i strogo zabraniti sve umjetničko, a

posebno Igru staklenim perlama.

Kako se Knechtov život, koliko je nama poznato, sav odvijao u Kastaliji, onom najtišem i

najvedrijem području naše brdovite zemlje što su ga nekoć često nazivali Goetheovim

pjesničkim izrazom »pedagoška provincija«, skicirat ćemo posve kratko, i uz rizik da čitaocu

dosađujemo odavno poznatim stvarima, i opisati čuvenu Kastaliju i strukturu njezinih škola.

Te su škole, kraće nazvane elitnim školama, mudra i elastična ustanova za odabiranje, u kojoj

poglavarstvo (takozvani »Savjet« s dvadeset savjetnika, od kojih desetorica zastupaju

Odgojno poglavarstvo, a desetorica Red) provodi izbor među najnadarenijima iz svih krajeva i

svih škola u zemlji, za odgoj novog naraštaja za Red i za sve važne dužnosti u odgojnom i

obrazovnom sistemu. Brojne obične škole u zemlji, gimnazije i one ostale, bilo da su

humanističkog ili prirodoznanstvenog ili tehničkog smjera, služe pripremanju mladeži - više

od devedeset posto svih naših učenika - za takozvana slobodna zvanja, te završavaju ispitom

zrelosti za pristup u visoke škole, a ondje, na visokim školama, apsolvira se za svaku struku

određeni studij. To je normalan, svakome poznati sistem studija, a tu se postavljaju što je

moguće stroži zahtjevi i isključuju se oni nenadareni. Pokraj ili iznad ovih škola odvija se

nastava u elitnim školama, u koje se pokusno primaju đaci izuzetnog talenta i karaktera. Za

pristup ne postoje ispiti, nego elitne đake biraju njihovi učitelji prema vlastitoj procjeni, te ih

preporučuju vlastima u Kastaliji. Tako nekom jedanaestogodišnjem ili dvanaestogodišnjem

đaku njegov učitelj jednoga dana saopći da bi mogao u idućem polugodištu ući u jednu od

kastalskih škola, pa neka se iskuša osjeća li se pozvanim i sposobnim. Kad istekne vrijeme

razmišljanja, ako đak pristane, a za to je potrebna i bezuvjetna suglasnost obaju

roditelja, jedna od elitnih škola primi ga na pokus. Ravnatelji i viši učitelji tih elitnih škola

(nikako sveučilišni nastavnici) tvore »Odgojno poglavarstvo« koje upravlja cjelokupnom

nastavom i svim duhovnim ustanovama u zemlji. Tko je jednom postao elitnim đakom, ako ne

zakaže ni u jednom tečaju pa ne bude poslan natrag u normalne škole, za nj više ne dolazi u

obzir nikakav stručni studij ni studij nekog zvanja za zarađivanje kruha, nego se iz elitnih

škola regrutira u »Red« i hijerarhiju učenog Poglavarstva, na položaje od školskih učitelja do

najviših mjesta, a to su dvanaest ravnatelja studija ili »Meštri« i Magister ludi, ravnatelj Igre

staklenim perlama. Uglavnom se posljednji tečaj elitne škole završi u dobi od dvadeset dvije

do dvadeset pet godina, i to primanjem u Red. Nakon toga bivšim elitnim đacima na

raspolaganju stoje sve odgojne ustanove i svi istraživački zavodi Reda i Odgojnog

poglavarstva: za njih su rezervirane visoke elitne škole, knjižnice, arhivi, laboratoriji i tako

dalje, zajedno s brojnim nastavničkim osobljem, kao i pogodnosti Igre staklenim perlama.

Onoga koji za vrijeme školovanja pokaže poseban dar za neku struku, za jezike, filozofiju,

matematiku ili bilo što drugo, premještaju već u višim razredima elitne škole u onaj nastavni

tečaj koji je najkorisniji za njegove sklonosti; većinom ti đaci završe kao predmetni nastavnici

na javnim školama i visokim školama, te doživotno ostanu članovi Reda, čak i kad napuste

Kastaliju, a to znači da se strogo odvajaju od »normalnih« (onih koji nisu elitno školovani), i

ne mogu - osim ako istupe iz Reda - nikada postati »slobodnim« stručnjacima kao što su

liječnik, odvjetnik, tehničar i tako dalje, nego do kraja života podliježu propisima Reda, među

kojima su neimaština i celibat; puk ih napola podrugljivo, napola s poštovanje, naziva

»mandarinima«. Tako velika većina nekadašnjih elitnih đaka dolazi do svoga konačnog

opredjeljenja. Onaj mali ostatak, međutim, oni najodabraniji iz kastalskih škola, mogu se

dalje posvetiti slobodnom studiju bez ograničenja, živeći kontemplativnim, marljivim

duhovnim životom. Mnogi vrlo sposobni đaci, koji zbog neskladnosti naravi ili drugih

razloga, možda i zbog tjelesnih nedostataka, nisu podobni za nastavnike ili odgovorne

dužnosti u višem ili nižem Odgojnom poglavarstvu, proučavaju, istražuju ili sabiru do kraja

života - kao umirovljenici Poglavarstva - a njihov se doprinos društvu sastoji uglavnom od

naučnih radova. Neki budu kao savjetnici dodijeljeni komisijama za rječnike, u arhive,

biblioteke i tome slično, drugi se bave svojom učenošću posve larpurlartistički, a već su

mnogi svoj život posvetili vrlo skrovitim i često neobičnim radnjama, kao na primjer onaj

Lodovicus Crudelis koji je u svom tridesetogodišnjem radu sve nađene staroegipatske

tekstove preveo i na grčki i na sanskrt, ili onaj ponešto čudni Chattus Calvensis II. koji je za

sobom ostavio četiri golema rukom pisana folio-sveska pod naslovom »O izgovoru u

latinskome na visokim školama južne Italije potkraj dvanaestog stoljeća.« To je djelo bilo

mišljeno kao prvi dio »Povijesti izgovora u latinskome od dvanaestog do šesnaestog stoljeća«,

ali je unatoč svojoj tisući rukom pisanih listova ostalo fragmentom koji nitko nije nastavio.

Shvatljivo je da su se o čisto učenim radovima ove vrste pravile mnoge šale, a njihova se

prava vrijednost za buduća vremena znanosti i za narod u cjelini ne može nikako procijeniti.

Znanosti je, međutim, kao i umjetnosti u pređašnjim vremenima, potreban doista prostran

pašnjak, pa poneki istraživač bilo kakve teme, koja osim njega ne zanima nikoga, može

prikupiti mnogo znanja koje će njegovim suvremenicima biti od izuzetne vrijednosti, kao

neki rječnik ili arhiv. Takvi su se učeni radovi, koliko je bilo moguće, i tiskali. Dopuštalo se

učenjacima da se u gotovo potpunoj slobodi bave svojim proučavanjem i igranjem i nije im se

predbacivalo da mnogi od njihovih radova očito nemaju nikakve neposredne koristi za narod i

javnost, ili da bi ih neupućeni morali smatrati luksuznim igrarijama. Mnogom su se od tih

učenjaka podsmjehivali zbog predmeta njegova proučavanja, ali ga nikad nisu prekoravali, a

kamoli lišavali njegovih povlastica. Što su ih i u narodu poštivali a ne samo podnosili, iako se

na njihov račun pravilo mnogo dosjetaka, to je bio rezultat žrtve kojom su svi članovi učene

zajednice plaćali svoje duhovne privilegije. Imali su mnoge pogodnosti, skromnu opskrbu

hranom i odjećom, smještaj i prekrasne knjižnice na raspolaganju, zbirke i laboratorije, ali su

se zato ne samo odricali blagostanja, braka i obitelji, nego su kao samostanska zajednica bili

isključeni iz svega svjetovnog nadmetanja, nisu znali za posjede, titule i nagrade i morali su se

u materijalnom pogledu zadovoljiti vrlo skromnim životom. Ako je neki od njih htio potratiti

svoj život na dešifriranje jednog jedinog starog natpisa, imao je za to punu slobodu, čak i

podršku; ali ako je imao prohtjeva za ugodnim životom, elegantnom odjećom, novcem ili

titulom, sukobljavao se s nemilosrdnim zabranama. Kome su takve želje bile važne, uglavnom

se već u mladim godinama vraćao u »svijet« da bi postao plaćeni nastavnik, privatni učitelj

ili novinar, ili bi se oženio ili bi na bilo koji način tražio život po svome ukusu.

Kad je došlo vrijeme da se dječak Josef Knecht oprosti od Berolfingena, njegov učitelj

glazbe ispratio ga je na kolodvor. Bolio ga je oproštaj od učitelja, i srce mu se malo stezalo,

osjećajući da je ostao sam i nesiguran, dok je odmicao svijetlo ožbukani zabat na tornju starog

dvorca i polako nestao. Mnogi drugi đaci kretali su na taj put s mnogo većim uzbuđenjem,

uplašeni i u suzama. Josefovo je srce bilo već više ondje nego ovdje, on je lakše prebrodio. A

putovanje nije bilo dugo.

Za nj je bila određena škola Eschholz. Slike te škole bio je već prije vidio, u uredu svoga

rektora. Eschholz je bilo najveće i najmlađe školsko naselje u Kastaliji, sve zgrade novijeg

datuma i nikakav grad u blizini osim malog naselja nalik selu, okruženog šumom; iza naselja

protezale su se školske zgrade u širinu, pravilno i vedro oko pravokutne čistine na čijoj je

sredini, raspoređeno kao pet točaka na igraćoj kocki, pet divovskih stabala podizalo uvis svoje

tamne češere. Golemi trg bio je dijelom pokriven travom, dijelom pijeskom, i prekidala su ga

samo dva velika plivačka bazena s tekućom vodom. Do bazena silazile su široke niske stube.

Na prilazu tome sunčanom trgu stajala je školska zgrada, jedino visoko zdanje, s dva krila

od kojih svako s ulazom uokvirenim s po pet stupova. Sve ostale zgrade, koje su s triju strana

potpuno opkoljavale trg, bile su niske, ravne i bez uresa, sve podijeljene na jednolike dijelove

i svaka s nadsvođenim trijemom sa po nekoliko stuba prema trgu. U gotovo svim trijemovima

bilo je cvijeća u loncima.

Prema kastalskom običaju, dječaka nije dočekao nikakav školski službenik niti su ga

predveli rektoru ili kakvu nastavničkom kolegiju, nego ga je čekao jedan od kolega, zgodan

visoki dječak u plavu lanenom odijelu, nešto stariji od Josefa. Pružio mu je ruku i rekao: - Ja

sam Oskar, najstariji u kući Hellas u kojoj ćeš stanovati, i moj je zadatak da ti zaželim

dobrodošlicu i uvedem te k nama. U školi te očekuju tek sutra, pa lijepo imamo vremena

sve malo razgledati, brzo ćeš se snaći. Molim te da me u prvo vrijeme, dok se ne uživiš,

smatraš svojim prijateljem i mentorom, i svojim zaštitnikom, ako bi te kojom

prilikom drugovi možda gnjavili; neki naime misle da nove uvijek treba malo mučiti. Zla neće

biti, to ti mogu obećati. Sad te najprije vodim u Hellas, u našu đačku kuću, da vidiš gdje ćeš

stanovati.

Tako je po tradiciji novajliju pozdravio Oskar, kojega je kućni upravitelj odredio za

Josefova mentora, i doista se potrudio da svoju ulogu dobro odigra; gotovo uvijek ta uloga

zabavlja seniore i, kad se petnaestogodišnjak potrudi da zadivi trinaestogodišnjaka

drugarskim, ljubeznim tonom i blago milostivim držanjem, obično u tome uspije. Mentor je s

Josefom u njegovim prvim danima postupao u svemu kao s gostom, od kojega se želi, ako bi

on htio ili morao možda već sutra otputovati, da o domaćinima i kući ponese dobre dojmove.

Uveo je Josefa u spavaonicu koju je imao dijeliti s dva druga dječaka, poslužio ga dvopekom i

čašom voćnog soka, pokazao mu »Kuću Hellas«, jednu od stambenih čestica velikog

pravokutnika. Pokazali su mu gdje će u parnoj kupaonici objesiti svoj ručnik i u kojem kutu

može držati svoje lončanice, bude li želio. Prije večeri odveden je i u praonicu gdje mu je

upravitelj praonice odabrao prikladno plavo laneno odijelo. Josef se tu od prvog trenutka

dobro osjećao i sa zadovoljstvom je prihvatio Oskarov ton; na njemu se jedva mogla

zamijetiti lagana zbunjenost, premda mu se stariji i već odavno u Kastaliji udomaćeni mladić,

svakako, činio nekim polubogom. Svidjele su mu se čak i sitne hvalisavosti i gluma, kao kad

bi Oskar u svoj govor upleo kakav složeni grčki citat, a potom se odmah uljudno sjetio kako

novajlija to, naravno, još ne može razumjeti, naravno da ne, tko bi to od njega i zahtijevao!

Uostalom, život u internatu za Knechta nije bio ništa novo; uklopio se bez muke. Iz

njegovih godina u Eschholzu i nema podataka o nekim važnim događajima; onaj strašni požar

u školskoj zgradi on više ondje nije mogao doživjeti. Njegove svjedodžbe, koliko ih se moglo

pronaći, pokazuju najviše ocjene u glazbi i latinskome, u matematici i grčkom nešto iznad

prosjeka, a u »kućnoj knjizi« ima na mnogo mjesta upisanih primjedaba kao »ingenium valde

capex, studia non angusta, mores probantur« ili »ingenium felix et profectuum avidissimum,

moribus placet officiosis«. Kako je u Eschholzu bio kažnjavan, više se ne može ustanoviti,

knjigu ubilježenih kazni, s mnogim drugima, progutao je požar. Jedan od njegovih školskih

drugova navodno je poslije tvrdio da je Knecht za četiri godine u Eschholzu samo jedan jedini

put bio kažnjen (isključenjem s tjednog izleta), i to zato što je tvrdoglavo odbijao da oda ime

druga koji je bio počinio nešto što je bilo zabranjeno. Ta anegdota zvuči vjerodostojno.

Knecht je bez sumnje uvijek bio dobar drug i nikad se nije ulagivao pretpostavljenima; da je,

međutim, u četiri godine ta kazna bila uistinu jedina, nije baš posve vjerojatno.

Kako oskudijevamo u dokumentima o Knechtovim prvim godinama u elitnoj školi, pozvat

ćemo se na jedno mjesto iz njegovih kasnijih predavanja o Igri staklenim perlama. Dakako, ne

raspolažemo Knechtovim vlastitim rukopisima za ta predavanja što ih je držao

početnicima, nego stenogratskim zabilješkama koje je jedan đak vodio po njegovim

slobodnim predavanjima. Knecht na tom mjestu govori o analogijama i asocijacijama u Igri

staklenim perlama i kod potonjih pravi razliku između »legitimnih«, to jest opće razumljivih, i

»privatnih« ili subjektivnih asocijacija. On tu kaže: »Da bih vam dao primjer za te privatne

asocijacije, koje svoju privatnu vrijednost ne gube time što su bezuvjetno zabranjene u Igri

staklenim perlama, pričat ću vam o jednoj takvoj asocijaciji iz moga đačkog doba. Bilo mi je

oko četrnaest godina i bilo je gotovo proljeće, veljača ili ožujak, kad me drug jednog

popodneva pozvao da s njim iziđem odrezati nekoliko grana bazge. Šibe je htio upotrijebiti

kao cjevčice za gradnju maloga vodenog mlina. Izišli smo, dakle, i mora da je to bio posebno

lijep dan na svijetu ili u mojoj duši, jer mi je ostao u sjećanju i značio mi pravi mali doživljaj.

Zemlja je bila vlažna, ali više nije bilo snijega, uz potočiće se već dobro zelenilo, pupoljci na

golom granju i prve mace što se počinjahu rastvarati unosile su već dašak boje, a zrak je

bio zasićen mirisima, mirisima punim života, punim protuslovlja. Mirisalo je po vlažnoj

zemlji, lišću što truli i novim klicama mladog bilja. Svakog su trena mogle zamirisati prve

ljubice, iako još nije bilo nijedne. Stigli smo do bazgova drveća koje je imalo sitne pupoljke

ali još nikakvo lišće, i kad sam otkinuo jednu granu, snažno me zapahnuo gorkoslatki miris

koji kao da je u sebi sakupio sve ostale proljetne mirise, zbrojio ih i potencirao. Bio sam od

toga sasvim opijen, omirisao sam svoj nož, omirisao svoju ruku, pa bazgovu granu; to je

njegov sok tako prodorno i neodoljivo mirisao. Nismo o tome govorili, ali je i moj drug dugo

i zamišljeno upijao miris svoje cjevčice, i njemu je taj miris nešto govorio. Dakako, svaki

doživljaj ima neku svoju magiju, i ovdje se moj doživljaj sastojao u tome da sam dolazak

proljeća osjetio već hodajući po vlažnoj pljuskavoj livadi, ushićen mirisom zemlje i

pupoljaka, i taj se osjećaj sada u fortissimu mirisa bazge koncentrirao i uzdigao do simbola

osjetilnosti, do neke zatravljenosti. Ni da je taj mali doživljaj ostao sam za sebe, možda taj

miris ne bih nikad više zaboravio; štoviše, svaki ponovni susret s tim mirisom vjerojatno bi mi

do starosti vraćao u sjećanje taj prvi put kad sam ga svjesno doživio. K tome je, međutim,

došlo još i nešto drugo. Bio sam tada kod svoga učitelja glasovira našao stari notni svezak koji

me naročito privlačio, bile su to pjesme Franza Schuberta. Dok sam jednom malo duže morao

čekati učitelja, listao sam njima, i on mi ih je na moju molbu posudio na nekoliko dana. U

svojim slobodnim satima živio sam upravo obuzet užitkom otkrića. Prije toga nisam poznavao

ništa Schubertovo, a tada me potpuno očarao. I potom sam, na dan šetnje do bazgova drveća

ili dan kasnije, otkrio Schubertovu proljetnu pjesmu »Die linden Lüfte sind erwacht«, i

prvi me akordi klavirske pratnje iznenadiše poput kakva ponovnog raspoznavanja: ti su akordi

mirisali isto onako kako je mirisala mlada bazga, onako gorkoslatko, onako snažno i

zgusnuto, prepuno najave proljeća! Od toga je časa zauvijek za mene asocijacija: dolazak

proljeća - miris bazge - Schubertov akord, postala ustaljenom i apsolutno valjanom

asocijacijom. S prvim tonom akorda osjetim odmah bezuvjetno i trpak miris biljke, i to dvoje

zajedno zove se: dolazak proljeća. U ovoj privatnoj asocijaciji posjedujem nešto vrlo lijepo,

nešto čega se ni za što ne bih odrekao. Ali ta je asocijacija, odjek dvaju sjetilnih doživljaja

svaki put pri pomisli na dolazak proljeća, nešto moje privatno. Nju je moguće saopćiti,

dakako, ovako kako sam je vama ovdje ispričao. Ali nju je prenijeti nemoguće. Ja vam svoju

asocijaciju mogu učiniti shvatljivom, ali ne mogu postići da i kod jednoga jedinog od vas

moja privatna asocijacija na jednak način postane usvojenim znakom, nekim mehanizmom

koji bez greške reagira na pozivni znak i uvijek se jednako odvija.«

Jedan od Knechtovih školskih drugova, koji je poslije dogurao do položaja prvog arhivara

Igre staklenim perlama, znao je pričati kako je Knecht općenito bio tih i vedar dječak, kako je

pri muziciranju znao ponekad imati čudesno zamišljen ili opet blaženi izraz, a izraz žestine ili

strasti u njega se samo malokad mogao vidjeti, primjerice pri ritmičkoj igri loptom koju je

veoma volio. Nekoliko je puta, međutim, taj ljubezan, zdravi dječak pobudio pozornost

i izazvao porugu ili čak zabrinutost, a to je bilo u slučajevima kad su neki đaci bili otpušteni,

što je u nižim elitnim školama bilo češće nužno. Kad se prvi put dogodilo da je neki razredni

drug izostao s nastave ili igre i nije se ni sutradan pojavio, a proširila se vijest da nije bolestan

nego otpušten, te da je otputovao i više neće doći, Knecht je bio ne samo žalostan nego se

danima doimao kao poremećen. On se sam o tome poslije, godinama kasnije, ovako izjasnio: -

»Kad su nekog đaka poslali natrag iz Eschholza i kad nas je napustio, osjetio sam to svaki put

kao neki smrtni slučaj. Da su me pitali za razlog mojoj tuzi, bio bih rekao da je to sućut s

jadnikom koji je iz lakomislenosti i lijenosti sebi pokvario budućnost, i da pri tom ima i

straha, straha da bi se i meni to možda jednom moglo dogoditi. Tek pošto sam više puta to

isto doživio, i kad zapravo više uopće nisam vjerovao u mogućnost da bi me mogla

snaći takva sudbina, počeo sam gledati malo dalje. Doživljavao sam potom isključenje nekog

electusa ne više kao nesreću i kaznu, jer je i meni već bilo poznato da su se i sami otpušteni u

nekim slučajevima čak rado vraćali kući. Naslućivao sam tada da sud i kazna nisu ono jedino

pred čime lakomisleni mogu pasti žrtvom, nego da ’svijet’ ondje vani, iz kojega smo svi mi

electi jednom došli, nije prestao postojati onako potpuno kako se meni bilo učinilo, nego da je

za mnoge značio veliku zbilju, punu privlačne moći, koja ih je mamila i naposljetku dozivala

natrag. A možda to i nije bio samo za pojedince, nego za sve, i možda uopće nije

predodređeno da su oni što ih daleki svijet tako snažno privlači slabiji i manje vrijedni: možda

taj povratak, naoko korak natrag, što su ga oni pretrpjeli, uopće nije poraz ni patnja, nego

skok i djelo, i možda smo upravo mi, koji smo valjano ostajali u Eschholzu, slabići i

kukavice.« Vidjet ćemo da su mu te misli poslije opet bile vrlo bliske.

Veliku radost značio mu je svaki ponovni susret s Meštrom glazbe. Magister je dolazio

barem jednom svaka dva do tri mjeseca u Eschholz, posjećivao i nadzirao satove glazbe, a bio

je i prijatelj s jednim od tamošnjih učitelja, te mu je često po nekoliko dana ostajao u gostima.

Jednom je osobno vodio posljednje pokuse pred izvedbu jedne Monteverdijeve Večernje.

Napose je vodio računa o nadarenijim učenicima glazbe, i Knecht je bio jedan od onih koje je

udostojio svojim očinskim prijateljstvom. Često bi s njim sjedio po cio sat u nekoj od

vježbaonica za glasovirom i prolazio s njim djela njemu omiljenih skladatelja ili kakav

primjer iz starih vježbi skladanja. »Graditi kanon s Meštrom glazbe ili slušati kako on neki

loše sastavljen kanon izvodi ad apsurdum, bila je često takva svečanost, puna vedrine, kao

malo što, ponekad je teško bilo zadržati suze, a drugi put se nije moglo prestati smijati.

S privatnog sata glazbe s njim izlazilo se kao iz kakve kupke i masaže.«

Kad se Knechtovo školovanje u Eschholzu približilo kraju - s oko dvanaestak drugih đaka

istog stupnja imao je biti primljen u školu narednog stupnja - tim je kandidatima tadašnji

rektor održao uobičajeni govor, kojim je promoviranim đacima još jednom prizvao u

pamćenje smisao i zakone kastalskih škola, te im u stanovitom smislu u ime Reda zacrtao put,

na čijem će kraju oni imati pravo da sami pristupe Redu. Taj svečani govor dio je programa

toga blagdana što ga škola priređuje promoventima i za kojega se učitelji i drugi đaci s njima

ophode kao s gostima. Uvijek se u te dane izvode brižljivo pripremljeni koncerti - ovaj put

bila je to velika kantata iz sedamnaestog stoljeća, i Meštar glazbe došao je osobno da je

sluša. Nakon rektorova govora, na putu do okićene blagovaonice, zaustavio je Knecht Meštra

pitanjem: - Rektor nam je - rekao je - pričao kako je izvan Kastalije, u običnim školama i

visokim školama. Po njegovim riječima tamošnji se đaci na sveučilištima odlučuju za

slobodna zvanja. To su, ako sam ga ispravno razumio, većim dijelom zvanja kakva mi ovdje u

Kastaliji uopće ne poznajemo. Kako da to shvatim? Zašto se ta zvanja nazivaju

»slobodnima?« I zašto baš mi Kastalci moramo biti iz njih isključeni?

Magister musicae povukao je tada mladića u stranu i zaustavio se s njim pod jednim od

mamutskih stabala. Gotovo lukav smiješak nabrao mu je kožicu oko očiju u bore, dok mu je

odgovarao: - Ime ti je Knecht1, dragi moj, možda zato riječ 'slobodan' za tebe ima takav čar.

Ne shvaćaj to u ovom slučaju preozbiljno! Kad oni izvan Kastalije govore o slobodnim

zvanjima, ta riječ možda zvuči vrlo ozbiljno i čak patetično. Mi to, međutim, mislimo s

ironijom. Stanovita sloboda tih zvanja sastoji se doduše u tome što učenik sam sebi bira

zvanje. To stvara dojam slobode, premda u većini slučajeva bira više obitelj nego sam đak, i

mnogi bi otac radije pregrizao jezik nego da sinu zapravo prepusti slobodan izbor. No, to je

možda kleveta; isključimo taj prigovor! Sloboda je dakle tu, ali se ona ograničuje na jedan

jedini čin, na izbor zvanja. Potom je sa slobodom gotovo. Već za vrijeme studija na visokim

školama primoran je i liječnik, pravnik ili tehničar pratiti vrlo krutu nastavu koja završava

nizom ispita. Ako ih položi, dobije svoju svjedodžbu i može, opet prividno slobodno, ići za

svojim pozivom. Time on, međutim, postaje robom niskih sila, ovisi o uspjehu, o novcu, o

svome častoljublju, o svome slavohleplju, o dopadljivosti koju će - ili neće - drugi u njemu

naći. Mora se podvrgavati izborima, mora zarađivati novac, sudjeluje u bezobzirnu natjecanju

kasta, porodica, stranaka, novina. Zauzvrat ima slobodu da postane uspješan i bogat, pa da ga

oni bezuspješni mrze, ili obratno. On svoje zvanje ne »bira«. On ne vjeruje da sam može bolje

procijeniti svoju nadarenost nego njegovi učitelji. Unutar hijerarhije pušta da ga postave na

ono mjesto i funkciju što ih pretpostavljeni za nj odaberu - ukoliko se to ne odvija obrnutim

redom, pa su osobine, vrline i greške đaka ono što učitelje prinudi da ga postave tu ili

tamo. Unutar prividne neslobode svaki electus, naprotiv, nakon svojih prvih tečajeva uživa

najveću zamislivu slobodu. Dok se čovjek »slobodnih« zvanja za izobrazbu u svojoj struci

mora podrediti uskoj i krutoj nastavi sa strogim ispitima, kod electusa, čim počne samostalno

studirati, sloboda ide tako daleko da ima mnogo onih koji se čitav život po vlastitu izboru

bave najneobičnijim i često gotovo luckastim proučavanjima, i nitko ih u tome ne

ometa, samo ako se njihovo ponašanje ne izopači. Onaj koji je podoban za učitelja, služi kao

učitelj, podoban za odgojitelja kao odgojitelj, podoban za prevodioca kao prevodilac - i

svatko, kao samo po sebi, nađe mjesto na kojemu može služiti i u služenju biti slobodan. Tako

je, uz ostalo, doživotno lišen one »slobode« zvanja koja znači tako strašno ropstvo. Uopće ne

poznaje težnju za novcem, za slavom, za položajem, ne zna za stranke, za sukob

između osobe i dužnosti, između privatnog i javnog, za ovisnost o uspjehu. Lijepo vidiš, sine

moj: kad se govori o slobodnim zvanjima, ono »slobodno« mišljeno je prilično šaljivo.

1 rob, sluga (nap. prev.)

Oproštaj od Eschholza značio je jasan rez u Knechtovu životu. Koliko je dotada živio u

sretnu djetinjstvu, u dobrovoljnu redu i harmoniji gotovo bez problema, toliko je sada

započelo razdoblje borbe, razvitka i problema. Bilo mu je oko sedamnaest godina kad su mu

najavili da će uskoro biti premješten u viši školski stupanj, on i niz njegovih sudrugova, i za

neko vrijeme nije odabranima bilo važnijeg pitanja o kojemu bi se više raspravljalo od

pitanja kamo će koji od njih biti presađen. Mjesto se po tradiciji svakome od njih saopćavalo

tek posljednjih dana pred sam odlazak, a dani između svečanosti otpuštanja i odlaska bili su

praznici. Za tih se praznika Knechtu dogodilo nešto značajno i lijepo: Meštar glazbe pozvao

ga je da pješice doputuje k njemu i nekoliko mu dana bude gostom. Bila je to velika i izuzetna

čast. S još jednim upravo promoviranim drugom - jer Knecht je još pripadao Eschholzu, a

đacima toga stupnja nije bilo dopušteno da sami putuju - krenuo je jednog jutra rano prema

šumi i brdima, pa kad su nakon tri sata uspinjanja u sjeni šume stigli na čistinu glavice, pod

sobom su ugledali već malen i lako pregledan svoj Eschholz, nadaleko prepoznatljiv po

tamnoj masi od pet divovskih stabala, pa travom prošaranoj pačetvorini sa zrcalnim

ribnjacima, s visokom školskom zgradom, gospodarstvom i seocetom, poznatim

Eschengehölzom. Dva su momka stajala i gledala dolje; mnogi od nas ima u sjećanju ovaj

dragi pogled, u ono se vrijeme nije mnogo razlikovao od današnjega, jer su zgrade,

ponovo podignute nakon velikog požara, gotovo jednake, a od visokih stabala tri su odoljela

požaru. Gledali su dolje svoju školu, već više godina svoju domovinu, od koje se

uskoro valjalo oprostiti, i obojica se tim prizorom osjetiše potreseni.

- Mislim da još nikad pravo nisam vidio koliko je lijepo - rekao je Josefov pratilac. - Ah,

da, možda zato što to prvi put gledam kao nešto što napuštam i od čega se moram rastati.

- Tako je - odgovorio je Knecht - imaš pravo, i ja se jednako osjećam. Ali, iako ćemo

odavde otići, zapravo nećemo uistinu napustiti Eschholz. Uistinu su ga napustili samo oni koji

su zauvijek otišli, onaj Otto, na primjer, koji je znao sastavljati tako divne latinske šaljive

stihove, ili naš Charlemagne koji je mogao onako dugo plivati pod vodom, i drugi. Oni su se

doista oprostili i otišli. Dugo nisam više mislio na njih i sad mi opet padaju na

pamet. Slobodno mi se narugaj, ali ti otpadnici unatoč svemu za me imaju nešto što

zadivljuje, kao što u odmetnuta anđela Lucifera ima nečega velikog. Oni su možda činili

krivo, štoviše, oni su bez svake sumnje činili krivo, ali svejedno: nešto su učinili, nešto su

proveli, odvažili su se na skok, a za to je trebalo imati hrabrosti. Mi ostali bili smo marljivi i

strpljivi, i razumni, ali napravili nismo ništa, skočili nismo!

- Ne znam - mislio je drugi - mnogi od njih niti su što učinili, niti su se na što odvažili,

nego su se naprosto potucali dok ih nisu otpustili. Ali, možda te posve ne shvaćam. Što misliš

zapravo sa skakanjem?

- Time mislim: moći se osloboditi, ozbiljno shvaćati i - eto, skočiti! Sebi ne želim da

skočim natrag u svoju prijašnju domovinu i u svoj prijašnji život, ne privlači me. Gotovo sam

i zaboravio. Ali želim: jednom, kad dođe čas i kad bude trebalo, da se mogu odvojiti i skočiti,

samo ne natraške u manje, nego naprijed i u ono više.

- Pa prema tome i krećemo. Eschholz je bio jedan stupanj, daljnji će biti viši i naposljetku

nas očekuje Red.

- Da, ali nisam to mislio. Idemo dalje, amice, pješačenje je tako lijepo, opet će me

razvedriti. Ta, postali smo sjetni.

To raspoloženje i te riječi, što nam ih je prenio taj školski drug, već su najavili burno

razdoblje Knechtova mladenaštva.

Dva dana su njih dvojica pješačili dok su stigli do ondašnjeg mjesta stanovanja Meštra

glazbe - Monteporta - u visinama, gdje je Meštar u negdašnjem samostanu upravo održavao

tečaj za dirigente. Knechtov drug smješten je u zgradi za goste, a Knecht je dobio malu ćeliju

u Magistrovu stanu. Tek što je ondje raspremio svoj ranac i oprao se, već je domaćin ušao k

njemu. Časni čovjek pružio je mladiću ruku i lagano uzdahnuvši sjeo na stolac, sklopio na

trenutak oči kao što je činio kad je bio vrlo umoran, a zatim, ljubezno pogledavši, reče: -

Oprosti mi, nisam baš dobar domaćin. Ti si upravo stigao s puta pješice i bit ćeš umoran, a

iskreno rečeno i ja sam, dan mi je malo odviše ispunjen - ali, ako baš nisi već pospan, rado bih

te već sada poveo u svoju sobu na jedan sat. Možeš ovdje ostati dva dana, a sutra možeš i

svog pratioca pozvati k meni za stol, samo, na žalost, nemam mnogo vremena za tebe,

pa moramo vidjeti kako ćemo izvući tih nekoliko sati koje trebam za tebe. Počinjemo, dakle,

odmah, je li?

Poveo je Knechta u prostranu nadsvođenu ćeliju, u kojoj su od namještaja bili samo stari

glasovir i dva stolca. Sjeli su.

- Uskoro ćeš doći u jedan drugi stupanj - rekao je Meštar. - Ondje ćeš naučiti svašta novo, i

mnogo je lijepoga u tome, a vjerojatno ćeš ubrzo okusiti i Igru staklenim perlama. Sve je to

lijepo, i važno je, ali jedno je važnije od svega drugoga: učit ćeš meditirati. Dakako, to svi

naoko uče, ali je bolje ne provjeravati. Od tebe želim da to doista i dobro naučiš, isto tako

dobro kao glazbu; sve ostalo doći će potom samo po sebi. Stoga bih ti htio sam dati dvije ili

tri lekcije, to je bio razlog mojega poziva ovamo. Pokušat ćemo, dakle, danas i sutra i

prekosutra po jedan sat meditirati, i to o glazbi. Sad ćeš dobiti čašu mlijeka, da te ne ometaju

glad i žeđ, večeru će nam tek kasnije donijeti.

On kucne na vrata i donesu mu čašu mlijeka.

- Pij polako, polako - upozorio ga je - daj sebi vremena i pri tom ne govori. - Knecht je pio

svoje hladno mlijeko sasvim polako, dok mu je nasuprot sjedio štovani starac, opet

sklopljenih očiju. Lice mu se doimalo prilično staro, ali je bilo prijazno, puno mira, smješkao

se negdje u sebi kao da je uronio u svoje misli, kao što izmoren čovjek uroni noge u kupku. Iz

njega je zračio mir. Knecht je to osjetio i sam se umirio.

Tada se Magister okrene na stolcu i položi ruke na glasovir. Svirao je jednu temu i dalje je

varirao, vjerojatno djelo nekoga talijanskog majstora. Naputio je svoga gosta da zamisli tijek

glazbe kao neki ples, poput neprekinuta niza vježbi ravnoteže, poput slijeda manjih ili većih

koraka od sredine neke simetrične osi, te da ne pazi ni na što drugo osim na figuru što je ti

koraci oblikuju. Odsvirao je te taktove još jednom, u tišini razmišljao o njima, opet ih jednom

odsvirao i onda ostao, s rukama na koljenima, posve mirno sjedeći, poluzatvorenih očiju, bez

ikakva treptaja, u sebi ponavljajući i razmatrajući tu glazbu. I đak je u svojoj nutrini

osluškivao glazbu, kao da je pred sobom vidio djeliće notnih linija, kao da se nešto kreće,

nešto korača, pleše i lebdi, i pokušao je razaznati i prepoznati kretnje nalik krivuljama traga

ptičjeg leta. One su se zamrsile i opet izgubile, morao je početi iznova, na čas je bio izgubio

koncentraciju, našao se u praznom, ogledao se zbunjeno oko sebe i vidio mirno zadubljeno

Meštrovo lice kako lebdi blijedo u sumraku, i opet je našao put natrag u onaj duhovni prostor

iz kojega se bio izgubio, ponovo je začuo glazbu u njemu, vidio je kako ondje korača, kako

ispisuje liniju svojih kretnji, vidio noge nevidljivih što plešu i u mislima ih dalje pratio ...

Činilo mu se da je bilo prošlo mnogo vremena kad je ponovo izmaknuo tom prostoru i

osjetio stolac pod sobom, kameni pod prekriven rogožinom, za prozorima već slabo svjetlo

sutona. Osjetio je da ga netko gleda, podigao pogled i ugledao Meštra glazbe kako ga pozorno

motri. Meštar mu jedva primjetno kimne glavom, odsvira jednim prstom pianissimo

posljednju varijaciju one talijanske glazbe i ustane.

- Ostani tu sjediti - reče mu - ja ću se vratiti. Potraži u sebi još jednom ovu glazbu, pazi na

figuru! Ali, ne sili se, to je samo igra. Ako pri tom zaspeš, ni to ne smeta.

Otišao je, čekao ga je još posao što mu je bio preostao od pretrpana dana, nimalo lak i

ugodan posao, ne takav koji bi ga veselio. Među đacima tečaja za dirigente bio je jedan,

nadaren ali tašt i naprasit čovjek, s kojim je morao još govoriti, ukazati mu na nedolično

vladanje, dokazati mu da nije u pravu i pri tome mu iskazati i brigu i nadmoćnost, i ljubav i

autoritet. Uzdahnuo je: Kad nema konačnog reda, nema definitivnog uklanjanja spoznatih

zabluda! Kad se neprestano i uvijek iznova moramo boriti s istim greškama, uvijek isti korov

čupati! Talent bez karaktera, virtuoznost bez hijerarhije, ono što je u feljtonističkom razdoblju

vladalo glazbenim životom, što je u glazbenoj renesansi bilo iskorijenjeno i uklonjeno - opet

se tu, eto, zeleni i pupa.

Kad se vratio sa svoga pohoda, da bi večerao s Josefom, zatekao ga je mirna, ali

raspoložena, više nimalo umorna. - Bilo je vrlo lijepo - reče mladić ushićeno. - Glazba mi je

pri tom posve iščezla, preobrazila se.

- Pusti neka u tebi dalje titra - reče Meštar i povede ga u malu odaju gdje je bio pripremljen

stol i na njemu kruh i voće. Večerali su, i Meštar ga pozva da sutradan malo prisustvuje tečaju

dirigiranja. Prije nego što se povukao, kad je gosta doveo u njegovu ćeliju, još mu reče: -

Pri meditiranju si nešto vidio, glazba ti se prikazala kao figura. Pokušaj, ako imaš volje, pa je

opiši.

U gostinjskoj ćeliji Knecht je na stolu našao list papira i olovke. Prije odlaska na počinak

pokušao je nacrtati lik u koji mu se bila preobrazila ona glazba. Povukao je jednu crtu i od nje

ukoso, stremeći dalje u ritmičkim međuprostorima, kratke sporedne linije; podsjećalo je to

otprilike na poredak listova na grani drveta. Nije bio zadovoljan onim što je nastalo, ali je

dobio volju da još jednom i opet iznova pokuša, te je na kraju, igrajući se, zaokružio liniju u

kružnicu, iz koje su zračile sporedne linije, nalik krugu nekoga cvjetnog vijenca. Pošao je

potom u krevet i ubrzo zaspao. U snu se opet našao na glavici onog brežuljka ponad šume

gdje se jučer odmarao sa svojim drugom, te vidje pod sobom kako leži dragi mu Eschholz, a

dok je tako gledao dolje, razvukla se pačetvorina sa školskom zgradom u oval, pa u krug, pa u

vijenac, i vijenac se stao lagano okretati, okretao se sve brže, vrtio se naposljetku strahovito

brzo, prsnuo i razletio se u iskričave zvijezde.

Ništa o tome više nije znao kad se probudio, ali kad ga je poslije, za jutarnje šetnje, Meštar

pitao je li što sanjao, bilo mu je kao da je u snu doživio nešto ružno ili uznemirujuće, zamislio

se, prisjetio se sna, ispričao ga i začudio se njegovoj bezazlenosti. Meštar ga je pozorno

slušao.

- Pa, treba li paziti na snove? - pitao je Josef. - Mogu li se oni tumačiti?

Meštar ga kratko pogleda u oči i reče: - Valja na sve paziti, jer sve se može tumačiti. -

Nakon nekoliko koraka upita ga, međutim, očinski: - U koju bi školu najradije došao? - Josef

porumeni. Brzo i tiho reče: - Mislim, u Waldzell. - Meštar kimne. - To sam i mislio. Poznaješ

li staru izreku: Gignit autem artificiosam... -

Još crven u licu, Knecht nadopuni svakom đaku dobro poznatu izreku: Gignit autem

artificiosam lusorum gentem Cella Silvestris, što znači: U Waldzellu se, međutim, uzgaja

vješt mali narod igrača Igre staklenim perlama.

Starac ga srdačno pogleda: - Vjerojatno to jest tvoj put, Josefe. Ti znaš da svi ne

odobravaju Igru staklenim perlama. Kažu da je ona nadomjestak umjetnosti, a da su Igrači

beletristi, da njih više ne treba smatrati ljudima duha, nego da su naprosto umjetnici-diletanti

koji slobodno maštaju. Vidjet ćeš što je od toga istina. Možda i sam imaš predodžbe o Igri

staklenim perlama koje joj pripisuju više nego što ćeš sam utvrditi, možda je i obratno.

Da Igra sadrži opasnosti, to je sigurno. Upravo je zbog toga i volimo, na bezopasne pute šalju

se samo oni slabi. Nemoj svejedno nikad zaboraviti što sam ti tako često govorio: naša je

misija da ispravno spoznamo suprotnosti, ponajprije upravo kao suprotnosti, a zatim kao

polove jedne cjeline. Tako je i s Igrom staklenim perlama. Umjetničke su prirode zaljubljene

u ovu igru, jer se u njoj može maštati; strogi je znanstvenici preziru - a i mnogi glazbenici -

jer joj nedostaje onaj stupanj strogosti discipline kakav mogu postići pojedine znanosti. Ali ti

ćeš te suprotnosti upoznati i s vremenom ćeš otkriti da to nisu suprotnosti objekata već

subjekata, da na primjer jedan umjetnik koji mašta ne izbjegava čistu matematiku ili logiku

zato što je nešto spoznao ili bi imao reći, nego zato što ga instinkt vodi drugamo. Po takvim

instinktivnim i žestokim sklonostima i odbojnostima možeš sa sigurnošću prepoznati sitne

duše. U zbiljnosti, to jest u velikih duša i nadmoćnih duhova, nema tih strasti. Svaki je od nas

samo čovjek, samo jedan pokušaj, samo nešto usputno. Ali čovjek mora biti u prolazu ondje

gdje postoji savršeno, on treba da teži k središtu, a ne prema perifernome. Upamti: može

netko biti strog logičar ili gramatičar i uz to pun mašte i glazbe. Može netko biti glazbenik ili

Igrač Igre staklenim perlama i pri tom potpuno privržen zakonima i redu. Čovjek kako ga mi

zamišljamo i hoćemo, kakvim nam je cilj postati, mogao bi svakog dana svoju znanost ili

umjetnost zamijeniti svakom drugom, on bi u Igri staklenim perlama znao postići da zablista

najkristalnija logika, a u gramatici najkreativnija mašta. Takvi bismo morali biti, trebalo bi

biti moguće svakoga sata postaviti nas na drugo mjesto, a da se pri tom ne bunimo niti

zbunjujemo.

- Mislim da razumijem - rekao je Knecht. - Ali, nisu li oni što imaju tako jake sklonosti i

averzije, nisu li oni naprosto strastvenije naravi, a drugi mirnije i blaže?

- Naizgled je tako, pa ipak nije - smijao se Meštar. - Da bi čovjek bio sposoban za sve i da

bi u svemu ispunio zahtjeve, zasigurno nije potrebno imati manje duševne snage, poleta i

topline, nego upravo više. Što ti nazivaš strašću, to nije duševna snaga već trenje između duše

i vanjskoga svijeta. Ondje gdje vlada strast, ondje nema viška snage volje i stremljenja, nego

je ona upravljena k izdvojenom i pogrešnom cilju, odatle napetost i zagušljivost u atmosferi.

Tko usmjeri najjaču snagu želje k središtu, istinskoj biti, savršenom, taj djeluje mirnije od

strastvenoga, jer se plamen njegova žara ne vidi uvijek, jer on u raspravi, na primjer, ne viče i

ne maše rukama. Ali kažem ti: u njemu zacijelo tinja vatra!

- Ah, kad bi bar bilo moguće postati onaj koji zna! - uzviknuo je Josef. - Kad bi bar

postojala neka nauka, nešto u što se može vjerovati! Sve jedno drugome proturječi, sve se

mimoilazi, ništa nije pouzdano. Sve se može tumačiti ovako, pa opet i obratno. Cijela povijest

svijeta može se izložiti kao razvitak i napredak, a može se u njoj isto tako ne vidjeti ništa više

od propadanja i besmisla. Zar ne postoji istina? Nema li prave i pouzdane nauke?

Meštar ga nikad prije nije čuo govoriti s toliko žestine. Krenuo je komad puta dalje, a

zatim reče: - Postoji istina, dragi moj! Ali te 'nauke' za kojom vapiš, te apsolutne, savršene i

koja sama po sebi dijeli mudrost, takve nema. Ti, prijatelju, i ne treba da čezneš za savršenom

naukom, nego za usavršavanjem sama sebe. Božansko je u tebi, a ne u pojmovima i knjigama.

Istina se živi, a ne naučava. Pripremi se na borbu, Josefe Knechte, već vidim da je počela.

Tih je dana Josef prvi put vidio voljenog učitelja u njegovu svakodnevnom životu i radu i

veoma mu se divio, premda je mogao vidjeti samo mali dio onoga što je ovaj u jednom danu

obavljao. Najviše ga je Meštar osvojio time što ga je tako prihvatio, što ga je pozvao k sebi i

što je usred svoga posla, taj preopterećeni i često tako umoran čovjek, pronašao još i za nj

vremena, i to ne samo te sate! Što je ovaj uvod u meditaciju na nj ostavio tako dubok i trajan

dojam bilo je, kao što je poslije shvatio, ne toliko zbog profinjena i osobenog načina, nego

zbog ličnosti, zbog Meštrova primjera. Njegovi kasniji učitelji, kod kojih je u narednoj godini

dobivao poduku iz meditacije, davali su više naputaka, točnije pouke, strože su kontrolirali,

postavljali više pitanja i znali ga više ispravljati. Meštar glazbe, siguran u svoju moć nad ovim

mladićem, gotovo ništa nije govorio ni poučavao, zapravo bi tek naznačio temu i sam nastavio

svojim primjerom. Knecht je primjećivao kako njegov Meštar često djeluje vrlo star i vrlo

potresen, kako bi tada, poluzatvorenih očiju, ponirao u sebe, pa bi potom, opet vrlo mirno,

vrlo snažno, vedro i ljubezno podigao pogled - ništa ga drugo nije moglo usrdnije uvjeriti o

ispravnosti puta k izvorima, o putu iz nemira u mir. Ono što bi Meštar o tome otprilike imao

reći riječima, o tome je Knecht ponešto saznavao usput, za kratkih šetnja ili pri nekom objedu.

Znamo da je Knechtu Meštar već tada dao nekoliko prvih objašnjenja i uvod u Igru

staklenim perlama, ali riječi o tome nisu prenesene predajom. Dojmilo ga se što se njegov

domaćin potrudio i oko njegova pratioca, kako ovaj ne bi imao osjećaj da je samo privjesak.

Na sve je taj čovjek, čini se, mislio.

Kratak boravak u Monteportu, tri sata meditacije, nazočnost na tečaju za dirigente i

razgovori s Meštrom značili su Knechtu mnogo; Magister je bio sa sigurnošću odabrao

najbolji trenutak za svoju kratku intervenciju. Njegov je poziv uglavnom imao svrhu da

mladiću toplo preporuči meditaciju, ali je poziv i sam po sebi bio jednako važan kao i

nagrada: znak da se na nj pazi i da se od njega nešto očekuje. To je bio drugi stupanj njegove

vokacije. Dopušten mu je uvid u unutrašnje sfere; kad bi jedan od dvanaest Meštara nekoga

đaka ovog stupnja pozvao tako blizu k sebi, to nije značilo samo osobnu blagonaklonost. Ono

što Meštar uradi, uvijek je više od osobnoga.

Na rastanku su oba đaka dobila male darove, Josef svezak s dva Bachova koralna preludija,

a njegov drug lijepo džepno izdanje Horacija. Dok ga je otpuštao, Meštar reče Knechtu: - Za

nekoliko dana saznat ćeš u koju si školu dodijeljen. Tamo neću dolaziti tako često kao u

Eschholz, ali budem li zdrav, ondje ćemo se, dakako, opet vidjeti. Ako želiš, možeš mi

jednom godišnje napisati pismo, posebice o napretku svojih studija glazbe. Neka ti nije

zabranjeno kritizirati tvoje učitelje, ali na to polažem manje važnosti. Mnogo te toga očekuje,

nadam se da ćeš se pokazati valjanim. Naša Kastalija ne smije biti samo biranje najboljih, ona

prije svega treba da bude poredak, građevina u kojoj svaki kamen dobiva svoj smisao samo od

cjeline. Iz te cjeline ne vodi nikakav put i, tko se naviše uspne i dobije veće zadatke, ne

postaje slobodnijim, postaje samo sve odgovornijim. Do viđenja, mladi prijatelju, raduje me

što si ovdje boravio.

Dva su druga pješačila natrag i obojica su putem bili vedriji i razgovorljiviji nego pri

dolasku. Tih nekoliko dana na drugom zraku i s drugim slikama, i dodir s jednim drugim

životnim krugom, učinili su ih opuštenijima, još su se više oslobodili Eschholza i tamošnjeg

raspoloženja rastanka i dvostruko su se veselili promjeni i budućnosti. Više bi puta,

odmarajući se u šumi ili nad nekim od strmih klanaca u okolici Monteporta, izvukli iz džepa

svoje drvene flaute i dvoglasno svirali pokoju pjesmu. I kad ponovo stigoše na onu uzvisinu

nad Eschholzom, s pogledom na školu i divovska stabla, obojici se razgovor što su ga onomad

vodili učini dalekom prošlosti, jer stvari bijahu poprimile novi oblik; ne progovoriše ni riječi,

stidjeli su se pomalo osjećaja i riječi onoga trenutka, tako su brzo postali bespredmetni i

besadržajni.

U Eschholzu su već sutradan saznali svoje odredište. Knecht je bio dodijeljen u Waldzell.

WALDZELL

»U Waldzellu se, međutim, uzgaja vješt mali narod Igrača staklenim perlama«, kaže stara

izreka o toj čuvenoj školi. Među kastalskim školama drugog i trećeg stupnja Waldzell je bio

najprivrženiji muzama, to jest - dok je u svakoj drugoj školi dominirala poneka izričito

egzaktna znanost, kao na primjer u Keuperheimu stara filologija, u Porti aristotelovska i

skolastička nauka mišljenja, u Planvaste matematika - U Waldzellu se, naprotiv, po

tradiciji njegovala težnja k univerzalnosti i bratimljenju između znanosti i umjetnosti, a

najviši simbol tih stremljenja bila je Igra staklenim perlama. Igra se doduše ni tu, kao ni

u drugim školama, nipošto nije učila službeno ni kao obvezatni predmet, ali su joj u

Waldzellu đaci posvećivali gotovo sve svoje privatne sate. Tada je i gradić Waldzell

bio sjedištem službene Igre staklenim perlama i njezinih institucija: tu je bila čuvena dvorana

za svečane igre, tu je bio golemi Arhiv igara s namještenicima i knjižnicama, tu je bilo i

sjedište Magistra ludi. Iako su te ustanove postojale posve nezavisno, i škola nikako nije bila

povezana s njima, u Waldzellu je vladao duh tih institucija i u samom zraku cijeloga kraja

osjećalo se nešto posvećeno, nešto od velikih javnih Igara. Sam gradić veoma se ponosio time

što pruža dom i školi i Igrama; u narodu su đake nazivali »studentima«, a oni koji su učili

igrati i gosti igraće škole bili su »luser«, što je iskrenuti naziv za lusores.2 Inače je

Waldzell bio najmanja od svih kastalskih škola, a broj đaka nije gotovo nikad prešao

šezdesetak, pa joj je i ta okolnost zacijelo davala obilježje nečega posebnog i aristokratskog,

činilo je istaknutom, najužom elitom unutar elite; posljednjih je desetljeća iz te ugledne škole

proizišlo mnogo Meštara i odreda svi Meštri Igre staklenim perlama. Dakako, taj sjajni ugled

škole u Waldzellu nije bio neosporavan: tu i tamo čulo se mišljenje da su oni iz Waldzella

umišljeni ljubitelji umjetnosti i razmaženi prinčevi, a ne služe ničemu osim Igri staklenim

perlama; povremeno je na mnogim drugim školama bilo pomodno govoriti prilično ružno i s

gorčinom o stanovnicima Waldzella, ali upravo oštrina šala i kritika ukazuje na to da su

postojali razlozi za ljubomoru i zavist. Sve u svemu, premještaj u Waldzell značio je stanovito

odlikovanje; i Josef Knecht je to znao, i, premda u vulgarnom smislu nije bio častohlepan,

primio je to odlikovanje ipak s radosnim ponosom.

Stigao je u Waldzell s više drugova pješke; pun velikih iščekivanja i spremnosti ušao je

kroz Južna vrata, i odmah ga je osvojio i očarao prastari smeđi gradić i pogled na prostrani

bivši cistercitski samostan u koji se smjestila škola. Još prije nego što se obukao u novu

odjeću, odmah nakon pozdravne zakuske u vratarnici škole, zaputio se sam da istraži svoju

novu domovinu, pronašao puteljak što vodi po ostacima negdašnjega gradskog zida preko

rijeke, zastao na mostu s lukovima i posluhnuo žuborenje mlinske brane, prošao kraj groblja

niz aleju lipa, te iza visoke živice ugledao i prepoznao Vicus lusorum, mali zatvoreni gradić

Igrača staklenim perlama: svečanu dvoranu, arhiv, predavaonice, zgrade za goste i nastavnike.

Iz jedne od kuća vidio je kako izlazi neki čovjek u odori Igrača Igre staklenim perlama, i

pomislio u sebi da je to eto jedan od bajoslovnih lusores, možda i sam Magister ludi. Snažno

oćuti čar te atmosfere. Sve se tu doimalo staro, ugledno, posvećeno, bogato tradicijom, tu je

čovjek bio za korak bliže središtu nego u Eschholzu. Vraćajući se iz oblasti Igre staklenim

perlama, doživio je još i druge čari, možda manje dostojanstvene, ali ne manje uzbudljive.

To je bio mali grad, komadić profana svijeta sa svojim životom, psima i djecom, s mirisom

dućana i s obrtima, bradatim građanima i debelim ženama za dućanskim prozorima, djecom

koja se igraju i dižu graju, s podsmješljivim pogledima djevojaka. Mnogo toga podsjećalo ga

2 lusus (lat.) - igra, zabava; lusores - igrači

je na daleki svijet otprije, na Beroltingen, na sve za što je vjerovao da je bio potpuno

zaboravio. A sada se negdje u dubokim slojevima njegove duše javiše odjeci svega toga, slika,

glasova i mirisa. Činilo se da ga tu očekuje manje miran, ali šareniji i bogatiji život nego što

je bio onaj u Eschholzu.

Škola je, dakako, isprva bila izravan nastavak dosadašnje, premda je bilo i nekoliko novih

predmeta. Doista novo tu nije bilo drugo osim vježbi meditacije, a i o njima je od Meštra

glazbe već bio stekao prve pojmove. Rado se predavao meditiranju, a da u prvi mah u tome

nije vidio ništa više od igre koja ugodno opušta. Tek nešto kasnije - toga ćemo se prisjetiti -

imao je spoznati istinsku i veliku vrijednost meditacije. Pročelnik škole u Waldzellu, Otto

Zbinden, u ono vrijeme star već oko šezdeset godina, bio je originalan čovjek kojega su se

prilično bojali; njegovim lijepim i temperamentnim rukopisom unesene su mnoge zabilješke o

đaku Josefu Knechtu u koje smo imali uvida. Dječakovu su znatiželju u početku, međutim,

manje pobudili učitelji nego đaci. S dvojicom od njih imao je osobito živahne odnose, o čemu

ima mnogo svjedočanstava. Prvi, kojemu se pridružio odmah u prvim mjesecima, Carlo

Ferromonte (poslije je on dospio, kao zamjenik Meštra glazbe, do drugog ranga po redu u

Poglavarstvu), bio je istih godina kao Knecht; njemu dugujemo zahvalnost među ostalim i za

povijest stila u glazbi za lutnju šesnaestog stoljeća. U školi su ga zvali »rižojedom« i

cijenili ga kao ugodna druga u igri; njegovo je prijateljstvo s Josefom započelo razgovorima o

glazbi i dovelo ih do višegodišnjih zajedničkih studija i vježbanja, sa čime smo djelomice

upoznati iz Knechtovih malobrojnih, ali sadržajnih pisama Meštru glazbe. U prvome od tih

pisama Knecht naziva Ferromontea »stručnjakom i poznavaocem glazbe bogate ornamentike,

ukrasa, trilera etc.«, s njim je svirao Couperina, Purcella i druge majstore iz vremena

oko 1700. U jednom od tih pisama Knecht opširno govori o tim vježbama i toj glazbi, »gdje u

mnogim komadima gotovo nad svakom notom stoji neki ukras«. »Kad se tako po nekoliko

sati«, nastavlja on, »ne svira ništa drugo osim predraza, trilera i mordenta, prsti budu kao

nabijeni elektricitetom.«

U glazbi je doista uvelike napredovao, u drugoj ili trećoj godini Waldzella čitao je i svirao

notacije, ključeve, harmonijska skraćenja, pravila obilježavanja basa iz svih stoljeća i svih

stilova, prilično vješto, i udomaćio se u carstvu zapadnoevropske glazbe, koliko nam je

sačuvana, na onaj poseban način što proizlazi iz vladanja zanatom, a ne zapostavlja pomno

poštivanje i njegovanje sjetilne i tehničke strane kako bi se prodrlo u sam duh. Njegova

ustrajnost u poimanju sjetilnoga, njegovi napori da iz sjetilnoga i zvukovnoga, iz svega što

uho osjeti, očita duh različitih stilova glazbe, napadno su ga dugo zadržali od stupanja u

predškolu Igre staklenim perlama. Poslije je jednom u svojim predavanjima rekao: - Tko

pozna glazbu samo u ekstraktima što ih je iz nje destilirala Igra staklenim perlama, može biti

dobar igrač Igre staklenim perlama, ali ni izdaleka glazbenik, a vjerojatno ni

povjesničar. Glazba se ne sastoji samo od onih čisto duhovnih titraja i figuracija što smo ih mi

iz nje apstrahirali, kroz sva stoljeća sastojala se ona u prvom redu od radovanja sjetilnome, od

zračenja daha, od udaranja takta, bojenja, trenja i draženja, što sve nastaje miješanjem glasova

kad instrumenti sviraju zajedno. Duh je zasigurno glavni, i pronalaženje novih instrumenata

kao i mijenjanje starih, uvođenje novih tonaliteta i novih konstruktivnih i harmonijskih pravila

i zabrana, sigurno uvijek znače tek geste i samo površnu vanjskost kao što su nošnje i kostimi

različitih naroda; ali, treba sjetilima i intenzivno iskusiti i shvatiti te vanjske i sjetilne značajke

da bi se iz njih razumjela razdoblja i stilovi. Glazba se pravi rukama i prstima,

ustima, plućima, ne samo mozgom, i onaj koji doduše zna čitati note, ali ne vlada nijednim

instrumentom potpuno, ne treba da sudjeluje u razgovoru o glazbi. Tako i povijest glazbe

nikako ne valja shvatiti samo iz neke apstraktne povijesti stila, i tako bi na primjer razdoblja

propadanja glazbe ostala posve neshvaćena kad u njima ne bismo svaki put

prepoznali prevlast sjetilnoga i kvantitativnoga nad duhovnim.

Činilo se neko vrijeme kao da se Knecht odlučio da ne postane ništa drugo nego glazbenik;

toliko je u korist glazbe propuštao sve predmete koji su đacima bili na izboru - među njima i

prvi uvod u Igru staklenim perlama - da ga je pri kraju prvog semestra pročelnik u vezi s

tim pozvao na razgovor. Učenik Knecht nije se dao zastrašiti, tvrdoglavo se pozvao na đačka

prava. Navodno je pročelniku rekao: - Ako zakažem u nekom službenom predmetu nastave,

onda imate pravo da me prekoravate, ali za to vam nisam dao nikakva povoda. Imam,

naprotiv, pravo da od vremena, kojim smijem raspolagati, tri četvrtine ili čak četiri četvrtine

posvetim glazbi. Pozivam se na statut. - Pročelnik Zbinden bio je dovoljno pametan da ne

inzistira, ali je, dakako, upamtio toga đaka i navodno se dugo prema njemu ophodio s

hladnom strogošću.

Više od godinu dana, po svoj prilici oko godinu i po dana, trajalo je to neobično razdoblje

u Knechtovu đačkom životu: normalne, ali ne blistave svjedodžbe, te tiho i - kako se čini po

slučaju s pročelnikom - ponešto prkosno povlačenje, nikakva bilo po čemu upadljiva

prijateljstva, ali zato neobična strast u muziciranju, suzdržavanje od gotovo svih privatnih

predmeta, čak i Igre staklenim perlama. Neke crte u toj slici mladića bez dvojbe su obilježja

puberteta; vjerojatno se u to vrijeme susretao s drugim spolom samo slučajno i s

nepovjerenjem, po svoj prilici je bio - kao i mnogi iz Eschholza, ako kod kuće nisu imali

sestre - prilično plah. Čitao je mnogo i to pogotovo njemačke filozofe: Leibniza, Kanta i

romantičare, od kojih ga je nadasve snažno privlačio Hegel.

Moramo se sad malo podrobnije prisjetiti onoga drugog đaka koji je u Knechtovu životu u

Waldzellu igrao odlučnu ulogu, hospitanta Plinija Designorija. On je bio hospitant, što znači

da je kao gost pohađao elitne škole, naime bez nakane da trajno boravi u Pedagoškoj

provinciji i da stupi u Red. Povremeno je bilo takvih hospitanata, dakako posve rijetko, jer

Odgojno poglavarstvo, naravno, nije nikada pridavalo važnost izobrazbi đaka koji su se nakon

isteka školovanja u elitnoj školi namjeravali vratiti u roditeljsku kuću i u svijet. Međutim, bilo

je starih patricijskih obitelji u zemlji koje su bile osobito zaslužne za Kastaliju u vrijeme

njezina osnutka, a u kojima je vladao još do danas ne posve izumrli običaj da se jedan sin, ako

je bio dovoljno nadaren, pošalje odgajati kao gost u elitnim školama; pravo na to bilo je u tih

nekoliko obitelji postalo tradicijom. Iako su u svakom pogledu podlijegali istim pravilima kao

i svi elitni đaci, ti su hospitanti među ostalim đacima činili iznimku već time što se nisu iz

godine u godinu, kao svi ostali, sve više otuđivali od domovine i svoje obitelji, nego su ondje

provodili svake praznike, pa su među svojim sudrugovima zauvijek ostali gosti i stranci, jer su

zadržali običaj i način mišljenja iz svoje domovine. Njih je čekala roditeljska kuća, svjetovna

karijera, zvanje i ženidba, i samo bi se izuzetno dogodilo da je neki takav đak-gost, ponesen

duhom Provincije, na kraju uz suglasnost obitelji ipak ostao u Kastaliji i pristupio Redu.

Ali mnogi u povijesti naše zemlje poznati državnici, bili su u mladosti gosti-đaci i snažno su

se zalagali za elitne škole u vremenima kad bi se javnost iz ovih ili onih razloga kritički

postavila prema elitnim školama i prema Redu.

Takav je hospitant, dakle, bio Plinio Designori s kojim se nešto mlađi Josef Knecht susreo

u Waldzellu. Bio je to vrlo nadaren mladić, naročito blistav u govorništvu i raspravljanju,

vatren i pomalo nemiran čovjek koji je pročelniku Zbindenu zadavao mnogo briga, jer se kao

đak doduše dobro držao i nije ga trebalo koriti, ali se nimalo nije trudio da zaboravi svoj

izuzetan položaj hospitanta i da se po mogućnosti neupadljivo podredi, nego se slobodno

i ratoborno izjašnjavao za nekastalske i svjetovne nazore. Nije se moglo izbjeći da između te

dvojice đaka nastane poseban odnos: obojica su bili visoko nadareni i pozvani, to ih je činilo

braćom, a u svemu drugome bili su oprečni. Bio bi im trebao neki učitelj s izuzetnim

razumijevanjem i umijećem da izvuče bit iz tako nastalog zadatka i da prema pravilima

dijalektike između tih suprotnosti i iznad njih svaki put iznova omogući sintezu. Pročelniku

Zbindenu tu ne bi nedostajalo ni dara ni volje, nije pripadao onim učiteljima kojima su geniji

neugodni, ali mu je nedostajao za takav slučaj najvažniji preduvjet: povjerenje dvojice

učenika. Plinio, koji se sam sebi sviđao u ulozi autsajdera i revolucionara, bio je prema

pročelniku uvijek vrlo suzdražan; a s Josefom Knechtom bio se na žalost dogodio onaj

neugodan slučaj zbog njegovih privatnih studija, pa se ni on Zbindenu ne bi bio obratio za

savjet. Srećom, tu je, međutim, bio Meštar glazbe. Njemu se Knecht obratio s molbom za

podršku i savjet, i taj se mudri stari glazbenik ozbiljno prihvatio problema, pa je, kao što ćemo

vidjeti, igru majstorski skrenuo. U Meštrovim rukama najveća opasnost i životno iskušenje

mladoga Knechta postali su zadatkom vrijednim pažnje, kojemu se on pokazao doraslim.

Unutrašnja strana pripovijesti o prijateljstvu-neprijateljstvu između Josefa i Plinija ili - bolje -

o toj glazbi o dvije teme, ili - o toj dijalektičkoj igri između dva duha - bila je otprilike

ovakva.

Na početku je, dakako, Designori bio onaj koji je na sebe svraćao suparnikovu pozornost i

privlačio ga. Bio je ne samo stariji, ne samo zgodan i vatren momak koji je znao lijepo

govoriti, bio je ponajprije jedan od onih »vanjskih«, jedan Ne-Kastalac, jedan iz »svijeta«,

čovjek koji ima oca i majku, stričeve, tetke, braću i sestre, netko za koga je Kastalija zajedno

sa svim svojim zakonima, tradicijama i idealima značila samo etapu, dio puta, boravak na

određeno vrijeme. Za tu bijelu vranu Kastalija nije bila svijet, za nj je Waldzell bio škola kao i

druge, za nj povratak u »svijet« nije bio sramota i kazna, na nj nije čekao Red, nego karijera,

brak, politika, ukratko, onaj »realni život« o kojemu je svaki Kastalac potajno osjećao želju

da sazna nešto više, jer »svijet« je za Kastalca bio ono isto što je negda bio za pokornika i

monaha: nešto manje vrijedno i zabranjeno - doduše - ali ne manje tajnovito,

zavodljivo, zadivljujuće. A Plinio eto doista nije tajio svoju pripadnost svijetu, nimalo je se

nije stidio; ponosio se njome. S nekom još napola dječačkom i glumljenom, napola

već svjesnom revnošću, koju je već smatrao svojim programom, naglašavao je svoj drukčiji

soj i koristio se svakim povodom da svoje svjetovne nazore i norme suprotstavi kastalskim i

da ih izloži kao bolje, ispravnije, prirodnije, ljudskije. Pri tom je mnogo operirao s

»prirodom« i sa »zdravim ljudskim razumom«, koji je uspoređivao s izopačenim školskim

duhom, otuđenim od života; nije štedio parole i uzvišene tonove, a ipak je bio mudar i imao

dovoljno ukusa da se ne služi grubim provokacijama, nego je prihvaćao oblike raspravljanja

kakvi su u Waldzellu bili uobičajeni. Htio je braniti »svijet« i naivni život naspram »ohole

skolastičke duhovnosti« Kastalije, ali je želio pokazati da je kadar raditi to oružjem

protivnika; nipošto nije htio biti onaj koji nema kulture, koji naslijepo gaća po cvijetnjaku

duhovnih tvorevina.

Josef Knecht se, kao šutljiv ali pažljiv slušalac, već od početka običavao zadržavati u

pozadini bilo koje manje đačke grupe u kojoj je govornik i središte bio Designori. S

radoznalošću, čuđenjem i zebnjom znao je slušati kako taj govornik izgovara rečenice koje su

razorno kritizirale sve što je u Kastaliji značilo autoritet i svetinju, kojima se u sve sumnjalo i

sve dovodilo u pitanje ili ismijavalo, sve u što je i sam vjerovao. Bio je, doduše, primijetio da

svi slušaoci te govore ne shvaćaju ni izdaleka ozbiljno; mnogi su ih slušali očito samo zabave

radi, kao što se sluša govornik na nekom sajmištu, a često je slušao uzvratne pripomene

kojima su ironizirali ili ozbiljno odbijali Plinijeve napade. Ali uvijek je bilo drugova

okupljenih oko toga Plinija, uvijek je bio u središtu pažnje, i bilo da se baš našao neki oponent

ili ne, ipak se redovito očitovala njegova privlačna moć - nešto nalik zavodljivosti. Kao što je

bilo i drugima, koji su stvarali grupe oko živahna govornika i slušali njegove tirade sa

čuđenjem ili smijehom, tako je bilo i Josefu; unatoč onom osjećaju zebnje, čak straha, što bi

ga spopao za takvih govora, oni su ga neobično privlačili i bili mu ne samo zabavni - ne -

činilo se kao da ga se i posve ozbiljno tiču. Ne tako da bi se u sebi složio s govornikom, ali

bilo je dvojbi o postojanju ili mogućnosti kojih je trebalo samo da postane svjestan, pa da

zbog njih trpi. Isprva to nije bila nikakva teška muka, osjetio se tek malo načet i uznemiren,

imao je neki osjećaj u kojemu se žestoki poriv miješao s lošom savješću.

Morao je doći čas, i došao je: Designori je primijetio da među slušaocima ima jednoga

kome njegove riječi znače više od poticajne ili pak zazorne zabave i zadovoljenja želje za

raspravljanjem, jednoga šutljivog plavog dječaka koji je bio lijep i profinjen, ali pomalo plah,

a čak se crvenio i davao zbunjene, suzdržane odgovore kad bi mu se on ljubezno obratio.

Očito ga je taj mladić već duže vrijeme pratio, mislio je Plinio i naumio ga tada nagraditi

prijateljskom gestom i potpuno ga pridobiti: pozvao ga je toga poslijepodneva da ga posjeti u

njegovoj sobi. Tako olako, međutim, toga plahog i sramežljivog momka nije bilo moguće

privući. Plinio je na svoje iznenađenje morao doživjeti da mu ovaj izmakne i ne odgovori; ni

poziv nije prihvatio; to je opet izazvalo starijega, i on se od toga dana počeo truditi oko

šutljiva Josefa; spočetka, dakako, samo iz taštine, a poslije ozbiljno, jer je tu naslutio

protivnika, možda budućeg prijatelja, možda suprotno. Neprestano je viđao Josefa kako se tu i

tamo pojavljuje u njegovoj blizini, osjećao je da ga pažljivo sluša, a svaki put bi se

plahi momak povukao čim bi mu se on pokušao približiti.

Takvo je vladanje imalo svoje razloge. Odavno je Josef naslutio da ga kod ovoga drugog

očekuje nešto važno, možda nešto lijepo, neko širenje njegova obzorja, neka spoznaja, neko

razjašnjenje, možda čak iskušenje i opasnost, svakako nešto što je trebalo izdržati. Svoj prvi

osjećaj sumnje i želje za kritikom, što su ga Plinijevi govori u njemu probudili, saopćio je

svome prijatelju Ferromonteu, ali ovaj nije tome pridavao toliko važnosti, on je Plinija bio

proglasio umišljenim i razmetljivim tipom kojega ne valja slušati i bio se odmah potom opet

zadubio u svoje glazbene vježbe. Neki je osjećaj Josefu govorio da bi pročelnik bio onaj

kojemu je trebalo iznijeti svoje sumnje i uznemirenost; ali tada - od onoga malog sukoba -

odnosi s njim više nisu bili srdačni i otvoreni: bojao se da ga neće razumjeti, a još je više

strepio da će pročelnik razgovor o buntovniku Pliniju na kraju shvatiti kao neku vrstu

denuncijacije. U toj zbunjenosti, koja je zbog Plinijeva pokušaja prijateljskog približavanja

postajala sve neugodnijom, obratio se naposljetku svome dobrom duhu i dobročinitelju -

Meštru glazbe - vrlo dugim pismom, koje nam je sačuvano. U njemu je između ostaloga

pisao: »Nije mi još jasno nada li se Plinio u meni pridobiti druga istomišljenika ili samo

sugovornika. Nadam se ovo potonje, jer mene obratiti na njegove nazore značilo bi zavesti me

na nevjeru i uništiti mi život koji je već u Kastaliji pustio korijen: ja vani nemam roditelja ni

prijatelja kojima bih se mogao vratiti ako bih to jednom zaželio. Ali iako Plinijevi bezobzirni

govori ne postižu obraćenje niti imaju utjecaja, ja pred njima ostajem zbunjen. Jer - da budem

dokraja iskren spram Vas - poštovani Meštre: meni se u Plinijevu načinu mišljenja ukazuje

nešto što ne mogu naprosto zanijekati, on u meni priziva neki glas koji je povremeno veoma

sklon da mu dade pravo. Bit će da je to glas prirode, a ona spram mog odgoja i u nas

uvriježena načina gledanja stoji u oštroj oprečnosti. Kad Plinio naše učitelje i Meštre naziva

svećeničkom kastom - a nas đake kastriranim krdom što ga vodaju na uzici - onda su to,

dakako, grube i pretjerane riječi, ali možda ipak sadrže nešto istinito, inače me baš ne bi toliko

uznemirile. Plinio zna reći i štogod što zapanjuje i obeshrabruje; primjerice: da je Igra

staklenim perlama korak natrag u feljtonističko razdoblje, puko neodgovorno igranje slovima

u koje smo rastvorili jezik raznih umjetnosti i znanosti; da se sastoji od samih asocijacija i da

se igra sa samim analogijama. Ili: dokazujući bezvrijednost cjelokupnog našega

duhovnog odgoja i našeg intelektualnog ponašanja, ukazuje na našu rezigniranu besplodnost.

Mi analiziramo, na primjer, kaže on, zakone i tehniku svih stilova i razdoblja u glazbi, a sami

ne stvaramo nikakvu novu glazbu. Mi čitamo i tumačimo, kaže on, Pindara ili Goethea, a

sramimo se sami pisati stihove. To su prigovori kojima se ja ne mogu smijati. A to nisu još

oni najgori, oni koji me najviše ranjavaju. Ružno je kad on otprilike kaže kako mi Kastalci

vodimo život umjetno uzgajanih ptica pjevica, a da sami ne zarađujemo svoj kruh, da ne

poznajemo nuždu i životnu borbu, da ništa ne znamo i ne želimo znati o onom dijelu

čovječanstva na čijem se radu i siromaštvu temelji naša luksuzna egzistencija.« I pismo je

završavalo riječima: »Možda sam zloupotrijebio Vaše prijateljstvo i dobrotu, reverendissime,

i spreman sam primiti Vaš prijekor. Kudite me samo, i zadajte mi pokoru, bit ću vam na tome

zahvalan. Ali, nadasve mi je potreban savjet. Sadašnje stanje mogu još kratko vrijeme ovako

izdržati. Pripomoći jednom pravom i plodnom raspletu ne mogu, za to sam preslab i odviše

neiskusan, a što je možda najgore, ne mogu se povjeriti našem gospodinu školskom

pročelniku, osim ako mi to izričito naredite. Zato sam Vas opteretio time što za mene počinje

biti velikom mukom.«

Bilo bi nadasve dragocjeno kad bismo, također crno na bijelom, posjedovali Meštrov

odgovor na ovaj poziv u pomoć. Odgovor je, međutim, bio usmen. Kratko vrijeme nakon

Knechtova pisma stigao je Magister musicae osobno u Waldzell, gdje je trebao održati ispite

iz glazbe, pa se za vrijeme svoga tamošnjeg boravka veoma zauzeo za svoga malog prijatelja.

O tome znamo iz kasnijega Knechtova pričanja. Nije mu situaciju učinio lakom. Počeo je time

što je Knechtove školske svjedodžbe, kao i njegove privatne studije, podvrgnuo pomnom

ispitivanju, i za te studije utvrdio da su odviše jednostrane, u tome je dao pravo pročelniku

škole u Waldzellu i uznastojao da to i Knecht ovome prizna. Za Knechtovo vladanje spram

Designorija dao je točne smjernice i nije otputovao dok nije i o tom pitanju porazgovarao s

pročelnikom Zbindenom. Posljedica je bila ne samo neobična i svim sudionicima

nezaboravna igra borbe između Designorija i Knechta, nego i posve nov odnos između ovoga

i pročelnika. Taj odnos ni prije ni poslije nije bio baš srdačan ili tajnovit kao onaj s Meštrom

glazbe, ali bio je jasan i opušten.

Uloga koja je tada pripala Knechtu odredila je njegov život za duže vrijeme. Bilo mu je

dopušteno da prihvati Designorijevo prijateljstvo, da iskusi njegov utjecaj i njegove napade, a

da se učitelji u to ne miješaju niti ih nadziru. Od mentora je, međutim, bio dobio zadatak da

pred tim kritičarom brani Kastaliju i da sukobljavanje nazora dovede na najviši nivo; to je

među ostalim značilo da se Josef morao temeljito upoznati s osnovama reda koji je vladao u

Kastaliji i u Redu, te ih je morao neprestance imati na umu. Govornička nadmetanja između

dvojice sprijateljenih protivnika uskoro su se pročula, i svi su grnuli da čuju njihove raspre.

Designorijev agresivan i ironični ton postajao je finiji, njegove formulacije strože i

odgovornije, njegova kritika više činjenična. Dotada je u toj borbi Designori bio onaj koji je

imao prednost; on je bio iz »svijeta«, on je imao iskustvo, svjetovne metode i sredstva

napadanja, a i nešto od svjetovne bezobzirnosti, iz razgovora s odraslima kod kuće znao je sve

što svijet spočitava Kastaliji. Sada su ga Knechtove replike prisiljavale da uvidi kako on,

doduše, dobro poznaje svijet, bolje nego ijedan Kastalac, ali da nipošto tako dobro ne poznaje

Kastaliju i njezin duh kao oni koji su tu kod kuće i kojima je Kastalija domovina i sudbina.

Učio je uviđati i naučio postupno i priznavati da je on tu gost, da nije domaći, te da ne samo

vani, nego i tu u Pedagoškoj provinciji postoje stoljetna iskustva i stvari koje se same po sebi

razumiju, da i tu postoji tradicija, čak jedna »priroda« koju je on samo djelomično upoznao i

koja je sada iskazala svoj zahtjev za poštovanjem, putem svoga glasnogovornika, Josefa

Knechta. Na drugoj je strani Knecht - da bi udovoljio svojoj ulozi kao apologet - bio primoran

da uz pomoć studija, meditacije i autodiscipline sve bolje upoznaje i posve usvoji ono što je tu

imao braniti. U retorici je Designori ostao i dalje nadmoćan, pun žara i prirođene ambicije;

bila mu je tu od pomoći stanovita svjetska naobrazba i duhovitost, znao je i u porazu posebno

još misliti na slušatelje i sebi osigurati dostojanstveno ili duhovito povlačenje, dok je Knecht,

kad bi svoga protivnika stjerao u tjesnac, znao reći: - O tome još moram razmišljati, Plinio.

Pričekaj nekoliko dana, podsjetit ću te na to.

Premda je taj odnos tako poprimio doličan oblik, a za sudionike i slušaoce raspri postao

neizostavnim elementom ondašnjeg školskog života u Waldzellu, za Knechta su se i muka i

sukob jedva ublažili. Zahvaljujući velikom povjerenju i odgovornosti što su mu time bili

udijeljeni, svladavao je svoj zadatak, a što ga je bez vidljiva oštećenja obavljao, dokaz je

snage i dobra ustrojstva njegove naravi. Potiho je, međutim, morao mnogo trpjeti. Ako je

osjećao prijateljstvo za Plinija, nije ga osjećao samo za privlačna i duhovita druga, za

okretnoga i rječitog Plinija, nego ništa manje i za onaj strani svijet što ga je njegov prijatelj i

protivnik zastupao, što ga je u njegovu liku i u njegovim riječima i potezima upoznavao ili

naslućivao, za onaj takozvani »realni« svijet, u kojemu su postojale nježne majke i djeca,

gladni ljudi i sirotinjski domovi, novine i izborne kampanje, onaj primitivni i ujedno rafinirani

svijet u koji se Plinio za svakih praznika vraćao da bi posjetio roditelje i braću, da bi udvarao

djevojkama, prisustvovao skupovima radnika ili da bi kao gost posjećivao otmjene klubove,

dok je Knecht ostajao u Kastaliji, planinario i plivao s drugovima, vježbao Frobergerove

ricercare ili čitao Hegela.

Nije Josefa mučilo pitanje pripada li u Kastaliju i je li ispravno što vodi kastalski život,

život bez roditelja, bez niza basnoslovnih razonoda, život bez novina, život i bez bijede i gladi

- uostalom, ni Plinio, koji je znao elitnim đacima tako prodorno predbacivati trutovsku

egzistenciju, nije nikada dotad gladovao niti je sam zarađivao kruh. Ne, taj Plinijev svijet nije

bio bolji ni ispravniji. Ali bio je tu, i - kao što je znao iz povijesti svijeta - uvijek je postojao i

uvijek je bio sličan današnjemu, i mnogi narodi nisu poznavali nikakav drugi svijet osim toga,

nisu znali ništa o elitnim školama i Pedagoškoj provinciji, o Redu, Meštrima i Igri staklenim

perlama. Velika većina svih ljudi na cijeloj zemlji živjela je drukčije nego što se živjelo u

Kastaliji, jednostavnije, primitivnije, opasnije, manje zaštićeno i s manje reda. A taj primitivni

svijet bio je svakom čovjeku urođen, nešto se od njega osjećalo u vlastitu srcu,

nekakva radoznalost za nj, neka čežnja za njim, nešto sućuti s njime. Pravedno o njemu

prosuditi, sačuvati mu u vlastitu srcu stanovito pravo domovine, a ipak mu ponovo ne

potpasti, to je bila zadaća. Jer postojao je pokraj i iznad njega drugi svijet, onaj kastalski,

duhovni svijet, uređeniji, zaštićeniji svijet, ali svijet kojemu su bili potrebni

neprekidan nadzor i vježba, svijet hijerarhije. Služiti njoj, a pri tom ne učiniti krivo onome

drugom svijetu, ili ga prezirati ali ga i ne promatrati kradomice s bilo kakvim nejasnim

htijenjem ili čežnjom, moralo bi biti ono pravo. Taj mali kastalski, uostalom, služio je onome

drugom, velikom svijetu, opskrbljivao ga učiteljima, knjigama, metodama, vodio brigu o

očuvanju čistoće u duhovnim djelatnostima i ćudoređu, i bio je otvoren - kao škola i utočište -

onome malom broju ljudi koji su, čini se, bili određeni da svoj život posvete duhovnome i

istini. Samo, zašto ta dva svijeta naoko nisu živjela u harmoniji i bratstvu jedan kraj drugoga i

jedan u drugome, zašto nije bilo moguće oba njegovati i sjediniti u sebi?

Jedan od malobrojnih posjeta Meštra glazbe pao je baš u vrijeme kad se Josef - umoran i

shrvan od svoga zadatka - jako mučio da održi ravnotežu. Meštar je to mogao zaključiti po

nekim mladićevim napomenama, ali je to mnogo jasnije pročitao iz njegova prenapregnutog

izgleda, njegovih nemirnih pogleda, iz njegova ponešto smušena držanja. Postavio je nekoliko

istraživačkih pitanja, naišao na nevoljkost i oklijevanje, odustao od pitanja i poveo ga -

ozbiljno time zabrinut - sa sobom u jednu vježbaonicu, pod izlikom da mu želi priopćiti neko

malo glazbeno otkriće. Naredio mu je da donese i ugodi klavikord i upleo ga u najprivatniju

lekciju o nastanku sonatne forme, sve dok učenik nije donekle zaboravio na svoje

brige, predao se i opustio, te zahvalno slušao njegove riječi i njegovo sviranje. Meštar je sebi

strpljivo dao vremena da ga dovede u stanje spremnosti i prijemljivosti, kakvo u njega više

nije bio zatekao. A kad je to uspjelo, kad je završio svoje predavanje i na kraju odsvirao jednu

od Gabrijelijevih sonata, ustao je, počeo polako hodati gore-dolje po maloj sobi i pričao:

- Ova me sonata jednom prije mnogo godina veoma zaokupila. Bilo je to još u godinama

moga slobodnog studija, još prije nego što sam pozvan da budem učitelj, pa potom Meštar

glazbe. Imao sam tada ambiciju da izradim povijest sonate, s novim gledištima, ali je onda

došlo jedno vrijeme kad ne samo da više nisam napredovao, nego sam sve više i više dvojio

imaju li ta glazbena i povijesna istraživanja uopće kakvu vrijednost, jesu li doista nešto više

od isprazna sviranja za dokone ljude i nisu li tek bezvrijedan duhovno-umjetnički

nadomjestak za pravi, življeni život. Ukratko, morao sam proživjeti jednu od kriza u kojima

nam se čitav studij, svi duhovni napori, duh uopće čine dubioznima i obezvrijeđenima i kad

smo skloni zavidjeti svakom seljaku koji ore, i svakom ljubavnom paru u predvečerje, ili čak

svakoj ptici što pjeva na stablu i svakom cvrčku što cvrči u ljetnoj travi, jer nam se čini da

oni žive prirodno, Ispunjeno i sretno, a o njihovim mukama i teškoćama, o opasnostima i

patnjama njihova života ne znamo baš ništa. Ukratko, tako sam bio prilično

izgubio ravnotežu, nije to bilo lijepo stanje, bilo je čak razmjerno teško podnošljivo. Izmišljao

sam najneobičnije mogućnosti bijega i oslobađanja, mislio sam da odem u svijet kao muzikant

i da sviram za ples na svadbama, pa da se, kao u starim romanima, pojavio kakav strani korteš

i pozvao me da obučem neku uniformu i priključim se bilo kakvoj trupi i bilo kakvu ratu, bio

bih pošao za njim. A zatim je išlo kako često biva u takvim stanjima: izgubio sam se tako jako

da više nisam znao sam sa sobom izići na kraj i trebao sam pomoć.

Stao je načas i smijao se preda se. Zatim je nastavio: - Razumije se, imao sam - prema

propisima - studijskog savjetnika, i bilo bi, dakako, razumno i ispravno i moja dužnost da sam

od njega potražio savjet. Ali to je već tako, Josefe: baš kad se zapadne u teškoće i skrene s

puta i nadasve treba nekakva korekcija, onda smo najmanje skloni tome da se vratimo na

normalan put i da potražimo normalnu korekciju. Moj studijski savjetnik nije bio zadovoljan

mojom posljednjom kvartalnom svjedodžbom, ozbiljno mi je prigovarao, ali ja sam vjerovao

da sam na putu prema novim otkrićima i spoznajama i donekle sam mu zamjerio prigovore.

Ukratko, nisam htio ići k njemu, nisam htio puzati pod križem i priznati da je imao pravo.

Ni svojim drugovima nisam se htio povjeriti, ali je tu bio jedan čudak u mome susjedstvu,

kojega sam poznavao samo iz viđenja i po pričanju drugih, poznavalac sanskrta s nadimkom

»Yogin«. U jednom trenutku, kad je moje stanje postalo dovoljno nepodnošljivo, otišao sam

tome čovjeku, čijem sam se samotničkom i čudnom liku prije u isti mah malo podsmijavao i

divio. Potražio sam ga u njegovoj ćeliji i htio mu se obratiti, ali sam ga našao potpuno

zadubljena, pri tom je bio u obrednom indijskom položaju i nije se moglo do njega doprijeti,

lebdio je tiho se smiješeći u potpunoj izdvojenosti, nisam mogao učiniti ništa drugo nego

ostati kraj vrata i čekati dok se vrati iz svoje utonulosti. Trajalo je vrlo dugo, trajalo je sat i

dva sata, naposljetku sam se umorio i polako se spustio na pod; ondje sam sjedio, oslonjen o

zid, i dalje čekao. Na kraju sam vidio kako se čovjek polako budi, pokrenuo je malo

glavu, pomaknuo ramena, polako raskrižio prekrižene noge, i, kad se spremio ustati, pao mu

je pogled na mene. ’Što želiš ti?’ pitao je. Ustao sam i rekao, a da nisam ništa bio promislio i

da nisam zapravo znao što govorim: ’To su sonate Andree Gabrielija.’ On se potpuno

uspravio, sjeo na svoj jedini stolac, zauzeo mjesto uz rub stola i upitao: ’Gabrieli? Pa što ti je

on napravio sa svojim sonatama?’ Počeo sam mu pripovijedati što mi se događalo,

ispovijedati mu se kako je to sa mnom. Pitao me, s točnošću koja je djelovala upravo

pedantno, o mojoj povijesti, o studiju u vezi s Gabrielijem i sonatama, htio je znati kad sam

bio ustao, kako sam dugo čitao, koliko sam muzicirao, u koje sam doba jeo i kad sam bio

legao spavati. Bio sam mu se povjerio, čak se nametnuo, pa sam morao trpjeti njegova pitanja

i odgovarati, ali su me ona postidjela, išla su sve nemilosrdnije u pojedinosti, analizirao je moj

duhovni i moj moralni život za posljednjih tjedana i mjeseci. Tada je naglo ušutio, Yogin, i

kad to nisam mogao shvatiti, trgnuo je ramenima i rekao: ’Zar sam ne vidiš u čemu je

pogreška?’ Ne, nisam mogao vidjeti. I on je onda zapanjujuće točno rekapitulirao sve što je od

mene ispitivanjem saznao, sve po redu do prvih znakova umora, otpora i

duhovne presićenosti, i dokazao mi da se to moglo dogoditi samo nekome tko odviše

slobodno i bezglavo uči, te da je za mene krajnje vrijeme da ponovo - uz tuđu pomoć -

steknem nadzor nad sobom i svojim snagama. Morao sam se, tako mi je objasnio - kad sam

sebi već bio priuštio slobodu da odustanem od redovitih vježbi meditacije - već kod prvih

loših posljedica barem sjetiti što sam propustio i to ispraviti. I imao je potpuno pravo. Bio sam

već dugo propuštao meditiranje, nisam imao vremena, nikad nisam imao volje i bio sam

rastresen ili odviše ponesen svojim proučavanjem i uzbuđen - čak sam s vremenom bio

potpuno izgubio svijest o tome da trajno griješim propuštajući, i morao me, kad sam bio

gotovo propao i zdvojan, tek tada netko drugi na njih podsjetiti. I doista sam imao strašne

muke da se trgnem iz zapuštenosti, morao sam se vratiti školskim i početničkim vježbama

meditacije, samo da bih postupno opet stekao sposobnost pribiranja i zadubljivanja.

Meštar je završio svoju šetnju po sobi uz mali uzdah i s riječima: - Tako je meni tada bilo, i

još me i danas malo stid o tome govoriti. Ali ovako je to, Josefe: što više od sebe zahtijevamo,

ili, što više pojedini zadatak od nas zahtijeva, to smo upućeniji na izvor snage u meditaciji,

na uvijek novo mirenje između duha i duše. I - znao bih za to još mnogo primjera - što nas

intenzivnije zaokupi neki zadatak, brzo nas uzbudi i ponese, brzo umori i pokunji, to se lakše

može dogoditi da zanemarimo ovaj izvor, kao što se kod potpune zanesenosti nekim

duhovnim radom lako zapusti tijelo i njegova njega. Svi su doista veliki ljudi svjetske

povijesti znali ili meditirati ili su nesvjesno poznavali put onamo kamo nas vodi meditiranje.

Ostali, čak i oni najdarovitiji i najsnažniji, svi su na kraju klonuli i propali, jer su ih njihova

zadaća ili njihov ambiciozni san toliko prisvojili, toliko zaokupili i učinili opsjednutima te

su izgubili sposobnost da se svaki put iznova oslobode aktualnoga i da se distanciraju. Ali, ti

to dobro znaš, to se uči već u prvim vježbama. To je nesumnjiva istina. Koliko je to

nemilosrdno istinito, vidi se tek kad se jednom izgubi put.

Ova je priča toliko djelovala na Josefa da se, naslutivši opasnost što mu je prijetila, s

obnovljenom predanošću posvetio vježbama. Duboko ga se dojmilo to što mu je Meštar prvi

put otkrio djelić iz svoga posve osobna života, iz svoje mladosti i studentskog doba; prvi put

mu posta jasno da je i jedan polubog, jedan Meštar mogao jednom biti mlad i na stranputici.

Sa zahvalnošću je osjetio koliko mu je povjerenja štovani Meštar iskazao svojom ispoviješću.

Bilo je, dakle, moguće doći u zabludu, zamoriti se, počiniti greške, ogriješiti se o pravila, pa

ipak s time izići opet na kraj, naći put natrag i napokon postati Meštrom. Krizu je prebrodio.

U one dvije do tri godine u Waldzellu, dok je trajalo prijateljstvo između Plinija i Josefa,

doživljavala je škola zajedno s njima tu predstavu natjecateljskog prijateljstva kao neku

dramu, u kojoj su svi pomalo sudjelovali, od pročelnika do najmlađega učenika. Dva su se

svijeta, dva načela bila utjelovila u Knechtu i Designoriju, jedan je podsticao drugoga, svaka

je raspra postajala svečanim i reprezentativnim natjecanjem koje se ticalo sviju. A kako je

Plinio sa svakoga prazničkog posjeta, iz svakog zagrljaja s matičnim tlom donosio nove

snage, tako je i Josef iz svakog razmišljanja, iz svakoga štiva, iz svake vježbe meditiranja, iz

svakog susreta s Magistrom musicae upijao nove snage i bivao doličnijim predstavnikom i

odvjetnikom Kastalije. Jednoć, još kao dijete, bijaše doživio prvo pozvanje. Sada je

doživljavao drugo, i te su ga godine kalile i oblikovale u ličnost savršenog Kastalca. Bijaše

već odavno apsolvirao i prvu nastavu Igre staklenim perlama, a sada je već počeo, za vrijeme

praznika i pod nadzorom jednog voditelja Igre, smišljati vlastite Igre staklenim perlama. Tu je

onda otkrio jedan od najizdašnijih izvora radosti i unutarnjeg opuštanja; od vremena njegovih

nezasitnih vježbi na čembalu i klavikordu s Carlom Ferromonteom ništa mu nije toliko

godilo, toliko ga trijeznilo, jačalo, potvrđivalo i usrećivalo kao prvi prodori u zvjezdani svijet

Igre staklenim perlama.

Upravo iz tih godina potječu one pjesme mladog Josefa Knechta što su se očuvale u

Ferromonteovu prijepisu; lako je moguće da ih je bilo više nego što je doprlo do nas, a može

se pretpostaviti da su mu i te pjesme, od kojih su prve nastale još prije Knechtova uvođenja u

Igru staklenim perlama, pomogle u provođenju one uloge i u tome da prebrodi one kritične

godine. Svaki će čitalac tu i tamo u tim stihovima, dijelom umjetničkim, dijelom napisanim na

brzinu, otkriti tragove duboke potresenosti i krize kroz koju je Knecht tada prolazio pod

Plinijevim utjecajem. U mnogim stihovima odzvanja neka teška uznemirenost, temeljita

sumnja u samoga sebe i u smisao svoga postojanja, dok mu u pjesmi »Igra staklenim

perlama«, čini se, uspijeva pobožna predanost. Stanovitog odavanja priznanja Plinijevu

svijetu, djelić pobune protiv nekih kastalijskih domaćih zakona, bilo je, uostalom, već i u

samoj činjenici što je on te pjesme pisao i što ih je čak povremeno pokazivao nekolicini

drugova. Jer, dok se Kastalija uglavnom već odrekla stvaranja umjetničkih djela (tu se čak i

glazbena produkcija poznaje i podnosi samo u obliku stilistički strogo ograničenih vježbi

kompozicije), pisanje pjesama slovilo je kao nešto uopće nezamislivo, nešto vrlo smiješno i

kažnjivo. Te pjesme, međutim, nisu djelo dokonog igranja; bio je potreban žestoki pritisak da

podstakne takvo stvaralaštvo, i valjalo je imati stanovite prkosne odvažnosti da se ti stihovi

napišu i da se njihov tvorac ne zataji.

Neka ne bude prešućeno da je i Plinio Designori pod utjecajem svoga protivnika doživio

znatne promjene i da se razvijao, i to ne samo u smislu odgajanja i pročišćavanja svojih

metoda borbe. U kolegijalnim i borbenim rasprama u tim školskim godinama vidio je kako se

njegov suigrač neprestano izgrađuje, razvijajući se u uzorna Kastalca, duh Provincije

ukazivao mu se u liku prijatelja sve vidljivije i sve življe, i, kao što je on njega do stanovite

točke vrenja bio zarazio atmosferom svoga svijeta, i sam je udisao taj kastalski zrak i

podlijegao njegovoj draži i njegovu utjecaju. U posljednjoj godini njegova školovanja

ondje, nakon jedne dvosatne rasprave o idealnosti i opasnostima življenja svećeničkim

životom, što su je vodili u nazočnosti najviše klase Igrača staklenim perlama, poveo je

Josefa na šetnju i tom prilikom dao priznanje koje citiramo prema jednom Ferromonteovu

pismu: »Odavno, dakako, znam, Josefe, da ti nisi onaj pobožni vjernik Igre staklenim perlama

ni kastalijski svetac čiju ulogu tako sjajno igraš. Svaki od nas stoji na istaknutu mjestu, u

jednoj bitki, i svaki od nas dobro zna da ono protiv čega se bori s pravom postoji i ima svoje

neprijeporne vrijednosti. Ti stojiš na strani visoko njegovana duha, ja na strani prirodna

života. U našoj si borbi naučio nazrijeti opasnosti prirodna života i uzeti ih na nišan; tvoja je

dužnost ukazivati na to da prirodan, naivni život bez duhovne stege može postati močvarom i

povući natrag u životinjsko i još dublje. Ja opet moram uvijek iznova podsjećati na to koliko

je smion, opasan i, naposljetku, besplodan život koji je upućen samo na duh. Dobro, svatko

brani ono u prednost čega vjeruje, ti duh, a ja prirodu. No nemoj mi zamjeriti, ponekad mi se

pričini kao da ti mene uistinu i naivno smatraš nečim poput neprijatelja vašega kastalskog

načina, čovjekom kojemu vaše učenje, vježbe i igre u biti znače samo trice, premda i' sam

jedno vrijeme iz ovih ili onih razloga u njima sudjeluje. Ah, dragi moj, koliko si u zabludi ako

to doista vjeruješ! Priznat ću ti da prema vašoj hijerarhiji osjećam upravo ludu naklonost, da

me ona često ushićuje i privlači, kao sama sreća. Priznat ću ti, također, da sam prije nekoliko

mjeseci, dok sam neko vrijeme bio kod kuće, kod roditelja, u jednom razgovoru sa svojim

ocem izvojštio i postigao da mi dopusti da ostanem Kastalac i pristupim Redu, ako to na

kraju moga školovanja bude moja želja i odluka; i bio sam sretan kad je naposljetku dao svoj

pristanak. Ali, neću ga iskoristiti, to odnedavno znam. O ne, nisam izgubio volju! Ali sve

bolje vidim sebe: za mene bi ostanak kod vas značio bijeg, doličan možda i plemeniti bijeg,

ali ipak bijeg. Vratit ću se i postati svjetovnjakom. Ali svjetovnjakom koji ostaje zahvalan

vašoj Kastaliji, koji će i dalje provoditi mnoge od vaših vježbi i koji će svake godine

sudjelovati u velikoj svetkovini javne Igre staklenim perlama.«

Duboko dirnut, Knecht je saopćio to Plinijevo priznanje svome prijatelju Ferromonteu, a

ovaj je priči dodao, baš u tom pismu, ove riječi: »Meni, glazbeniku, ovo priznanje Plinija,

prema kojemu nisam uvijek bio pravedan, bilo je nalik glazbenom doživljaju. Suprotnosti:

svijet i duh, ili: Plinio i Josef, bile su se pred mojim očima iz borbe dvaju nepomirljivih načela

sublimirale u pravi koncert.«

Kad je Plinio završio svoj četvorogodišnji školski tečaj i imao se vratiti kući, donio je

pročelniku pismo svoga oca koji je pozivao Josefa Knechta na praznike. To je bio neuobičajen

prijedlog. Praznici za putovanje i boravak izvan Pedagoške provincije postojali su doduše,

ali ponajprije u svrhu studija, ne odviše rijetko, ali su ipak bili izuzetak i odobravali su se

samo starijima i prokušanijim studentima, a nikada učenicima. Pročelnik Zbinden smatrao je

taj poziv, budući da je došao iz jedne tako cijenjene kuće i od tako štovana čovjeka,

dovoljno važnim da ga nije na svoju ruku odbio, nego ga je podnio odboru Odgojnog

poglavarstva, koji je na nj brzo odgovorio lakonskim ne. Prijatelji su se morali oprostiti jedan

od drugoga.

- Pokušat ćemo opet jednom s pozivom - rekao je Plinio - jednom će se već posrećiti.

Moraš jedanput vidjeti moju roditeljsku kuću, upoznati moje ljude i vidjeti da smo i mi ljudi,

a ne samo neke ništarije od svjetovnih i poslovnih ljudi. Veoma ćeš mi nedostajati. I nastoj,

Josefe, da se u ovoj kompliciranoj Kastaliji uskoro uspneš do vrha; ti si doduše vrlo podoban

za člana hijerarhije, ali po mom mišljenju ipak više za poglavara nego za slugu, unatoč tvome

imenu. Predskazujem ti veliku budućnost, jednog ćeš dana biti Magister i pripadati među

presvijetle.

Josef ga je tužno pogledao.

- Samo se rugaj! - rekao je boreći se s ganućem, tronut rastankom. - Nisam tako

ambiciozan kao ti, i, ako ikada dospijem do nekog položaja, ti ćeš već odavno biti predsjednik

ili gradonačelnik, profesor na visokoj školi ili savezni savjetnik. Misli lijepo na nas, Plinio, i

na Kastaliju, ne otuđi nam se potpuno! Mora biti u vas vani i nekoliko ljudi koji o Kastaliji

znaju nešto više od dosjetki što se ondje prave na naš račun.

Stisnuli su jedan drugome ruku, i Plinio je otputovao. U njegovoj posljednjoj godini u

Waldzellu postalo je oko Josefa vrlo mirno, njegova izložena i naporna funkcija - u stanovitu

smislu - javne ličnosti bila je naglo prestala, Kastaliji više nije bio potreban branitelj. U toj

godini posvetio je svoje slobodno vrijeme pretežno Igri staklenim perlama koja ga je sve više

i više privlačila. Sveščić bilježaka iz toga vremena, o značenju i teoriji Igre,

započinje rečenicom: »Ukupnost života, fizičkog kao i duhovnog, jedan je dinamički fenomen

od kojega Igra staklenim perlama u biti zahvaća samo estetsku stranu i poima je pretežno kao

sliku ritmičkih zbivanja.«

GODINE STUDIJA

Josefu Knechtu bile su tada oko dvadeset četiri godine. Otpuštanjem iz Waldzella završeno

je njegovo đačko doba i počele su godine slobodna studija; s izuzećem nedužnih godina

dječaštva u Eschholzu bile su to vjerojatno najvedrije i najsretnije godine njegova života.

Svaki put ima nečega divnog i dirljivo lijepog u radosti tumaranja za otkrićima i osvajanjem,

u mladića koji - prvi put oslobođen školskog zapta - kreće u susret novim obzorima

duha kojemu se još nijedna iluzija nije rasplinula i u kojega se još nisu javile sumnje u vlastitu

sposobnost beskrajne požrtvovnosti ni u bezgraničnost duhovnoga svijeta. Za nadarenost

poput Knechtove, koju neka određena sklonost nije natjerala već zarana da se usredotoči na

jedan stručni predmet, nego je po svojoj naravi težila cjelovitosti, sintezi i sveobuhvatnosti,

takvo proljeće slobode studiranja često je doba intenzivne sreće, gotovo zanosne opijenosti;

bez prethodne stege u elitnoj školi, bez duševne higijene stečene vježbama meditacije i bez

blago provedena nadzora Odgojnog poglavarstva, ta bi sloboda značila veliku opasnost za

takvu darovitost i morala bi mnogima postati kobnom, kao što se dogodilo nebrojenim visoko

nadarenim ljudima u razdobljima prije našega današnjeg poretka, u pretkastalskim stoljećima.

Na visokim školama tih vremena u nekim je razdobljima sve upravo vrvjelo od

mladića laustovske naravi koji bi se s punim jedrima otisnuli na burno more znanosti i

akademske slobode i morali pretrpjeti sve brodolome neobuzdana diletantizma; i sam je Faust

prototip genijalna diletantizma i njegove tragike. U Kastaliji studenti imaju čak neizmjerno

veću duhovnu slobodu nego što je ikad bilo na sveučilištima pređašnjih vremena, jer su za

studij raspoložive mogućnosti mnogo obilnije; osim toga, u Kastaliji nema nikakvih utjecaja

ni ograničenja uslijed materijalnih obzira, roditeljskih ambicija, strahovanja ili siromaštva,

izgleda na zaradu i karijeru i tako dalje. U akademijama, seminarima, bibliotekama, arhivima,

laboratorijima Pedagoške provincije svi su studenti ravnopravni s obzirom na podrijetlo i

izglede za budućnost; slijed u hijerarhiji ovisi isključivo o intelektualnim i karakternim

svojstvima i odlikama đaka. U materijalnom i duhovnom smislu u Kastaliji nema većine

onih sloboda, primamljivih prilika i opasnosti, čijom žrtvom postanu mnogi nadareni đaci

svjetovnih visokih škola; i u Kastaliji ima još dovoljno opasnosti, demonije i mogućnosti

opsjene - ta gdje bi ljudsko postojanje uopće i moglo biti bez njih? - ali su kastalskom

studentu ipak uskraćene mnoge mogućnosti skretanja, razočaranja i propadanja. Ne može mu

se dogoditi da se oda pijanstvu, niti može svoje mladenačke godine potratiti s brbljavcima ili s

tajnim družbama kakve su osnivala stanovita studentska pokoljenja prijašnjih vremena, a ne

može ni odjednom ustanoviti da mu je svjedodžba zrelosti zabluda, da tek za vrijeme studija

otkriva rupe iz svog školovanja koje više nemože popuniti; od takvih ga nevolja štiti kastalski

poredak. Ni opasnost da se potroši na žene ili sportske ekscese nije velika. Što se žena tiče,

kastalski student ne poznaje brak s njegovim privlačnostima i opasnostima, a ni prenemaganje

mnogih prošlih epoha, koje je studente sililo na spolnu uzdržljivost ili upućivalo na više-

manje potkupljive ili bludne žene. Kako za Kastalce nema braka, tako nema ni morala koji bi

se odnosio na brak. Budući da za Kastalce ne postoji novac i gotovo nikakvo vlasništvo, ne

postoji ni kupovanje ljubavi. U Provinciji je običaj da se građanske kćeri ne udaju odveć rano,

a u godinama prije braka čini im se student i učenjak baš vrlo poželjnim za ljubavnika; taj ne

pita za podrijetlo i bogatstvo, a navikao da duhovnim sposobnostima pridaje bar isto toliko

važnosti kao životnima, uglavnom ima mašte i duha, te mora - jer nema novca - plaćati više

od drugih: osobnim ulogom. Studentska dragana u Kastaliji ne poznaje pitanje: hoće li se

mnome oženiti? Ne, on se njome neće oženiti. Doduše, zapravo se i to već dogodilo; tu i tamo

dogodio se izuzetan slučaj da se neki elitni student radi vjenčanja vratio u građanski svijet,

odrekavši se Kastalije i pripadnosti Redu. Svejedno, tih nekoliko slučajeva otpadništva u

povijesti škola i Reda jedva da znače nešto više od kurioziteta.

Stupanj slobode i samoodređenja, što ga đak elitne škole uživa kad se nakon otpuštanja iz

pripremnih škola nađe suočen sa svim područjima znanosti i istraživanja, zapravo je vrlo

visok. Ako sklonosti i zanimanje nisu od početka uži, ta je sloboda ograničena samo obvezom

svakoga slobodnog studenta da za svako polugodište podnese plan studija, a vlasti blago

nadziru njegovo provođenje. Za svestrano nadarene i zainteresirane - a Knecht je pripadao

njima - u prvih nekoliko godina studija u toj dalekosežnoj slobodi ima nečega čudesno

primamljivog, što ushićuje. Upravo tim svestrano zainteresiranima, ako se baš nisu odali

klatarenju, Poglavarstvo dopušta gotovo rajsku slobodu; đak se po želji smije ogledati u svim

znanostima, pomiješati najraznovrsnija područja studija jedno s drugim, zaljubiti se istodobno

u šest ili osam znanosti ili se od početka držati svoga užeg izbora; osim pridržavanja općih

moralnih pravila života, koja vrijede za Provinciju i Red, od njega se ne zahtijeva ništa nego

jednom godišnje izvještaj o predavanjima što ih je odslušao, o pročitanom štivu i o radu u

zavodima. Točnija provjera i ispitivanje njegovih dostignuća počinje tek u vezi s pohađanjem

stručno-znanstvenih tečajeva i seminara, kojima pripadaju i tečajevi Igre staklenim perlama i

visoke muzičke škole; tu se, dakako, svaki student mora podvrći službenim ispitima i pisati

radnje prema zahtjevu voditelja seminara, što je samo po sebi razumljivo. Međutim, nitko ga

ne tjera na te tečajeve, on može slobodno i više semestara, po želji i godinama, samo sjediti u

bibliotekama i slušati predavanja. Studenti, kojima treba više vremena da se vežu uz jedno

uže područje znanosti, tako doduše odgađaju prijem u Red, ali im je to s velikim strpljenjem

dopušteno, a u njihovu tumaranju kroz sve moguće znanosti i načine studiranja pruža im se

čak podrška. Osim valjana vladanja od njih se jednom godišnje zahtijeva samo da sastave svoj

»životopis«. Tom starom i često izrugivanom običaju zahvaljujemo tri - za njegovih godina

studija napisana - Knechtova životopisa. U njima, dakle, nije riječ - kao u pjesmama nastalim

u Waldzellu - o posve dragovoljnoj i neslužbenoj, gotovo potajnoj i više-manje zabranjenoj,

nego o uobičajenoj i službenoj vrsti književne djelatnosti. Već u najranija vremena Pedagoške

provincije uvriježio se običaj da se od mlađih studenata, to jest onih koji još nisu primljeni u

Red, povremeno zahtijeva pisanje posebne vrste sastava ili stilske vježbe - takozvanog

»životopisa« - što znači fiktivne, u koje mu drago prošlo vrijeme smještene autobiografije.

Učenik bi dobio zadatak da se preseli u neku sredinu i kulturu, u duhovnu klimu bilo kojega

pređašnjeg razdoblja, te u njemu zamisli sebi primjerenu egzistenciju; već prema vremenu i

modi, rado se birao carski Rim, Francuska sedamnaestog ili Italija petnaestog stoljeća, Atena

u Periklovo vrijeme ili Austrija iz Mozartova doba, a u filologa je bilo postalo običajem

da svoje životne romane sastavljaju na jeziku i u stilu zemlje i vremena u koje su smješteni;

povremeno je bilo vrhunskih, majstorskih životopisa u stilu kurije papinskoga Rima oko

1200. godine, na redovničkom latinskom, na talijanskom iz Cento Novelle Antiche, na

Montaigneovu francuskom, na baroknom njemačkom Martina Opitza. U tom slobodnom

obliku igranja nastavljao je postojati neki ostatak starog azijatskog vjerovanja u ponovno

rađanje i seobu duše; svim učiteljima i đacima bila je bliska zamisao da su njihovoj

suvremenoj egzistenciji možda prethodile ranije, u drugim tijelima, u drugim vremenima,

pod drugim okolnostima. To nije, dakako, bilo neko vjerovanje u strogom smislu, a još manje

neka nauka; bila je to vježba, igra moći uobrazilje, tako da se vlastito Ja zamišljalo u

izmijenjenim stanjima i okolnostima. Pri tom se - kao na mnogim seminarima o stilistici i vrlo

često i u Igri staklenim perlama - pažljivo vježbalo poniranju u prošle kulture, vremena i

zemlje, učilo se da se promatra vlastita osoba kao maska, kao prolazno ruho jedne entelehije.

U običaju pisanja takvih životopisa bilo je čara i mnogih prednosti, inače se jamačno ne bi bio

tako dugo održao. Uostalom, nije ni bio tako mali broj studenata koji su manje-više vjerovali

ne samo u ideju reinkarnacije, nego i u istinitost vlastitih izmišljenih životopisa. Prirodno je,

naime, da većina tih zamišljenih predživota nisu bili samo stilske vježbe i povijesne studije,

nego i odraz želje i ideala o vlastitu liku: sastavljači većine životopisa opisivali su sami sebe u

onom kostimu i u onom liku u kakvom bi se po svojim idealima najradije bili pojavili i

ostvarili. Nadalje, s pedagoške strane, životopisi nisu bili loša zamisao, nego legitimni kanal

za pjesničke porive mladenačkog doba. Ako je već pokoljenjima bilo zabranjeno pravo i

ozbiljno bavljenje pjesništvom, te je ono dijelom nadomješteno znanošću, dijelom Igrom

staklenim perlama, time ipak nije bio potisnut mladenački umjetnički i stvaralački nagon;

dopušteno polje djelatnosti našao je u tim životopisima koji su se često pretvarali u male

romane. Pri tom je mnogi autor mogao zakoraknuti i na tlo spoznavanja samoga sebe. Inače se

često događalo da su studenti svoje životopise iskoristili za kritičke i revolucionarne iskaze

o suvremenu svijetu i Kastaliji, čime su uglavnom nailazili na dobronamjerno razumijevanje

učitelja. Ti su sastavi, međutim, uprave za to vrijeme dok su studenti uživali najveću slobodu i

nisu bili podvrgnuti nikakvu točnom nadzoru, učiteljima bili nadasve korisni i pružali im o

duhovnom i moralnom životu i stanju autora često neočekivano jasna obavještenja.

Od Josefa Knechta sačuvala su se tri takva životopisa, mi ćemo ih vjerno doslovce prenijeti

i držimo ih možda najdragocjenijim dijelom naše knjige. Je li napisao samo ta tri životopisa,

nije li se neki zagubio, o tome su moguće različite pretpostavke. Sigurno znamo samo to da je

Knechtu, kad je predao svoj treći, »indijski« životopis, savjetovano i. ka svoj životopis, koji

će još možda slijediti, premjesti u neko povijesno bliže i bogatije dokumentirano razdoblje. te

da se više pozabavi povijesnim detaljima. Iz pričanja , pisama znamo da je potom doista

obavljao predradnje pripremajući jedan životopis iz osamnaestog stoljeća. U njemu se htio

pojaviti kao teolog iz Schwabena, koji je poslije crkvenu službu zamijenio glazbom, koji

je bio učenik Johanna Albrechta Bengela, prijatelj Oetingera i neko vrijeme gost

Zinzendorfove bratovštine. Znamo da je Knecht u to vrijeme čitao velike količine stare,

dijelom nedostupne literature o crkvenom ustavu, o pijetizmu i Zinzendorfu, o liturgiji i

crkvenoj glazbi onoga vremena i da je pravio zabilješke. Znamo također da ga je

fascinirao magični lik prelata Oetingera, da je osjećao pravu ljubav i duboko poštovanje za

Magistra Bengela - posebno je dao fotografirati njegov portret i neko ga vrijeme držao

na svome pisaćem stolu - i pošteno se trudio da oda priznanje Zinzendorfu, koji mu je u isti

mah bio zanimljiv i odbojan. Naposljetku je prekinuo taj rad, zadovoljan onim što je pri tom

naučio, proglasivši se, međutim, nesposobnim da iz toga sastavi životopis, jer je bio obavio

odviše proučavanja pojedinosti i prikupio odviše podataka. Ta nam izjava daje puno pravo da

u navedena tri životopisa prije vidimo dostignuća i ispovijesti čovjeka pjesničkog poziva i

plemenita karaktera nego radove učenjaka, čime im ne kanimo nanijeti nepravdu.

Za Knechta se, međutim, toj slobodi otpuštena đaka - da sam odabere studije - pridružila

još jedna sloboda i pogodnost. On nije bio samo gojenac poput svih ostalih, nije samo imao

ispred sebe sustav strogog školovanja, točnoga dnevnog rasporeda, pomnog učiteljskog

nadzora i nadgledanja, i bio izložen svim naporima elitnog đaka; osim svega i daleko izvan

toga, svojim odnosom spram Plinija bio je postao nosiocem jedne uloge i odgovornosti koja

ga je, djelomice, duhovno i duševno podsticala do krajnjih mogućih granica, a djelomice

opterećivala - uloge koja je bila i aktivna i reprezentativna, odgovornosti koja je zapravo

nadilazila njegovu dob i njegove snage i koju je on, često prilično ugrožen, svladao izuzetnom

snagom volje i nadarenošću, a uopće je ne bi mogao provesti do kraja bez jake podrške iz

daljine, bez Meštra glazbe. U njegovoj otprilike dvadeset četvrtoj godini - na kraju njegovih

neobičnih godina provedenih u Waldzellu - nalazimo ga, doduše zrelijeg nego što odgovara

njegovoj dobi i ponešto prenapregnuta, ali, začudo, bez vidljivih oštećenja. Istina, o tome

kako je teško cijelo njegovo biće bilo opterećeno tom ulogom i bremenom i gotovo

dovedeno do ruba iscrpljenosti nedostaju nam neposredna svjedočanstva, ali to možemo

dokučiti čim razmotrimo način na koji se on - izrastavši iz škola - u prvim godinama

koristio stečenom slobodom, za kojom je prije jamačno često duboko čeznuo. Knecht, koji je

za svojih posljednjih đačkih godina bio na izloženom položaju i u stanovitom pogledu već

pripadao javnosti, odmah se i potpuno iz nje povukao; štoviše, kad se ide tragom njegova

tadašnjeg života, stječe se dojam: najradije bi' bio postao nevidljiv, nikakva okolina i društvo

nisu mu mogli biti dovoljno bezazleni, nikakav oblik egzistencije dovoljno privatan. Tako je

na nekoliko dugih i burnih Designorijevih pisama najprije kratko i nevoljko odgovorio, a

zatim više uopće ništa. Čuveni đak Knecht nestao je i više mu nije bilo traga; samo je u

Waldzellu i dalje evala njegova slava i s vremenom gotovo postala legendom.

Tako je u početku svojih studija iz spomenutih razloga izbjegavao Waldzell, a posljedak je

bilo i privremeno odricanje od viših i najviših tečajeva Igre staklenim perlama. Unatoč tome,

to jest, premda je površni promatrač tada mogao zapaziti da Knecht napadno zapušta

Igru staklenim perlama, znamo da je, naprotiv, čitav - naoko hirovit i nepovezan, a u svakom

slučaju nadasve neobičan - tijek njegovih slobodnih studija bio pod utjecajem Igre staklenim

perlama i vodio k njoj natrag, prema služenju Igri. Time ćemo se malo podrobnije pozabaviti,

jer je ta crta karakteristična; Josef Knecht se na najčudniji, najsamovoljniji način poslužio

svojom slobodom studiranja, na zapanjujući, mladenački genijalan način. Za vrijeme

školovanja u Waldzellu bio je - kao što je uobičajeno - službeno uveden u Igru staklenim

perlama i tečaj ponavljanja; potom ga je - u tijeku posljednje školske godine i u

krugu prijatelja već je tada slovio kao dobar Igrač - privlačna moć Igre nad igrama tako

snažno osvojila da su ga nakon završetka jednog daljnjeg tečaja, još kao đaka elitne

škole, primili među Igrače drugog stupnja, što je bilo zaista izuzetno odlikovanje.

Jednom drugu za službena tečaja ponavljanja, svome prijatelju i kasnijem pomoćniku,

Fritzu Tegulariusu, ispričao je poslije nekoliko godina svoj doživljaj, koji ne samo što je

odlučio o njegovu određenju za Igrača staklenim perlama, nego je izvršio najjači utjecaj na

tijek njegovih studija. Pismo je sačuvano, i to mjesto glasi: »Dopusti mi da te - iz onog

vremena kad smo obojica, dodijeljeni istoj grupi, tako marljivo radili na našim prvim

postavkama za Igre staklenim perlama - podsjetim na jedan određeni dan i jednu određenu

igru. Voditelj naše grupe bio nam je dao različite poticaje i razne teme na izbor; bili

smo upravo na osjetljivu prijelazu iz astronomije, matematike i fizike u lingvistiku i povijesne

znanosti, voditelj je bio majstor u umijeću da nama požudnim početnicima postavi zamke i,

da nas privuče na tanak led nedopustivih apstrakcija i analogija, prokrijumčario bi nam u ruke

primamljive etimološke i jezično poredbene igrarije i zabavljao se kad bi koji od nas nasjeo.

Do iznemoglosti smo brojili dužine grčkih slogova, da bismo potom nenadano izgubili tlo pod

nogama - suočeni s mogućnošću, čak nužnošću akcentuacijskog umjesto metričkog

skandiranja i tome slično. S formalne strane vodio je sve to blistavo i posve korektno, iako u

duhu koji mi nije bio ugodan, ukazivao nam je na zablude i navodio nas na pogrešne poteze,

doduše u dobroj namjeri da nas upozna s opasnostima, ali pomalo i zato da ismije nas glupe

dječake i da upravo onim najmarljivijima oduševljenje začini sa što više skepse. Pa ipak,

upravo se pod njegovim vodstvom i pri jednom od njegovih zakučastih i podlih eksperimenata

dogodilo - dok smo, tapkajući i bojažljivo, pokušavali postaviti jedan koliko-toliko valjani

problem za Igru - da me nenadano i odjednom prožela spoznaja o smislu i veličini naše Igre i

duboko me potresla. Sjeckali smo na komadiće jedan jezičkopovijesni problem i promatrali

tako reći iz blizine vrhunac i sjaj jednog jezika, za nekoliko minuta prošli smo onaj put za koji

je njemu trebalo nekoliko stoljeća, i mene se ta vizija prolaznosti silno dojmila: kako tu

pred našim očima jedan tako složen, star, dostojanstven i pokoljenjima postupno izgrađivani

organizam dostiže svoj procvat, a procvat već nosi klicu rasapa; kako cijela smisleno sazdana

građevina počinje tonuti, kako se izopačuje i pomalo ljulja prema propasti - a u isti mah bijah

prožet bljeskom i radosnom jezom, jer propast i smrt tog jezika nisu vodili u ništa: njegova

mladost, njegov procvat i njegov poraz sačuvani su u našem pamćenju, u našem znanju o

njemu i o njegovoj povijesti, i sve je nastavilo živjeti u znakovima i formulama znanosti kao i

u tajnim formulacijama Igre staklenim perlama, te se u svako doba može iznova sagraditi.

Iznenada sam shvatio da u jeziku ili bar u duhu Igre staklenim perlama sve znači doista sve,

da svaki simbol i svaka kombinacija simbola ne vodi samo tu i tamo, ne u pojedine primjere,

eksperimente i dokaze, nego u središte, u tajnu u najužu nutrinu svijeta, u praznanje. Svaki

prijelaz iz dura u mol u nekoj sonati, svaka preobrazba nekog mita ili kulta, svaka klasična

umjetnička formulacija - spoznao sam to u bljesku onog trenutka - kad se razmotri ozbiljno

meditirajući, nije drugo nego neposredni put u najdublju tajnu svijeta, gdje se u mijenama

između udisanja i izdisanja, između neba i zemlje, između Yin i Yanga vječito ispunjava ono

sveto. Bio sam tada već kao slušalac, doduše, doživio više dobro sazdanih i dobro izvedenih

Igara, i sudjelovao u mnogim trenucima ushićenja i usrećenja; ipak, dotada sam uvijek iznova

bio sklon dvojbama o pravoj vrijednosti Igre i položaju koji joj pripada. Uostalom, i svaka

dobro riješena matematička zadaća mogla je stvoriti duhovni užitak, svaka je dobra glazba

slušatelju - a izvođaču još mnogo više - mogla ushititi dušu i protegnuti se u nešto veliko, i

svaka je pobožna meditacija mogla smiriti srce i ugoditi ga u suglasje sa Svime; ali baš je

zbog toga Igra staklenim perlama - kazivale su moje dvojbe - možda samo formalna

umjetnost, duhovna vještina, duhovita kombinacija, pa bi onda bilo bolje ne igrati Igru, nego

se baviti čistom matematikom i dobrom glazbom. Čuo sam tada prvi put unutrašnji glas same

Igre i njegov smisao. Taj je glas dopro do mene i posve me prožeo. Od toga sam časa uvjeren

da je naša kraljevska Igra uistinu lingua sacra, svet i božanski jezik. Sjetit ćeš se, jer i sam si

tada primijetio da se u meni zbiva neka promjena i da je do mene dopro poziv. Mogu ga

usporediti samo s onim nezaboravnim trenutkom pozvanja koji je jednom preobrazio i

uznesao moje srce i moj život - kad sam kao mali dječak išao na ispit Magistru musicae i bio

pozvan u Kastaliju. Primijetio si, osjećao sam to dobro, iako o tome nisi rekao ni riječi;

nećemo ni danas više ništa o tome reći. Ali, sada imam jednu molbu na Tebe, a da bih Ti je

objasnio, moram Ti reći nešto što inače nitko ne zna i ne treba da zna, naime, da moje

sadašnje dugotrajno studiranje nije uzrokovano nekim hirom, nego se, naprotiv, temelji na

točno zacrtanu planu. Sjetit ćeš se, barem u općim crtama, one vježbe s Igrom staklenim

perlama, koju smo onomad kao učenici trećeg stupnja gradili uz pomoć voditelja, i za vrijeme

koje sam osjetio onaj glas i doživio svoj poziv da postanem Lusor.3 Tu vježbu, koja je

počinjala ritmičkom analizom jedne teme za lugu i u središtu koje je bila jedna rečenica -

navodno Kung-ceova - tu cijelu Igru, od početka do kraja, proučavam sada, to jest, prolazim

svaki stavak posebno, prevodim ga s jezika Igre natrag na njegov prvobitni jezik, u

matematiku, ornamentiku, na kineski, na grčki itd. Želim, barem ovo jedanput u životu,

naknadno znanstveno proučiti cijeli sadržaj jedne Igre staklenim perlama i sustavno ga

rekonstruirati; prvi dio je već iza mene i za to su mi trebale dvije godine. To će me stajati,

dakako, još mnogo godina. Ali, budući da, eto, u Kastaliji imamo našu čuvenu slobodu

studija, želim je upravo tako iskoristiti. Prigovori su mi poznati. Većina bi naših nastavnika

rekla: mi smo Igru staklenim perlama otkrivali stoljećima i izgradili smo je kao

univerzalni jezik i metodu, da bismo izrazili sve duhovne i umjetničke vrednote i pojmove, i

da bismo ih sveli na jednu zajedničku mjeru. Sada dolaziš ti i hoćeš provjeriti je li to

točno! Utrošit ćeš svoj život na to i kajat ćeš se. Ali, meni za to neće trebati cijeli moj život, i

nadam se da se neću ni kajati. A sada, moja molba: budući da ti upravo radiš u Arhivu Igre, a

ja iz posebnih razloga još neko vrijeme želim izbjegavati Waldzell, mogao bi mi tu i tamo

odgovoriti na različita pitanja, to jest, saopćiti mi, u neskraćenu obliku, neke službene

ključeve i znakove za razne teme iz Arhiva. Računam na tebe, a ti računaj s tim da ti stojim na

raspolaganju čim ti budem mogao pružiti bilo kakve protuusluge.«

Možda bi na ovom mjestu trebalo priopćiti i ono drugo od Knechtovih pisama, koje se

odnosi na Igru staklenim perlama, iako je to pismo - upućeno Magistru glazbe - napisano

barem godinu ili dvije potom. »Čini mi se«, piše Knecht svome zaštitniku, »da se može

postati posve dobar, čak virtuozni igrač Igre staklenim perlama, štoviše, možda i doista

3 lusor (lat.) - igrač

vrijedan Magister luđi, a da se i ne nasluti prava tajna Igre i njezin zadnji smisao. Moglo bi

dapače biti da onaj koji naslućuje ili zna - ako postane vještak u Igri staklenim perlama ili

njezin voditelj - bude po Igru još opasniji. Jer, nutarnja strana, ezoterika Igre, smjera - kao

svaka ezoterika - na Jedno i Sve, u dubinu gdje - sam sebi dostatan - vlada tek vječiti Dah4 u

vječitom svome Udisaju i vječitom svome Izdisaju. Onaj koji bi u sebi dokraja iskusio smisao

Igre, ne bi zapravo više bio Igrač, ne bi više pripadao svijetu mnogostrukosti i ne bi više bio

kadar radovati se otkrivanju, konstruiranju i kombiniranju, jer bi mu bili poznati drugi užici i

druge radosti. Kako vjerujem da sam se približio smislu Igre staklenim perlama, bit će za

mene i za druge bolje da Igru ne učinim svojim zvanjem, da se radije priklonim glazbi.«

Meštar glazbe, uglavnom vrlo ustezljiv u pisanju pisama, očigledno se uznemirio tom

izjavom, pa je uzvratio prijateljski, s opomenom: »Dobro je što ti sam ne iziskuješ od Meštra

Igre da bude ’ezoteričar’ u tvome smislu, jer si, nadam se, to rekao bez ironije. Meštar Igre ili

učitelj koji bi se, prije svega, brinuo o tome da se dostatno približi 'unutrašnjem smislu’ Igre,

bio bi vrlo loš učitelj. Osobno nisam, otvoreno priznajem, svojim đacima nikad u životu rekao

ni riječi o smislu’ glazbe; ako postoji, nisam mu ja potreban. Naprotiv, pridavao sam uvijek

veliku važnost tome da moji učenici valjano broje svoje osmine i šesnaestine. Postaneš li

učiteljem, učenjakom ili muzičarom, imaj strahopoštovanja pred 'smislom’, ali ne smatraj da

ga možeš naučavati. Već i nakanom da druge pouče 'smislu', filozofi povijesti su već jednom

pokvarili pola povijesti svijeta; s njima je počelo feljtonističko razdoblje, i oni su postali

sukrivcima za rijeke prolivene krvi. Sve kad bi mi palo u dio da učenike uputim u Homera ili

grčke tragičare, ne bih im pokušao sugerirati da je pjesništvo oblik očitovanja božanskoga,

nego bih se potrudio da im pjesništvo postane dostupno pomoću savjesnog svladavanja

njegovih jezičkih i metričkih sredstava. Na učitelju je i učenjaku da istražuju sredstva i

njeguju predaju, brinu o metodičnosti, a ne da potiču i pospješuju ona iskustva što se više ne

mogu izreći riječima - iskustva za odabrane, koji su često i poraženi i žrtve.«

U ostalim Knechtovim pismima iz tih godina, koja ionako nisu bila odveć brojna ili ih se

dio izgubio, ni najednom se mjestu više ne spominje Igra staklenim perlama i njegovo

’ezoteričko’ shvaćanje. Najveći broj tih pisama i ona najbolje sačuvana, pisana Ferromonteu,

tiču se, gotovo isključivo, muzičkih problema i stilske analize glazbe.

U tom neobičnom krivudanju, što ga je ucrtao tijek Knechtovih studija i koje nije bilo

drugo do točna rekonstrukcija i dugogodišnja razradba jedne jedine sheme Igre, vidimo kako

se provodila točno određena volja i odluka. Da bi posve usvojio sadržaje te jedne jedine

sheme Igre što su je negda, kao đaci, radi vježbe komponirali u svega nekoliko dana i koju su

- na jeziku Igre staklenim perlama - mogli otčitati za četvrt sata, trošio je godinu za godinom,

sjedio u predavaonicama i bibliotekama, studirao Frobergera i Alessandra Scarlattija,

skladanje luga i sonata, ponavljao matematiku, učio kineski, razrađivao sustav zvukovnih

figura i Feustelovu teoriju o sukladnostima između skale boja i muzičkih tonaliteta. Pitanje je:

zašto je odabrao taj mukotrpni, samovoljan i nadasve samotnički put, jer njegov krajnji cilj

(izvan Kastalije reklo bi se: njegov izbor zvanja) bila je, bez sumnje, Igra staklenim perlama?

Da je kao hospitant - ili isprva neobavezno - stupio u jedan od zavoda u Vicus lusorum -

waldzellsko naselje Igrača staklenim perlama - bilo bi mu olakšano svo s Igrom povezano

istraživanje, bili bi mu u svako doba dostupni i savjet i obavještenja o svakom pojedinačnom

pitanju, a mogao se, uostalom, baviti svojim studijem u krugu kolega i sudrugova, umjesto da

se muči sam i jamačno vrlo često kao u nekom dragovoljnom izgnanstvu. Ali, išao je svojim

putem. Pretpostavljamo da Waldzell nije izbjegavao samo zato da se po mogućnosti zaboravi

njegova tamošnja đačka uloga i izbriše sjećanje na nju - u drugih i u njemu samom - nego i

zato da ga ne bi unutar zajednice igrača Igre staklenim perlama zapala neka nova, slična

uloga. Već je od onog doba - može biti - u sebi naslućivao nešto poput usuda, nešto poput

4 U Hesseovu izvornom tekstu stoji »Atem« (dah); sanskrt. Atman (duša svijeta), odnosno atma ili apsolutna

spoznaja (v. Veljačić, Razmeđa azijskih filozofija, I. str. 80)

predodređenosti za vodstvo i dostojanstvenički položaj, pa je činio sve moguće ne bi li

nadmudrio sudbinu. Predosjećao je težinu odgovornosti, osjećao ju je i onomad u Waldzellu,

spram suučenika koji su se za nj oduševljavali, iako se od njih povlačio. Naročito je to osjećao

spram Tegulariusa, koji bi - govorio mu je instinkt - za nj skočio i u vatru. Zato je, dok ga

je usud tjerao naprijed i u javnost, tražio skrovitost i mir kontemplacije. Tako otprilike

zamišljamo njegovo duhovno stanje u ono vrijeme. Postojao je, međutim, još jedan značajni

nagon ili uzrok koji ga je odbio od redovita pohađanja nastave na višim školama Igre

staklenim perlama i učinio ga autsajderom. Bio je to nezatomljiv poriv za istraživanjem, u

osnovi kojega su počivale negdašnje dvojbe o Igri staklenim perlama. Dakako, bio je doživio i

sam okusio da se Igra doista može igrati u jednom svetom i uzvišenom smislu, ali je bio vidio

i to da većina Igrača i učenika - štoviše, dijelom i voditelji i učitelji - nikako nisu bili Igrači u

tom svetom i uzvišenom smislu; da jezik Igre za njih nije lingua sacra, nego tek

produhovljena vrsta stenografije, i da se Igrom bave kao zanimljivom ili zabavnom

posebnošću, kao nekom intelektualnom gimnastikom ili nekim nadmetanjem ambicija. Da,

kako proizlazi iz njegova pisma Meštru glazbe, slutio je već i to da kakvoću Igrača nužno ne

određuje težnja k zadnjem smislu, nego da je Igri potrebna i ezoteričnost, i da ona jest i

tehnika i znanost i društvena institucija. Ukratko, sumnjao je i dvoumio; Igra je značila

životno pitanje i bila je za neko vrijeme postala velikim i glavnim problemom njegova života,

a nije bio nimalo sklon dopustiti blagonaklonim duševnim pastirima da mu olakšaju tu borbu

ili da je učitelji, ljubezno se smiješeći, otklanjaju i omalovažavaju.

Mogao je, dakako, između desetaka tisuća već igranih i milijuna mogućih Igara staklenim

perlama bilo koju učiniti osnovom svojih studija. Znao je to i pošao od onoga slučajnog plana

Igre što ga je s drugovima bio sastavio na onom đačkom tečaju. To je bila igra za koje ga je

po prvi put obuzeo smisao svih Igara staklenim perlama i u kojoj je doživio svoje pozvanje za

Igrača. Tih je godina neprekidno uza se nosio shemu te igre, zabilježenu

uvriježenim skraćenicama. Oznakama, ključevima, signaturama i skraćenicama na jeziku Igre

bila je tu ubilježena jedna formula astronomske matematike, princip oblika neke stare sonate,

neka izreka Kung Fu Cea i tako dalje. Čitatelj koji možda ne poznaje Igru staklenim perlama

može takvu shemu Igre zamisliti otprilike kao shemu neke partije šaha, samo što su značenja

figura, mogućnosti njihovih međusobnih odnosa i njihovi međusobni utjecaji tu mišljeni

višestruko i što bi se svakoj figuri, svakoj konstelaciji i svakom potezu imao pripisati neki

zbiljski - upravo dotičnim potezom, takvom konfiguracijom i sličnim - simbolički označen

sadržaj. Sve te godine studija Knecht nije posvetio samo zadaći da, što je moguće točnije,

upozna sadržaje, načela, djela i sustave sadržane u planu Igre, odnosno da u svojim

proučavanjima prijeđe taj put kroz različite kulture, znanosti, jezike, umjetnosti i stoljeća;

istodobno je sebi postavio zadatak - kakav nijednom od njegovih učitelja nije bio poznat - da

na tim objektima najtočnije preispita sustave i izražajne mogućnosti umijeća Igre staklenim

perlama.

Možemo unaprijed saopćiti ishod: tu i tamo pronašao je po koju rupu, po koji nedostatak,

ali je u cjelini naša Igra staklenim perlama, čini se, izdržala njegovu strogu provjeru. Inače joj

se na kraju ne bi bio vratio.

Kad bismo ovdje pisali kulturno-povijesnu studiju, jamačno bi mnoga mjesta i mnoge

scene iz Knechtova studentskog doba bili vrijedni opisivanja. Davao je prednost, ako je ikako

bilo moguće, mjestima na kojima je mogao raditi sam ili sa što manjim brojem drugih, i ostao

je zahvalno privržen nekim takvim mjestima. Često je boravio u Monteportu, povremeno kao

gost Meštra glazbe, ponekad kao sudionik kojega muzičko-povijesnog seminara. Dvaput ga

nalazimo u Hirslandu, sjedištu poglavarstva Reda, gdje je sudjelovao u »velikoj vježbi«,

dvanaestodnevnom postu i meditiranju. Poslije je svojim bližnjima s naročitim veseljem, čak

raznježeno, pričao o »Bambusovu gaju«, ljupkom pustinjakovu nastanu, mjestu na kojemu se

odvijao njegov studij Yi-Činga. Tu je ne samo naučio i doživio ono presudno, nego je - vođen

slutnjom i privučen nekom divnom vodiljom - našao jedinstvenu okolinu i neobična čovjeka,

takozvanog »starijeg brata«, tvorca i obitavaoca kineskoga pustinjačkog stana, »Bambusova

gaja«. Čini nam se uputnim da podrobnije opišemo tu vrlo neobičnu epizodu iz njegovih

godina studija.

Knecht je bio počeo studirati kineski i klasike na čuvenoj istočnoazijskoj školi koja je već

nekoliko pokoljenja bila pridružena školskom naselju klasičnih filologa Sv. Urban. Brzo je

napredovao u čitanju i pisanju, bio se sprijateljio s nekim Kinezima koji su ondje radili i

naizust je znao niz pjesama iz Si Kinga, kad se u svojoj drugoj godini tamošnjeg boravka

počeo sve intenzivnije zanimati za Yi-Čing, Knjigu mijena. Na njegovo uporno traženje

Kinezi su mu, doduše, dali mnoge podatke, ali ne i uvod - a u školi za to nije postojao

nastavnik - pa, kad je Knecht počeo sve češće iznositi svoju želju da mu se pribavi učitelj za

temeljito proučavanje Yi-Činga, rekoše mu za »Starijeg brata« i njegov pustinjački stan.

Knecht je ubrzo primijetio da svojim zanimanjem za Knjigu mijena zadire u oblast o kojoj se

u školi radije malo znalo, pa je sa svojim pitanjima postao oprezniji. Kad se potrudio da nešto

više sazna o legendarnom Starijem bratu, nisu mu zatajili da taj pustinjak, istina, uživa

poštovanje i čak stanovit ugled, ali prije kao osobenjak i autsajder nego kao učenjak.

Osjetio je da se u tome mora sam snaći; završio je, što je brže mogao, započetu seminarsku

radnju i oprostio se. Zaputio se pješke u onaj kraj gdje je taj tajanstveni čovjek,

možda mudrac i Majstor, a možda luda, prije mnogo godina utemeljio svoj Bambusov gaj. O

njemu je znao otprilike ovoliko: taj je čovjek prije nekih dvadeset pet godina bio najveća nada

među studentima kineskog odjeljenja, činilo se da je rođen i pozvan za taj studij, u tehnici

pisanja kistom i dešifriranju starog pisma, znao je nadmašiti i najvrsnije učitelje, bilo rođene

Kineze bilo Zapadnjake. Međutim, odviše se isticao svojim nastojanjem da i vanjštinom

postane Kinez. Tako je sve pretpostavljene - od voditelja seminara pa naviše sve do Meštra -

umjesto titulom i propisanim »vi«, kao što su činili svi studenti, uporno oslovljavao sa »moj

stariji brate«, što mu je zauvijek ostalo kao podrugljiv nadimak. Posebnu je pažnju posvećivao

igri proricanja iz Yi-Činga, koju je uvježbavao vješto baratajući tradicionalnom peteljkom

stolisnika. Osim drevnih komentara uz Knjigu proricanja, najmilija mu je knjiga

bila filozofsko djelo Čuang Cea. Očigledno se već tada u kineskom odjeljenju škole mogao

osjetiti racionalistički i donekle antimistički, konfucijevski duh, što ga je i Knecht zatekao, jer

je Stariji brat jednoga dana napustio zavod u kojemu bi ga rado bili zadržali kao nastavnika, te

se zaputio lutati svijetom, oboružan kistom, posudom tuša i dvjema-trima knjigama. Krenuo

je prema jugu zemlje, bio sad ovdje sad ondje, kao gost redovnika, tražio i napokon pronašao

pogodno mjesto za nastambu kakvu je planirao. Ustrajno podnoseći pismene i usmene molbe,

uspio je od svjetovnih vlasti i od Reda dobiti pravo da to mjesto zasadi. Odonda ondje živi u

strogo starokineski uređenoj idili, u miru sa sobom i sa svijetom, i - dok mu se neki

podsmjehuju kao čudaku, a drugi ga štuju kao kakva sveca - provodi svoje dane meditirajući i

prepisujući stare svitke, koliko mu to dopušta rad na njegovu Bambusovu gaju, zaštićenom od

sjevernog vjetra pomno uređenim minijaturnim kineskim vrtom.

Onamo se, dakle, zaputio Josef Knecht pješice. Uz put bi često otpočinuo diveći se

krajoliku koji je nakon prelaska brdskih prijevoja prema jugu bivao plav i mirisan,

s osunčanim terasastim vinogradima, smeđim zidinama punim gušterica i ponosnim gajevima

kestena: sočna mješavina južnjačkog i planinskog kraja. Bilo je kasno poslijepodne kad je

stigao u Bambusov gaj. Ušao je i u čudu zastao kad je ugledao mali kineski paviljon nasred

čudesna vrta: u mali zdenac prštala je voda iz drvene cjevčice, a višak se odlijevao preko

šljunčana korita puneći zidani bazen u čijim je pukotinama bujalo zelenilo. U njemu, u

kristalno bistroj i mirnoj vodi, plivalo je nekoliko zlatnih ribica. Bambusove krošnje smireno

su i blago vijorile na svojim vitkim čvrstim deblima. Travnjak je bio prošaran kamenim

pločama s urezanim natpisima u klasičnom stilu. Za jednom lijehom cvijeća, nad kojom je

neko vrijeme zaokupljen čučao, uspravio se mršav čovjek, odjeven u sivožuto platno, s

naočarima preko plavih očiju oprezna pogleda, i polako prišao posjetiocu - gotovo prijazno,

ali s onom pomalo nespretnom plahošću kakvu ponekad pokažu povučeni ljudi i samotnjaci -

pogledao ga upitno i pričekao da čuje što mu ovaj ima reći. Pomalo zbunjen, ovaj izgovori

kineske riječi što ih je bio smislio za pozdrav: - Mladi učenik uzima slobodu da se pokloni

Starijem bratu.

- Dobro odgojen gost ovdje je dobrodošao - reče Stariji brat - neka mi je svaki mladi

kolega dobrodošao na zdjelicu čaja i ugodan razgovor, i postelja će se za nj naći, ako mu je

želja prenoćiti.

Knecht dotakne čelom pod i bi odveden u kućicu i poslužen čajem; domaćin mu potom

pokaza vrt, ploče s natpisima, ribnjak i zlatne ribice i čak mu spomenu koliko su stare. Do

večere ostadoše sjediti pod bambusom koji se polako zibao. Iskazivali su jedan drugome

udvornosti, kazivali stihove i izreke klasika, promatrali cvijeće i uživali, gledajući kako duž

planinskih vrhova polako gasne večernje rumenilo. Vratiše se potom u kuću i Stariji brat

iznese kruh i voće, ispeče svakome po jednu vrlo ukusnu palačinku, pa kad pojedoše, upita

studenta za svrhu njegova posjeta. Pitao ga je na njemačkom, i ovaj mu na njemačkom ispriča

kako je došao i što je naumio, naime da ostane tu koliko mu Stariji brat dopusti, da mu bude

učenikom.

- Sutra ćemo o tome govoriti - reče mu pustinjak i ponudi gostu ležaj. Idućeg jutra Knecht

sjedne uz vodu kraj zlatnih ribica i zagleda se u taj mali hladni svijet tame i svjetla i čarobnih

mijena boja, gdje su se, u tamnu zelenoplavom i poput mastila tmurnom, lelujala zlatna

tjelešca koja bi tu i tamo - čak i kad se činilo kao da je cio svijet začaran i zauvijek utonuo,

opčinjen snom - nekom blagom i gipkom, a ipak uznemirujućom, kretnjom prostrijelila taj

mrak bljeskom kristala i zlata. Gledao je dolje, zadubljujući se sve više, više snatreći nego

razmišljajući, i nije osjetio da je Stariji brat bio tiho prišao iz kuće, zaustavio se i dugo motrio

svoga tako zadubljena gosta. Kad se Knecht napokon otresao svoje zadubljenosti, ovoga više

nije bilo, ali ga je njegov glas doskora iz kuće pozvao na čaj. Izmijeniše kratak pozdrav i

počeše piti čaj, sjedeći i u jutarnjoj tišini slušajući žuborenje maloga mlaza vode sa zdenca -

melodiju vječnosti. Zatim pustinjak ustane i pozabavi se raznim stvarima po nepravilno

sazdanoj prostoriji, pogleda nekoliko puta prema Knechtu i najednom zapita: - Jesi li spreman

obući cipele i krenuti odavde dalje?

Knecht je oklijevao, pa onda reče: - Ako tako mora biti, spreman sam.

- A ako bi se zbilo da neko kratko vrijeme ovdje ostaneš, jesi li spreman biti poslušan, biti

miran poput zlatne ribice?

Učenik opetuje svoje da.

- Dobro je - reče Stariji brat. - Sad ću polagati štapiće i zapitati proročište.

Dok je Knecht sjedio i motrio - ispunjen jednako velikim strahopoštovanjem i znatiželjom

- držeći se mirno »poput zlatne ribice«, Stariji je brat iz drvene posude, više nalik tuljcu,

izvadio pregršt štapića; to su bile stapke stolisnika. Pažljivo ih je izbrojio, dio svežnja vratio u

tuljac, jednu stapku ostavio po strani, ostale podijelio u dvije jednake hrpe, od kojih je jednu

zadržao u lijevoj ruci, a desnom - istančanim vršcima prstiju - počeo uzimati sitne svežnjiće iz

druge hrpe, brojio stapke i odlagao ih na stranu, sve dok je ostalo samo nekoliko stapki, koje

je učvrstio između dva prsta lijeve ruke. Pošto je tako ritualnim brojanjem reducirao jednu

hrpu na svega nekoliko štapića, proveo je isti postupak s drugom. Odložio je izbrojene stapke,

uzeo iznova obje hrpe, jednu po jednu, nanovo brojio i učvrstio male ostatke između dva

prsta. Sve to radili su prsti ustezljivo, mirno i gipko, činilo se kao neka tajna, strogim

pravilima uređena, tisuću puta izvježbana i do virtuoznosti usavršena igra spretnosti. Pošto je

više puta ponovio cijelu igru, preostala su tri mala svežnjića. Iz broja njihovih stapki pročitao

je neki znak koji je šiljatim kistom naslikao na mali list. Tada je cijeli složeni postupak

otpočeo ispočetka, štapiće je podijelio u dva jednaka svežnja, brojio ih, odlagao, zapinjao

među prste, dok na kraju nisu ostala tri sitna svežnjića, čiji je rezultat bio drugi znak. Kao

plesom pokrenuti, uz posve tiho suho čegrtanje, udarali su štapići jedan o drugi, mijenjali

mjesta, stvarali svežnjeve, razdvajali se, bivali iznova brojeni; kretali su se ritmički i sa

sablasnom sigurnošću. Po završetku svakog ponavljanja prst je zapisivao po jedan znak, a

naposljetku su jedan iznad drugoga stajali pozitivni i negativni znakovi u šest redaka. Štapići

su skupljeni i pažljivo vraćeni u svoj tuljac. Čarobnjak je čučao na podu prekrivenom

rogožinom i pred sobom držao svoj list s rezultatom proročanstva. Dugo ga je tiho promatrao.

- To je znak Mong - rekao je. - Ovaj znak se zove: mladenačka ludost. Gore brijeg, dolje

voda, gore Gen, dolje Kan. Dolje pod brdom izvire vrelo, simbol mladosti. Sud, međutim,

glasi:

Mladosti ludost uspjeh ima.

Ne tražim ja luda mladića,

mladi luđak traži mene.

O prvom proročanstvu dajem odgovor.

Pita li više puta, to je nametljivo.

Nameće li se, ne dajem više odgovor.

Ustrajnost unapređuje.

Knechtu je od pozorne napetosti bio zastao dah. U tišini što je nastala nehotice je duboko

uzdahnuo. Nije se usudio pitati. Ipak, vjerovao je da je shvatio: mladi je luđak stigao, smio je

ostati. Dok je još bio očaran uzvišenom lutkarskom igrom prstiju i štapića, koju je tako dugo

pratio i koja je tako uvjerljivo odavala smisao, iako ga nije bilo moguće dokučiti, opčinio ga

je ishod proročanstva. Proročanstvo je izgovoreno, ono je presudilo u njegovu korist.

Tu epizodu ne bismo bili tako potanko opisali da je nije sam Knecht često i sa stanovitim

zadovoljstvom pričao svojim prijateljima i đacima. No, vratimo se našem stvarnom izvješću.

Knecht je mjesecima ostao u Bambusovu gaju i naučio rukovati stapkama stolisnika

gotovo isto onako savršeno kao njegov učitelj. Ovaj je s njim svakog dana jedan sat vježbao

brojiti štapiće, uveo ga u gramatiku i simboliku jezika proročišta, dao mu da vježba pisati i

naizust učiti šezdeset i četiri znaka, čitao mu iz starih komentara i tu i tamo, za posebno

dobrih dana, pričao mu jednu Čuang-ceovu priču. Inače je učenik učio njegovati vrt, prati

kistove, trljati tuš, naučio je i kuhati juhu i čaj, skupljati granje, promatrati vrijeme i služiti se

kineskim kalendarom. Međutim, njegovi malobrojni pokušaji da u njihove oskudne razgovore

uvuče i Igru staklenim perlama i glazbu ostali su bez ikakva uspjeha, kao da su bili upućeni

osobi slaba sluha ili otklonjeni blagim smiješkom ili je na njih odgovoreno izrekom poput:

»Gusti oblaci, nema kiše« ili »Plemenit nema poroka«. Ipak, kad su Knechtu na njegovu

molbu iz Monteporta poslali mali klavikord, i kad je počeo svakog dana svirati po jedan

sat, nije bilo prigovora. Jednom prilikom priznao je Knecht svom učitelju kako želi stići dotle

da ugradi sustav Yi-Činga u Igru staklenim perlama. Stariji se brat smijao. - Samo naprijed! -

poviknuo je - vidjet ćeš. Postaviti lijepi mali bambusov vrt na svijet, to je moguće. Ali, hoće li

vrtlaru uspjeti ugraditi svijet u svoj bambusov gaj, čini mi se ipak spornim. - Dosta o tome.

Spominjemo još samo da je Stariji brat - nekoliko godina poslije, kad je Knecht u Waldzellu

već bio vrlo uvažena osoba - od njega pozvan da se prihvati učiteljskog mjesta, ali na to nije

odgovorio.

Poslije je Josef Knecht te mjesece provedene u Bambusovu gaju nazivao ne samo naročito

sretnim razdobljem, nego često i »početkom svoga buđenja«, i od tog se vremena pojam

buđenja češće pojavljuje u njegovim izjavama - sa sličnim, ali ne posve jednakim značenjem

kakvo je prvotno vezivao uz pojam pozvanja. Može se pretpostaviti da je »buđenje« značilo

svijest o samome sebi i mjestu koje je zauzimao unutar kastalskoga i ljudskog poretka uopće;

ipak, čini nam se da se naglasak sve više premještao na spoznaju samoga sebe utoliko što se

Knecht od »početka svoga buđenja« sve više približavao osjećanju vlastite izuzetne pozicije i

određenja, dok su mu pojmovi i kategorije naslijeđene opće, a posebno kastalske hijerarhije

sve više postajali relativnima.

S boravkom u Bambusovu gaju Knecht ni izdaleka nije završio svoj kineski studij, nastavio

ga je i dalje, a posebice se trudio da upozna staru kinesku glazbu. Posvuda u starijih kineskih

pisaca nailazio je na pohvale glazbi, kao jednome od izvora svega reda, kreposti, ljepote i

zdravlja, a to široko i ćudoredno shvaćanje glazbe bilo mu je oduvijek blisko, upoznao ga je u

Meštra glazbe koji je gotovo bio utjelovljenje glazbe. Ne zapostavljajući nikada osnovni plan

svojih studija, koji nam je poznat iz onoga pisma Fritzu Tegulariusu, hvatao se ukoštac -

prodorno i energično - sa svime u čemu je naslućivao nešto važno, odnosno kročio onamo

kamo mu se činilo da dalje vodi već utrti put »buđenja«. Jedan od pozitivnih rezultata njegova

naukovanja kod Starijeg brata sastojao se u tome da je prevladao svoje sustezanje od povratka

u Waldzell. Svake je godine ondje sudjelovao na pokojem višem tečaju i postao je - pravo i ne

znajući kako je do toga došlo - zanimljiva i s poštovanjem priznata ličnost Vicusa lusorum.

Pripadao je onom najužem i najosjetljivijem organu čitavog sustava Igre, onoj anonimnoj

skupini prokušanih Igrača, u čijim rukama u danom trenutku zapravo leži sudbina ili

barem trenutno usmjerenje i način Igre. Ta skupina Igrača, u kojoj su bili i činovnici ustanova

Igre - koji, međutim, nisu bili u većini - mogla se uglavnom zateći u nekim skrovitim, tihim

prostorijama Arhiva Igre, zaokupljena kritičkim razmatranjem Igre, u nastojanju da u Igru

uključi neko novo gradivo ili u naporu da ga ostavi po strani, u rasprama za ili protiv

stanovitih, uvijek novih, kretanja u pogledu ukusa vezanog za formu i vanjski postupak, za

ono sportsko u Igri staklenim perlama. Svatko tu udomaćen bio je virtuoz u Igri i svakome

točno poznat po svojim talentima i osobinama; bilo je to nalik kuloarima nekoga ministarstva

ili aristokratskom klubu, gdje su se sastajali i upoznali oni koji su na vlasti i na odgovornim

mjestima i oni koji će ih prije ili poslije zamijeniti. Tu je vladao suzdržani, uglađen ton,

ambicije se nisu isticale, pažljivost i kritičnost ponekad bi prevršile mjeru. Tu su elitu

naraštaja iz Vicusa lusorum mnogi u Kastaliji, a i neki vani u zemlji, smatrali krunom

kastalske tradicije, elitom ekskluzivne aristokratske duhovnosti, i mnogi je mladić godinama

čeznuo za tim da joj jednom pripadne. Za druge je opet taj probrani krug pretendenata na

visoke počasti u hijerarhiji Igre staklenim perlama bio nešto omraženo i izopačeno, klika

oholih danguba, duhovito iskvarenih genija bez smisla za život i zbilju, arogantno i u biti

parazitsko društvo kicoša i štrebera, čije je zvanje i sadržaj života igrarija, neplodno uživanje

duha u samome sebi.

Knecht je bio ravnodušan prema jednom i drugom shvaćanju; bilo mu je posve beznačajno

hvale li ga studenti u svom ogovaranju kao čudnu zvjerku ili mu se rugaju kao skorojeviću i

štreberu. Ono što je za nj bilo važno, bio je samo njegov studij, sad već posve usredotočen na

Igru. Ono što mu je uz to bilo važno, bilo je i već postavljeno pitanje: je li u Kastaliji Igra

uistinu ono najviše, i vrijedi li joj posvetiti cijeli jedan život. Naime, ,s uigravanjem u

sve skrovitije tajne zakona i mogućnosti Igre, s upoznavanjem čitavoga šarenog labirinta

Arhiva i složena unutrašnjeg svijeta simbolike Igre, nisu neopozivo ušutkane sve njegove

sumnje: bio je već u sebi iskusio da vjera i dvojba idu zajedno, da jedna drugu uvjetuju kao u-

disaj i iz-disaj, a s napredovanjem na svim područjima mikrokozmosa Igre porasla je, dakako,

njegova sposobnost poimanja i njegov senzibilitet za sve što je u Igri problematično. Možda

ga je idila u Bambusovu gaju za kratko bila smirila, ali ga je i dovodila u zabludu; primjer

Starijeg brata pokazao mu je da iz sve te problematike ipak ima izlaza, mogao se poput njega

učiniti Kinezom, zatvoriti se iza vrtne živice i živjeti u nekoj samodostatno lijepoj vrsti

savršenstva. Moglo se možda postati i pitagorejcem ili redovnikom i skolastikom - ali to je

bio jedan izlaz, samo malobrojnima moguće i dopušteno odustajanje od univerzalnosti,

odricanje od Danas i Sutra u korist nečeg savršenog, ali prošlog; bio je to uzvišeni način

bijega, a Knecht je na vrijeme osjetio da to nije njegov put. Ali, koji je njegov put? Uza svoju

veliku nadarenost za glazbu i za Igru staklenim perlama, naslućivao je u sebi i druge snage,

stanovitu unutrašnju nezavisnost, visok stupanj samovolje koja mu, doduše, nije branila ni

otežavala da služi, ali je od njega zahtijevala da služi samo najvišem gospodaru. A ta sila, ta

nezavisnost, ta njegova samovolja, nije bila samo jedna njegova crta. Ta crta nije bila

usmjerena i djelotvorna samo prema unutra, djelovala je i prema van. Josef Knecht već je za

vrijeme školovanja, posebice u razdoblju svoga suparništva s Pliniom Designorijem, često

doživljavao da su ga mnogi vršnjaci, a još više neki od mlađih drugova, ne samo voljeli i

željeli njegovo prijateljstvo, nego i težili za tim da im on upravlja, da ga mogu pitati za savjet,

da dopuste da na njih utječe, a to se iskustvo odonda češće ponavljalo. Ono je imalo svoju

vrlo ugodnu i laskavu stranu, takvo iskustvo godilo je častohleplju i jačalo samosvijest. Imalo

je, međutim, i posve drugu stranu, mračnu i strašnu, jer je sama sklonost da na one, koji su

požudno tražili savjet, vodstvo i uzor - u njihovoj slabosti, u njihovu nedostatku vlastite volje

i dostojanstva - gleda odozgo, da povremeno čak osjeti potajnu želju da ih (barem u mislima)

učini odanim robovima, u sebi nosila nešto zabranjeno i ružno. Uz to, bio je u Pliniovo

vrijeme iskusio s koliko se odgovornosti, napora i unutrašnjeg opterećenja plaća svaki ugledni

i reprezentativni položaj; znao je također kako je teško Meštar glazbe povremeno podnosio

svoj položaj. Bilo je lijepo i primamljivo imati moć nad ljudima i isticati se blistajući pred

drugima, ali je u tome bilo i nečega demonskog i opasnog, a povijest se svijeta i sastoji od

neprekidna niza vladara, vođa, moćnika i zapovjednika, koji su - uz beskrajno malo izuzetaka

- svi lijepo započeli i loše završili, koji su svi, barem se tako čini - u dobroj namjeri - težili za

vlašću, da bi potom bili njome opsjednuti i omamljeni i zavoljeli je radi nje same. Valjalo je,

dakle, da tu od prirode podarenu moć posveti i učini korisnom, tako da je postavi u službu

hijerarhije; to je uvijek smatrao samo po sebi razumljivim. Ali gdje mu je bilo pravo mjesto,

gdje bi se ponajbolje iskoristile njegove snage, gdje bi urodile plodom? Sposobnost da

privuče i da više ili manje utječe na druge, posebno na mlađe od sebe, bila bi, dakako,

od velike koristi nekom časniku ili političaru, ali za takve u Kastaliji nije bilo mjesta, takve su

sposobnosti ondje zapravo služile samo učitelju i odgojitelju, a baš za te djelatnosti Knecht

nije u sebi nalazio mnogo smisla. Da je moglo biti samo po njegovoj volji, bio bi od svega

najradije odabrao život nezavisna učenjaka - ili Igrača Igre staklenim perlama. Tako je bio

suočen sa starim mučnim pitanjem: je li ta Igra doista ono vrhunsko, je li ona uistinu

kraljica u carstvu duha? Nije li to, naposljetku, unatoč svemu, ipak samo igra? Zaslužuje li

doista potpunu predanost i doživotno služenje? Ta čuvena Igra započela je nekoć, prije mnogo

pokoljenja, kao neki nadomjestak umjetnosti, i postupno je, barem za mnoge, postajala nekom

vrstom religije, mogućnošću pribiranja, uznošenja i pobožne predanosti visoko razvijena

intelekta. Očigledno, to što se odvijalo u Knechtu bila je ona stara bitka između estetskoga i

etičkoga. Ono nikad do kraja izgovoreno, ali i nikad posve prešućeno pitanje - ono isto koje se

tu i tamo, mračno i prijeteći, javljalo u njegovim đačkim pjesmama iz Waldzella - nije bilo

upućeno samo Igri staklenim perlama, odnosilo se na Kastaliju uopće.

Upravo u vrijeme kad su ga ti problemi žestoko tištili i kad je u snu često vodio raspre s

Designorijem, dogodilo mu se jednom, dok je išao jednim od prostranih dvorišta waldzellskog

grada Igre, da je neki glas iza njega, koji nije odmah prepoznao, a koji mu se ipak učinio

dobro poznat, glasno zazvao njegovo ime. Kad se okrenuo, ugledao je stasita mladog čovjeka

s bradicom kako mu žustro trči u susret. Bio je to Plinio. U izljevu uspomena i nježnosti

srdačno ga je pozdravio. Dogovorili su sastanak za tu večer. Plinio, koji je bio odavna završio

studije na svjetovnim visokim školama i postao službenik, našao se tu da kao gost provede

praznike na jednom tečaju Igre staklenim perlama, kakav je bio završio i prije nekoliko

godina. Večernje je druženje dvojicu prijatelja ipak ubrzo dovelo do zbunjenosti. Plinio je tu

bio đak gost, tolerirani diletant iz vanjskog svijeta, koji je, doduše, s velikim marom pratio

tečaj, ali tečaj za izvanredne đake i ljubitelje; distanca je bila odviše velika; sjedio je sučelice

stručnjaku i posvećenome, koji mu je čak svojim oprezom i uljudnim uzvraćanjem

na prijateljsko zanimanje za Igru staklenim perlama morao uliti osjećaj da on tu nije nikakav

kolega, nego dijete što se zadovoljava onim perifernim iz znanosti koja je ovom drugom do

same srži bliska. Knecht je nastojao razgovor skrenuti od Igre, molio je Plinija da mu priča o

svojoj službi, svom radu, o svome životu ondje vani. Tu je opet Josef bio onaj zaostali i dijete

koje je postavljalo pitanja o stvarima o kojima nije ništa znao i kojega je onaj drugi poučavao.

Plinio je bio pravnik, težio je za ugledom u politici i upravo se imao zaručiti kćerkom jednog

stranačkog vođe, govorio je jezikom koji je Josef tek napola razumio; mnogi su mu opetovani

izrazi zvučali prazno ili barem za nj nisu imali sadržaja. Svejedno, moglo se primijetiti da je

Plinio ondje u svom svijetu nešto značio, znao, i imao ambiciozne ciljeve. Ali ta dva svijeta

što su se prije devet godina u ta dva mladića dodirivala i doticala, znatiželjno i ne

bez sklonosti, bila su sada nepomirljivo odijeljena i tuđa. Moralo se, dakako, priznati da je taj

svjetski čovjek i političar sačuvao stanovitu privrženost Kastaliji i već po drugi put žrtvovao

svoje praznike Igri staklenim perlama; ali, uostalom, mislio je Josef, to se nije mnogo

razlikovalo od slučaja kad bi on, Knecht, jednoga dana naišao u oblast Plinijeve službe i tražio

da mu kao radoznalom gostu pokažu koju sudsku sjednicu, koju tvornicu ili dobrotvornu

ustanovu. Obojica su bili razočarani. Knecht je nalazio da je njegov negdašnji prijatelj

ogrubio i da pridaje odviše važnosti vanjskome, a Designori, tome nasuprot, da je

njegov negdašnji drug prilično ohol u svojoj ekskluzivnoj duhovnosti i ezoterici, kao da je

postao neki »samo-još-duh«, ushićen samim sobom i svojim sportom. Ipak su se trudili, a

Designori je znao svašta pričati o svojim studijama i ispitima, o putovanjima u Englesku i na

jug, o političkim skupovima, o parlamentu. Izustio je i jednu riječ koja je zazvučala poput

prijetnje ili upozorenja; rekao je: - Vidjet ćeš, ubrzo će nastupiti nemirna vremena, možda

ratovi, a i nije posve nemoguće da cijela vaša kastalska egzistencija bude jednom dovedena u

pitanje. - Josef to nije preozbiljno uzeo, samo je upitao: - A ti, Plinio? Hoćeš li biti za

ili protiv Kastalije?

- Ah, odgovorio je Plinio s usiljenim smiješkom - jedva da će mene pitati za mišljenje.

Uostalom, ja sam, naravno, za to da Kastalija nesmetano dalje opstoji, inače ne bih bio ovdje.

Kako bilo, koliko god su vaši zahtjevi u materijalnom pogledu skromni, Kastalija godišnje

stoji zemlju sasvim lijepu svotu.

- Da - nasmijao se Josef - ta svota iznosi, koliko su mi rekli, oko jednu desetinu onoga što

se u našoj zemlji u ratničkom stoljeću godišnje trošilo na oružje i municiju.

Sastali su se još nekoliko puta i, što se više bližio završetak Pliniova tečaja, to su se više

trudili da budu što uljudniji jedan spram drugoga. Kad su, međutim, ta dva ili tri tjedna

protekla, i kad je Plinio otputovao, obojici je odlanulo.

U to vrijeme Meštar Igre staklenim perlama bio je čuveni Thomas von der Trave, čovjek

koji je obišao cijeli svijet, poznat po trpeljivosti i susretljivosti spram svakoga tko mu se

približio, ali zato u pitanjima Igre do krajnosti oprezan i asketski strog - veliki radnik, što nisu

ni slutili oni koji ga poznavahu s reprezentativne strane, u svečanu ornatu ravnatelja velikih

Igara ili na primanjima za poslanike iz inozemstva. Govorilo se da je hladan, štoviše

vrlo hladan i racionalan čovjek, čiji se odnos spram umjetnosti očituje samo u udvornostima.

Među mladim i oduševljenim ljubiteljima Igre staklenim perlama čulo se povremeno i više

negativnih mišljenja o njemu, posve pogrešnih, jer ako i nije bio entuzijast i ako se za velikih

javnih Igara radije ustezao od načimanja velikih i uzbudljivih tema, njegove po formi

nenadmašive, vješto građene Igre znalcima ipak ukazuju na duboku prisnost s temeljnim

problemima svijeta Igre.

Jednog je dana Magister ludi dao pozvati Josefa Knechta, primio ga u svom stanu, u

kućnoj odori, i pitao ga bi li mu bilo moguće i po volji da narednih dana uvijek u isto vrijeme

dolazi k njemu na pol sata. Knecht dotada nije nikad sam bio kod njega, pa je taj poziv primio

s iznenađenjem. Za prvi dan predao mu je Meštar opširan napis, prijedlog što mu ga je bio

poslao neki organist, jedan od nebrojenih prijedloga za čije je razmatranje nadležno Vrhovno

poglavarstvo Igara. U tim je slučajevima uglavnom riječ o zahtjevima da se u Arhiv prihvati

novo gradivo: netko je, primjerice, posebno precizno razradio povijest madrigala i u stilskom

razvoju naišao na neku krivulju koju je potom muzički i matematički zabilježio, da bi

se uvrstila u inventar jezika Igre. Netko je proučio latinski Julija Cezara s obzirom na njegova

ritmička svojstva, i u tome našao vrlo uočljive sukladnosti s rezultatima dobro poznatih

istraživanja intervala u bizantskom crkvenom pjevanju. Neki je pak zanesenjak, opet jednom,

prema notnom rukopisu iz petnaestog stoljeća otkrio novu kabalu, a da i ne spominjemo

navalu pisama nekih eksperimentatora, skrenulih s puta, koji su iz usporedbe Goetheova i

Spinozina horoskopa znali izvući neočekivane zaključke i k tome još prilagali vrlo lijepe i

naoko poučne i jasne višebojne geometrijske crteže. Knecht se marljivo pozabavio prvim

prijedlogom, jer on je i sam već češće imao slične prijedloge na umu, iako ih nije slao; svaki

aktivni Igrač Igre staklenim perlama snatri o neprekidnom dopunjavanju područja Igre, dok

ona ne obuhvati cio svijet, štoviše, on u svojoj predodžbi neprestano provodi takvo

proširivanje, i u svojim privatnim vježbama Igre staklenim perlama, pa za one ideje za koje se

čini da mogu opstati gaji želju da od privatnih postanu službenim dopunama. Prava, vrhunska

vještina privatnog igranja sastoji se kod visoko razvijenih Igrača upravo u tome da toliko

ovladaju onim moćima u kojima se očituju i oblikuju zakoni Igre i daju im nazivlje, da mogu i

posve individualne i izvorne predodžbe obuhvatiti u bilo kojoj Igri igranoj s objektivnim

povijesnim vrijednostima. Neki cijenjeni botaničar jednom je o tome šaljivo rekao: - U Igri

staklenim perlama sve mora biti moguće, pa čak i da jedna biljka sama samcata s gospodinom

Linneom govori latinski.

Knecht je, dakle, pomogao Meštru u analizi predložene sheme; pol sata proteklo je brzo.

Drugog dana bio je točan i tako je svakodnevno dolazio dva tjedna da bi po pol sata radio sam

s Magistrom ludi. Već mu je prvih dana upalo u oči kako ga ovaj pušta da i one manje

vrijedne predloške, koji su se već na prvi pažljiviji pogled pokazali neupotrebljivima,

svejedno proradi točno kritički do kraja; čudio se što Magister ima vremena za to i postupno

je počeo primjećivati kako tu nije riječ o tome da Meštru učini uslugu i oduzme dio posla,

nego taj rad, premda po sebi: nužan, prije svega ima biti prilikom da se vrlo brižljivo i na

najljepši način ispita on sam, mladi novajlija koji se upućuje u tajne. Nešto se u njemu

zbivalo, nešto slično kao nekoć u dječaštvu kad se bio pojavio Meštar glazbe, a to je

najednom primijetio i prema ponašanju svojih drugova, koji su postali bojažljivi i distancirani,

ponekad ironično i sa strahopoštovanjem; nešto se spremalo, slutio je to, samo s manje radosti

nego onomad.

Na kraju posljednjega od njihovih sijela Meštar Igre staklenim perlama rekao je svojim

ponešto visokim, uljudnim glasom, pažljivo naglašavajući rečenice i bez ikakva svečanog

tona; - Dobro je, sutra više ne moraš doći, naš je posao zasad završen. Uskoro ću te,

svakako, ponovo morati omesti. Najljepša ti hvala na suradnji, bila mi je od koristi. Inače

mislim da bi sad morao podnijeti molbu za prijem u Red; na poteškoće nećeš naići, već

sam izvijestio poglavarstvo Reda. Ti se, dakako, slažeš? - Ustajući, dodao je još: - Još nešto,

usput: pretpostavljam da si i ti, kao većina dobrih Igrača Igre staklenim perlama u svojoj

mladosti, povremeno sklon tomu da se našom Igrom koristiš kao nekom vrstom instrumenta

za filozofiranje. Moje te riječi neće od toga izliječiti, ali ću ih ipak izreći: filozofirati treba

samo legitimnim sredstvima, onima što pripadaju filozofiji. Naša Igra, međutim, nije ni

filozofija ni religija, ona je disciplina za sebe i po svojoj prirodi najsrodnija umjetnosti, ona je

umjetnost sui generis. Dalje dospijeva onaj koji se toga pridržava nego onaj koji to uvidi tek

nakon stotinu neuspjeha. Filozof Kant - danas već slabo poznat, ali bio je velik mislilac -

rekao je o teološkom filozofiranju da je to čarobna svjetiljka priviđenja'. Ne smijemo učiniti

da to postane naša Igra staklenim perlama.

Josef se iznenadio i od suzdržana uzbuđenja gotovo je prečuo tu posljednju opomenu.

Poput bljeska munje prože ga slutnja: te riječi znače kraj njegove slobode, završetak njegova

studija, prijem u Red i njegovo skoro podređivanje hijerarhiji. Zahvalio je dubokim naklonom

i odmah otišao u waldzellsku kancelariju Reda, gdje je doista ustanovio da je uvršten u popis

onih koji su imali biti primljeni. Kao i svi studenti njegova stupnja, već je prilično točno

poznavao zakone Reda i sjetio se odredbe da je svaki član Reda, koji drži neki službeni

položaj višeg ranga, ovlašten obaviti obred primanja. Izložio je zato svoju molbu da obred

obavi Meštar glazbe, primio iskaznicu i, dobivši kratak dopust, sutradan otputovao svome

zaštitniku i prijatelju u Monteport. Zatekao je dostojanstvena starog gospodina malo bolesnog,

ali je svejedno primljen s veseljem.

- Dolaziš kao naručen - rekao je starac. - Uskoro više ne bih bio ovlašten da tebe primim u

Red kao mladog brata. Upravo imam nakanu napustiti službu, moja je ostavka već odobrena.

Sam svečani čin bio je jednostavan. Sutradan je Meštar glazbe - kako to nalažu pravila -

pozvao dva brata redovnika za svjedoke, a Knechtu je prethodno dao jedno od pravila Reda

kao zadatak za vježbu meditacije. Bila je to ova rečenica: »Ako te Vrhovno poglavarstvo

pozove na, neku službu, znaj: svaki uspon na ljestvici dužnosti znači, korak dublje u

svezanost, a ne korak u slobodu. Što je viša dužnost, to je čvršća obveza. Što više vlasti pruža

dužnost, to je stroža služba. Što jača ličnost, to je strože zabranjena samovolja.« Okupili su se

potom u Magistrovoj muzičkoj komori, u onoj istoj u kojoj je Knecht doživio svoje

prvo posvećenje u umjetnost meditiranja; Meštar je zamolio mladog posvećenika da za

svečani trenutak odsvira jedan Bachov preludij. Potom jedan od svjedoka pročita izvod

iz pravila Reda, a sam Meštar glazbe postavi obredna pitanja i primi zakletvu svoga mladog

prijatelja. Posvetio mu je još jedan sat koji provedoše sjedeći u vrtu. Meštar mu je davao

prijateljske savjete kako da usvoji pravila Reda i kako da se prema njima vlada u životu. -

Lijepo je - rekao je - da u trenutku kad se ja povlačim ti ispunjavaš tu prazninu, kao da imam

sina koji će me ubuduće zastupati. - A kad vidje kako se snuždilo Josefovo lice, reče: - No,

ne budi tužan, nisam ni ja. Uistinu sam se umorio i radujem se dokolici koju ću još uživati, a

koju ćeš i ti, nadam se, često sa mnom dijeliti. I, kad se idući put opet vidimo, oslovi me sa ti.

Nisam ti to mogao ponuditi dok sam bio na dužnosti. - Otpustio ga je s onim srdačnim

smiješkom što predobiva, poznatim Knechtu već dvadeset godina.

Knecht se ubrzo vratio u Waldzell, bio je odande dobio samo tri dana dopusta. Netom je

stigao, pozvao ga je Magister ludi, primio ga srdačno kao kolegu i čestitao mu na prijemu u

Red. - Da bismo potpuno postali kolege i suradnici - nastavio je - nedostaje još samo tvoje

postavljenje na određeno mjesto u našoj građevini. - Josef se malo uplašio. Trebalo je, dakle,

da izgubi svoju slobodu. - Ah - rekao je plaho - nadam se da ću biti potreban na bilo kojem

skromnom mjestu. Ipak sam se, moram vam priznati, nadao da ću još neko vrijeme moći

slobodno studirati. - Magister mu se čvrsto zagleda u oči, s onim svojim mudrim, blago

ironičnim osmijehom. - Još neko vrijeme, kažeš, ali koliko dugo? - Knecht se zbunjeno

nasmiješi. - Ne znam, zapravo. - To sam i mislio - dodao je Meštar. - Ti još govoriš

studentskim jezikom i misliš u studentskim pojmovima, Josefe Knechte, i to je u redu, ali vrlo

skoro više neće biti u redu, jer te mi trebamo. Ti znaš da i kasnije, pa i na najvišim

dužnostima u našim poglavarstvima, možeš dobiti dopust u svrhu proučavanja, budeš li

mogao dokazati da su takva istraživanja vrijedna; primjerice, moj prethodnik i učitelj izmolio

je i ishodio - već kao Magister ludi i star čovjek - cijelu godinu dopusta za svoje proučavanje

arhiva u Londonu. On taj dopust, međutim, nije dobio »za neko kratko vrijeme«, nego za

određeni broj mjeseci, tjedana i dana. S tim ćeš ubuduće morati računati. A sad imam jedan

prijedlog za tebe: trebamo odgovorna čovjeka koji još nije poznat izvan našega kruga, za

jedan posebni zadatak.

Bio je to ovaj zadatak: Benediktinski samostan Marialels, jedna od najstarijih odgojnih

ustanova u zemlji, s kojom je Kastalija održavala prijateljske veze i koja je već stoljećima bila

privržena Igri staklenim perlama, zamolila je da joj se na stanovit rok ustupi mladi nastavnik

koji će uvoditi u Igru, a i poticati nekoliko već naprednih Igrača u samostanu. Magister je

odabrao Josefa Knechta. Zato ga je tako brižljivo ispitivao i zato je pospješio njegovo

primanje u Red.

DVA REDA

U mnogom je pogledu s njime opet bilo slično kao nekoć, u vrijeme dok je još bio đak

latinske škole, nakon posjeta Meštra glazbe. Da poziv u Mariafels znači neko posebno

isticanje i veliki prvi korak na ljestvici hijerarhije ne bi Josef bio ni pomislio; ali - imajući

bolju moć zapažanja nego onomad - mogao je to jasno razaznati iz ponašanja i držanja svojih

kolega. Ako je već neko vrijeme pripadao eliti Igrača Igre staklenim perlama, njezinu

najužem krugu, sada ga je taj neuobičajeni zadatak istaknuo između svih kao onoga kojega

vrhovne vlasti drže na oku i na čiju službu računaju. Drugovi i kolege, koji su se još jučer

zajedno s njime trudili, nisu se baš povukli niti su postali neljubezni - to se i nije moglo

dogoditi u visokoaristokratskom krugu gdje se i odviše držalo do uglađenih manira - ali je

stvorena neka distanca; drug od jučer mogao je prekosutra postati pretpostavljenim, a takvo

stupnjevanje i izdvajanje u međusobnim odnosima registrirano je i označivano u krugu elite

delikatnim nijansama u ponašanju.

Iznimku je činio Fritz Tegularius, kojega uz Ferromontea možemo jamačno nazvati

najvjernijim prijateljem u životu Josefa Knechta. Taj čovjek, po svojoj

nadarenosti predodređen za ono najviše, ali teško onemogućen lošim zdravljem, nedostatkom

ravnoteže i samopouzdanja, bio je Knechtov vršnjak, dakle je u vrijeme njegova prijema

u Red imao oko trideset četiri godine. Bijahu se prvi put susreli desetak godina prije, na

jednom tečaju Igre staklenim perlama, i Knecht je već tada zamijetio kako toga tihog i pomalo

sjetnog mladića nešto snažno privlači k njemu. Svojim smislom da oćuti čovjeka, što ga je

posjedovao i onomad, premda nesvjesno, nazrijevao je i narav te ljubavi; bilo je to

prijateljstvo i divljenje, spremno na bezuvjetnu predanost i podvrgavanje, prožeto zanosom

gotovo religiozne naravi, ali zasjenjeno i suspregnuto urođenom otmjenošću i nekom slutnjom

unutrašnje tragike. Kako je u ono vrijeme još bio potresen slučajem Designori i zbog toga

postao osjetljiv i nepovjerljiv, Knecht je toga Tegulariusa s dosljednom strogošću držao na

distanci, premda je i sam osjećao da ga privlači taj zanimljiv i neobičan drug. Za ilustraciju

ćemo se poslužiti jednim zapisom iz Knechtovih službenih tajnih bilježaka što ih je mnogo

godina poslije vodio za isključive potrebe Vrhovnog poglavarstva. Tu piše:

»Tegularius. Izvjestiteljev osobni prijatelj. Kao đak u Keuperheimu više put odlikovan,

dobar klasični biolog, vrlo zainteresiran za filozofiju, bavio se Leibnizom, Bolzanom, kasnije

Platonom. Najnadareniji, najsjajniji Igrač Igre staklenim perlama kojega poznajem. Bio bi

predestinirani Magister ludi da zbog njegova krhkog zdravlja njegova narav nije za to posve

nepodobna. T. ne smije nikada dospjeti na neko vodeće, reprezentativno ili organizatorsko

mjesto, bila bi to nevolja za nj i za službu. Njegov se nedostatak tjelesno očituje u stanjima

depresije, razdobljima nesanice i nervoznih bolova, duševno povremeno u melankoliji,

snažnoj potrebi za osamom, strahu od dužnosti i odgovornosti, a vjerojatno i u mislima na

samoubojstvo. Ovako teško ugrožen, održava se tako hrabro i tako uspravno pomoću

meditacije i velike samodiscipline, da većina iz njegove okoline nema pojma o težini njegove

patnje i samo primjećuje njegovu izrazitu plahost i zatvorenost. Koliko je T., dakle, na žalost,

nepodoban za obavljanje neke više službe, toliko je dragocjen u Vicusu lusorum - posve

nenadomjestivo blago. Tehnikom naše Igre vlada kao što veliki glazbenik vlada svojim

instrumentom, on i naslijepo pogađa najtananije nijanse, a ne smijemo ga potcjenjivati ni kao

učitelja. U višim i najvišim tečajevima ponavljanja - za niže mi ga je odveć šteta - uopće se

bez njega više ne bih znao snaći; kako analizira pokusne Igre mladića, a da ih pri tom nikad

ne obeshrabri, kako ih zna raskrinkati, bez greške prepozna sve što je imitirano ili samo

dekorativno, kako u jednoj dobro zasnovanoj, ali još nesigurnoj i prekomponiranoj Igri

pronađe izvore grešaka i ukaže na njih kao na besprijekorne anatomske preparate, to je nešto

posve jedinstveno. Taj oštar pogled, koji se ne može prevariti, kod analiziranja i korigiranja,

to je ono što mu u đaka i kolega jamči ugled, koji bi zbog njegova nesigurna i neujednačenoga

plaho-bojažljiva nastupa inače došao u pitanje. Ono što sam rekao o genijalnosti T. kao Igrača

Igre staklenim perlama, kojoj uopće nema premca, htio bih osvijetliti jednim primjerom. U

početku moga prijateljstva s njim, kad već obojica u tečajevima u pogledu tehnike nismo više

imali mnogo što učiti, pokazao mi je u jednom času osobita povjerenja nekoliko Igara što ih

tada bijaše sastavio. Na prvi mi se pogled učinilo da su sjajno zamišljene i nekako nove i

originalne po stilu, te sam izmolio da mi zabilježene sheme posudi na proučavanje. U tim

skladbama Igre pronašao sam prave pjesme, nešto tako neočekivano i posve neobično, te

mislim da to ovdje ne smijem prešutjeti. Te su Igre bile male drame, gotovo monološke

strukture, i odražavale su individualni, u isti mah ugrožen i genijalan duhovni život njihova

autora, nalik njegovu savršenom autoportretu. Razne teme i skupine tema na kojima su te Igre

bile zasnovane, a koje su vrlo duhovito slijedile jedna drugu i suprotstavljale se međusobno,

nisu bile samo dijalektički izvođene i razmatrane, nego ni sinteza i usklađivanje oprečnih

glasova nisu izvođeni dokraja na uobičajen, klasični način. To je usklađivanje, štoviše, svaki

put prolazilo kroz niz prekida i zastajalo, kao iznureno i u očaju, pred rješenjem, da bi

naposljetku zamuknulo s pitanjem i sumnjom. Time su te Igre dobile vrlo uzbudljivu

kromatiku, na koju se, koliko znam, još nikada nitko nije odvažio; štoviše, postale su izrazom

tragičnog očaja i odricanja, postale su slikovitim očitovanjima dvojbenosti svakoga duhovnog

nastojanja. Pri tom su u svojoj duhovnosti, kao i u svojoj tehničkoj kaligrafiji i savršenstvu

igranja, bile tako izuzetno lijepe, da se nad njima moglo plakati. Svaka od tih Igara težila

je tako usrdno i ozbiljno za rješenjem, a na kraju se odricala rješenja s tako plemenitim

prijegorom, da je bila nalik nekoj divnoj i savršenoj elegiji o prolaznosti svojstvenoj svemu

lijepom, o dvojbenosti svojstvenoj svim zadnjim visokim ciljevima duha. - Item: preporučio

bih Tegulariusa, nadživi li mene ili vrijeme moje službe, kao krajnje nježno, dragocjeno, ali

ugroženo dobro. Neka uživa mnogo slobode, a njegov savjet valja saslušati u svim važnim

pitanjima Igre. Ali đaci mu ne smiju biti povjereni da ih samostalno vodi.«

Taj čudnovati čovjek bijaše u tijeku godina doista postao Knechtovim prijateljem.

Knechtu, u kojega se divio i duhu i nečemu što je ćutio kao narav gospodara, bijaše dirljivo

odan, i mnogo toga što o Knechtu znamo dugujemo predaji njegovim posredstvom. On je u

najužem krugu mlađih Igrača Igre staklenim perlama možda bio jedini koji svome prijatelju

nije zavidio na dodijeljenu zadatku, i jedini za kojega je njegov premještaj na neodređeno

vrijeme značio duboku, gotovo nepodnošljivu bol i gubitak.

Sam Josef, čim je prebrodio onaj stanoviti udarac zbog nenadana gubitka svoje ljubljene

slobode, radovao se novoj situaciji, veselio putovanju, imao želju da radi i bio radoznao na

strani svijet u koji su ga slali. Uostalom, mladog brata u Redu nisu samo tako pustili da

otputuje u Mariatels; ponajprije su ga zatvorili na tri tjedna u »policiju«. Tako među

studentima nazivahu onaj mali odjel u ustrojstvu Odgojnog poglavarstva, koji bi se mogao

nazvati njegovim političkim odsjekom ili čak njegovim ministarstvom vanjskih poslova, kada

to ne bi bila odveć veličanstvena imena za nešto malo. Ondje su ga učili pravilima ponašanja

za braću Reda dok borave vani u svijetu, i gotovo mu je svaki dan gospodin Dubois,

predstojnik toga ureda, osobno posvećivao po jedan sat. Taj je savjesni čovjek, naime,

sumnjičavo gledao na to što se na takvo mjesto vani šalje još posve neprokušan čovjek koji

još uopće ne pozna svijet; on nimalo nije krio da se ne slaže s odlukom Meštra Igre staklenim

perlama, pa je s dvostrukim trudom, prijateljski brižljivo nastojao prosvijetliti mladog

posvećenika glede opasnosti u svijetu i sredstava kojima će im se djelotvorno suprotstaviti. Ta

očinski brižna, poštena predstojnikova namjera naišla je tako sretno na spremnost mladog

čovjeka da se dade poučiti, te je učitelj za tih sati uvođenja u pravila ophođenja sa svijetom

istinski zavolio Josefa Knechta i na kraju ga, umiren i pun povjerenja, otpustio da krene na

svoju misiju. Pokušao je čak, više iz dobrohotnosti nego radi politike, da mu i sam da

neku vrstu zadatka. Kao jedan od malobrojnih »političara« Kastalije, gospodin Dubois

pripadao je onoj maloj grupi službenika koji su se u mislima i svojim proučavanjima većinom

bavili državnopravnim i privrednim opstankom Kastalije, njezinim odnosima s vanjskim

svijetom i njezinom zavisnosti od njega. Većina Kastalaca, službenici ništa manje od učenjaka

i studenata, živjeli su u svojoj Pedagoškoj provinciji i njezinu Redu kao u postojanom,

vječnom i po sebi razumljivu svijetu, za koji su, dakako, znali da nije oduvijek postojao, da je

jednom nastao i to polako i uz ogorčene bitke u vrijeme najvećih nevolja, nastao na završetku

ratnog razdoblja - iz jedne asketsko-herojske samospoznaje i napora duhovnih ljudi isto toliko

kao i iz prijeke potrebe iscrpljenih, iskrvarenih i opustošenih naroda za redom, normom,

razumom, zakonom i mjerom. Znali su to i znali su koja je funkcija svih Redova i

»Provincija« na svijetu: ustegnuti se od vladanja i nadmetanja i zato jamčiti stalnost i trajnost

duhovnih temelja svih mjerila i zakona. Da taj poredak stvari, međutim, nikako nije sam

po sebi razumljiv, da mu je preduvjet stanoviti sklad između svijeta i duha, koji je uvijek

iznova moguće poremetiti, da povijest svijeta - sve u svemu - nipošto ne teži k onome što je

poželjno, razumno i lijepo i da ona to ne podržava, nego u najboljem slučaju tu i tamo

podnosi, to nisu znali, pa su tajnu problematiku svoje kastalske egzistencije gotovo svi

Kastalci jedva uočavali. Prepuštali su je upravo onome malom broju političkih umova od

kojih je jedan bio predstojnik Dubois. Pošto je Knecht stekao njegovo povjerenje, gospodin

mu je Dubois dao jedan sažeti uvod u načela kastalske politike, koja su se Knechtu isprva

činila odbojna i nezanimljiva, kao i većini njegove braće u Redu, a potom mu dozvala u

pamćenje onu Designorijevu napomenu o mogućnosti ugrožavanja Kastalije, pa time i cijeli -

naoko odavno prebrođen i zaboravljeni - gorki okus njegovih mladenačkih okršaja s Pliniom,

te su mu nenadano postala iznimno važna i jedan od koraka na njegovu putu buđenja.

Na kraju njihova posljednjeg sastanka Dubois mu je rekao: - Mislim da te sad mogu pustiti

da ideš. Strogo ćeš se pridržavati zadatka što ti ga je dao časni Magister ludi, a isto tako i

pravila ponašanja koja si ovdje dobio. Bilo mi je ugodno što sam ti mogao pomoći; vidjet ćeš

da ta tri tjedna ovdje nisu potrošena uzalud. Ako ikada budeš poželio da mi iskažeš svoje

zadovoljstvo onim što si od mene saznao i našim poznanstvom, reći ću ti sada jedan

način. Odlaziš u jedan benediktinski samostan i, ako ondje ostaneš neko vrijeme i stekneš

povjerenje svećenika, vjerojatno ćeš u krugu te Časne gospode i njihovih gostiju čuti

i političke razgovore i zapaziti politička raspoloženja. Ako bi me o tome htio povremeno

obavještavati, bio bih ti zahvalan. Shvati me dobro: ne treba nikako da se smatraš kakvim

špijunom ni da zloupotrijebiš povjerenje što ti ga iskažu svećenici. Ne moraš mi saopćiti ništa

što ti savjest ne dopušta. Da mi primamo na znanje i iskorišćujemo eventualne informacije

samo u interesu našeg Reda i Kastalije, to ti jamčim! Mi nismo doista političari i

nemamo nikakvu vlast, ali i mi ovisimo o svijetu koji nas treba ili podnosi. U stanovitim

okolnostima može nam biti od koristi ako) doznamo kad neki državnik navrati u samostan ili

kad papu proglase bolesnim ili kad se na popisu budućih kardinala pojave novi kandidati. Mi

ne ovisimo o tvojim saopćenjima, imamo različite izvore, ali jedan mali izvor više ne bi bio

naodmet. Idi sad, ne moraš danas na moj poticaj reći da ni ne. Ne poduzimaj isprva ništa

drugo nego da dobro izvedeš svoj službeni zadatak i da nam služiš na čast kod duhovnih

očeva. Želim ti sretan put.

U Knjizi preobrazbi, u kojoj je Knecht prije odlaska na put potražio savjet uz cijeli obred

sa stabljikama stolisnika, naišao je na znak Lü, što znači »Putnik«, s presudom »Uspjeh putem

sitničavosti. Putniku je postojanost spasonosna.« Našao je na drugom mjestu broj šest i u

Knjizi pronašao tumačenje:

Putnik stiže u noćište.

Sa sobom nosi svoj posjed.

Postiže postojanost mladog sluge.

Oproštaj je protekao u vedru raspoloženju, samo je posljednji razgovor s Tegulariusom za

obojicu bio teška kušnja postojanosti. Fritz se silio i kao da se ukočio od hladnoće koju je sam

sebi nametnuo; s prijateljem je za nj odlazilo ono najbolje što je posjedovao. Knechtu

narav nije dopuštala tako strastveno i poglavito tako isključivo vezanje za jednog prijatelja, on

je za nuždu mogao biti i bez prijatelja i mogao je zrake svoje naklonosti bez sustezanja

usmjeriti i prema novim predmetima i ljudima. Taj oproštaj za nj nije bio prijelomni gubitak.

Već je tada, međutim, dovoljno dobro poznavao svoga prijatelja da je znao kakvo mu

iskušenje znači taj rastanak i koliko će ga potresti, pa je bio zabrinut za nj. Cesto je već

razmišljao o tom prijateljstvu, jednom je i s Meštrom glazbe o tome razgovarao i bio je

donekle naučio objektivno i kritički razmatrati vlastite doživljaje i osjećaje. Bilo mu je u

tomu već jasno da ga k tom prijatelju ne privlači samo njegova izuzetna nadarenost koja ga

čak ispunja nečim nalik na strast, nego upravo sveza te nadarenosti s njegovim teškim

nedostacima i silno krhkom prirodom. Bio je svjestan da jednostranost i isključivost ljubavi

koju mu je iskazivao Tegularius nema samo lijep, nego i opasni čar - i aspekt, to jest, napast

da on - slabiji ne po snazi nego po ljubavi - povremeno oćuti njegovu moć. U tom je

prijateljstvu sebe do krajnosti obvezao na veliku suzdržanost i samodisciplinu. U Knechtovu

životu ovaj drugi, koliko god mu je bio drag, ne bi bio dobio toliko značenje da ga to

prijateljstvo - s tim nježnim čovjekom, koji je bio opčinjen mnogo jačim i sigurnijim

prijateljem - nije poučilo o privlačnoj moći i nadmoćnosti koju je posjedovao nad mnogim

ljudima. Osjetio je da nešto od te sposobnosti privlačenja drugih i utjecanja na njih pripada

bitnim osobinama učitelja i odgojitelja, i da ta moć u sebi krije opasnosti i zahtijeva

odgovornost. Tegularius je, uostalom, bio samo jedan od mnogih; Knecht je shvatio da je

izložen mnogim pogledima onih koji su ga željeli pridobiti. Istodobno je u posljednjoj godini

živio u vrlo napetoj atmosferi u naselju Igrača i to je ćutio sve jasnije i svjesnije. Ondje je

pripadao jednom službeno nepostojećem, ali oštro ograničenu krugu ili staležu, najužem

izboru kandidata i učitelja Igre staklenim perlama, krugu iz kojega je doduše tu i tamo poneko

bio povučen za pomoćne službe kod Magistra, kod Arhivara ili u tečajevima Igre, ali iz kojega

nitko nije bio poslan u niže ili srednje činovničke ili nastavničke redove; oni su tu bili u

pohrani za popunjavanje vodećih mjesta. Tu su jedni druge dobro poznavali, neugodno točno,

tu nije bilo ni približnih grešaka u ocjenjivanju nadarenosti, karaktera i uspješnosti. I upravo

zato što je tu, među onima koji su vodili studij Igre i među kandidatima za više počasti, svatko

bio natprosječna i uvažena sila i svatko prvorazredan po uspjesima, znanju i svjedodžbama,

upravo su zato one crte i jedva osjetljive razlike karaktera, koje bi nekog pretendenta

predodredile za vođu i čovjeka od uspjeha, igrale posebnu ulogu o kojoj se pomno

vodilo računa. Svaki plus ili minus u ambiciji, dobrom nastupu, tjelesnoj visini ili lijepoj

vanjštini, mali višak ili manjak u šarmu, u dojmu na mlađe ili spram vlasti, u ljubeznosti, sve

je tu imalo veliko značenje i moglo je biti odlučno u natjecanju. Kao što je na primjer Fritz

Tegularius pripadao tom krugu samo kao izvanjski, kao gost i onaj kojega podnose, te je

zapravo pripadao samo periternom dijelu, jer očigledno nije posjedovao nikakva dara za

upravljanje, tako je Knecht pripadao onoj najužoj kružnici. Ono što ga je preporučivalo

mladima i što mu je pribavljalo obožavatelje, bila je njegova svježina i još posve mladenačka

ljupkost, koja je naoko bila nepristupačna strastima, nepodmitljiva i opet djetinje

neodgovorna, nekakva nevinost. Što ga je pretpostavljenima činilo ugodnim, bila je ona druga

strana te nevinosti: njegov gotovo potpuni nedostatak častohleplja i laktaštva.

U najnovije vrijeme mladić je pomalo postajao svjestan djelovanja svoje ličnosti, najprije

onoga prema nižima od sebe, a tek postupno i onoga prema višima, pa kad je sa stajališta tako

probuđenoga gledao unatrag, vidio je da su obje linije prolazile njegovim životom i

oblikovale se već od dječaštva: nastojanje oko njegova prijateljstva, što su ga pokazivali

vršnjaci i mlađi, i dobrohotna pažnja s kojom su se ophodili mnogi pretpostavljeni spram

njega. Bilo je izuzetaka poput pročelnika Zbindena, ali zato i odlikovanja kao što mu je bilo

pokroviteljstvo Meštra glazbe i u novije vrijeme gospodina Duboisa i Magistra ludu Sve je

bilo vidljivo jednoznačno, pa ipak Knecht to nikada nije htio posve uvidjeti i uvažiti.

Očigledno mu je to bio zacrtani put, da kao sam od sebe i bez naprezanja svugdje dospije u

elitu, da nađe prijatelje koji mu se dive i pokrovitelje na visokim položajima. Njegov put

značio je da se ne smije zaustaviti na podnožju hijerarhije u sjeni, nego da se neprekidno

približava njezinu vrhu i blistavu svjetlu što obasjava taj vrh. On nije imao postati potčinjeni

ni privatni učenjak, nego vladar. Što je on to primijetio kasnije nego drugi, njemu slični, to

mu je davalo onaj neopisivi višak čara, onaj prizvuk nevinosti. A zašto je to tako

pozno primijetio, tako protiv volje? Zato što svemu tome uopće nije težio niti je to želio, jer

nije imao potrebu za vlašću, zapovijedanje mu nije godilo, jer je mnogo više čeznuo

za kontemplativnim nego za aktivnim životom i bio bi zadovoljan da je još mnogo godina,

ako ne i čitav život, mogao ostati nezapažen čovjek koji studira, radoznao i

smjeran hodočasnik kroz svetišta prošlosti, katedrale glazbe, vrtove i šume mitologija, jezika i

ideja. Kako je sad primijetio da ga neumoljivo uvlače u vita activa, počeo je mnogo jače nego

dotad u svojoj okolini ćutjeti napetost od aspiracija, nadmetanja i ambicija, osjetio se

ugroženim u svojoj nedužnosti koja se više nije mogla održati. Uviđao je da sad mora htjeti i

prihvaćati i ono što nije želio, a što mu je zadano i određeno, jer će tako prebroditi osjećaj

zarobljenosti i čežnju za izgubljenom slobodom koju je uživao za posljednjih deset godina.

Budući da iznutra još nije bio baš posve spreman na to, privremeni rastanak od Waldzella i

Provincije i putovanje van u svijet doživio je kao iskupljenje.

Samostan Mariafels imao je udjela, za mnogih stoljeća svoga postojanja, u stvaranju

povijesti zapadnoga svijeta i u njegovim patnjama. Bio je doživio razdoblja procvata, poraze,

preporode i ponovne padove, te je u razna vremena i na različitim područjima bio čuven i

istaknut. Nekoć sjedište skolastičke učenosti i umijeća raspre, a još i danas u posjedu goleme

biblioteke srednjovjekovne teologije, stekao je novi sjaj nakon razdoblja popuštanja i

učmalosti, ovaj put posredstvom njegovanja glazbe, njegova mnogo hvaljenoga zbora, misa i

oratorija što su ih pisali i izvodili njegovi svećenici; od nekoć je još vazda gajio lijepu

glazbenu tradiciju, čuvao pet-šest škrinja od orahova drveta punih glazbenih rukopisa i

najljepše orgulje u zemlji. Potom je došlo političko razdoblje ovog samostana; i ono je za

sobom ostavilo stanovitu tradiciju i disciplinu. U vremenima ratnog divljanja više put je

Mariafels služio kao mali otok za razmišljanje i pribivanje, na kojemu su se uglednije glave

neprijateljskih stranaka oprezno približavale jedna drugoj i tražile način razumijevanja, a

jednom je - i to je bio posljednji vrhunac njegove povijesti - Mariafels postao i mjestom

stvaranja jednog mirovnog ugovora, koji je na neko vrijeme zadovoljio čežnju iscrpljenih

naroda za mirom. Kad je potom došlo opet novo doba i osnovana Kastalija, samostan se držao

čekajući po strani, gotovo odbojno, a vjerojatno ne bez uputa koje bijahu zatražili od Rima.

Jedna molba Odgojnog poglavarstva, da se pruži gostoprimstvo nekom učenjaku koji je želio

neko vrijeme raditi u samostanskoj skolastičkoj biblioteci, bila je ljubezno odbijena, a isto

tako i poziv da pošalju svoga predstavnika na jedno glazbeno povijesno zasjedanje. Tek od

opata Piusa, koji se u podmakloj dobi počeo još živo zanimati za Igru staklenim perlama,

započele su veze i razmjena i pretvorile se otada u ne odviše živahan, ali prijateljski odnos.

Izmjenjivale su se knjige, pružalo međusobno gostoprimstvo; i Knechtov pokrovitelj, Meštar

glazbe, boravio je u mladosti nekoliko tjedana u Mariafelsu, prepisivao note i svirao na

čuvenim orguljama. Knecht je znao za to i radovao se boravku na mjestu o kojemu mu je

povremeno s veseljem pričao štovani prijatelj.

Iznad svoga očekivanja bio je dočekan s počastima i udvornošću koja ga je gotovo zbunila.

To je bio i prvi put da je Kastalija na određeno vrijeme samostanu stavila na raspolaganje

jednog učitelja Igre staklenim perlama. Bio je kod predstojnika Duboisa naučio da - poglavito

u prvo vrijeme - svoju ulogu gosta ne shvati osobno, nego samo kao predstavnik Kastalije,

te da udvornost, a isto tako i eventualno distanciranje, primi na znanje i uzvraća isključivo kao

poslanik; to mu je pomoglo prebroditi prve trenutke nesnalaženja. Svladao je i prvotni osjećaj

tuđine, tjeskobe i uzbuđenja koji mu je u prvim noćima dopustio premalo sna, a kako mu je

opat Gervasius iskazivao dobroćudnu i vedru blagonaklonost, ubrzo se u novoj okolini dobro

osjećao. Godila mu je svježina i snaga krajolika, oporog brdskog kraja sa strmim vrletima i

sočnim pašnjacima punim zdravog blaga što je na njima paslo; rado je gledao čvrsta i

prostrana stara zdanja, s kojih se mogla otčitati povijest mnogih stoljeća, privlačila ga je

ljepota i jednostavna udobnost njegova stana - dviju prostorijama gornjem katu dugačkoga

krila za goste, godilo mu je istraživačko lutanje kroz skladnu malu državicu s dvjema

crkvama, klaustrima, arhivom, bibliotekom, opatijom, s nekoliko dvorišta, s prostranim

stajama punim uredno uzgajane stoke, česmama iz kojih je izvirala voda, golemim

nadsvođenim vinskim podrumima i spremištima voća, s dva retektorija, čuvenom sabornom

dvoranom, njegovanim vrtovima i radionicama braće laika - bačvara, postolara, krojača i

drugih - koje su tvorile malo selo uokrug najvećeg dvorišta. Odmah je imao pristup

u biblioteku, odmah mu je orguljaš pokazao divne orgulje i dopustio mu da na njima svira, a

nisu ga manje privlačili ni sanduci s notama, za koje je znao da u njima čeka priličan broj

neobjavljenih, dijelom još uopće nepoznatih glazbenih rukopisa iz proteklih epoha.

U samostanu, čini se, nisu baš nestrpljivo očekivali da on započne sa svojim službenim

djelatnostima. Prošli su ne samo dani, nego i tjedni, dok nisu ozbiljno prišli pravoj svrsi

njegova boravka ovdje. Neki su svećenici, doduše, a poglavito sam opat, s Josefom od prvog

dana rado razgovarali o Igri staklenim perlama, ali nije bilo ni govora o nastavi ili bilo kakvu

sustavnom radu. I inače je Knecht u držanju, načinu života i po tonu kojim su

razgovarala duhovna gospoda primijetio stanovitu dostojanstvenu sporost, neko dobroćudno

strpljenje dugog daha, svojstveno svim tim očima, pa - čini se - i onima kojima osobno ni u

kojem smislu nije nedostajalo temperamenta. Bio je to duh njihova reda, tisućgodišnji dah

prastarog, povlaštenog, u sreći i nevolji stotinu puta prokušanog reda i zajednice, u kojoj su

oni sudjelovali kao što svaka pčela ima udjela u sudbini svoga roja, spava njegov san, pati

njegove patnje i dršće njegovim drhtajem. U usporedbi sa stilom života u Kastaliji, ovaj se

benediktinski na prvi pogled doimao manje duhovno, manje živahno i zaoštreno,

manje aktivno, ali zato opuštenije - manje izložen utjecajima, stariji, prokušaniji, kao da je tu

vladao duh i smisao koji se već odavno vratio u sklad s prirodom. Knecht je radoznalo i s

velikim zanimanjem, pa i s velikim divljenjem, pustio da na nj djeluje taj samostanski život,

koji je još u vrijeme dok nije bilo Kastalije bio gotovo jednak kao sada i brojio već tisuću i po

godina starosti, i koji je izvanredno odgovarao njegovoj misaonoj naravi. Bio je gost i bio je

počašćen. Iskazivali su mu počasti iznad svakog očekivanja i zasluge, ali je jasno osjećao: to

je bila forma i običaj, i to nije bilo upućeno njegovoj osobi, a isto tako ni duhu Kastalije ili

Igre staklenim perlama. To je bila veličanstvena uljudnost jedne drevne velesile spram jedne

mlađe. Bio se samo djelomice na to pripremio, te se nakon nekog vremena, unatoč svoj

udobnosti svoga života u Mariafelsu, oćutio tako nesigurnim da je zamolio svoje

poglavarstvo za točnije upute o tome kako mu se valja ponašati. Magister ludi osobno mu je

napisao nekoliko redaka. »Neka te ne brine - pisao je - ako svom proučavanju tamošnjeg

života žrtvuješ ma koliko vremena. Iskoristi svoje vrijeme, uči, nastoj da budeš omiljen i

koristan, koliko su oni za to prijemljivi, ali se nemoj nametati, nemoj nikada biti

manje strpljiv od njih, neka se nikad ne čini da imaš manje slobodna vremena od svojih

domaćina. Čak ako budu i cijelu godinu s tobom tako postupali, primi to mirno i ponašaj se

kao da ni tebi više nije važno jesu li u pitanju dvije ili još deset godina. Uzmi to kao

natjecanje u vježbi strpljivosti. Pomno meditirati! Bude li ti dokolica odviše dugočasna,

odredi svakog dana nekoliko sati, ne više od četiri, za neki redoviti rad, možda proučavanje ili

kopiranje rukopisa. Ali pazi da ne ostaviš dojam kao da radiš, imaj vremena za svakoga koga

veseli da s tobom brblja.«

Knecht prihvati savjet i ubrzo se osjeti opet slobodnijim. Dotada je previše mislio na svoj

zadatak da bude učitelj ljubiteljima Igre staklenim perlama, što je bio razlog njegove misije,

dok su, međutim, samostanski očevi s njim postupali više kao s poslanikom jedne prijateljske

sile kojega valja držati u dobru raspoloženju. Pa, kad se naposljetku opat Gervasius ipak

prisjetio toga nastavničkog zaduženja i priveo mu za početak nekoliko svećenika, koji su već

imali čast da budu uvedeni u umjetnost Igre staklenim perlama i koje je Knecht imao

naprednijim tečajem uputiti dalje, pokazalo se - na njegovo iznenađenje i isprva na njegovo

teško razočaranje - da je u tom gostoljubivu mjestu kultura ove plemenite Igre vrlo površna i

diletantska i da se, čini se, zadovoljavaju vrlo skromnim znanjem o Igri. Kao posljedak te

spoznaje polako je pridošla i druga: da on u samostan očito nije poslan radi umjetnosti Igre

staklenim perlama ni njegovanja Igre. Zaduženje da tih nekoliko, za Igru površno

zainteresiranih, svećenika malo bolje pouči u onome osnovnom i pruži im zadovoljstvo

skromna sportskog dostignuća, bilo je lako, odviše lako, i bio bi mu dorastao bilo koji drugi

kandidat, čak i onaj koji još ni izdaleka nije pripadao eliti. Ta nastava, dakle, nije mogla biti

pravom svrhom njegove misije ovdje. Počeo je shvaćati da je poslan manje kao učitelj, a

više zato da sam uči.

Dakako, baš kad je mislio da je to dokučio, njegov je ugled u samostanu nenadano

porastao, a time i njegovo samopouzdanje, jer - unatoč svemu čaru i pogodnostima te uloge

gosta - osjećao je povremeno svoj boravak ovdje gotovo kao neko izdržavanje kazne. Jednog

se dana dogodilo da je u razgovoru s opatom nehotice aludirao na kineski Yi-Čing; opat je

pozorno slušao, postavio nekoliko pitanja i, kad je ustanovio da mu je gost tako iznad

očekivanja vješt u kineskom i dobro upoznat s Knjigom preobrazbi, nije mogao prikriti svoje

oduševljenje. Gajio je sklonost za Yi-Čing i, premda nije razumio kineski, i premda je

njegovo znanje o Knjizi proročanstva i drugim kineskim tajnovitostima bilo površno u onoj

bezazlenoj mjeri s kakvom su se njegovi suvremenici u tom samostanu, čini se, zadovoljavali

u gotovo svim svojim znanstvenim zanimanjima, moglo se ipak primijetiti da je mudri i - u

usporedbi sa svojim gostom - tako iskusan i u svijetu okretan čovjek doista imao neki odnos

spram starokineske državničke i životne mudrosti. Slijedio je izuzetno živahan razgovor koji

je prvi put premostio dotada podržavano udvorno držanje između domaćina i gosta i doveo

dotle te je Knecht zamoljen da dvaput tjedno časnom gospodinu daje poduke Yi-Činga.

Dok se tako razvijao njegov odnos spram opata i domaćina i postajao živahniji i

djelotvorniji, a razvijalo se i drugarstvo s orguljašem, i kako mu je mala duhovna država u

kojoj je živio postajala prisnija, približavalo se svome ispunjenju i obećanje proročišta što ga

bijaše dobio prije odlaska iz Kastalije. Njemu, putniku što sa sobom nosi svoj posjed, bilo je

obećano ne samo da će biti primljen u jedno noćište, nego i »postojanost mladoga sluge«. Da

je obećanje brodilo svome ispunjenju, smio je putnik primiti kao dobar znak, kao znak da on

doista »svoj posjed sa sobom nosi«, da i daleko od škola, učitelja, drugova, pokrovitelja i

pomagača, daleko od zavičajne, na pomoć spremne kastalske atmosfere sabrano u sebi

nosi onaj duh i snage uz čiju pomoć kroči djelotvornom i časnom življenju. Najavljeni »mladi

sluga« približavao mu se, naime, u liku mladoga duhovnog učenika imenom Anton, i premda

taj mladi čovjek u životu Josefa Knechta nije sam odigrao neku ulogu, bio je u to vrijeme - u

ono neobično, neskladom obilježeno prvo samostansko vrijeme - neki znak, neki glasnik

novog i višeg, navjestitelj zbivanja što su nadolazila. Anton, šutljiv ali nadaren mladić vatrena

pogleda, već gotovo zreo da bude primljen u krug svećenika, vrlo se često susretao s Igračem

Igre staklenim perlama, kojega mu je podrijetlo i umijeće bilo silno tajnovito, dok je inače

ono malo đaka, u njihovu odvojenom i gostu nepristupačnom krilu samostana, ostalo

gotovo nepoznato i očigledno držano podalje od Knechta. Sudjelovanje u tečaju Igre đacima

nije bilo dopušteno. Taj je Anton, međutim, više put u tjednu bio u službi pomoćnika u

biblioteci; tu ga je Knecht susretao, povremeno bi došlo i do razgovora, i sve više je Knecht

primjećivao da mu je taj mladi čovjek - tamnih čvrstih očiju ispod jakih crnih obrva - sklon na

onaj zanesenjački i na službu spreman način kakav u svojoj ljubavi znaju iskazati mladi

obožavatelji i đaci, a s kojim se već toliko puta susreo i - premda je svaki put imao želju da

mu se ukloni - spoznao kao vitalan i važan element u životu Reda. Tu u samostanu odlučio je

da bude dvostruko suzdržan; činilo mu se da bi se ogriješio o gostoprimstvo kad bi htio

utjecati na toga mladića koji još podliježe disciplini duhovnog odgoja. Osim toga, dobro je

poznavao stroge propise o čednosti što su tu vladali, pa mu se činilo da bi dječačka

zaljubljenost time mogla postati još opasnijom. U svakom slučaju, morao je izbjegavati svaku

mogućnost izazova, pa se prema tome vladao.

U biblioteci, jedinom mjestu gdje je često susretao Antona, upoznao je i čovjeka kojega je

na početku zbog njegove skromne pojave bio gotovo previdio, a zatim ga s vremenom pobliže

upoznao i do kraja života ga volio sa zahvalnim poštovanjem kakvo je gajio još samo za

staroga Meštra glazbe. Bio je to Peter Jakobus, zacijelo najznačajniji povjesničar

Benediktinskoga reda, u ono vrijeme šezdesetogodišnjak, mršav čovjek postarijeg izgleda,

glave nalik na sokolovu, na žilavu vratu, s licem koje je, posebice zbog ustezljiva pogleda,

imalo nešto beživotno i ugašeno, ali čiji je profil s odvažno izvinutom linijom čela, s dubokim

urezom nad hrptom nosa, s oštrim kukastim nosom i ponešto kratkom, ali privlačno čisto

završenom bradom, odavao snažno izraženu i svojeglavu ličnost. Taj mirni starac, koji je,

uostalom, znao biti i izuzetno temperamentan, imao je vlastiti, uvijek knjigama, rukopisima i

zemljopisnim kartama prekriven radni stol u omanjoj unutrašnjoj prostoriji knjižnice, i činilo

se da je u tom samostanu, koji je posjedovao mnoštvo neprocjenjivo vrijednih knjiga, on bio

jedini učenjak koji je doista ozbiljno radio. Inače je baš novak Anton nehotice upozorio Josefa

Knechta na oca Jakobusa. Knecht je bio primijetio da su tu unutrašnju prostoriju biblioteke, u

kojoj je bio učenjakov radni stol, smatrali gotovo privatnom učionicom, te da oni malobrojni

korisnici biblioteke u nju ulaze samo u krajnjoj nuždi i to na prstima, tiho i sa

strahopoštovanjem, premda otac koji je ondje radio nije uopće davao dojam kao da ga je

moguće lako omesti. Tu je mjeru obzirnosti Knecht, dakako, odmah primio kao zapovijed, a

već time je radini starac ostao izvan njegova vidokruga. Jednoga je dana Knecht zatražio od

Antona da mu donese neke knjige i, kad se ovaj vraćao iz te stražnje prostorije, sa

zanimanjem zamijeti da je Anton neko vrijeme ostao kraj otvorenih vrata i zagledao se prema

starcu - koji je sjedio zadubljen nad svojim poslom - s izrazom ponesenosti, zadivljenosti i

strahopoštovanja, pomiješanim s nečim nalik gotovo nježnoj obzirnosti i uslužnosti kakvu

dobroćudna mladež ponekad pokazuje spram sjedina i krhkosti visoke starosti. Najprije se

Knecht obradovao tom pogledu, koji je sam po sebi bio lijep, a ukazivao mu je i na to da se

Anton zna diviti starijima i poštovanja vrijednima i bez ikakve tjelesne zaljubljenosti.

Trenutak zatim sine mu prilično ironična misao, koje se zamalo postidi, to jest, pomisao da ta

ustanova mora biti toliko siromašna učenošću te se mladež jedinom ozbiljno djelatnom

učenjaku u kući divi kao nekoj čudnovatoj životinji ili biću iz bajke. Bilo kako bilo, onaj

gotovo nježan pogled divljenja i poštovanja, što ga je Anton bio prikovao za starca, otvorio je

Knechtu oči za pojavu toga učenog patera i, kako je od toga dana često pogledavao prema tom

čovjeku, uočio je najprije njegov rimski profil, a zatim u oca Jakobusa pomalo otkrivao

sve više onoga što je ukazivalo na nesvakidašnji duh i osobnost. Da je povjesničar i da slovi

kao najupućeniji znalac povijesti benediktinaca, bilo mu je već poznato.

Jednog mu se dana pater obratio: nije imao ništa od onoga širokog, naglašeno

dobroćudnog, naglašeno dobro raspoloženog i pomalo rođačkog tona koji je, čini se, pripadao

stilu kuće. Pozvao je Josefa da ga poslije večere posjeti u njegovoj sobi. - U meni, doduše,

nećete - rekao je tihim i gotovo plahim glasom, ali blistavo točno naglašavajući - naći

poznavaoca povijesti Kastalije, a još manje Igrača Igre staklenim perlama, ali, budući da se

naša dva tako različita reda, čini se, sve više prijateljski zbližuju, ne bih se ni ja htio iz toga

isključiti i htio bih i sam od vaše nazočnosti ponegdje izvući malo koristi. - Govorio je s

punom ozbiljnošću, ali tihi glas i mudro staro lice davali su njegovim preuljudnim riječima

onu višeznačnost koja titra između ozbiljnosti i ironije, odanosti i blage poruge, između

patosa i poigravanja, kakva se ponekad može oćutjeti u igri udvornosti i strpljivosti za

beskrajna klanjanja dok se pozdravljaju dvojica svetih ili dvojica crkvenih

visokodostojanstvenika. Ta, od Kineza mu dobro poznata mješavina nadmoćnosti i

podsmješljivosti, mudrosti i jogunaste ceremonijalnosti bila je Josefu Knechtu utješna.

Doprlo mu je do svijesti da već odavno nije čuo takav ton - kakvim je majstorski vladao i

Magister Thomas, Meštar Igre staklenim perlama; obradovan i zahvalan, prihvatio je poziv.

Kad je uvečer potražio udaljeni stan oca Jakobusa i prisjetio se na koja vrata da pokuca,

iznenadio se začuvši sviranje glasovira. Posluša. Bila je to Purcellova sonata, bez pretenzija i

bez virtuoznosti, ali točna u taktu i čisto izvođena. Prisno i radosno dopirala je do njega čista,

srdačno vedra glazba sa svojim slatkim trozvučjem i prizivala mu u sjećanje ono vrijeme u

Waldzellu kad je s prijateljem Ferromonteom uvježbavao takve skladbe na različitim

instrumentima. Slušajući s užitkom, sačekao je završetak sonate. Zvučala je u tihom,

sumračnom hodniku tako usamljeno i od svijeta udaljeno, tako odvažno i nevino, djetinje i

istodobno nadmoćno kao svaka dobra glazba u neiskupljenoj gluhoći svijeta. Pokuca na vrata,

otac Jakobus dovikne: - Naprijed! - i primi ga sa svojim skromnim dostojanstvom, dok su na

glasoviru još gorjele dvije svijeće. Da, rekao je Pater Jakobus na Knechtovo pitanje, svaku

večer svira pola ili i cijeli sat, svoj dnevni rad prekida kad padne mrak i odriče se čitanja i

pisanja u sate prije odlaska na počinak. Govorili su o glazbi, o Purcellu, o Handelu, o tome

kako se u davna vremena njegovala glazba u benediktinaca, u tom muzama vrlo

naklonjenu redu, za čiju je povijest Knecht pokazao živo zanimanje. Razgovor se odvijao vrlo

živahno, dodirujući stotine pitanja. Starčevo znanje povijesti činilo se je doista sjajno. Ipak

nije poricao da se malo bavio i malo zanimao za povijest Kastalije, kastalske misli i

tamošnjeg reda, a isto tako nije prikrivao svoj kritički stav spram te Kastalije čiji je »Red«

smatrao nekom imitacijom kršćanskih kongregacija, i to u biti bogohulnom imitacijom, jer

kastalski Red za svoj temelj ne uzima nikakvu religiju, nikakvog boga ni crkvu. Knecht se za

te kritike držao kao uljudni slušalac, ali je ipak upozorio da su o religiji, bogu i crkvi osim

benediktinskoga i rimsko-katoličkog mogući još i drugi nazori, te da su i postojali takvi,

kojima se ne može poreći čistoća htijenja i stremljenja i veliki utjecaj na duhovni život.

- Točno - rekao je Jakobus - vi time, među ostalim, mislite na protestante. Njima nije

uspjelo održati religiju i crkvu, ali su svojedobno pokazali mnogo hrabrosti i u svojim su

redovima imali uzorne ljude. U nekim godinama moga života, među najdraže predmete mojih

studija pripadali su razni pokušaji izmirenja između protivničkih kršćanskih vjeroispovijesti i

crkava, napose oni iz razdoblja oko 1700, kad su se ljudi poput filozofa i matematičara

Leibniza, pa potom i neobični grof Zinzendorf, trudili oko ponovnog ujedinjenja zavađene

braće. Osamnaesto stoljeće uopće, koliko se god njegov duh često doimao brzopleto i

diletantski, duhovno-historijski je neobično zanimljivo i dvoznačno, i baš sam se često bavio

protestantima toga vremena. Jednom sam tako otkrio filologa, učitelja i odgojitelja velikog

formata, inače pijetista iz Švapske, čovjeka čiji se moralni utjecaj može jasno dokazati u puna

dva stoljeća - ali tu zalazimo na jedno drugo područje, vratimo se pitanju o legitimnosti i

povijesnoj ulozi pravih redova...

- O, ne - uzviknuo je Josef Knecht - molim vas, ostanite još kod tog učitelja, o kojemu ste

upravo htjeli govoriti, gotovo vjerujem da mogu pogoditi tko je.

- Pa, pogađajte.

- Mislio sam najprije na Franckea iz Hallea, ali to mora biti netko iz Švapske, pa ne mogu

ni na koga drugog pomisliti nego na Johanna Albrechta Bengela.

Na to odjekne smijeh i lice učenjaka zasja od veselja. - Iznenađujete me, dragi - povikne

živahno - upravo mi je Bengel bio na umu. Odakle uopće znate za nj? Ili je možda u vašoj

neobičnoj Provinciji naprosto samo po sebi razumljivo da se zna za tako strane i zaboravljene

činjenice i imena? Budite uvjereni: kad biste sve svećenike, učitelje i đake našega samostana

ispitali i k tome još i one iz nekoliko posljednjih generacija, nijedan od njih ne bi znao to ime.

- I u Kastaliji bi ga samo malobrojni znali, možda nitko osim mene i dvojice mojih

prijatelja. Jednom sam se bavio proučavanjima osamnaestog stoljeća i područjem pijetizma,

samo u privatne svrhe, i tu su moju pozornost izazvali neki švapski teolozi koji su zaslužili

moje divljenje i poštovanje, a među njima naročito taj Bengel, on mi se u ono vrijeme činio

kao ideal učitelja i vođe mladeži. Taj me se čovjek toliko dojmio da sam iz jedne stare

knjige bio dao preslikati njegov portret i neko ga vrijeme držao nad svojim radnim stolom.

Pater se još smijao. - Tu se mi susrećemo pod neobičnim znamenjem - rekao je. - Već je

neobično to što smo vi i ja, obojica u svojim studijima, naišli na toga zaboravljenog čovjeka.

Možda još više začuđuje što je tome švapskom protestantu uspjelo gotovo istodobno djelovati

na jednog patera benediktinca i jednog kastalskog Igrača staklenim perlama. Zamišljam inače

da je vaša Igra staklenim perlama umjetnost za koju je potrebno mnogo mašte, i čudim se da

vas je jedan tako strogo trijezan čovjek kao što je Bengel mogao tako snažno privući.

Ponovo se razvedrivši, Knecht se nasmijao. - No, rekao je, ako se sjetite Bengelovih

dugogodišnjih studija o Otkrivenju Ivanovom i njegova sistema tumačenja proročanstava iz te

knjige, morate ipak priznati da tome našem prijatelju nije bilo posve strano ni ono suprotno -

trezvenost.

- Točno - složio se pater voljko. - A kako vi objašnjavate takve suprotnosti?

- Ako mi dopustite jednu šalu, rekao bih: ono što je Bengelu nedostajalo i za čim je tragao i

čeznuo, a da to nije znao, bila je Igra staklenim perlama. Ubrajam ga, naime, među tajne

pretke i preteče naše Igre.

Uozbiljivši se, Jakobus oprezno upita: - Čini mi se malo odvažnim baš Bengela posvojiti u

vaš rodoslov. A kako to opravdavate?

- To je bila šala, ali šala koja se dade braniti. Još u mladosti, prije nego što se počeo baviti

svojim velikim radom na bibliji, Bengel je prijateljima izložio svoj plan prema kojemu se

nadao da će jednim enciklopedijskim djelom - simetrično i sinoptički u odnosu na središte -

moći obuhvatiti svo znanje svoga vremena i postaviti ga u stanoviti red. To je upravo ono što

radi Igra staklenim perlama.

- To je enciklopedijsko mišljenje s kakvim se igralo cijelo osamnaesto stoljeće - uzviknuo

je pater.

- Istina - dodao je Josef - ali Bengel nije išao samo za uspoređivanjem raznih područja

znanosti i znanja, nego za njihovim međusobnim prožimanjem, za organskim poretkom,

trudio se u traženju općeg nazivnika. A to je jedna od temeljnih ideja Igre staklenim perlama.

Ustvrdio bih još i više, i to: da je Bengel raspolagao nekim sustavom, sličnim našemu, bio bi

pošteđen silnog lutanja sa svojim preračunavanjem proročanskih brojeva i svojim

objavljenjem antikrista i tisućugodišnjega carstva. Za sve svoje sklonosti i darovitosti koje je

posjedovao, Bengel nije potpuno našao željeni smjer prema zajedničkom cilju, pa je iz

njegova dara za matematiku, udruženog s oštroumnim smislom za filologiju, nastala ona

čudesna mješavina akribije i fantastike - Poredak vremena - što ga je zaokupljala mnogo

godina.

- Sreća je - napomenu Jakobus - što niste historičar, vi ste uistinu skloni fantaziranju. Ali

shvaćam kako to mislite; pedant sam samo u svojoj struci.

Bio je to plodan razgovor, u kojemu su se njih dvojica jedan drugome otkrivali i nekako se

sprijateljili. Učenjaku se činilo da je to više nego slučaj ili barem posve osobit slučaj što su

obojica - on iz svoje benediktinske, a mladić iz svoje kastalske zavisnosti - došli do istog

otkrića i pronašli toga jadnog württemberškog samostanskog preceptora, toga jednako

tankoćutna i poput stijene čvrsta čovjeka, jednako sanjarske i trezvene naravi; moralo je

postojati nešto što je vezalo tu dvojicu na koje je tako snažno djelovao isti nevidljivi magnet. I

od te večeri, što je započela Purcellovom sonatom, to nešto i ta povezanost bili su neprestano

nazočni. Jakobusu je godila razmjena mišljenja s tako obrazovanim, a ipak mladim duhom

koji se još mogao oblikovati. Takav mu je užitak malokad bio moguć. Za Knechta je druženje

s historičarom i ono što je otada od njega učio značilo novu stepenicu na putu buđenja,

na onom putu koji je poistovjetio sa svojim životom. Može se ukratko reći: uz patera je naučio

povijest, upoznao je zakonitosti i proturječnosti proučavanja i pisanja povijesti i - iznad svega

- za narednih je godina naučio gledati sadašnjost i vlastiti život kao povijesnu stvarnost.

Njihovi su razgovori često prerastali u prave raspre, napade i opravdanja; s početka je,

dakako, više napadačke strasti pokazivao pater Jakobus. Što je bolje poznavao duh svoga

mladog prijatelja, to je više žalio znajući da je taj mladi čovjek, koji je obećavao nešto

uzvišeno, odrastao bez stege vjerskog odgoja, a uz prividnu stegu intelektualno-estetičke

duhovnosti. Ono što mu se u Knechtovu načinu mišljenja činilo zazornim pripisivao je tome

»modernom« kastalskom duhu i njegovoj udaljenosti od stvarnosti, njegovoj sklonosti za

ispraznu apstrakciju. Ondje opet gdje ga je Knecht znao iznenaditi neiskvarenim,

njegovu načinu mišljenja bliskim nazorima i iskazima, likovao je što se dobra narav njegova

mladog prijatelja znala tako snažno oduprijeti kastalskom odgoju. Josef je vrlo mimo primao

kritiku na račun Kastalije, a kad mu se činilo da stari gospodin u svojoj strastvenosti odlazi

predaleko, hladno je odbijao njegove napade. Inače, među negativnim paterovim izjavama o

Kastaliji bilo je i takvih s kojima se Josef djelomice morao i složiti, a u jednome je za svoga

boravka u Mariafelsu naučio nešto što je bitno izmijenilo njegovo mišljenje. Riječ je o odnosu

kastalskoga duha spram povijesti svijeta, o tome što je pater nazvao »potpunim nedostatkom

povijesnog smisla«. - Vi matematičari i Igrači staklenim perlama - znao je reći - za sebe ste

uredno destilirali jednu povijest svijeta koja se sastoji još samo od povijesti duha i umjetnosti,

vaša je povijest bez krvi i bez stvarnosti; vama je dobro poznat rasap latinske sintakse u

drugom ili trećem stoljeću, a nemate pojma o Aleksandru, o Cezaru, ni o Isusu Kristu. Vi

obrađujete povijest svijeta kao matematičar matematiku, gdje postoje samo zakoni i formule,

ali nema zbilje, nema dobra i zla, ne postoji vrijeme, ni jučer ni sutra, samo jedna vječna,

ravna matematička sadašnjost.

- Pa kako se možemo baviti poviješću ako u nju ne unesemo neki red? - upita Knecht.

- Razumije se, u povijest treba unositi red - grmio je dalje Jakobus. - Svaka je znanost,

uostalom, neko stvaranje reda, neko pojednostavnjivanje, pravljenje probavljivim onoga što je

duhu neprobavljivo. Vjerujemo da smo u povijesti spoznali neke zakone i pokušavamo ih

uzeti u račun pri otkrivanju povijesne istine. Otprilike onako kao anatom koji se pri seciranju

nekog tijela ne suoči naprosto s gomilom neočekivanih otkrića, nego - nalazeći svijet organa,

mišića, vezivnog tkiva i kostiju pod kožom - samo nalazi potvrdu one sheme koju je u taj

posao već sam bio unio. Ali ako anatom gleda samo tu shemu i nad njom zanemari

jedinstvenu, individualnu zbiljnost svoga objekta, onda je on Kastalac, Igrač staklenim

perlama, i bavi se matematikom na najneprikladnijem objektu. Tko proučava povijest, može -

što se mene tiče - gajiti najdirljivije djetinje vjerovanje u svesređujuću moć našeg duha i

naših metoda, ali kraj toga i unatoč tome treba da poštuje nepojmljivu istinitost, stvarnost i

neponovljivost događanja. Proučavanje povijesti, dragi moj, nije šala ni neodgovorna igra.

Stoga bavljenje poviješću pretpostavlja svijest o tomu da se time teži nečemu nemogućem, a

ipak nužnom i nadasve važnom. Baviti se poviješću znači: prepustiti se kaosu i unatoč tome

sačuvati vjeru u red i smisao. To je vrlo ozbiljna zadaća, mladiću, a možda i tragična.

Od paterovih riječi, koje je Knecht tada pismeno prenio svojim prijateljima, spomenut

ćemo još neke karakteristične.

- Za mladež su veliki ljudi cvebe u kolaču svjetske povijesti, oni zacijelo i pripadaju

njezinoj suštinskoj supstanci, i nije uopće tako jednostavno i lako praviti razliku, kako bi se

moglo pretpostaviti, između istinski velikih i prividno velikih. U naoko velikih privid veličine

daje povijesni trenutak, sposobnost pogađanja i iskorištavanja pravog trenutka; nije mali broj

onih povjesničara i biografa, a pogotovo novinara, koji već u tom pogađanju i hvatanju nekog

historijskog trenutka, a to znači u trenutnom uspjehu, vide znak veličine. Kaplar koji preko

noći postane diktator, ili kurtizana koja neko vrijeme uspijeva upravljati raspoloženjima

nekoga svjetskog vladara, omiljeni su likovi takvih povjesničara. Idealistički nastrojena

mladež, naprotiv, najviše voli one tragično bezuspješne i mučenike, one koji su za tren

zakasnili ili prerano stigli. Za mene, koji sam, dakako, ponajprije povjesničar našega

benediktinskog reda, ono najprivlačnije, zanimanja i proučavanja vrijedno nisu osobe,

prevrati, uspjesi ili porazi, nego su predmet moje ljubavi i moje nezasitne radoznalosti

one pojave - poput naše kongregacije - one dugovječne organizacije u kojima se pokušava da

se okupe ljudi i u njima odgoje i preoblikuju duh i duša, da se učine plemenitima, ali ne

eugenički, ne krvlju, nego duhom, tako da budu jednako sposobni za služenje kao i za

vladanje. U Grčkoj me povijesti nije privlačilo sazviježđe junaka ni nametljivi vrisak agore,

nego pokušaji kakvima se bavila bratovština pitagorejaca ili platonička akademija. U kineskoj

se povijesti nijedan lik ne doima toliko koliko dugotrajnost konfucijevskog sustava, a u našoj

povijesti Zapada, ono što mi se čini povijesnim vrednotama prvoga reda, ponajprije su

kršćanska crkva i redovi koji joj služe ili su u nju uklopljeni. Što neki pustolov jednom ima

sreću, pa osvoji ili osnuje neko carstvo koje onda traje dvadeset ili pedeset ili jedanput i

stotinu godina, ili što neki dobronamjerni idealistički kralj ili car negdje stremi nekom

časnijem obliku politike ili nastoji ostvariti neki svoj ideal o kulturi, što nekom narodu pod

velikim pritiskom ili kakvoj drugoj zajednici jednom uspije nešto nečuveno ili što trpi, to

mi odavno više nije tako zanimljivo kao činjenica što uvijek ima pokušaja da se sazda nešto

poput našeg reda i što su se neki takvi pothvati uspjeli održati tisuću i dvije tisuće godina. O

samoj svetoj crkvi neću govoriti, za nas vjernike ona je izvan diskusije. Ali da su kongregacije

kao ova benediktinska, dominikanska, pa poslije jezuitska i tako dalje, doživjele više stoljeća i

da su nakon toliko stoljeća, unatoč svim evolucijama, izopačenjima, prilagodbama i nasilju,

još sačuvale svoj lik i svoj glas, svoj način i svoju individualnu dušu, to je za mene

najčudesniji i najčasniji fenomen povijesti.

Knecht se još divio pateru i njegovoj ljutitoj nepravednosti. Tada, međutim, nije imao ni

pojma o tome tko je zapravo pater Jakobus. Vidio je u njemu tek temeljitog i genijalnog

učenjaka i nije još znao da je on uz to čovjek koji sam svjesno čini dio povijesti i sudjeluje u

njezinu stvaranju, da je vodeći političar svoje kongregacije, kojemu se s mnogih strana

obraćaju za obavještenje, za savjet i posredništvo, kao poznavaocu političke povijesti i

političke sadašnjosti. Otprilike dvije godine, do svoga prvog dopusta, Knecht se družio s

paterom isključivo kao s naučenjakom, a o njegovu je životu, djelatnosti, ugledu i utjecaju

znao samo tu jednu, njemu okrenutu stranu. Taj je učeni gospodin znao šutjeti, čak i u

prijateljstvu, a njegova su samostanska braća znala to još bolje nego što bi Knecht od njih

očekivao.

Poslije neke dvije godine Knecht se u samostanu udomaćio koliko je to gostu i strancu

uopće moguće. Povremeno je orguljašu pomagao da sa svojim crkvenim zborom skromno

dalje provodi tanku nit prastare i časne, velike tradicije. U samostanskom glazbenom arhivu

otkrio je neke rukopise, te je nekoliko prijepisa starih djela poslao u Waldzell, a neke posebno

u Monteport. Bio je okupio nekoliko učenika u početnički tečaj Igre staklenim perlama, od

kojih je onaj mladi Anton bio jedan od najrevnijih. Opata Gervasiusa nije doduše naučio

kineskome, ali zato baratanju stapkama stolisnika i boljem načinu meditiranja nad izrekama iz

Knjige proročanstava. Opat se bio na nj posve naviknuo i odavno je bio odustao od

svojih početnih pokušaja da gosta povremeno navede da piju vino. Izvještaji, kojima je dvaput

godišnje odgovarao na službene upite Meštra Igre staklenim perlama o tome jesu li u

Marialelsu zadovoljni Josefom Knechtom, bili su mahom hvalospjevi. Pomnije od tih

izvještaja, u Kastaliji su provjeravali popise lekcija i svjedodžbe iz Knechtova tečaja Igre;

smatralo se da je razina skromna, ali je sa zadovoljstvom ocijenjen način na koji se učitelj

znao prilagoditi toj razini i uopće običajima i duhu samostanskog života. Najveće

zadovoljstvo i istinsko iznenađenje u kastalskim vlastima - koje su to krile pred svojim

izaslanikom - izazvalo je učestalo, povjerljivo i napokon upravo prijateljsko Knechtovo

općenje sa čuvenim paterom Jakobusom.

Taj je odnos urodio mnogim plodovima, pa će nam možda biti dopušteno, iako ćemo time

ponešto preduhitriti priču, da o njima, ili bar o onom plodu koji je Knechta ponajviše radovao,

kažemo pokoju riječ. Taj je plod sazrijevao polako, rastao oklijevajući i s nepovjerenjem

kao sjeme planinskog drveća zasijano u nizini bujnih dolina: takvo sjeme, prepušteno sočnu

tlu i blagoj klimi, u sebi nosi suzdržanost i nepovjerenje, nasljeđe suzdržanosti u kojoj su mu

rasli preci, pa i spori rast pripada njegovim naslijeđenim osobinama. Tako je mudri starac,

navikao da s nepovjerenjem pazi na svaku mogućnost nekog utjecaja drugih, tek oklijevajući i

postupno puštao da se u njemu ukorijeni sve ono što mu je njegov mladi prijatelj - kolega sa

suprotnog pola - donosio od kastalskoga duha. Ono je u međuvremenu ipak postupno klijalo,

i, od svega dobrog što je Knecht doživio u svojim samostanskim godinama, najbolje i njemu

najdragocjenije bilo je jedva stečeno povjerenje što je izraslo iz naoko beznadnih početaka i to

što mu se taj iskusni starac počeo otvarati, te paterovo razumijevanje - što je sporo sazrijevalo

i još se sporije očitovalo - ne samo za osobu svoga mladog štovatelja, nego i za ono što je u nj

bilo izrazito kastalskoga kova. Korak po korak, naoko još gotovo đak, slušalac i onaj što tek

uči, mladić je patera, koji je riječi »kastalski« ili »Igrač staklenim perlama« isprva

upotrebljavao samo s ironičnim naglaskom, čak izrazito podrugljivo, vodio prema

priznavanju, najprije trpeljivom a naposljetku i suglasnom prihvaćanju vrijednosti kastalskog

oblika duhovnosti i samoga Reda, pa i pokušaja da se stvori jedno duhovno plemstvo. Pater je

prestao kuditi mladež Reda koji je sa svoja jedva dva stoljeća, za tisuću i po godina, dakako,

zaostajao za benediktinskim. Prestao je u Igri staklenim perlama gledati samo estetsko

kicoštvo, i prestao je odbijati svaku mogućnost prijateljevanja i savezništva između tih dvaju

po starosti nejednakih redova. Da su kastalske vlasti u tome djelomičnom pridobivanju patera

- što je Josef smatrao predmetom svoje osobne i privatne sreće - vidjele vrhunac njegove

misije i njegova uspjeha u Marialelsu, dugo nije ni slutio. Svako malo razmišljao bi

bezuspješno o tome kako je zapravo s njegovom misijom u samostanu, postiže li on tu nešto i

je li od koristi, neće li to njegovo izaslanstvo, koje je isprva imalo obilježje unapređenja

i odlikovanja i izazivalo zavist u njegovih supregalaca, s vremenom značiti umirovljenje na

neuglednu mjestu, neko pomicanje na mrtvi kolosijek? Dakako, svugdje se moglo učiti, pa

zašto ne i tu? Ali u kastalskom smislu, izuzevši jedino oca Jakobusa, taj samostan nije bio ni

vrt ni uzor učenosti, a više nije mogao ni pravo razabrati ne počinje li on to - uslijed

izdvojenosti među samim, većinom skromnim, nevježama - rđati i nazadovati i u Igri

staklenim perlama. Ipak, u toj mu je nesigurnosti pomogao njegov nedostatak težnje za

isticanjem kao i njegov već tada prilično uznapredovali amor fati. Sve u svemu, živjeti kao

gost i mali stručni učitelj u tome uhodanom ugodnom svijetu starog samostana bilo mu je

ugodnije nego život što ga je potkraj svog boravka vodio u Waldzellu u krugu častohlepnih,

pa ako bi ga usud zauvijek ostavio na tome malom kolonijalnom položaju, on bi doduše tu

pokušao ponešto promijeniti u svome životu, nastojao bi na primjer nekako postići da mu

dođe koji od njegovih prijatelja ili bi barem izmolio duži dopust u Kastaliji svake godine, a

inače bi se tu ostalim zadovoljio.

Čitatelj ove biografske skice možda očekuje izvješće o jednoj drugoj strani Knechtova

samostanskog iskustva, o onoj religioznoj. Usuđujemo se o tome samo oprezno ponešto

naznačiti. Da je Knecht u Marialelsu imao prisniji dodir s religijom, sa svakodnevnom

kršćanskom praksom, nije samo vjerojatno, to čak jasno proizlazi iz mnogih njegovih kasnijih

izjava i njegovih gledišta; pitanje: je li on ondje i koliko možda postao kršćaninom, moramo

ipak ostaviti bez odgovora, ta područja nisu dostupna našem istraživanju. Uz poštovanje što se

u Kastaliji gaji spram religije, on je osjećao i stanovito strahopočitanje koje mimo možemo

nazvati pobožnim. O kršćanskom nauku i njegovim klasičnim oblicima bio je već u školama

prilično naučio, a naročito još studirajući crkvenu glazbu, i nadasve je dobro poznavao

sakrament mise i obred velike mise. Sada je u benediktinaca, ne bez čuđenja i

strahopoštovanja, otkrio da još živi njemu dotada samo teoretski i povijesno poznata religija.

Prisustvovao je mnogim obredima, a pošto se upoznao s nekim rukopisima oca Jakobusa i

dopustio da neki njihovi razgovori djeluju na nj, postao je posvema svjestan fenomena toga

kršćanstva - religije koja je mnogo puta u tijeku stoljeća postajala nesuvremenom i bila

nadmašena, zastarjela i okamenjena, a koja se ipak, uvijek iznova, vraćala svojim izvorima da

bi se obnovila i da bi ono, što je jučer bilo moderno i nosilo pobjede, ponovo ostavljala za

sobom. Nije se ozbiljno opirao ni onoj u razgovorima povremeno bliskoj pomisli da je možda

i kastalska kultura tek jedan posvjetovljeni i prolazni, sporedni i kasni izdanak kršćansko-

zapadne kulture koja će ga opet jednom upiti u se i ponovo posvojiti. Kad bi to i bilo tako,

rekao je pateru jednom, njegovo je mjesto i njegova služba unutar kastalskoga, a ne unutar

benediktinskoga reda, tu on treba da djeluje i tu se ima okušati, ne mareći za to teži li sustav

kojemu on pripada vječnom ili samo dugom trajanju; na svako preobraćenje mogao je gledati

samo kao na nedoličan oblik bijega. Tako je i onaj štovani Johann Albrecht Bengel u svoje

vrijeme služio maloj i prolaznoj crkvi, a da pri tom nije propustio ništa od služenja vječnome.

Pobožnost, a to znači služenje s vjerom i vjernost sve do životne predanosti, moguća je u

svakoj religiji i na svakom stupnju, a za ispravnost i vrijednost svake osobne pobožnosti takvo

služenje i takva vjernost jedina su mjerodavna kušnja.

Kad se već napunilo oko dvije godine Knechtova boravka kod otaca, u samostanu se

jednom pojavio gost kojega su vrlo pomno držali podalje od njega, čak su izbjegli i letimično

upoznavanje. To ga je učinilo radoznalim, pa je motrio stranca koji je, uostalom, ostao samo

nekoliko dana, i došao je do svakojakih pretpostavki. U svećeničkoj odjeći strančevoj mislio

je da otkriva prerušenog. S opatom, a poglavito s ocem Jakobusom, neznanac je

održavao duge sjednice iza zatvorenih vrata, primao je i slao česte hitne poruke. Knecht koji

je, barem iz glasina, znao za političke veze i tradicije samostana, pretpostavljao je da je gost

neki visoki državnik u tajnoj misiji ili kakav dostojanstvenik koji putuje incognito. Dok se u

svojim razmatranjima prisjećao, sjetio se iz prethodnih mjeseci još jednoga drugog gosta koji

mu se sada naknadno također učinio tajanstven ili značajan. Pri tome mu je pao na um

predstojnik »policije«, ljubezni gospodin Dubois, i njegova molba da ponekad pripazi baš na

takva zbivanja u samostanu, pa je - iako za takve izvještaje još nije imao volje niti se osjećao

pozvan - u svojoj savjesti osjetio kako tome dobrohotnom čovjeku odavna nije pisao i kako ga

je vjerojatno potpuno razočarao. Napisa mu dugo pismo, nastojeći objasniti svoju šutnju, i

ispriča mu ponešto o svome odnosu s ocem Jakobusom, ne bi li pismu dao neki sadržaj. Nije

ni slutio kako će pažljivo i tko sve čitati njegovo pismo.

MISIJA

Knechtov je prvi boravak u samostanu trajao dvije godine. U vrijeme o kojemu ovdje

govorimo bio je u svojoj trideset sedmoj godini. Pri kraju toga gostovanja u zadužbini

Mariatels, otprilike dva mjeseca nakon njegova dugog pisma predstojniku Duboisu, pozvali su

ga jednog jutra u opatov ured. Mislio je da druželjubivi gospodin želi malo razgovarati o

kineskome, pa se odazvao bez odugovlačenja. Gervasius mu priđe s nekim pismom u ruci. -

Počašćen sam jednim nalogom za vas, štovani prijatelju - uzviknuo je vedro na svoj ugodan

pokroviteljski način i potom isto tako brzo skrenuo na onaj ironično peckav ton što se bio

uvriježio kao izraz toga još ne posve razjašnjenog prijateljskog odnosa između duhovničkog i

kastalskoga reda, koji je zapravo bio tvorevina oca Jakobusa. - Uostalom, svaka čast vašem

Magistru Igre! Taj zna zašto; kod vas Kastalaca nikad se ne zna, kad bilo što radite, imate

li time na umu neku udvornost ili neku porugu, počast ili pouku. Dakle, meni je taj časni

Dominus pisao latinski, i to latinski kakav u cijelom našem Redu sada nitko ne bi bio kadar

sročiti, osim jedina oca Jakobusa. To je latinski nalik neposrednoj Ciceronovoj školi, a ipak

začinjen stanovitom odmjerenom blagom primjesom crkvenog latinskog, za koji se, dakako,

opet ne zna je li mišljen naivno kao meka za nas popove ili ironično, ili je naprosto nastao tek

iz nekoga neobuzdanog poriva za igranjem, stiliziranjem i kićenjem. Prečasni mi, dakle, piše:

ondje smatraju poželjnim da vas opet jednom vide i zagrle, i da ustanove koliko je ovaj dugi

boravak među nama polubarbarima možda na vas djelovao da pokvarite svoj moral i

stil. Ukratko, koliko sam to opsežno književno umjetničko djelo ispravno razumio i

protumačio, odobrava vam se dopust, i ja sam zamoljen da svoga gosta pošaljem na

neodređeno vrijeme kući u Waldzell, dakako, ne zauvijek; štoviše, tamošnje vlasti imaju

namjeru da se uskoro vratite ovamo, ukoliko se nama to čini ugodnim. No, oprostite, nisam ni

izdaleka uspio dostojno interpretirati sve finese pisma. Magister Thomas to vjerojatno od

mene nije ni očekivao. Ovo pisamce treba da vam predam, pa sad idite i razmislite želite li i

kada ćete putovati. Nedostajat ćete nam, dragi moj, i nećemo propustiti, ako biste odviše dugo

bili odsutni, da vas od vaših vlasti zahtijevamo natrag.

U pismu što ga je predao Knechtu Poglavarstvo je kratko saopćilo da mu radi odmora kao i

radi razgovora s pretpostavljenima odobrava dopust, te ga uskoro očekuju u Waldzellu. Na

završavanje tečaja Igre, što ga upravo vodi s početnicima, neka se, ako to opat izričito ne želi,

ne obazire. Stari Meštar glazbe šalje mu svoje pozdrave. Čitajući taj redak Josef zastane i

zamisli se: kako je sastavljač pisma, Magisler ludi, došao na to da bude zadužen isporučiti taj

pozdrav koji ionako baš ne pristaje u službeno pismo? Mora da je održana sjednica

Poglavarstva u punom sastavu i uz nazočnost bivših Meštara. Ali, njega se sjednice i zaključci

Odgojnog poglavarstva nisu nimalo ticali; ipak ga je neobično dirnuo taj pozdrav, zvučao mu

je neobično kolegijalno. Svejedno kojem je pitanju bila posvećena ta sjednica, taj je pozdrav

bio dokaz da su poglavari tom zgodom govorili i o Josefu Knechtu. Znači li to da mu predstoji

nešto novo? Hoće li ga opozvati? I hoće li to biti unapređenje ili korak natrag? Ali u pismu se

govorilo samo o dopustu. Da, tom se dopustu iskreno radovao, najradije bi već sutra

otputovao. Svakako bi se ipak morao oprostiti od svojih đaka i ostaviti im upute. Anton će biti

vrlo ražalošćen njegovim odlaskom. A i neke od svećenika dužan je posjetiti i s njima se

osobno oprostiti. Mislio je tada o Jakobusu i gotovo oćutio neku blagu bol, neko ganuće koje

mu je govorilo da je srcem vezan uz Marialels više nego što je sam znao. Nedostajalo mu je tu

mnogo toga na što je bio naviknut i što mu je bilo dragocjeno, a u tijeku tih dviju godina

Kastalija je u njegovim predodžbama, zbog toga što mu je nedostajala i bila mu

daleko, postajala još ljepšom. U tom je trenutku, međutim, jasno shvatio: ono što je

posjedovao u ocu Jakobusu bilo je nenadomjestivo i nedostajalo bi mu u Kastiliji. Time je

još jasnije nego dotada postao svjestan onoga što je tu doživio i naučio. Bio je i prožet

pouzdanjem pri pomisli na putovanje u Waldzell, na ponovno viđenje, Igru staklenim perlama

i praznike, a radost bez izvjesnosti o povratku ne bi bila tako velika.

Naglo se odlučivši potraži patera, ispriča mu o pozivu da se vrati na dopust i kako je sam

iznenađen što je iza svog veselja zbog povratka kući i ponovnog viđenja otkrio i radost što će

se vratiti ovamo, a kako se ta radost prije svega odnosi na nj, časnog oca, odvažio se i usuđuje

se iznijeti mu jednu veliku molbu, to jest, da ga on nakon povratka malo primi na poduku,

makar na sat ili dva tjedno. Jakobus se smijao, braneći se, i opet jednom sročio divno šaljive

pohvale nenadmašivu, svestranom kastalskom obrazovanju, pred kojim jedan samostanski

brat poput njega može samo nijemo zastati udivljen i od čuđenja kimati glavom; ali Josef je

odmah primijetio da odbijanje nije mišljeno ozbiljno, pa kad mu je pružio ruku na

rastanku, pater mu ljubezno reče da se ne mora brinuti zbog svoje molbe, on će rado učiniti

sve što mu bude moguće, te se od njega najsrdačnije oprosti.

Otputio se zatim radosno kući na praznike, s pouzdanjem u srcu da njegovo vrijeme u

samostanu nije bilo beskorisno. Na odlasku se sam sebi učinio kao dječak, da bi potom ubrzo,

dakako, primijetio kako više nije ni dječak ni mladić; primijetio je to po svom osjećaju

postiđenosti i unutrašnjeg otpora što se u njemu pojavio čim bi bilo kakvom gestom, povikom

ili kakvom malom djetinjarijom htio iskazati svoje raspoloženje zbog osjećaja oslobođenosti i

prazničke đačke sreće. Ne, ono što bi nekad bilo samo po sebi razumljivo i čime bi sebi dao

oduška, neki uzvik ushićenja upućen pticama u krošnji, glasno započeta koračnica, ritmički

plesni koraci puni poletnosti - to više nije išlo, bilo bi ukočeno i djelovalo bi glumljeno,

bilo bi glupo i djetinjasto. Osjećao je da je postao odrastao čovjek, mlad po osjećaju i mlad po

snazi, ali ne umijući se više prepustiti trenutku i raspoloženju, više nije bio slobodan, nego

budan, vezan i obvezan - samo čime? Nekom dužnošću? Zadatkom da među samostanskim

ljudima zastupa svoju zemlju i svoj Red? Ne, to je bio sam Red, bila je to hijerarhija u kojoj

se, pri tom iznenadnom promatranju sama sebe, našao neshvatljivo ukorijenjen i

ugrađen. Odgovornost, obuzetost općim i višim, bili su ono što je mnoge mladiće moglo

učiniti starima i mnoge starije mladima, ono što je nekoga čvrsto držalo, podržavalo ga i u isti

mah mu oduzimalo slobodu kao kolac za koji se veže mlado drvo, to je bilo ono što oduzima

nedužnost, dok istodobno od čovjeka zahtijeva sve jasniju čistoću.

U Monteportu je pozdravio bivšeg Meštra glazbe, koji je sam jednom u mladim godinama

bio gost u Mariatelsu i ondje studirao benediktinsku glazbu i koji ga je sad ispitivao o

mnogočemu. Našao je da je stari gospodin doduše malo tiši i povučeniji, ali po vanjštini

snažniji i vedriji nego posljednji put, umor mu je bio nestao s lica, nije postao mlađi, ali ljepši

i profinjeniji, otkako je napustio svoj položaj. Knechtu je upalo u oči da ga je pitao i za

orgulje, ormare s notama i zborno pjevanje u Mariatelsu, i za ono drvo u klaustru, htio je znati

stoji li još, a činilo se da nije uopće znatiželjan u pogledu njegova tamošnjeg posla, tečaja Igre

staklenim perlama, svrhe njegova dopusta. Pa ipak mu je starac prije nastavka puta rekao

nešto što mu je bilo dragocjeno. - Čuo sam - rekao je nekim gotovo šaljivim tonom - da si

postao nešto poput diplomata. Zapravo to nije lijep poziv, ali se čini da su tobom

zadovoljni. Misli o tome kako želiš! Ali, ako ne težiš da zauvijek ostaneš u tom pozivu, onda

budi oprezan, Josefe; mislim da te hoće uloviti. Opiri se, imaš na to pravo. - Ne, ne pitaj, neću

nijednu riječ više reći. Vidjet ćeš, uostalom.

Unatoč toj opomeni, što ju je poput žalca primio u se, osjetio je pri dolasku u Waldzell, kao

nikad prije, radovanje zavičaju i ponovnom viđenju: činilo mu se da taj Waldzell nije samo

njegov zavičaj i najljepše mjesto na svijetu, nego da je u međuvremenu postao još ljepši i

zanimljiviji, ili je on sa sobom donio nov način gledanja i mnogo bolji vid. A to nije vrijedilo

samo za portale, tornjeve, drveće i rijeku, dvorišta i dvorane, likove i stara poznata lica.

Za vrijeme svog dopusta ćutio je da može bolje shvatiti waldzellski duh, Red i Igru staklenim

perlama, da posjeduje ono pojačano i zahvalno razumijevanje što ga imaju povratnici, putnici,

oni koji su sazreli i postali pametniji. - Čini mi se - rekao je svom prijatelju Tegulariusu na

kraju jednoga živahnog hvalospjeva Waldzellu i Kastaliji - meni je kao da sam sve one godine

ovdje proveo u snu, sretno doduše, ali kao bez svijesti, i kao da sam se sad probudio pa sve

vidim oštro i jasno, potvrđeno u zbilji. Da dvije godine u tuđini mogu tako izoštriti vid! -

Uživao je svoje praznike kao neku svečanost, posebice Igre i rasprave s drugovima, u krugu

elite Vicusa lusorum, uživao u ponovnom viđenju s prijateljima, u waldzellskom genius loci.

To ushićenje od sreće i radosti dostiglo je svoj vrhunac, dakako, tek nakon njegova prvog

prijema kod Meštra Igre staklenim perlama; dotada je njegova radost bila pomiješana s nekom

primjesom tjeskobe.

Magister ludi postavio je manje pitanja nego što je Knecht očekivao, jedva da je spomenuo

početnički tečaj Igre i Josefov studij u muzičkom arhivu, samo o pateru Jakobusu kao da se

nije mogao naslušati, neprestance se navraćao na razgovor o njemu, ništa mu nije bilo previše

što je Josef pričao o tom čovjeku. Da su s njim i njegovom misijom kod benediktinaca bili

zadovoljni, štoviše vrlo zadovoljni, nije mogao zaključiti samo iz velike ljubeznosti Meštrove,

nego gotovo još više iz ponašanja gospodina Duboisa, kojemu ga je Magister odmah dalje

poslao. - Ti si svoj zadatak izvrsno obavio - rekao mu je ovaj i s laganim smijehom dodao: - U

ono vrijeme doista nisam imao dobar instinkt, kad sam te odgovarao od tvoga izaslanstva u

samostan. Da si osim opata još i velikog patera Jakobusa za se osvojio i uspio da povoljnije

gleda na Kastaliju, to je mnogo, to je više nego što se itko usudio nadati. - Dva dana kasnije

pozvao ga je Meštar Igre staklenim perlama, zajedno s Duboisom i tadašnjim pročelnikom

waldzellske elitne škole, nasljednikom Zbindena, na objed, a za vrijeme razgovora nakon jela

neočekivano su se pojavili i novi Meštar glazbe i arhivar Reda, dakle daljnja dva člana

vrhovne vlasti, i jedan od njih poveo ga je. još sa sobom u gostinjsku zgradu na duži razgovor.

Tim je pozivom Knecht prvi put za sve vidno uvučen u najuži krug kandidata za visoke časti,

a u isti mah između njega i prosjeka elite Igrača podignuta je barijera koju je u svojoj

probuđenoj pozornosti odmah osjetio. Trenutno je dobio četiri tjedna odmora i uobičajenu

službenu iskaznicu za gostinjske kuće u Provinciji. Premda nije dobio nikakva zaduženja, čak

ni obvezu da se javlja, mogao je lako zapaziti da se na nj motri odozgo, jer, kad je doista

otišao u neki posjet ili na izlet, kao u Keuperheim, Hirsland i u istočnoazijsku studijsku kuću,

odmah su ga pozivali tamošnji visoki službenici; u tih nekoliko tjedana zaista se upoznao s

cjelokupnim poglavarstvom Reda i s većinom Meštara i ravnatelja studija. Da nije bilo tih

vrlo oficijelnih poziva i poznanstava, ti bi izleti za Knechta bili značili povratak svijetu i

slobodi iz vremena njegova studija. Izlete je ograničio, ponajviše iz obzira spram Tegulariusa

kojega je teško pogađao svaki prekid njihova ponovnog viđanja, ali i zbog Igre staklenim

perlama, jer mu je bilo veoma stalo do toga da opet sudjeluje i da se okuša u najnovijim

vježbama i postavljanju problema, a u tome mu je Tegularius bio od nezamjenljive koristi.

Njegov drugi bliski prijatelj, Ferromonte, pripadao je osoblju novog Meštra glazbe, pa mu je

taj put samo u dva navrata bio dostupan. Zatekao ga je u velikom poslu i sretna s njegovim

radom, zaokupljenog velikim muzikološkim zadatkom - grčkom glazbom i nastavljanjem

njezina života u plesu i narodnoj pjesmi balkanskih zemalja. Prijatelju je oduševljeno pričao

o svome najnovijem radu i novim otkrićima; odnosili su se na razdoblje postupnog propadanja

barokne glazbe, počevši otprilike od kraja osamnaestog stoljeća, te na prodiranje novih

glazbenih sadržaja iz slavenske narodne glazbe.

Veći dio tih svečanih praznika provodio je Knecht ipak u Waldzellu i u Igri staklenim

perlama, repetirao s Fritzom Tegulariusom njegove zapise iz predavanja u najužem krugu što

ih je Magister u oba posljednja semestra održavao za najnaprednije Igrače, te se nakon

dvogodišnje uzdržanosti svim snagama iznova uživljavao u taj plemeniti svijet Igre čiji je čar,

čini se, bio isto tako neodvojiv od njegova života i prijeko potreban kao i glazba.

Tek posljednjih dana praznika osvrnuo se Magister ludi opet na Josefovo poslanstvo u

Mariatelsu i na njegovu neposrednu budućnost i zadaću. Isprva čavrljajući, a zatim sve

ozbiljnije i žustrije, pričao mu je o naumu Vrhovnog poglavarstva kojemu većina Meštara,

kao i gospodin Dubois, pridaju veliku važnost, naime, o nakani da se u budućnosti zasnuje

stalno kastalsko predstavništvo pri Svetoj stolici u Rimu. Na svoj privlačan i formalno

savršeni način iznio je Meštar Thomas kako je došao povijesni trenutak - ili je barem vrlo

blizu - da se premosti stari jaz između Rima i Reda. U eventualnim budućim opasnostima oba

će, bez sumnje, imati zajedničke neprijatelje, dijelit će istu sudbinu i biti prirodni saveznici,

jer dosadašnje stanje s vremenom postaje ionako neodrživo i zapravo nedolično: to jest, da te

dvije svjetske sile, čija se povijesna zadaća sastoji u održavanju i njegovanju duha i mira u

svijetu, nadalje tako egzistiraju jedna kraj druge i gotovo strane jedna drugoj. Rimska je

crkva, unatoč teškim gubicima, prebrodila potrese i krize posljednjega dugog razdoblja ratova

i u njima se obnavljala i pročišćivala, dok su negdašnje svjetovne ustanove, u kojima su se

njegovali znanost i obrazovanje, potonule u općem rasulu kulture. Tek na njihovim

ruševinama nastao je Red i oblikovala se kastalska misao. Već zbog toga i zbog njezine tako

časne starosti valja crkvi dati prvenstvo, jer je ona starija i uglednija, sila koja se dokazala u

većem broju nepogoda i u jačim olujama. Riječ je ponajprije o tome da se i u rimokatolika

probudi i njeguje svijest o srodnosti dviju sila i o tome da su jedna na drugu upućene u svim

krizama koje bi mogle doći.

(Na tom je mjestu Knecht pomislio: - O, hoće me, dakle, poslati u Rim, i to možda

zauvijek! - i, sjetivši se upozorenja bivšeg Meštra glazbe, u sebi se odmah pripremio na

otpor.)

Nastavljajući, Meštar Thomas je rekao kako je u tom razvoju, na kojemu se s kastalske

strane već dugo nastoji, Knechtovom misijom u Mariatelsu napravljen značajan korak. Ta

misija, zapravo samo jedan pokušaj, udvorna gesta koja ni na što ne obvezuje, uslijedila je bez

zadnjih namjera, na poziv tamošnjeg partnera, inače - razumije se - ne bi bio poslan Igrač

staklenim perlama koji o politici nema pojma, nego možda neki mlađi službenik iz

okružja gospodina Duboisa. Taj pokušaj, međutim, ta mala nedužna misija, donijela je

neočekivano dobar rezultat, njome je jedan od vodećih duhova današnjeg katolicizma, pater

Jakobus, malo pobliže upoznat s duhom Kastalije i o tom je duhu, što ga je dotada potpunoma

odbijao, stekao povoljnije mišljenje. Josefu Knechtu zahvalni su za ulogu koju je pri tom

odigrao. Tu je, naime, smisao i uspjeh njegove misije, i s te točke valja ne samo gledati i

voditi čitav pokušaj zbližavanja, nego posebice i Knechtovo poslanstvo i njegov daljnji rad.

Dobio je eto dopust, koji se još malo može i produžiti ako on to želi. Svi su se s njim

porazgovarali i predstavljen je većini članova Vrhovnog poglavarstva, oni najviši izrazili su

povjerenje u Knechta i tako zadužili njega, Meštra Igre staklenim perlama, da Knechta s

posebnim zadatkom i proširenim nadležnostima pošalje natrag u Mariaiels, gdje će, srećom,

pouzdano naići na prijateljski prijem.

Napravio je stanku kao da svom slušatelju ostavlja vremena za pitanje, ali je ovaj samo

uljudnom kretnjom odanosti dao na znanje da pomno sluša i očekuje naređenja.

- Nalog što ti ga imam predati - rekao je tada Magister - jest, dakle, ovaj: mi smo nakanili,

prije ili kasnije, postaviti jedno stalno predstavništvo našeg Reda pri Vatikanu, po mogućnosti

zasnovano na recipročnosti. Kao mlađi, spremni smo, doduše ne na servilno, ali na držanje

puno strahopoštovanja spram Rimske crkve; rado ćemo prihvatiti drugo mjesto i njoj ostaviti

prvo. Možda bi - znam to isto tako malo kao i gospodin Dubois - Papa već danas prihvatio

našu ponudu, ali, ono što bezuvjetno moramo izbjeći, to je njihov negativni odgovor. Postoji,

eto, nama poznat i dostupan čovjek, čiji je glas u Rimu od najveće moguće važnosti, pater

Jakobus. Tvoj je zadatak da se vratiš u benediktinski samostan, da ondje živiš kao i dosad,

baviš se studijem, vodiš nedužni tečaj Igre staklenim perlama i pomno obratiš pozornost na to

da pomalo pridobiješ patera Jakobusa za nas i da ti on obeća zagovaranje našeg nauma u

Rimu. Ovaj put je krajnji cilj tvoga poslanstva, dakle, točno omeđen. Kako će ti dugo

trebati da ga dostigneš, sporedno je. Vjerujemo da će trajati najmanje godinu dana, ali može

biti i dvije i više godina. Ti uostalom poznaješ benediktinski tempo i naučio si se njemu

prilagođivati. Ne smijemo ni u kakvim okolnostima stvoriti dojam nestrpljivosti i lakomosti,

odluka mora sama od sebe dozreti, zar ne? Nadam se da si suglasan sa zadatkom i molim te da

otvoreno izneseš svaki prigovor koji možda imaš. Ako želiš, stoji ti i nekoliko dana na

raspolaganju za razmišljanje.

Knecht, koji nakon nekih prethodnih razgovora nije više bio iznenađen nalogom, izjavi da

je vrijeme za razmišljanje izlišno, poslušno prihvati nalog, ali i doda: - Vi znate da misije

takve vrste najbolje uspiju kad se zaduženi pri tom ne mora boriti s vlastitim unutrašnjim

zaprekama i otporima. Protiv samoga zadatka ne osjećam nikakav otpor, shvaćam njegovo

značenje i nadam se da ću moći ispuniti njegove zahtjeve. Stanoviti strah i tjeskobu

osjećam, međutim, glede svoje budućnosti. Budite tako dobri. Magistre, i saslušajte moju

posve osobnu, sebičnu molbu i priznanje. Igrač sam staklenim perlama, kako znate, i uslijed

svoga poslanja k patrima propustio sam sada dvije pune godine svojih studija, nisam više ništa

naučio i zanemario sam svoje umijeće, a sada k tome dolazi još najmanje jedna, pa vjerojatno

i više godina. Ne bih htio za to vrijeme još više zaostati. Stoga molim za češće kratke dopuste

u Waldzellu i redovitu vezu putem radija s predavanjima i posebnim vježbama vašeg

seminara za napredne.

- Rado odobravam - uzviknuo je Majstor tonom u kojemu je već bilo namjere da se oprosti,

ali Knecht uto povisi glas i reče još i ono drugo, to jest da se pribojava, posreći li se naum s

Mariafelsom, da će možda biti poslan u Rim ili nadalje upotrebljavan za druge diplomatske

dužnosti. - A takvi bi izgledi - zaključio je - na mene djelovali tjeskobno i kočili moja

nastojanja u samostanu. Jer, trajno ne bih želio biti otisnut u diplomatsku službu, bilo bi mi to

krajnje nepoželjno.

Magister skupi obrve i prijekorno podigne prst. - Ti govoriš o otisnuću, riječ je uistinu loše

odabrana, nitko nije nikad pomislio da ti budeš otisnut, prije odlikovan, unaprijeđen. Nisam

ovlašten da te izvijestim o načinu na koji ćeš kasnije biti uposlen ni da ti dajem obećanja.

Ipak, za nuždu mogu shvatiti tvoju bojazan i vjerojatno ću ti moći pomoći, pokaže li se tvoja

bojazan doista opravdanom. No sada čuj: posjeduješ stanoviti dar da budeš ugodan i omiljen;

kakav zlonamjernik mogao bi te gotovo nazvati šarmerom; možda je i ta tvoja osobina

ponukala Poglavarstvo da te po drugi put pošalje u samostan. Ali, nemoj se odviše koristiti

svojim darom, Josefe, i ne nastoj tjerati cijenu svojih uspjeha u visinu. Ako ti se s

paterom Jakobusom posreći, to će biti pravi trenutak da Poglavarstvu uputiš osobnu molbu.

Danas mi se čini prerano. Obavijesti me kad budeš spreman za put.

Josef primi te riječi šutke, misleći više na dobrohotnost što se iza njih krila nego na

prijetnju, i ubrzo potom otputuje natrag u Mariafels.

Onu sigurnost što je pruža točno označen zadatak osjetio je ondje blagotvornom. Osim

toga, taj je zadatak bio važan i častan, i u jednom se pogledu poklapao s najosobnijim željama

zaduženoga: što je više moguće zbližiti se s paterom Jakobusom i steći njegovo puno

prijateljstvo. Da je njegova nova misija tu u samostanu ozbiljno shvaćena, i da sam uživa veći

ugled, dokazalo mu je i ponešto izmijenjeno držanje dostojanstvenika u samostanu,

poglavito opatovo; nije bilo manje ljubezno, ali s više poštovanja za jedan primjetni stupanj

nego prije. Josef više nije bio mladi gost bez položaja, prema kojemu su bili ljubezni

zbog njegova podrijetla i iz dobrohotnosti spram njegove ličnosti, sad su ga primili i s njim

postupali više kao s nekim kastalskim višim službenikom, opunomoćenim poslanikom. Kako

u tome nije više bio slijep, izvukao je svoje zaključke.

U oca Jakobusa, dakako, nije mogao otkriti nikakvu promjenu odnosa: izraz prijateljstva i

veselja s kojim ga je pater pozdravio i, ne sačekavši da ga Knecht zamoli ili upozori, podsjetio

na dogovoreni zajednički rad, duboko ga je dirnuo. Njegov plan rada i dnevni program postali

su bitno drukčiji nego prije dopusta. U radnom planu i na popisu obveza, tečaj Igre staklenim

perlama ovaj put nije ni izdaleka bio na prvome mjestu, a o njegovu istraživanju u glazbenim

arhivima kao ni o kolegijalnoj suradnji s orguljašem više uopće nije bilo govora. Na prvom je

mjestu bila nastava kod oca Jakobusa, nastava u više predmeta povijesnih znanosti istodobno,

jer pater svoga najmilijega đaka nije samo uveo u pretpovijest i ranu povijest benediktinskoga

reda, nego i u znanost o izvorima o srednjem vijeku, a čitao je s njim osim toga, na zasebnim

satovima, izvorni tekst jednoga od starih kroničara. Pateru se svidjelo što ga je Knecht usrdno

molio da i mladom Antonu dopusti sudjelovanje, ali mu nije bilo teško uvjeriti ga kako bi i

najdobronamjerniji treći u tom obliku najprivatnije nastave znatno kočio rad, pa je tako

Anton, koji o Knechtovu zagovaranju nije ništa ni slutio, pozvan samo da sudjeluje u čitanju

kroničara, što ga je silno usrećilo. Bez dvojbe su ti sati za mladog redovnika, o čijem životu

dalje ništa ne znamo, značili nagradu, užitak i poticaj vrhunske naravi; bila su to dva vrhunski

čista duha i dva najoriginalnija uma njegova vremena, a on je kao slušalac i mladi novak imao

priliku da pomalo sudjeluje u njihovu radu i u njihovoj razmjeni. Knechtova se protuusluga

pateru sastojala u tome da ga, uvijek u nastavku poduka iz epigratije i znanosti o izvorima,

pomalo uvodi u povijest i ustrojstvo Kastalije i temeljne ideje Igre staklenim perlama, pri

čemu je učenik postajao učitelj, a dični učitelj pozorni slušalac i često prilično teško

zadovoljiv postavljač pitanja i kritičar. Njegovo nepovjerenje spram cjelokupna kastalskog

mentaliteta bilo je i dalje vazda budno; budući da je u tom mentalitetu osjećao nedostatak

jednog istinski religioznog stava, dvojio je o sposobnosti i doličnosti Kastalije da odgaja tip

čovjeka kojega je moguće ozbiljno shvatiti, premda je pred sobom u Knechtovoj osobi imao

jedan tako plemeniti plod toga odgoja. Čak i kad je već, koliko je to uopće bilo moguće,

proživio neko obraćanje uslijed Knechtova učenja i njegova primjera i već dobrano bio

spreman u Rimu zagovarati zbližavanje Kastalije s Rimom, to se nepovjerenje nije posve

ugasilo. Knechtovi su zapisi puni drastičnih, svaki put trenutno pribilježenih primjera, od

kojih navodimo jedan:

Pater: - Vi ste veliki učenjaci i estetičari, vi Kastalci, vi mjerite težinu vokala u jednoj

staroj pjesmi i uspoređujete njezinu formulu s formulom orbite nekog planeta. To je divno, ali

to je igranje. Ta vaša vrhunska tajna i vaš simbol također je igra, Igra staklenim perlama.

Spreman sam i priznati da tu vašu Igru pokušavate uzvisiti u nešto nalik sakramentu ili barem

u neko sredstvo pobožnosti. Ali sakramenti ne nastaju iz takvih nastojanja, igra ostaje igra.

Josef: - Vi mislite, oče, da nama nedostaju teološki temelji?

Pater: - Ah, o teologiji uopće nećemo govoriti, od toga ste još odviše udaljeni. Dobro bi

vam poslužili i neki jednostavniji temelji, antropologija na primjer, prava nauka i pravo

znanje o ljudskoj vrsti. Vi je ne poznajete, čovjeka ne poznajete, njegovu bestijalnost ni

njegov božanski lik. Poznajete samo Kastalca, jednu posebnost, jednu kastu, rijedak primjerak

uzgojnog pokusa.

Za Knechta je to, dakako, bila izuzetno sretna okolnost što su mu satovi nastave i rasprave

pružali najšire moguće polje i najpovoljnije prigode da provede svoj zadatak - da stekne

naklonost oca Jakobusa za Kastaliju i uvjeri ga u vrijednost i nužnost savezništva. Situacija je

zapravo tako pogodovala njegovoj svrsi da je ubrzo počeo osjećati nešto poput grižnje

savjesti, jer mu se znalo učiniti sramno i nečasno, kad su sjedili zajedno ili šetali gore-dolje po

klaustrima, da taj dični čovjek s takvim povjerenjem žrtvuje svoje vrijeme, a da je dotle ipak

objektom i ciljem tajnih političkih namjera i poslova. Knecht ne bi dugo mogao šutke

podnositi taj položaj i razmišljao je samo još o načinu na koji bi se razotkrio, kad ga je

starac, na njegovo iznenađenje, predusreo.

- Dragi prijatelju - rekao je jednoga dana kao usput - mi smo ovdje iznašli jedan uistinu

neobično ugodan i, nadam se, plodonosan oblik razmjene. Obje djelatnosti što ih cijeloga

života nadasve volim, učenje i poučavanje, našle su u našim zajedničkim satima rada jednu

lijepu novu mogućnost, a za mene se to zbilo baš u pravi čas, jer počinjem stariti i ne bih

uopće mogao izmisliti bolju kuru i osvježenje nego što su naši satovi. Dakle, što se mene

tiče, ja sam svakako onaj koji u našoj razmjeni dobiva. Nisam, međutim, tako siguran možete

li i vi, prijatelju, a posebno mogu li ljudi čiji ste vi izaslanik i u čijoj ste službi, možete li vi u

tome toliko dobiti koliko se možda nadate. Htio bih izbjeći kasnije razočaranje i želio bih,

osim toga, spriječiti da između nas dvojice nastane nejasan odnos, zato starom praktičaru

dopustite jedno pitanje: o vašem sam boravku u našem samostančiću, koliko god mi je taj

boravak ugodan, razumije se, češće razmišljao. Donedavna, naime do vašeg nedavnog

dopusta, mislio sam da mogu ustvrditi kako ni vama samome smisao i svrha vaše nazočnosti

u nas nisu baš posve jasni. Jesam li ispravno primijetio?

Kad je Knecht potvrdio, on nastavi: - Dobro. Od vašeg povratka s tog dopusta to se, eto,

izmijenilo. Vi sad više ne razmišljate i ne brinete se o svrsi svoga boravka ovdje, ona vam je

poznata. Točno? - Dobro, nisam dakle pogrešno procijenio. Vjerojatno neću promašiti ni s

predodžbom koju imam o smislu vašeg boravka ovdje. Vi imate jedan diplomatski zadatak, a

taj se ne odnosi ni na naš samostan ni na našeg gospodina opata, nego na mene. - Vidite, od

vaše tajne ne preostaje više mnogo. Da bih posve razjasnio situaciju, činim posljednji korak i

savjetujem vam da mi u cijelosti saopćite ostatak. Kako, dakle, glasi vaš zadatak?

Knecht je već bio skočio na noge i stajao pred njim zbunjeno, gotovo zaprepašteno.

- Imate pravo - uzviknuo je - ali, time što ste mi olakšali ujedno me i postiđujete, jer ste me

predusreli. Već neko vrijeme razmišljam kako bih u naš odnos unio jasnoću koju ste vi, eto,

tako brzo stvorili. Sva je sreća što moja molba za vašom poukom i naš dogovor glede

moga upućivanja u vašu znanost potječu još iz vremena prije moga dopusta, inače bi se sve to

uistinu doimalo kao da je riječ o diplomaciji s moje strane, kao da je naš studij puka izlika.

Starac ga je prijateljski mirio. - Nisam htio ništa drugo nego da nama dvojici pomognem

napraviti korak naprijed. Nije uopće potrebno uvjeravati me u čestitost vaših namjera. Ako

sam vas preduhitrio i izveo tek ono što je i vama samome bilo poželjno, onda je sve u redu. -

O naravi Knechtova zadatka, što mu ga je potom saopćio, pater izjavi: - Vaša gospoda u

Kastaliji nisu baš genijalni, ali ipak prilično prihvatljivi diplomati, a imaju i sreće. O vašem ću

zadatku na miru razmisliti, i moja će odluka dijelom ovisiti o tome koliko će vama uspjeti da

me uputite u vaš kastalski sustav i idejni svijet i koliko ćete mi ga učiniti uvjerljivim. Tome

ćemo posvetiti svo potrebno vrijeme. - Kad je vidio da je Knecht i dalje malo pokunjen, suho

se nasmije i napomene: - Ako hoćete, možete moj postupak shvatiti i kao pouku. Mi smo

dvojica diplomata, a u njihovu druženju uvijek je neka borba, pa i kad ima oblik prijateljstva.

U našoj sam borbi načas bio u lošijoj poziciji, bilo mi je izmaklo pravilo igre, vi ste znali više

od mene. Sad je to izjednačeno. Šahovski je potez uspio, bio je dakle ispravan.

Koliko god se Knechtu činilo vrijednim i važnim da patera pridobije za nakane kastalske

vlasti, još mu je mnogo važnije bilo naučiti od njega što je više moguće i učenom i moćnom

čovjeku biti pouzdan vodič u kastalski svijet. Prijatelji i đaci zavidjeli su Knechtu na mnogo

čemu kao što istaknutim ljudima obično zavide ne samo na njihovoj unutrašnjoj veličini i

snazi, nego i na njihovoj prividnoj sreći i navodnim povlasticama koje im sudbina pruža. Onaj

manji u većemu vidi ono što je kadar vidjeti, a životni put i uspon Josefa Knechta svakog su

se promatrača doista doimali kao nešto blistavo, brzo i bez napora postignuto. Za to razdoblje

njegova života moglo bi se doći u iskušenje i reći: imao je sreću. Nećemo ni pokušati da tu

»sreću« racionalistički ili moralistički tumačimo bilo kao uzročni slijed vanjskih okolnosti

bilo kao neki oblik nagrade za njegovu osobitu kreposnost. Sreća nema ništa s razumom ni s

moralom, to je nešto što po svojoj naravi, koja je srodna magičnome, pripada jednom

iskonskom, mladenačkom stupnju ljudskog roda. Naivni sretnik, onaj kojega vile darivaju a

bogovi maze, nije predmet racionalnog razmatranja, pa tako ni biografskoga, on je simbol

i stoji onkraj osobnoga i povijesnoga. Pa ipak postoje sjajni ljudi u čijem se životu ne može

previdjeti »sreća«, makar se sastojala i samo u tome da se oni povijesno i biografski uistinu

poklope i sretnu sa sebi primjerenim zadatkom, da se ne rode ni prerano ni prekasno, a Knecht

je, čini se, jedan od njih. Zato njegov život, barem u jednom dijelu, ostavlja dojam kao da mu

je sve što je bilo poželjno samo od sebe palo u krilo. Ne želimo taj aspekt ni poricati ni

izbrisati, jedino bismo ga mogli razumski objasniti nekom biografskom metodom, koja nije

naša i u Kastaliji nije poželjna ni dopuštena, a to bi bilo gotovo bezgranično upuštanje u ono

najosobnije, najprivatnije, zdravlje i bolest, odstupanja i krivulje u osjećanju života i svijesti o

sebi. Uvjereni smo da bi nas takav oblik biografije, koji za nas ne dolazi u obzir, doveo do

dokaza o savršenoj ravnoteži između njegove »sreće« i njegovih patnji, ali bi svejedno

iskrivio sliku njegove osobe i njegova života.

No, dosta je zastranjivanja. Govorili smo o tome da su Knechtu zavidjeli mnogi koji su ga

poznavali ili čak samo o njemu čuli. Ali vjerojatno ništa u njegovu životu nije se manjima

činilo tako vrijedno zavisti kao njegov odnos sa starim benediktinskim paterom, koji je u isti

mah značio učeništvo i učiteljstvo, primanje i davanje, značio je biti osvojen i osvajati, ujedno

i prijateljstvo i prisno radno zajedništvo. Ni samoga Knechta nijedan njegov uspjeh nije toliko

usrećio otkako bijaše pridobio prijateljstvo Starijeg brata u Bambusovu gaju, nijedno ga

osvajanje nije istodobno tako snažno ispunilo osjećanjem, uznosilo ga i postidjelo, obdarilo i

podsticalo kao ovo. Jedva da se poslije našao koji od njegovih omiljelih đaka koji ne bi

potvrdio kako je često, kako rado i s koliko veselja pričao o pateru Jakobusu. Kod njega je

Knecht naučio nešto što bi teško bio mogao naučiti u tadašnjoj Kastaliji. Ne samo što je dobio

pregled nad metodama i sredstvima povijesne spoznaje i istraživanja i proveo svoje prve

vježbe primjenjujući ih, nego je postigao mnogo više i doživio povijest ne kao područje

znanosti, nego kao stvarnost, kao život, a za to je potrebna primjerena preobrazba i uzdizanje

vlastita, osobnog života do razine povijesti. Od nekoga tko je samo učenjak to ne bi bio

mogao naučiti. Daleko iznad učenosti, Jakobus nije bio samo promatrač i mudrac. Uz to je bio

onaj koji doživljava i sudjeluje. Mjesto na koje ga je usud postavio, nije iskoristio za to da u

toj udobnosti uživa promatrajući, nego je pustio da mu vjetrovi svijeta viju kroz učenjačku

komoru, te je u srce primao probleme i slutnje svojega doba. U događanju svoga vremena

djelatno je sudjelovao, bio sukrivac i suodgovoran i nije imao posla samo s pregledom,

razvrstavanjem i tumačenjem davnih zbivanja, ni samo s idejama, nego isto toliko i s

opiranjem materije i čovjeka. Zajedno s njegovim suradnikom i protivnikom, jednim nedavno

preminulim jezuitom, smatrali su ga pravim tvorcem diplomatske i moralne moći i visoka

političkog ugleda što ga Rimska crkva bijaše ponovo stekla nakon vjekovne rezignacije i

velike oskudnosti.

Premda su učitelj i učenik jedva kad raspravljali o suvremenoj politici - paterovo umijeće

da šuti i bude suzdržan priječilo ih je jednako kao i zazor mlađega od upletanja u diplomaciju

i politiku - tumačenje povijesti svijeta bilo je ipak toliko prožeto političkim položajem i

djelatnošću benediktinca, da je iz svakog njegova nazora, iz svakog njegova pogleda na metež

svjetskog zbivanja govorio i praktični političar, doduše političar bez naročitih ambicija,

političar koji ne spletkari, koji nije ni namjesnik ni vođa, pa ni karijerist, nego savjetnik i

posrednik, čovjek čije je djelovanje ublaženo mudrošću, a težnje dubokom spoznajom o

nedostatnosti i teškoćama ljudskih bića, koji je, međutim, značajnu moć stekao svojom

slavom, iskustvom, poznavanjem ljudi i okolnosti i - što nije beznačajno - svojom

nesebičnošću i cjelovitošću svoje ličnosti. O svemu tome, kad je došao u Mariafels, Knecht

nije ništa znao, čak mu ni paterovo ime nije bilo poznato. Većina stanovnika Kastalije živjela

je politički nedužno i neupućeno, što je vrlo često bilo svojstveno i učenjačkom staležu

pređašnjih vremena. Nisu posjedovali aktivnih političkih prava ni dužnosti, novine jedva da bi

ikad vidjeli. To je bilo u skladu s nazorima i navikama prosječnih Kastalaca, a Igrači

staklenim perlama, koji su se rado smatrali pravom elitom i »kremom« Provincije i pomno

pazili da im se ničim ne pomuti razrijeđeno, uzvišeno ozračje njihova učeno-umjetničkog

življenja, još su više zazirali od aktualnoga, politike i novina. Kad se prvi put pojavio u

samostanu, ni Knecht nije bio došao kao vršilac nekoga diplomatskog zadatka, nego kao

običan učitelj Igre staklenim perlama, i nije vladao nikakvim znanjem političke naravi osim

onoga što je u svega nekoliko tjedana bio naučio od gospodina Duboisa. U usporedbi s tim

znao je sada mnogo više, ali nipošto nije mijenjao svoj kastalski stav otpora spram bavljenja

aktualnom politikom. Ako se u svom druženju s ocem Jakobusom budio i odgajao također u

političkom pogledu, događalo se to zato što je bilo neizbježno, premda usputno, a ne zato što

bi Knecht osjećao potrebu kakvu je primjerice neutaživo osjećao za poviješću.

Kako bi se bolje pripremio i bio dorasliji svome časnom zadatku da pateru bude učitelj sa

svojim predavanjima de rebus castaliensibus, Knecht je iz Waldzella sa sobom donio

literaturu o ustrojstvu i povijesti Provincije, o sustavu elitnih škola i povijesti razvoja Igre

staklenim perlama. Već prije dvadeset godina neke su mu od tih knjiga - odonda ih više nije

imao u rukama - služile u njegovoj borbi s Pliniom Designorijem. Druge, do kojih mu u

ono vrijeme nije bio dopušten pristup, jer su bile namijenjene isključivo kastalskim

činovnicima, čitao je prvi put tek sada. Dok se područje njegova studija tako širilo, istodobno

se ukazala nužnost da sam iznova razmotri, oblikuje i učvrsti vlastite duhovne i povijesne

temelje. U svojim naporima da ocu Jakobusu što je moguće jednostavnije i jasnije prikaže

prirodu Reda i kastalskoga sustava, neizbježno se spoticao o najslabiju točku vlastita i

cjelokupnoga kastalskog odgoja. Ustanovio je da je dotada imao samo blijedu i kruto

shematiziranu predodžbu o povijesnim okolnostima koje su uvjetovale osnivanje Reda, te

uzrokovale i omogućile sve što je iz toga slijedilo. Njegovoj je slici nedostajala preglednost i

red. Budući da je otac Jakobus bio sve prije nego pasivan učenik, došlo je do pojačane

suradnje i izuzetno živahne razmjene mišljenja. Dok je Josef pokušavao predočiti povijest

kastalskoga Reda, Jacobus mu je pomagao da mnoge aspekte te povijesti prvi put vidi i doživi

u pravom svjetlu nalazeći njezine korijene u općoj povijesti svijeta i država. Vidjet ćemo kako

su te intenzivne rasprave, koje su, zahvaljujući paterovu temperamentu, često prerastale u

žučljive diskusije, još poslije mnogo godina donosile svoje plodove i nastavile djelovati sve

do Knechtova završetka. Kako je, na drugoj strani, pater pažljivo pratio Knechtova izlaganja i

koliko je zahvaljujući njima upoznao i priznao Kastaliju, pokazat će njegovo cjelokupno

kasnije držanje. Ovoj dvojici ljudi treba zahvaliti suglasnost između Rima i Kastalije koja

postoji još danas, a počela je blagonaklonom neutralnošću i povremenom razmjenom

učenjaka i s vremenom se razvila u pravu suradnju i savezništvo. Pater Jakobus izrazio je

naposljetku čak želju da ga Knecht uvede u teoriju Igre staklenim perlama - što je u početku

sa smiješkom odbijao. Slutio je, naime, da ondje valja tražiti tajnu Reda i u stanovitom smislu

i njegovu vjeru ili religiju. Kad je jednom pristao da prodre u taj dotada samo iz prepričavanja

poznat i ne odviše privlačan svijet, odlučno je krenuo na svoj jednako čvrst i prepreden način

ravno prema središtu, i, premda nije postao Igrač staklenim perlama - bio je za to svakako

prestar - poklonici Igre i Reda s onu stranu kastalskih granica jedva da su ikad pridobili tako

ozbiljna i vrijednog prijatelja kao što je bio veliki benediktinac.

Tu i tamo, kad bi se Knecht nakon završetka rada od njega opraštao, davao bi mu pater na

znanje da je te večeri kod kuće slobodan za nj. Nakon napornih lekcija i napetih rasprava to su

bili mirni časovi, za kojih je Josef često sa sobom donosio svoj klavikord ili violinu, a starac

bi onda sjeo uz glasovir pod blagim svjetlom svijeće čiji bi slatki voštani miris ispunjavao

malu prostoriju zajedno s glazbom Corellija, Scarlattija, Telemanna ili Bacha što su je izvodili

zajedno ili naizmjence. Stari je gospodin odlazio rano na počinak, a Knecht bi, okrijepljen

malom večernjom glazbenom pobožnošću, nastavio s radom duboko u noć, do same

disciplinom dopustive granice.

Osim njegovih lekcija s ocem Jakobusom, ovlaš vođenog tečaja Igre i povremenih kineskih

kolokvija s opatom Gervasiusom, nalazimo Knechta u to vrijeme zaokupljena još jednim

podosta opsežnim poslom; sudjelovao je, naime, u godišnjem natjecanju waldzellske elite, što

je u obje posljednje zgode bio propustio. U tom je natjecanju trebalo na osnovi dviju do triju

zadanih glavnih tema razraditi nacrte igara, a važnost se pridavala novom, smjelom i

originalnom povezivanju tema uz pridržavanje vrhunske formalne čistoće i kaligrafije. Za tu

jedinstvenu priliku dopuštalo se sudionicima i prekoračenje kanona, to jest, imali su pravo da

se služe i novim, u službeni kodeks i riznicu hijeroglifa još neuvedenim šiframa. Time je to

takmičenje - svakako najuzbudljiviji događaj godine u Waldzellu izuzevši velike javne

svečane Igre - postalo natjecanjem između najperspektivnijih kandidata koji su

predlagali nove znakove za Igru, a najveće zamislivo i samo malokad dodjeljivano

odlikovanje pobjedniku u tom natjecanju sastojalo se ne samo u tome da bi svečano izveli

njegovu Igru - kao najbolju kandidatsku Igru godine - nego bi priznali i prinose gramatici i

jezičnom blagu Igre što ih je izložio u toj svojoj Igri i prihvatili ih u Arhiv Igre i u jezik Igre.

To je uistinu bila izuzetna počast. Jednoć je, prije otprilike dvadeset pet godina, veliki

Thomas von der Trave, sadašnji Magister ludi, odlikovan tom rijetkom nagradom za svoje

nove kratice alkemijskog značenja znakova Zodijaka. Magister Thomas mnogo je i kasnije

pridonosio svojim proučavanjem i klasifikacijom alkemije kao bogatog i poučnog tajnog

jezika. Knecht se ovaj put odrekao primjene novih vrijednosti u Igri, premda ih je, kao gotovo

svaki kandidat, sigurno imao u pripremi. Nadalje, nije iskoristio priliku da se izjasni kao

poklonik psihološke metode igranja, što bi mu zapravo bilo vrlo blisko. Gradio je Igru s

doduše modernom i osobnom strukturom i tematikom, ali nadasve providno jasne, klasične

kompozicije, te strogo simetrične, samo umjereno kićene izvedbe, s ljupkošću starih majstora.

Možda ga je udaljenost od Waldzella i Arhiva Igre primorala da krene tim putem, možda mu

je studij povijesti bio odviše zaokupio snage i vrijeme, a možda ga je manje ili više svjesno

vodila želja da svoju Igru stilizira onako kako bi najviše odgovaralo ukusu njegova učitelja i

prijatelja, oca Jakobusa. Nije nam poznato.

Upotrijebili smo izraz »psihološka metoda igranja«, koji možda nije bez daljnjega

razumljiv svakom našem čitatelju. U Knechtovo je vrijeme to bila učestala krilatica. U svako

su vrijeme među posvećenicima Igre staklenim perlama jamačno vladala različita strujanja,

razni načini, sukobi, razlike u gledištima i pristupu, a u to doba vodila se raspra i diskusija

uglavnom oko dvaju načina shvaćanja Igre. Razlikovala su se dva tipa igranja, formalni i

psihološki, a mi znamo da su i Knecht i Tegularius, iako se ovaj drugi držao podalje od bitke

riječima, pripadali pristalicama i unapređivačima ovoga posljednjega tipa, samo što je Knecht,

umjesto o »psihološkom načinu Igre«, radije govorio o »pedagoškom«. Formalna je Igra

težila da iz stvarnih sadržaja pojedine igre, iz matematičkih, lingvističkih, muzičkih i drugih

elemenata, stvori po mogućnosti čvrsto i neraskidivo, formalno savršeno jedinstvo i sklad.

Nasuprot tome, psihološka je igra tražila jedinstvo i sklad, kozmičku zaokruženost i

savršenstvo ne toliko u izboru, rasporedu, ograničavanju, povezivanju i suprotstavljanju

sadržaja koliko u meditaciji što je slijedila nakon svake etape Igre i kojoj se pridavala puna

važnost. Takva psihološka ili, kako je Knecht radije govorio, pedagoška igra nije naoko

davala dojam savršenosti, nego je Igrača slijedom njegovih točno propisanih meditacija vodila

doživljavanju savršenoga i božanskoga. »Igra, kako je ja zamišljam - pisao je Knecht jednom

prilikom starom Majstoru glazbe - nakon završetka meditacije obuhvati Igrača onako kao

što površina kugle obuhvaća njezino središte, i otpusti ga s osjećajem da je u sebe primio

jedan dokraja simetričan i skladan svijet, oslobođen iz onoga slučajnog i zamršenog.«

Ta Igra, dakle, s kojom je Knecht sudjelovao u velikom takmičenju, bila je formalna, ne

psihološki građena. Možda je time htio dokazati pretpostavljenima i samome sebi da za

gostovanja u Mariaielsu i njegove diplomatske misije nije izgubio ništa od vještine,

elastičnosti, elegancije i virtuoznosti, i taj mu je dokaz uspio. Završnu izvedbu i prijepis

njegova nacrta igre, što se moglo obaviti samo u waldzellskom Arhivu Igre, povjerio je svome

prijatelju Tegulariusu, koji je i sam sudjelovao u natjecanju. Imao je tako priliku da osobno

preda svoje papire prijatelju i s njim još raspravi o njima, te je s njim pogledao i njegov nacrt.

Bio je, naime, uspio dovesti Fritza na tri dana k sebi u samostan. Prvi put mu je Magister

Thomas ispunio tu već u dva navrata upućenu molbu. Tegularius, koji se silno veselio tom

posjetu i kao kastalski otočanin došao s mnogo radoznalosti, osjećao se u samostanu krajnje

neugodno. Taj se osjetljivi čovjek gotovo razbolio pod svim tim stranim dojmovima i među

tim ljubeznim, ali jednostavnim, zdravim, čak ponešto grubim ljudima, među kojima njegove

misli, brige i problemi ne bi bili baš nikome ništa značili. - Ti ovdje živiš na jednoj drugoj

planeti - rekao je svome prijatelju - ne shvaćam, a zato ti se divim, da si ovdje izdržao već tri

godine. Tvoji su očevi vrlo uljudni sa mnom, ali mene ovdje sve odbija, ništa mi se ne čini

pristupačno, ništa se samo po sebi ne razumije, ništa se ne da prihvatiti bez otpora i bezbolno.

Da moram tu provesti dva tjedna, bio bi to za mene pakao. - Knecht je imao muke s njim, a

prvi put je, s nelagodom, kao promatrač sa strane vidio i koliko su ta dva Reda i svijeta

jedan drugome strani. Osjećao je da njegov preosjetljivi prijatelj u svojoj bojažljivoj

bespomoćnosti tu ne ostavlja dobar dojam. Ipak su zajedno temeljito i kritički pregledali

svoje nacrte Igre za natjecanje. Kad bi Knecht poslije jednoga takvog sata odlazio u drugo

krilo pateru Jakobusu ili na objed, imao je i on osjećaj da je iz zavičajnog kraja

naglo preseljen u jedan posve drugi, s drukčijom zemljom i zrakom, s drugim podnebljem i

drugim zvijezdama. Kad je Fritz otišao, naveo je patera da mu priopći svoj dojam. - Nadam se

- rekao je Jakobus - da većina Kas talaca više nalikuje vama nego vašem prijatelju. To je

nepristupačan, pretjerano uzgajan, slabunjav, a pri tom, bojim se, i malo ohol soj ljudi koji ste

nam njime predstavili. Ja ću se i dalje držati vas, inače bih postao nepravedan prema

vašoj vrsti. Jer, taj jadni, osjetljivi, prepametni, nespretni čovjek mogao bi nekome pokvariti

baš svaku naklonost za vašu Provinciju.

- No - uzvratio je Knecht - bit će da je i među gospodom benediktincima u tijeku stoljeća

postojao bar jednom neki boležljivi, tjelesno slab, ali zato duhovno ipak cjelovit i vrijedan

čovjek kao što je moj prijatelj. Vjerojatno nije bilo mudro pozvati ga ovamo, gdje se doduše

za njegove slabosti ima oštar vid, ali nikakvo čulo za njegove velike prednosti. Svojim

dolaskom učinio je meni veliku prijateljsku uslugu. - Ispričao je tada pateru o svome

sudjelovanju na natjecanju. Ovome se svidjelo što je Knecht branio prijatelja. - Dobro

izloženo! - smijao se prijateljski. - Ali vi doista imate, kako se čini, same prijatelje s kojima se

nekako teško saobraća. - Uživao je kad to Knecht nije shvatio i samo ga začuđeno gledao.

Dodao je zatim kao usput: - Ovaj put mislim na jednog drugog. Znate li što je novo s vašim

prijateljem Pliniom Designorijem? - Josef se još više začudio. Posve zbunjen, molio je

objašnjenje. Evo što je to bilo: Designori se u jednom političkom polemičkom napisu gorljivo

izjasnio za antiklerikalna gledišta i pri tom je čak prilično žestoko napao i patera

Jakobusa. Ovaj je od svojih prijatelja iz katoličke štampe dobio podatke o Designoriju, u

kojima je spomenuto i njegovo kastalsko školovanje i njegov poznati odnos s Knechtom.

Josef je izmolio Pliniov napis na čitanje. Na to se nadovezao i prvi razgovor suvremeno

političkog sadržaja što ga je vodio s paterom, poslije kojega ih je bilo još samo nekoliko. -

Čudno i gotovo zastrašujuće - pisao je Ferromonteu - bilo mi je vidjeti lik našeg Plinija i - kao

privjesak - svoj, postavljen na scenu svjetske politike. To je jedan aspekt na mogućnost

kojega dotada nisam nikad pomislio. - O tom polemičkom Pliniovu napisu pater se inače

prilično pohvalno izrazio, svakako bez osjetljivosti. Hvalio je Designorijev stil i smatrao da se

u njemu dobro prepoznaje elitno obrazovanje, jer se u dnevnoj politici inače zadovoljavaju i s

mnogo manje duha i s nižom razinom.

U to je vrijeme Knecht od svoga prijatelja Ferromontea dobio prijepis prvoga dijela

njegove kasnije proslavljene radnje pod naslovom: - Prihvaćanje i preradba slavenske narodne

glazbe u njemačkoj umjetničkoj glazbi počevši od Josefa Haydna. - U pismu kojim je Knecht

odgovorio na tu pošiljku, među ostalim, čitamo: - Ti si iz svojih studija, u kojima si mi samo

neko vrijeme smio biti sudrug, izvukao jasan zaključak. Dva poglavlja o Schubertu, posebice

o njegovim kvartetima, pripadaju najupjelijim radovima suvremene muzikologije koliko je

meni poznato. Sjeti me se povremeno, vrlo sam daleko od jedne takve žetve kakva se tebi

posrećila. Premda mogu biti zadovoljan svojom ovdašnjom egzistencijom - jer moja misija

u Mariatelsu čini se da nije bezuspješna - ponekad ipak osjećam kao da me tišti dugotrajno

izbivanje iz Provincije i waldzellskoga kruga kojemu pripadam. Učim ovdje mnogo,

beskrajno mnogo, ali time ne stječem više sigurnosti i stručno uporabljivoga, nego više

problematike. Dobivam, dakako, i šira obzorja. U pogledu nesigurnosti, osjećaja tuđine,

nedostatka povjerenja, vedrine i samopouzdanja, kao i drugih neugodnosti što sam ih za

vrijeme svojih prvih dviju godina ovdje često ćutio, sad sam svakako smireniji: nedavno je

ovdje bio Tegularius, samo tri dana, ali, koliko god se veselio meni i koliko god je bio

radoznao da vidi Mariatels, već drugi dan ovdje gotovo nije mogao izdržati od potištenosti i

osjećaja da mu je sve strano. Budući da je samostan, napokon, prije jedan zaštićeni,

miroljubiv i duhu naklonjen svijet, a ni izdaleka neka kaznionica, kasarna ili tvornica,

zaključujem iz svojega iskustva da smo mi, ljudi iz naše drage Provincije, mnogo razmaženiji

i osjetljiviji nego što sami znamo.

Upravo u to vrijeme, iz kojega datira pismo Carlu, naveo je Knecht patera Jakobusa da

kratkim pismom kastalskoj upravi Reda saopći svoj pristanak u vezi sa spomenutim

diplomatskim pitanjem, a on je k tome još dodao molbu da - ovdje općenito omiljena Igrača

staklenim perlama - Josefa Knechta, koji mu je iskazao čast najprivatnijim predavanjima de

rebus castaliensibus, još neko vrijeme tu ostave. Ondje su, razumije se, smatrali čašću da mu

tu želju ispune. Knecht, koji je mislio da je još daleko od svoje »žetve«, primio je od uprave

Reda i gospodina Duboisa potpisano pismo u znak priznanja za obavljeni zadatak. Ono što mu

se u tom trenutku učinilo najvažnijim u tom najslužbenijem dopisu, i što mu je priredilo

najviše veselja (gotovo trijumfirajući javio je to Fritzu jednim pisamcem), bila je kratka

rečenica o tome kako je Meštar Igre staklenim perlama upoznao Red s njegovom željom da se

vrati u Vicus lusorum i da je Red svakako sklon odgovoriti toj želji nakon završetka njegova

sadašnjeg zadatka. Pročitao je to mjesto i pateru Jakobusu i priznao mu koliko ga to raduje i

koliko se bojao da će možda trajno biti izgnan iz Kastalije i poslan u Rim. Pater je, smijući se,

napomenuo: - Da, ima nešto u tim redovima, prijatelju, radije se živi u njihovu krilu nego na

periferiji ili u egzilu. Možete mirno zaboraviti ono malo politike, u čiju ste poročnu blizinu

ovdje zalutali, jer vi političar niste. Ali povijest ne biste smjeli iznevjeriti, pa ni ako vam ona

ostane možda uvijek sporedno i amatersko zanimanje. Za historičara biste, naime, imali što je

potrebno. A sada ćemo još obojica imati koristi jedan od drugoga, tako dugo dok vas imam.

Dopuštenje da češće posjećuje Waldzell Knecht je, čini se, malokad koristio. Ipak, s

pomoću radio-aparata slušao je seminarske vježbe, razna predavanja i Igre. Tako je i iz

daljine, sjedeći u samostanu u svojoj otmjenoj gostinjskoj sobi, doživio i malo od ove

svečanosti što je vladala u dvorani Vicusa lusorum dok su proglašavali rezultate raspisanog

natječaja. On sam bio je dostavio jedan ne baš osobni i nimalo revolucionaran, ali temeljit i

krajnje dotjeran rad. Znao je njegovu vrijednost i bio je spreman za nj primiti neku pohvalu ili

treću, ili možda drugu nagradu. Na svoje iznenađenje začuo je tada da mu je dodijeljena prva

nagrada. Još prije nego što je Knecht mogao dopustiti da ga iznenađenje ispuni radošću,

govornik iz ureda Meštra igre, čitajući dalje svojim lijepim dubokim glasom, imenovao je

Tegulariusa dobitnikom druge nagrade. Bio je svakako uzbudljiv doživljaj, doživljaj koji

ushićuje, da njih dvojica, jedan do drugoga, izlaze iz toga natjecanja kao okrunjeni

pobjednici! Skočio je na noge, ne slušajući nastavak, i potrčao niza stube, dok su mu

koraci odjekivali o zidove spavaonica, i izišao. U pismu starom Meštru glazbe, što ga je tih

dana napisao, čitamo: - Vrlo sam sretan, prečasni, kao što možeš zamisliti. Najprije provedba

moje misije i časno priznanje za nju od uprave Reda, zajedno s meni tako važnim izgledom na

skori povratak u zavičaj, k prijateljima i Igri staklenim perlama, umjesto da me dalje

ostavljaju u diplomatskoj službi, a sada ta prva nagrada za jednu Igru kod koje sam se,

doduše, s formalnom stranom potrudio, ali koja iz opravdanih razloga ne iscrpljuje sve što bih

mogao dati, a k svemu još i radost da taj uspjeh dijelim sa svojim prijateljem - to je zapravo

mnogo odjednom. Sretan sam, da, ali ne bih mogao reći da sam veseo. Nakon jednog

razdoblja oskudnosti, ili razdoblja koje mi se takvim činilo, dolaze ova ispunjenja malo

prenaglo i preobilno za moje najdublje osjećaje. U mojoj zahvalnosti ima i stanovite zebnje,

kao da bi u toj do vrha napunjenoj čaši dostajala još samo kapljica pa da sve opet postane

sporno. Ali, molim te, uzmi ovo kao da nije rečeno, ovdje je već svaka riječ suvišna.

Vidjet ćemo da je do vrha napunjenoj čaši bilo predodređeno da ubrzo primi još više od

samo jedne kapljice. U kratkom vremenu do tog trenutka proživljavao je Josef Knecht,

međutim, svoju sreću i s njom pomiješanu zebnju s toliko predanosti i intenziteta kao da je

predosjećao veliku promjenu što mu je predstojala. I za patera Jakobusa bilo je tih nekoliko

mjeseci sretno i poletno vrijeme. Bilo mu je žao što je uskoro morao izgubiti toga đaka i

kolegu, i nastojao je, za njihova zajedničkog rada, a još više u slobodnom razgovoru, da mu

prenese i ostavi u nasljeđe što je moguće više od svojih dugim radom i misaonim životom

stečenih spoznaja o vrhuncima i padovima u životu ljudi i naroda. Govorio je s Knechtom

povremeno i o smislu i posljedicama njegove misije, o mogućnosti i značenju prijateljstva i

političke sloge između Rima i Kastalije. Savjetovao je Josefu da prouči ono razdoblje koje

je urodilo osnivanjem kastalskoga reda i u kojemu se Rim postupno oporavljao od

ponižavajućih nevolja. Također mu je preporučio dvije knjige o Reformaciji i

crkvenom raskolu u šesnaestom stoljeću, ali ga je vrlo ozbiljno upozorio neka se u načelu drži

neposrednih izvora i radije se ograniči na pregledna pojedinačna područja umjesto da čita

nezgrapne goleme sveske povijesti svijeta. Pri tom nije zatajio svoje duboko nepovjerenje

spram svake filozofije povijesti.

MAGISTER LUDI

Knecht je odlučio odgoditi svoj konačni povratak u Waldzell do proljeća, do vremena

velike javne Igre staklenim perlama, ludus anniversarius ili sollemnis. Premda je odavno bilo

prošlo ono doba kad su Igre - na vrhuncu svoje povijesti - trajale tjednima, uz nazočnost

posjetilaca, dostojanstvenika i predstavnika iz cijeloga svijeta, i premda su takve godišnje Igre

već postale prošlost, proljetni susreti sa svečanim Igrama što su trajale najviše deset do

četrnaest dana za cijelu su Kastaliju još značili veliki svečani događaj godine. To je bila

svetkovina kojoj nije nedostajao ni visoko religiozan i moralni značaj, jer je ona sjedinjivala

zastupnike svih, ne uvijek posve jednako usmjerenih, gledišta i tendencija u Provinciji,

sjedinjivala ih u smislu usklađivanja, sklapala mir između egoizama pojedinih disciplina i

podsjećala na jedinstvo nadređeno njihovoj mnogostrukosti. Za vjernike je imala

sakramentalnu snagu pravog posvećenja, za bezvjernike je bila najmanje nadomjestak religije,

a za jedne i druge bila je to kupka na čistim izvorima lijepoga. Slično su nekoć - ne toliko u

vrijeme njihova nastanka koliko u stoljeću nakon njihova ponovnog otkrivanja - Muke

Johanna Sebastiana Bacha sudionicima i slušaocima bile pravi religiozni čin i posvećenje, a

onda pobožnost i nadomjestak religije, a za sve istodobno svečano očitovanje umjetnosti

i Creator spiritusa.

Knechtu nije bilo teško od ljudi u samostanu i od svoga zavičajnog poglavarstva dobiti

pristanak na tu odluku. Još nije imao prave predodžbe o naravi svoga položaja kad bude

ponovo uvršten u malu republiku Vicusa lusorum, ali je predmnijevao da ga neće dugo

ostaviti neuposlena, nego da će ga vrlo brzo zadužiti i iskazati mu čast nekom službom ili

zadatkom. U tom se trenutku veoma radovao povratku kući, ponovnom viđenju s prijateljima,

i veselio se svečanostima što su imale uskoro započeti. Uživao je svoje posljednje dane u

društvu patera Jakobusa i s dostojanstvom i u dobru raspoloženju primao mnoga očitovanja

dobrohotnosti što su mu ih pred rastanak iskazivali opat i svećenici. Otputovao je zatim s

tugom zbog napuštanja mjesta koje je bio zavolio i na kojemu je za sobom ostavio dio svog

života, ali i s osjećajem svečana iščekivanja. Bio je, naime, doduše bez vodstva i bez drugova,

proveo niz vježaba meditacije, točno prema propisima, pripremajući se za festivalsku Igru. To

što mu nije uspjelo nagovoriti patera Jakobusa da prihvati već otprije svečano izručeni poziv

Magistra ludi na godišnju Igru i privoljeti ga da zajedno s njim otputuje, nije narušilo njegovo

raspoloženje. Shvatio je suzdržljivost starog protivnika Kastalije, a sam se trenutno osjećao

lišen svih dužnosti i sputanosti, spreman da se potpunoma posveti predstojećoj svetkovini.

Svečanosti imaju zasebnu narav. Prava svečanost ne može nikada potpuno i do kraja

propasti, osim uslijed nepoželjna upletanja više sile. Za pobožna čovjeka i procesija po kiši

ima svoj čar posvećenja, njega ni zagoren svečani objed ne može rastrijezniti. Tako su

godišnje Igre Igračima staklenim perlama svečane i u stanovitom smislu svete. Postoje,

međutim, kao što svaki od nas zna, svečanosti i igre kod kojih se baš sve tako složi i

uzajamno uzdiže, nadahnjuje i uznosi, kao što ima kazališnih i muzičkih priredaba koje se bez

prepoznatljiva razloga kao nekim čudom uzdignu do vrhunaca i potresnih doživljaja, dok

druge, nimalo lošije pripremljene, ostanu tek vrijedne izvedbe. Koliko ostvarenje takvih

intenzivnih doživljaja ovisi o emocionalnu stanju sudionika, Josef Knecht bi na najbolji

mogući način bio pripravan: nisu ga morile nikakve brige, vraćao se uz počast iz tuđine i s

radošću je očekivao predstojeće.

Ali taj put Ludus sollemnis nije bio predodređen da ga dotakne onaj dah čuda koji bi ga

uznio do posebna stupnja posvećenosti i zračenja. Pretvorilo se to dapače u otužnu igru, bez

sreće, gotovo u neuspjelu Igru. Premda su se, unatoč svemu, mnogi sudionici možda osjećali

poneseno i uzvišeno, oni pravi nosioci, priređivači i oni odgovorni tim su neumoljivije

osjećali atmosferu tuposti, nedostatka milosti i uspjeha, zapriječenosti i zle sreće što se

prijeteći bila nadvila nad obzorjem te svečanosti. Knecht, iako je, dakako, i sam to slutio i

doživio stanovito razočaranje u napetosti svoga velikog iščekivanja, nije bio među onima koji

su taj neuspjeh najjasnije oćutjeli. Premda svečani čin nije uspio dostići pravi vrhunac

savršenstva i blagoslovljenosti, Knechtu je bilo moguće, budući da sam nije igrao ni snosio

odgovornost, predano i s poštovanjem slijediti duhovito građenu Igru i svojim meditacijama

nesmetano pustiti da se odvijaju do kraja, pa je zahvalno predan u sebi proživljavao onaj svim

gostima tih Igara dobro poznati osjećaj svetkovanja i žrtve, doživljaj mističnog sjedinjenja

mnoštva pred božanskim, što je - i kod neuspjela svečanog čina - moguće u uskom krugu onih

doista posvećenih. Svejedno, ni on nije bio pošteđen utjecaja nesretne zvijezde što je vladala

tom svetkovinom. Razumije se, sama Igra, njezin plan i gradnja bili su besprijekorni, kao i

svaka Igra Meštra Thomasa, čak je to bila jedna od najizrazitijih, najjednostavnijih i

najneposrednijih. Njezina se izvedba, međutim, odvijala pod posebno nesretnom zvijezdom i

u povijesti Waldzella još nije zaboravljena.

Kad je Knecht, tjedan dana prije početka velike Igre, stigao onamo, kad se prijavio u

naselju Igrača, nije ga primio Meštar Igre staklenim perlama nego njegov zamjenik Bertram,

koji mu je uljudno zaželio dobrodošlicu, ali mu prilično kratko i rastreseno saopćio da časni

Magister ovih dana pobolijeva, a on sam, Bertram, nije dovoljno upoznat s Knechtovom

misijom da bi mogao od njega primili izvještaj, pa neka radi toga ode u poglavarstvo Reda u

Hirsland, neka ondje prijavi svoj povratak i primi njihova naređenja. Kad je Knecht na

rastanku nehotice, glasom ili gestom, odao stanovito čuđenje zbog hladnoće i kratkoće

njegova prijema, Bertram se ispričao. Neka mu kolega oprosti ako ga je razočarao, on će

vjerojatno shvatiti posebnost situacije: Magister je obolio, velika godišnja Igra upravo je na

pragu, a još je posve neizvjesno hoće li je Magister moći voditi ili će on, zamjenik, morati

umjesto njega uskočiti. Bolest prečasnoga nije se mogla pojaviti u nepovoljnijem i

nezgodnijem trenutku; on je doduše, kao i u svako doba, spreman umjesto Meštra brinuti se o

službenim poslovima, ali da se k tome u tako kratkom roku dostatno pripremi za veliku Igru i

prihvati se ravnanja njome, to bi, bojao se on, ipak prelazilo njegove moći.

Knecht je žalio očigledno potištenog i iz ravnoteže pomalo izbačena čovjeka, a isto mu je

toliko bilo žao što će sad možda na nj pasti odgovornost za svečanost. Bio je predugo odsutan

iz Waldzella da bi mogao znati koliko su opravdane Bertramove brige, jer on već neko

vrijeme, što je za zamjenika uvijek najveća zamisliva nepogodnost, nije uživao povjerenje

elite, takozvanih repetenata, i bio je doista u vrlo tešku položaju. Sa zabrinutošću je Knecht

mislio na Meštra Igre staklenim perlama, toga junaka klasične forme i ironije, savršenog

Meštra i Kastalca. Bio se silno veselio da će ga Magister primiti, saslušati njegov izvještaj i

ponovo ga smjestiti u malu zajednicu Igrača, možda na neko povjerljivo mjesto. Doživjeti

svečanu Igru pod ravnanjem Meštra Thomasa, nastaviti s radom pred njegovim očima i boriti

se za njegovo priznanje, to mu bijaše želja; bolilo ga je sad i s razočaranjem je primio vijest

da se Magister zbog bolesti povukao, a njega upućuju na druga nadleštva. Neku je naknadu

svakako dobio kad su ga sekretar Reda i gospodin Dubois primili s poštovanjem i dobrohotno,

čak drugarski, i saslušali ga. Mogao je već u prvom razgovoru ustanoviti da se zasad ne kane

njime dalje koristiti za »rimski« plan, i da poštuju njegovu želju da se za stalno vrati Igri.

Ponajprije su mu ponudili stan u gostinjskoj kući u Vicusu lusorum, neka se za početak

tu opet malo snađe i prisustvuje godišnjoj Igri. Tih nekoliko dana do početka Igre posvetio je

zajedno sa svojim prijateljem Tegulariusom vježbama u postu i meditaciji, pa je pobožno i sa

zahvalnošću sudjelovao u toj neobičnoj Igri koja je mnogima ostala u neugodnoj uspomeni.

Položaj Meštrova zamjenika što ga nazivaju i »sjenom«, posebno u službama Meštra

glazbe i Igre staklenim perlama, krajnje je posebit. Svaki Magister ima svoga zamjenika

kojega mu ne postavlja Poglavarstvo, nego ga sam bira iz užega kruga svojih kandidata i za

čije postupke i potpis punu odgovornost snosi onaj Meštar kojega zamjenik zastupa. Za

kandidata je, dakle, visoko odlikovanje i znak najvećeg povjerenja kad ga njegov Magister

imenuje zamjenikom. Time je priznat kao prisni suradnik i desna ruka svemoćnog Meštra, i

on svaki put, kad je Magister spriječen i pošalje njega, obavlja njegove službene dužnosti,

dakako ne sve: kod glasanja Vrhovnog poglavarstva, na primjer, on smije nastupiti samo kao

prenosilac jednog da ili ne u ime svoga Meštra, nikada kao govornik ili podnosilac zahtjeva, a

takvih mjera opreza ima više. Dok imenovanje zamjenikom, dakle, imenovanoga postavlja na

vrlo visok i povremeno prilično izložen položaj, ono istodobno znači i nešto nalik stavljanju

na led, ono ga izdvaja unutar službene hijerarhije donekle kao neki izuzetak, i, dok mu često

povjerava najvažnije funkcije i jamči visoku čast, ipak mu oduzima stanovita prava i

mogućnosti koje uživa svaki drugi pregalac. Dvije su točke u kojima se naročito očituje

njegov izuzetan položaj: zamjenik ne snosi odgovornost za svoje službene postupke, i unutar

hijerarhije se više ne može uspinjati. To je doduše nepisani zakon, ali ga cijela povijest

Kastalije očituje: nikada nakon smrti ili povlačenja s dužnosti nekog Meštra na njegovo

mjesto nije došla njegova »sjena«, koja ga je tako često zastupala i čija je cijela egzistencija

nagoviještala da je on predodređen za nasljednika. Kao da običaj tu hoće navlaš naglasiti da

je ta prividno fluidna i pomična granica i prepreka nepremostiva: granica između Magistra i

zamjenika stoji kao simbol granice između dužnosti i osobe. Kada dakle jedan Kastalac

zauzme visoko povjerljiv položaj zamjenika, on se odriče izgleda da ikada sam postane

Magister, da se ikada poistovjeti sa službenom odorom i odličjima što ih tako često nosi

zastupajući drugoga. On istodobno stječe neobično dvoznačno pravo da sa svojim

eventualnim promašajima ne tereti sebe nego svoga Meštra koji mora sam za nj odgovarati.

Zapravo se već i dogodilo da je neki Magister postao žrtvom zamjenika kojega je sam

odabrao i da je zbog grubljeg promašaja, što ga je ovaj skrivio, morao odstupiti sa svoga

položaja. Izraz kojim se u Waldzellu označuje zamjenik Meštra Igre staklenim perlama

odlično odgovara njegovu neobičnom položaju, njegovoj vezanosti, gotovo istovjetnosti s

Magistrom kao i onom prividnom i bezličnom u njegovu službenom postojanju. Oni ga

ondje nazivaju »sjena«.

Magister Thomas von der Trave već je dugo u službi imao »sjenu« po imenu Bertram,

kojemu je, čini se, nedostajalo više sreće nego nadarenosti ili dobre volje. Bio je vrstan Igrač

staklenim perlama, što se samo po sebi razumije, nije bio ni nevješt učitelj, bio je savjestan

službenik i bezgranično odan svome Meštru. Unatoč svemu, u tijeku posljednjih godina bio je

postao nekako omražen među činovništvom, te je najmlađi, novi naraštaj elite bio protiv

njega, a kako nije bio one viteški čiste naravi kao njegov Meštar, njegovo su se pouzdanje i

staloženost poremetili. Magister nije dopustio njegov pad, nego je već godinama nastojao

izbjegavati prilike za razmirice između njega i toga dijela elite. Sve ga je rjeđe slao pred

javnost i uopće ga je više upošljavao u uredima i u Arhivu. Taj neporočni, ali i neomiljeni,

barem trenutno omraženi čovjek, kojega očigledno nije pratila sreća, nenadano se - uslijed

bolesti svoga Meštra - našao na čelu Igrača a, ukoliko doista bude morao voditi godišnju Igru,

i na najistaknutijem položaju čitave Provincije u vrijeme svetkovine. Tom velikom zadatku

bio bi tek onda dorastao kad bi ga većina Igrača staklenim perlama ili barem učitelji podržali

svojim povjerenjem, a to se na žalost nije dogodilo. Bilo je tako da se taj put Ludus sollemnis

pretvorio u tešku kušnju, gotovo katastrofu po Waldzell.

Tek na dan uoči početka Igre službeno je obznanjeno da je Magister ozbiljno obolio te nije

kadar voditi Igru. Ne znamo je li to odgađanje saopćenja možda bilo diktirano voljom

bolesnog Meštra, koji se možda do posljednjeg trenutka nadao da će se moći pribrati i ipak

predsjedavati Igri. Vjerojatno je da je već bio odviše bolestan da bi se bavio takvim mislima, i

da je njegova »sjena« počinila grešku držeći Kastaliju do posljednjeg trenutka u neizvjesnosti

glede stanja u Waldzellu. Moglo bi se, naravno, još prepirati o tome je li to otezanje uistinu

značilo grešku. Učinjeno je bez sumnje u dobroj namjeri, kako se, naime, ne bi unaprijed

obezvrijedila svečanost ili odvratili obožavatelji Meštra Thomasa od posjeta Igri. I, da je sve

išlo kako treba, da je postojalo povjerenje između waldzellske zajednice Igrača i Bertrama,

»sjena« bi - može se vrlo lijepo zamisliti - uistinu bila postala zamjenikom, a Meštrov bi

izostanak .mogao ostati gotovo nezamijećen. Izlišno je o tome dalje praviti pretpostavke.

Mislili smo samo da nam valja naznačiti kako taj Bertram nije nužno bio čovjek koji je

zakazao ili nije vrijedio, kakvim ga je tada smatralo javno mišljenje u Waldzellu. Bio je

mnogo više žrtva nego krivac.

Kao i svake godine, sa svih strana pritjecali su gosti na veliku Igru. Mnogi su došli

neupućeni, drugi zabrinuti za zdravlje Meštra Igre i s lošim predosjećajem za

ishod svečanosti. Waldzell i obližnja naselja ispunila su se ljudstvom. Poglavarstvo Reda i

Odgojno poglavarstvo okupili su se gotovo u punom broju, čak su iz udaljenijih

krajeva zemlje i inozemstva došli svečano raspoloženi putnici i prepunih gostinjske kuće. Kao

i obično, svečanost je otvorena uvečer uoči početka Igre satom meditacije, za vrijeme kojega

je, počevši sa znakom zvona, cijeli ljudima ispunjeni slavljenički kraj utonuo u duboku

pobožnu šutnju. Drugo je jutro donijelo prve glazbene izvedbe i objavljenje prvoga stavka

Igre, kao i meditaciju o dvjema glazbenim temama toga stavka. Bertram, u svečanoj

odori Meštra Igre staklenim perlama, nastupio je odmjereno i suzdržano, bio je samo vrlo

blijed i potom je iz dana u dan svojom vanjštinom odavao sve veću iscrpljenost, patnju

i rezignaciju, a posljednjih je dana doista bio nalik na neku sjenu. Već drugog dana Igre

proširila se glasina da se stanje Meštra Thomasa pogoršalo i da mu je život u opasnosti, a

uvečer toga dana čuli su se tu i tamo, i posvuda među posvećenijima, prinosi legendi - što je

postupno rasla - o bolesnom Meštru i njegovoj »sjeni«. Prema toj legendi, što je potekla iz

najužega kruga Vicusa lusorum, od učitelja, tobože se znalo da je Meštar bio voljan i također

sposoban voditi Igru, ali je, međutim, prinio žrtvu ambiciji svoje »sjene« i prepustio svečani

zadatak Bertramu. Kako sad Bertram, čini se, ipak nije dorastao svojoj visokoj ulozi, te prijeti

opasnost da se Igra pretvori u razočaranje, bolesnik zna da je odgovoran za Igru, za svoju

»sjenu« i za njegov promašaj, pa je preuzeo na sebe da umjesto njega ispašta za tu pogrešku;

to i ništa drugo da je razlog brzog pogoršanja njegova stanja i porasta temperature. Dakako,

to nije bio jedini način tumačenja legende, ali je tako tumačila elita, i bilo je jasno da elita,

naraštaj pun težnji, situaciju smatra tragičnom i nije voljna potpomoći bilo kakvo otklanjanje,

razbistrivanje ili uljepšavanje te tragike. Poštovanje spram Meštra bilo je u ravnoteži s

odbojnošću spram njegove »sjene«, kojoj su svi priželjkivali neuspjeh i pad, čak ako i Meštar

bude morao ispaštati. Opet jednog dana kasnije moglo se čuti kako se priča da je Magister

iz svoje bolesničke postelje preklinjao svoga zamjenika i dva seniora iz elite neka održavaju

mir i ne ugrožavaju svečanost. Drugog se dana tvrdilo da je izdiktirao svoju oporuku i

Poglavarstvu imenovao čovjeka kojega želi za svoga nasljednika. Navodili su i imena.

Zajedno s vijestima o neprestanom pogoršavanju Magistrova stanja kružile su te i druge

glasine i u svečanoj dvorani, kao i u gostinjskim kućama, iz dana u dan raspoloženje je

opadalo, premda nitko nije išao tako daleko da bi se usudio odustati od nastavka i otputovati.

Nad čitavom se priredbom nadvio težak i mračan pritisak, iako se izvana sve odvijalo u

korektnom obliku. Od one radosti i onog zanosa, kakvi bijahu poznati za tih svečanosti i kakvi

su se očekivali, taj se put, međutim, malošto osjećalo, i, kad je pretposljednjega dana

svetkovine tvorac svečane Igre, Magister Thomas, zauvijek sklopio oči, vlast nije uspjela u

svojim nastojanjima da suzbije širenje te vijesti, a mnogim je sudionicima takav ishod začudo

donio olakšanje. Studenti Igre, a napose elita, iako prije nego bi završio Ludus sollemnis nisu

smjeli odjenuti crninu ni u bilo kojem obliku prekinuti tih dana tako strogo propisan

redoslijed sati s njihovom izmjenom izvedaba i vježbama meditacije, izveli su posljednji

svečani čin i svečani dan jednodušno, u držanju i raspoloženju, kao da je riječ o žalobnom

obredu za štovanoga pokojnika. Oko premorenog, neispavanog, blijedog Bertrama koji je

poluzatvorenih očiju dalje poslovao, pustili su da nastane ledena atmosfera osamljenosti.

Josef Knecht, iako je posredstvom Tegulariusa održavao prisnu vezu s elitom i kao stari

Igrač imao prijemljiva čula za sva ta strujanja i raspoloženja, nije ipak dopustio da na nj

utječu. Od četvrtoga ili petog dana zabranio je čak svom prijatelju Fritzu da ga uznemiruje

vijestima o Magistrovoj bolesti. Osjećao je i on, doduše, i shvaćao da je svečanost u sjeni zle

kobi, mislio je duboko zabrinut i žalostan na Meštra, a sa sve većom nelagodom i

sažaljenjem na Bertrama koji kao da je bio osuđen da kao »sjena« umire zajedno sa svojim

Meštrom, ali se uporno i čvrsto opirao svim utjecajima pravih ili nepouzdanih obavještenja.

Provodio je najstrožu koncentraciju i rado se predavao vježbama i razvoju lijepo građene Igre,

te je unatoč svim neskladnostima i pomračenjima svečanost proživio u ozbiljnu zanosu.

»Sjena« Bertram bio je pošteđen da kao vicemagister još na kraju, prema običaju, primi

čestitare i predstavnike vlasti, taj put je otpao i tradicionalni dan radosti za studente Igre

staklenim perlama. Neposredno nakon završnoga glazbenog čina svečanosti Poglavarstvo je

objavilo Magistrovu smrt, i u Vicusu lusorum otpočeli su dani žalosti, u kojima je sudjelovao i

Josef Knecht dok je stanovao u gostinjskoj kući. Pogreb zaslužna čovjeka, koji još danas ima

visoki ugled, obavljen je u Kastaliji uobičajeno jednostavno. Bertram, njegova »sjena«, koji

je, ulažući posljednje snage, svoju ulogu odigrao do kraja, shvatio je svoj položaj. Zamolio je

za dopust i otišao u planine.

U naselju Igrača, zapravo posvuda u Waldzellu, vladala je žalost. Možda s preminulim

Magistrom nitko nije imao prisne, naglašeno prijateljske veze, ali nadmoćnost i neporočnost

njegova otmjenog bića, zajedno s njegovom mudrošću i njegovim tankoćutnim smislom za

formu, bijahu ga učinili vladarom i predstavnikom kakvoga u načelu posve demokratski

ustrojena Kastalija nije mogla stvoriti u svako doba. Njime su se ponosili. Ako njegova osoba,

kako se čini, nije bila bliska oblastima strasti, ljubavi, prijateljstva, bila je to prikladniji

predmet obožavanja za kakvim su novi naraštaji imali potrebu, a tim je dostojanstvom i

kneževskim čarom, po kojima je, pomalo s nježnošću, i dobio nadimak »ekscelencija«, unatoč

žestokim otporima, u tijeku godina stekao izdvojeni položaj i u Vrhovnom vijeću, na

sjednicama i u zajedničkim poslovima Odgojnog poglavarstva. Glede popunjenja njegova

visokog položaja raspravljalo se, naravno, marljivo, a nigdje toliko kao unutar elite Igrača

staklenim perlama. Nakon odlaska »sjene«, čiji je pad u tom krugu bio željen i

postignut, funkcije iz Meštrove nadležnosti sama je elita glasanjem podijelila na tri provizorna

zastupnika, što dakako obuhvaća samo interne funkcije u Vicusu lusorum, a ne upravne u

Odgojnom poglavarstvu. Prema tradiciji, magistrat nije mogao ostati nezaposjednut više od tri

tjedna. U slučajevima kad je Magister koji je umirao ili odlazio za sobom ostavio određenog

nasljednika, bez konkurencije, položaj bi se čak odmah popunio, nakon samo jedne sjednice

Poglavarstva u punom sastavu bio bi postavljen novi. Ovaj put je za to očito trebalo više.

Za vrijeme žalosti razgovarao je Josef Knecht povremeno sa svojim prijateljem o završenoj

Igri i njezinu tako neobično pomućenu toku.

- Taj zamjenik Bertram - rekao je Knecht - nije samo do kraja odigrao svoju ulogu, to jest,

nije samo pokušao do kraja igrati pravog Meštra, nego je po mom mišljenju učinio mnogo

više, on se žrtvovao toj svečanoj Igri kao svom posljednjem i najsvečanijem službenom

činu. Bili ste tvrdi, ne, bili ste okrutni prema njemu, mogli ste spasiti i svečanost i Bertrama a

to niste napravili, ne usuđujem se suditi o tome, bit će da ste imali razloga za to. Ali sada, kad

nas je taj jadni Bertram napustio a vi proveli svoju volju, trebalo bi da budete velikodušni.

Morate mu, kad se opet pojavi, izići u susret i pokazati da ste svjesni njegove žrtve.

Tegularius je kimao glavom. - Mi smo žrtvu shvatili - rekao je - i prihvatili. Ti si imao

sreću da ovaj put smiješ sudjelovati u Igri kao gost i zato vjerojatno nisi točno pratio razvoj

događaja. Ne, Josefe, nećemo više imati prilike da bilo kakve osjećaje za Bertrama

pretvorimo u djelo. On zna da je njegova žrtva bila potrebna i neće je pokušati opozvati.

Tek ga je tada Knecht dobro razumio. Zanijemio je, ožalošćen. On doista te dane Igre nije

doživio, sad je uvidio, kao pravi čovjek Waldzella i drug, nego zbilja više kao gost, i tek je

sada shvatio kako je to zapravo s Bertramovom žrtvom. Dotada mu se Bertram činio

častohlepan čovjek koji je podlegao zadatku jer mu nije bio dorastao, koji se morao odreći

daljnjih ciljeva i nastojati zaboraviti da je jednom bio »sjena« jednog Meštra i ravnatelj

jedne godišnje Igre. Sada tek, kod posljednjih riječi svoga prijatelja, shvatio je - i pri tom je

naglo zanijemio - da su Bertramu njegovi suci presudili dokraja i da se on neće

vratiti. Dopustili su mu da do svršetka vodi Igru i pomogli mu u tome tek toliko da sve prođe

bez skandala, a to nisu činili da bi poštedjeli Bertrama nego Waldzell.

Položaj »sjene« zahtijevao je, dakle, ne samo puno povjerenje jednog Magistra - to

Bertramu nije nedostajalo - nego jednako i povjerenje elite, a to ovaj žaljenja vrijedan čovjek

nije uspio održati. Kad je učinio neku grešku, iza njega nije, kao iza njegova gospodara i

uzora, stajala hijerarhija da bi ga zaštitila. Kad ga neki od njegovih dotadašnjih drugova nije

potpuno priznavao, uza nj nije bilo autoriteta i njegovi su drugovi, mentori, postali njegovim

sucima. Ako su bili nemilosrdni, »sjena« je uništena. I doista se taj Bertram nije više vratio sa

svoga izleta u planine. Nakon nekog vremena pričalo se da se niz jednu strmu klisuru

strovalio u smrt. Više se o tomu nije govorilo.

U međuvremenu su se svakodnevno u naselju Igrača pojavljivali visoki i najviši službenici

Poglavarstva Reda i Odgojnog poglavarstva, i svaki čas bi poneki član elite, kao i činovništva,

bio pozvan na ispitivanja, o čijem se sadržaju ponešto doznavalo isključivo u krugu same

elite. I Josef Knecht bio je u više navrata pozivan i ispitivan; jednom od dvojice gospode iz

Poglavarstva Reda, jednom od Magistra filozofije, zatim od gospodina Duboisa i još jednom

od dvojice Meštara. Tegularius, koji je također bio pozvan na neka od takvih izjašnjenja, bio

je ugodno uzbuđen i pravio je šale o atmosferi konklave, kako je on to nazivao. Josef je već za

vrijeme trajanja Igre bio dobro uočio kako je malo preostalo od njegove nekadašnje prisne

povezanosti s elitom, a još jasnije je to oćutio za trajanja konklave. Ne samo što je kao stranac

stanovao u gostinjskoj kući i što su pretpostavljeni s njim saobraćali kao sa sebi ravnim: ni

učitelji, sama elita, nisu ga više primali prisno i drugarski nego s malo podrugljivom

uljudnošću, ili barem s nekom hladnoćom iščekivanja. Već se elita bila od njega udaljila kad

su ga pozvali u Mariatels, a to je bilo ispravno i prirodno: tko je jednom stupio iz slobode

u službu, tko je učinio prvi korak iz studentskog ili učiteljskog svijeta u hijerarhiju, više nije

bio drug, bio je na putu da postane pretpostavljeni i veličina, više nije pripadao eliti i morao je

znati da ona trenutno na nj gleda kritički. Tako se događalo svakome u situaciji u kakvoj se on

tada nalazio. Samo je on u to vrijeme posebno žestoko osjećao to izdvajanje i hladnoću, jer se

elita, budući da je bila prepuštena sama sebi u očekivanju novog Meštra, dvostruko više

zatvarala u sebe, pružajući otpor, a i zato što se upravo pokazala nesmiljenom u svojoj

odlučnosti i nepopustljivosti spram sudbine »sjene« Bertrama.

Jedne večeri dotrči Tegularius krajnje uzbuđen u gostinjsku kuću, potraži Josefa, odvuče

ga u jednu praznu sobu, zatvori vrata i stane sipati: - Josefe! Josefe! Moj Bože, mogao sam to

ipak naslutiti, morao sam to znati, ta uopće nije bilo tako nedokučivo... Ah, posve sam

izvan sebe i doista ne znam da li da se radujem. - I potom on, koji je najtočnije znao sve

izvore obavještenja u naselju Igrača, žustro nastavi s izvještajem: da je više nego

vjerojatno, već je zapravo gotovo sigurno da će Josef Knecht biti izabran za Meštra Igre

staklenim perlama. Voditelj Arhiva, kojega su mnogi smatrali predodređenim

nasljednikom Meštra Thomasa, već je od prekjučer javno isključen iz užeg izbora, a od trojice

kandidata iz elite, čija su imena u ispitivanjima dosad bila na vrhu, nijedan navodno ne uživa

osobitu naklonost ni preporuku nekog Magistra ili Poglavarstva Reda, dok Knechta zastupaju

i dva člana Poglavarstva Reda i gospodin Dubois, a k tome dolazi i važan glas bivšeg Meštra

glazbe kojega su ovih dana, kao što se pouzdano zna, osobno posjetili razni Magistri.

- Josefe, postavit će tebe za Magistra! - uzviknuo je Fritz još jednom, a prijatelj mu na to

stavi ruku na usta. U prvi čas ta pretpostavka jedva da je Josefa manje iznenadila i uzbudila

nego Fritza i činila mu se baš posve nemoguća, ali je on, već dok mu je ovaj prenosio

mišljenja iz naselja Igrača o stanju i toku događaja u »konklavi«, bio počeo shvaćati da

njegov prijatelj neće promašiti sa svojim predmnijevanjem. Štoviše, u duši je osjećao neko

da, nešto nalik osjećaju da je to već znao i očekivao, da je to i ispravno i prirodno. Tada je,

eto, svome uzbuđenom drugu stavio ruku na usta, pogledao ga strano i prijekorno, kao iz neke

naglo nadošle distance i udaljenosti, i rekao mu: - Ne govori toliko, amice. Ne želim znati za

to govorkanje. Idi svojim drugovima.

Tegularius, koji je možda htio još štošta reći, od tog pogleda kojim ga je gledao jedan novi,

njemu još nepoznati čovjek, odmah je zanijemio, problijedio i izišao. Poslije je pričao da je

Knechtov neobičan mir i hladnoću u tom trenutku najprije oćutio kao udarac i uvredu,

kao pljusku, izdaju njihova starog prijateljstva i prisnosti, kao neko jedva shvatljivo

prekomjerno naglašavanje i prebrzo zauzimanje položaja na kojemu se tek imao naći kao

vrhovni pretpostavljeni. Tek na odlasku - a otišao je uistinu kao poraženi - sinuo mu je smisao

toga nezaboravnog pogleda, toga dalekog, kraljevskog, ali zato ne manje patničkog pogleda, i

on je shvatio da mu prijatelj nije oholo nego ponizno primio ono što mu je imalo pripasti.

Morao je, tako je pričao, razmišljati o zamišljenom pogledu Josefa Knechta i o prizvuku

duboke sućuti u njegovu glasu, kojim se malo prije toga raspitivao o Bertramu i

njegovu žrtvovanju. Kao da je i sam bio spreman da se poput te »sjene« žrtvuje i ugasi, tako

ponosno i ponizno u isti mah, tako uzvišeno i odano, tako usamljeno i spremno na

svoju sudbinu bilo je to lice kojim ga je prijatelj gledao, kao da je ono spomenik svih

kastalskih Meštara koji su ikad postojali. Rekao mu je: - Idi svojim drugovima. - Već u onom

času, dakle, kad je prvi put čuo za svoju novu čast, on joj se podredio: taj čovjek, koga nije

bilo moguće do kraja upoznati, već je gledao svijet iz jednoga novog središta, više nije bio

drug i više nikad to nije mogao biti.

Svoje imenovanje, to posljednje i najviše od njegovih pozvanja, Knecht je vrlo lako mogao

i sam naslutiti ili barem shvatiti da je ono moguće, možda i vjerojatno. Bio je, međutim, i ovaj

put iznenađen, čak zapanjen. Mogao je to zamisliti, govorio je potom sam sebi i smiješio se

nad gorljivim Tegulariusom koji to imenovanje, doduše, nije otpočetka očekivao, ali ga je

ipak bio proračunao i predskazao nekoliko dana prije odluke i obznanjivanja. Uistinu,

nije bilo ničega što bi se protivilo izboru Josefa u Vrhovno poglavarstvo, osim možda njegove

mladosti. Većina njegovih kolega stupali su na svoj visoki položaj u starosti od najmanje

četrdeset pet do pedeset godina, a Josef je jedva imao četrdeset. Ali nije postojao neki zakon

koji bi branio tako rano imenovanje.

Kad je Fritz tako iznenadio prijatelja ishodom svojih razmatranja i kombinacija,

razmatranjima iskusnoga elitnog Igrača koji je potanko poznavao složeni aparat

male waldzellske zajednice, Knecht je odmah priznao da on ima pravo, odmah je spoznao i

prihvatio svoj izbor i svoju sudbinu, ali mu je prva reakcija na tu vijest bila da prijatelja

otpravi izjavom kako »o tom govorkanju« ne želi ništa znati. Tek što je ovaj, pogođen i

gotovo povrijeđen, otišao, Josef se povukao da se meditirajući sabere. Njegovu je misao

pobudila jedna slika iz sjećanja koja ga je, u taj čas, neobično snažno obuzimala. Iskrsla je u

toj viziji prazna soba, s glasovirom, kroz prozor je prodiralo svježe, bodro jutarnje svjetlo, na

vratima sobe pojavio se lijep prijazan čovjek, postariji čovjek sa sjedinama u kosi i

svijetla lica punog dobrote i dostojanstva; ali on sam, Josef, bio je mali učenik latinske škole,

koji je u toj sobi napola bojažljivo, a napola ushićeno očekivao Meštra glazbe i tada ga prvi

put vidio; toga veleštovanog, toga Meštra iz bajoslovne Provincije elitnih škola, Magistra koji

je došao da mu pokaže što je glazba, koji ga je potom korak po korak uvodio u svoju

Provinciju, u svoje carstvo, u elitu i primio ga u Red i kojega je kolegom i bratom naposljetku

postao, kad je starac odložio svoj čarobni štap - svoje žezlo - i preobrazio se u ljubezno

šutljiva, još i sad dobroćudna, još i sad dostojanstvena, još i sad tajanstvena starca,

kojega pogled i dalje bdije nad Josefovim životom i koji će mu - kao uzor - ostati zauvijek

nadmoćan za jedan ljudski vijek i nekoliko životnih stupnjeva, za nedostižnu

malenkost dostojanstveniji i, u isti mah, skromniji, savršeniji i zagonetniji, ali će ga kao

pokrovitelj i uzor neprekidno blago navoditi da ide njegovim stopama kao što zviježđe koje

izlazi i zalazi za sobom vuče svoju braću. Dok se Knecht prepuštao slobodnu naviranju onih

unutrašnjih slika kakve se javljaju u stanju prvog opuštanja, nalik snovima, iz te su se struje

prije svega izdvojile i poduže zadržale dvije predodžbe, dvije slike ili dva simbola, dvije

parabole. U jednoj je Knecht, još dječak, išao hodnicima za Meštrom koji je kao vođa koračao

pred njim i, svaki put kad bi se okrenuo i pokazao lice, bio starijim, mirnijim

i dostojanstvenijim, primjetno dostižući idealnu sliku bezvremenske mudrosti i dostojanstva,

dok je on, Josef Knecht, privrženo i poslušno stupao za svojim uzorom, ali i dalje ostajao

istim dječakom, zbog čega je naizmjence osjećao čas stid, čas i stanovitu radost, nešto pomalo

nalik prkosnu zadovoljstvu. U drugoj slici scena u sobi s glasovirom - starac koji ulazi k

dječaku - neprestance se ponavljala, nebrojeno puta. Meštar i dječak slijedili su

jedan drugoga, kao da ih netko vuče po žici nekog mehanizma, tako da se ubrzo više nije

moglo razabrati tko dolazi a tko odlazi, tko vodi, a tko slijedi, starac ili mladić. Čas se činilo

da je mladić onaj koji iskazuje čast i poslušnost starosti, autoritetu i dostojanstvu, a onda opet

da taj predvodnički lik mladosti, početka i vedrine obvezuje starca da ga, poslušno ili s

divljenjem, slijedi. I dok je promatrao taj istodobno besmisleni i smisleni krug sna, u njegovu

je osjećaju sanjač bio sad starac, sad dječak, sad štovatelj, sad štovani, sad vođa, sad onaj koji

sluša, a u tim je pretvorbama nastupio trenutak kad je bivao i jedno i drugo; bio je u isti mah

Meštar i đačić, štoviše, stajao je iznad obojice, bio je priređivač, izumitelj, upravljač i

promatrač kružnoga toka, natjecanja koje se bez ishoda odvijalo u krugu između starog i

mladog, a koje je on s proturječnim osjećajima najprije usporavao, a zatim opet ubrzavao

do najveće hitrine. Iz toga se stadija razvila nova predodžba, već više simbol nego san, već

više spoznaja nego slika, predodžba ili baš spoznaja da je taj smisleno-besmisleni kružni put

Meštra i učenika, ta težnja mudrosti za mladošću, mladosti za mudrošću, ta beskrajna,

zanosna igra, da je to simbol Kastalije, igra života uopće, života koji bez kraja struji podvojen

na staro i mlado, na dan i noć, na Yang i Yin. Odatle je predan mislima pronašao put iz svijeta

slika u mir i vratio se okrijepljen i vedar nakon duge zadubljenosti.

Kad ga je nekoliko dana potom pozvalo Poglavarstvo Reda, otišao je smireno. Sabrano i s

vedrom ozbiljnošću uzvratio je bratski pozdrav poglavara stiskom ruke i nakan da ih zagrli.

Priopćili su mu da je imenovan Meštrom Igre staklenim perlama i pozvali ga da dva dana

potom pristupi ustoličenju i polaganju zakletve u svečanoj dvorani, u onoj istoj u kojoj je

nedavno zamjenik preminulog Meštra okončao onu tjeskobnu svečanost kao zlatom okićeno

žrtveno janje. Slobodan dan što mu je preostao do ustoličenja bio je namijenjen pažljivu i

obrednim meditacijama popraćenom proučavanju slova prisege i »malih pravila za Meštre«

pod vodstvom i uz nadzor dvojice poglavara. Ovaj put su to bili kancelar Reda i Magister

mathematicae. Za podnevnoga odmora toga napornog dana Josef se živo prisjećao svoga

primanja u Red i prethodnih uputa što mu ih je davao Meštar glazbe. Sada ga

obredna ceremonija, dakako, nije vodila kroz široka vrata - kao svake godine njih stotinjak - u

veliku zajednicu, ovo je bio put kroz iglene uši u najviši i najuži krug, u krug samih Meštara.

Bivšem Meštru glazbe priznao je poslije da ga je tog dana intenzivnoga samoispitivanja

mučila jedna misao, jedna posve smiješna mala pomisao: bojao se, naime, trenutka kad će mu

jedan od Meštara napomenuti kako tu najvišu čast prima neobično mlad. Morao se

ozbiljno boriti s tom bojazni, s tom djetinjom taštinom i sa željom - ukoliko bi pala primjedba

na njegovu dob - da uzvrati: »Pa, onda me mirno pustite da postanem stariji, ja nikada i nisam

težio za ovakvim uzvišenjem.« Daljnje mu je samoispitivanje, međutim, pokazalo da mu

pomisao na imenovanje i želja za njim u podsvijesti ipak nisu mogli biti odveć daleko.

Priznao je to sebi, uvidio ispraznost svoje pomisli i oslobodio se. I doista, ni toga dana ni ikad

poslije nije ga nitko od kolega podsjetio na njegovu mladost.

To su revnije raspravljali i kritizirali izbor novog Meštra, razumije se, oni s kojima se

Knecht zajedno natjecao i među koje je dotada pripadao. Nije imao izrazitih protivnika, ali

zasigurno konkurenata, među njima i neke koji su mu prednjačili po starosti, a u tom krugu

nisu bili skloni odobriti neki izbor drukčije do na temelju borbe i potvrđivanja, barem nakon

zaista podrobnog i kritičkog razmatranja. Gotovo uvijek stupanje na položaj i prvo vrijeme na

dužnosti novog Meštra znači pravi put kroz čistilište.

Ustoličenje jednog Meštra nije javna svečanost. Osim poglavara Odgojne vlasti i

Poglavarstva Reda prisustvuje mu samo stariji dio učeništva, te kandidati i činovništvo one

discipline koja dobiva novog Meštra. Za obreda u svečanoj dvorani Meštar Igre staklenim

perlama imao je položiti zakletvu, zatim od poglavara primiti znamenja svoje časti što se

sastoje od nekoliko ključeva i pečata, te od predstavnika Poglavarstva Reda biti zaogrnut

ornatom, svečanim plaštem što ga Magister mora nositi pri najvećim svečanostima, ponajviše

pri obavljanju obreda godišnjih Igara. Takvom činu doduše nedostaje ushićenost i blaga

opijenost javnih svetkovina, on je po svojoj prirodi ceremonijalan i zapravo ozbiljan. Ali,

sama nazočnost svih članova dvaju vrhovnih poglavarstava pridaje mu nesvakidašnju

dostojanstvenost. Mala republika Igrača staklenim perlama dobiva novoga gospodara koji će

joj predsjedavati i zastupati je pred vrhovnom vlašću, a to je značajan i izuzetan događaj. Ako

učenici i mlađi studenti još potpuno i ne shvaćaju njegovo značenje i u tom svečanom

činu doživljavaju samo obred i užitak za oko, svi su ostali sudionici svjesni važnosti trenutka i

dostatno su srasli i srodili se sa svojom zajednicom da taj čin osjećaju kao da se zbiva u njima

samima. Ovaj put je radost svečanosti bila zasjenjena ne samo smrću prethodnoga Meštra i

žalošću za njim, nego i tjeskobnim raspoloženjem što je vladalo za te godišnje Igre i

tragedijom zamjenika Bertrama.

Obred zaodijevanja obavili su predstavnici Poglavarstva Reda i vrhovni arhivar Igre:

zajedno su podigli svečani plašt i položili ga novom Meštru Igre staklenim perlama na

ramena. Kratak svečani govor održao je Magister grammaticae, Meštar klasične filologije u

Keuperheimu. Jedan od elite odabrani predstavnik Waldzella predao je ključeve i pečate, a

kod orgulja je stajao sijedi starac, bivši Meštar glazbe osobno. Bijaše doputovao na

ustoličenje da vidi kako će mu štićenik biti zaodjenut, te da ga ugodno iznenadi svojom

neočekivanom prisutnošću, a možda da mu dade i pokoji savjet. Starac bi najradije bio

vlastoručno odsvirao svečanu glazbu, ali mu takav napor nije više bio dopušten. Prepustio je

sviranje orguljašu naselja Igrača, ali je stajao iza njega i okretao mu note. S pobožnim

smiješkom gledao je Josefa, vidio ga kako prima ornat i ključeve i slušao najprije njegovo

slovo prisege, a zatim njegov slobodni govor budućim suradnicima, službenicima i učenicima.

Nikad se još nije toliko radovao tom dječaku Josefu i nikad mu nije bio tako mio kao toga

dana, kad je već gotovo prestao biti Josef i počinjao biti još samo nosilac jednog ornata i

jedne visoke časti, kamen u kruni, stup u građevini hijerarhije. Sa svojim dječakom

Josefom uspio je, međutim, samo nekoliko trenutaka nasamo razgovarati. Vedro mu se

smješkao i požurio se da mu savjetuje: - Nastoj dobro prebroditi naredna tri-četiri

tjedna, mnogo će se od tebe zahtijevati. Misli uvijek na cjelinu i imaj neprestano na umu da

neki propust u pojedinačnome sad ne znači mnogo. Moraš se potpunoma posvetiti eliti, sve

ostalo neka te uopće ne brine. Poslat će ti dvojicu koji će ti pomoći da se uputiš; jedan je od

njih stručnjak za jogu Alexander, kojega sam sam poučavao, on zna svoj posao. Ono što ti

ponajviše treba jest najčvršće uvjerenje da su Poglavari ispravno učinili kad su te pozvali u

svoje redove. Uzdaj se u njih, uzdaj se u ljude što će ti ih poslati da ti pomažu, slijepo se uzdaj

u vlastite snage. Ali eliti pokloni vedro, uvijek budno nepovjerenje, ona ništa drugo i ne

očekuje. Ti ćeš pobijediti, Josefe, to znam.

Većina službenih dužnosti jednog Meštra novom su Meštru bile dobro poznate i bliske

djelatnosti, kojima se već posvećivao u svojstvu službenika ili pomoćnika. Najvažnije je bilo

vođenje tečajeva Igre, od đačkih i početničkih tečajeva, ljetnih tečajeva i tečajeva za goste do

vježbi, predavanja i seminara za elitu. Tim se dužnostima, s izuzećem posljednje, svaki

novoimenovani Magister mogao bez daljnjega osjećati dorastao, dok su mu one nove

funkcije, koje nikad prije nije imao prilike obavljati, pričinjale mnogo veću brigu i trud. Tako

je bilo i s Josefom. Najradije bi se za početak, s nepodijeljenom revnošću, bio posvetio upravo

tim novim dužnostima, u biti meštarskim: suradnji u vrhovnom Odgojnom vijeću, suradnji

između Meštarskog vijeća i Poglavarstva Reda, zastupanju Igre staklenim perlama i naselja

Igrača u Vrhovnom poglavarstvu. Jedva je čekao da se upozna s tim novim dužnostima i da s

njih skine njemu prijeteći veo nepoznatog. Bio bi se najradije za prvih nekoliko tjedana

povukao i posvetio pažljivu proučavanju ustava, obrazaca, zapisnika sa sjednica i tako dalje.

Znao je da mu za obavještenje i pouku u toj oblasti stoji na raspolaganju, uz gospodina

Duboisa, i najiskusniji poznavalac i učitelj meštarskih načina i tradicija, zastupnik

Poglavarstva Reda, koji doduše sam nije bio Magister, po položaju dakle zapravo nižeg ranga

od Meštara, ali koji je upravljao svim sjednicama Poglavarstva i pazio da se pridržava

tradicionalni red, kao što je činio meštar ceremonija na nekom kneževskom dvoru. Kako bi

rado bio zamolio toga mudrog, iskusnog, u njegovoj blistavoj uljudnosti nedokučiva čovjeka,

čije su ga ruke tek maločas svečano zaodjenule ornatom, za jedan privatni tečaj, samo da mu

je sjedište u Waldzellu umjesto u Hirslandu do kojega se ipak mora putovati pol dana! Kako

bi rado na neko vrijeme bio pobjegao u Monteport da ga bivši Meštar glazbe uputi u sve to!

Samo se na to nije smjelo misliti, takve privatne i studentske želje jedan Magister nije smio

gajiti. Štoviše, za prvo se vrijeme morao s intenzivnom i isključivom pomnjom i

predanošću posvetiti upravo onim funkcijama za koje je mislio da će mu jedva pričinjati

muke. Ono što bijaše vidio za vrijeme Bertramove svečane Igre, kad je gledao kako se u

zrakopraznu prostoru bori i guši - od vlastite zajednice, od elite - na cjedilu ostavljeni

Magister, ono što je tada naslutio i što su mu potvrdile riječi starca iz Monteporta na dan

njegova ustoličenja, to mu je sad pokazivao svaki čas njegova službenog dana i svaki predah

što bi ga uspio posvetiti razmišljanju o svome položaju: morao se prije svega drugoga

posvetiti eliti i mentorima, najvišim stupnjevima studija, seminarskim vježbama i posve

osobnim kontaktima s mentorima. Arhiv je mogao prepustiti arhivarima, početničke tečajeve

raspoloživim učiteljima, poštu prepustiti tajnicima, time se nije moglo odviše propustiti. Ali

elitu nije smio ni na tren prepustiti samoj sebi, morao joj se posvetiti, nametnuti joj se i postati

joj prijeko potrebnim, uvjeriti je u valjanost svojih sposobnosti, u čistoću svoje volje. Morao

je nju osvojiti, snubiti je, pridobiti, i mjeriti se sa svakim od njezinih kandidata koji bi za to

pokazao želju, a takvih kandidata nije nedostajalo. U tome mu je bilo od pomoći mnogo toga

što mu se prije nije činilo prednošću, poglavito njegovo dugo izbivanje iz Waldzella i elite, to

što je sad opet bio gotovo homo novus. Čak i njegovo prijateljstvo s Tegulariusom pokazalo

se korisnim. Jer Tegularius, taj duhom bogat boležljivi autsajder, očigledno je tako malo

dolazio u obzir za časne dužnosti, a sam nije bio nimalo častohlepan, da naklonost novog

Meštra spram njega nije mogla značiti zanemarivanje ostalih. Ponajviše i ono najbolje morao

je Knecht ipak raditi sam, da bi, ispitujući, do kraja prodro u taj najviši, najnemirniji

i najosjetljiviji sloj svijeta Igrača i da bi njime ovladao kao neki jahač rasnim konjem. U

svakoj kastalskoj ustanovi, naime, ne samo u Igri staklenim perlama, ta elitna skupina

kandidata - ljudi koji su završili školovanje, ali još slobodno studiraju i još nisu postavljeni u

službu Odgojnog poglavarstva ili Reda, nazvani i mentorima - najdragocjenije je blago

kastalskog društva, upravo kapital, ures i nada budućnosti, i posvuda, ne samo u naselju

Igrača, ti poletni izabranici novog naraštaja spram novih učitelja i pretpostavljenih pokazuju

otpor i kritičnost, a novom poglavaru tek krajnji minimum uljudnosti i podložnosti, te ih ovaj

mora posve osobno i uz puno zalaganje pridobivati, uvjeravati i nadvladati prije nego ga

priznaju i dragovoljno se prepuste njegovu vodstvu.

Knecht je prionuo uz taj zadatak bez straha, ali su ga poteškoće ipak zapanjile, a dok ih je

rješavao i dobivao svoju krajnje napornu, doista tešku igru, one druge dužnosti i zadaci, zbog

kojih je prije bio sklon zabrinutosti, sami su se od sebe povukli kao da zahtijevaju manje

pozornosti. Priznao je jednom drugu da je na prvom plenarnom zasjedanju poglavara, na koje

je stigao hitnim prijevozom i poslije kojega je opet hitno otputovao, sudjelovao kao u snu, te

mu ni naknadno nije mogao posvetiti pažnju, toliko je bio zaokupljen svojim tekućim poslom.

Čak za vrijeme samog savjetovanja, iako ga je tema zanimala i premda je pomalo uznemireno

očekivao taj svoj prvi nastup u Vrhovnom poglavarstvu, ulovio se više put u tome da mu misli

nisu tu među kolegama i u raspravama, nego u Waldzellu i u onoj plavo okrečenoj prostoriji

Arhiva gdje je u to vrijeme svaki treći dan držao dijalektički seminar sa samo pet sudionika i

gdje je svaki sat zahtijevao veće naprezanje i ulaganje snaga nego cijeli preostali radni dan,

koji također nije bio lak i u kojemu isto tako nije mogao ništa izostaviti, jer - kao što mu

bijaše najavio bivši Meštar glazbe - Poglavarstvo mu je za prvo vrijeme dodijelilo goniča i

nadzornika, koji je nadgledao njegov dnevni red od sata do sata, koji ga je savjetovao pri

sastavljanju rasporeda sati i koji ga je morao štititi od jednostranosti kao i od pretjerane

napregnutosti. Knecht je njemu bio zahvalan, a još više poslaniku Poglavarstva Reda, vrlo

uglednom majstoru umijeća meditacije; zvao se Alexander. Ovaj je vodio brigu o tomu da

Knecht, koji je radio do krajnjih napora, triput dnevno obavi »malu« ili »kratku« vježbu i da

se strogo pridržava propisa i trajanja po minutama za svaku takvu vježbu. Svake večeri,

neposredno prije večernje meditacije, morao je s obojicom, s nadzornikom i

s kontemplativnim pripadnikom Reda, rekapitulirati svoj radni dan, ustanoviti u čemu je

napredovao a u čemu zakazao, opipati svoj »puls« - kako to nazivaju nastavnici meditacije - a

to znači razmotriti i odmjeriti svoj trenutni položaj, svoje stanje, raspodjelu svojih snaga,

svoje nade i brige, objektivno pogledati samog sebe i svoj dnevni učinak i ne prenijeti ništa

neriješeno u noć ili naredni dan.

Dok su mentori silan trud svoga Meštra pratili djelomice s naklonim, a dijelom s

ratobornim zanimanjem i nisu propuštali nijednu priliku da mu postave improvizirane male

kušnje snage, strpljenja i brzine reagiranja, u nastojanju da ga čas podstiču, a čas koče u radu,

oko Tegulariusa je nastala kobna praznina. Shvaćao je doduše da Knecht sada ne može za nj

imati pažnje, vremena, misli i suosjećanja, ali se nije uspijevao dovoljno čvrsto i ravnodušno

suočiti s potpunim zaboravom u koji kao da je nenadano pao za svoga prijatelja, pogotovo što

je ne samo preko noći, čini se, izgubio prijatelja, nego je još od svojih drugova doživio

prilično nepovjerenje i jedva mu se tko obraćao. To nije bilo čudno, jer, iako Tegularius

ambicioznima i nije stajao na putu, bio je ipak pristalica i jedan od povlaštenih kod mladoga

Meštra. Sve je to Knecht mogao dobro zamisliti, a među njegovim trenutnim zadacima bilo je

i to da zajedno sa svim što je osobno i privatno na neko vrijeme isključi i to prijateljstvo.

Činio je to, međutim, kao što je poslije prijatelju priznao, zapravo ne znajući i nehotice, svoga

je prijatelja bio naprosto zaboravio. Bio je toliko postao instrument da je nešto tako

privatno kao što je prijateljstvo iščezlo u nemoguće. I kad mu se bilo gdje, kao primjerice na

onom seminaru s petoricom, pred njim pojavio Fritzov lik i njegovo lice, onda to nije bio

Tegularius, to nije bio prijatelj, znanac ili neka osoba, nego jedan iz elite, student, štoviše

kandidat i mentor, dio njegova posla i zadatka, vojnik u četi, a obuka te čete i pobjeda nad

njom bili su mu cilj. Fritza je prožela jeza kad mu se Magister prvi put tako obratio. Po

njegovu je pogledu osjetio da ta otuđenost i objektivnost nikako nije patvorena, nego prava i

strašna, i da taj čovjek pred njim, koji s njim postupa s tom trijeznom uljudnošću pri

velikoj budnosti duha, više nije njegov prijatelj Josef, nego samo učitelj i ispitivač, samo

Meštar Igre staklenim perlama, obavijen ozbiljnošću i strogošću svoga položaja i kao

odijeljen nekom blistavom glazurom što se u vatri oko njega lijevala i skrućivala. U tim se

uzbudljivim tjednima s Tegulariusom inače zbila mala nezgoda. Izmučen besanicom i onim

što je proživljavao dopustio je sebi na seminaru jednu neuljudnost, mali ispad, ne protiv

Meštra nego protiv jednoga kolege koji mu je svojim podrugljivim tonom išao na živce.

Knecht je to dobro zamijetio, opazio je i prenadraženo stanje počinitelja i samo ga je nijemim

pokretom prsta opomenuo, ali je poslije k njemu poslao svoga učitelja meditacije da se malo

pozabavi duševnim stanjem uznemirenoga. Pošto je tjednima bio zanemaren, Tegularius je tu

skrb shvatio kao prvi znak opet probuđena prijateljstva, jer je to primio kao njemu osobno

namijenjenu pažnju, pa se voljko prepustio njezi. U zbilji je Knecht jedva bio svjestan kome

iskazuje tu brigu, postupio je samo kao Magister: primijetio je razdražljivost i nedostatak

sabranosti u jednoga od mentora i na to je reagirao kao odgojitelj, a da ni trena na tog mentora

nije gledao kao na osobu niti ga je dovodio u kakav odnos spram svoje osobe. Kad ga je

prijatelj poslije mnogo mjeseci podsjetio na tu scenu i uvjeravao ga koliko ga je obradovao i

utješio tim znakom dobre volje, šutio je Josef Knecht, koji je to bio posve zaboravio: ostavio

ga je u zabludi.

Najposlije, cilj je postignut i bitka izvojevana. Bio je velik posao izići na kraj s tom elitom,

izvježbati je do zamorenosti, ukrotiti ambiciozne, za se pridobiti neopredijeljene, zadiviti

ohole. Ali posao je bio obavljen, kandidati naselja Igrača priznali su svoga Meštra i predali

mu se. Odjednom je sve išlo lako, kao da je dotada nedostajala samo kapljica ulja. Nadzornik

je s Knechtom sastavio još posljednji radni program, prenio mu priznanje Poglavarstva i

potom iščezao, učitelj meditacije Alexander također. Na mjesto masaže ujutro je opet došla

šetnja. Na nešto poput studija ili čak samo čitanja privremeno se još nije moglo pomišljati, ali

se uvečer prije odlaska na počinak već mnogih dana opet malo muziciralo. Kad se idući

put pojavio u Poglavarstvu, Knecht je jasno osjetio, a da to riječima nije bilo ni dotaknuto, da

sad među kolegama slovi kao prokušan i ravnopravan. Pošto je uložio toliko žara

i požrtvovnosti u tu borbu da se dokaže, obuzeo ga je neki osjećaj buđenja, nekog hlađenja i

otrežnjavanja. Vidio se u srži Kastalije, vidio se na najvišem rangu hijerarhije i spoznao je

neočekivano trijezno, gotovo razočarano, da se i taj razrijeđeni zrak može disati, ali da je on,

koji ga sada diše kao da i ne poznaje neki drugi, zapravo potpuno izmijenjen; sav njegov žar

bio je potrošen, to je bio rezultat razdoblja teške kušnje što ga je stajala kao nijedna

dotadašnja dužnost, nijedan drugi napor.

Priznavanje suverena elita je ovaj put iskazala na poseban način. Kad je Knecht osjetio

prestanak otpora, povjerenje i suglasnost mentora, i kad je znao da je ono najteže obavljeno,

došao je čas da odabere svoju »sjenu«, a zapravo mu takva osoba i pomoć nije bila nikad

preča nego u tom trenutku, nakon postignute pobjede, kad mu je poslije gotovo nadljudskih

kušnja snage najednom omogućena razmjerna sloboda. Baš na tom dijelu puta mnogi su već

znali klonuti. Knecht se odrekao prava, koje mu je pripadalo, da izabere između kandidata, te

je mentore zamolio da mu na raspolaganje stave »sjenu« po vlastitu izboru. Elita je, još pod

dojmom Bertramove sudbine, tu susretljivost primila dvostruko ozbiljno; nakon više

zasjedanja i tajnog ispitivanja provela je svoj izbor i predložila Meštru za zamjenika jednoga

od svojih najboljih ljudi, koji je do Knechtova imenovanja slovio kao kandidat s najviše

izgleda za čast Meštra.

Bio je, dakle, uistinu prebrodio ono najteže. Opet je bilo šetnje i glazbe, s vremenom će se

ponovo smjeti misliti na čitanje, bit će moguće prijateljstvo s Tegulariusom, povremeno i

izmjena pisama s Ferromonteom, a bit će katkada i poneko slobodno jutro ili poslijepodne,

možda jednom i kakvo malo putovanje na odmor. Jedino bi sve te pogodnosti godile nekome

drugom, ne tadašnjem Josefu koji se smatrao vještim Igračem staklenim perlama i samo

dobrim Kastalcem, a nije ništa znao o najdubljoj biti kastalskog Reda, njemu koji je živio tako

bezazleno sebično, tako djetinje zaigrano, tako nezamislivo privatno i bez odgovornosti.

Jednom se sjetio podrugljive opomene koju je morao saslušati od Meštra Thomasa, pošto je

bio izrazio želju da još neko vrijeme živi kao slobodni student: »Neko vrijeme - koliko je to

dugo? Ti još govoriš studentskim jezikom, Josefe.« Otada nije prošlo mnogo godina. Slušao

ga je s divljenjem i dubokim strahopoštovanjem, ali i s nekom posve tihom grozom pred

bezličnim savršenstvom i disciplinom toga čovjeka; slutio je kako će Kastalija i za njim

posegnuti i kako će htjeti i njega privući k sebi da jednom možda i od njega napravi jednoga

takvog Thomasa, jednog Meštra, jednog vladara i slugu, jedan savršeni instrument. I sad je

stajao na tom istom mjestu kao onaj, a kad je govorio s jednim od svojih mentora, s jednim

od tih mudrih, lukavih Igrača i privatnih učenjaka, s jednim od tih marljivih i oholih prinčeva,

gledao je u nj kao u neki drugi, čudesno lijep, strani svijet s kojim je već okončao - upravo

onako kako je nekoć Magister Thomas bio zavirio u njegov čudesni studentski svijet.

U SLUŽBI

Koliko se isprva činilo da je preuzimanje dužnosti Meštra uzrokovalo više gubitaka nego

dobitaka, progutavši snage i osobni život gotovo do kraja, uništivši sve navike i hobije i

ostavivši neki studeni mir u srcu a u glavi nešto nalik osjećaju vrtoglavice nakon prevelikih

napora, toliko je razdoblje što je slijedilo nakon toga, vrijeme odmora, razmišljanja i

privikavanja, donijelo i nova zapažanja i doživljaje. Najveći doživljaj nakon izvojevane bitke

bila je suradnja s elitom, u uzajamnu povjerenju i prijateljstvu. U dogovaranju sa svojom

»sjenom«, u radu s Fritzom Tegulariusom koji mu je pokusno služio kao pomoćnik u

poslovima s korespondencijom, pomalo se baveći studijem, provjeravanjem i dopunjavanjem

svjedodžbi i drugih bilježaka o đacima i suradnicima što ih je za sobom ostavio njegov

prethodnik, Knecht se sa sve više ljubavi uživljavao u život s elitom, za koju je mislio da je

dovoljno dobro poznaje, a koje mu se bit, isto kao i sva osebujnost naselja Igrača i njegove

uloge u kastalskom životu, tek sada otkrila u punoj zbilji. Mnogo je godina, doduše, već

pripadao toj eliti i mentorima, tome muzama nadahnutom i u isti mah častohlepnom svijetu

Igrača u Waldzellu, i osjećao se potpunoma kao dio njega. Ali sada nije više bio bilo

kakav dio, nije više samo prisno živio s tom zajednicom, nego se ćutio kao njezin mozak,

njezina svijest, a i savjest te zajednice čije gibanje i sudbinu više nije s njom samo

proživljavao, nego je sam njima upravljao i za njih odgovarao. U jednoj svečanoj zgodi,

nakon završetka tečaja za nastavnike Igre za početnike, izrekao je: - Kastalija je mala

država za sebe, a naš Vicus lusorum državica u toj državi, mala ali stara i ponosna republika,

postavljena u isti red i ravnopravna sa svojim sestrama, ali u svojoj samosvijesti ojačana i

uzvišena posebnošću umjetničke i u stanovitu smislu sakralne naravi svoje funkcije. Jer, mi se

odlikujemo dužnošću da čuvamo istinsku svetinju Kastalije, njezinu jedinstvenu tajnu i

simbol - Igru staklenim perlama. Kastalija odgaja vrsne glazbenike i povjesničare umjetnosti,

filologe, matematičare i druge znanstvenike. Svaki kastalski zavod i svaki Kastalac trebalo bi

da poznaje samo dva cilja i ideala: u svojoj struci postići što je moguće veće savršenstvo, te

održavati vitalnost i prilagodljivost svoje struke i svoju njegovanjem trajnih prisnih i

prijateljskih odnosa sa svim drugim disciplinama. Ovaj potonji ideal, zamisao unutrašnjeg

jedinstva svih ljudskih duhovnih stremljenja, ta ideja univerzalnosti u našoj je presvijetloj Igri

našla svoj savršeni izraz. Ako se od fizičara ili povjesničara glazbe ili bilo kojega drugog

znanstvenika povremeno i zahtijeva stroga i asketska postojanost u jednoj, vlastitoj, struci, i

ako odricanje od težnje k univerzalnosti koristi trenutnom vrhunskom uspjehu na uskom

području - mi, naprotiv, mi Igrači staklenim perlama nipošto ne smijemo prihvaćati ni

provoditi takvo ograničenje i samodostatnost, jer je naša zadaća upravo u tome da očuvamo

ideju jedne Universitas litterarum i njezin najviši izraz - tu plemenitu Igru - i da je svaki put

iznova spasimo od sklonosti pojedinačnih disciplina da budu samodostatne. Ali kako možemo

spasiti nešto što samo ne bi željelo biti spašeno? I kako možemo arheologa, pedagoga,

astronoma ili slične primorati da se odreknu samodostatnoga stručnog učenjaštva i da svoja

vrata neprekidno otvaraju svim drugim disciplinama? Ne možemo to postići prinudnim

mjerama kao, primjerice, da Igru staklenim perlama možda učinimo službenim predmetom

nastave već u školama, a ne možemo ni pukim podsjećanjem na ono što su naši prethodnici

mislili s tom Igrom. Svoju Igru i sami sebe možemo učiniti prijeko potrebnima jedino tako da

je vazda održavamo na vrhuncu cjelokupna duhovnog života, da budno usvajamo svaku novu

stečevinu, svaki novi kut gledanja i postavljanja pitanja u znanostima, te da uvijek iznova

oblikujemo i vodimo svoju plemenitu i ujedno opasnu Igru, s idejom jedinstva i uvijek tako

skladno, tako uvjerljivo i čarobno da i najozbiljniji istraživač i najmarljiviji stručnjak svaki

put iznova oćuti njezin poziv, njezinu zavodljivost i privlačnost. Zamislimo kad bismo mi

Igrači neko vrijeme radili manje revno, kad bi tečajevi za početnike postajali dosadniji i

površniji, kad bi u Igrama za napredne znanstvenicima nedostajalo živo bilo života, duhovna

aktualnost i zanimljivost, kad bi dvaput-triput uzastopce gosti doživjeli našu veliku godišnju

Igru kao praznu ceremoniju, kao mrtvi, staromodni, preživjeli preostatak prošlosti - kako bi

brzo došao kraj Igri i nama! Mi već sada više nismo na blistavoj visini na kojoj je Igra

staklenim perlama bila prije jednog ljudskog vijeka, kad godišnja Igra nije trajala jedan ili

dva, nego tri i četiri tjedna i značila godišnji vrhunac zbivanja ne samo u Kastaliji nego u

cijeloj zemlji. Danas toj godišnjoj Igri još prisustvuje po jedan predstavnik vlade, vrlo često

više kao gost koji se dosađuje, a neki gradovi i staleži još šalju svoje izaslanike. Potkraj

svečanih Igara priušte sebi ti zastupnici svjetovnih sila da uljudno stave do znanja kako mnogi

gradovi radi duga trajanja svečanosti ne šalju svoje predstavnike, te bi možda bilo u duhu

vremena da se svečanost osjetno skrati ili da se ubuduće održava svake druge ili treće

godine. Ali, takav razvoj događaja ili rasulo ne možemo zaustaviti. Lako je moguće da za

našu Igru vani u svijetu uskoro više neće biti razumijevanja, da će se naša svečanost slaviti

još samo svake pete, svake desete godine ili više nikako. Ali ono što moramo i možemo

spriječiti, jest da Igra ne izgubi vjerodostojnost i vrijednost u svom zavičaju, u našoj

Provinciji. Tu naša bitka ima izgleda i postiže uvijek nove pobjede. Svakog dana

doživljavamo da mlade elitne đake - koji su se bez pretjerana žara prijavili na tečaj Igre i

završili ga pristojno, ali bez oduševljenja - najednom obuzme duh Igre, njezine intelektualne

mogućnosti, njezina štovanja vrijedna tradicija i njezine sile što pokreću dušu, pa ti isti

đaci postaju našim strastvenim pobornicima i pristalicama. I svake godine za svečane Igre

možemo vidjeti učenjake od ugleda i imena, za koje znamo da u tijeku svoje radom

ispunjene godine na nas gledaju više svisoka i da našoj instituciji ne žele uvijek baš najbolje, a

koji se tu, za velike Igre, sve više oslobađaju i budu osvojeni, opušteni i poneseni, pomlade se

i zanesu, da bi na kraju otišli okrijepljeni u srcu i potreseni, opraštajući se riječima gotovo

postiđene zahvalnosti. Promotrimo li načas sredstva što nam stoje na raspolaganju za

obavljanje naše dužnosti, vidimo jedno bogato, lijepo i dobro uređeno ustrojstvo - Arhiv Igre

mu je srce i središte - kojim se neprestano zahvalno koristimo i kojemu služimo svi - od

Meštra i Arhivara do posljednjeg pomoćnika. Ono najbolje i najživlje u našoj instituciji staro

je kastalsko načelo izbora najboljih, elite. Kastalske škole okupljaju najbolje učenike iz cijele

zemlje i obrazuju ih. Isto tako u naselju Igrača nastojimo odabrati najbolje među onima koji

su nadareni ljubavlju za Igru, nastojimo ih zadržati i neprestano usavršavati. Naši tečajevi i

seminari primaju stotine i puštaju ih da opet odu, ali one najbolje odgajamo u prave Igrače,

umjetnike Igre, i neprestance ih usavršavamo, a svatko od vas zna da u toj umjetnosti - kao i u

svakoj drugoj - nema kraja razvoju, da će svaki od nas, kad već jednom pripadne eliti,

doživotno raditi na unapređivanju, oplemenjivanju i produbljivanju sebe sama i naše

umjetnosti, bez obzira na to je li postao naš službenik. Prekoravaju nas povremeno da je

postojanje naše elite luksuz i smatraju kako ne bi trebalo da obrazujemo više elitnih Igrača

nego što je potrebno za redovno popunjavanje naših službenih mjesta. Međutim, službeništvo

nije institucija koja bi sama sebi bila dovoljna, a osim toga, ni izdaleka nije svatko prikladan

za službenika - kao što ni svaki dobar filolog nije pogodan i za učitelja. Mi službenici svakako

znamo i točno osjećamo da mentori nisu tek naša pričuva nadarenih i u Igri vještih ljudi

kojima ćemo popunjavati praznine i koji će nam davati nasljednike. Gotovo bih rekao da je to

samo sporedna uloga elite Igrača, premda je pred neupućenima naglašavamo, čim je riječ o

smislu i opravdanosti postojanja naše ustanove. Ne, mentori nisu u prvom redu budući

Meštri, voditelji tečajeva, arhivski službenici, oni su sami sebi svrhom, njihovo malo jato

prava je domovina i budućnost Igre staklenim perlama; tu se u nekoliko desetaka srdaca i

mozgova odigravaju tokovi razvoja, prilagodbe, uzleti i raspre naše Igre s duhom vremena i

pojedinim znanostima. Naša se Igra samo tu igra istinski i ispravno, punovrijedno i s punim

ulogom, samo tu, u našoj eliti, ona je sama sebi svrha i sveta služba i više nema ništa s

diletantizmom ili kulturnom taštinom, ništa sa željom za isticanjem, a ni s praznovjerjem. Na

vama, waldzellskim mentorima, ostaje budućnost Igre. Budući da je u njoj srce i duša

Kastalije, a vi duša i najživotnija iskra našeg Naselja, vi ste doista prava sol Provincije, njezin

duh, njezin nemir. Nema opasnosti da vas bude previše, da vaša revnost bude odveć žustra,

vaša strast za tu prekrasnu Igru odveć žestoka; povećavajte je, neprekidno je povećavajte! U

biti, za vas kao i za sve Kastalce postoji samo jedna jedina opasnost od koje svi mi moramo

svakodnevno biti na oprezu. Duh naše Provincije i našega Reda temelji se na dvama načelima:

na objektivnosti i istinoljubivosti u nauci i na njegovanju meditativne mudrosti i harmonije.

Održavati oba načela u ravnovjesju za nas znači: biti mudar i dostojan našega Reda. Mi

volimo znanost, svatko svoju, pa ipak znamo da privrženost jednoj znanosti čovjeka ne mora

bezuvjetno zaštititi od koristoljublja, poroka i smiješnosti. Povijest je puna primjera; lik

doktora Fausta književna je popularizacija te opasnosti. Druga su stoljeća tražila utočište u

sjedinjenju duha i religije, istraživalaštva i isposništva, u njihovoj Universitas litterarum

vladala je teologija. U nas je meditacija - mnogostruko stupnjevana vještina joge - ono čime

pokušavamo izagnati životinju iz sebe i đavla koji prebiva u svakoj znanosti. Ali, vi

znate jednako dobro kao i ja da se i u Igri staklenim perlama krije jedan njezin diabolus koji

nas može povesti do prazne virtuoznosti, do tašte artističke samodopadnosti, slavoljublja,

želje za postizanjem vlasti nad drugima, a time i do zloupotrebe te vlasti. Zato nam je

potreban još i drugi odgoj osim duhovnoga, i podvrgli smo se moralu Reda ne zato da bismo

skrenuli svoj duhovno aktivan život u duševno vegetativni san, nego suprotno: da bismo bili

sposobni za najviša duhovna dostignuća. Ne treba da bježimo iz vita activa u vita

contemplativa ni obratno, nego se moramo kretati između jednog i drugog, naizmjence

prebivajući i sudjelujući u jednome i u drugome.

Citirali smo Knechtove riječi - a mnoge su mu slične učenici pribilježili i pohranili - jer

one tako jasno osvjetljuju njegovo shvaćanje časne dužnosti, barem za prvih godina njegova

magisterijata. Da je bio odličan učitelj (isprva, uostalom, na vlastito iznenađenje), pokazuje

nam već napadno velik broj njegovih predavanja što su do nas dospjela u prijepisima. Jedno

od otkrića i iznenađenja, koja mu je donio njegov položaj već na početku, bilo je u tome što

mu je nastava pričinjala veliko veselje i što mu je vrlo dobro uspijevala. Nikada to nije mogao

pretpostaviti, jer dotada zapravo nije čeznuo za nekom učiteljskom djelatnošću. Dakako, kao i

svaki član elite, već je kao stariji student povremeno dobivao kratkotrajna učiteljska

zaduženja, zamjenjivao je nastavnike u tečajevima Igre staklenim perlama različitih

stupnjeva, još je češće služio kao korepetitor sudionicima tih tečajeva, ali su mu u ono

vrijeme sloboda studiranja i mogućnost samotničkog usredotočenja na trenutna područja

proučavanja bile toliko drage i važne da je takve zadatke prije smatrao nepoželjnim

ometanjem, premda je već tada kao učitelj bio vješt i omiljen. Napokon, držao je tečajeve i u

benediktinskom samostanu, ali su oni zapravo bili od manjeg značenja sami po sebi, pa time i

njemu manje važni. Ondje su učenje kod patera Jakobusa i uopće veza s njim sav ostali posao

bili učinili sporednim. Da bude dobar učenik, da uči, prima i obrazuje se bila mu je u ono

vrijeme glavna težnja. Sad je od učenika postao učitelj, a kao učitelj svladao je ponajprije

veliku zadaću svoga početka u službi: borbu za autoritet i za potpuno poistovjećenje osobe i

dužnosti. Pri tom je otkrio dvoje: radost koju pruža presađivanje onoga što je duh postigao u

druge duhove i praćenje novih pojavnih oblika i odraza u koje se preneseno pretvara, dakle

radost poučavanja, a potom borba s ličnostima studenata i đaka, postizanje i očitovanje

autoriteta i sposobnosti vođenja, dakle radost odgajanja. Nikada to dvoje nije dijelio jedno od

drugoga, i za vrijeme svoga magisterijata nije samo odgojio velik broj dobrih i najboljih

Igrača staklenim perlama, nego je i velik dio svojih učenika, koliko su za to bili sposobni,

svojim primjerom i uzorom, upozorenjem i na svoj strog i strpljiv način, snagom svoje naravi,

oblikovao kao ljude i karaktere u najbolje moguće.

Pri tom je - ako smijemo malo unaprijed ispričati - imao jedno značajno iskustvo. Na

samom početku svoje službe imao je posla isključivo s elitom, s najvišim slojem svojih

učenika, sa studentima i mentorima, od kojih su mu mnogi bili vršnjaci a svaki od njih već

obrazovan Igrač. Tek postupno, kad je bio siguran u elitu, počeo joj je polako i oprezno iz

godine u godinu uskraćivati pažnju i vrijeme, dok je napokon smio elitu pomalo prepuštati

svojim ljudima od povjerenja i suradnicima. Proces je trajao godinama, i Knecht je iz godine

u godinu predavanjima, tečajevima i vježbama što ih je vodio prodirao natrag u sve udaljenije,

mlađe slojeve učenika, te je na kraju, kao malo koji Magister ludi, više put osobno držao

početničke tečajeve za najmlađe, za učenike koji još nisu postali ni studenti. Što su mlađi i

neupućeniji bili njegovi đaci, to je više veselja nalazio u nastavi. U tijeku tih godina

ponekad mu je bilo upravo neugodno i stajalo ga je osjetna napora kad bi se od tih mladih i

najmlađih vraćao studentima ili eliti. Povremeno je ćutio i želju da pođe još više unatrag i da

se iskuša s još mlađim učenicima, s takvima za koje još nije bilo tečajeva ni Igre staklenim

perlama.

Znao je poželjeti da neko vrijeme možda drži nastavu u Eschholzu ili na nekoj drugoj

pripremnoj školi, i to malim dječacima, iz latinskog, iz pjevanja ili iz algebre, gdje je bilo još

mnogo manje duha nego u samim prvim početničkim tečajevima Igre staklenim perlama, ali

gdje bi imao posla s još otvorenijim, još prilagodljivijim i za odgoj još podobnijim učenicima,

gdje su nastava i odgoj još uzajamno bliski i nedjeljivi. U dvije posljednje godine

njegova magisterijata dvaput se u pismima potpisao kao »školski meštar«, podsjećajući na to

da je izraz Magister ludi, koji u Kastaliji već pokoljenjima znači još samo »Meštar

Igre«, izvorno bio naprosto atribut za školnika.

Razumije se da o ispunjenju takvih poučavateljskih želja nije bilo govora, to su bili snovi,

kao što netko u sumorni zimski dan zna sanjati vedro ljetno nebo. Za Knechta više nije bilo

otvorena puta, njegove je dužnosti određivao časni položaj, ali, budući da mu je taj položaj

široko omogućio da na vlastitu odgovornost odabere način kako će te dužnosti ispunjavati, s

godinama je - na početku sasvim podsvjesno - svoja glavna zanimanja sve više posvećivao

odgoju najnižih njemu dostupnih stupnjeva uzrasta. Što je bio stariji, to ga je više privlačila

mladež. Tako barem smijemo danas reći. U ono bi vrijeme kritičar teško igdje pronašao traga

nekom hiru ili samovolji u njegovu vršenju dužnosti. Njegov ga je položaj i silio da se

uvijek iznova vraća eliti, pa je i u onim razdobljima, kad bi seminare i arhivski rad gotovo

posve prepustio svojim pomoćnicima i svojoj »sjeni«, održavao živahne i svakodnevne prisne

veze s elitom, u dugotrajnim poslovima kao što su godišnja nadmetanja u Igri ili pripreme

javnih godišnjih Igara. Svom prijatelju Fritzu rekao je jednom u šali: - Bilo je kneževa koji su

se cijelog života mučili zbog nesretne ljubavi spram svojih podanika. Srce ih je vuklo

seljacima, pastirima, obrtnicima, školskim učiteljima i školskoj djeci, ali su malo koga od njih

mogli vidjeti, bili su vazda okruženi svojim ministrima i časnicima koji su poput zida stajali

između njih i naroda. Tako je i s Magistrom. On bi među ljude, a vidi samo kolege, on bi

među učenike i djecu, a vidi samo obrazovane i ljude iz elite.

Zašli smo ipak predaleko naprijed, pa ćemo se vratiti u doba Knechtovih prvih godina

službe. Pošto je uspostavio željeni odnos s elitom, morao se ponajviše među činovništvom

Arhiva potvrditi kao ljubezan ali budni gospodar, a njihovoj je strukturi pripadala i

Kancelarija koju je valjalo proučiti i sređivati. Stalni promet dopisa, pozivi na sjednice i

okružnice Vrhovnog poglavarstva zadavali su mu uvijek nove dužnosti i obveze koje novajliji

nije uvijek bilo jednostavno ispravno shvatiti i obaviti. Prilično često bila su to pitanja koja su

zanimala fakultete Provincije i u kojima su oni bili skloni međusobnoj ljubomori,

kao primjerice u pitanjima nadležnosti, pa je tek postupno, ali sa sve većim divljenjem,

upoznao onu tajnu i istodobno moćnu funkciju Reda - te žive duše kastalske države i budnoga

čuvara njezina ustava.

Tako su protekli strogi i naporni mjeseci a da u mislima Josefa Knechta nije bilo mjesta za

Tegulariusa, osim što je - a to je radio napol instinktivno - prijatelju zadavao različite poslove

kako bi ga čuvao od pretjerane dokolice. Fritz je izgubio svoga druga koji je preko noći

postao gospodarem i vrhovnim pretpostavljenim i kojemu više nije imao privatna pristupa,

kojega je morao slušati i obraćati mu se sa »Vi« i sa »Veleštovani«. Ipak, ono što mu

je Magister nalagao, primao je kao skrb i znak osobne pažnje. Iako je bio pomalo ćudljiv

samotnjak, oćutio je i on uzbuđenje, dijelom zbog časti što je ukazana njegovu prijatelju i

povišena raspoloženja u cijeloj eliti, a dijelom zbog toga što se i sam na podnošljiv način

aktivirao obavljajući zadatke što ih je dobio. To posve izmijenjeno stanje podnosio je svakako

lakše nego što je očekivao u onom trenutku kada ga je, na vijest da je određen za Meštra Igre

staklenim perlama, Knecht odagnao od sebe. Bio je inače dovoljno mudar i pun suosjećanja

da djelomice uvidi a djelomice nasluti kakve goleme napore i iskušenje snaga njegov prijatelj

u to vrijeme mora podnijeti. Vidio ga je kako stoji u vatri i izgara, a ono što se pri tomu moglo

emotivno doživjeti, doživljavao je vjerojatno življe nego sam iskušenik. Tegularius je ulagao

najveći mogući trud pri obavljanju zadataka što ih je dobivao od Meštra, pa ako je ikad

ozbiljno žalio što posjeduje tolike slabosti i što nije podoban za službu i odgovornost, i

osjećao to kao nedostatak, bilo je to u to vrijeme kad je jako želio stajati uz bok čovjeku

kojemu se divio, pomagati mu kao pomoćnik, kao službenik, kao »sjena«.

Bukova šuma nad Waldzellom već je žutjela kad je Knecht jednoga dana, uzevši sa sobom

malu knjigu, pošao u meštarski vrt kraj svoga stana, u onaj mali lijepi vrt što ga je preminuli

Meštar Thomas bio onoliko cijenio i često sam njegovao horacijevski ljubiteljskom rukom, u

taj vrt, koji je Knecht nekoć - kao svi učenici i studenti - zamišljao kao neko štovanja

vrijedno, sveto Meštrovo mjesto za odmor i razmišljanje, kao neki čarobni otok muza i

Tuskulum, a u koji je, otkako je sam postao Magister i gospodar vrta, samo malokad stupao i

jedva ga ikad uživao u dokolici. I sada je došao samo na četvrt sata, nakon objeda, i priuštio

sebi tek nekoliko koraka gore-dolje između visokih grmova i bokora, među kojima je njegov

prethodnik zasadio mnoge južne zimzelene biljke. Bilo je već svježe u sjeni, pa je laganu

stolicu od trske postavio na mjesto obasjano suncem, sjeo i otvorio donesenu knjižicu. Bio

je to »Džepni kalendar za Meštra Igre« što ga je prije nekih sedamdeset ili osamdeset godina

sastavio ondašnji Igrač staklenim perlama, Ludwig Wassermaler, i u koji je odonda svaki od

njegovih nasljednika unosio pokoji ispravak, skraćenje ili dopunu primjerenu svome vremenu.

Kalendar je bio zamišljen kao neki vademecum za Magistre, poglavito za još neiskusne, u

prvim godinama službe, i sadržavao je podsjetnik na njihove najvažnije dužnosti u čitavoj

radnoj i službenoj godini, iz tjedna u tjedan, ponekad samo u natuknicama, ponekad opširnije

opisujući i uz osobne savjete. Knecht je otvorio list za tekući tjedan i pažljivo ga čitao. Nije

našao ništa neočekivano ili osobito hitno, ali na kraju odlomka bijahu ovi reci: »Počni

pomalo svoje misli usmjerivati na narednu godišnju Igru. Čini se da je rano, mogao bi

pomisliti da je preuranjeno. Svejedno ti savjetujem: Ako već nemaš u glavi plan za Igru,

ne propusti odsada nijedan tjedan, ili barem nijedan mjesec, a da ne skreneš pažnju i misli

prema Igri koja se bliži. Pribilježi svoje zamisli, svako malo ponesi na pola nekoga slobodnog

sata shemu koje klasične Igre sa sobom, čak i na eventualno službeno putovanje. Pripremi se,

ne iznuđujući dobre dosjetke, nego tako da odsada često misliš na to kako te u mjesecima što

dolaze očekuje lijep i svečan zadatak, za koji se moraš neprekidno snažiti, pribirati,

pripremati.«

Te je riječi prije otprilike tri pokoljenja napisao mudar stari čovjek i majstor svoga

umijeća, i to u vrijeme kad je Igra staklenim perlama formalno možda bila dosegla vrhunac

svoje odnjegovanosti; u to je vrijeme u Igri uspijevala ljupkost i bogata kićenost izvedbe nalik

onoj u građevinskoj i dekorativnoj umjetnosti kasne gotike ili rokokoa. Otprilike dva

desetljeća igralo se uistinu kao sa staklenim perlama, bila je to naoko staklena i po sadržaju

siromašna, naoko koketna, naoko obijesna igra puna nježnih ukrasa - poput plesa, katkada

gotovo nalik plesu na žici, s najistančanijom ritmikom. Bilo je Igrača koji su o ondašnjem

stilu govorili kao o nekom izgubljenu čarobnom ključu, a i onih koji su ga smatrali krajnje

pretrpanim ukrasima, dekadentnim i nemuževnim. Jedan od majstora i tvoraca tadašnjeg stila

bio je upravo ovaj koji je sastavio te dobro promišljene, prijateljske savjete i upozorenja u

kalendaru za Magistre, i dok je Josef, provjeravajući po drugi i treći put, čitao njegove riječi,

ćutio je neku vedru, ugodnu pobudu u srcu, neko raspoloženje kakvo mu se činilo da je tek

jedan jedini put bio osjetio i otada više nikad. Kad je razmislio, sjetio se one meditacije prije

ustoličenja, i to je bilo ono raspoloženje kakvo ga je onomad bilo ispunilo pri zamisli onoga

čudesnog kola, kola između Meštra glazbe i Josefa, između majstora i početnika, između

starosti i mladosti. Jedan je stari, već vrlo stari čovjek smislio i zapisao riječi: »Ne propusti

nijedan tjedan ... « i »ne iznuđujući dobre dosjetke ... « . Bio je to čovjek koji je najmanje

dvadeset godina, možda i mnogo duže, obavljao časnu službu Meštra Igre, koji je u

vrijeme toga razigranog rokokoa bez sumnje imao posla s krajnje razmaženom elitom, punom

samopouzdanja, koji je izmislio i vodio više od dvadeset u ono vrijeme još četvorotjednih

sjajnih godišnjih Igara, starac kojemu svake godine ponavljani zadatak da sklada veliku

svečanu Igru odavno više nije značio samo visoku čast i radost, nego mnogo prije teret i veliki

trud, zadatak da sam sebe mora pripremati, nagovarati i malo poticati. Naspram toga

mudrog starca i iskusna savjetnika Knecht sad nije osjećao samo zahvalno strahopoštovanje -

jer, taj mu je kalendar već u više navrata bio vrijedan vodič - nego i radosnu, štoviše, veselu i

prpošnu nadmoćnost, nadmoćnost mladosti. Među mnogim brigama jednog Meštra Igre

staklenim perlama, što ih je već upoznao, takva mu se briga, naime, još nije bila pojavila: da

nije moguće dovoljno unaprijed misliti na godišnju Igru, da se s tom zadaćom ne bi

mogao suočiti s dostatno veselja i sabranosti, ili da bi mu za takvu Igru moglo nedostajati

poduzetnosti ili dosjetljivosti. Ne, premda se za tih mjeseci ponekad sam sebi činio posve star,

Knecht se u tom času osjećao mlad i jak. Nije se mogao dugo prepuštati tome lijepom

osjećaju, nije mogao u njemu uživati, njegovu je kratkom predahu brzo došao kraj. Ali ostao

mu je taj lijep, radosni osjećaj i ponio ga je sa sobom, pa su mu kratki odmor u Meštrovu vrtu

i čitanje kalendara ipak nešto donijeli i nečim urodili, a to nije značilo samo opuštanje i

trenutak pojačana radovanja životu, nego i dvije zamisli koje su, obje u istom trenu,

već poprimile i važnost odluka. Prvo: on će, kad jednom i sam bude star i umoran, odstupiti sa

svoga položaja, čim prvi put skladanje godišnje Igre oćuti kao teret dužnosti i kad mu zato

ponestane domišljatosti. Drugo: s radovima za svoju prvu godišnju Igru započet će uskoro, a

kao druga i prvog pomoćnika u tom poslu pozvat će k sebi Tegulariusa, to bi prijatelju značilo

zadovoljštinu i veselje, a njemu samom bio bi to prvi pothvat u nastojanju da pokuša s jednim

novim oblikom života toga trenutno onemogućenog prijateljstva. Tegularius za to nije mogao

pružiti povod i poticaj, moralo je to doći do njega, od Magistra.

Za prijatelja bi pri tom bilo obilato posla. Knecht se, naime, već od Mariatelsa bavio

idejom za jednu Igru staklenim perlama koju je htio iskoristiti za svoju prvu svečanu Igru kao

Magister. Ta se Igra, po strukturi i dimenzijama, imala temeljiti - to je bio taj lijepi naum - na

staroj, konfucijevskoj ritualnoj shemi kineske gradnje kuća: orijentiranje prema nebeskim

pravcima, vrata, zidovi za duhove, međusobni odnosi i namjena zdanja i dvorišta, njihov

međusobni poredak prema planetarna, prema kalendaru i obiteljskom životu, a k tome

simbolika i stilska pravila za vrt. Jednoć mu se, prilikom proučavanja nekoga komentara uz

Yi-Čing, taj mitski poredak i značaj tih pravila učinio kao naročito privlačan i dražestan

simbol svemira i smještenosti čovjeka u svijetu, a u toj tradiciji gradnje kuća našao je i

prastari mitski narodni duh, divno i prisno sjedinjen sa spekulativnim učenjačkim

duhom mandarina i meštara. Prilično često i s ljubavlju bavio se mišlju o planu takve Igre, a

da nije, dakako, pravio zabilješke, nosio ga je u sebi zapravo gotovo pripremljena. Tek otkako

je stupio u službu više nije na to stizao. Sad je u jednom trenutku donio čvrstu odluku da po

toj kineskoj ideji gradi svoju svečanu Igru, a Fritz će morati već sada, uspije li se zbližiti s

duhom te ideje, započeti s proučavanjem za razradu i s pripremama za prenošenje u jezik Igre.

Samo, tu je bila jedna zapreka: Tegularius nije znao kineski. Da to tek uči, bilo je prekasno.

Ali, po uputama koje će mu dati dijelom sam Knecht, a dijelom istočno-azijska studijska

kuća, Tegularius bi sasvim dobro mogao prodrijeti u magičnu simboliku kineske kuće, uz

pomoć literature, jer tu nije riječ o filologiji. Svakako, potrebno je vrijeme, pogotovu s jednim

razmaženim čovjekom koji i nije svaki dan raspoložen za rad, a takav je njegov prijatelj, pa je

dobro odmah prijeći na posao. S osmijehom i ugodno iznenađen ustanovio je da je oprezni

stari gospodin u džepnom kalendaru ipak bio posve u pravu.

Već sutradan, kako je sat primanja završio vrlo rano, pozvao je k sebi Tegulariusa. Ovaj je

došao, naklonio se s ponešto naglašeno odanim i poniznim izrazom, na kakav se spram

Knechta bio navikao, i prilično se iznenadio kad mu je on, koji je bio postao tako kratak i

štedljiv riječima, nekako vragolasto kimnuo i upitao ga: - Sjećaš li se još kako smo jednom u

naše studentsko doba vodili nešto nalik na svađu, u kojoj mi nije uspijevalo da te obratim

za svoje stajalište? Posrijedi je bilo pitanje vrijednosti i važnosti istočnoazijskih studija,

poglavito kineskih, i htio sam te nagovoriti da i ti neko vrijeme provedeš u studijskoj kući i

učiš kineski. - Da, sjećaš se? No, danas opet jednom žalim što te tada nisam uspio uvjeriti.

Kako bi sad bilo dobro da razumiješ kineski! Mogli bismo zajedno napraviti divan posao. -

Tako je još neko vrijeme peckao prijatelja i učinio mu iščekivanje napetim, dok nije

naposljetku iznio svoj prijedlog: uskoro želi započeti s pripremom za veliku Igru, pa ako ga

veseli, Fritz treba da napravi velik dio toga posla, kao što je onomad pomogao Knechtu

izvesti natječajnu Igru za svečanost, dok je Knecht bio kod benediktinaca. Ovaj drugi gledao

ga je gotovo u nevjerici, duboko iznenađen i divno uznemiren već samim vedrim tonom i

nasmiješenim licem prijatelja, kojega je znao još samo kao gospodara i Meštra. Dirnut i

obradovan osjećao je ne samo čast i povjerenje što su bili iskazani tim prijedlogom, nego je

spoznao i shvatio ponajprije značenje te lijepe geste; ona je bila pokušaj iscjeljivanja,

ponovno otvaranje vrata koja se bijahu zatvorila između njega i prijatelja. Knechtovu bojazan

zbog kineskoga primio je olako i izjasnio se bez daljnjega spremnim da se potpunoma stavi na

raspolaganje štovanome i razradi njegove Igre. - Dobro - rekao je Magister - primam tvoje

obećanje. Bit ćemo, dakle, u određene sate, ponovo drugovi u radu i studiju kao nekoć, u ona

vremena što se čine tako neobično daleko, kad smo zajedno razrađivali mnoge Igre i za njih se

borili. Radujem se, Tegulariuse. A sad moraš najprije postići razumijevanje za ideju na kojoj

namjeravam graditi Igru. Moraš naučiti da razumiješ što je kineska kuća i što znače pravila

koja su propisana za njezinu izgradnju. Dat ću ti preporuku za istočnoazijsku studijsku kuću,

ondje će ti pomoći. Ili - pada mi na um još nešto drugo, ljepše - mogli bismo pokušati sa

Starijim bratom, čovjekom u Bambusovu gaju, o kojemu sam ti onomad onako mnogo pričao.

Možda je ispod njegova dostojanstva ili bi ga odviše smetalo da se upusti s nekim tko

ne razumije kineski, ili bismo ipak morali pokušati. Ako bude htio, taj je čovjek kadar od tebe

napraviti Kineza.

Poslana je poruka Starijem bratu, kojom je srdačno pozvan da na neko vrijeme dođe u

Waldzell kao gost Meštra Igre staklenim perlama, budući da ovome služba ne ostavlja

vremena za posjet, te je obaviješten o usluzi koja se od njega želi. Kinez, međutim, nije

napustio Bambusov gaj, glasnik je umjesto njega sa sobom donio pisamce, oslikano tušem, s

kineskim znakovima, i u njemu je pisalo: »Bila bi čast vidjeti velikog čovjeka. Ali kretanje

dovodi do zapreka. Neka dvije zdjelice posluže za žrtvu. Uzvišenoga pozdravlja Mlađi.« Na

to je Knecht, ne bez muke, privolio svoga prijatelja da sam otputuje u Bambusov gaj i zamoli

za prijem i pouku. Malo je putovanje, međutim, bilo bezuspješno. Pustinjak u gaju primio je

Tegulariusa gotovo ponizno uljudno, ali tako da ni na jedno jedino od njegovih pitanja nije

odgovorio drukčije do ljubeznim poslovicama na kineskom jeziku i nije ga pozvao da

ostane, unatoč sjajnoj preporuci što je Magister ludi bijaše vlastoručno oslikao na lijepom

papiru. Neobavljena posla i prilično neraspoložen vratio se Fritz kući u Waldzell, donio sa

sobom kao dar za Magistra listić na kojemu je kistom bio ispisan jedan stari stih o zlatnoj

ribici, i sada je ipak morao pokušati sreću u Kući za istočnoazijske studije. Tu su Knechtove

preporuke bile djelotvornije; spram molitelja, izaslanika jednog Magistra, bili su najuslužnije

susretljivi, i on je uskoro o svojoj temi bio poučen tako savršeno koliko je bez kineskog

najbolje bilo moguće, te je našao toliku radost u Knechtovoj ideji da utemelji svoj plan na toj

simbolici kuće, te je prebolio i zaboravio svoj neuspjeh u Bambusovu gaju.

Kad je Knecht saslušao izvještaj odbijenoga o njegovu posjetu Starijem bratu, i kad je

potom sam za sebe pročitao stih o zlatnoj ribici, dirnula ga je atmosfera oko toga čovjeka, a

sjećanje na negdašnji boravak u njegovoj kolibi uz šuštanje bambusa i stapke stolisnika bilo je

prodorno jako, ujedno i sjećanje na slobodu, dokolicu, studentsko doba i šareni raj

mladenačkih snova. Kako se taj smioni, ćudljivi pustinjak znao povući i ostati slobodan, kako

ga je njegov Bambusov gaj skrivao od svijeta, kako je istinski i snažno živio u svome čistom,

pedantnom i mudrom kineskom svijetu koji mu je postao drugom prirodom, kako ga je

godinu za godinom i desetljeće za desetljećem čar njegova životnog sna držao čvrsto

zatvorena i usredotočena, kako je od svoga vrta pravio Kinu, od svoje kolibe hram, od svojih

riba božanstva, a od sebe samog mudraca! Knecht se s uzdahom odvojio od te predodžbe. On

je otišao drugim putem, to jest, dao se voditi, i sad je trebalo samo da tim njemu određenim

putom ide ravno i vjerno i da ga ne uspoređuje s putima drugih.

U vrijeme koje bi uspijevao odvojiti, zajedno s Tegulariusom izrađivao je nacrt i skladao

svoju Igru, a sav posao oko izbora arhivske građe, te prvu i drugu skicu, prepustio je

prijatelju. S novim sadržajem prijateljstvo je oživjelo i poprimilo novi oblik, drukčiji od

pređašnjega, a Igra na kojoj su radili doživljavala je mnoge promjene i umnogome se

obogaćivala zahvaljujući osebujnosti i domišljatoj mašti osobenjaka. Fritz je pripadao onim

nikad zadovoljnim, a ipak skromnim ljudima, koji nad ubranom kitom cvijeća ili nad

prostrtim stolom - koji je za svakoga drugog gotov i dotjeran - znaju provesti još sate i sate

radeći još dalje s nemirnim užitkom i neumornim pokretima punim ljubavi, i od najmanjeg

posla naprave marljivo i gorljivo obavljen cjelodnevni rad. Tako je bilo i narednih godina:

velika svečana Igra bila je svaki put djelo dvojice, a Tegulariusu je činilo dvostruko

zadovoljstvo da se prijatelju i Meštru u tako važnom poslu pokaže korisnim, čak prijeko

potrebnim, i da u javnom svetkovanju Igre sudjeluje kao nespomenuti, ali eliti dobro poznati

sutvorac.

Jednoga dana u kasnoj jeseni Knechtove prve godine u družbi, dok mu je prijatelj još bio

zaokupljen svojim početničkim proučavanjem Kine, naišao je Magister pri letimičnom

pregledavanju onoga što se upisuje u dnevni zapisnik kancelarije na bilješku: »Student Petrus

stigao iz Monteporta, s preporukom Magistra musicae, donosi posebne pozdrave od bivšeg

Meštra glazbe, zamolio za smještaj i pristup u Arhiv. Smješten u studentskoj gostinskoj kući.«

Dakle, studenta i njegovu molbu mogao je mirno prepustiti ljudima iz Arhiva, to je bilo nešto

svakodnevno. Ali »posebni pozdravi od bivšeg Meštra glazbe«, to se samo njega osobno

moglo ticati. Dao je pozvati studenta, koji se doimao u isti mah kao čovjek koji razmišlja i

koji je vatren, a ipak šutljiv mladić, i koji je očigledno pripadao eliti Monteporta, barem se

činilo da mu je audijencija kod jednog Meštra nešto uobičajeno. Knecht je zapitao što mu stari

Meštar glazbe poručuje. - Pozdrave - rekao je student - vrlo srdačne pozdrave s poštovanjem

za vas, prečasni, i njegov poziv. - Knecht ponudi gostu da sjedne. Pažljivo birajući riječi

mladić nastavi: - Poštovani bivši Magister, kao što sam rekao, vrlo me usrdno zamolio da vam

isporučim njegove pozdrave. Pri tomu je naznačio svoju želju da vas jednom u skoroj

budućnosti, i to po mogućnosti što prije, vidi kod sebe. Poziva vas, odnosno predlaže da ga u

dogledno vrijeme posjetite, dakako uz pretpostavku da se posjet može uklopiti u službeno

putovanje i da vam ne pričinja odviše neprilika. Tako otprilike glasi moj zadatak.

Knecht pažljivo promotri mladoga čovjeka; jamačno je jedan od štićenika bivšeg Meštra.

Oprezno mu postavi pitanje: - Kako se dugo namjeravaš zadržati kod nas u Arhivu, studiose?

- i dobije odgovor: - Točno onoliko, poštovani gospodine, dok vidim da ste krenuli na put

u Monteport.

Knecht razmisli. - Dobro - reče potom - a zašto mi nisi to što mi je po tebi poručio bivši

Meštar doslovce prenio, kako bi se zapravo od tebe očekivalo?

Petrus postojano uzvrati Knechtov pogled i polako objasni, neprestano oprezno tražeći

riječi, kao da se mora izražavati na nekom stranom jeziku. - Nema naloga, prečasni - reče on -

i nema doslovne poruke. Vi poznajete moga cijenjenog Meštra i znate da je uvijek bio

izuzetno skroman čovjek; u Monteportu se priča da ga je, u mladosti, dok je još bio mentor ali

već u cijeloj eliti slovio kao predodređeni Meštar glazbe, elita podrugljivo prozvala »velika

malenkost«. Sada, otkako je ostario, ta njegova skromnost, a isto toliko njegovo poštivanje

drugih, njegova uslužnost, obzirnost i strpljivost još su se povećale, pogotovu otkako se

povukao iz službe, to bez sumnje znate još bolje od mene. Ta bi mu skromnost branila da

možda vas prečasnoga zamoli za posjet, pa i kad bi to još više želio. Zato mi, Domine, nije

ukazana čast da dobijem nalog te vrste, a ipak sam postupio kao da mi je dodijeljen. Ako je to

bila greška, na vama je da na tu nepostojeću poruku gledate kao da je doista nema.

Knecht se malo nasmiješi. - A tvoje bavljenje u Arhivu Igre, dobri moj? Je li to bila samo

izlika?

- O, ne. Moram ondje ekscerptirati niz ključeva, bio bih ionako u dogledno vrijeme morao

zamoliti za vaše gostoprimstvo. Činilo mi se, međutim, uputno da radije požurim s tim malim

putovanjem.

- Vrlo dobro - kimnuo je Magister, opet posve ozbiljan. - Je li dopušteno pitati za razlog

požurivanju?

Mladić načas sklopi oči, duboko naborana čela, kao da ga to pitanje veoma muči. Potom

usmjeri svoj prodorni i mladenačko kritički pogled opet čvrsto prema Meštrovu licu.

- Na to se pitanje ne može odgovoriti, osim kad biste se vi odlučili da ga još točnije sročite.

- Onda dobro - uzvikne Knecht. - Je li dakle stanje bivšeg Meštra glazbe takvo da

zabrinjava?

Iako je Magister govorio s najvećim mirom, student je zamijetio njegovu brigu i ljubav za

starca; kad se napokon spremio da otvoreno izloži svoju molbu, prvi put od početka ovog

razgovora njegov se ponešto mračan pogled ispuni zrakom blagonaklonosti i glas mu zazvuči

nešto malo ljubeznije i neposrednije.

- Gospodine Magister - progovori - možete biti mirni, zdravlje prečasnoga nije nipošto

loše, on je vazda bio primjerno zdrav čovjek i to je još i sad, iako je zbog poodmakle dobi,

dakako, mnogo slabiji. Nije to kao da mu se izgled primjetno izmijenio ili da mu odjednom

brže ponestaje snage, on poduzima male šetnje, muzicira pomalo svakog dana, a još je

donedavna dvojicu učenika poučavao u sviranju na orguljama, bili su još početnici, jer on je

oduvijek najradije bio okružen najmlađima. Ali to, što je prije nekoliko tjedana odustao i od te

posljednje dvojice đaka, ipak je simptom koji me začudio, pa sam odonda dičnoga gospodina

malo bolje promatrao i za nj se malo zabrinuo - to je razlog mome boravku ovdje. Ako

imam ikakvo pravo na takve misli i poduzimanje koraka, daje mi ga okolnost što sam prije bio

učenik bivšega Meštra glazbe, učenik ljubimac ako smijem tako reći, i to što me njegov

nasljednik već prije godinu dana dodijelio starom gospodinu kao nešto poput famulusa i

družbenika i zadužio me da brinem o njegovu stanju. Bilo mi je to vrlo ugodno zaduženje, jer

nema čovjeka za kojega bih gajio takvo poštovanje i privrženost kao za svoga starog učitelja i

zaštitnika. On je taj koji mi je otkrio tajnu glazbe i osposobio me da joj služim, a sve misli što

sam ih još povrh toga primio, smisao za Red, zrelost i unutrašnji sklad, sve je to došlo od

njega i njegovo je djelo. Tako već dobru godinu dana živim neprestano kod njega, zaokupljen

doduše i nekim studijima i tečajevima, ali uvijek njemu na raspolaganju - njegov družbenik za

stolom, pratilac na šetnji, pa i u muziciranju, a noću susjed s druge strane zida. Živeći tako

blizu, mogu prilično točno promatrati stadije njegova - no, moram ipak reći, njegova starenja,

njegova tjelesnog starenja, i neki od mojih drugova povremeno prave sažalne ili podrugljive

napomene o toj čudnoj dužnosti što tako mladog čovjeka kao što sam ja čini slugom i

životnim pratiocem jednog prastarog čovjeka. Ali oni ne znaju, a osim mene vjerojatno nitko

pravo i ne zna, kakvo je starenje dosuđeno tome Meštru, kako mu tijelo postupno postaje sve

slabije i trošnije, kako se sve manje hrani i sve umorniji vraća sa svojih malih šetnji, a da

zapravo nikad nije bolestan, i kako on istodobno - u tišini svoje duboke starosti - sve više

postaje duh, pobožnost, dostojanstvo i jednostavnost. Ako mi dužnost famulusa ili čuvara i

pričinja neke poteškoće, one su jedino u tome što prečasni uopće ne bi želio biti služen i

njegovan, što bi on uvijek samo davao, a nikad primao.

- Hvala ti - uzvrati mu Knecht - drago mi je znati da prečasni uza se ima tako privržena i

zahvalnog đaka. Ali, kad već ne govoriš po nalogu svoga gospodara, reci mi napokon jasno

zbog čega ti je toliko stalo do moga posjeta Monteportu.

- Malo ste prije zabrinuto pitali za zdravlje gospodina bivšeg Meštra glazbe - objasni

mladić - jer vam je moja molba očito ukazala na to da bi on mogao biti bolestan i da bi,

naposljetku, mogao biti krajnji čas da ga još jednom posjetite. Eto, ja doista mislim da je

vrijeme. Prečasni mi, doduše, ne izgleda kao da mu je kraj blizu, ali je njegov način

opraštanja od svijeta, eto, poseban. Tako ima već nekoliko mjeseci da se gotovo posve

odvikao od govorenja i, premda je uvijek davao prednost kratkom govoru pred dugim, sada je

dospio do takve kratkoće i šutnje koja me pomalo plaši. Kad se počelo sve češće zbivati da mi

ne odgovara na neku pripomenu ili pitanje, mislio sam isprva da mu počinje slabiti sluh, ali on

vrlo dobro čuje, provjerio sam na više načina. Zatim sam morao pretpostaviti da je rastresen i

da više ne može svoju pozornost pravo usredotočiti. No, ni to nije dostatno objašnjenje. Prije

će biti da je nekako već dugo odsutan i da više ne živi posve među nama, nego sve više u

vlastitu svijetu; počeo je sve rjeđe posjećivati druge ili ih pozivati k sebi, osim mene sada

danima više nikoga ne viđa. I otkako je to počelo, to ostajanje po strani, to otuđivanje, otada

se trudim da mu još jednom dovedem onih nekoliko prijatelja za koje znam da ih je najviše

volio. Kad biste ga vi posjetili, damine, obradovali biste svoga starog prijatelja, bez sumnje, u

to sam siguran, i zatekli biste još donekle istog čovjeka kojega ste poštivali i voljeli. Za

nekoliko mjeseci, a možda i za nekoliko tjedana, njegovo radovanje vama i njegovo osjećanje

za vas bilo bi već mnogo manje, čak je posve moguće da vas više ne bi ni poznao ili vam

možda više ne bi obratio pažnju.

Knecht ustane, priđe prozoru i ostane neko vrijeme, gledajući van i hvatajući zrak. Kad se

opet obratio studentu, ovaj je već bio ustao kao da audijenciju smatra završenom. Magister

mu pruži ruku.

- Zahvaljujem, Petruse, još jednom - reče on. - Vjerojatno znaš da jedan Magister ima

mnoge dužnosti. Ja ne mogu uzeti šešir i otputovati, mora se najprije napraviti raspored i

omogućiti mi putovanje. Nadam se da ću to uspjeti do prekosutra. Bi li te to zadovoljilo i

možeš li do tada završiti svoj posao u Arhivu? - Da? Onda ću te, dakle, dati pozvati kad bude

vrijeme.

Nekoliko dana potom, u pratnji Petrusa, Knecht je doista otputovao u Monteport. Kad su

ondje stupili u vrtni paviljon u kojemu je bivši Magister stanovao, skladan i nadasve miran

samotnički stan, začuli su glazbu iz stražnje sobe, neku blagu, nježnu, ali čvrstog takta i divno

vedru glazbu; ondje je sjedio starac i s dva prsta svirao dvoglasnu melodiju - Knecht je odmah

pogodio, mora da je iz jedne knjige bicinija s kraja šesnaestog stoljeća. Ostadoše stajati dok je

glazba utihnula, a tada Petrus pozove svoga Meštra i saopći mu da se vratio i doveo mu

posjetioca. Starac se pojavio na vratima i pogledao ih na pozdrav. Taj pozdravni smiješak

Meštra glazbe, što su ga svi voljeli, vazda je imao nešto djetinje otvoreno, od srdačnosti i

ljubeznosti kojom je zračio; prije gotovo trideset godina vidio ga je Josef Knecht prvi put, i

tada je tome prijaznu čovjeku otvorio i poklonio svoje srce - u onom od straha prigušenu

blaženom jutarnjem času u glazbenoj vježbaonici. Otada je često viđao taj smiješak, svaki put

s dubokom radošću i čudesnim ganućem, i, dok je prosijeda kosa ljubeznoga Meštra pomalo

postajala sijeda i postupno posve bijela, dok mu je glas bivao tiši, stisak ruke slabiji a hod sve

teži, smiješak mu nije izgubio ništa od te svjetlosti i ljupkosti, čistoće i iskrenosti. A ovaj put,

prijatelj i učenik je to vidio, bilo je nedvojbeno: poruka što je zračila i privlačila s nasmiješena

staračkog lica - kojega su plave oči i blago rumenilo s godinama postajali sve svjetliji - nije

bila samo ona stara i često viđena, bila je još usrdnija, tajanstvenija i intenzivnija. Tek sada,

kad su se pozdravljali, počeo je Knecht shvaćati u čemu se zapravo sastojala molba studenta

Petrusa i koliko je on sam, time što se naumio žrtvovati toj molbi, upravo nagrađen.

Njegov prijatelj Carlo Ferromonte, kojega je nekoliko sati potom posjetio - on je tada bio

bibliotekar u čuvenoj glazbenoj knjižnici Monteporta - bio je prvi s kojim je o tome govorio.

Sačuvao je taj razgovor u jednom pismu.

- Naš bivši Meštar glazbe - rekao je Knecht - bio je tvoj učitelj i ti si ga veoma volio. Viđaš

li ga zapravo još često?

- Ne - uzvratio je Carlo - to jest, vidim ga, dakako, ne rijetko, viđam ga kad ide na svoju

šetnju a ja se baš vraćam iz knjižnice, ali razgovarao s njim nisam već mjesecima. On se sve

više povlači i kao da više ne podnosi dobro društvenost. Prije je redovito imao svoje večeri za

ljude poput mene, za svoje bivše repetente, odnosno za one koji su sad službenici u

Monteportu; ali to je prestalo, ima već oko godinu dana, a to, što je onomad putovao u

Waldzell na vaše ustoličenje, sve nas je neobično začudilo.

- Da - napomenuo je Knecht - ali, ako ga ipak povremeno susrećeš, nije li ti upala u oči

neka promjena na njemu?

- O, da, vi mislite njegov dobar izgled, njegovu vedrinu, njegovo čudno zračenje. Dakako,

to smo primijetili. Dok mu snage opadaju, ta vedrina neprekidno raste. Mi smo na to navikli, a

vama se to moralo učiniti upadljivim.

- Njegov famulus Petrus - uzviknuo je Knecht - vidi ga još mnogo češće nego ti, ali on se

nije, kako ti kažeš, na to naviknuo. Doputovao je, naravno s prihvatljivim obrazloženjem,

posebno u Waldzell da me navede na ovaj posjet. Što misliš o njemu?

- O Petrusu? On je sasvim dobar poznavalac glazbe, ali više pedantne vrste nego genijalne,

čovjek ponešto teške, ili sjetne, naravi. Bivšem Meštru glazbe beskrajno je odan i dao bi svoj

život za nj. Mislim da ga služba kod njegova obožavanog gospodara i idola ispunjava dokraja,

on je njime opsjednut. Niste li i vi imali taj dojam?

- Opsjednut? Da, ali taj mladi čovjek, mislim, nije naprosto opsjednut jednom naklonošću i

strašću, on nije samo tako zaljubljen u svoga starog učitelja da pravi od njega svoj idol, nego

je opsjednut i očaran pravim i istinskim fenomenom koji on bolje vidi ili bolje i s

osjećajem razumije nego vi ostali. Reći ću ti kako se to mene dojmilo. Došao sam, dakle,

danas bivšem Meštru kojega nisam vidio već pola godine, a prema nagovještajima njegova

famulusa očekivao sam u sebi malo ili ništa od toga posjeta; bio sam se naprosto uplašio da bi

nas dični stari gospodin mogao uskoro iznenada napustiti, pa sam požurio ovamo, barem da

ga još jednom vidim. Kad me prepoznao i pozdravio, zasjalo mu je lice, a nije izgovorio ništa

osim moga imena i pružio mi ruku, pa i ta kretnja i ta ruka učinile su mi se kao da zrače, cio

se čovjek doimao - ili bar njegove oči, njegova bijela kosa i njegova blijedoružičasta koža -

kao neki odsjaj blagosti i svježine. Sjeo sam k njemu, studenta je otpravio samo jednim

pogledom, i tada je počeo najčudniji razgovor što sam ga ikada doživio. Isprva mi je, dakako,

bilo vrlo čudno i tjeskobno, bio sam i postiđen, jer sam se starcu opetovano obraćao ili mu

postavljao pitanja, a on ni na što nije odgovarao nego pogledom. Nisam mogao razaznati

dopiru li do njega moja pitanja i izjave drukčije doli kao napastan žamor. To me

zbunilo, razočaralo i zamorilo, osjetih se suvišan i nametljiv; što god bih Meštru rekao, na sve

sam dobivao smiješak i tek kratak pogled. Da, da ti pogledi nisu bili tako puni

blagonaklonosti i srdačnosti, bio bih morao zaključiti da mi se starac otvoreno ruga, meni,

mojim pričama i pitanjima, čitavu bespotrebnom trudu za moje putovanje i posjet njemu.

Nešto od toga bilo je, uostalom, i mišljeno njegovom šutnjom i osmijehom, oni su doista

značili neku vrstu obrane i prijekora, samo su to bili na jedan drugi način, na jednoj drugoj

razini i drugom stupnju smisla nego što bi bile eventualne poruge. Morao sam najprije

poniknuti i pretrpjeti potpuni brodolom sa svojim - kako su se meni činili - strpljivo uljudnim

pokušajima uvoda u neki razgovor, dok sam napokon počeo shvaćati da bi starac bio dorastao

i stostruko većoj strpljivosti, ustrajnosti i uljudnosti nego što je bila moja. Trajalo je to možda

četvrt ili pol sata, meni se činilo kao pol dana, postao sam tužan, umoran i bezvoljan i počeo

sam žaliti što sam doputovao, usta su mi se sušila. A tu je sjedio taj poštovani čovjek, moj

zaštitnik i prijatelj koji je, otkako pamtim, posjedovao moje srce i moje povjerenje i nikad bez

odgovora nije ostavljao nijednu moju riječ. Sjedio je sada tu i slušao me kako govorim - ili me

i nije čuo, sjedio je i sav se skrivao iza svog odsjaja i osmijeha, iza svoje zlatne maske,

opkolio se posve nedostupan, pripadajući nekom drugom svijetu s drugim zakonima, i sve što

mu je od mene, iz našega svijeta, htjelo govoriti u njegov, odlijevalo se od njega kao kiša

niz neki kamen. Naposljetku - već sam bio izgubio nadu - probio je začarani zid, napokon mi

je pomogao, najzad je rekao riječ! Bile su to jedine riječi koje sam danas od njega čuo.

- Ti se zamaraš, Josefe - rekao je tiho i glasom punim one dirljive ljubeznosti i brižljivosti

koja ti je u njega poznata. To je bilo sve. - Ti se zamaraš, Josefe - kao da me dugo gledao

kako radim neki odveć naporan posao, pa me htio opomenuti. Izgovorio je te riječi pomalo s

naporom, kao da već prilično dugo nije upotrebljavao svoja usta za govorenje. Istodobno mi

je položio ruku na rame; bila mu je lagana poput leptira. Pogledao me čvrsto u oči i

nasmiješio se. Toga sam časa bio pobijeđen. Nešto od njegove vedre tišine, nešto od njegove

strpljivosti i mira prešlo je u mene, i odjednom sam bio ispunjen razumijevanjem za starca i

za obrat kojim je krenulo njegovo biće: dalje od ljudi i prema tišini, dalje od riječi i prema

glazbi, dalje od misli i k cjelovitosti. Shvatio sam što mi je pruženo da tu promatram, i

razumio sam tek tada taj smiješak i to zračenje; onaj koji mi je dopustio da cijeli sat prebivam

u njegovu sjaju, onaj koga sam ja šeprtlja htio zabavljati, ispitivati i navesti na razgovor, bio

je svet i savršen. Bogu hvala, nisam se prekasno prosvijetlio. Moglo se dogoditi i da me

otpravi i time zauvijek odbije. Bio bih propustio najčudnije i najdivnije što sam ikada doživio.

- Vidim - rekao je Ferromonte zamišljeno - da ste u našem bivšem Meštru glazbe otkrili

nešto nalik svecu, i dobro je da me baš vi o tome izvješćujete. Priznajem da bih od svakoga

drugog pripovjedača to izvješće primio tek s velikim nepovjerenjem. Ja nisam, općenito

uzevši, ljubitelj mističnoga, a naročito sam - kao glazbenik i kao povjesničar - prijatelj čistih

kategorija, i cjepidlaka. Budući da mi u Kastaliji nismo ni kršćanska kongregacija ni indijski

ili taoistički samostan, mislim da svrstavanje među svece, dakle u jednu čisto religioznu

kategoriju, nama zapravo nije dopustivo, i nekome drugome - oprostite - osim vama, Domine,

predbacio bih to kao zastranjivanje. Pretpostavljam, međutim, da nikako nemate namjeru

provesti postupak kanonizacije u korist časnoga bivšeg Meštra, za to se u našemu Redu ne bi

našlo ni pravo nadleštvo. Ne, nemojte me prekinuti, govorim ozbiljno i ovo uopće nije

mišljeno za šalu. Ispričali ste mi jedan doživljaj i moram priznati da sam malo postiđen, jer

fenomen, što ste ga opisali, meni i mojim drugovima u Monteportu nije sasvim izmaknuo, ali

mi smo to tek primili na znanje, a nismo mu poklanjali pažnju. Razmišljam o razlogu svoga

propusta i ravnodušnosti. Da se ta preobrazba starog Meštra vas tako dojmila i izazvala vam

uzbuđenje, dok sam je ja jedva uočio, objašnjava se, razumljivo, time što je ona pred vama

iskrsla neočekivano i kao gotov rezultat, dok sam ja bio svjedokom njezina postupnog

razvoja. Bivši Magister, kojega ste vidjeli prije mnogo mjeseci, veoma se razlikuje od ovoga

danas, a mi susjedi jedva da smo zapažali primjetne promjene od jednog do drugog

susreta. Ipak, priznajem da mi to objašnjenje nije dovoljno. Ako se pred našim očima odvija

nešto nalik čudu, makar kako tiho i polako, moralo bi nas to, nemamo li primisli, mnogo jače

dirnuti nego što se sa mnom slučilo. Tu nailazim na razlog svoje suzdržanosti: naprosto nisam

imao nikakve primisli. Nisam zapazio taj fenomen, jer ga nisam htio zapaziti. Primijetio sam,

kao i svi drugi, sve veću povučenost i šutljivost našeg štovanoga i istodobni porast njegove

ljubeznosti, sve jasnije i sve netjelesnije zračenje njegova lica, kad mi je u susretima nijemo

uzvraćao pozdrav. To jesam primijetio, ja kao i svi ostali. Ali, opirao sam se da u tomu vidim

nešto više, i nisam se opirao iz nedostatka strahopoštovanja spram starog Meštra nego dijelom

iz odbojnosti spram kulta ličnosti i zanesenosti uopće, a dijelom iz odbojnosti spram upravo

tog slučaja zanesenosti, spram te vrste kulta, naime, što ga stvara studiosus Petrus sa svojim

Meštrom i idolom. To mi je postalo do kraja jasno dok ste pričali.

- To je bio - nasmijao se Knecht - ipak zaobilazni put da sam sebi otkriješ odbojnost spram

jadnog Petrusa. No, kako je to sad? Jesam li i ja mistik i zanesenjak? Provodim li i ja

zabranjeni kult ličnosti i sveca? Ili priznaješ meni ono što nisi priznao studentu, a to je da smo

vidjeli i doživjeli nešto, ne snove i maštarije, nego nešto realno i zbiljsko?

- Naravno da vam to priznajem - reče Carlo polako i zamišljeno - nitko neće dvojiti o

vašem doživljaju i o ljepoti ili vedrini u bivšeg Magistra koji nam se tako nevjerojatno znade

osmjehnuti. Pitanje je samo: kamo ćemo s tim fenomenom, kako ćemo ga nazvati, kako ga

protumačiti? Zvuči školnički, ali mi Kastalci smo, eto, ipak učitelji, pa ako ja vaš i naš

doživljaj nekako hoću svrstati i označiti, onda to ne želim da bih njegovu ozbiljnost i

ljepotu rastočio pomoću apstrakcije i uopćavanja, nego da bih ih po mogućnosti točno i jasno

zabilježio i sačuvao. Kad negdje na putu čujem seljaka ili dijete kako pjevuši neku melodiju

koju prije nisam nikad čuo, to je, slično, za me važno iskustvo, pa ako neposredno pokušam

tu melodiju zapisati notama što točnije mogu, to ne znači da je time otpravljam i ostavljam po

strani, nego iskazujem dužno poštovanje svome doživljaju i brinem se da ga sačuvam.

Knecht kimne glavom odobravajući mu. - Carlo - reče - žalosno je što se sada tako malo

možemo viđati. Ponovne susrete ne prežive sva prijateljstva iz mladosti. Došao sam k tebi sa

svojom pričom o bivšem Meštru, jer si ti ovdje jedini do čijeg mi je znanja i sudjelovanja

stalo. Moram sad tebi prepustiti što da započneš s mojom pričom i kako ćeš nazvati

preobraženo stanje našeg Meštra. Veselio bih se kad bi ga ti jednom posjetio i

proboravio malo u njegovu ozračju. Njegovo stanje milosti, savršenstva, staračke mudrosti,

blaženstva, ili kako god ga nazvali, možda pripada religioznu životu; ako mi Kastalci i

nemamo vjeroispovijesti ni crkve, pobožnost nam ipak nije nešto nepoznato; upravo naš stari

Meštar glazbe uvijek je bio istinski pobožan čovjek. A kako mnoge religije govore o milošću

obdarenima, savršenima, preobraženima i onima koji zrače, zašto ne bi i naša kastalska

pobožnost jednom dosegla taj cvat? Već je kasno, morao bih ići na počinak, sutra u zoru

moram putovati. Nadam se da ću uskoro opet doći. Dopusti da ti još ukratko do kraja ispričam

svoju priču! Dakle, pošto mi je rekao: »Ti se zamaraš«, napokon mi je uspjelo odustati od

nastojanja da započnem neki razgovor i, ne samo što sam ušutio, nego sam se odrekao i svoga

pogrešnog cilja da tog šutljivca pomoću riječi i nagovora ispitujem i da iz toga izvučem neku

korist. A od trenutka kad sam odustao i sve njemu prepustio, išlo je kao samo od sebe. Ti

poslije možeš moje izraze slobodno nadomjestiti drugima, ali me sad poslušaj, pa makar ti se

činio netočan ili da sam pobrkao kategorije. Bio sam kod starca otprilike jedan sat ili sat i pol

i uopće ti ne mogu prenijeti što se između njega i mene odvijalo ili što smo izmijenjali, pri

tom nije bilo riječi. Osjećao sam samo, nakon što je skršen moj otpor, da me primio k sebi u

svoj mir i svoju svjetlost, njega i mene obavila je vedrina i čudesan mir. Premda nisam

hotimice ili svjesno meditirao, nalikovalo je to nekako jednoj naročito uspjeloj i

zadovoljavajućoj meditaciji, kojoj je tema bio život bivšeg Magistra. Vidio sam ili ga osjećao,

njega i njegov put od onomad kad me prvi put susreo kao dječaka do današnjega dana. To je

bio život ispunjen predanošću i radom, ali slobodan od prinude, bez častohleplja i pun glazbe.

Razvoj je tekao kao da je on, postavši muzičar i Meštar glazbe, odabrao glazbu kao jedan od

putova do najvišega ljudskog cilja, do unutrašnje slobode, do čistoće i savršenstva, i kao da

otada ništa drugo nije radio nego je pustio da ga glazba sve dublje prožima, da ga preobrazuje

i pročišćuje - od spretnih, pametnih ruku čembaliste i bogate goleme glazbeničke memorije do

svih dijelova i organa tijela i duše, do bila i udisaja, do sna i snova - a sad kao da je još samo

simbol, štoviše, pojavni oblik i utjelovljenje glazbe. Bilo kako bilo, ono što je iz njega zračilo,

ono što je između njega i mene strujalo poput nekoga ritmičkog disanja, oćutio sam kao suštu

glazbu, glazbu koja je izgubila svu materijalnost, ezoteričnu glazbu što svakoga koji uđe u

začarani krug ponese za sobom, kao višeglasna pjesma svaki novi glas. Nekome tko nije

glazbenik ta bi se blagodat objavila u nekim drugim slikama, astronom bi se možda vidio kao

mjesec koji kruži oko neke planete, a filolog bi osjećao kao da mu se netko obraća na nekom

sveznačnom, magičnom prajeziku. Dosta sad, opraštam se. Bilo mi je drago, Carlo.

Opisali smo ovu epizodu ponešto opširno, jer je Meštar glazbe u Knechtovu životu i srcu

zauzimao zaista važno mjesto; ponukani smo ili bili zavedeni i okolnošću što je do nas dopro

Knechtov razgovor s Ferromonteom u jednom pismu koje je potonji vlastoručno zapisao. O

»preobrazbi« bivšega Meštra glazbe ovaj je izvještaj zacijelo najstariji i najpouzdaniji; poslije

je na tu temu bilo legendi i tumačenja na pretek.

DVA POLA

Godišnja igra, još danas poznata i često spominjana kao »Igra kineske kuće«, donijela je

Knechtu i njegovu prijatelju plodove njihova rada, a Kastaliji i Poglavarstvu dokaze da se s

pozivanjem Knechta u najvišu službu dogodilo ono pravo. Waldzell, naselje Igrača i elita opet

su jednom imali zadovoljstvo i doživjeli ushićenje velike svetkovine, jer već dugo godišnje

Igre nisu više bile takav događaj kao taj put kad se najmlađi Meštar, Magister o kojemu se

najviše raspravljalo, prvi put imao iskazati i potvrditi pred najširom javnošću i kad je, uz to,

Waldzell morao izgladiti pretrpljeni promašaj i neuspjeh od prethodne godine. Ovaj put nitko

nije bolovao i velikim obredom nije bojažljivo ravnao neki uplašeni zamjenik, na

kojega hladno vrebaju budna pakost i nepovjerenje elite, kojega uznemireni službenici vjerno

podržavaju, ali bez zanosa. Bezglasno, nedostupno, potpunoma kao vrhovni svećenik - u

bijelo i u zlato odjeven lik na svečanoj šahovskoj ploči simbola - Magister je slavio djelo

svoje i svoga prijatelja. Zračeći mirom, snagom i dostojanstvom, nedostižan bilo kakvu

profanom poticaju, pojavio se u svečanoj dvorani praćen mnogim ministrantima, otvarao je

svoju Igru, čin za činom, obrednim kretnjama, zlatnom pisaljkom pažljivo ispisujući znak po

znak na malu ploču pred kojom je stajao, a odmah potom ti bi se isti znakovi, stotinu

puta uvećani, pojavili u šiframa Igre na golemoj ploči na zidu u dnu dvorane, otkuda ih je

šaptom sricalo tisuće glasova, govornici ih glasno izvikivali, a odašiljači emitirali u zemlju

i cijeli svijet, pa kad je na kraju prvoga čina na ploči ispisao formulu kojom je trebalo prizvati

zaključak cijeloga čina, te ljupko i dojmljivo izdao upute za meditaciju, odložio zlatnu

pisaljku i, sjedajući, primjernim držanjem utonuo u razmišljanje - tada nisu sjeli samo svi u

dvorani, u naselju Igrača i u Kastaliji, nego su i vani, u mnogim zemljama svijeta, vjernici

Igre staklenim perlama pobožno utonuli u tu istu meditaciju, postojano, sve do trenutka kad se

Magister u dvorani opet uspravio. Sve je bilo kao i toliko puta prije, pa ipak, sve je bilo

dirljivo i novo. Apstraktan i naoko bezvremenski svijet Igre bio je dovoljno rastezljiv da u

stotinu nijansa reagira na duh, glas, ćud i rukopis jedne ličnosti, a ličnost dovoljno jaka i

kultivirana da svoje ideje ne smatra važnijima od nepovredive zakonitosti same Igre.

Pomoćnici, suigrači i elita poslušno su slijedili, poput dobro uvježbanih vojnika, a ipak - kao

da je svaki pojedinac među njima igrao svoju Igru iz vlastita nadahnuća, pa i kad je samo

zajedno s ostalima izvodio naklon ili pomagao povlačiti zastor oko Meštra dok je

meditirao. Ali masa, ta velika zajednica što je ispunjavala dvoranu i cio Waldzell, tisuće duša

što su slijedile Meštra kroz fantastično hijeratični labirint beskonačnih, višedimenzionalnih

prostranstava mašte te Igre davale su osnovni akord svečanosti - onaj duboki drhtaj zvona u

basu koji je za prostodušnije članove zajednice značio i najbolji i gotovo jedini doživljaj

svetkovine, ali koji i u istančanih vještaka i kritičara Igre, i u eliti, od ministranata i službenika

pa naviše sve do ravnatelja i Meštra, izaziva potresni osjećaj strahopoštovanja.

Svečanost je bila uzvišena, oćutjeli su to i obznanili i vanjski poslanici, a tih je dana za

Igru staklenim perlama zauvijek osvojen i mnogi novajlija. Neobično, međutim, zvuče riječi

kojima je Josef Knecht nakon završetka desetodnevne svetkovine sažeo svoj doživljaj

prijatelju Tegulariusu: - Možemo biti zadovoljni - rekao je. - Da, Kastalija i Igra staklenim

perlama divne su, nešto gotovo savršeno. Jedino, možda su to previše, prelijepe su. One su

toliko lijepe da ih je jedva moguće gledati bez bojazni za njih. Ne mislimo rado da, poput

svega, i one jednom moraju proći. Pa ipak se mora na to misliti.

Tom povijesnom izjavom ponukan je životopisac da se približi najosjetljivijem i

najtajnovitijem dijelu svoje zadaće, od kojega bi se vrlo rado još neko vrijeme suzdržao, pa

najprije mirno i lagodno - što bi mu omogućile jasne i nedvosmislene okolnosti - nastavio

opisivati Knechtove uspjehe, njegovo primjerno obavljanje dužnosti i blistava vrhunska

životna dostignuća. Čini nam se samo da bismo promašili i da našem predmetu ne bi bilo

primjereno kad ne bismo razaznali i ukazali na dvojnost - ili, nazovimo to polarnost - u naravi

i životu našeg štovanoga Meštra već i ondje gdje još nikome, osim Tegulariusu, nije bila

vidljiva. Bit će nam, štoviše, dužnost da odsada prihvaćamo to cijepanje ili, bolje rečeno, tu

neprestano pulsirajuću polarnost u Knechtovoj duši kao ono što je zapravo svojstveno i

značajno u biću veleštovanoga, i da to potvrđujemo. Naime, autoru koji bi smatrao

dopustivim da životopis nekoga kastalskog Magistra piše posve u smislu životopisa nekog

sveca ad maiorem gloriam Castaliae ne bi uopće bilo teško dati opis Josefa Knechta u

razdoblju obavljanja dužnosti Meštra, s izuzetkom posljednjih trenutaka toga razdoblja, kao

glorifikatorsko nabrajanje zasluga, ispunjavanja dužnosti i uspjeha. Život i obavljanje službe

bilo kojeg Meštra Igre staklenim perlama, ne izuzimajući ni onog Magistra Ludwiga

Wassermalera u doba kad se u Waldzellu igralo s najvećim žarom, povjesničaru koji se

drži samo dokumentiranih činjenica ne mogu se činiti besprijekorniji i hvalevredniji od života

i obnašanja časti Magistra Knechta. Pa ipak, Knechtovo je obavljanje službe imalo posve

neobičan završetak koji je izazvao pozornost i prema nahođenju mnogih ocjenjivača bio čak

skandalozan, a to nije bio slučaj ili nesretni slučaj, nego je bio ishod posve prirodna slijeda.

Jedan je od naših zadataka da pokažemo kako taj kraj nipošto ne proturječi blistavim i

zaslužnim djelima i uspjesima veleštovanoga. Knecht je bio velik i uzoran upravljač i

dostojanstvenik svoje časne dužnosti i besprijekorni Igrač staklenim perlama. Ali, on je sjaj

Kastalije, kojemu je služio, vidio i ćutio kao ugroženu veličinu koja nestaje, on u njemu nije

živio bez razmišljanja i bojazni poput velike većine Kastalaca, svojih suvremenika, znao je za

njegovu povijest i podrijetlo, osjećao ga je kao povijesno biće podložno vremenu, oplakivano

i uzdrmano nemilosrdnom silom vremena. Ta probuđenost do živog osjećanja povijesnog

toka, i to osjećanje vlastite ličnosti i djelatnosti kao jedne ćelije koja sudjeluje u

struji postajanja i preobražavanja, bili su u njemu sazreli i dospjeli do svijesti zahvaljujući

studiju povijesti i pod utjecajem velikog patera Jakobusa, ali sklonosti i klice postojale su u

njemu već davno prije, pa će ih lako pronaći onaj koji je odista naslutio ličnost Josefa

Knechta, tko je doista na tragu osobenosti i smisla tog života.

Čovjek koji je u jednom od svojih najblistavijih trenutaka, na dan završetka svoje prve

svečane Igre, nakon neobično uspjela i impresivna objavljenja kastalskog duha, izjavio: - Ne

mislimo rado da će i Kastalija i Igra staklenim perlama jednom morati proći - pa ipak se na to

mora misliti, - taj je čovjek već zarana, kad još dugo nije bio posvećen u povijesti, u sebi

nosio osjećaj svijeta, i bila mu je bliska prolaznost svega postojećeg i problematika svega što

je ljudski duh stvorio. Vratimo li se u njegovo dječačko i đačko doba, naići ćemo na podatak

da je on, kad bi neki od njegovih sudrugova napuštao Eschholz, jer su učitelji s njime bili

razočarani i poslali ga iz elite natrag u obične škole, svaki put bio duboko uznemiren i nujan.

Prema predaji, nijedan od tih isključenih nije s mladim Knechtom bio osobno sprijateljen.

Ono što ga je potresalo i bolno tištilo nije bio gubitak ni odlazak i nestanak neke osobe.

Pomalo uzdrmano bilo je nadasve njegovo djetinje vjerovanje u stalnost kastalskoga Reda i

kastalskog savršenstva, i to mu je pričinjalo bol. U tome što su postojali dječaci i mladići

kojima bi se ukazala sreća i milost da budu primljeni u elitne škole Provincije, a koji bi tu

sreću opet proigrali i odbacili, za nj - koji je tako ozbiljno shvaćao svoje pozvanje - bilo je

nečega potresnog, to je bio dokaz moći izvankastalskoga svijeta. Možda su - dokazati se to ne

da - takvi slučajevi u dječaka izazivali prve sumnje u dotada pretpostavljenu nepogrešivost

Odgojnog poglavarstva, jer je to poglavarstvo katkada u Kastaliju dovodilo i takve đake kojih

se nakon nekog vremena moralo otarasiti. Ne znamo jesu li te misli, dakle prvi zameci

kritike spram autoriteta, imali udjela ili ne, ali dječak je svako skretanje s puta i vraćanje

nekoga elitnog učenika shvaćao ne samo kao nesreću, nego kao nešto nedolično, kao ružnu

mrlju koja mu je bola oči i koje je postojanje samo po sebi već značilo prijekor i cijelu

Kastaliju činilo suodgovornom. Mislimo da se na tomu temelji osjećaj poljuljanosti i

zbunjenosti kakav je znao imati učenik Knecht u tim prigodama. Ondje vani, izvan granica

Provincije, postojao je jedan svijet, jedan ljudski život, koji je bio u oprečnosti s Kastalijom i

njezinim zakonima, svijet na koji se nije mogao primijeniti njezin poredak i koji se ne

može ukrotiti i uzvisiti njezinim mjerama. Knecht je, i te kako, i u vlastitu srcu znao za

postojanje toga svijeta. I on je znao za nagone, maštanja i pohote što su protuslovili zakonima

kojima je bio podređen, porive koje je tek postupno i uz mnogo muke uspijevao obuzdati.

Takvi su nagoni, dakle, u mnogih đaka mogli postati tako jaki da bi nadvladali sve opomene i

kazne i odveli one koji su im podlegli iz elitnog svijeta Kastalije natrag u onaj drugi svijet, u

kojemu nisu vladali odgoj i duhovna njega nego upravo prirodni nagoni, i koji se onoga što

teži za kastalskom kreposnosti morao doimati čas kao neki pogani podzemni svijet, čas kao

zavodljivo igralište i poprište nadmetanja. Već pokoljenjima mnoge su mlade savjesti

proživjele pojam grijeha u tom kastalskom obliku. Knecht je mnogo godina poslije, kao

odrastao čovjek i ljubitelj povijesti, vrlo točno spoznao da povijest ne može nastati bez

supstance i dinamike tog svijeta grijeha sebičnosti i nagonskog življenja, te da se i uzvišene

tvorevine, kao što je Red, rađaju iz te mutne bujice koja ih, prije ili poslije, opet proguta.

Problem Kastalije bio je dakle ono na čemu su u Knechtovu životu počivali svi snažni

doživljaji, težnje i nemiri, a za nj to nikad nije bio samo misaoni problem, nego nešto što se,

više od svega drugoga, ticalo njegove najdublje nutrine i za što se smatrao suodgovornim.

Njegovo je biće bilo jedno od onih koja se znaju razboljeti, uvenuti i umrijeti kad vide da je u

nevolji ideja koju vole i u koju vjeruju, da voljeni zavičaj i zajednica trpe.

Idući istim tragom dalje, nailazimo na Knechtove prve waldzellske godine, njegove

posljednje đačke godine i njegov značajni susret s učenikom-gostom, Designorijem, koji je

već prije podrobno opisan. Taj susret između gorljiva pobornika kastalskih ideala i svjetskog

djeteta Plinija nije bio samo snažan i poslije dugo djelotvoran, nego i nadasve važan i

simboličan doživljaj za učenika Knechta. Bila mu je, naime, u ono vrijeme nametnuta ona

važna i u isti mah naporna uloga koja je - premda ga je naoko slučajno zapala - bila tako

primjerena cijelom njegovu biću da bi se gotovo moglo reći kako poslije njegov život nije bio

drugo do ponovno preuzimanje te uloge i sve potpunije uživljavanje u nju, u ulogu branitelja i

predstavnika Kastalije, koju je nakon desetak godina iznova morao igrati prema pateru

Jakobusu i koju je do kraja odigrao kao Meštar Igre staklenim perlama - ulogu branitelja i

predstavnika Reda i njegovih zakona. On je, međutim, ipak bio usrdno spreman i trudio se da

uči od protivnika, te nije nastojao da se Kastalija začahuri i izolira, nego je podržavao živu

razmjenu i uzajamno razjašnjavanje s vanjskim svijetom. Ono što je u duhovnom i

govorničkom nadmetanju s Designorijem još dijelom bila igra, poprimilo je poslije - s jakim

protivnikom i prijateljem Jakobusom - duboku ozbiljnost, a obojici se protivnika dokazao; uz

njih je porastao, od njih učio i u borbi i razmjeni nije dao više nego što je uzeo. Nije doduše

oba puta pobijedio svoje protivnike, što od samog početka i nije bila svrha borbe, ali ih je

uspio prinuditi da časno priznaju njegovu osobnost kao i načela i ideale koje je zastupao. Da

raspre s učenim benediktincem i nisu neposredno urodile onim praktičnim rezultatom,

osnutkom poslužbenog predstavništva Kastalije pri Svetoj Stolici, one bi i tada imale veću

vrijednost nego što je većina Kastalaca mogla naslutiti.

U ratobornom prijateljevanju s Pliniom Designorijem, kao i onom s mudrim starim

paterom, Knecht - koji inače nije imao nikakva prisnijeg dodira s izvankastalskim svijetom -

saznao je nešto, ili, bolje, stekao neki pojam o tome svijetu, što je među Kastalcima zacijelo

bilo nešto izuzetno. Ne računajući boravak u Mariafelsu, za kojega se također nije mogao

upoznati s pravim svjetovnim životom, on taj život u svijetu nije nikada vidio ni u

njemu sudjelovao, osim u ranu djetinjstvu, ali su se uz Designorija, uz Jakobusa i studijem

povijesti probudile njegove slutnje o toj zbilji, slutnje koje su nastale djelomice intuitivno i s

vrlo malo iskustva, ali od kojih je ipak postao upućeniji i svijetu otvoreniji nego što je bila

većina njegovih kastalskih sugrađana, jedva izuzimajući vlasti. Uvijek je. bio i ostao pravi i

vjerni Kastalac, ali nikad nije zaboravljao da je Kastalija samo jedan, i to mali, dio

svijeta, makar bio najvredniji i najmiliji.

Što se u međuvremenu događalo s njegovim prijateljstvom s Fritzom Tegulariusom, s tim

teškim i problematičnim bićem, sublimnim artistom Igre staklenim perlama, razmaženim,

plahim i samo Kastalcem, kojemu je onomad za kratka posjeta Mariafelsu među grubim

benediktincima bilo tako neugodno i mučno da je tvrdio kako ondje ne bi izdržao ni tjedan

dana i koji se zato beskrajno divio svom prijatelju što je ondje sasvim lijepo izdržao dvije

godine? O tom smo prijateljstvu mnogo razmišljali, neke smo misli morali opet odbaciti, a

neke su nam se učinile održive. Sve su se te misli odnosile na pitanje što je zapravo bio

korijen i koji je bio smisao toga dugogodišnjeg prijateljstva. U prvom redu ne smijemo

zaboraviti da Knecht ni u jednome od prijateljstava, osim možda u onome s benediktincem,

nije bio onaj koji je tražio, koji se nudio i koji je bio potreban prijateljstva. On je privlačio

druge, njemu su se divili, zavidjeli mu i voljeli ga, naprosto zbog njegove plemenite naravi, a

on je - počevši od stanovita stupnja svoje »probuđenosti« - bio i svjestan toga dara. Tako mu

se Tegularius već u prvim studentskim godinama divio i oko njega se trudio, ali ga je on

neprestano držao na određenom odstojanju. Svejedno nam mnogo toga ukazuje na to da je bio

doista privržen prijatelju. A ne mislimo da je Knechta privlačila samo neobična darovitost

njegova prijatelja, njegova neumorna i poglavito svim problemima Igre staklenim perlama

otvorena genijalnost. Njegovo jako i trajno zanimanje odnosilo se ne samo na veliku

prijateljevu nadarenost, nego isto toliko na njegove mane, njegovu slabunjavost, upravo na

ono što je druge stanovnike Waldzella smetalo u Tegulariusa i bilo im nesnosno. Taj čudan

čovjek bio je toliko Kastalac, njegov način postojanja bio bi nezamisliv izvan Provincije, i bio

je tako uvjetovan njezinim duhom i odgojnom razinom, da bi ga - samo da nije bio tako težak

i čudan - upravo bilo moguće nazvati arhi-Kastalcem. Svejedno taj arhi-Kastalac nije dobro

pristajao među svoje drugove, bio je među njima isto tako malo omiljen kao među

pretpostavljenima i službenicima, neprekidno je ometao, neprestano izazivao, i, da nije bilo

zaštite i vodstva od njegova odvažnoga i mudrog prijatelja, bio bi se vjerojatno vrlo rano

upropastio. Ono što se nazivalo njegovom bolešću, to je, napokon, pretežno bio porok,

nedostatak pokornosti, karakterna mana, naime, duboko nehijerarhijski, potpunoma

individualistički nazor i način življenja; on se samo toliko prilagođivao poretku koliko je

upravo bilo nužno da ga Red uopće podnosi. Bio je dobar, gotovo sjajan Kastalac utoliko što

je bio svestran, u nauci jednako kao i u Igri staklenim perlama, neumoran i nezasitno marljiv

duh; ali vrlo prosječan, čak loš Kastalac bio je po svojoj naravi, po svojim pogledima na

hijerarhiju i na moral Reda. Najveći od njegovih poroka bilo je olako shvaćanje i

zapostavljanje meditacije, kojoj je smisao upravo podređivanje pojedinca, a njegom

meditacije vjerojatno bi bio izliječio svoju nervnu bolest kao što je uspijevao u sitnicama i

pojedinostima svaki put kad bi ga poglavari, nakon stanovita razdoblja lošeg ponašanja,

uzrujanosti ili potištenosti, za kaznu primorali da provodi stroge vježbe meditiranja

pod nadzorom - mjera koje se češće morao latiti i dobronamjerni i obzirni Knecht. Ne,

Tegularius je bio samovoljna i mušičava narav koja se nije htjela prilagođivati,

ponekad doduše blistava duha i čaroban u trenucima dobra raspoloženja, kad bi iskrio njegov

pesimistički duh i kad nitko ne bi odolio smjelosti i često mračnom sjaju njegovih dosjetaka,

ali je u biti bio neizlječiv, jer se i nije želio izliječiti, nimalo nije mario za harmoniju i red, nije

volio ništa osim svoje slobode, svoga vječitog studentskog, i bilo mu je draže da doživotno

bude patnički, neuračunljiv i tvrdokoran samotni osobenjak, genijalna luda i nihilist, nego da

slijedi put podređivanja hijerarhiji i da postigne mir. Do mira uopće nije držao, nije nimalo

cijenio hijerarhiju, a prijekor i osama jedva da su ga smetali. Dakle, krajnje neugodan i

neprobavljiv član jedne zajednice kojoj su harmonija i red ideal! Ali baš tako težak i

neprobavljiv, on je unutar jasno određena i uređena malog svijeta značio stalan živi nemir,

prijekor, opomenu i upozorenje, poticaj na nove, smione, zabranjene, obijesne pomisli, bio je

prkosna crna ovca u stadu. A to je, mišljenja smo, baš ono čime je unatoč svemu pridobio

ovog prijatelja. Jamačno je u Knechtovu odnosu spram njega neku ulogu uvijek igrala i sućut

- apel ugroženoga i uglavnom nesretnoga na sve prijateljeve viteške osjećaje. Ali to, uz

Knechtov život opterećen radom, dužnostima i odgovornošću, ne bi dostajalo da se ovo

prijateljstvo održi na životu i nakon što je stekao čast Meštra. Naše je shvaćanje da u

Knechtovu životu taj Tegularius nije bio manje potreban i važan nego što su bili Designori i

pater u Mariafelsu, i da je - slično njima - i on bio element buđenja, poput otvorena prozorčića

okrenutog novim vidicima. U tom neobičnom prijatelju Knecht je, kako se nama čini, nazirao

i s vremenom prepoznao predstavnika jednog tipa koji još ne postoji osim u tome jedinom

liku preteče, naime tip Kastalca kakvim će Kastalac jednom postati ako se život Kastalije ne

bude mogao pomladiti i ojačati novim dodirima i poticajima. Tegularius je, poput većine

usamljenih genija, bio preteča. On je doista živio u jednoj Kastaliji koja još ne postoji, ali bi

sutra mogla nastati, u jednoj prema svijetu još zatvorenijoj Kastaliji koja se u svojoj

unutrašnjosti odrođuje uslijed starenja i popuštanja meditativnog ćudoređa Reda, u jednom

svijetu u kojemu je još moguć najviši uzlet duha i najdublja predanost vrhunskim vrednotama,

ali u kojoj visoko razvijena i slobodna duhovnost nema više nikakva smisla osim uživanja u

vlastitim visoko uzgojenim sposobnostima. Za Knechta je Tegularius značio u isti mah

utjelovljenje najviših kastalskih vrlina i prijeteći predznak njihove demoralizacije i propasti.

Bilo je divno i krasno što je postojao taj Fritz. Ali, pad Kastalije na carstvo snova koje bi bilo

napučeno samim Tegulariusima valjalo je spriječiti. Opasnost da do toga dođe bila je još

daleko, ali je postojala. Kastalija, koju je Knecht znao, trebalo je da još samo malo više

podigne zidove svoje otmjene izoliranosti, k tome je još samo imalo pridoći popuštanje

discipline u životu Reda i opadanje hijerarhijskog ćudoređa, pa da Tegularius više ne bude

čudak pojedinac, nego reprezentant jedne Kastalije koja se izrođuje i propada. Da postoje

mogućnosti, čak začeci i sklonost takvoj propasti, do te važne spoznaje i povoda za

zabrinutost došao bi Magister Knecht vjerojatno mnogo kasnije ili čak nikada da pokraj njega

nije živio taj budući Kastalac kojega je i tako dobro poznavao; za Knechtova budna čula on je

bio simptom i opomena, kao što bi to nekom liječniku bio prvi, od neke još nepoznate bolesti

oboljeli pacijent. A Fritz nije bio nikakav prosječan čovjek, bio je aristokrat, nadaren

u najvišem smislu. Kad bi ta, još nepoznata, u preteče Tegulariusa prvi put bjelodana, bolest

jednom počela harati i mijenjati sliku kastalskog čovjeka, kad bi Provincija i Red jednom

poprimili takav odrođeni, bolestan izgled, onda budući Kastalci ne bi bili sami Tegulariusi,

oni ne bi posjedovali njegove divne osobine, njegovu sjetnu genijalnost, njegovu blistavu

umjetničku strast, nego bi većina njih imala samo njegovu nepouzdanost, njegovu sklonost da

luta u igri, njegov nedostatak discipline i smisla za zajedništvo. Knecht je možda u trenucima

zabrinutosti imao takve mračne vizije i slutnje i jamačno je morao utrošiti mnogo truda da ih

svlada, jednako meditacijom i intenzivnijim radom.

Upravo slučaj Tegularius pruža naročito lijep i poučan primjer o načinu na koji je Knecht -

umjesto da izbjegne - nastojao svladati sve ono problematično, teško i nezdravo sa čime se

suočavao. Da nije bilo njegove budnosti, skrbi i odgojnog vodstva, ne samo da bi njegov

ugroženi prijatelj vjerojatno bio ubrzo propao, nego bi zbog njega nedvojbeno nastale

beskrajne neprilike i nezgode u naselju Igrača, kakvih je ionako bilo otkako je ovaj pripadao

eliti Igrača. Vještinu kojom je Magister znao ne samo svoga prijatelja kako-tako držati u

kolotečini, nego i primjenjivati njegove vrline u prilog Igri staklenim perlama i umnožavati ih

u plemenite svrhe, oprez i strpljenje s kojim je podnosio njegova raspoloženja i hirove i

neumorno se svladavao, pozivajući se na ono što je u Tegulariusovu biću bilo vrijedno, tome

se moramo diviti kao pravom majstorstvu u postupanju s ljudima. Bio bi, uostalom,

lijep zadatak i mogao bi nas dovesti možda do neočekivanih otkrića - a toplo bismo ga i

ozbiljno preporučili nekome od naših povjesničara Igre staklenim perlama, da se jednom

točno prouče godišnje Igre iz Knechtova vremena službe, u njihovoj stilističkoj osobenosti, te

da se izradi analiza tih dostojanstvenih i pri tom divnim dosjetkama i formulacijama blistavih

Igara, ritmički originalnih, a ipak udaljenih od bilo kakva samodopadnog majstorstva, tih

Igara za koje su temeljnji nacrt i razrada, jednako kao i upravljanje slijedom meditacija uz

njih, biti isključivo Knechtovo duhovno vlasništvo, dok je od Tegulariusa

potjecalo dotjerivanje i velikim dijelom razrada pojedinosti tehnike Igre. Te su Igre mogle biti

izgubljene, i mogle bi biti zaboravljene, a da život i djelo Josefa Knechta zbog toga ne izgubi

odviše od svoje privlačnosti i uzornosti za buduća pokoljenja. Na našu sreću, ipak se nisu

izgubile, zabilježene su i pohranjene kao i sve oficijelne Igre, i one ne počivaju samo mrtve u

Arhivu nego u predaji i danas žive dalje, novi ih studenti proučavaju i one pružaju brojne

primjere za različite tečajeve i seminare Igre. A u njima i dalje živi onaj suradnik koji bi inače

bio zaboravljen ili ne bi bio drugo do neobični, lik iz prošlosti, koji se poput sablasti javlja još

samo u anegdotama. Time što je svoga tako teško podrediva prijatelja Fritza ipak znao

naputiti na njemu primjereno mjesto i polje djelovanja, Knecht je nečim vrijednim obogatio

duhovni posjed i povijest Waldzella, a liku i uspomeni na tog prijatelja osigurao

stanovitu trajnost. Usput podsjećamo da je u svojim nastojanjima oko prijatelja veliki

odgojitelj bio potpunoma svjestan najvažnijeg sredstva za postizanje takva odgajateljskog

utjecaja. To je sredstvo bila prijateljeva ljubav i divljenje. To divljenje i ljubav, taj zanos za

Knechtovu snažnu i harmoničnu ličnost, za njegovo gospodstvo, poznavao je Magister vrlo

dobro ne samo u Fritza nego još i u mnogih drugova i učenika, i uvijek je na tome, više nego

na svojoj visokoj službenoj časti, gradio svoj autoritet i moć koje je, usprkos svojoj

dobroćudnoj i pomirljivoj naravi, imao nad vrlo mnogo ljudi. Točno je znao koliko je

djelotvorna riječ ljubezna pristupa ili priznanja, a što znači suzdržavanje ili neobraćanje

pažnje. Jedan od njegovih najrevnijih učenika pričao je, poslije mnogo vremena, kako Knecht

jednom cijeli tjedan na tečaju i na seminaru nije s njim progovorio, kao da ga nije

primjećivao, i postupao s njim kao da je zrak, te da mu je za svih godina njegova školovanja

to bila najljuća i najdjelotvornija kazna što ju je ikada doživio.

Smatrali smo ova razmatranja i osvrt na prošlost nužnima da bismo čitatelju našega

biografskog ogleda na ovom mjestu omogućili razumijevanje tih dviju suprotstavljenih

osnovnih tendencija u Knechtovoj ličnosti i - pošto je čitalac pratio naš opis do vrhunca

njegova života - da ga pripremimo na posljednje faze toga bogatog životnog puta. Te dvije

osnovne tendencije, dva pola tog života - njegov Yin i Yang, bili su težnja za očuvanjem, za

vjernošću i nesebičnim služenjem hijerarhiji i - isto tako - težnja za »buđenjem«, za

napretkom, za dohvaćanjem i shvaćanjem stvarnosti. Za vjernika i službi privržena

Josefa Knechta Red, Kastalija i Igra staklenim perlama bili su nešto sveto i nešto neprijeporno

vrijedno; za onoga koji se budio, koji je bio vidovit i prodirao naprijed, bez obzira na tu

vrijednost, to su bile već ustanovljene, izvojštene, u svojim životnim oblicima nepostojane

institucije, izložene opasnostima starenja, sterilnosti i propadanja. Njihova mu je temeljna

ideja vazda ostala nepovredivo sveta, ali je spoznao prolaznost oblika što ih je ta ideja

poprimala i smatrao je nužnim da se podvrgnu kritici. Služio je jednoj duhovnoj zajednici i

divio se njezinoj moći i smislu, ali je opasnost vidio u njezinoj sklonosti da samu sebe

smatra svrhom, da zaboravi na svoj zadatak i suradnju u sveukupnosti, u zemlji i svijetu, i da

napokon propadne u blistavom, ali na sve veću besplodnost osuđenom izdvajanju

iz cjelokupnosti života. Tu je opasnost već pomalo predosjećao u mladosti, kad je onako dugo

oklijevao i bojao se da se posve preda Igri staklenim perlama, ta mu je opasnost sve

prodornije dopirala do svijesti u diskusijama sa svećenicima, poglavito s paterom Jakobusom,

makar je onako smiono branio Kastaliju, a otkako je opet živio u Waldzellu i postao Magister

ludi, sve mu se više ukazivala u dohvatljivim simptomima, u odanom, ali od svijeta

okrenutom i čisto formalnom načinu rada mnogih službenih tijela i vlastitih službenika, u vrlo

inteligentnoj, ali oholoj stručnosti njegove waldzellske elite i naposljetku - ništa manje - u

istodobno dirljivoj i zastrašujućoj pojavi njegova Tegulariusa. Kad je završila ta teška prva

godina njegove službe, u koje vrijeme za svoj privatni život nije mogao ništa odvojiti, vratio

se svom proučavanju povijesti; prvi put se sada, otvorenih očiju, zadubio u povijest Kastalije i

došao pri tomu do uvjerenja da s njom nije onako kako se činilo u samosvijesti Provincije, da

je ona - posebice u odnosima spram vanjskog svijeta i u međusobnu djelovanju

između Provincije i života, politike i obrazovanja u zemlji - već desetljećima zahvaćena

nazadovanjem. U pitanjima školstva i obrazovanja Odgojno je poglavarstvo još imalo svoju

riječ u Saveznom vijeću, Provincija je doduše još opskrbljivala zemlju dobrim učiteljima i u

svim pitanjima učenosti imala utjecaja; ali sve je to poprimilo značaj navike i mehaničkoga.

Mladi ljudi iz raznih kastalskih elita sve su se rjeđe i manje revno javljali dobrovoljno za

školsku službu extra muros, malokad bi se još koje nadleštvo ili pojedinac u zemlji obratili za

savjet Kastaliji, čije se mišljenje u pređašnja vremena rado tražilo i saslušalo, primjerice i u

važnim sudskim raspravama. Ako bi se usporedila kastalska razina obrazovanja s onom u

zemlji, vidjelo bi se da se one nimalo ne zbližuju, štoviše, da se upravo kobno udaljuju svaka

u svom smjeru: što je kastalska duhovnost bila njegovanija, istančanija i pretjeranije uzgajana,

to je svijet bio skloniji da Provinciju ostavi po strani i - umjesto da je uzima kao nužnost i

kruh svagdašnji - da na nju gleda kao na neko strano tijelo kojim se, doduše, mogao podičiti

kao nekom starinskom dragocjenošću, kojega se trenutno ne bi baš ni odrekao, ali koje je

bolje držati na distanci i kojemu su se - bez točnog poznavanja pravog stanja - pripisivali

mentalitet, moral i samosvijest što više nisu sasvim pristajali u stvarni i djelatni život.

Zanimanje građana za život pedagoške Provincije, njihovo sudjelovanje u njezinu ustrojstvu,

napose u Igri staklenim perlama, počelo je popuštati jednako kao i suosjećanje Kastalaca sa

životom i sudbinom zemlje. Da je u tomu greška, bilo mu je odavno jasno, a što je kao Meštar

Igre staklenim perlama u naselju Igrača imao posla isključivo s Kastalcima i specijalistima, to

ga je zabrinjavalo. Odatle njegova težnja da se sve više posvećuje početničkim tečajevima,

njegova želja da ima što mlađe učenike; što su mlađi, to su s više vjere još bili povezani sa

cjelokupnošću svijeta i života, to su manje bili dresirani i specijalizirani. Često je znao

oćutjeti goruću želju za svijetom, za ljudima, za priprostim životom - ukoliko je toga još bilo,

ondje Vani u nepoznatom. Nešto od te čežnje i tog osjećaja praznine, života u

odveć razrijeđenu zraku, većina je od nas znala povremeno osjetiti, a i Odgojnom

poglavarstvu ta je teškoća znana, barem je ono od vremena do vremena tražilo načina da joj se

suprotstavi i da nedostatke izravna intenzivnijim bavljenjem tjelesnim vježbama i igrama, kao

i nizom pokušaja s raznim ručnim i vrtlarskim radovima. Ako smo ispravno zamijetili, u

novije vrijeme i u Poglavarstvu Reda postoji nagnuće da se ukinu neke odveć izvještačene

specijalnosti u znanstvenim disciplinama, i to u prilog intenzivnijem bavljenju meditacijom.

Nije potrebno biti skeptik i vidjeti samo crno, i ne mora se biti loš član Reda, da bi se

Josefu Knechtu dalo za pravo što je znatno prije nas u složenom i osjetljivom ustrojstvu naše

republike prepoznao organizam podložan starenju i umnogome potrebit obnavljanja.

Kao što spomenusmo, vidimo da se - počevši od njegove druge godine službe - opet

obratio svojim povijesnim studijama i to baveći se, uz kastalsku povijest, uglavnom čitanjem

svih onih velikih i manjih radova što ih je otac Jakobus sastavio o benediktinskom redu. Uz

gospodina Duboisa i jednog od filologa iz Keuperheima, koji je kao sekretar uvijek

prisustvovao sjednicama Poglavarstva, nalazio je prilike da i u razgovoru dade oduška tim

svojim povijesnim interesima ili prima nove poticaje, što mu je vazda bilo dobrodošlo

osvježenje i veselje. U njegovoj svakodnevnoj okolini nedostajala je, razumije se, takva

prilika, a istinsko utjelovljenje otpora te okoline spram svakog zanimanja za povijest imao je

u osobi svoga prijatelja Fritza. Pronašli smo među ostalim jedan list iz bilježnice sa zapiscima

o jednom takvom razgovoru, u kojemu je Tegularius strastveno izlagao kako je povijest

krajnje nedostojan predmet studija za Kastalca. Zacijelo se može na duhovit i zabavan, po

potrebi i na vrlo patetičan način baviti tumačenjem povijesti i filozofijom povijesti, ako je to

zabava kao i druge filozofije, on se tome uopće ne protivi ako to nekoga veseli. Ali sam

predmet, objekt te zabave, naime povijest, to je nešto tako ružno, u isti mah banalno i

đavolsko, istodobno odvratno i dosadno, da on ne shvaća kako se netko može njome baviti.

Njezin sadržaj da je isključivo ljudska sebičnost i vječito ista borba za moć, što vječito sebe

precjenjuje i glorificira, borba za materijalnu, brutalnu, životinjsku moć, dakle za nešto što se

u svijetu predočaba jednog Kastalca uopće ne pojavljuje ili pak nema ni najmanje vrijednosti.

Povijest svijeta da je izvještaj bez kraja, bez duha i napetosti, izvještaj o nasilju jačih nad

slabijima, a dovođenje prave i istinske povijesti, bezvremene povijesti duha, u vezu s tom

prastarom glupom borbom slavoljubivih za moć i častohlepnih za mjesto pod suncem, ili

nastojanje da se ona njome protumači, to je zapravo već izdaja duha, i to ga podsjeća na jednu

u devetnaestom ili dvadesetom stoljeću vrlo rasprostranjenu sektu, o kojoj mu je navodno

jednom netko pričao, a koja je posve ozbiljno vjerovala da su žrtve što su ih stari narodi

prinosili bogovima, zajedno s tim bogovima, njihovim hramovima i mitovima - isto kao i sve

druge lijepe stvari - posljedice proračunljivog viška ili manjka hrane i rada, rezultati napetosti

koja se može izračunati prema visini nadnica za rad i cijena kruha, te da su umjetnosti i

religije samo prividne fasade - takozvane ideologije - za čovječanstvo koje je zaokupljeno

isključivo glađu i žderanjem. Zabavljen tim razgovorom, Knecht je usput upitao nije li i

povijest duha, kulture i umjetnosti također povijest, i nije li ipak u nekoj vezi s ostalom

poviješću. Ne, uzviknuo je žustro njegov prijatelj, upravo to on poriče. Jer, povijest svijeta

utrka je u vremenu, trka za dobitkom, za moći, za dobrima, u kojoj sve ovisi o tome tko će

imati dovoljno snage, sreće ili podlosti da ne promaši trenutak. Djelo duha, djelo kulture ili

umjetničko djelo upravo su protivno od toga, to je uvijek proboj iz robovanja vremenu,

vijanje čovjeka iz blata njegovih nagona i njegove tromosti na jednu drugu razinu, izvan

vremena, u bezvremensko, u božansko, u posve nepovijesno i protupovijesno. Knecht ga je s

veseljem slušao i dražio ga da nastavi s takvim nimalo nedomišljatim izljevima, a potom je

mirno završio razgovor napomenom: - Svaka čast tvojoj ljubavi za duh i njegova djela! Samo,

duhovno je stvaralaštvo nešto u čemu mi ne možemo imati baš toliko udjela kao što mnogi

vjeruju. Jedan Platonov razgovor ili stavak jednog zbora Heinricha Isaaca, i sve što nazivamo

djelom duha ili umjetničkim djelom, ili objektiviranim duhom, sve su to posljedice, konačni

rezultati borbe za pročišćavanje i oslobađanje, to je - što se mene tiče, kako ti to nazivaš -

proboj iz vremena u bezvremensko, i većinom su najsavršenija ona djela u kojima se više

ništa ne da naslutiti od te borbe i lomljenja koje im je prethodilo. Velika je sreća što imamo ta

djela, i mi Kastalci živimo gotovo samo od njih, mi drukčije i nismo kreativni nego u

reproduciranju, mi neprekidno živimo u onoj onostranoj sferi bezvremenosti i bezborbenosti

što se sastoji upravo od takvih djela i koju bez njih ne bismo ni poznavali. Mi još idemo i

dalje u oduhovljavanju ili, ako hoćeš, u apstrahiranju: u našoj Igri staklenim perlama

razlažemo ta djela mudrih i umjetnika na njihove sastavne dijelove, izvlačimo iz njih stilska

pravila, oblikovne sheme i sublimirana tumačenja, te se služimo tim apstrakcijama kao da su

cigle. No, sve je to vrlo lijepo, to ti nitko ne osporava. Ali ne može svatko cijeli život disati,

jesti i piti isključivo apstrakcije. Pred onim što član waldzellske elite smatra dostojnim

zanimanja, historija ima jednu prednost: ona ima posla sa stvarnošću. Apstrakcije su čarobne,

ali ja sam za to da se mora i zrak udisati i kruh jesti.

Knecht je nekoliko puta upriličio kratke posjete bivšem Meštru glazbe. Dični starac,

kojemu su snage sad vidno bile na izmaku i koji je odavno bio posve prestao govoriti, istrajao

je do kraja u svom stanju vedre sabranosti. Bolestan nije bio, i njegova smrt zapravo nije bila

umiranje, to je bilo neprestano oslobađanje od materije, nestajanje tjelesne supstancije i

tjelesnih funkcija, dok se život sve više skupljao isključivo u pogledu njegovih očiju i blagom

ozračju upaloga staračkog lica. Za većinu stanovnika Monteporta bila je to dobro poznata i sa

strahopoštovanjem primljena pojava, a samo su malobrojni, poput Knechta, Ferromontea i

mladog Petrusa, imali prednost da nekako dožive taj sjaj zalaska i gašenje jednog čistog

i nesebičnog života. Tim malobrojnima, kad bi pripremljeni i sabrani stupili u prostoriju u

kojoj je stari Meštar sjedio u svome naslonjaču, uspijevalo bi zaci u to blago ozračje

odvajanja od postojanja, osjetiti nazočnost ušutjela savršenstva; boravili bi u tim blaženim

trenucima u kristalnoj .sferi te duše kao u okružju nevidljivih zraka, ćuteći neku nezemaljsku

glazbu, i vraćali bi se potom u svoju svakodnevicu razbistrena i okrijepljena srca, kao s

nekoga visokog planinskog vrha. Došao je dan kad je Knecht primio vijest o njegovoj smrti.

Brzo je otputovao onamo i zatekao blago preminuloga kako počiva na odru; sitno mu

lice upalo i poprimilo izraz zagonetnog znaka rune ili arabeske, neke magične figure koja se

više ne može pročitati, ali kao da se smiješi i priča o savršenoj sreći. Nad grobom je nakon

Meštra glazbe i Ferromontea govorio i Knecht. Nije govorio o mudracu koji se prosvijetlio

glazbom, ne o velikom učitelju, ne o dobroćudnom i mudrom najstarijem članu Vrhovnog

poglavarstva, govorio je samo o milosti kojom bijaše obdarena njegova starost i smrt, o

besmrtnoj ljepoti duha što se u njemu njegovih posljednjih dana objavila njegovim

drugovima.

Znamo iz više njegovih izjava da mu je bila želja opisati život bivšega Meštra, samo mu

služba nije ostavljala vremena za takav posao. Bio je navikao da svojim željama ne ugađa

mnogo. Jednome od svojih repetenata nekom je zgodom rekao: - Šteta je što vi studenti

zapravo ne znate u kakvu obilju i raskoši živite. Ali i sa mnom je bilo tako dok sam još bio

student. Studira se i radi, nema dokolice, vjeruješ da se smiješ smatrati marljivim - ali što bi

se sve moglo učiniti, što bi se sve moglo napraviti od te slobode, to jedva da slutiš. Onda

najednom dođe poziv od Poglavarstva, trebaju te, dobiješ poziv da negdje predaješ, da izvršiš

neku misiju ili obavljaš neku službu, odatle se premjestiš u neku višu i nađeš se neopazice

ulovljen u mrežu dužnosti i obveza, koja postaje sve tjesnija i gušća što se više u njoj mičeš.

Sve su to same male dužnosti, ali svaka iziskuje svoje sate, a radni dan ima mnogo više

dužnosti nego sati. Dobro je tako, ne treba da bude drukčije. Ali kad se između predavaonice,

arhiva, tajništva, ureda, sjednica i službenih putovanja na čas sjetiš one slobode koju si

posjedovao i izgubio, slobode neobavezna rada i neograničenih, zamašnih studija, tada u

jednom trenutku možeš silno čeznuti za njom i zamišljati: kad bi je još jednom posjedovao,

dokraja bi uživao u radostima i mogućnostima što ih ona pruža.

Imao je vrlo istančan osjećaj da prosudi koji je od njegovih učenika i službenika pogodan

za službu u hijerarhiji, za svaki zadatak i svako mjesto birao je ljude oprezno, pa svjedodžbe i

karakteristike, u kojima je o njima vodio zabilješke, pokazuju veliko pouzdanje u

ocjenjivanju, koje je uvijek polazilo u prvom redu od ljudskih odlika i karaktera. Ondje gdje

je valjalo prosuditi o nekoj teškoj naravi i s njom postupiti, rado se i od njega tražio savjet.

Bio je tu, primjerice, onaj student Petrus, posljednji đak-miljenik bivšeg Meštra glazbe. Taj je

mladić, jedan od onih tihih fanatika, posve dobro do kraja ustrajao u svojoj neobičnoj ulozi

družbenika, njegovatelja i obožavatelja štovanoga starca. A kad se smrću bivšeg Magistra ta

uloga prirodno okončala, zapao je isprva u stanje melankolije i žalosti, što su svi razumjeli i

neko vrijeme trpjeli, ali simptomi toga stanja ubrzo su ozbiljno zabrinuli tadašnjega glavara

Monteporta, Meštra glazbe Ludwiga. Petrus je naime uporno želio i dalje ostati na stanu u

onom paviljonu u kojemu je preminuli proveo svoju starost; čuvao je tu kućicu, održavao

namještaj i raspored mučno točno u onom istom stanju, a posebice je sobu, u kojoj je pokojnik

boravio i umro, s naslonjačem, samrtničkom posteljom i čembalom, smatrao nepovredivom

svetinjom, nad kojom on mora bdjeti, te je uz pretjerano čuvanje tih relikvija znao samo za još

jednu brigu i obvezu: njegovanje groba u kojemu počiva njegov voljeni meštar. Držao se

pozvanim da svoj život posveti trajnom kultu pokojnika na tim spomen-mjestima, da ih poput

sluge u hramu čuva kao svetišta i možda dočeka da postanu mjestima hodočašća. U prvim

danima nakon pogreba posve se suzdržao od jela, a potom se ograničio na one oskudne i

rijetke obroke kakvima se zadovoljavao Meštar u posljednje vrijeme; činilo se kao da je tako

naumio naslijediti veleštovanoga i umrijeti za njim. Kako nije u tome dugo izdržao,

poprimio je držanje kojim se - kao upravitelj kuće i groba - imao dokazati i ostati vječni

kustos tih spomen-mjesta. Iz svega je jasno proizlazilo da taj mladić - ionako svojeglav i

već dugo uživalac njemu privlačna zasebnog položaja - svakako želi zadržati taj izdvojeni

položaj i ne kani se vratiti u službu svakidašnjice, za koju se u potaji vjerojatno više nije

osjećao doraslim. »Onaj Petrus, uostalom, koji je bio dodijeljen bivšem Meštru, malo je

poludio«, piše kratko i hladno na jednoj Ferromonteovoj karti.

Razumije se da se student glazbe u Monteportu nije nimalo ticao waldzellskog Magistra,

ovaj za nj nije bio odgovoran i bez sumnje nije osjećao potrebu da se miješa u poslove

Monteporta i time samo umnoži vlastiti posao. Ali nesretni Petrus, kojega su na silu morali

udaljiti iz njegova paviljona, nije se dao umiriti, a u stanju odvojenosti i otuđenja od stvarnosti

- u koje je u svojoj žalosti i smetenosti sve više zapadao - nije mogao biti podvrgnut onim

mjerama koje su inače primjenjivane u slučajevima kršenja discipline. Budući da je njegovim

pretpostavljenima bila poznata Knechtova blagonaklonost prema njemu, iz kancelarije Meštra

glazbe upućena je Knechtu molba za savjet i intervenciju, a dotle su nepokornoga, privremeno

ga proglasivši bolesnim, držali pod paskom u jednoj sobi bolesničkog odjeljenja. Knecht se

nije baš rado upustio u taj mučni problem, ali, pošto je dobro razmislio i odlučio da pokuša

pomoći, uzeo ga je čvrsto u svoje ruke. Ponudio se da pokusno Petrusa uzme k sebi, uz uvjet

da s njim postupe posve kao da je zdrav i puste ga da sam putuje; priložio je za mladića kratak

ljubezni poziv kojim ga je zamolio, ukoliko ondje nije prijeko potreban, da ga nakratko

posjeti, i naznačio mu da se od njega nadaju različitim obavještenjima o posljednjim

trenucima bivšeg Meštra glazbe. Monteportski liječnik pristao je oklijevajući, studentu

su uručili Knechtov poziv i - kao što je ovaj ispravno predmnijevao, da onome koji je čvrsto

zaglibio u svojoj mučnoj situaciji ništa neće biti milije i ugodnije nego da se brzo udalji s

poprišta svojih nevolja - Petrus se ubrzo izjasni da je voljan putovati, prihvati napokon bez

nećkanja jedan pravi obrok, primi putnu ispravu i krene. U Waldzell je stigao u razmjerno

dobru stanju, njegovo su neraspoloženje i smušenost prema Knechtovim nalozima

ondje ignorirali i smjestili ga među goste Arhiva; vidio je da s njim ne postupaju ni kao da bi

imao biti kažnjen ni kao s bolesnikom ili bilo kakvom iznimkom, i nije bio toliko bolestan da

ne bi znao cijeniti tu ugodnu atmosferu i iskoristiti mogućnost vraćanja u život što mu bijaše

ponuđena. Pričinjao je doduše u više tjedana tamošnjeg boravka dovoljno briga Magistru, koji

mu je zadavao zadatke posredstvom neprestano nadgledana prividnog upošljavanja sa

zapiscima o posljednjim glazbenim vježbama i studijama njegova Meštra, i uz to nastojao da

ga sustavno zadržavaju u Arhivu zaokupljajući ga sitnim pomoćničkim uslugama; molili su

ga, ukoliko mu vrijeme dopušta, da malo pripomogne, jer su upravo pretrpani poslom a

nedostaje im pomoćnog osoblja. Ukratko, posrnulom su pomagali da nanovo pronađe svoj

put, a tek kad se smirio i pokazao spremnost da se prilagodi, počeo je Knecht u kratkim

razgovorima i neposredno na nj odgojno utjecati i dokraja ga oslobađati zablude da je kult

idola s pokojnikom nešto sveto i u Kastaliji moguće. Budući da, međutim, nije mogao

prevladati svoj strah od povratka u Monteport, kad su zaključili da je izliječen, pribavili su mu

poziv da prihvati mjesto pomoćnika učitelja glazbe u jednoj od nižih elitnih škola, a ondje se i

dolično ponašao.

Dalo bi se navesti još mnogo primjera Knechtove odgojne i duševno-liječničke djelatnosti,

i nije mali broj mladih studenata koji su se slično, uz pomoć blage sile njegove ličnosti,

priklonili življenju u pravom kastalskom duhu, kao nekoć i sam Knecht zahvaljujući Meštru

glazbe. Svi nam ti primjeri ne govore o Meštru Igre kao o nekoj iole problematičnoj naravi,

sve su to svjedočanstva o zdravlju i ravnoteži. Samo ta nastojanja veleštovanoga, s toliko

ljubavi da pomogne nestaloženima i ugroženima kakvi bijahu Petrus ili Tegularius, ukazuju

na osobitu budnost i istančanost čula za takve bolesti ili poremećaje kastalskog čovjeka, na

pozornost - koja se od prvog buđenja više nikad nije smirila ili uspavala - usmjerenu prema

problemima i opasnostima što ih je sadržavao sam kastalski život. Njegova je bistra i smiona

narav bila daleko od toga da iz lakomislenosti i udobnosti previdi te opasnosti, kao što

jamačno radi većina naših sugrađana, i vjerojatno nikad nije provodio taktiku većine svojih

drugova u Poglavarstvu - koji doduše znaju za postojanje tih opasnosti, ali u načelu postupaju

kao da ih nema. On ih je vidio i prepoznao, ili barem neke od njih, a njegovo poznavanje

kastalske pretpovijesti pridonijelo je da mu se život između tih opasnosti ukaže kao borba i da

u toj ugroženosti potvrđuje i voli taj život, dok je velik broj Kastalaca svoju zajednicu i

život u njoj shvaćao samo kao neku idilu. Također mu je iz djela patera Jakobusa o

benediktinskom redu bila bliska predodžba Reda kao militantne zajednice, a pobožnost kao

stanje borbenosti. »Nema - rekao je jednom - plemenita ni uzvišena života bez poznavanja

đavla i demona i bez neprekidne borbe protiv njih.«

Izrazita prijateljstva među nosiocima najviših časti u nas su vrlo rijetka, pa se i ne čudimo

što Knecht u prvim godinama službe nije ni s jednim od svojih kolega gajio takve odnose.

Veliku je naklonost osjećao spram klasičnog filologa u Keuperheimu i duboko poštovanje za

Poglavarstvo Reda, ali je u toj oblasti sve osobno i privatno gotovo posve isključeno i

objektivirano, tako da je izvan službena suradništva jedva moguće ozbiljno zbližavanje

i prijateljstvo. Pa ipak, on je i to morao doživjeti.

Tajni arhiv Odgojnog poglavarstva ne stoji nam na raspolaganju; o Knechtovu držanju i

sudjelovanju na tim sjednicama i za vrijeme glasanja znamo samo ono što se može zaključiti

iz njegovih povremenih izjava prijateljima. Čini se da na tim sjednicama nije baš bio postojan

u svojoj šutljivosti kao u prvo vrijeme službe, ali da je ipak tek malokad nastupao kao

govornik, osim kad je sam nešto predlagao ili zahtijevao. Zanimljivo je kako je brzo usvojio

konvencionalni ton ophođenja što vlada na vrhu naše hijerarhije, te kako se s lakoćom, kićeno

i domišljato znao služiti tim oblicima. Kako je poznato, vrhovi naše hijerarhije, Magistri i

ljudi iz Poglavarstva Reda međusobno saobraćaju ne samo brižljivo njegovanim

ceremonijalom, nego među njima, ne znamo otkada, vlada i neka sklonost, tajni propis ili

pravilo igre, da se služe to strože i to pomnije dotjeranom učtivošću što je veće neslaganje

mišljenja i što je važnije sporno pitanje o kojemu se izjašnjavaju. Vjerojatno ta od davnine

naslijeđena uljudnost, uz druge moguće funkcije, ponajprije ima ulogu zaštitne mjere:

najuljudniji mogući ton rasprave ne samo što priječi sudionike rasprave da se ponesu strašću i

pomaže im da zadrže dolično držanje, nego osim toga brani i štiti i čast Reda i samog

Poglavarstva, obavija ih plaštovima obrednoga i velovima svetoga, pa tako to umijeće

izmjenjivanja udvornosti, što ga studenti često ismijavaju, ima svoj pravi smisao. Prije

Knechtova vremena njegov je prethodnik, Magister Thomas von der Trave, bio naročito

cijenjeni majstor te vještine. Knecht se zapravo ne može nazvati njegovim nasljednikom u

tomu, a još manje oponašateljem, on je više bio učenik Kineza, njegova je udvornost bila

manje zaoštrena i prožeta ironijom. Ali među kolegama slovio je i on kao čovjek kojega je

teško nadmašiti u uljudnosti.

JEDAN RAZGOVOR

U našem smo pokušaju stigli do mjesta na kojemu našu pažnju potpuno zaokuplja razvojni

smjer kojim je krenuo Meštrov život njegovih posljednjih godina i doveo ga do rastanka od

službe i Provincije, do njegova prijelaza u jedan drugi životni krug i do njegova svršetka. Iako

je do samog oproštaja uzorno odano upravljao svojom službom i do posljednjeg dana uživao

ljubav i povjerenje svojih đaka i suradnika, odustat ćemo od nastavka našeg opisivanja

njegova obavljanja službe sada kad vidimo da se u svojoj nutrini zamorio tom službom i

okrenuo drugim ciljevima. Bio je prešao cijeli krug mogućnosti što ih je ta služba pružala

razviću njegovih snaga, i stigao je do one točke s koje veliki napuštaju put nasljeđa i

pokornog podređivanja, te moraju - uzdajući se u one najviše, neizrazive moći - pokušati

nešto novo, još nezacrtano i nedoživljeno, i za to moraju snositi odgovornost.

Kad je toga postao svjestan, pažljivo je i trijezno preispitao svoj položaj i svoje mogućnosti

da ga izmijeni. Bio je u neuobičajeno ranoj dobi dostigao vrhunac onoga što nadaren i

ambiciozan Kastalac može zamisliti kao poželjno i stremljenja vrijedno, a tamo nije dospio

pomoću ambicije i napora, nego bez nastojanja i bez hotimična prilagođivanja, gotovo protiv

svoje volje, jer bi njegovim željama bio više odgovarao neki nezapažen, samostalan učenjački

život koji ne bi bio podložan službenim obvezama. Uzvišena dobra i pogodnosti koje su mu s

čašću pale u dio nije sve jednako visoko cijenio, a neke od tih odlika i povlastica činile su mu

se nemile već nakon kratka vremena službe. Naročito je sudjelovanje u političkim i

administrativnim poslovima Vrhovnog poglavarstva oduvijek ćutio kao teret, a da se zato tim

poslovima nije nipošto manje savjesno posvećivao. Čak i ona prava, najznačajnija i

jedinstvena dužnost njegova položaja, da stvara najbolji odabir savršenih Igrača staklenim

perlama, koliko god mu je znala pričinjati radost i koliko god su se ti izabranici

ponosili svojim Meštrom, s vremenom mu je postala više breme nego veselje. Ono u čemu je

nalazio veselje i zadovoljstvo bilo je poučavanje i odgajanje, i pri tom je stekao spoznaju da

su mu radost i uspjeh to veći što su učenici mlađi, pa je smatrao nedostatkom i žrtvom što mu

služba ne pripušta već djecu i dječake, nego tek mladiće i odrasle. Bilo je još drugih

razmatranja, iskustava i spoznaja koje su ga u tijeku godina njegova magistrata navele da se

kritički postavi prema vlastitoj djelatnosti i raznim okolnostima u Waldzellu, odnosno, da

svoju službu smatra velikom preprekom za razvoj svojih najboljih i najplodnijih sposobnosti.

Ponešto nam je od toga poznato, a ponešto samo nagađamo. Ostavit ćemo po strani i pitanje je

li Magister Knecht u svojoj težnji da se oslobodi tereta službe, u želji za manje uglednim, ali

intenzivnijim poslom, bio doista u pravu sa svojom kritikom stanja u Kastaliji, valja li

ga smatrati unapređivačem i smionim borcem ili nekakvim buntovnikom ili čak odmetnikom;

i to ćemo ostaviti po strani, o tom se pitanju govorilo više nego dovoljno. Spor oko toga na

neko je vrijeme bio podijelio Waldzell, čak cijelu Provinciju, na dva tabora i još nije posve

zanijemio. Premda se izjašnjavamo kao zahvalni štovatelji velikog Meštra, nećemo zauzeti

stav u tom pitanju; sinteza tog sukoba mišljenja i sudova o osobi i životu Josefa

Knechta odavno se već oblikuje. Ne bismo htjeli suditi ili obraćati, nego po mogućnosti

istinito ispripovjediti priču o svršetku našega dičnog Meštra. Samo to zapravo nije priča,

prije bismo je nazvali legendom, odnosno izvješćem u kojemu su pomiješane prave obavijesti

s pukim glasinama kakve upravo kolaju među nama potomcima u Provinciji, slijevajući se iz

bistrih i mračnih izvora u jednu struju.

U vrijeme kad se Josef Knecht već počeo baviti mišlju da bi se mogao pozabaviti

traženjem nekog puta u slobodu, nenadano je sreo jednu nekoć blisku, odonda

napola zaboravljenu osobu iz svoje mladosti, Plinija Designorija. Taj negdašnji đak-gost, sin

stare i za Provinciju zaslužne obitelji, utjecajan i kao poslanik i kao politički pisac, pojavio se

jednog dana iznenada u službenom svojstvu u Vrhovnom poglavarstvu Provincije. Bila je

naime, kao svakih nekoliko godina, imenovana nova vladina komisija za nadzor kastalskog

budžeta, i Designori je postao jednim od članova te komisije. Kad je prvi put nastupio u

tom svojstvu, a to je bilo na jednoj sjednici u zgradi Poglavarstva Reda u Hirslandu, bio je

nazočan i Meštar Igre staklenim perlama; Josefa se taj susret snažno dojmio i nije ostao bez

posljedica, ponešto o tome znamo od Tegulariusa, a zatim i od samog Designorija, koji u tom

ne posve razjašnjivu razdoblju Knechtova života ubrzo opet postaje njegov prijatelj, čak

najprisniji. Kod onoga prvog susreta, nakon mnogih desetljeća zaborava, najavljivač je kao

obično Magistrima predstavio gospodu iz novoosnovane državne komisije. Kad je naš

Magister čuo ime Designori, bio je iznenađen, gotovo posramljen, jer nije na prvi

pogled prepoznao svoga druga iz mladosti, kojega već godinama ne bijaše vidio. Kad mu je,

odričući se oficijelnog naklona i službena pozdrava, prijateljski pružio ruku, gledao mu

je pažljivo u lice i pokušavao proniknuti koje su mu to promjene onemogućile prepoznavanje.

I za vrijeme sjednice pogled mu je često počivao na tome nekoć tako poznatu licu. Designori

mu se, uostalom, obraćao sa vi i titulom Magistra, i on ga je dvaput morao moliti dok se ovaj

odlučio da se služi starim načinom i da ga opet oslovi sa ti.

Knecht je poznavao Plinija kao živahna i vedra, razgovorljiva i blistava mladića, kao

dobrog đaka i ujedno mladoga svjetskog čovjeka, koji se osjećao nadmoćan spram mladih

Kastalaca kojima je svijet bio tuđ, i kojega je često zabavljalo da ih izaziva. Možda nije bio

bez taštine, ali je bio otvorene naravi, bez sitničavosti, za većinu vršnjaka zanimljiv, privlačan

i ljubezan, nekima čak sjajan zbog lijepe pojave, sigurna nastupa i onoga daha tuđine što ga

je obavijao kao hospitanta i dijete svijeta. Pri kraju svoga studentskog razdoblja Knecht ga

bijaše sreo poslije mnogo godina, i tada mu se učinio površnijim i grubljim i kao da je izgubio

svoj prijašnji čar. i on se bio u njemu razočarao. Sad mu je izgledao opet posve drukčiji.

Činilo se prije svega kao da je potpuno ostavio ili izgubio svoju mladost i vedrinu, svoju

razgovorljivost, volju za oporbu i razmjenu mišljenja, svoju aktivnu, privlačnu, prema

vanjskome okrenutu narav. Kao što pri susretu nije svratio pozornost negdašnjeg prijatelja na

se i nije ga prvi pozdravio, kao što ni nakon prozivanja njihovih imena Magistra nije

oslovio sa ti i tek je sa skanjivanjem prihvatio njegov prijedlog da to učini, tako je i u njegovu

držanju, njegovu pogledu i načinu govora, u crtama njegova lica i u kretnjama negdašnja

nametljivost, otvorenost i poletnost ustupila mjesto nekoj prigušenosti ili potištenosti, kao da

se štedi ili suspreže, nečim zarobljen ili u grču, ili možda samo umoran. U tomu se ugušio i

izgubio njegov mladenački čar, ali isto tako i crte površnosti i odveć grube svjetovnosti, nije

više bilo ni njih. Cijeli se čovjek sada doimao kao obilježen izrazom patnje, napose njegovo

lice, dijelom satrto, dijelom oplemenjeno. I dok je Meštar Igre staklenim perlama pratio

pregovore, dio njegove pozornosti ostao je na toj pojavi i silio ga da razmišlja koja bi to vrsta

patnje mogla biti što je tako ovladala tim živahnim, lijepim čovjekom vesele ćudi, koja ga je

tako obilježila. Činilo mu se da to mora biti neka strana, njemu nepoznata muka i, što se

više predavao tom ispitivačkom razmišljanju, to je više u svojoj naklonosti i suosjećaju ćutio

da ga nešto privlači k patniku, u toj se sućuti i ljubavi javljao neki tihi predosjećaj kao da je u

mladosti tom prijatelju tako tužna lika ostao nešto dužan, kao da mu mora još dati neku

zadovoljštinu. Pošto je o razlogu Pliniove tuge postavio neke pretpostavke, pa ih potom opet

odbacio, došao je na pomisao: patnja na tom licu nije obična podrijetla, to je neka plemenita,

možda tragična patnja, i njezin je izraz u Kastaliji nepoznata roda; sjetio se da je sličan izraz

znao povremeno vidjeti na licima ljudi iz svijeta, na onim nekastalskim licima, ali, dakako,

nikada tako snažan i tako zanimljiv. Sa slika ljudi iz prošlosti poznavao je nešto slično, sa

slika nekih učenjaka ili umjetnika, s kojih se mogla otčitati neka dirljiva, napol boležljiva,

napol sudbinska tuga, samotnost i bespomoćnost. Za Magistra, koji je posjedovao toliko

umjetničke tankoćutnosti za tajne izraza i tako budan odgajateljski osjećaj za ljudsku narav,

postojala su već odavno stanovita obilježja fizionomije, u koja se instinktivno uzdao, a da

od toga nije pravio neki sustav; tako je za nj, na primjer, postojala posebna kastalska i

posebna svjetska vrsta smijeha, smiješka i vedrine, pa isto tako i posebna vrsta patnje i tuge.

Vjerovao je da na Designorijevu licu sad prepoznaje tu svjetsku tugu, i to tako jako i čisto

izraženu kao da je tom licu dano da bude zastupnik mnogih i da tajnu patnju i bol mnogih

učini vidljivom. To ga je lice uznemirilo i ganulo. Doimalo ga se ne samo to što je njegov

izgubljeni prijatelj iz svijeta poslan ovamo i da Plinio i Josef - kao nekoć u njihovim đačkim

govorničkim bitkama - sada doista zastupaju svijet odnosno Red, nego mu se još značajnije i

još simboličnije činilo to što ovaj put u tom samotnu i tugom zasjenjenu licu svijet u Kastaliju

nije odaslao svoj smijeh, svoje životno veselje, svoju radost zbog moći i svoju grubost, nego

svoju nevolju i patnju. I to mu je dalo misliti i nije mu bilo nemilo što ga je Designori, čini

se, više izbjegavao nego tražio i predao mu se i otvorio tek polako i uz veliko opiranje. Inače,

taj njegov školski drug, sam odgojen u Kastaliji, u svojoj za Kastaliju tako važnoj komisiji

nije bio nimalo težak, mrzovoljan ili zlonamjeran član, kakve je Kastalija već znala doživjeti,

nego je bio jedan od štovatelja Reda i zaštitnika Provincije, za koju je mogao činiti različite

usluge, a to je Knechtu, dakako, bilo od pomoći. Designori se, naravno, već prije mnogo

godina bijaše odrekao Igre staklenim perlama.

Ne bismo znali točnije opisati način na koji je Magister postupno uspio ponovo steći

prijateljevo povjerenje; svaki od nas, koji pozna Meštrovu mirnu vedrinu i ljupku uljudnost,

može to zamisliti na svoj način. Knecht nije popuštao u nastojanju oko Plinija, a tko bi se

mogao trajno opirati kad je on nešto ozbiljno naumio?

Naposljetku, nekoliko mjeseci nakon toga prvog ponovnog susreta, Designori je prihvatio

njegov u više navrata ponavljani poziv da ga posjeti u Waldzellu, i njih dvojica pođoše

jednoga oblačnog i vjetrovitog jesenjeg popodneva, kroz krajolik što se neprestance mijenjao

između svjetla i sjene, u susret mjestima svoga đakovanja i drugovanja; Knecht opušteno

vedar, a gost mu i pratilac tih, ali nemiran, nalik pustim poljima između sunca i sjene, trzajući

se između radosti ponovnog viđenja i tuge otuđenja. U blizini naselja siđoše i krenuše dalje

pješice starim putima kojima su išli zajedno kao đaci, te se sjetiše mnogih drugova i učitelja i

mnogih razgovora što su ih onomad vodili. Designori je ostao jedan dan Knechtu u gostima;

Knecht mu je obećao omogućiti da kao gledalac cijeli dan prati sve njegove službene

djelatnosti i poslove. Na kraju toga dana - gost je namjeravao otputovati sutradan u rano jutro

- sjedili su zajedno u Knechtovoj dnevnoj sobi, opet prisni gotovo kao nekoć. Dan u kojemu

je iz sata u sat imao prilike motriti Meštra i njegov rad snažno se dojmio stranca. Te se večeri

između njih vodio razgovor koji je Designori odmah nakon povratka kući zapisao. Ako

djelomice i sadrži što nevažno i prekida naš trijezni prikaz na način koji će možda zasmetati

nekog čitatelja, priopćili bismo ga ipak onako kako ga je ovaj zapisao.

- Imao sam na umu mnogo toga da ti pokažem - rekao je Magister - a ipak nisam na sve

dospio. Primjerice moj lijepi vrt; sjećaš li se još »Meštrova vrta« i onoga što je Magister

Thomas sadio? - da, i još mnogo toga. Nadam se da će još i tomu doći dan i čas. Ipak si od

jučer mogao provjeriti razne uspomene i dobio si neku predodžbu o mojim službenim

dužnostima i izgledu moje svakodnevice.

- Na tomu sam ti zahvalan - rekao je Plinio. - Što je zapravo vaša Provincija i koje

neobične i velike tajne sadrži, počeo sam tek danas opet naslućivati, iako sam za svih godina

nedolaženja mnogo više mislio na vas nego što bi ti pretpostavio. Danas si mi dao uvida u

svoju službu i svoj život, Josefe, nadam se da to nije posljednji put i da ćemo još često

govoriti o tome što sam tu vidio i o čemu danas još ne mogu govoriti. Osim toga, svjestan

sam da tvoje povjerenje i mene obvezuje i da te morala čuditi moja dosadašnja zatvorenost.

No, i ti ćeš mene jednom posjetiti i vidjeti gdje prebivam. Za danas ti mogu samo malo o

tome pripovijedati, tek toliko da opet budeš upućen o meni, a makar me postidjela i bila nalik

nekoj kazni, i meni će ispovijed donijeti i neko olakšanje.

Ti znaš, potječem iz stare obitelji, zaslužne za našu zemlju i sprijateljene s vašom

Provincijom, iz konzervativne obitelji zemljoposjednika i viših činovnika. Ali vidiš, već tim

jednostavnim podatkom postavlja se jaz koji me dijeli od tebe. Ja kažem »obitelj« i time

mislim reći nešto jednostavno, samo po sebi razumljivo i jednoznačno, a je li tako? Vi iz

Provincije imate svoj Red i svoju hijerarhiju, ali nemate obitelji, ne znate što je obitelj, krv i

podrijetlo, i nemate pojma o tajnim i silnim čarima i moćima onoga što nazivamo obitelj. Ali,

tako je u biti jamačno i s većinom riječi i pojmova kojima se može izraziti naš život: većina

onih, koji su za nas važni, za vas nisu, mnogi su vam naprosto nerazumljivi, a drugi opet

vama znače nešto posve drugo nego nama. I onda treba da jedni s drugima razgovaramo!

Vidiš, kad ti sa mnom govoriš, to je kao da mi govori neki stranac, ali ipak stranac čiji sam

jezik u mladosti učio i sam govorio, razumijem većinu toga. Obratno, međutim, nije isto: kad

ja tebi pričam, onda ti slušaš jedan jezik u kojemu su ti izrazi tek napola poznati, a nijanse

i titraji posve nepoznati, ti slušaš priče iz jednog ljudskog života, iz jednog oblika postojanja

koji nije tvoj; čak i ako te zanimaju, većina ti ostaje strana i u najboljem slučaju napol

razumljiva. Sjećaš li se naših silnih rasprava i razgovora dok smo bili đaci; što se mene tiče, to

je bio samo pokušaj, jedan od mnogih, da svijet i jezik vaše Provincije uskladim sa svojim. Ti

si bio najotvoreniji, najvoljniji i najčestitiji od svih s kojima sam ikada takvo što pokušao; ti si

se srčano zalagao za kastalska načela, ali pri tom nisi bio ravnodušan prema mojemu

drukčijem svijetu i njegovim načelima, a kamoli da ih prezireš. Tada smo se bili prilično

zbližili. Ali, na to ćemo se još poslije vratiti.

Kako je načas zamišljeno ušutio, Knecht mu oprezno reče: - Nije ipak veliko zlo u tome

što se nešto ne može razumjeti. Dakako, dva naroda i dva jezika nikad se neće moći tako

razumljivo i tako prisno jedan drugome povjeriti kao dva pojedinca koji pripadaju istoj naciji i

jeziku. Ali to nije razlog da odustanu od razumijevanja i komuniciranja. Između sunarodnjaka

i pripadnika istog jezika također postoje prepreke koje ometaju potpunu komunikaciju i

potpuno uzajamno razumijevanje, ograde što proizlaze iz odgoja, obrazovanja, sklonosti,

individualnosti. Može se tvrditi da je svaki čovjek na svijetu u načelu kadar sporazumjeti se sa

svakim drugim, i može se tvrditi da na svijetu uopće nema dvojice ljudi između kojih ono

pravo, potpuno i prisno komuniciranje i razumijevanje ne bi bilo moguće - obje su tvrdnje

jednako istinite. To su Yin i Yang, Dan i Noć, jedno i drugo su u pravu, na jedno i drugo valja

se povremeno podsjetiti, i dajem ti za pravo utoliko što i ja, naravno, ne vjerujem da ćemo se

nas dvojica ikada moći dokraja i potpuno razumjeti. Uzmimo da si ti Zapadnjak, a ja Kinez,

da govorimo različite jezike, pa ipak ćemo, ako imamo dobru volju, jedan drugome

moći mnogo toga priopćiti, a izvan točno priopćivoga moći ćemo jedan o drugome mnogo

toga odgonetati i naslutiti. Svakako, to ćemo pokušati.

Designori kimne i nastavi: - Ponajprije hoću ispripovjediti ono malo što moraš znati da bi

dobio neku predodžbu o mojoj situaciji. Dakle, tu je najprije obitelj, vrhovna sila životu

mladog čovjeka, priznavao je on ili ne. S njom sam dobro izlazio na kraj dok sam bio

hospitant vaših elitnih škola. Za školske godine imao sam dobro utočište kod vas, a za

praznika su me kod kuće častili i mazili, bio sam jedini sin. Majku sam volio nježnom, gotovo

strastvenom ljubavlju, rastanak od nje bio je jedina bol koju bih oćutio pri svakom odlasku. S

ocem sam imao nešto hladniji, ali prijateljski odnos, barem u onim dječačkim i mladenačkim

godinama koje sam proveo kod vas; on je bio stari štovatelj Kastalije i ponosio se time što se

odgajam u elitnim školama i što sam upućen u nešto tako uzvišeno kao što je Igra staklenim

perlama. Ti praznički boravci kod kuće često su bili doista veseli i svečani, obitelj i ja

poznavali smo se tako reći još samo u svečanim odijelima. Ponekad, dok sam tako odlazio na

praznike, žalio sam vas koji ste ostajali što uopće ne znate za takvu sreću. Ne moram o onom

vremenu mnogo govoriti, ti si me poznavao bolje nego itko drugi. Bio sam gotovo Kastalac,

nešto sam više volio svijet, bio možda malo grublji i površniji, ali pun sretne obijesti, poleta i

oduševljenja. To je bilo najsretnije razdoblje mog života, što tada, dakako, nisam slutio,

jer sam sreću i vrhunac svog života očekivao od budućnosti, kad me otpuste iz vaše škole i

kad se vratim kući da uz pomoć u vas stečene nadmoćnosti osvojim taj svijet. Umjesto toga,

nakon rastanka od tebe, za mene je počeo sukob koji traje i danas, sukob u kojemu nisam

ostao pobjednik. Jer, domovina u koju sam se vratio više se nije sastojala samo od moje

očinske kuće i uopće nije čekala da me primi u naručaj i da mi prizna moju waldzellsku

otmjenost, a i u samoj su očinskoj kući ubrzo došla razočaranja, poteškoće i nesklad. Trebalo

mi je neko vrijeme da to primijetim, dugo sam bio zaštićen svojim naivnim

povjerenjem, svojom dječačkom vjerom u sebe i u svoju sreću, a i onim moralom Reda što

sam ga od vas sa sobom ponio, i navikom meditiranja. Kakvo je tek razočaranje i otrežnjenje

donijelo sveučilište na kojemu sam htio studirati političke predmete! Ton ophođenja među

studentima, razina njihova općeg obrazovanja i njihove društvenosti, ličnosti mnogih

nastavnika, koliko su se razlikovali od onoga na što sam se u vas bio navikao! Sjećaš li se

kako sam nekoć branio naš svijet u odnosu na vaš i kako sam znao prilično pretjerati u

hvaljenju neiskvarena, naivnog života? Ako je išta zavrijedilo kaznu, prijatelju, za to sam

odista teško kažnjen. Jer taj naivni, nedužni nagonski život, ta djetinja i nepatvorena

genijalnost naivnoga valjda postoji negdje drugdje, možda u seljaka ili obrtnika ili gdje već,

ali meni nije uspjelo da je negdje zamijetim ili da u njoj sudjelujem. Sjećaš li se, također,

kako sam kritizirao preuzetnost i nadmenost Kastalaca, te umišljene i razmažene kaste s

njezinim kastinskim duhom i elitskom ohološću. Eto, ljudi od svijeta nisu se ništa manje

ponosili svojim lošim manirama, svojim siromašnim znanjem, svojim grubim

glasnim humorom i svojim glupo lukavim ograničavanjem na praktične sebične ciljeve, nisu

se u svojoj ograničenoj prirodnosti smatrali manje dragocjeni, boguugodni i manje odabrani

nego što je ikad mogao zamisliti i najafektiraniji waldzellski uzor-đak. Ismijavali su me ili me

tapšali po ramenu, ali su mnogi na ono strano - ono kastalsko u meni - odgovarali otvorenom,

očiglednom mržnjom kakvu gaji svako prostaštvo spram otmjenosti i koju sam bio spreman

primiti kao znak odlikovanja.

Designori napravi kratku stanku i pogleda Knechta, pitajući se ne zamara li ga. Pogled mu

se susretne s prijateljevim i nađe u njemu izraz duboke pozornosti i prijaznosti, što mu je

godilo i umirilo ga. Vidio je da se ovaj. posve predao toj ispovijedi, nije slušao kao da sluša

neko brbljanje ili čak zanimljivu priču, nego onako isključivo i predano kako se znao

usredotočiti dok je meditirao, a pri tom je u pogledu imao izraz čiste, srdačne

dobrohotnosti koja je bila tako dirljiva, činila se tako srdačna i gotovo djetinja da ga je

pomalo začudilo što taj izraz vidi na licu istog čovjeka čijem se složenom dnevnom radu,

mudrosti i autoritetu toga cijelog dana toliko divio. Nastavio je s olakšanjem.

- Ne znam je li moj život bio beskoristan i puki nesporazum ili ima neki smisao. Ako ima

smisao, onda bi on vjerojatno bio u tome što je jedanput jedan pojedinac, jedan istinski čovjek

našega vremena vrlo jasno i vrlo bolno spoznao i iskusio koliko se Kastalija udaljila od svoje

matične zemlje, ili, što se mene tiče, obratno: koliko se jako naša zemlja otuđila i iznevjerila

svojoj najplemenitijoj Provinciji i njezinu duhu, koliki je jaz u našoj zemlji između duše i

tijela, između ideala i zbilje, kako se malo poznaju i žele poznavati. Ako sam u životu imao

neki zadatak i neki ideal, bilo je to da od svoje osobe načinim sintezu tih dvaju načela, da

budem posrednik među njima, tumač i pomiritelj. Pokušao sam i promašio. A kako ti,

uostalom, ne mogu ispričati cijeli svoj život, a ti i ne bi mogao sve razumjeti, predočit ću ti

samo jednu od situacija u kojima se ogledao moj neuspjeh. Teškoće u ono vrijeme kad

sam počeo studirati na sveučilištu nisu bile toliko u tome što sam morao izlaziti na kraj s

neprijateljstvom i zanovijetanjem koje me dopalo kao Kastalca, uzor-dječaka. Onih nekoliko

mojih drugova, za koje je moje elitno školovanje značilo odliku i senzaciju, pričinjalo mi je

čak više teškoća i dovodilo me u još veću nepriliku. Ne, ono što je bilo teško i možda

nemoguće, bilo je da usred toga svjetovnog i dalje vodim život u kastalskom duhu. S početka

sam to jedva shvaćao, držao sam se pravila što sam ih u vas naučio i dugo se činilo da su ona i

tu održiva, činilo mi se da me snaže i štite, da održavaju moju živost i unutrašnje zdravlje i da

me potkrepljuju u mojoj nakani, to jest u namjeri da sam i samostalno provedem svoje godine

studija, po mogućnosti na kastalski način, da slijedim samo svoju težnju za znanjem i da se ne

dam prinuditi u neki tok studija koji ne bi imao druge svrhe nego da studenta u što kraćem

roku što temeljitije pripremi za neko zvanje kojim će zarađivati kruh i koji će u njemu

iskorijeniti svaki smisao za slobodu i univerzalnost. Ali ta zaštita koju sam ponio iz Kastalije

pokazala se opasna i dvojbena, jer ja nisam kanio sačuvati svoj duševni mir i svoju

meditativnu mirnoću duha tako da se povučem i živim kao samotnjak, ja sam htio osvojiti

svijet, razumjeti ga i prisiliti ga da on razumije mene, htio sam ga prihvatiti i po mogućnosti

obnoviti i poboljšati, htio sam u svojoj osobi spojiti Kastaliju i svijet i izmiriti ih. Kad bih se

nakon nekog razočaranja, nekog sukoba ili uzbuđenja povukao da meditiram, na početku mi

je to uvijek godilo, opustio bih se i kao da sam opet mogao duboko disati, bio je to povratak

među dobre, prijateljske sile. S vremenom sam, međutim, primijetio da se baš tim

zadubljivanjem, njegovanjem i vježbom duše izdvajam iz te sredine i upravo po tomu

postajem drugima stran, a sebi onemogućujem da ih doista razumijem. Te druge, ljude od

svijeta, mogao bih razumjeti - uviđao sam pomalo - samo ako opet budem kao oni, ako

ne budem imao prednosti pred njima, pa ni to utočište u meditaciji. Moguće je, dakako, da ja

to uljepšavam opisujući. Može biti, a vjerojatno i jest, naprosto tako da sam bez jednako

školovanih i jednako nastrojenih drugova, bez nadzora učitelja, bez zaštitničke i blagotvorne

atmosfere Waldzella pomalo gubio disciplinu, postao trom i nepažljiv i zapao u nemarnost, pa

to u trenucima grižnje savjesti opravdavao time da je nemar, eto, jedan od atributa

ovoga svijeta, da se, prepuštajući se njemu, eto približavam boljem shvaćanju svoje okoline.

Nije mi uopće stalo da pred tobom nešto uljepšavam, ali ne bih htio ni poreći ni prikriti da

sam se trudio, nastojao i borio se, čak i ondje gdje sam griješio. Mislio sam ozbiljno. Bio moj

pokušaj da se s razumijevanjem i smisleno podredim samo moja uobrazilja ili ne, svakako se

dogodilo ono prirodno, svijet je bio jači od mene i polako me nadvladao i progutao; točno

kao da me život uzeo za riječ htijući me posve izjednačiti s onim svijetom čiju sam ispravnost,

prostodušnost, snagu i ontološku nadmoćnost toliko hvalio u našim waldzellskim rasprama i

branio ih naspram tvoje logike. Sjetit ćeš se.

A sad te moram podsjetiti na nešto što si vjerojatno davno zaboravio jer za te nije imalo

nikakva značaja. Meni je, međutim, bilo vrlo značajno, bilo je važno, važno i strašno. Moje

godine školovanja bijahu završile, bio sam se prilagodio i bio sam pobijeđen, ali nikako

posvema, intimno sam čak vjerovao da sam jednak vama i da sam se u stanovitom smislu

prilagodio ili uskladio više iz razboritosti i po slobodnoj volji nego trpeći to kao poraz.

Držao sam se zato i dalje navika i potreba iz đačkih dana, među njima i Igre staklenim

perlama, što možda nije imalo mnogo smisla, jer se bez neprestane vježbe i

neprekidnog druženja s jednakovrijednima, a poglavito s nadmoćnim suigračima, ne može

ništa učiti, igranje nasamo može nadomjestiti samo koliko i razgovor sa samim sobom

može zamijeniti jedan istinski, pravi razgovor. Ne znajući, dakle, kako je zapravo sa mnom, s

mojim umijećem u Igri, mojim obrazovanjem i mojim elitnim školovanjem, ipak sam nastojao

sačuvati ta dobra, ili barem dio njih, pa kad bih nekome od svojih tadašnjih prijatelja koji bi

doduše pokušao sudjelovati u razgovoru o Igri staklenim perlama, ali nije ništa znao o njezinu

duhu, kad bih takvome predočio neku shemu Igre ili analizirao neki njezin stavak, tome posve

neupućenom moralo je to zacijelo biti nalik na čaroliju. U trećoj ili četvrtoj godini studija

sudjelovao sam na jednom tečaju u Waldzellu; ponovni susret s krajem, gradićem, našom

starom školom i naseljem Igrača ispunio me sjetnom radošću, ali tebe nije bilo, ti si tada

studirao negdje u Monteportu ili Keuperheimu i slovio si kao ambiciozan osobenjak. Moj

tečaj Igre bio je tek jedan ljetni tečaj za nas bijedne ljude od svijeta i nevježe, a svejedno sam

se morao truditi i bio sam ponosan kad sam na kraju dobio uobičajenu »trojku«, ono

»dovoljno« u svjedodžbi Igre što upravo dostaje da nosiocu bude ponovo dopušten posjet u

svrhu sudjelovanja na takvu tečaju.

I onda, nekoliko godina poslije, još jednom sam se trgnuo, prijavio se na jedan ljetni tečaj

pod ravnanjem tvoga prethodnika i potrudio se, što sam bolje mogao, da budem nekako

dostojan Waldzella. Pročitao sam iznova svoje stare vježbenice i napravio nekoliko pokusa da

malo obnovim vještinu koncentracije, bio sam se, ukratko, sa svojim skromnim sredstvima,

uvježbao, pripremio i pribrao za taj ljetni tečaj kao što se pravi Igrač staklenim perlama

priprema za veliku godišnju Igru. Pojavio sam se tako u Waldzellu gdje sam se, nakon pauze

od svega nekoliko godina, osjetio još otuđeniji, ali u isti mah očaran kao da se vračam u neki

lijep, izgubljeni zavičaj, čijim jezikom ipak više ne vladam sasvim tečno. Taj put mi se

ispunila i živa želja da ponovo vidim tebe. Sjećaš li se toga, Josefe?

Knecht mu ozbiljno pogleda u oči, kimne i malo se nasmiješi, ali ne reče ni riječi.

- Dobro - nastavi Designori - sjećaš se, dakle. Ali čega se to sjećaš? Letimičan susret s

jednim školskim drugom, ponovno viđenje i razočaranje; ide se dalje i na to se više ne misli,

osim ako te možda poslije nekoliko desetaka godina netko na to nepristojno podsjeti. Zar nije

tako? Je li to bilo nešto drugo, je li za te bilo nešto više?

Premda se očigledno trudio da se obuzda, bio se veoma uzbudio, kao da se želi rasteretiti

nečega što se skupljalo godinama i što se nije dalo svladati.

- Skačeš odveć unaprijed - vrlo oprezno napomene Knecht. - Što je to meni značilo, o tome

ćemo govoriti kad bude na meni red i kad ja položim račune. Sad imaš ti riječ, Plinio. Vidim

da ti onaj susret nije bio ugodan. Onomad nije bio ni meni. A sad pričaj dalje kako je

tada bilo. Govori bez sustezanja!

- Pokušat ću - reče Plinio. - Sigurno ti ne kanim predbacivati. Moram ti također priznati da

si se onomad prema meni posve korektno ponio, pa i više od toga. Kad sam se odazvao ovom

tvom pozivu u Waldzell, koji nisam više vidio nakon onog svoga drugog ljetnog tečaja,

zapravo već kad sam prihvatio svoj izbor za člana komisije za Kastaliju, bila mi je nakana da

raščistim s tobom i sa svojim ondašnjim doživljajem, bez obzira na to hoće li nam to biti

ugodno ili ne. A sad ću nastaviti. Stigao sam bio na taj ljetni tečaj i bio sam smješten u

gostinjskoj kući. Sudionici tečaja bili su gotovo mahom moji vršnjaci, neki čak znatno stariji;

bilo nas je najviše dvadeset, većim dijelom Kastalci, ali ili loši, ravnodušni, zapušteni Igrači

staklenim perlama ili početnici kojima je tek kasno palo na pamet da bi malo upoznali i Igru;

za me je bilo olakšanje što nikoga od njih nisam poznavao. Premda se naš voditelj tečaja,

jedan od pomoćnika u Arhivu, revno trudio i bio vrlo ljubezan s nama, taj je posao gotovo od

samog početka imao drugorazredno značenje, kao neka beskorisna škola ili možda kazneni

tečaj u kojemu slučajno zajedno strpani sudionici isto tako malo vjeruju u neki istinski smisao

i uspjeh kao i učitelji, makar to nitko ne priznaje. Moglo se u čudu pitati zašto se tako sastao

taj mali skup ljudi da se dobrovoljno bave nečim za što im nedostaju snage, niti im je

dovoljno jak interes da bi ustrajali i žrtvovali se, i zašto se neki učeni stručnjak upustio u to da

ih poučava i zaokuplja ih vježbama od kojih sam jedva da očekuje neki uspjeh. U ono vrijeme

nisam znao, i tek sam mnogo kasnije saznao od iskusnijih, da sam s tim tečajem bio

izrazito loše sreće, da je u nekom drugom sastavu mogao biti vrlo poticajan i koristan, čak i

ushititi. Često su dovoljna, rekoše mi poslije, dva sudionika koji jedan drugoga potpiruju ili su

otprije znanci i uzajamno bliski, pa da takvu tečaju zajedno sa svim sudionicima i učiteljem

dadu polet i ushit. Ti si Igrač staklenim perlama, ti to moraš znati. No, ja sam eto bio loše

sreće, nedostajala je u našem slučajnom društvu ta mala ćelija koja bi nas oživila, nije došlo

do zagrijavanja, nije bilo poleta, bio je to i ostao blijedi tečaj ponavljanja za odrasle učenike.

Dani su prolazili i sa svakim je razočaranje raslo. Tu je, međutim, osim Igre

staklenim perlama, bio i Waldzell, za mene mjesto svetih i dobro čuvanih uspomena, pa ako

je zakazao tečaj Igre, ostajala mi je ipak svetkovina nekoga povratka kući, dodir s negdašnjim

drugovima, a možda i ponovno viđenje s jednim drugom na kojega sam čuvao većinu

uspomena i to one najsnažnije, i koji je za mene, više nego bilo koja druga pojava,

predstavljao našu Kastaliju: susret s tobom, Josefe. Da susretnem neke od svojih drugova iz

mladosti i škole, kad bih se za svojih šetnji lijepim i voljenim krajem ponovo sastao s dobrim

duhovima svoje mladosti, kad bi mi se možda i ti opet približio i kad bismo u razgovoru opet

kao nekoć uzeli nešto razlagati, ovaj put manje tebe i mene, a više moj problem s Kastalijom i

mene osobno, onda tih praznika ne bi bilo šteta, onda neka je i taj tečaj i sve ostalo. Tako sam

mislio.

Dva školska druga, na koja sam najprije naletio, bili su bezazleni, radosno su me potapšali

po ramenu i postavili mi djetinja pitanja o mome bajoslovnom životu u svijetu. Nekoliko

drugih nije bilo tako nedužno, pripadali su naselju Igrača i mlađoj eliti i nisu postavljali

naivnih pitanja, nego su me, kad bi se susreli u jednome od prostora tvoga svetišta i kad me

nisu mogli izbjeći, pozdravili s nekom zaoštrenom, ponešto usiljenom uljudnošću, čak

ljubezno, ne mogavši uopće dostatno naglasiti koliko su zaposleni nečim važnim i meni

nedostupnim, koliko im nedostaje vremena, znatiželje, mogućnosti sudjelovanja i želje za

obnavljanje starog poznanstva. No, nisam im se nametao, ostavio sam ih na miru, u njihovu

olimpskom, vedrom, podsmješljivom kastalskome miru. Promatrao sam njih i njihov veselo

radini dan kao što zatočenik promatra kroz rešetke ili kao što siromasi, gladni i potlačeni

gledaju uvis prema aristokratima i bogatima, prema vedrima, lijepima, obrazovanima, dobro

odgojenima i dobro odmorenima njegovanih lica i ruku.

A onda si se pojavio ti, Josefe, i radost i nada uskrsnuše u meni kad sam te ugledao. Išao si

dvorištem, prepoznao sam te odostrag po hodu i odmah te zazvao imenom. Napokon jedan

čovjek! mislio sam, najzad jedan prijatelj, možda i protivnik, ali netko s kim se može

razgovarati, doduše jedan pra-Kastalac, ali takav u kojega se ono kastalsko nije skrutnulo u

masku i oklop, konačno jedan čovjek sposoban da razumije! Morao si zamijetiti koliko sam

se obradovao i koliko sam od tebe očekivao, i zapravo si mi došao u susret krajnje uljudno.

Još si me poznavao, još sam ti nešto značio, veselilo te opet vidjeti moje lice. Zato i nije

ostalo samo na tom kratkom pozdravu u dvorištu, nego si me pozvao i posvetio mi, žrtvovao

mi, jedno cijelo veče. No, dragi Knechte, kakvo je to bilo veče! Koliko smo se obojica mučili

da pokažemo dobro raspoloženje, da budemo uljudni i gotovo drugarski jedan s drugim, a

kako nam je teško bilo voditi taj mlaki razgovor, vukući ga s jedne teme na drugu. Ako su oni

drugi bili ravnodušni spram mene, ovo s tobom bilo je gore, taj naporan i beskorisni trud oko

prijateljstva što je nekoć postojalo bolio je mnogo više. Ta je večer konačno uništila moje

iluzije, neumoljivo mi se objasnilo da nisam drug ni istomišljenik, da nisam Kastalac ni

čovjek od ugleda, nego dosadan, napasni blesan i neobrazovani stranac, a što se to odvijalo

na tako korektan i lijep način, i što su razočaranje i nestrpljivost ostali tako besprijekorno

prerušeni, činilo se još najgore od svega. Da si me kudio i da si mi prigovarao, da si me

prekoravao: 'Što je od tebe nastalo, prijatelju, kako si se mogao tako zapustiti?' bio bih sretan i

bili bismo probili led. Ali ništa od svega toga. Uvidio sam da nema ništa od moje pripadnosti

Kastaliji, ništa od moje ljubavi spram vas i mojih studija Igre staklenim perlama, ništa od

našega drugarstva. Mentor Knecht primio je moj dosadni posjet Waldzellu, jedne se večeri sa

mnom gnjavio i dosađivao i sad me na najljepši besprijekoran način opet s poštovanjem

izbacio.

Svladavajući svoju uzrujanost, Designori zašuti, izmučena izraza na licu, i pogleda prema

Meštru. Ovaj je sjedio, predano i vrlo pozorno slušajući, ali ni najmanje uzbuđen, te pogleda

svoga starog prijatelja sa smiješkom koji je bio ispunjen prijateljskim suosjećanjem. Budući

da onaj drugi više nije govorio, Knechtov se pogled zaustavi na njemu, pun dobrohotnosti i s

izrazom zadovoljstva, dapače radosti, što prijatelj mrko izdrža jednu minutu ili nešto više.

- Ti se smiješ - uzvikne potom Plinio, žestoko ali ne i ljutito. - Ti se smiješ? Misliš da je

sve u redu?

- Moram reći - smješkao se Knecht - događaj si izvrsno opisao, upravo sjajno, bilo je točno

onako kako si prikazao, i možda je bio potreban i taj ostatak povrijeđenosti i optužbe u tvom

glasu da to tako izložiš i da cijeli prizor preda mnom tako savršeno oživiš. Premda, na žalost,

na to još i sad gledaš pomalo očima od onda i nešto od toga nisi prebolio, ispričao si priču i

objektivno točno, priču o dva mlada čovjeka u jednoj mučnoj situaciji, koji se obojica moraju

malo pretvarati i od kojih je jedan, to jest ti, počinio grešku što je svoju istinitu i ozbiljnu

muku pod tim okolnostima također prikrio, prividno bezbrižnim nastupom, umjesto da

prekine s tom krabuljnom igrom. Čini se pomalo da neuspjeh toga susreta i danas pripisuješ

više meni nego sebi, iako si ti svakako bio onaj koji je trebalo da izmijeni situaciju. Zar to

doista nisi shvaćao? Ali opisao si vrlo dobro, to moram reći. Uistinu sam ponovo oćutio svu

tjeskobu i nelagodu one čudne večeri, na tren sam povjerovao da opet moram pripaziti na

svoje držanje i stidio sam se pomalo za nas obojicu. Ne, tvoja je priča posve točna. Užitak je

čuti kad netko tako priča.

- Dakle - otpočne Plinio malo začuđen, a u njegovu je glasu još zvučalo nešto uvrede i

nepovjerenja - lijepo je ako je barem jednome od nas ova priča bila zabavna. Meni, moraš

znati, to uopće nije bilo zabave radi.

- Ali sada - reče Knecht - sad ipak vidiš kako obojica možemo vedro gledati na taj događaj

koji ni za jednoga od nas baš nije bio slavan? Možemo se tome smijati.

- Smijati? Ali zašto?

- Zato što ta priča o bivšem Kastalcu Pliniju, koji se trudi oko Igre staklenim perlama i želi

da ga priznaju negdašnji drugovi, pripada prošlosti i s njom je gotovo jednako kao i s onom o

učtivu mentoru Knechtu koji je pred Pliniom, što se tako iznenada pojavio, unatoč svim

kastalskim formama tako slabo znao prikriti svoju zbunjenost da mu je ovaj još danas, nakon

toliko godina, može predočiti zorno kao pred zrcalom. Još jednom, Plinio, imaš dobro

pamćenje, dobro si ispričao, ja to ne bih tako znao. Sva je sreća za nas da je s pričom posve

gotovo i da se nad njom možemo smijati.

Designori je bio smeten. Ćutio je doduše Meštrovo dobro raspoloženje kao nešto ugodno i

srdačno, daleko od svake poruge, i slutio je da iza te vedrine stoji velika ozbiljnost, pa ipak,

pričajući je odviše bolno ponovo osjetio svu gorčinu onog doživljaja, i priča mu je bila

odveć nalik nekoj ispovijedi a da bi samo tako mogao promijeniti ton.

- Ti možda zaboravljaš - rekao je oklijevajući, iako već mnogo bolje raspoložen - da ono

što sam pričao za mene ipak nije bilo isto kao za tebe. Za tebe je to bila jedna neugodnost, u

najgorem slučaju, a za mene poraz i slom, a uostalom i početak važnih promjena u mome

životu. Kad sam onomad napuštao Waldzell, netom je tečaj završio, odlučio sam da se više

nikad ne vratim, i bio sam blizu tome da zamrzim Kastaliju i sve vas. Bio sam izgubio iluzije i

shvatio da više ne pripadam vama, da vam ni prije možda nisam baš posve pripadao kao što

sam sebi umišljao, trebalo mi je još samo malo i bio bih postao otpadnik i vaš izraziti

neprijatelj.

Prijatelj ga pogleda vedro i ujedno prodorno.

- Jamačno - reče on - i sve ćeš mi to, nadam se, uskoro još pričati. Ali danas je, čini mi se,

naš položaj ipak ovakav: u ranoj smo mladosti bili prijatelji, razdvojili smo se i krenuli vrlo

različitim putima; potom smo se opet sreli, onomad za tvog nesretnoga ljetnog tečaja, ti si bio

postao napola ili već cjeloviti čovjek od svijeta, ja pomalo umišljen i na kastalske forme

usredotočen građanin Waldzella, i toga smo se susreta koji malo razočarava i postiđuje danas

sjetili. Vidjeli smo opet sebe i svoju ondašnju zbunjenost i mogli smo podnijeti taj prizor, te

mu se možemo smijati, jer je danas sve potpuno drukčije. Ne tajim da me dojam što si ga

onda ostavio na mene doista vrlo zbunio, bio je to posve neugodan, negativan dojam, nisam

znao što bih s tobom započeo, učinio si mi se, neočekivano - na način što zaprepašćuje i

razjaruje nezreo, grub, svjetovan. Bio sam mlad Kastalac koji nije poznavao i zapravo nije

htio upoznati svijet, a ti, no, ti si bio mlad tuđinac za kojega mi nije bilo jasno zašto

uopće dolazi k nama i zašto sudjeluje na jednom tečaju Igre, jer kao da baš nisi imao više

ništa od elitnog đaka. Ti si tada dražio moje živce isto kao i ja tvoje. Mora da sam te se,

naravno, doimao kao neki oholi građanin Waldzella, bez zasluga, koji pomno nastoji držati

odstojanje između sebe i jednog ne-Kastalca i nevježe u Igri. Ti si za me bio neka vrsta

barbara ili poluobrazovanog koji je imao dosadne i neosnovane, sentimentalne zahtjeve

na moje prijateljstvo i zanimanje za nj. Branili smo se jedan od drugoga, bili smo vrlo bliski

tome da se zamrzimo. Nismo mogli drugo nego se razići, jer nijedan od nas nije imao što dati

drugome i nijedan nije bio kadar ispravno prosuditi drugoga.

Ali danas, Plinio, smjeli bismo obnoviti sjećanje na to sramežljivo pokopano i smijati se

tome i sebi samima, jer smo danas jedan drugome prišli kao drugi ljudi i s posve drugim

namjerama i mogućnostima, bez plačljivosti i bez potisnutih osjećaja zavisti i mržnje,

neumišljeni u sebe, ta obojica smo odavno odrasli ljudi.

Designori se nasmiješi s olakšanjem. Svejedno još upita: - Ipak, jesmo li u to sigurni?

Dobru smo volju, napokon, imali i onda.

- To i mislim - smijao se Knecht. - I s tom smo se dobrom voljom mučili i prenapregnuli.

Jedan drugoga tada nismo trpjeli, instinktivno, bili smo jedan drugome nepoznati, smetali smo

se uzajamno, bili smo strani i odvratni i samo uobrazilja o nekoj obvezi, o nekoj pripadnosti,

prisilila nas je da cijelu jednu večer igramo tu komediju. To mi je već onda, ubrzo nakon

tvoga posjeta, postalo jasno. Minulo prijateljstvo, kao ni minulo suparništvo, nijedan od nas

nije još bio pravo prebolio. Umjesto da ih pustimo da preminu, mislili smo da ih moramo

iskopati i nastaviti bilo kako. Osjećali smo im se dužni, a nismo znali čime platiti dug. Nije li

tako?

- Mislim - rekao je Plinio zamišljeno - da si i danas još donekle odviše uljudan. Ti kažeš

»nas dvojica«, a nismo nas dvojica bili oni koji su se uzajamno tražili pa se nisu znali naći. To

traženje, ta ljubav bila je posve s moje strane, a tako i razočaranje i bol. Što se

uostalom, pitam te, u tvom životu izmijenilo nakon našeg susreta? Ništa! Naprotiv, meni je to

značilo dubok i bolan rez, i ja se zato ne mogu s tobom ugoditi u smijeh kojim ti to otpravljaš.

- Oprosti - udobrovoljavao ga je Knecht ljubezno - jamačno sam prenaglio. Ali nadam se

da ću te s vremenom ipak navesti da se prikloniš mome smijehu. Imaš pravo, bio si tada

povrijeđen, doduše ne zbog mene kao što si mislio i kao što i sada, čini se, vjeruješ, nego

jamačno zbog jaza i otuđenja između vas i Kastalije, što smo obojica za vrijeme našega

đačkog prijateljstva vjerovali da smo prevladali, a što se najednom ukazalo tako strašno

široko i duboko. Ukoliko krivicu za to pripisuješ meni, molim te da slobodno izneseš svoju

optužbu.

- Ah, to nikad nije bila optužba. Svakako, međutim, tužba. Ti je onomad nisi čuo i ne želiš

je, čini se, ni danas čuti. Onda si na nju odgovorio sa smiješkom i dobrim držanjem, i to činiš

opet sada.

Iako je u Meštrovu pogledu ćutio prijateljstvo i dobronamjernost, nije mogao prestati da to

naglašava; bilo mu je potrebno da eto jednom od sebe otrese to što je dugo i bolno nosio u

sebi.

Knecht nije mijenjao izraz svoga lica. Razmišljao je malo i napokon s oprezom rekao: -

Počinjem te valjda tek sada shvaćati, prijatelju. Možda imaš pravo, i mora se i o tom

porazgovarati. Htio bih te samo prije podsjetiti da bi ti imao pravo od mene tražiti stav prema

onome što nazivaš tužbom samo u slučaju da si ti tu tužbu doista izrekao. Bilo je, međutim,

tako da ti za onoga večernjeg razgovora u gostinjskoj kući nisi iznosio nikakve tužbe, nego si,

kao i ja, nastupio krepko i smiono kako si samo mogao, izigravao si mi besprijekornoga i

čovjeka koji se nema na što potužiti. A potajno si očekivao, kako sad čujem, da ću svejedno

oćutjeti pritajenu tužbu i iza tvoje maske prepoznati tvoje pravo lice. Nešto sam od toga tada

zacijelo mogao zamijetiti, iako ni izdaleka sve. Ali kako ti je, trebalo dati na znanje da se

brinem za tebe, da te sažaljevam, a da ne povrijedim tvoj ponos? I što bi koristilo da sam ti

pružio ruku, kad je moja ruka bila prazna i nisam ti imao što dati, ni savjet, ni utjehu, ni

prijateljstvo, jer su se naši puti tako potpuno razdvajali? Da, tada me ta prikrivena nevolja i

nesreća, što si je krio iza svoga bezbrižnog nastupa, smetala i bila mi je neprilična, bila mi je -

iskreno govoreći - odvratna, sadržavala je neki zahtjev za suosjećanjem i sućuti, koji nije

odgovarao tvome držanju, bilo je nečega nametljivog i djetinjastog u tome, tako mi se činilo i

to je samo pomoglo ohladiti moje osjećaje. Postavljao si zahtjeve na moje drugarstvo, htio si

biti Kastalac, Igrač staklenim perlama, a pri tom si djelovao silno nesuzdržano, čudesno

izgubljen u svojoj sebičnosti. Takva je otprilike bila moja ondašnja prosudba; jer dobro sam

vidio da gotovo ništa kastalsko u tebi nije bilo preostalo, bio si očito zaboravio i temeljna

načela. Dobro, to nije bio moj problem. Ali zašto si onda došao u Waldzell i htio nas

pozdraviti kao drugove? Kao što sam rekao, to me ljutilo i bilo mi je odvratno, i ti si tada

imao posve pravo ako si moju pomnu uljudnost protumačio kao odbijanje. Da,

instinktivno sam te odbijao, i to ne zato što si dijete svijeta, nego zato što si zahtijevao da

budeš uvažen kao Kastalac. Kad si se potom, nakon mnogo godina, opet pojavio, više se

ništa od toga u tebe nije moglo nazreti, doimao si se svjetovno i govorio kao čovjek izvana, a

posebno strano dojmio me se izraz tuge, jada ili nesreće na tvom licu; ali sve, tvoje držanje,

tvoje riječi, čak i tvoja tuga mi se svidjela, bila je lijepa, pristajala ti je, bila je dostojna tebe, i

ništa me na tomu nije smetalo, mogao sam te prihvatiti i suglasiti se bez ikakva unutrašnjeg

otpora, ovaj put nije bila potrebna prekomjerna uljudnost i pažljivo ponašanje, pa sam ti

odmah i prišao kao prijatelju i potrudio se da ti pokažem svoju ljubav i zanimanje. Ovaj put je

bilo prije obratno nego nekoć, ovaj sam put ja više bio onaj koji se oko tebe trudio i nastojao

te pridobiti, dok si se ti više ustezao, jedino sam ja, dakako, šutke pretpostavljao da je tvoj

dolazak u Provinciju i tvoje zanimanje za njezinu sudbinu neki način iskazivanja privrženosti

i vjernosti. No, napokon si prihvatio moje nastojanje i sad smo stigli dotle da se

jedan drugome, nadam se, možemo otvoriti i obnoviti naše staro prijateljstvo.

Upravo si rekao kako je onaj mladenački susret za te bio nešto bolno, a za mene

beznačajno. Nećemo se o tome prepirati, možda imaš pravo. Međutim, naš sadašnji susret,

amice, znači mi mnogo više nego što ti danas mogu reći i nego što uopće možeš pretpostaviti.

On mi znači, da samo kratko naznačim, ne samo povratak jednog izgubljenog prijatelja i time

uskrsnuće jednog prošlog vremena s novim snagama i preobražajem. Ponajviše mi on znači

jedan poziv, izlaženje u susret, otvara mi put prema vašem svijetu, iznova me postavlja pred

stari problem sinteze između vas i nas, i to se zbiva, mogu ti reći, u pravi čas. Poziv me ovaj

put ne zatječe gluha, zatječe me budnijeg no što sam ikad bio, jer me zapravo ne iznenađuje,

ne javlja mi se kao nešto strano što dolazi izvana, prema čemu se mogu otvoriti ili zatvoriti,

nego dolazi iz mene sama, to je odgovor na jednu vrlo jaku i već prodornu želju, na potrebu i

čežnju u meni samome. Ali o tomu nekom drugom zgodom, već je kasno, obojici nam je

potreban počinak.

- Govorio si prije o mojoj vedrini i tvojoj tuzi, i mislio si, kako mi se čini, da nisam

pravedan u pogledu tvoje »tužbe«, ni danas, jer na tu tužbu odgovaram sa smiješkom. Tu je

nešto što pravo ne razumijem. Zašto se neka tužba ne bi vedro saslušala, zašto se na nju,

umjesto sa smiješkom, mora odgovoriti opet s tugom? To što si ti sa svojom mukom i svojim

bremenom došao ponovo u Kastaliju i k meni, iz toga, mislim, smijem zaključiti da ti

je možda bilo stalo upravo do naše vedrine. Ali ako ja sad ne tugujem zajedno s tobom i ne

dijelim tvoju tjeskobu i ne smijem se od nje dati zaraziti, to ne znači da joj ne pridajem

važnost i da je ne shvaćam ozbiljno. Izraz što ga nosiš na licu, što ti ga je utisnuo tvoj život i

usud u svijetu, priznajem ga potpuno, on ti priliči i pripada tebi i meni je drag i vrijedan

pažnje, iako se nadam da ću još vidjeti kako se mijenja. Otkud dolazi, mogu samo naslućivati,

ti ćeš mi kasnije o tomu reći ili prešutjeti onoliko koliko budeš smatrao ispravnim. Vidjeti

mogu jedino da vjerojatno imaš težak život. Ali, zašto misliš da ne želim i ne mogu biti

pravedan prema tvojoj tjeskobi?

Designorijevo se lice bilo ponovo smračilo. - Ponekad mi se čini - reče on rezignirano -

kao da nemamo samo dva različita načina izražavanja i dva jezika, koja se samo približno

mogu prevoditi jedan na drugi, ne, kao da smo općenito i bitno različita bića koja se nikad ne

mogu uzajamno razumjeti. A koji je od nas zapravo onaj pravi i punovrijedni čovjek, jeste li

to vi ili mi, ili je li to uopće ijedan od nas, uvijek mi je iznova dvojbeno. Bilo je vremena kad

sam gledao u vas ljude iz Reda i Igrače staklenim perlama sa silnim poštovanjem odozdo, s

osjećajem manje vrijednosti i s nekom zavišću prema vječno vedrima koji neprekidno igraju i

uživaju u vlastitu postojanju, prema bogovima ili nadljudima do kojih ne može doprijeti

nikakva patnja. U drugim bi mi se prilikama čas činilo da vam valja zavidjeti, a čas da

zaslužujete sažaljenje ili prezir, kao kastrirani, u nekom vječitom djetinjstvu umjetno

zaustavljeni, djetinji i djetinjasti u tom vašem svijetu bez strasti, uredno ograđenom i dobro

uređenom svijetu igre, nalik dječjem vrtiću gdje se pažljivo briše svaki nos a ušutkuje i

potiskuje svaki nepriličan osjećaj ili tok misli, gdje se doživotno igraju pristojne, bezopasne

igre bez krvi i gdje se svako nepogodno životno gibanje, svaki veliki osjećaj, svaka istinska

strast, svaki izljev srca odmah provjerava, ispravlja i neutralizira pomoću meditativne terapije.

Nije li to umjetan, steriliziran, školnički skrojen svijet, tek polovičan i prividan svijet, u

kojemu vi tu kukavički vegetirate, svijet bez poroka, bez strasti, bez gladi, bez soka i bez

soli, svijet bez obitelji, bez majki, bez djece, čak gotovo bez žena! Nagonski je život obuzdan

meditacijom, opasne i vratolomne stvari i one za koje je teško snositi odgovornost, kao što su

privreda, pravosuđe i politika, već stoljećima prepuštate drugima; kukavički i u udobnoj

zavjetrini, bez brige o prehrani i bez mnogo teških dužnosti vodite život trutova i, da ne bi

bilo dosadno, marljivo se bavite svim tim učenim specijalnostima, brojite slogove i slova,

muzicirate i igrate Igru staklenim perlama, dok vani u prljavštini svijeta jadni ispaćeni ljudi

žive istinski život i istinski rade.

Knecht ga je slušao s neumorno ljubeznom pozornošću.

- Dragi prijatelju - reče on oprezno - tvoje su me riječi živo podsjetile na naše đačko doba i

na tvoju ondašnju kritiku i napadačku strast! Samo što ja danas više nemam istu ulogu kao

tada; danas nije moja dužnost da Red i Provinciju branim od tvojih napada, i prilično mi je

drago što me se taj teški zadatak, s kojim sam se već jednom prenapregnuo, više uopće ne

tiče. Baš na tako sjajne napade, od kakvih si jedan upravo izveo, malo je teško dati odgovor.

Ti tu primjerice govoriš o ljudima koji ondje vani u zemlji »žive istinski život i istinski rade«.

To zvuči tako apsolutno i lijepo i iskreno, gotovo već kao aksiom, i kad bi se netko htio

suprotstaviti, morao bi biti upravo nepristojan da podsjeti govornika kako se njegov

»istinski rad« djelomice ipak sastoji u tomu da surađuje u jednom odboru za dobrobit i

održanje Kastalije. Ali ostavimo šalu na trenutak! Vidim po tvojim riječima i čujem po

tvome tonu da ti je srce još i sad puno mržnje prema nama, ali u isti mah i očajničke ljubavi,

puno zavisti ili čežnje. Mi smo tebi kukavice, trutovi ili zaigrana djeca u dječjem vrtiću, ali si

ponekad u nama znao gledati i vječno vedra božanstva. Mislim da iz tvojih riječi ipak smijem

zaključiti jedno: za tvoju tugu i tvoju nesreću, ili kako to već nazvali, ipak nije Kastalija kriva,

to mora imati neko drugo ishodište. Da smo mi Kastalci krivi, onda tvoji prigovori i zamjerke

danas jamačno ne bi bili još oni isti kao u rasprama našeg đačkog doba. U idućim ćeš mi

razgovorima pričati više, i ne sumnjam u to da ćemo iznaći neki put da postaneš sretniji i

vedriji ili da barem tvoj odnos spram Kastalije bude slobodniji i ugodniji. Koliko zasad

mogu vidjeti, imaš pogrešan, sputani i sentimentalni odnos prema nama i Kastaliji, a time i

prema vlastitoj mladosti i razdoblju svoga školovanja, raslojio si svoju dušu na kastalsko i

svjetsko i prekomjerno se mučiš nečim za što nisi pozvan da budeš odgovoran. Može biti,

opet, da odveć lako uzimaš neke stvari za koje si sam odgovoran. Predmnijevam da već dugo

nisi provodio vježbe meditacije. Nije li tako?

Designori se izmučeno nasmije. - Kako si oštrouman, Domine! Već duže vrijeme, misliš?

Prošlo je mnogo mnogo godina otkako sam se odrekao čara meditacije. Kako se odjednom

brineš za mene? Onomad, kad ste mi za moga ljetnog tečaja ovdje u Waldzellu iskazali

onoliko udvornosti i prezira i onako otmjeno odbili moje pokušaje da zadobijem vaše

prijateljstvo, vratio sam se odavde s odlukom da zauvijek raskinem s kastalstvom u sebi.

Odonda sam odustao od Igre staklenim perlama, više nisam meditirao, čak dugo nisam trpio

glazbu. Umjesto toga našao sam drugove koji su me podučili u svjetovnim užicima. Pili smo i

kurvali se, iskušavali sva dostupna opojna sredstva, popljuvali smo i rugali se svemu što je

pristojno, dostojanstveno i idealno. U takvoj se grubosti, dakako, nije moglo dugo istrajati, ali

dovoljno dugo da sa sebe oljuštim i posljednji sloj kastalske politure. Pa kad bih onda, poslije

mnogo godina, prigodice i uvidio da sam odveć žestoko zagrezao i da bi mi pokoja vježba

meditacije bila prijeko potrebna, bio sam preponosan a da bih opet s time započinjao.

- Preponosan? - upita Knecht potiho.

- Da, odviše ponosan. Bio sam u međuvremenu uronio u svijet i postao čovjek od svijeta.

Nisam htio ništa drugo nego biti jedan od njih, nisam htio drugi nego njihov život, njihov

pasionirani, djetinji, okrutni, neobuzdani život što trepti između sreće i straha; prezreo sam

mogućnost da uz pomoć vaših sredstava postignem stanovito olakšanje i povlašten položaj.

Magister ga je oštro gledao. - I to si izdržao, kroz mnogo godina? Nisi se ničim drugim

poslužio da s time iziđeš na kraj?

- O, da - prizna Plinio - to sam činio i to činim i danas. Ima razdoblja kad opet pijem, a da

bih mogao spavati, većinom su mi potrebna razna opojna sredstva.

Knecht načas sklopi oči, kao da se odjednom umorio, a potom se opet čvrsto zagleda u

prijatelja. Gledao ga je šutke, isprva ispitujući i ozbiljno, ali postupno sve blaže, ljubeznije i

vedrije. Designori piše da dotad nije nikad bio susreo pogled ljudskih očiju koji bi bio u isti

mah tako prodoran i tako pun ljubavi, tako nedužan i tako osuđujući, koji bi tako zračio

ljubeznošću i bio tako sveznajući. Priznaje da ga je taj pogled u prvi mah zbunio i

uznemirio, a potom umirio i polako, blagom silom svladao. Ipak se još pokušao opirati.

- Rekao si - napomene on - kako znaš način da me učiniš sretnijim i vedrijim. Ali uopće ne

pitaš želim li ja to zapravo.

- Dakle - smijao se Josef Knecht - ako možemo nekog čovjeka učiniti sretnijim i vedrijim,

onda svakako treba da to učinimo, molio nas on ili ne. A kako ti to ne bi tražio i želio? Ta zato

si tu, zato sjedimo opet sučelice jedan drugome, zato si se vratio k nama. Ti mrziš Kastaliju, ti

je prezireš, preponosan si na svoju svjetovnost i svoju tugu da bi ih olakšao s nešto razbora i

meditacije - pa ipak te za svih tih godina vodila neka potajna i neukrotiva čežnja i vukla te

prema nama i našoj vedrini, dok si napokon opet došao, jer još jednom moraš s nama

pokušati. I kažem ti, ovaj put si došao u pravi čas, u trenutku kad i ja jako žudim za nekim

pozivom iz vašeg svijeta, za nekim vratima koja bi se otvorila. Ali o tome idući put! Povjerio

si mi mnogo toga, prijatelju, hvala ti za to, i vidjet ćeš da ću i ja imati štošta da ti ispovjedim.

Kasno je sad, ti putuješ rano ujutro, a mene očekuje opet jedan dan službe, moramo uskoro na

počinak. Daruj mi samo još četvrt sata, molim te.

Ustao je, prišao prozoru i pogledao gore gdje su se između putujućih oblaka posvuda

vidjele pruge duboko vedrog noćnog neba, prepunog zvijezda. Kako se nije odmah vratio,

ustao je i gost i pridružio mu se uz prozor. Magister stajaše gledajući u nebo, ritmički udišući

ugodnu svježinu zraka jesenje noći. Rukom pokaza prema nebu.

- Pogledaj - reče on - taj krajolik oblaka s njegovim trakama neba! Na prvi pogled pomislio

bi da je dubina ondje gdje je najtamnije, ali odmah postane jasno da su to tamno i to meko

samo oblaci, i da prostranstvo svemira sa svojom dubinom počinje tek uz rubove i fjordove

toga gorja od oblaka i tone u beskraj, tamo gdje se nalaze zvijezde, svečane, i za nas ljude

vrhunski simboli jasnoće i reda. Nije dubina svijeta i njegovih tajni ondje gdje su oblaci i

crnina, dubina je u jasnome i vedrom. Ako te smijem zamoliti: gledaj prije spavanja još malo

u te zaljeve i tjesnace, s tim mnoštvom zvijezda, i ne otklanjaj misli i sanje koje ti pri tom

možda nadođu.

Neki neobičan trzaj, nejasan osjećaj boli ili možda sreće, prođe Pliniovim srcem. Slične

riječi, sjetio se, bile su ga nekoć, prije nezamislivo mnogo vremena, u lijepo vedro

praskozorje njegova waldzellskog đačkog života, navele na prve vježbe meditacije.

- I dopusti mi još jednu riječ - započne Meštar Igre staklenim perlama opet tihim glasom. -

Želio bih ti reći još nešto o vedrini, o vedrini zvijezda i vedrini duha, a i o našoj kastalskoj

vrsti vedrine. Ti osjećaš neku odbojnost prema vedrini, vjerojatno zato što si morao ići

putom tuge, i sad ti se sva svjetlina i dobro raspoloženje, a posebice ovo naše kastalsko, čini

plitko i djetinjasto, i kukavičko, kao bijeg pred strahotama i ponorima zbilje u jasni, dobro

uređen svijet pukih oblika i obrazaca, šušte apstrakcije i uglađenosti. Ali dragi moj žalosniče,

ako i postoji taj bijeg, ako i ima dosta kukavičkih, strašljivih Kastalaca koji se igraju pukim

obrascima, čak ako su oni među nama u većini - pravoj vedrini, vedrini neba i duha to

ne oduzima ništa od vrijednosti i sjaja. Onim lako zadovoljnima i prividno vedrima nasuprot

stoje drugi, ljudi i pokoljenja ljudi, kojih vedrina nije igrarija i površnost, nego ozbiljnost i

dubina. Poznavao sam jednoga, bijaše to naš bivši Meštar glazbe kojega si i ti nekoć znao

susretati u Waldzellu; taj je čovjek potkraj svog života posjedovao toliku krepost vedrine da je

ona iz njega zračila poput svjetlosti nekog sunca, da je na sve prelazila u obliku

blagonaklonosti, životne radosti, dobra raspoloženja, povjerenja i pouzdanja i dalje zračila u

svima koji su ozbiljno prihvaćali i u sebe primali njezin odsjaj. I mene je obasjao njegov sjaj, i

meni je udijelio malo svoje svjetlosti i sjaja svoga srca, a isto tako našem Ferromonteu i

mnogim drugima. Doseći tu vedrinu meni je, i mnogima uz mene, najviši i najplemenitiji od

svih ciljeva. Naći ćeš je i u nekih očeva iz Poglavarstva Reda. Ta vedrina nije šala ni

samodopadnost, ona je najviša spoznaja i ljubav, potvrda svekolike zbilje, budnost na rubu

svih dubina i ponora, ona je vrlina svetih i vitezova, ona je nepokolebljiva, a sa starošću i

blizinom smrti samo raste. Ona je tajna lijepoga i bit svekolike umjetnosti. Pjesnik koji

taktom svojih stihova veliča ljepotu i strahotu života, i glazbenik koji je ozvuči kao čistu

sadašnjost, donose svjetlost, umnožavaju radost i svjetloću na zemlji, čak i kad nas ponajprije

vode kroz suze i bolnu napetost. Pjesnik čiji nas stihovi ushićuju možda je bio tužan

usamljenik a glazbenik neki sjetan sanjar, ali i tada njegovo djelo dijeli vedrinu bogova i

zvijezda. Ono što sam umjetnik daje, to više nije njegov mrak, njegova patnja ili tjeskoba, to

je kaplja čiste svjetlosti, vječite vedrine. Kad i cijeli narodi i jezici pokušavaju doprijeti do

dubine svijeta, u mitovima, u kozmogoniji i raznim religijama, ono posljednje i najviše što

mogu dostići, to je ta vedrina. Sjećaš li se starih Indijaca, naš je waldzellski učitelj jednom o

njima pričao: svijet patnje, razmišljanja, pokore, askeze; ali posljednja velika otkrića njegova

duha bila su svijetla i vedra, vedar je smiješak onih koji su preboljeli svijet i smiješak Buddhe,

vedri su likovi njegove dubokoumne mitologije. Svijet kako ga predstavlja ta mitologija na

početku je božanski, blažen, ozaren, lijep kao proljeće, kao zlatni vijek; potom se razboli i sve

više propada, postaje sirov i bijedan i, na kraju četiriju epoha postojanja što sve dublje tonu,

svijet je zreo da ga zgazi i uništi nasmijani i zaigrani Šiva - ali time ne završava, nego počinje

iznova uz smiješak Višnua koji sanja i igrajući se rukama stvara nov, mlad, lijep i blistav

svijet. To je čudesno: taj narod, sposoban da uviđa i da trpi kao malo koji drugi, s grozom i

stidom promatrao je okrutnu igru povijesti svijeta, taj kotač pohote i patnje što se vječno vrti,

vidio je i razumio prolaznost stvorenoga, lakomost i dijaboličnost čovjeka i ujedno njegovu

duboku čežnju za čistoćom i skladom, i za svu tu ljepotu i tragičnost stvaranja našao te divne

usporedbe o različitim razdobljima svijeta i propasti stvaranja, o moćnom Sivi koji plesom

pretvara propali svijet u ruševine, i o nasmiješenom Višnuu koji drijemajući leži i u igri iz

zlatnih božjih snova polako stvara novi svijet.

A što se tiče naše, kastalske vedrine, može biti da je ona tek kasna i mala podvrsta te

velike, ali ona je svakako posve legitimna. Učenost nije vazda i svugdje bila vedra, premda bi

to morala biti. U nas je ona - kult istine - usko povezana s kultom lijepoga i uz to s

meditativnom njegom duše, pa prema tomu ne može nikada dokraja izgubiti vedrinu. Ali naša

Igra staklenim perlama u sebi sjedinjuje sva tri načela: znanost, štovanje lijepoga i meditaciju,

pa bi pravi Igrač Igre staklenim perlama morao biti prožet vedrinom kao što je zrela voćka

puna svoga slatkog soka, on bi u sebi ponajprije morao imati vedrinu glazbe, koja i nije drugo

do srčanost, vedro i nasmijano koračanje i ples između strahota i vatri svijeta, svečano

prinošenje žrtve. Postići takvu vedrinu želio sam već otkako sam je kao đak i student tek

naslućujući počeo shvaćati, i neću je se više odreći, pa ni u nesreći ili nevolji.

Idemo sad počinuti, i ti ćeš ujutro putovati. Vrati se opet skoro, pričaj mi više o sebi i ja ću

tebi pričati, saznat ćeš da i u Waldzellu i u životu jednog Magistra ima dvojbi, razočaranja, pa

i očajanja i zlih duhova. Ali sad još na spavanje treba da poneseš puno uho glazbe. Pogled u

zvjezdano nebo i glazba u uhu prije odlaska na počinak bolje je nego sva tvoja sredstva za

spavanje. - On sjedne i pažljivo, posve tiho odsvira stavak iz jedne Purcellove sonate,

omiljena djela patera Jakobusa. Poput kapi zlatne svjetlosti nizali su se tonovi te glazbe u

tišini, tako tiho da se između njih još mogao čuti pjev starog zdenca što je šumio na dvorištu.

Blago i strogo, ustezljivo i slatko susretali su se i ukrštavali zvuci ljupke glazbe, srčano i

vedro stupali su u svoje prisno kolo kroz vremensko i prolazno Ništa, za svoga kratkog

trajanja pretvarajući prostor i noćni sat u nešto prostrano i veliko kao svijet, a kad se Josef

Knecht opraštao od svoga gosta, ovaj je imao izmijenjeno i vedrije lice, i u isti mah suze u

očima.

PRIPREME

Knecht je uspio probiti led, između njega i Designorija razvio se živ i za obojicu

osvježavajući saobraćaj i razmjena. Taj čovjek, koji je godinama živio u rezigniranoj

melankoliji, morao je prijatelju dati za pravo: doista ga je natrag u Pedagošku provinciju

vukla čežnja za ozdravljenjem, za svjetlom, za kastalskom vedrinom. Počeo je sada češće

dolaziti i bez odbora i drugih poslova - pri čemu ga je Tegularius ljubomorno i s

nepovjerenjem promatrao - te je Magister Knecht o njemu i njegovat životu ubrzo znao sve

što je trebao. Designorijev život nije bio tako izvanredan ni tako složen kako je Knecht bio

pretpostavio nakon njegovih prvih ispovijedi. Plinio je u mladosti pretrpio nama već poznato

razočaranje, bila je ponižena ćud entuzijasta koji je težio za djelima, nije postao posrednik i

izmiritelj između svijeta i Kastalije, nego usamljeni i rastuženi autsajder koji nije uspio

stvoriti sintezu između svjetovnih i kastalskih sastojaka vlastita podrijetla i karaktera. Pa ipak,

nije bio naprosto netko tko je promašio, nego je i u poraženosti i odricanju unatoč svemu

stekao vlastiti lik i svojstveni usud. Kastalski se odgoj, čini se, na njemu uopće nije

dokazivao, barem mu je isprva donosio samo sukobe i razočaranja i duboku - njegovoj naravi

teško podnošljivu - odijeljenost i usamljenost. Kad je već jednom dospio na taj trnovit put

odijeljenoga i neprilagođenoga, kao da je morao i sam koješta raditi da bi se izdvojio i uvećao

svoje teškoće. Već se kao student nepomirljivo suprotstavio svojoj obitelji, ponajviše svome

ocu. Ovaj je cijeloga života, makar nije i u politici slovio kao jedan od pravih vođa, ipak bio

pobornik konzervativne, vladi odane politike i stranke - kao i svi Designorijevi - neprijatelj

svih novotarija, protivio se svim zahtjevima prikraćenih na prava i udjel, bio nepovjerljiv

prema ljudima bez imena i ugleda, privržen i spreman da se žrtvuje za stari poredak, za sve

što mu se činilo zakonito i sveto. Tako je i bez religioznih potreba bio prijatelj crkve, te se

tvrdoglavo i načelno - iako mu uopće nije nedostajalo smisla za pravdu, dobronamjernosti i

spremnosti na dobročinstva i pomoć - protivio težnjama zemljišnih zakupaca da im se popravi

položaj. Opravdavao je tu krutost prividnom logikom stranačkog programa i parolama svoje

stranke, a zapravo ga nije vodilo uvjerenje i uviđavnost, nego slijepa vazalska vjernost staležu

i obiteljskoj tradiciji, kao što mu je svojstveno bilo i stanovito viteštvo i viteška čast, te

naglašeno omalovažavanje svega što se očitovalo kao suvremeno, napredno i primjereno

vremenu.

Takva čovjeka, dakle, razočarao je njegov sin Plinio, razdražio ga i ogorčio time što se kao

student približio i priklonio jednoj izrazito opozicijskoj i modernističkoj stranci. U to se

vrijeme formiralo lijevo mladenačko krilo jedne stare građansko liberalne stranke, pod

vodstvom Veragutha, publicista, poslanika i pučkog tribuna koji je imao velik i blistav utjecaj,

bio temperamentan, povremeno sam sobom ushićen i ganut prijatelj naroda i junak slobode,

koji je uspijevao pridobiti akademsku mladež svojim javnim predavanjima u sveučilišnim

gradovima, pa među tim oduševljenim slušateljima i pristašama i mladog Designorija. Mladić,

razočaran sveučilištem i u potrazi za nekim uporištem, za nečim što će mu nadomjestiti

već bespredmetno kastalsko ćudoređe, za bilo kakvim novim idealizmom i programom,

oduševio se Veraguthovim predavanjima, divio se njegovoj strasti i borbenosti, njegovu duhu,

njegovu izazovnom nastupu, njegovoj lijepoj pojavi i načinu govora, te se pridružio grupi

studenata koju su sačinjavali Veraguthovi slušatelji i koja se borila za njegovu stranku i

ciljeve. Kad je to saznao Pliniov otac, doputovao je odmah k sinu i prvi put se u životu na nj u

bijesu izderao, predbacio mu urotništvo, izdaju oca, obitelji i kućne tradicije, te mu strogo

zapovjedio da smjesta ispravi svoje greške i raskine vezu s Veraguthom i njegovom strankom.

Ali to nije bio pravi način djelovanja na mladića, koji je sad povjerovao da se svojim stavom

uzdiže do mučeništva. Plinio je izdržao očev izljev bijesa i potom izjavio da deset godina u

elitnim školama i još nekoliko na sveučilištu nije proveo zato da bi se odrekao vlastita

mišljenja i rasuđivanja ni dopustio da mu nazore o državi, privredi i pravdi propisuje klika

sebičnih zemljoposjednika. Pri tom mu je dobro poslužilo ono što je naučio od Veragutha,

koji po uzoru na velike tribune nikad nije znao za vlastite ili staleške interese i nije težio ni za

čim na svijetu osim za čistom, apsolutnom pravdom i ljudskošću. Stari Designori prasnuo je u

ogorčen smijeh i predložio sinu da barem završi svoj studij prije nego što se počne upletati

u poslove odraslih i sebi umišljati da o ljudskom životu i pravdi zna više nego časna

pokoljenja plemenita roda, kojih je i on izgubljeni potomak i kojima sa svojom izdajom sad

radi iza leđa. Njih su se dvojica svađali, međusobno se razjadili i sa svakom riječju sve više

vrijeđali, dok nije stari iznenada, kao da je u zrcalu ugledao svoje bijesom izobličeno lice,

hladno zanijemio od sramote i šutke otišao. Otada se za Plinija više nikad nije uspostavio onaj

stari nedužno prisni odnos s roditeljskom kućom, jer je ne samo ostao vjeran svojoj stranci i

njezinu neoliberalizmu, nego je još pred kraj studija postao Veraguthov neposredni učenik,

pomoćnik i suradnik, a nekoliko godina poslije i njegov zet. Koliko je ravnoteža u

Designorijevoj duši već bila poremećena odgojem u elitnim školama ili pak teškoćama

ponovnog privikavanja na svijet i domovinu, a život mu načet upravo razornom

problematikom, toliko su ga te nove okolnosti dovele u krajnje izložen, težak i

osjetljiv položaj. Stekao je nešto od nedvojbene vrijednosti, neku vrstu vjere, naime, političko

uvjerenje i pripadnost jednoj stranci - time je ispunjena njegova mladenačka potreba

za pravdom i naprednošću - a u osobi Veragutha dobio je učitelja, vođu i starijeg prijatelja

kojemu se isprva nekritički divio i volio ga, koji ga je povrh toga, kako se čini, trebao i

cijenio, dobio je neko usmjerenje i svrhu, posao i neki životni zadatak. Nije to bilo malo, ali

se moralo skupo platiti. Iako se mladić pomirio s gubitkom svoga prirodnog i naslijeđenog

položaja u rodnoj kući i među pripadnicima svoga staleža, premda je sa stanovitom

fanatičnom mučeničkom radošću uspio podnositi svoju izopćenost iz povlaštene kaste i

njezino neprijateljstvo, svejedno je ostalo mnogo toga što nikad nije mogao dokraja preboljeti,

ponajmanje onaj razdirući osjećaj da je svojoj ljubljenoj majci nanio bol, doveo je u krajnje

neugodan i osjetljiv položaj između oca i sebe i vjerojatno joj time skratio život. Umrla je

ubrzo nakon njegove ženidbe; poslije njezine smrti Plinija se u očevoj kući gotovo više nije

moglo zateći, to staro obiteljsko sjedište prodao je poslije očeve smrti.

Ima naravi kojima uspije da svoj žrtvama plaćeni položaj u životu, neku službu, brak ili

zvanje, baš zbog tih žrtava toliko zavole i tako usvoje da im je to sreća i zadovoljstvo. Kod

Designorija je bilo drukčije. Ostao je doduše vjeran svojoj stranci i njezinu vođi, svome

političkom usmjerenju i djelatnosti, svome braku i svom idealizmu, samo je s vremenom sve

to ipak postalo prijeporno, isto toliko koliko već i cijelo njegovo biće. Političko i

svjetonazorno mladenačko oduševljenje bilo se smirilo, borba samo za to da dobije za pravo s

vremenom je donosila isto tako malo zadovoljstva kao i patnja ili žrtva iz prkosa, a k tome je

pridošlo iskustvo i otrežnjenje u poslovnom životu; najposlije mu se učinilo dvojbenim je li

doista samo zbog smisla za istinu i pravdu postao Veraguthovim pristalicom, nije li njegovo

govorništvo i pučko tribunstvo, njegov čar i spretnost nastupa u javnosti, nisu li sonorni zvuk

njegova glasa, njegov muževno blistavi smijeh, mudrost i ljepota njegove kćeri, nije li sve to

imalo barem pola udjela u tome. Dvojio je sve više o tomu je li stari Designori zbilja imao

manje plemenito stajalište sa svojom staleškom odanošću i svojom okrutnošću spram

zemljišnih zakupnika, bilo je dvojbeno i pitanje postoji li uopće dobro i zlo, pravda i krivda,

nije li naposljetku govor vlastite savjesti jedini valjani sudac, pa ako jest tako, onda on -

Plinio - ima krivo, jer ne živi u sreći, u miru i prihvaćanju, u pouzdanju i u sigurnosti, nego u

nepouzdanom, u dvoumici, s lošom savješću. Brak mu doduše nije u grubom smislu bio

nesretan i promašen, ali ipak pun napetosti, komplikacija i otpora, to je možda bilo ono

najbolje što je posjedovao, ali mu nije davao onaj mir, sreću, nevinost i čistu savjest što su mu

nedostajali, brak je zahtijevao mnogo obzira i suzdržavanja, stajao mnogo napora, a i lijepi

i nadareni mali sin Tito već je zarana bio povod za borbu i diplomaciju, za trud oko njegove

naklonosti i za ljubomoru, dok se od oba roditelja odveć voljen i razmažen sve više priklanjao

majci i napokon stao na njezinu stranu. To je bio posljednji i - čini se - najteže primljeni

udarac i gubitak u Designorijevu životu. Nije ga slomio, on je to prevladao, opet je našao i

sačuvao svoj način držanja, dostojanstveno, ali ozbiljno, teško i sjetno držanje.

Dok je za mnogih posjeta i susreta Knecht pomalo sve to saznavao o svome prijatelju,

zauzvrat mu pričajući i mnoga svoja iskustva i probleme, nikad nije dopuštao da se ovaj osjeti

kao čovjek koji se ispovjedio, pa se s promjenom trenutka i raspoloženja za to kaje i želi sve

poreći, nego je podržavao njegovo povjerenje i krijepio ga vlastitom iskrenošću i

privrženošću. Pred prijateljem se postupno otvarao i njegov život, naoko jednostavan,

pravocrtan, uzoran i pravilno uređen život, život u jasno izgrađenu hijerarhijskom poretku,

životni put pun uspjeha i priznanja, a ipak pomalo težak, požrtvovan i prilično samotan

život, pa ako mnogo toga u njemu nije bilo posve razumljivo za čovjeka izvana, tu su ipak

bila ona opća strujanja i ono osnovno raspoloženje, i prijatelj je ponajbolje mogao

shvatiti Knechtovu potrebu za mladošću, za mladim i neizopačenim učenicima, čežnju za

nekom skromnom djelatnošću bez sjaja i bez vječne prisile reprezentativnosti, za

poslom nekog učitelja latinskog ili glazbe na nekoj nižoj školi. A bilo je i posve u stilu

Knechtove liječničke i odgojne metode što je svoga pacijenta pridobio ne samo svojom

otvorenošću nego i sugestijom da mu ovaj može pomoći i služiti, davši mu time i poticaj da to

doista čini. Designori je u mnogočemu zacijelo mogao biti od koristi Magistru, ne baš u

glavnim pitanjima, ali utoliko više zadovoljavanjem njegove radoznalosti i želje da sazna na

stotine pojedinosti o životu u svijetu.

Zašto se Knecht prihvatio dužnosti da svoga sjetnog prijatelja iz mladosti uči da se opet

smiješi i smije, i je li pri tom ikakvu ulogu igrala pomisao da bi mu ovaj mogao koristiti s

protuuslugama, to ne znamo. Designori, a to znači onaj koji je to najbolje morao znati, nije u

to vjerovao. Pričao je poslije: - Kad sebi pokušavam razjasniti kako je prijatelj Knecht počeo

djelovati na tako rezignirana i u se zatvorena čovjeka kakav sam bio, sve jasnije vidim da se

to ponajvećma zasnivalo na čaroliji, a moram reći i na vragoliji. Bio je mnogo veći vragolan

no što su slutili njegovi ljudi, pun šale, duha, prepredenosti, s užitkom je izvodio čarolije,

pretvarao se, iznenada bi nestajao i opet se pojavljivao. Vjerujem da je već u času kad sam se

prvi put pojavio u kastalskom Poglavarstvu odlučio da me ulovi i da na svoj način djeluje na

mene, to znači da me probudi i dovede u bolje stanje. Barem se od prvog časa trudio da me

pridobije. Zašto je to činio, zašto se sa mnom opteretio, to ne bih znao reći. Mislim da ljudi

njegova kova većinom postupaju nesvjesno, kao po refleksima, nađu se suočeni s nekim

zadatkom, oćute neki poziv nužde i bez daljnjega se tome predaju. Zatekao me nepovjerljiva i

plaha, nikako spremna da mu se predam u naručaj ili ga molim za pomoć; našao je mene,

nekoć tako otvorena i povjerljivog prijatelja, razočaranog i zatvorenog, i ta zapreka, ta nemala

poteškoća, bila je, kako se čini, upravo ono što ga je izazivalo. Koliko god sam bio opor, on

nije popustio i postigao je što je htio. Pri tom se poslužio vještinom da našem uzajamnom

odnosu dade izgled obostranoga, kao da njegovoj snazi odgovara moja, i moja vrijednost

njegovoj, kao da mojoj potrebi za pomoć odgovara isto takva njegova. Već u prvom dužem

razgovoru naznačio je da je čekao na nešto poput mog dolaska, dapače da je čeznuo za tim, i

pomalo mi je povjerio svoju nakanu da odstupi s dužnosti i napusti Provinciju, dajući

mi uvijek iznova na znanje koliko pri tom računa na moj savjet, podršku i diskreciju, jer osim

mene vani u svijetu nema prijatelja i nikakva iskustva. Priznajem, to sam rado slušao, i to nije

neznatno pridonijelo da mu poklonim svoje puno povjerenje i da mu se u stanovitom smislu

izručim; potpuno sam mu vjerovao. Ali poslije, u tijeku vremena, ipak mi je sve opet postalo

dvojbeno i nevjerojatno, i ne bih uopće znao reći je li i koliko je on od mene

zapravo očekivao, ni je li njegov način pridobivanja nedužan ili diplomatski, naivan ili sa

zadnjim mislima, iskren ili umjetan i glumljen. Bio mi je odveć nadmoćan i previše mi

je dobra učinio a da bih se uopće usudio takvo što istraživati. Bilo kako bilo, fikciju da je

njegovo stanje slično mojemu i da je on jednako upućen na moju naklonost i spremnost na

pomoć kao i ja na njegovu smatram samo uljudnošću, privlačnom i ugodnom sugestijom u

koju me upregnuo; jedino ne bih znao reći koliko je njegova igra sa mnom bila svjesna,

smišljena i namjerna, a koliko je unatoč svemu bila iskrena i prirodna. Jer Magister

Knecht bio je velik umjetnik; tako je slabo znao odoljeti nagonu za odgajanjem, utjecanjem,

liječenjem, pomaganjem i razvijanjem, da mu je gotovo bilo svejedno kakva su sredstva, a pri

tom uopće nije umio napraviti ni najmanju sitnicu bez krajnje predanosti. Sigurno je,

međutim, da se u to vrijeme zauzeo za me kao prijatelj i kao veliki liječnik i vođa, da me više

nije puštao i da me napokon probudio i izliječio, koliko je uopće bilo moguće. A bilo je

zanimljivo i posve sukladno njemu: dok se činilo kao da mu je potrebna moja pomoć da se

ukloni iz službe, i dok je opušteno i ponekad čak s odobravanjem slušao moje često grube i

naivne napomene, sumnje i pogrde na račun Kastalije, dok se sam borio da se oslobodi

Kastalije, zapravo me doista mamio i vukao natrag k njoj, naveo me opet na meditaciju,

posredstvom kastalske glazbe i zadubljivanja, pomoću kastalske vedrine i kastalske smionosti

odgojio me i preoblikovao, mene - koji sam usprkos svojoj čežnji za vama bio onako posve

nekastalski i antikastalski nastrojen - učinio je opet jednim od vas, a moju nesretnu ljubav

spram vas sretnom ljubavlju.

Tako se izjasnio Designori, a on je jamačno imao razloga za svoju udivljenu zahvalnost.

Ako za život primjeren Redu i nije odveć teško odgajati dječake i mladiće pomoću naših

davno prokušanih metoda, sa čovjekom koji se već bližio pedesetoj godini to je zacijelo bio

težak zadatak, makar je taj čovjek prišao s mnogo dobre volje. Nije Designori baš postao

cjelovit ili uzoran Kastalac. Ali ono što je Knecht zamislio uspjelo mu je u cijelosti; razriješiti

prkos i gorku težinu njegove tuge, njegovu već preosjetljivu i zaplašenu dušu ponovo

približiti harmoniji i vedrini, a niz njegovih loših navika nadomjestiti dobrima.

Dakako, Meštar Igre staklenim perlama nije mogao sam obaviti svu količinu sitnih radnji koje

su pri tom bile nužne; za svoga je počasnog gosta uposlio i aparat i snage Waldzella i Reda,

na određeno vrijeme mu je stavio na raspolaganje i stručnjaka za meditaciju iz Hirslanda -

sjedišta Poglavarstva Reda - da ga kod kuće neprestano nadzire u vježbama. Plan i vodstvo

zadržao je, međutim, u svojim rukama.

Bilo je to u osmoj godini njegova magisterijata kad se prvi put odazvao prijateljevim vrlo

često opetovanim pozivima i posjetio ga u njegovu domu u glavnom gradu. S dopuštenjem

Poglavarstva Reda, kojega je predstojnik Alexander njemu bio vrlo blizak i drag, iskoristio je

jedan praznik za taj posjet od kojega je mnogo očekivao i koji je već cijelu godinu svaki put

iznova odgađao, pomalo zato što je htio najprije biti siguran u prijatelja, a pomalo i zbog neke

prirodne bojazni, jer mu je to ipak bio prvi korak u svijet iz kojega je njegov drug Plinio donio

tu krutu tugu i koji je za nj sadržavao toliko važnih tajni. Našao je ondje da modernom

kućom, što ju je njegov prijatelj dobio zamjenom za staru gradsku kuću Designorijevih,

gospodari pristala, vrlo pametna, povučena gospođa, gospođa kojom je opet vladao njezin

lijepi, brbljavi i zapravo neuljudan sinčić, oko čije se osobe tu očito sve vrtjelo i koji se, kako

se činilo, od svoje majke naučio svadljivo bahatom, pomalo ponižavajućem držanju spram

oca. Tu su inače bili hladni i nepovjerljivi prema svemu kastalskome, pa ipak se majka i sin

nisu odveć dugo opirali ličnosti Magistra, kojega je služba, uostalom, za njih imala

nešto tajnovito, posvećeno i legendarno. Bilo kako bilo, prvi je posjet protekao krajnje

ukočeno i usiljeno. Knecht se ponašao suzdržano, promatrao je i bio šutljiv, gospođa ga

je primila s hladno formalnom uljudnošću i prikrivenom odbojnošću kao što bi netko na stan

primio nekoga neprijateljskog visokog oficira, a sin Tito bio je najmanje zbunjen, vjerojatno

je već češće bio u sličnim prilikama kad je mogao promatrati ili možda uživati i zabavljati se

kao svjedok. Činilo se da njegov otac više glumi gospodara u kući nego što to doista jest.

Između njega i supruge vladao je ton blage, obzirne, pomalo bojažljive uljudnosti kao na

vršcima prstiju, koje se žena mnogo lakše i prirodnije pridržavala nego njezin suprug. Prema

sinu je pokazivao želju za drugarstvom, što je momak čini se bio navikao čas iskorištavati a

čas naduto odbijati. Ukratko, to je bio naporan, ne baš bezazlen zajednički boravak, zagušljivo

zagrijan potisnutim nagonima, ispunjen strahom od neugodnosti i ispada, pun napetosti, a

način ponašanja i razgovaranja, kao i stil cijele kuće, bio je nekako odveć uglađen i ugođen,

kao da se zaštitni zid protiv eventualnih provala i prepada nikako ne može sagraditi dosta

čvrsto, dosta zbijeno i dosta sigurno. Knecht je zapazio još nešto što je upamtio: velik dio

ponovo stečene vedrine bio je opet iščezao s Pliniova lica; onaj koji se u Waldzellu ili u kući

Poglavarstva Reda u Hirslandu već doimao kao da se gotovo lišio svoje težine i tuge, stajao je

tu u vlastitoj kući opet posve u sjeni i izazivao kritiku kao i sućut. Kuća je bila lijepa i

svjedočila je o bogatstvu i razmaženosti, svaka je soba bila namještena u skladu sa svojim

dimenzijama, svaka u skladu s dvije ili tri boje, tu i tamo poneko vrijedno umjetničko djelo;

Knecht se s užitkom ogledao, ali mu se na kraju sav taj ugođaj za oko ipak učinio za stanovit

stupanj previše lijepo, odveć savršeno i smišljeno, bez nastajanja, bez zbivanja, bez

obnavljanja, i slutio je da i ta ljepota prostora i predmeta ima smisao nekog

preklinjanja, nekog traženja utočišta, da te sobe, slike, vaze i cvijeće okružuju i prate jedan

život koji čezne za skladom i ljepotom, bez mogućnosti da ih dostigne drukčije doli

upravo njegom tako ugođene sredine.

Baš u to vrijeme, nakon toga posjeta s tim prilično neugodnim dojmovima, Knecht je

prijatelju kući poslao učitelja meditacije. Otkako je proveo jedan dan u tako neobično

tjeskobnoj i napetoj atmosferi toga doma, do svijesti mu je doprlo mnogo toga što baš nije

želio, ali i ponešto od onoga što mu je nedostajalo i za čim je radi svoga prijatelja tragao. I

nije ostalo na tom jednom posjetu, upriličili su ih više i vodili razgovore o odgoju i o

mladom Titu, u kojima je i njegova majka živo sudjelovala. Magister je postupno stjecao

povjerenje i naklonost te mudre i nepovjerljive žene. Kad je jednom zgodom napola u

šali rekao da je ipak šteta što njezin sinčić nije pravodobno poslan na odgoj u Kastaliju,

napomenu je primila ozbiljno, kao prigovor, i branila se: da je posve dvojbeno bi li Tito ondje

doista bio prihvaćen, makar je dovoljno nadaren, doduše, ali se njime teško upravlja, a protiv

dječakove volje lako zadrijeti u njegov život, to ona sebi ne bi nikad bila dopustila, to manje

što taj isti pokušaj nekoć s njegovim ocem nije nikako uspio. Ona i njezin suprug ne bi

nikad bili ni pomislili da za svoga sina iskorišćuju povlastice stare obitelji Designori, kad su

već jednom raskinuli s Pliniovim ocem i cijelom tradicijom bivšeg doma. A posve na kraju

dometnula je s bolnim osmijehom, da se, uostalom, i u posve drukčijim okolnostima, ne bi

bila mogla odvojiti od svoga djeteta, jer osim njega ne posjeduje ništa što bi joj život učinilo

vrijednim življenja. O toj više nehotičnoj nego promišljenoj napomeni Knecht je morao

mnogo razmišljati. Dakle, njezina lijepa kuća, u kojoj je sve bilo otmjeno, raskošno i dobro

usklađeno, njezin suprug i njezina politika i stranka, nasljeđe njezina nekoć obožavana

oca, sve to nije bilo dostatno da njezinu životu dade smisao i vrijednost, to je moglo samo

njezino dijete. I radije je puštala da joj dijete raste pod tako lošim i štetnim uvjetima kakvi su

vladali tu u kući i u njezinu braku, nego da se za njegovo dobro odvoji od njega. Za tako

pametnu, po svoj prilici hladnu i intelektualnu ženu bilo je to posve neobično priznanje.

Knecht joj nije mogao pomoći neposredno kao njezinu suprugu, nije ni pomišljao da pokuša.

Ali, zahvaljujući njegovim malobrojnim posjetima i tome što je Plinio bio pod njegovim

utjecajem, u te izopačene i iskrivljene obiteljske odnose unesena je ipak neka mjera i

prihvaćene su opomene. Za Magistra, koji je od posjeta do posjeta imao sve više autoriteta i

utjecaja u kući Designori, što ga je bolje upoznavao - život tih ljudi od svijeta sve je više

obilovao zagonetkama. Ali mi znamo razmjerno malo o njegovim posjetima glavnom gradu i

o onome što je ondje vidio i doživio, pa ćemo se zadovoljiti s ovdje natuknutim.

Sa starješinom Poglavarstva Reda u Hirslandu Knecht do tog vremena nije imao bližeg

dodira nego što su zahtijevale službene dužnosti. Viđao ga je samo na plenarnim zasjedanjima

Odgojnog poglavarstva koja su se održavala u Hirslandu, a i tu je starješina obavljao samo

formalne i dekorativne službene djelatnosti, primanje i ispraćaj kolega, dok je glavni posao

vođenja zasjedanja pripadao govorniku Reda. Bivši starješina, u vrijeme Knechtova stupanja

u službu već čovjek časne starosti, uživao je doduše veliko poštovanje Magistra ludi, ali mu

nije nikad dao povoda da umanji odstojanje, za nj već gotovo nije bio čovjek, ne osoba, nego

je lebdio kao vrhovni svećenik, simbol dostojanstva i sabranosti, poput šutljiva vrha i krune

nad Poglavarstvom i cijelom hijerarhijom. Taj je dostojanstveni čovjek umro, a na njegovo je

mjesto Red odabrao novog starješinu Alexandera. Alexander je bio upravo onaj majstor

meditacije što ga Poglavarstvo Reda bijaše nekoć dodijelilo Josefu Knechtu za prvo vrijeme

njegova uvođenja u službu, i odonda se Magister tome uzornom redovniku divio i zahvalno ga

volio, a i ovaj je imao priliku da iz dovoljne blizine promatra i upozna Meštra Igre staklenim

perlama i bit njegova bića i ponašanja te da ga zavoli dok je Knecht još bio svakodnevni

predmet njegove skrbi i u nekom smislu njegov ispovjedanik. Obojica su postali svjesni još

odonda trajno održavanog prijateljstva u trenutku kad je Alexander postao Knechtov kolega

i starješina Vrhovnog poglavarstva, te je prijateljstvo i poprimilo svoj pravi oblik, jer su se sad

viđali češće i imali zajedničkog posla. Tom je prijateljstvu, međutim, nedostajala

svakodnevica, isto kao i zajednički doživljaji iz mladosti, pa je ono više bilo nalik drugarskoj

naklonosti među ljudima na visoku položaju, i njihovi su se razgovori ograničivali na tek

malo više topline pri pozdravljanju i rastancima, na potpunije i brže uzajamno

sporazumijevanje, možda i na nekoliko minuta čavrljanja u stankama između sjednica.

Premda starješina Poglavarstva Reda, nazvan i Meštar Reda, prema ustavu nije bio

nadređen svojim kolegama, Magistrima, bio je to ipak po tradiciji, prema kojoj Meštar Reda

predsjedava sjednicama Vrhovnog poglavarstva, a što je Red za posljednjih desetljeća bio više

meditativan i monaški, to je više rastao njegov autoritet, dakako samo unutar hijerarhije i

Provincije, ne izvan nje. U Odgojnom su poglavarstvu starješina Reda i Meštar Igre staklenim

perlama sve više imali značaj dvaju pravih eksponenata i predstavnika kastalskoga duha;

naspram prastarih, iz pretkastalskih vremena naslijeđenih disciplina, kao što su gramatika,

astronomija, matematika ili glazba, meditativna duhovna njega i Igra staklenim perlama bile

su za Kastaliju ona istinski svojstvena dobra. Stoga nije bilo beznačajno što su njihovi

zastupnici i poglavari u to vrijeme uzajamno podržavali prijateljski odnos, za obojicu je to

značilo potvrdu i uzvišenje njihove časti, dodatak topline i zadovoljstva u životu, jedan

podstrek više za ispunjavanje njihova zadatka: da budu ličnosti koje će zastupati i biti uzori

dvaju bitnih, svetih dobara i sila kastalskoga svijeta. Za Knechta je to, dakle, bila jedna veza

više, jedna protuteža više naspram njegove već porasle težnje da se svega toga odrekne i

prodre u neku drugu, novu oblast života. Svejedno se to nagnuće nezadrživo dalje razvijalo.

Otkako ga je u potpunosti svjesno spoznao, a to je moglo biti u šestoj ili sedmoj godini

njegova magisterijata, ono je ojačalo i on - čovjek »buđenja« - prihvatio ga je bez

zazora. Mislimo da smijemo reći kako mu je od toga vremena pomisao da će doći do rastanka

od službe i Provincije postala bliska - ponekad na način na koji zatočenik vjeruje

u oslobođenje, a ponekad i onako kako bolesnik možda osjeća blizinu smrti. U onome prvom

otvorenom razgovoru s Pliniom, drugom iz mladosti koji se vratio, izrazio je tu misao prvi put

riječima, možda samo da pridobije i prema sebi otvori prijatelja koji je postao šutljiv i

zatvoren, ali možda i zato da tim povjeravanjem svome novom buđenju i životnom

raspoloženju dade prvi obrat prema van i prvi poticaj na ostvarenje. U daljnjim razgovorima s

Designorijem Knechtova je odluka da jednom odstupi od sadašnjeg načina života i odvaži se

na skok u novi dobila značaj odluke. U međuvremenu je pažljivo izgrađivao prijateljstvo s

Designorijem, koji se sad uza nj vezao ne više samo divljenjem, nego isto toliko zahvalnošću

onoga koji ozdravlja i koji je ozdravljen, i u tom mu je prijateljstvu bio most prema vanjskom

svijetu i njegovu zagonetkama pretrpanu životu.

Da je Magister svome prijatelju Tegulariusu tek vrlo kasno pružio uvid u svoju tajnu i svoj

naum da ode, ne smije nas čuditi. Kao što je svako od svojih prijateljstava razvijao

blagonaklono i poticajno, tako ih je znao nadgledati i njima samostalno i diplomatski

upravljati. S ponovnim Pliniovim ulaskom u Knechtov život, za Fritza je na scenu stupio

suparnik, jedan novi-stari prijatelj koji je imao svoje zahtjeve u pogledu Knechtova zanimanja

i naklonosti, pa se ovaj nije ni mogao čuditi što je Tegularius u prvi mah reagirao žestokom

ljubomorom; dapače, za neko vrijeme, dok nije posve pridobio i ispravno

usmjerio Designorija, Magistru je to povlačenje ovoga drugog možda dobro došlo. Na dulji

rok bilo mu je preče jedno drugo pitanje. Kako biću poput Tegulariusa prikladno

povjeriti svoju želju da se tiho povuče iz Waldzella i časne službe Meštra, kako mu to učiniti

probavljivim? Bude li Knecht jednom napustio Waldzell, zauvijek će za tog prijatelja

biti izgubljen; da ga povede sa sobom na uzak i opasan put što mu je predstojao, na to nije

smio pomišljati, čak ni ako bi ovaj protiv svakog očekivanja smogao volju i odvažnost

za takvo što. Prije nego što ga je upoznao sa svojim namjerama, Knecht je čekao, razmišljao i

oklijevao, vrlo dugo. Naposljetku je, kad mu je odluka o odlasku bila već dobrano čvrsta, to

ipak učinio. Bilo bi odveć protivno njegovoj naravi da je prijatelja do posljednjeg časa ostavio

u neznanju i da je zapravo iza njegovih leđa provodio planove i pripremao korake, kojih će

posljedice i ovaj morati da snosi. Po mogućnosti je i njega, jednako kao i Plinija, htio učiniti

ne samo pouzdanikom, već pravim ili umišljenim pomagačem i sudionikom, jer aktivnost

pomaže da se bilo koje stanje lakše podnese.

Knechtove misli o prijetećem rasulu kastalske biti bile su prijatelju odavno poznate, toliko

koliko ih je bio voljan iznositi, a ovaj ih spreman primati. Na te se iste ideje Magister

nadovezao kad se odlučio povjeriti prijatelju. Protivno njegovu očekivanju i na njegovo veliko

olakšanje, Fritz nije tragično primio saopćeno, štoviše, činilo se da ga ugodno uzbuđuje i

upravo zabavlja predodžba kako će jedan Magister pred Poglavarstvom svoju čast opet

odbaciti, otresti s nogu prašinu Kastalije i odabrati život po vlastitu ukusu. Kao osobenjak i

neprijatelj svake određenosti, Tegularius je vazda bio na strani pojedinca protiv vlasti;

duhovito se protiviti službenoj moći, zadirkivati je ili je nadmudriti - za to ga je uvijek bilo

moguće pridobiti. To je Knechtu pokazalo put, pa je - odahnuvši s nekim unutrašnjim

smiješkom - odmah prihvatio prijateljevu reakciju. Ostavio ga je u uvjerenju da je riječ o

nekoj vrsti udara protiv vlasti i birokracije, te mu je u tom pothvatu namijenio ulogu

pouzdanika, suradnika i suurotnika. Valjalo je sastaviti Magistrovu molbu Poglavarstvu i u

njoj navesti i objasniti sve razloge koji su ga naveli da se povuče sa svoga položaja, a

priprema i izradba toga podneska imala je uglavnom biti Tegulariusova dužnost.

Ponajprije se morao sroditi s Knechtovim povijesnim nazorima o nastanku, razviću i

sadašnjem stanju Kastalije, pa prikupiti povijesnu građu i time potkrijepiti Knechtove želje i

prijedloge. Da će se time upustiti u nešto što je dotada odbijao i prezirao, to jest bavljenje

historijom, nije ga, čini se, smetalo, i Knecht se požurio da mu dade potrebne upute. Tako se

Tegularius zadubio nad svojim novim zadatkom, s marom i upornošću kakvu je znao smoći

za neobične i samotničke pothvate. Za nj, toga tvrdokornog individualista, to je proučavanje

urodilo neobično ljutim užitkom, jer ga je dovelo u položaj da velikanima i hijerarhiji

dokazuje njihove nedostatke i sve što je dvojbeno, ili čak da ih izaziva.

U tom je užitku Knecht jednako malo sudjelovao kao što je malo vjerovao u neki uspjeh

prijateljeva truda. Bio je odlučio da se riješi okova svoga sadašnjeg položaja i da bude

slobodan za zadatke za koje je vjerovao da ga očekuju, ali mu je bilo jasno da razlozima

razbora neće nadvladati Poglavarstvo, niti da Tegulariusu može prepustiti dio onoga što je još

tu imao napraviti. Ipak, vrlo mu je dobro došla činjenica da će ovaj, dok još bude živio u

njegovoj blizini, biti zaposlen i zaokupljen drugim poslom. Pošto je na idućem sastanku

Pliniju Designoriju to ispričao, dodao je: - Prijatelj Tegularius sada je zaposlen i obeštećen za

ono što misli da je izgubio tvojim povratkom. Njegova je ljubomora već gotovo izliječena, i

godi mu rad na poslu za mene i protiv mojih kolega, gotovo je sretan. Ali ne misli, Plinio, da

bilo što očekujem od njegove uposlenosti, osim upravo onog dobra što ga sam time dobiva.

Da će se naše Vrhovno poglavarstvo odazvati molbi koju snujem, nije nimalo vjerojatno, čak

je nemoguće, u najboljem će mi slučaju odgovoriti blago prijekornom opomenom. Ono što

stoji između mojih nakana i njihova ostvarenja, to je sam temeljni zakon naše hijerarhije, a

jedno Poglavarstvo koje bi svoga Meštra otpustilo, ma na kako dobro opravdanu molbu, i

namijenilo mu djelatnost izvan Kastalije, ne bi mi se baš nimalo svidjelo. Osim toga, tu

je Meštar Alexander od Poglavarstva Reda, čovjek koji se ničim ne da pokolebati. Ne, morat

ću već sam izvojevati tu bitku. Ali neka Tegularius najprije oštri svoja čula! Time ne gubimo

ništa nego malo vremena, a to mi je ionako potrebno kako bih ovdje ostavio sve tako sređeno

da se moj odlazak odvije bez štete po Waldzell. Ali ti mi, u međuvremenu, ondje kod vas

moraš naći neki smještaj i mogućnost rada, makar kako skromno, za nuždu sam zadovoljan i

nekim mjestom učitelja glazbe, potrebno je samo da bude neki početak, odskočna daska.

Designori je napomenuo da će se to već naći, a kad dođe čas, da je njegova kuća u svako

doba prijatelju otvorena na neograničeno vrijeme. Ali Knecht time nije bio zadovoljan.

- Ne - rekao je - kao gost nisam upotrebljiv, moram imati posao. A boravak u tvojoj kući,

koliko god lijep, ako bi trajao više od nekoliko dana, samo bi uvećao napetost i poteškoće

ondje. Gajim puno povjerenje spram tebe, a i tvoja se supruga ljubezno navikla na moje

posjete, ali sve bi to odmah poprimilo drukčiji izgled kad više ne bih bio posjetilac i Magister

ludi nego bjegunac i trajni gost.

- To ti ipak odveć pedantno shvaćaš - odvrati Plinio. - Da ćeš, kad se jednom ovdje

oslobodiš i nastaniš se u glavnom gradu, vrlo brzo dobiti neki tebi doličan položaj, bar kao

profesor na nekoj visokoj školi - s time možeš pouzdano računati. Samo je za to potrebno

vrijeme, to svakako znaš, a ja mogu nešto poduzeti za tebe, dakako, tek onda kad se posve

odvojiš od ovoga ovdje.

- Zacijelo - rekao je Meštar - dotada moja odluka mora ostati tajna. Ne mogu se staviti

vašim nadleštvima na raspolaganje prije nego što moje Poglavarstvo bude obaviješteno i

donese odluku; to se samo po sebi razumije. Ali za početak ja uopće i ne tražim neko javno

namještenje. Moje su potrebe male, manje nego što vjerojatno možeš zamisliti. Trebam

sobičak i kruh svagdašnji, ali prije svega posao i dužnost, kao učitelj i odgajatelj, trebam

jednoga ili nekoliko učenika i gojenaca s kojima ću živjeti i na koje mogu djelovati, pri tom

ponajmanje imam neku visoku školu na umu; isto tako rado, ne, mnogo radije bio bih kućni

učitelj nekog dječaka ili tomu slično. Ono što tražim i trebam jest neka jednostavna, prirodna

dužnost, neki čovjek koji mene treba. Poziv na neku visoku školu podredio bi me opet nekom

tradicionalnom, posvećenom i mehaniziranom službenom aparatu, a ono što ja želim suprotno

je od toga.

Na to Designori oklijevajući iznese molbu koja ga je već dugo zaokupljala.

- Imao bih prijedlog - reče on - i molim te da ga barem počuješ i blagonaklono razmotriš.

Možda ga možeš prihvatiti, učinio bi tada i meni uslugu. Od onog dana kad sam prvi put bio

tvoj gost ovdje, pomogao si mi da u mnogo čemu napredujem. Upoznao si i moj život i

moj dom i znaš kako je s tim. Nije dobro, ali je bolje no što je bilo godinama. Najteže je s

odnosom između mene i moga sina. On je razmažen i nagao, stvorio je sebi povlašten i

zaštićen položaj u našoj kući, to mu je bilo omogućeno i olakšano dok je još bio dijete, kad

smo se majka i ja natjecali oko njega. On je tada odlučno stao na majčinu stranu, a meni su

sva odgojna sredstva pomalo izbijena iz ruku. Bio sam se s tim pomirio, kao i sa svojim

promašenim životom uopće. Rezignirao sam. Ali sada, kad sam uz tvoju pomoć zapravo

ozdravio, dobio sam opet nadu. Vidiš na što smjeram; mislim da bih mogao nešto

očekivati kad bi Tito, koji ionako ima poteškoća u svojoj školi, dobio učitelja i odgajatelja

koji bi se njime bavio. To je sebična molba, znam, a ne znam bi li tebi taj zadatak bio

privlačan. Ali ti si me ohrabrio da iznesem taj prijedlog.

Knecht se nasmiješi i pruži mu ruku.

- Hvala ti, Plinio. Nijedan me prijedlog ne bi više obradovao. Nedostaje samo još

suglasnost tvoje supruge. A potom biste se oboje morali odlučiti da sina za početak posve

prepustite meni. Da bih ga dobio u svoje ruke, mora se isključiti svakodnevni utjecaj

roditeljske kuće. Moraš o tome govoriti sa svojom suprugom i navesti je da prihvati taj uvjet.

Priđi tome oprezno, dajte sebi vremena!

- I ti vjeruješ - upita Designori - da bi s Titom mogao nešto postići?

- O da, a zašto ne? On je dobra kova i od oba je roditelja naslijedio dobre sklonosti,

nedostaje samo sklad snaga. U njemu probuditi težnju za tim skladom, štoviše, snažiti je i

dovesti mu je do svijesti, to će biti moj zadatak kojega ću se rado prihvatiti.

Josef Knecht bio je tako siguran da su mu oba prijatelja zaokupljena svojim problemima,

svaki na svoj način. Dok je Designori u glavnom gradu svojoj supruzi objašnjavao nove

planove i nastojao da joj ih učini prihvatljivima, u Waldzellu je Tegularius sjedio u svojoj

radnoj sobi u knjižnici i prema Knechtovim uputama prikupljao građu za planirani napis.

Magister ga je dobro namamio štivom koje mu je podastrto; Fritz Tegularius, veliki

potcjenjivač historije, podao se i zaljubio u povijest ratnih razdoblja. Vazda velik radnik u

igri, sa sve je većim tekom skupljao simptomatične anegdote iz te epohe, iz mračnog

razdoblja prije Reda, i nakupio ih je toliko da je njegov prijatelj, kad je nakon nekoliko

mjeseci dobio rad na uvid, jedva desetinu mogao zadržati.

Za to vrijeme Knecht je u više navrata posjećivao glavni grad. Stjecao je sve veće

povjerenje gospođe Designori - kao što uopće zdrav i usklađen čovjek često lako uspije

pristupiti teškima i opterećenima - i ona je ubrzo prihvatila plan svoga supruga. Za Tita

znamo da je pri jednom od tih posjeta prilično naduto dao Magistru na znanje kako ne želi da

ga ovaj oslovljava s ti, jer mu se svatko, pa i učitelji u njegovoj školi, obraćaju s vi. Knecht

mu je vrlo uljudno zahvalio i ispričao se, rekavši da u njegovoj Provinciji učitelji svim đacima

i studentima, pa i odavno odraslima, kažu ti. A poslije objeda zamolio je dječaka da s njim

malo iziđe i da mu pokaže nešto od grada. Za te šetnje Tito ga je vodio kroz vrlo lijepu uličicu

staroga grada, u kojoj su u gotovo neprekinutu nizu stajale stoljećima stare kuće otmjenih,

bogatih patricijskih obitelji. Pred jednom od tih čvrstih, uskih i visokih kuća Tito se zaustavio,

pokazao na ploču nad portalom i upitao: - Poznajete li ovo? - pa, kad je Knecht zanijekao,

reče: - Ovo je ovdje grb Designorijevih, i to je naša stara obiteljska kuća, tri stotine godina

pripadala je obitelji. Ali mi sjedimo u našoj bezličnoj kući kakva može biti bilo čija, samo

zato što se moj otac nakon djedove smrti poveo za hirom da proda ovu lijepu dostojanstvenu

obiteljsku kuću i da sagradi pomodnu, koja uostalom već sada više nije baš moderna.

Možete li takvo što shvatiti?

- Žalite li jako za starom kućom? - ljubezno je upitao Knecht, a kad je Tito to strastveno

potvrdio i ponovio svoje pitanje: - Možete li takvo što shvatiti? - rekao je: - Sve se može

shvatiti kad se osvijetli. Stara je kuća lijepa stvar, i da je nova stajala kraj nje, pa da je on

imao izbor, jamačno bi ipak zadržao staru. Da, stare su kuće lijepe i dostojanstvene, pogotovo

ovako lijepe kao ova ovdje: Ali sam graditi kuću, također je nešto lijepo, i kad marljiv i

ambiciozan mladić može birati hoće li udobno i odano sjesti u zgotovljeno gnijezdo ili sebi

sagraditi potpuno novo, onda se posve dobro može razumjeti da će njegov izbor pasti

na gradnju. Koliko ja poznam vašeg oca, a poznavao sam ga još kad je bio mlad kao vi sada i

kad je bio strastven borac, nikome prodaja i gubitak kuće, uostalom, nisu bili toliko bolni kao

njemu samome. Imao je težak sukob s ocem i s obitelju, a kako se čini, odgoj kod nas u

Kastaliji za nj baš nije bio pravi, barem ga nije uspio zadržati od nekih nepromišljenosti.

Jedna od njih zacijelo je bila prodaja kuće. Time je htio zadati udarac i navijestiti rat

obiteljskoj tradiciji, ocu i cijeloj prošlosti, barem to mi se čini posve shvatljivo. Ali čovjek je

čudan, pa mi se jedna druga misao također ne bi učinila baš nevjerojatnom, pomisao da

prodavač te stare kuće tom prodajom uopće nije htio nanijeti bol obitelji, nego ponajviše

samom sebi. Obitelj ga je bila razočarala, bila ga je poslala u naše elitne škole, pustila ga da se

ondje odgaja na naš način i onda ga na povratku dočekala sa zaduženjima, zadacima i

zahtjevima kojima nije mogao biti dorastao. Ali ne bih htio dalje zalaziti u psihološko

tumačenje. Bilo kako bilo, pripovijest o toj prodaji kuće pokazuje kakva je snažna sila taj

sukob između očeva i sinova, ta mržnja, ta u mržnju pretvorena ljubav. U živahnih i nadarenih

bića taj sukob malokad izostane, povijest svijeta obiluje primjerima. Uostalom, mogao bih

posve lako zamisliti jednog kasnijeg mladog Designorija koji bi sebi postavio životni zadatak

da tu kuću po svaku cijenu vrati u posjed obitelji.

- Dakle - uzvikne Tito - i ne biste li mu dali za pravo da to učini?

- Ne bih mu se htio postaviti za suca, mladi gospodine. Ako se jedan kasniji Designori sjeti

svoga roda i obveze koja mu je time dana za život, ako svoje snage uloži služeći za dobrobit

grada, države, naroda i prava, i u tomu toliko ojača da još uz to uspije opet steći staru kuću,

onda je to čovjek vrijedan štovanja i pred njim ćemo skinuti šešir. A ako u životu ne zna za

drugi cilj osim te priče s kućom, onda on nije ništa drugo no opsjednut i zaljubljen čovjek,

vođen strastima, i to vjerojatno takav da nikad nije shvatio smisao mladenačkih sukoba s

očevima, pa ih doživotno, i kao odrastao čovjek, za sobom okolo vuče. Možemo ga razumjeti,

također i žaliti, ali on neće povećati ugled svoga doma. Lijepo je kad je neka stara

obitelj privržena svojoj kući, ali ona se pomlađuje i stječe novu veličinu samo ako joj sinovi

služe višim ciljevima no što su obiteljski.

Iako je za te šetnje Tito pažljivo i prilično rado slušao gosta svoga oca, u drugim mu je

prilikama opet pokazivao odbojnost i prkos, u tom je čovjeku, do kojega su njegova oba inače

tako nesložna roditelja očito mnogo držala, naslućivao neku moć koja bi njegovoj razmaženoj

raskalašenosti mogla biti opasna, pa se povremeno ponašao izrazito neuljudno; nakon toga je,

dakako, svaki put slijedilo žaljenje i pokušaj da sve izgladi, jer mu je ponos trpio kad bi tako

pokazao svoje loše strane pred vedrom uljudnošću što je obavijala Magistra poput svijetla

oklopa. Potajno je i on, u svome neiskusnom i malo zapuštenu srcu, slutio da je to čovjek

kojega bi se možda moglo veoma voljeti i poštivati

Oćutio je to naročito jedanput za vrijeme od pola sata, kad je zatekao Knechta kako čeka

njegova oca kojega su zadržali poslovi. Ulazeći u sobu, Tito je ugledao gosta kako

poluzatvorenih očiju nepomično sjedi u položaju kao kip, zračeći mirom i tišinom iz te svoje

zadubljenosti, pa je dječak nehotice utišao svoj korak i htio se na vršcima prstiju opet iskrasti

van. Ali onaj koji je sjedio uto podigne pogled, ljubezno ga pozdravi, ustane i,

pokazujući prema glasoviru koji je stajao u sobi, upita dječaka voli li glazbu.

Da, rekao je Tito, doduše već dugo nema satova glazbe i više nikad ne vježba, jer mu u

školi baš ne ide sjajno i već ga ondje dovoljno muče instruktori, ali mu je uvijek bilo

zadovoljstvo slušati glazbu. Knecht otvori glasovir, sjedne preda nj, ustanovi da je ugođen i

odsvira Scarlattijev andante što ga je tih dana bio uzeo za osnovu jedne vježbe Igre staklenim

perlama. Potom napravi stanku, a kad vidje da se dječak pomno predao slušanju, počne

mu kratko tumačiti što se otprilike zbiva kod jedne takve vježbe Igre staklenim perlama;

raščlani mu glazbu na pojedine dijelove, pokaže nekoliko načina analize što ih se na njih

može primijeniti i pokaže mu kako se glazba otprilike može prevoditi u hijeroglife Igre. To je

bio prvi put da Tito Meštra nije gledao kao gosta ni kao neku učenu veličinu koju bi odbijao,

jer bi umanjivala njegovu samosvijest, nego ga je gledao pri njegovu radu, čovjeka koji je

naučio vrlo suptilno i precizno umijeće i izvodio ga kao majstor, jednu umjetnost koje je

smisao Tito doduše mogao tek naslućivati, ali koja je očito zahtijevala cijela čovjeka i

njegovu požrtvovnost. Također je godilo njegovu samopoštovanju da bude smatran odraslim i

dovoljno pametnim da mu se pobuđuje zanimanje za te složene stvari. Utihnuo je, i u tih je

pola sata prvi put počeo slutiti iz kojih vrela potječu vedrina i pouzdani mir toga

neobičnog čovjeka.

Knechtova je službena djelatnost u to posljednje vrijeme bila gotovo isto onako intenzivna

kao u ono teško doba njegova preuzimanja službe. Bilo mu je stalo da sve oblasti svojih

obveza za sobom ostavi u uzornu stanju. To je i postigao, iako je promašio onaj cilj što ga je u

isti mah imao na umu, to jest, da njegova osoba ne bude nenadomjestiva ili barem da je ne

bude teško nadomjestiti. Tako je, eto, općenito s našim najvišim položajima: Magister lebdi,

gotovo kao najviši ures, kao neko svijetlo znamenje, nad složenom raznolikošću oblasti svoje

službe; on brzo dođe i ode, lagano kao neki prijazan duh, kaže dvije riječi, kimne neko da,

jednom kretnjom zada neki zadatak i već ga nema, već je u narednom, on svira na svome

službenom aparatu kao glazbenik na svom instrumentu, kao da mu ne treba snaga a jedva i

razmišljanje, i sve ide kako valja. Ali u tom aparatu svaki činovnik zna što znači kad Magister

otputuje ili oboli, što znači nadomjestiti ga makar na nekoliko sati ili jedan dan! Dok je

Knecht pažljivo još jednom ispitivao cijelu malu državu Vicus lusorum i posebnu pažnju

posvetio tomu da neupadljivo pripremi svoju »sjenu« na zadaću da ga uskoro posve ozbiljno

zastupa, mogao se istodobno uvjeriti da se u dubini svoga bića već potpuno odvojio i udaljio

od svega toga, da ga cjelokupna dragocjenost toga dobro smišljena malog svijeta više

ne usrećuje i ne veže. Gledao je na Waldzell i svoj magisterijat kao na nešto što je gotovo već

iza njega, oblast koju je prešao uzduž i poprijeko, od koje je mnogo dobio i mnogo naučio, ali

koja iz njega sad više ne može izmamiti nikakve nove snage ili djela. Za to vrijeme

oslobađanja i opraštanja bilo mu je sve jasnije da pravi razlog njegova otuđenja i želje za

odlaskom jamačno nije spoznaja opasnosti što postoje za Kastaliju, ili briga za njezinu

budućnost, nego naprosto jedan dio njega samoga što je bio ostao prazan i neiskorišten, dio

njegova srca i njegove duše koji sada teži za svojim pravom i hoće se ispuniti.

U to je vrijeme još jednom temeljito proučio ustav i statute Reda i vidio da mu bijeg iz

Provincije zapravo nije tako teško ostvariv - ne onako gotovo nemoguć kao što je u početku

zamišljao. Imao je slobodu da iz razloga savjesti odstupi sa svoga časnog položaja, isto tako

da napusti Red, zakletva Redu nije bila doživotna, iako se tom slobodom poslužio samo malo

koji član, a nikada član Vrhovnog poglavarstva. Ne, ono što mu se činilo da toliko otežava taj

korak nije bila strogost zakona, bio je to sam hijerarhijski duh, odanost i vjernost savezu - u

vlastitu srcu. Razumije se, nije on htio potajno pobjeći, pripremao je složenu molbu da bi

postigao slobodu, mali je Tegularius na tomu zacrnio sve svoje prste pišući. Ali on nije

vjerovao u uspjeh te molbe. Nastojat će ga udobrovoljiti, opomenut će ga, možda mu ponuditi

da uzme praznike da se odmori u Mariatelsu, gdje je nedavno umro pater Jakobus, ili možda u

Rimu. Ali pustiti ga neće, u to je bio sve više uvjeren. Otpuštanje bi protuslovilo cijeloj

tradiciji Reda. Kad bi to učinili, Vrhovni bi poglavari time priznali da je njegova želja

opravdana, priznali bi da život u Kastaliji, i to čak na tako visoku položaju, pod

stanovitim okolnostima, čovjeku može biti nedostatan, da može značiti odricanje i

zatočeništvo.

OKRUŽNICA

Bližimo se kraju naše priče. Kao što je već naznačeno, naši su podaci o tom svršetku

nedostatni i imaju više obilježja legende nego historijskog izvješća. S time se valja

zadovoljiti. Utoliko nam je ugodnije što ovo pretposljednje poglavlje o Knechtovu životu

možemo ispuniti jednim autentičnim dokumentom, odnosno onim opsežnim dopisom kojim je

sam Meštar Igre staklenim perlama Poglavarstvu iznio razloge za svoju odluku i zamolio da

bude riješen službe.

Mora se svakako reći da ne samo što Knecht više nije vjerovao u uspjeh toga tako

zamršeno pripravljena dopisa - kao što odavno znamo - nego, kad je već bilo prekasno, radije

više uopće ne bi bio napisao i dostavio tu »molbu«. Bio je u položaju kao i svi ljudi koji

očituju neku prirodnu i s početka nesvjesnu moć nad drugim ljudima: ta moć nije bez

posljedica po njezine nosioce, pa ako se Magister radovao što je prijatelja Tegulariusa

pridobio za svoje nakane time što ga je učinio promicateljem i suradnikom, ono što se

dogodilo bilo je sad jače od samih njegovih misli i želja. Fritza je bio nagovorio, odnosno

namamio, da radi jedan posao u kojega vrijednost on i sam kao začetnik više nije vjerovao; ali

kad mu je prijatelj napokon predočio taj rad, on ga više nije mogao opozvati niti ga ostaviti po

strani i neuporabljena, a da još gore ne povrijedi i razočara Tegulariusa kojemu je time želio

olakšati rastanak. Kao što vjerujemo da znamo, u to bi vrijeme Knechtovim namjerama

mnogo više odgovaralo da je bez daljnjega istupio iz službe i objavio svoj izlazak iz

Reda, umjesto da najprije bira taj postupak s »molbom« koji mu se već naočigled pretvarao

gotovo u komediju. No, obzir spram prijatelja ponukao ga je da još jednom na neko vrijeme

svlada svoje nestrpljenje.

Vjerojatno bi bilo zanimljivo upoznati taj rukopis marljiva Tegulariusa. Sastojao se

uglavnom od povijesnog materijala što ga je bio prikupio u svrhu dokaza i zornog prikaza, ali

jamačno nećemo pogriješiti ako pretpostavimo da je sadržavao i pokoju oštru i duhovito

sročenu kritičku napomenu o hijerarhiji, kao i o svijetu i njegovoj povijesti. Samo, da još i

postoji taj rukopis, pripreman mjesecima neobično uporne revnosti, što je vrlo lako moguće, i

da nam stoji na raspolaganju, morali bismo se suzdržati od njegova objavljivanja, jer naša

knjiga ne bi bila pravo mjesto za to.

Jedino nam je važno znati kako je Magister ludi upotrijebio rad svoga prijatelja. Kad mu

ga je ovaj svečano uručio, primio ga je sa srdačnim riječima zahvalnosti i priznanja, te ga je,

znajući da će mu time pričiniti radost, zamolio neka mu ga pročita. Nekoliko dana sjedio je

tako Tegularius kod Meštra po pola sata u njegovu vrtu - jer, bilo je ljetno doba - i sa

zadovoljstvom mu čitao stranice i stranice od kojih se sastojao manuskript, a čitanje

je nerijetko prekidano glasnim obostranim smijehom. Bili su to dobri dani za Tegulariusa.

Poslije toga se Knecht, međutim, povukao i, služeći se dijelovima prijateljeva rukopisa,

sastavio svoj dopis Poglavarstvu, koji ovdje doslovce prenosimo i uz koji više nije potreban

nikakav komentar.

Dopis M a g i s t r a l u d i

Odgojnom poglavarstvu

Razni su razlozi ponukali mene. Magistra ludi, da jednu molbu osobite vrste, umjesto da je

uključim u svoj redovni službeni izvještaj, iznesem pred Poglavarstvo ovim zasebnim i u

stanovitu smislu privatnijim pismom. Ovo pismo doduše prilažem dospjelom službenom

izvještaju, i očekujem njegovo službeno rješenje, ali ga ipak smatram više nekim oblikom

drugarskog cirkularnog pisma svojim kolegama Magistrima.

Jedna je od Magistrovih dužnosti da upozori Poglavarstvo ako se njegovu ispravnom

obavljanju službe ispriječe kakve zapreke ili zaprijeti kakva opasnost. Mojem obavljanju

dužnosti sada (ili se meni tako čini), iako svim svojim snagama nastojim služiti, prijeti

opasnost koja počiva u samoj mojoj osobi, ali jamačno ne potječe jedino iz nje. Barem

moralnu opasnost slabljenja svoje osobne podobnosti za Meštra Igre staklenim perlama

smatram u isti mah objektivnom, takvom koja postoji i izvan moje osobe. Kratko rečeno:

počeo sam sumnjati u svoju sposobnost da punovrijedno obavljam svoju službu, jer samu tu

službu, jer i samu Igru staklenim perlama koju bih morao njegovati, moram smatrati

ugroženima. Nakan sam ovim dopisom vlastima predočiti da spomenuta opasnost postoji i da

me, pošto sam je jednom spoznao, upravo ta opasnost neminovno ponukala da potražim neko

drugo mjesto. Neka mi je dopušteno to stanje prikazati jednom usporedbom: neki čovjek sjedi

u potkrovlju zaokupljen vrlo osjetljivim naučnim radom, kad primijeti da je dolje u

kući buknuo požar. On neće razmišljati je li mu to dužnost i ne bi li radije sredio svoje tablice,

nego će potrčati dolje i potruditi se da spasi kuću. Tako ja sjedim na najvišem katu naše

kastalske građevine, zaposlen Igrom staklenim perlama, radeći sa samim nježnim i osjetljivim

instrumentima, a instinkti me upozoravaju da negdje dolje gori, da cijelom našom zdanju

prijeti opasnost i da mi sad, umjesto da analiziram glazbu i razglabam pravila Igre, valja hitati

tamo gdje se dimi.

Institucija Kastalije, naš Red, naš znanstveni i školski pogon, zajedno s Igrom staklenim

perlama i svim ostalim, većini nas braće Reda čine se tako sami po sebi razumljivi kao

svakom čovjeku zrak koji udiše i tlo na kojemu stoji. Jedva da ikada itko pomisli kako bi toga

zraka i toga tla možda moglo i ne biti, da bi jednog dana moglo ponestati zraka i da bi nam tlo

pod nogama moglo izmaknuti. Imamo sreću što živimo dobro zaštićeni u jednom malom,

čistom i vedrom svijetu, i većina od nas živi, ma kako to bilo čudno, u uvjerenju da je taj

svijet vazda postojao i da smo mi u nj rođeni. I sam sam u svojim mlađim godinama živio u

toj nadasve ugodnoj uobrazilji, dok mi je ipak dobro poznata bila zbilja, to jest, da se nisam

rodio u Kastaliji već da me ovamo dovela vlast i da sam tu odgojen, te da Kastalija, Red,

Poglavarstvo, škole, arhivi i Igra staklenim perlama nikako nisu oduvijek postojali niti su

djelo prirode, nego pozna, plemenita tvorevina ljudske volje, prolazna kao i sve što je

napravljeno. Sve sam to znao, ali za me to nije bilo realno, naprosto nisam na to mislio,

gledao sam mimo toga, i znam da će više od tri četvrtine nas živjeti i umrijeti u toj divnoj i

ugodnoj varci. Ali, kao što su postojala stoljeća i tisućljeća bez Reda i bez Kastalije, takvih će

razdoblja biti i ubuduće. Pa kad danas podsjećam svoje kolege i cijenjeno Poglavarstvo na tu

činjenicu, na to što se samo po sebi razumije, i pozivam ih da obrate pozornost na opasnosti

koje nam prijete, kad dakle načas preuzimam nadasve nemilu ulogu proroka, opomenitelja i

propovjednika pokore, ulogu koja lako znade izazvati porugu, spreman sam prihvatiti i

eventualno ruganje, ali se svejedno nadam da će većina od vas do kraja pročitati moj dopis i

da će se u pojedinim točkama neki čak suglasiti sa mnom. To bi već bilo mnogo.

Tvorevina kao što je naša Kastalija - mala duhovna država - izložena je unutrašnjim i

vanjskim opasnostima. Unutrašnje opasnosti, ili bar mnoge od njih, poznate su nam i mi na

njih pazimo i borimo se protiv njih. Svako malo vraćamo pojedine učenike natrag iz elitnih

škola, jer u njima otkrivamo neiskorjenjive osobine i nagone što ih čine nesposobnima i

opasnima po našu zajednicu. Većina od njih, nadamo se, nisu zbog toga manje vrijedni

ljudi, nego samo neprikladni za kastalski život, te nakon povratka u svijet mogu naći sebi

primjerenije uvjete života i postati valjani ljudi. Naša se praksa u tom pogledu potvrdila, a

općenito se za našu zajednicu može reći da drži do svoga dostojanstva i samodiscipline, te

ispunjava svoj zadatak da predstavlja i neprekidno uzgaja najviši sloj - plemstvo duha.

Vjerojatno među nama ne živi više nedostojnih i nehajnih nego što je prirodno i podnošljivo.

Već manje besprijekorno u nas jest postojanje redovničke umišljenosti, staleške oholosti, na

koje lako zavodi svako plemstvo i svaki povlašteni položaj, a što se onda s pravom ili

bez opravdanja svakom plemstvu običava predbacivati. U povijesti društva uvijek su posrijedi

pokušaji stvaranja plemstva, ono mu je vrh i kruna, i bilo kakva aristokracija, prevlast

najboljih, čini se da je onaj pravi, iako ne uvijek priznati, cilj i ideal svih pokušaja oblikovanja

društva. Vazda se moglo vidjeti da je vlast spremna, bila ona monarhistička ili anonimna, da

protekcijom i privilegijima promiče plemstvo koje se stvara, bilo to političko ili neko

drugo plemstvo, bilo po rodu ili po izboru i odgoju. Vazda se povlašteno plemstvo jačalo pod

tim suncem, ali su mu boravak na suncu i povlaštenost, od stanovita stupnja razvoja, svaki put

postali kušnjom i doveli ga do korupcije. Ako sad promotrimo naš Red kao plemstvo i

pokušamo ispitati koliko je naš zasebni položaj opravdan našim držanjem prema cjelini

naroda i svijeta, koliko nas je možda već zahvatila i nama ovladala karakteristična bolest

plemstva, obijest, nadmenost, staleška oholost, mudrijaštvo, nezahvalno koristoljublje, onda

mogu iskrsnuti mnoge sumnje. Možda današnjem Kastalcu ne nedostaje poslušnost prema

zakonima Reda, revnost ni njegovana duhovnost; ali, ne nedostaje li mu često ozbiljan uvid u

vlastito mjesto unutar cjeline nacije i svijeta, u povijesti svijeta? Ima li on svijest o temelju

svoga postojanja, zna li on da je list, cvijet, grana ili korijen koji pripada jednom živom

organizmu, sluti li išta o žrtvi koju mu narod prinosi time što ga hrani i odijeva i što mu

omogućuje školovanje i raznostruke studije? Brine li on mnogo o smislu naše egzistencije i

zasebna položaja, ima li pravu predodžbu o svrsi našega Reda i života? Dopuštam da ima

izuzetaka, mnogo dičnih izuzetaka - ali se priklanjam tomu da na sva ova pitanja odgovorim

niječno. Prosječan Kastalac na čovjeka od svijeta i na one koji nisu učeni gleda možda bez

prezira, bez zavisti, bez pakosti, ali ga ne gleda kao brata, ne vidi u njemu onoga koji mu daje

kruh niti se osjeća i najmanje suodgovoran za ono što se zbiva vani u svijetu. Svrhom svoga

života smatra njegu znanosti radi njih samih, ili pak samo raskošnu šetnju po vrtu obrazovanja

što se rado postavlja kao univerzalno, a da to baš posvema ipak nije. Ukratko, taj kastalski

odgoj, visok i plemenit odgoj, zacijelo, kojemu sam duboko zahvalan, u većini svojih

posjednika i predstavnika nije organ i instrument, nije aktivan i usmjeren prema ciljevima,

nije svjesno podređen nečemu većem ili dubljem, nego pomalo naginje samodopadnosti

i samohvali, izobrazbi i uzgoju duhovnih posebnosti. Znam da ima velik broj Kastalaca koji

imaju svoj integritet i vrijednost, koji doista ne žele drugo nego služiti, a to su kod nas odgojni

učitelji, osobito oni koji vani u zemlji, daleko od udobnosti i duhovne raskoši naše Provincije,

na svjetovnim školama obavljaju službu koja obiluje prijegorom, ali je od neprocjenjive

važnosti. Ti vrijedni učitelji ondje vani, posve strogo uzevši, zapravo su jedini od nas koji

doista ispunjavaju svrhu Kastalije i kojih se radom odužujemo za mnoga dobra što nam ih

pružaju zemlja i narod. Da nam je najviša i najsvetija zadaća zemlji i narodu očuvati duhovni

temelj koji se dokazao i kao krajnje djelotvoran moralni element - a to je smisao za istinu, na

kojemu uz ostalo počiva i pravo - to doduše vrlo dobro zna svaki od nas braće Reda, ali pri

malo samoispitivanja većina bi od nas u sebi morala priznati da nam dobrobit svijeta, održanje

duhovne čestitosti i čistoće i izvan naše tako lijepo čisto održavane Provincije, nikako nije

ono najvažnije, čak uopće nije važno, i da onim srčanim učiteljima ondje vani posve rado

prepuštamo da svojim požrtvovnim radom plaćaju naš dug prema svijetu, te da nekako

opravdaju što mi Igrači staklenim perlama, astronomi, glazbenici i matematičari, uživamo u

svojim povlasticama. U vezi je s već spomenutom ohološću i s duhom kaste što mi eto

dovoljno ne marimo zaslužujemo li te svoje povlastice i svojim učinkom, što se ne mali broj

nas čak umišlja na račun Redu primjerene uzdržljivosti u našem materijalnom življenju, kao

da je to krepost i kao da se nje držimo isključivo radi nje same, dok je to uistinu tek minimum

kojim uzvraćamo ono čime nam zemlja omogućuje naše kastalsko postojanje.

Zadovoljit ću se ukazivanjem na ta unutrašnja oštećenja i opasnosti, što nije neznatno,

premda u mirna vremena ne bi ugrozilo našu egzistenciju. Ali mi Kastalci ipak ne ovisimo

samo o našem ćudoređu i o našem razboru, već posve bitno i o stanju zemlje i volji naroda.

Jedemo svoj kruh, koristimo se svojim knjižnicama, izgrađujemo svoje škole i arhive, ali, ako

narod više ne bude imao volje da nam to omogući, ili ako zemlja zbog osiromašenja, rata

ili sličnog više to ne bude mogla, u istom će trenutku našem životu i učenju biti kraj. Da će

naša zemlja svoju Kastaliju i našu kulturu jednog dana smatrati luksuzom koji sebi više

nemože dopustiti, čak da će nas, umjesto da se dobronamjerno diči s nama, kao dosad,

jednoga dana osjetiti kao parazite i štetočine, štoviše, kao krivoučitelje i neprijatelje - to su

opasnosti koje nam prijete izvana.

Kad bih te opasnosti pokušao predočiti prosječnom Kastalcu, morao bih to jamačno

ponajprije učiniti pomoću primjera iz povijesti, a pri tom bih naišao na stanovit pasivni otpor,

na gotovo bih rekao djetinje neznanje i bešćutnost. U nas je Kastalaca, vi to znate, zanimanje

za povijest izuzetno slabo, većini od nas čak nedostaje ne samo zanimanje, nego - rekao bih -

osjećaj pravednosti i poštovanje spram povijesti. Taj od ravnodušnosti i

preuzetnosti pomiješan otpor spram bavljenja poviješću svijeta često me znao izazvati da

istražujem, i otkrio sam da su mu dva uzroka. Kao prvo, sadržaji historije - ne govorim,

dakako, o povijesti duha i kulture, koju veoma njegujemo - čine nam se nekako manje

vrijedni; povijest svijeta sastoji se, kako je mi poimamo, od surovih borbi za moć, za

dobra, za zemlje, za sirovine, za novac, ukratko, za materijalno i kvantitativno, za stvari koje

mi smatramo neduhovnima i pomalo vrijednima prezira. Za nas je sedamnaesto stoljeće doba

Descartesa, Pascala, Frobergera i Schütza, a ne doba Cromwella ili Luja XIV. Drugi razlog

našem zazoru od svjetske povijesti jest u našem naslijeđenom i većim dijelom, kako mi se

čini, opravdanom nepovjerenju spram određene vrste razmatranja i pisanja povijesti kakva

je bila vrlo omiljena u razdoblju rasula prije osnivanja našeg Reda i spram koje već unaprijed

nemamo ni najmanje povjerenja: takozvana filozofija povijesti, koje najveći duhovni procvat i

ujedno najopasnije djelovanje nalazimo u Hegela, ali koja je u narednom stoljeću dovela do

najodvratnijeg iskrivljivanja povijesti i kvarenja smisla za istinu. Posebna naklonost prema

takozvanoj filozofiji povijesti za nas je jedna od glavnih značajki epohe duhovnog rasula

u borbi najširih razmjera za političku moć, koju povremeno nazivamo »ratnim stoljećem«, ali

uglavnom »feljtonističkim razdobljem«. Na ruševinama te epohe, iz suzbijanja

ili prevladavanja njezina duha - ili ne-duha - nastala je naša sadašnja kultura, nastali su Red i

Kastalija. Sad se u svojoj duhovnoj oholosti spram povijesti svijeta, poglavito one novije,

odnosimo gotovo jednako kao što je otprilike asketa i pustinjak za starijeg kršćanstva gledao

na prizorište svijeta. Povijest nam se čini poprištem nagona i moda, požude, gramzljivosti i

pohote za moć, krvoločnosti nasilja, rušilaštva i ratova, častohlepnih ministara, kupljenih

generala, srušenih gradova, i odveć lako zaboravljamo da je to samo jedan od njezinih mnogih

aspekata. I zaboravljamo, povrh svega, da smo i sami dio povijesti, nešto što je postalo i nešto

što je osuđeno da odumre kad izgubi sposobnost daljnjeg postajanja i vlastite preobrazbe.

Mi smo sami povijest, i suodgovorni smo za povijest svijeta i svoje mjesto u njoj. Svijest o toj

odgovornosti ovdje veoma nedostaje.

Bacimo li pogled na našu vlastitu povijest, na vrijeme nastajanja današnjih pedagoških

provincija u našoj zemlji kao i u nekim drugima, na nastanak različitih redova i hijerarhija, od

kojih je jedna i naš Red, vidimo da našu hijerarhiju i domovinu, našu dragu Kastaliju, nikako

nisu zasnovali ljudi koji su se tako rezignirano i bahato odnosili spram povijesti svijeta kao

mi. Naši preteče i utemeljitelji započeli su svoj posao na kraju ratnog razdoblja, u jednom

porušenom svijetu. Navikli smo da svjetske prilike toga vremena, koje je počelo otprilike s

takozvanim prvim svjetskim ratom, objašnjavamo jednostrano time da, eto, u to doba nije

značio ništa i da je za moćne vlastodršce bio samo prigodice iskorištavano, podređeno

sredstvo borbe, i u tomu vidimo jednu od posljedica »feljtonističke« korupcije. Istina, lako je

ustanoviti da su te borbe za vlast vođene bez duha i brutalno. Ako ih nazivam neduhovnima,

to ne činim zato što ne bih vidio njihov golemi učinak u pogledu inteligencije i metodičnosti,

nego zato što smo navikli duh gledati u prvom redu kao volju za istinom, i to je ono do čega

držimo, a sav taj duh koji je uložen u te borbe čini se da nije imao baš ništa zajedničko s

voljom za istinom. Bila je nesreća toga vremena što nasuprot nemiru i dinamici, nastalima iz

silno brzog porasta broja ljudi, nije postojao neki donekle čvrst moralni poredak; što je bilo

preostalo od ćudoređa, potisnuto je aktualnim parolama, pa za vrijeme tih borbi nailazimo na

neobične i stravične činjenice. Posve slično kao za crkvena raskola posredstvom Luthera,

četiri stoljeća prije toga, odjednom je cijeli svijet bio obuzet dubokim nemirom, posvuda su se

stvarale borbene fronte, odasvud je iznenada nicalo ogorčeno smrtno neprijateljstvo između

mladih i starih, između domovine i čovječanstva, između crvenog i bijelog, i mi današnji

uopće nismo kadri rekonstruirati žestinu i unutrašnju dinamiku toga »crvenog« i

»bijelog«, prave sadržaje i značenja svih tih parola i borbenih povika, a kamoli da ih shvatimo

i s njima suosjećamo; slično kao u Lutherovo vrijeme, vidimo u cijeloj Evropi, štoviše, na

polovici zemljine kugle vidimo vjernike i heretike, mlade i stare, pobornike jučerašnjeg i

pobornike sutrašnjeg, kako u oduševljenju ili očajnički navaljuju jedni na druge, a često su

borbene linije presijecale cijele zemljopisne karte, narode i obitelji, i ne smijemo sumnjati u to

da je za većinu onih koji su se borili, ili barem za njihove vođe, sve to doista imalo svoj

smisao, kao što mnogim predvodnicima i glasnogovornicima u tim borbama ne smijemo

osporiti stanovitu čvrstu vjeru u nešto dobro, stanoviti idealizam. Svugdje se borilo, ubijalo i

uništavalo i uvijek obostrano u vjeri da se bore za Boga - protiv đavola.

U nas je to podivljalo doba velikih oduševljenja, divlje mržnje i posve neizrecivih patnji

utonulo u neki zaborav koji je jedva shvatljiv, jer je to vrijeme ipak usko povezano s

nastankom svih naših ustrojstava, ono je njihova pretpostavka i uzrok. Neki bi satiričar taj

zaborav mogao usporediti sa zaboravljivošću kakvu pokazuju novopečeni plemići ili

skorojevići pustolovi za svoje podrijetlo i svoje roditelje. Zadržat ćemo još malo to ratno

razdoblje pred očima. Čitao sam mnoge dokumente o njemu i pri tom se manje zanimao za

potlačene narode i porušene gradove, a više za ponašanje duhovnih ljudi toga vremena. Bilo

im je teško, i većina se nije održala. Bilo je mučenika, jednako među učenjacima kao i među

religioznima, i njihovo mučeništvo čak i u to na strahote naviklo doba nije ostalo bez odjeka.

Svejedno - većina predstavnika duhovnoga nije podnijela pritiske te epohe nasilja. Jedni su se

predali i svoj talent, svoje znanje i metode stavili na raspolaganje vlastodršcima; poznata je

izreka jednog ondašnjeg sveučilišnog profesora u republici Masageta: »koliko je dva puta dva,

to ne određuje fakultet nego naš gospodin general«. Neki su, međutim, stvarali opoziciju tako

dugo dok su to mogli činiti na donekle zaštićenu tlu, te su objavljivali proteste. Jedan širom

svijeta čuveni autor navodno je - čitamo to kod Ziegenhalsa - u to vrijeme, za samo

godinu dana, potpisao više od dvije stotine takvih protesta, opomena, apela na razum i si.,

možda više nego što ih je zapravo mogao pročitati. No, većina je učila šutjeti, učili su i

gladovati i smrzavati se i prositi i skrivati se pred policijom; takvi su prije vremena umirali, a

onome tko je umro, preživjeli su zavidjeli. Nebrojeni su digli ruku na sebe. Više uistinu nije

bilo ni zabavno ni časno biti učenjak ili književnik: onaj koji se stavljao u službu moćnika i

parola, taj je doduše imao posla i kruha, ali i prezir najboljih od svojih drugova i, jamačno,

većinom ipak prilično lošu savjest; tko se opirao toj službi, morao je gladovati, morao je

živjeti slobodan kao ptica i umrijeti u bijedi ili izgnanstvu. Bio je to okrutan, neopisivo težak

izbor. Ne samo istraživački rad - ukoliko nije bio od koristi za vlast ili ratne svrhe - nego je i

školstvo ubrzo zahvaćeno propašću. Povijest svijeta, koju je svaka trenutno vodeća nacija

tumačila isključivo u odnosu na sebe, naročito se pojednostavnjivala i bez kraja prepjevavala,

filozofija povijesti i feljton ovladali su čak i školama.

Dosta je pojedinosti. Bila su to buma i surova vremena, kaotična i babilonska vremena, u

kojima se narodi i stranke, stari i mladi, crveni i bijeli više nisu međusobno razumijevali.

Završetak toga, nakon dostatnog krvarenja i osiromašenja, bila je sve jača čežnja sviju za

pribiranjem i razmišljanjem, za ponovnim otkrićem zajedničkog jezika, za redom, za

ćudoređem, za valjanim mjerilima, za nekom abecedom i tablicom množenja koju više ne

diktiraju interesi vlasti i ne mijenjaju je svaki čas. Javila se silna potreba za istinom i

pravdom, za razumom i pobjedom nad kaosom. Taj vakuum na kraju jedne epohe nasilja,

posve okrenute vanjskome, ta neizrecivo usrdna i smjerna posvemašnja čežnja za nekim

novim početkom i redom, to je ono čemu zahvaljujemo naše postojanje. Ona sitna, hrabra,

napol izgladnjela, ali nesalomivo ustrajna mala četa istinskih duhovnika postala je opet

svjesna svojih mogućnosti, počela je u asketsko-herojskoj samodisciplini stvarati svoj red i

ustrojstvo, počela je opet posvuda raditi, u malim i vrlo malim grupama, otklanjati duh parola

i iznova, posve iz temelja, izgrađivati novu duhovnost, sustav nastave, istraživanja i

obrazovanja. Gradnja je uspjela, iz siromašnih junačkih početaka pomalo je izraslo

sjajno zdanje, u nekoliko pokoljenja stvoreni su Red, Odgojno poglavarstvo, elitne škole,

arhivi i zbirke, stručne škole i seminari, Igra staklenim perlama, a mi smo oni koji danas kao

nasljednici i korisnici prebivamo u tome odveć raskošnom zdanju. I, neka je još jednom

rečeno, mi tu stanujemo kao prilično neupućeni i prilično ulijenjeni gosti, mi ne želimo više

ništa znati o golemim ljudskim žrtvama na kojima su podignuti naši temelji, ništa o

pretrpljenim teškim iskustvima onih koje smo naslijedili i ništa o povijesti svijeta koja je

podigla ili podnijela našu gradnju, koja nosi i podnosi nas - i možda još mnoge Kastalce i

Magistre nakon nas današnjih - ali koja će opet jednom srušiti i progutati naše zdanje kao što

ponovo ruši i guta sve što je pustila da raste.

Vraćam se iz historije, a evo rezultata, primjena na danas i na nas: naš sustav i Red već su

prekoračili vrhunac svoga procvata i sreće što ih zagonetna igra svjetskog zbivanja

povremeno priušti onome lijepom i poželjnom. Mi smo na zalasku koji se još dugo može

razvlačiti, ali nam više nikako ne može pasti u dio nešto više, ljepše i poželjnije od onoga što

smo već posjedovali, put vodi nizbrdo; povijesno smo, vjerujem, zreli za rušenje, i ono će

nedvojbeno uslijediti, ne danas i sutra, ali prekosutra. Ne zaključujem to iz možda odveć

moralne prosudbe naših dostignuća i sposobnosti, nego mnogo više po gibanjima što ih vidim

da se pripremaju u vanjskom svijetu. Bliže se krizna vremena, posvuda se naziru predznaci,

svijet opet jednom želi premjestiti svoje težište. Sprema se preraspodjela moći, a ona se neće

provesti bez rata i nasilja, s dalekog Istoka prijeti ne samo opasnost po mir, nego i

ugroženost života i slobode. Budu li se naša zemlja i njezina politika i držale neutralno, bude

li naš cijeli narod jednodušno ustrajao (što ipak ne čini) u dosadašnjem, i makar želio

ostati vjeran nama i kastalskim idealima, svejedno će biti uzalud. Već sada mnogi od naših

članova parlamenta povremeno dosta jasno izriču kako je Kastalija prilično skup luksuz za

našu zemlju. Čim dođe do potrebe ozbiljna ratnog naoružanja, naoružavanja čak samo za

obranu, a to se može dogoditi vrlo skoro, doći će do opsežnih mjera štednje, i, unatoč svoj

blagonaklonosti vlasti spram nas, to će ponajvećma pogoditi nas. Ponosimo se time što naš

Red i stalnost duhovne kulture koju nam Red jamči iziskuju od zemlje razmjerno skromne

žrtve. U usporedbi s drugim epohama, poglavito s ranim feljtonističkim razdobljem,

s njegovim obilno dotiranim sveučilištima, njegovim bezbrojnim tajnim savjetnicima i

raskošnim zavodima, te žrtve doista nisu velike, a posve su neznatne u usporedbi s onima što

su ih u ratno vrijeme progutali rat i naoružanje. Ali upravo to naoružanje uskoro će opet biti

vrhovna zapovijed, u parlamentu će opet prevladati generali, a ako narod bude morao birati

hoće li žrtvovati Kastaliju ili će se izložiti opasnosti rata i propasti, onda znamo kako

će odlučiti. Potom će bez sumnje odmah uzeti maha i neka ratnička ideologija koja će

posebice ponijeti mladež, jedan parolaški svjetonazor prema kojemu učenjaci i

učenost, latinski i matematika, obrazovanje i duhovni odgoj imaju tek onoliko prava na

opstanak koliko mogu služiti ratnim svrhama.

Val je već krenuo, jednom će nas i otplaviti. Možda će to biti dobro i potrebno. Prije toga,

međutim, vrlo štovani kolege, u razmjeru s našim uvidom u zbivanja, u razmjeru s našom

probuđenošću i našom odvažnošću, imamo pravo na onu ograničenu slobodu odlučivanja i

djelovanja koja čovjeku pripada i koja povijest svijeta čini poviješću čovjeka. Ako hoćemo,

mi možemo zatvoriti oči, jer opasnost je donekle još daleko; vjerojatno ćemo, mi koji

smo danas Magistri, svi još u miru disati do kraja i moći na miru preminuti prije nego što se

opasnost približi i svima postane vidljiva. Za mene, međutim, a jamačno ne samo za mene, taj

mir ne bi bio čiste savjesti. Ne bih htio više u miru upravljati svojom službom i igrati Igre

staklenim perlama, zadovoljan što me to što dolazi više neće zateći na životu. Ne, meni se,

naprotiv, čini nužnim da se podsjetim kako i mi nepolitični pripadamo povijesti svijeta i

pomažemo je praviti. Zato sam rekao na početku ovog pisma da je moja sposobnost za

obnašanje časti umanjena, odnosno ugrožena, jer ne mogu priječiti da mi misli i

brige većinom budu zaokupljene opasnostima budućnosti. Ne dopuštam svojoj mašti, doduše,

da se pozabavi izgledom oblika što će ih zlo poprimiti za nas ili za mene. Ali ne mogu se oteti

pitanju: što da činimo i što da ja činim kako bih se suprotstavio toj opasnosti? Dopustite mi o

tome još koju riječ.

Platonov zahtjev da u državi vlada učenjak, štoviše mudrac, ne bih zastupao. Tada je svijet

bio mlađi. A Platon, iako utemeljitelj jednog oblika Kastalije, nipošto nije bio Kastalac, nego

rođeni aristokrat, kraljevskoga roda. I mi smo, doduše, aristokrati i tvorimo jedno plemstvo,

ali je ono duhovno, ne krvno. Ne vjerujem da će ljudima ikada uspjeti da uzgoje krvno

plemstvo ujedno s duhovnim, bila bi to idealna aristokracija, ali ona ostaje san. Mi Kastalci,

iako smo uglađeni i prilično mudri ljudi, nismo pogodni za vladare; kad bismo morali vladati,

ne bismo to radili sa snagom i naivnošću kakva je potrebna pravom vladaru, a pri tom bi

ubrzo bilo zanemareno i naše pravo polje rada i naša najsvojstvenija briga, njega uzorna

duhovnog života. Da bi se vladalo, nije nikako potrebno biti glup i surov, kao što povremeno

misle isprazni intelektualci, ali je zacijelo potrebno netaknuto radovanje jednoj djelatnosti

okrenutoj prema vanjskome, potrebna je strast za poistovjećenjem s ciljevima i svrhama, a

jamačno i stanovita brzina i nepromišljena odlučnost pri odabiranju putova k uspjehu. Same

osobine, dakle, što ih jedan učenjak - mudracima se nećemo nazivati - ne smije imati i nema,

jer za nas je razmatranje važnije od čina, a u izboru sredstava i metoda kojima ćemo dokučiti

svoje ciljeve naučili smo biti skrupulozni i nepovjerljivi koliko je god to moguće. Mi, dakle,

ne treba da upravljamo ni da se bavimo politikom. Mi smo stručnjaci za istraživanje,

razglabanje i mjerenje, mi smo oni koji održavaju i uvijek iznova provjeravaju sve abecede,

tablice množenja i metode, mi smo baždari duhovnih mjera i utega. Zasigurno smo i

još mnogo toga, možemo po potrebi biti i inovatori, pronalazači, pustolovi, osvajači i oni koji

iznalaze nova tumačenja, ali naša prva i najvažnija uloga, radi koje nas narod treba i uzdržava,

jest da izvore spoznaje održimo čistim. U trgovini, u politici ili već gdje bilo, povremeno

može značiti pravo dostignuće i genijalnost ako se od jednog U napravi jedan X, ali u nas

nikada.

U pređašnjim razdobljima, u uzbudljivim, takozvanim »velikim« vremenima, u doba

ratova i prevrata povremeno se od intelektualaca zahtijevalo da se politiziraju. Naročito je to

bio slučaj u kasnofeljtonističkom razdoblju. Tada se tražilo i da se duh politizira i militarizira.

Kao što su se uzimala crkvena zvona za lijevanje topovskih cijevi, a još nezrela školska

mladež za popunjavanje desetkovanih četa, tako je i duh valjalo zaplijeniti i utrošiti kao ratno

sredstvo.

Naravno da takav zahtjev ne možemo priznati. Da u slučaju potrebe učenjak može biti

odveden s katedre ili radnog stola i učinjen vojnikom, da će se u stanovitim okolnostima on

sam dobrovoljno za to prijaviti, da će se u ratom iscrpljenoj zemlji učenjak u svemu

materijalnom odricati do krajnosti i do gladovanja, na to nije potrebno trošiti riječi. Što je

čovjek obrazovaniji, što su veće povlastice koje je uživao, to veće treba da budu žrtve što će

ih on u slučaju nužde prinositi; nadamo se da će to svakom Kastalcu jedanput postati po sebi

razumljivo. Ako smo spremni žrtvovati svoje blagostanje, svoju udobnost i svoj život za

narod kad je u opasnosti, time se, međutim, ne podrazumijeva da bismo bili spremni žrtvovati

i sam duh, tradiciju i ćudoređe svoje duhovnosti za potrebe trenutka, naroda ili generala.

Kukavica je onaj koji bježi od djela, žrtava i opasnosti što ih njegov narod mora podnijeti.

Ali kukavica je, a ništa manje i izdajica, i onaj koji izda načela duhovna života radi

materijalnih interesa, onaj koji je na primjer spreman da vlastodršcu prepusti odluku o

tome koliko je dva puta dva! Žrtvovati istinoljubivost, intelektualno poštenje, vjernost

načelima i metodama duha u korist bilo čega, makar i same domovine, znači izdaju. Ako u

borbi interesa i parola istini zaprijeti opasnost da će biti obezvrijeđena, iskrivljena i da će se

nad njom činiti nasilje kao nad pojedincem, nad jezikom, umjetnostima, nad svim organskim i

umjetnički visoko obrazovanim, onda nam je jedina dužnost da se protivimo i da spasimo

istinu, odnosno težnju za istinom, kao naše vrhovno vjerovanje. Učen čovjek koji kao

govornik, kao autor ili učitelj, svjesno govori pogrešno, svjesno podupire laži i

iskrivljenost, ne samo da radi protiv organskih temeljnih zakona, on uz to svome narodu -

usprkos svakom trenutnom prividu - ne čini nikakvu korist, nego mu nanosi tešku štetu,

kvari mu zrak i zemlju, jelo i piće, truje mišljenje i pravo, i pomaže svemu zlom i

neprijateljskom što narodu prijeti uništenjem.

Kastalac, dakle, ne treba da postane političar; u slučaju potrebe on doduše treba da žrtvuje

svoju osobu, ali nikada vjernost duhu. Duh je blagotvoran i plemenit samo u pokornosti istini;

čim je izda, čim odbaci strahopoštovanje, čim postane potkupljiv i kad ga je moguće po volji

savijati, to je onda ono potencijalno đavolsko, mnogo veće zlo od animalne, nagonske

bestijalnosti koja je ipak zadržala nešto od nedužnosti prirode.

Prepuštam svakome od vas, štovani kolege, da sami zaključite u čemu se sastoje dužnosti

Reda ako su zemlja i sam Red u opasnosti. Bit će tu različitih mišljenja. Imam i ja svoje, a

nakon podrobna razmatranja mnogih ovdje potaknutih pitanja došao sam osobno do jasne

predodžbe o tomu što je meni dužnost i čemu valja težiti. To me sad navodi na osobnu molbu

cijenjenom Poglavarstvu, s kojom ću završiti svoj memorandum.

Od svih Meštara koji tvore naše Poglavarstvo ja sam, kao Magister ludi, po službi

najudaljeniji od vanjskog svijeta. Matematičar, filolog, fizičar, pedagog i svi drugi Magistri

rade na područjima koja su im zajednička s profanim svijetom; i u nekastalskim, običnim

školama naše i svake druge zemlje matematika i nauka o jeziku temelj su nastave; i na

visokim školama u svijetu bave se astronomijom i fizikom, a glazbom i posve neobrazovani;

sve su te discipline prastare, mnogo starije od našeg Reda, postojale su dugo prije njega i

nadživjet će ga. Jedino Igra staklenim perlama naš je vlastiti pronalazak, naša posebnost, naše

najmilije, naša igračka, ona je krajnji i najistančaniji izraz naše posebne kastalske vrste

duhovnosti. Ona je ujedno najdragocjeniji i najbeskorisniji, najdraži i u isti mah najlomljiviji

dragulj u našoj riznici. To je prvo što će propasti ako budućnost Kastalije dođe u pitanje; ne

samo zato što je to najkrhkiji od naših posjeda, nego i zato što je to za laike nedvojbeno onaj

dio Kastalije bez kojega se najlakše može biti. Ako dođe dotle da se zemlji mora prištedjeti

svaki izdatak koji nije prijeko potreban, onda će ograničiti elitne škole, smanjiti i naposljetku

posve ukinuti fondove za održavanje i bogaćenje biblioteka i zbirki, reducirati naše obroke,

našu odjeću više neće obnavljati, ali će ostaviti sve glavne discipline naše Universitas

litterarum da postoje i dalje, samo ne Igru staklenim perlama. I matematika je potrebna za

pronalaženje novog vatrenog oružja, ali da bi zatvaranjem Vicusa lusorum i ukidanjem naše

Igre mogla nastati i najmanja šteta po našu zemlju i narod, to nitko neće povjerovati,

ponajmanje vojska. Igra staklenim perlama najekstremniji je i najugroženiji dio naše

građevine. Možda je s time povezano što upravo Magister ludi - starješina u našoj disciplini

koja je najviše strana svijetu - kao prvi predosjeća potres što se priprema, i što kao prvi tu

slutnju iznosi Poglavarstvu.

U slučaju političkih i napose ratnih previranja smatram, dakle, Igru staklenim perlama

izgubljenom. Brzo će propasti, pa čak i ako joj mnogi pojedinci ostanu privrženi, i više se

neće obnoviti. Raspoloženje koje će vladati nakon nove epohe ratova neće je podnositi. Nestat

će isto onako kao stanoviti visoko kultivirani načini iz povijesti glazbe, kao zborovi

profesionalnih pjevača oko 1600. ili nedjeljna figuralna glazba u crkvama oko 1700. U ono

je vrijeme ljudsko uho znalo čuti zvuke kakve u njihovoj čistoti, što anđeoski zrači, više

nijedna znanost i nikakva čarolija ne mogu ponovo dozvati. Tako ni Igra staklenim perlama

neće biti zaboravljena, ali će biti nepovratna, i oni koji nakon loga budu proučavali njezinu

povijest, nastanak, cvat i završetak uzdisat će i zavidjeti nama što smo smjeli živjeti u tako

mirnu, tako njegovanu i tako čisto usklađenu svijetu.

Premda sam ja eto Magister ludi, ne smatram nikako svojom (ili našom) dužnošću da

spriječim ili odgodim kraj naše Igre. I lijepo i ono najljepše prolazno je čim postane povijest i

pojava na Zemlji. Mi to znamo i možemo nad tim tugovati, ali nam je nemoguć ozbiljan

pokušaj da to izmijenimo, jer to je nepromjenljivo. Ako Igra staklenim perlama doživi

propast, Kastalija i svijet pretrpjet će gubitak, ali će ga u tom trenutku jedva osjetiti, toliko će

biti zaokupljeni spašavanjem onoga što se u velikoj krizi još bude dalo spasiti. Možemo

zamisliti Kastaliju bez Igre staklenim perlama, ali ne Kastaliju bez strahopoštovanja pred

istinom, bez vjernosti duhu. Jedno Odgojno poglavarstvo može se snaći bez Magistra ludi.

Međutim, taj »Magister ludi« znači ipak nešto što smo gotovo zaboravili, prvobitno i u biti to

ne znači onu posebnost koju mi tim nazivom označujemo. Magister ludi izvorno posve

jednostavno znači školski učitelj. A te školske učitelje, dobre i srčane školske učitelje, naša će

zemlja to više trebati što Kastalija bude ugroženija i što više njezine dragocjenosti budu

prezrene i okrnjene. Učitelji su nam potrebniji od svega, ljudi koji će mladež osposobiti da

mjeri i prosuđuje i koji će joj biti uzor strahopoštovanja pred istinom, uzor pokornosti duhu i

služenju riječi. A to ne vrijedi samo, i ne u prvom redu, za naše elitne škole, kojih će

postojanju također jednom doći kraj, nego to vrijedi za škole vani u svijetu gdje se odgajaju i

obrazuju građani i seljaci, obrtnici i vojnici, političari, oficiri i vladari, dok su još djeca i dok

se mogu oblikovati. Ondje je temelj duhovnog života zemlje, a ne u seminarima ili u Igri

staklenim perlama. Uvijek smo opskrbljivali zemlju učiteljima i odgajateljima, već sam rekao:

to su oni najbolji od nas. Ali moramo činiti mnogo više nego dosad. Više se ne smijemo

oslanjati na to da će nam iz vanjskih škola neprestano pritjecati elita darovitih koja će pomoći

da se održi naša Kastalija. Poniznu školsku službu u školama u svijetu, ispunjenu teškim

odgovornostima, moramo priznavati sve više i izgrađivati je kao najvažniji i najčasniji dio

svoje dužnosti.

Time sam dospio i do svoje osobne molbe koju bih želio uputiti cijenjenom Poglavarstvu.

Ovime molim Poglavarstvo da me razriješi časti Magistra ludi i da mi povjeri jednu običnu

školu vani u zemlji, veliku ili malu školu, te mi dopusti da na tu školu za sobom pomalo

povlačim osoblje mlade braće iz Reda kao učitelje, ljude u koje imam povjerenja da će mi

vjerno pomagati, da u mladih ljudi u svijetu oživotvorimo naša načela.

Molim cijenjeno Poglavarstvo da blagonaklono razmotri moju molbu i njezino

obrazloženje, te da mi potom dostavi svoje naredbe.

Meštar Igre staklenim perlama

Post scriptum:

Neka mi je dopušteno navesti riječi štovanoga patera Jakobusa što sam ih zabilježio za

jednoga od njegovih nezaboravnih predavanja u najužem krugu:

»Može doći vrijeme straha i najdublje bijede. Ali, ako još u bijedi treba da postoji neka

sreća, to može biti jedino duhovna, okrenuta unatrag ka spašavanju obrazovanja prošlih

vremena, i okrenuta prema naprijed da vedro i neumorno zastupa duh u razdoblju koje bi

inače potpunoma zapalo u materijalnost.«

Tegularius nije znao koliko je u tom dopisu ostalo od njegova rada; u toj posljednjoj verziji

nije ga dobio na uvid. Ali Knecht mu je vjerojatno dao dvije prethodne, mnogo opsežnije

verzije na čitanje. Knecht je pismo otposlao i čekao odgovor Poglavarstva s mnogo

manje nestrpljenja nego njegov prijatelj. Bio je odlučio da ovoga više ne upućuje u svoje

daljnje korake; tako mu je priječio da se o tom predmetu dalje govori, naznačivši da će do

primitka odgovora zasigurno proteći još mnogo vremena.

A kad je potom, u kraćem roku nego što je sam očekivao, taj odgovor stigao, Tegularius o

njemu nije saznao ništa. Dopis iz Hirslanda je glasio:

Prečasnom M a g i s t r u l u d i u Waldzellu

Odlično štovani kolega!

S neobičnim su zanimanjem Poglavarstvo Reda i kolegij Magistera primili na znanje Vaše

osjećajno i ujedno pronicavo okružno pismo. Povijesni osvrti u tom pismu, jednako kao i

zabrinuti pogledi na budućnost, privukli su našu pozornost i mnoge će od nas zacijelo i dalje

zaokupljati misli na ta uzbudljiva i jamačno ne posve neopravdana razmatranja, kako bi iz

njih izvukli nešto korisno. S veseljem i priznanjem upoznali smo misli koje su vas nadahnute,

duh pravog i nesebičnog kastalstva, usrdne ljubavi - koja je već postala vašom drugom

prirodom - prema našoj Provinciji i njezinu životu i običajima, brižne i trenutno malo

uplašene ljubavi. S veseljem i priznanjem, jednako toliko, upoznali smo trenutni ton i

raspoloženje te ljubavi, njezinu spremnost na žrtvu, njezin poriv za djelovanjem, njezinu

ozbiljnost i revnost i njezino nagnuće ka herojskom. U svim tim crtama prepoznajemo narav

našeg Meštra Igre staklenim perlama, njegovu odlučnost, njegov žar, njegovu odvažnost.

Kako dobro pristaje njemu, učeniku slavnoga benediktinca, što historiju ne može proučavati

samo u naučne svrhe, ni ravnodušno promatrati kao u nekoj estetskoj igri, nego ga poznavanje

povijesti potiče da svoje znanje neposredno primijeni na trenutak, na djelo, na spremnost na

pomoć! I koliko je također, cijenjeni kolega, primjereno toj Vašoj ćudi da je cilj Vaših

osobnih želja tako skroman, da Vas ne privlače politički zadaci i misije, nego da želite biti

samo jedan Magister ludi, učitelj!

To su neki dojmovi i misli što su se spontano nametnuli već za prvog čitanja Vašega

cirkularnog pisma. Bili su jednaki ili barem slični u većine kolega. Tome nasuprot, u daljnjoj

prosudbi Vaših izjava, upozorenja i molbi Poglavarstvo nije uspjelo postići tako jednodušan

stav. Na sjednici što je s tim u vezi održana naročito se živo raspravljalo o pitanju koliko se

može prihvatiti Vaše mišljenje o ugroženosti naše egzistencije, kao i pitanje o vrsti, opsegu i

eventualnoj vremenskoj blizini tih opasnosti, i veći je dio članova ta pitanja očigledno

ozbiljno shvatio i za njih se zagrijao. Ipak, kao što Vam moramo priopćiti, ni u jednom od tih

pitanja nije se većina glasova izjasnila u korist Vašeg shvaćanja. Priznata je samo Vaša

predodžbena moć, i dalekovidnost Vaših historijsko-političkih razmatranja, ali u

pojedinostima nijedna od vaših pretpostavki - ili valja reći proročanstava - nije u cijelosti

odobrena i prihvaćena kao uvjerljiva. I u pitanju, koliko su Red i kastalski sustav imali udjela

u održavanju ovoga neobično dugog razdoblja mira, odnosno koliko oni uopće i načelno

mogu vrijediti kao čimbenici političke povijesti i povijesnih uvjeta, s Vašim su se mišljenjem

složili samo malobrojni i to uz ograde. Mišljenje većine glasilo je otprilike, da mir koji je po

isteku ratnih vremena nastupio u našem dijelu Zemlje valja dijelom pripisati posljedicama

opće iscrpljenosti i iskrvarenosti, ali još mnogo više okolnostima da je u to vrijeme Zapad

prestao biti žarištem svjetske povijesti i poprištem borbi za hegemoniju. Ne dovodeći zasluge

Reda ni najmanje u sumnju, kastalskoj se misli, ideji jednog visoko duhovnog odgoja u znaku

kontemplativna duševnog odgoja, ne može priznati prava povijesnotvorna moć, to jest, živi

utjecaj na političke okolnosti u svijetu, kao što su i sam poriv i ambicije te vrste posve daleko

od cijele biti kastalskoga duha. Nije ni volja, naglašavalo se u nekim opsežnim izlaganjima na

tu temu, ni određenje Kastalije da politički djeluje i utječe na mir i rat, a o takvu određenju ne

može biti govora već i zbog toga što se sve kastalsko odnosi na razum i odigrava unutar

razumskoga, što se za svjetsku povijest ne može reći, osim ako bi se zapalo opet u teološko-

pjesničku ushićenost romantične filozofije povijesti i cijeli ubilačko-uništilački aparat velikih

sila - koje prave povijest - proglasio metodama svjetskog razuma. Rečeno je kako je već pri

letimičnom pregledu jasno da se razdoblja vrhunskoga duhovnog procvata nikad nisu mogla

tumačiti političkim okolnostima, štoviše, da kultura ili duh, ili duša, imaju vlastitu povijest,

koja se odvija mimo takozvane povijesti svijeta, to jest, kraj nikad stišane bitke za materijalnu

nadmoć - kao jedna druga, tajna povijest, bez krvi, i sveta povijest. Naš Red da jedino

ima veze s tom svetom i tajnom, a ne sa »stvarnom«, surovom poviješću, i da mu nikad ne

može biti dužnost da bdije nad političkom poviješću, a kamoli da u njoj sudjeluje.

Svjetsko-politička konstelacija može i ne mora biti uistinu onakva kako je ocrtava Vaše

okružno pismo, svakako nije na Redu da se spram nje postavi drukčije nego čekajući i

strpljivo. Tako je, s izuzetkom nekoliko glasova, Vaše mišljenje - da bismo tu konstelaciju

morali smatrati pozivom na aktivan stav - većinom glasova odlučno odbijeno. Što se tiče

Vašeg shvaćanja današnje svjetske situacije i Vaših nagovještaja o bliskoj budućnosti, to se

očigledno u stanovitom smislu dojmilo većine kolega, na neke od gospode čak je djelovalo

poput senzacije, ali ni u tom pogledu, koliko god je većina govornika iskazala respekt za Vaše

znanje i Vašu oštroumnost, ipak se nije moglo ustanoviti da je većina suglasna s Vama,

naprotiv. Prevladalo je čak nagnuće da se Vaše izjave o tomu ocijene kao pažnje vrijedne i

neobično zanimljive, ali ipak pretjerano pesimistične. Javio se i jedan glas koji je pitao nije li

ipak opasno, gotovo bezočno, ne bi li se barem označilo lakomislenim, što se jedan Magister

odvažio da svoje vlasti zaplaši tako mračnim slikama navodno bliskih opasnosti i kušnji.

Istina, povremeno je dopušteno opominjati na prolaznost svih stvari, i svatko, poglavito oni na

visoku i odgovornu položaju, moraju sebi tu i tamo prizvati memento mori; ali tako

uopćavajući, i tako nihilistički cijelom staležu Magistera, cjelokupnom Redu, cijeloj

hijerarhiji objaviti navodno skoro predstojeći kraj, to da nije samo nedoličan napad na duševni

mir i maštu kolega, to da je i ugrožavanje samog Poglavarstva i njegove

djelotvornosti. Djelatnost jednog Magistra da nikako ne može time nešto dobiti, ako on svako

jutro ide na posao s mišlju da će njegovoj službi, njegovu radu, njegovim učenicima,

njegovoj odgovornosti pred Redom, njegovu životu za Kastaliju i u njoj - da će svemu tome

sutra ili prekosutra biti kraj i da će sve biti ništavno. Premda većina taj glas i nije

podržala, ipak su mu neki povlađivali.

Naše će saopćenje biti kratko, ali stojimo na raspolaganju za usmeno razjašnjenje. Iz

našega sažetog prijenosa već vidite, vrlo štovani, da Vaša okružnica nije proizvela onaj učinak

kakav ste možda od nje očekivali. Većim dijelom neuspjeh se jamačno temelji na realnim

razlozima, na činjeničnim razlikama između Vaših trenutnih nazora i želja i onih u većine.

Udjela pak imaju i formalni razlozi. Nama se barem čini da bi jedno usmeno razlaganje

između Vas i kolega bilo mnogo skladnije i pozitivnije proteklo. Vašoj molbi nije bio na

smetnju samo taj oblik pismene okružnice; još je mnogo više to bilo - u našem ophođenju

inače neuobičajeno - povezivanje jednog kolegijalnog priopćenja s nekim osobnim

problemom, s molbom. Većina u tom spoju vidi nesretni pokušaj inovacije, neki su ga

direktno označili neumjesnim.

Time smo došli do najosjetljivije točke u Vašem pitanju, do Vaše molbe da budete

razriješeni službe i da se Vaša osoba upotrijebi u svjetovnoj školskoj službi. Da

se Poglavarstvo ne može odazvati tako prijeko postavljenu i tako neobično obrazloženom

zahtjevu, da ga nikako ne može uvažiti ni prihvatiti, to je podnosilac molbe morao znati

unaprijed. Samo je po sebi razumljivo da Poglavarstvo odgovara niječno.

Što bi nastalo iz naše hijerarhije kad Red i dužnost Poglavarstva ne bi više bili ono što

svakoga postavlja na njegovo mjesto! Što bi nastalo iz Kastalije kad bi svatko sam

procjenjivao svoju ličnost, svoju darovitost i svoje sposobnosti i shodno tome htio birati svoje

mjesto! Preporučamo Meštru Igre staklenim perlama da o ovome neko vrijeme razmišlja i

nalažemo mu da dalje upravlja svojom časnom službom, kojom smo mu ravnanje povjerili.

Time bi bila ispunjena Vaša molba da Vam se odgovori na Vaš dopis. Nismo mogli dati

onaj odgovor kojemu ste se možda nadali. Ne želimo ipak prešutjeti svoje priznanje za

poticajnu i opominjuću vrijednost Vašeg dokumenta. Računamo s tim da ćemo o njegovu

sadržaju još usmeno s Vama razgovarati i to uskoro, jer - premda Poglavarstvo Reda vjeruje

da se može u Vas uzdati - onaj dio Vašeg dopisa, kojim navodite da Vam je sposobnost

za daljnje vršenje službe oslabljena ili ugrožena, ipak je razlog našoj zabrinutosti.«

Knecht je čitao pismo ne očekujući ništa osobito, ali s velikom pozornošću. Da u

Poglavarstvu ima »razloga zabrinutosti«, to je zacijelo mogao zamisliti, a morao je to, osim

toga, zaključiti i po određenom predznaku. Nedavno se u naselju Igrača bio pojavio jedan gost

iz Hirslanda s urednom iskaznicom i preporukom Poglavarstva Reda, molio je za

gostoprimstvo na nekoliko dana, navodno radi posla u Arhivu i knjižnici, zamolio je i da kao

gost smije slušati neka Knechtova predavanja, bio je tih i pažljiv, već stariji čovjek,

pojavljivao se u gotovo svim odjelima i prostorijama naselja, raspitivao se za Tegulariusa i u

više je navrata posjetio ravnatelja waldzellske elitne škole koji je stanovao u blizini; nije

moglo biti nikakve dvojbe, taj je čovjek bio promatrač, poslan da utvrdi kakvo je stanje

u naselju Igrača, osjeća li se zanemarivanje, je li Magister zdrav i na svome mjestu, je li

činovništvo marljivo, nisu li učenici možda uznemireni. Tu je boravio cijeli tjedan,

nije propustio nijedno od Knechtovih predavanja, njegova budna pažnja i posvudašnja

nazočnost upali su u oči dvojici službenika. Poglavarstvo je, dakle, još čekalo na izvještaj toga

uhode prije nego što je poslalo svoj odgovor Magistru.

Što je sad trebalo da misli o tom odgovoru i tko mu je autor? Stil ga nije odavao, bio je to

uvriježeni bezlični službeni stil Poglavarstva, primjeren povodu. Pri malo pomnijem

ispitivanju, iz pisma je proizlazilo ipak više osebujnosti i osobnosti nego što se pri prvom

čitanju dalo naslutiti. Temelj cijelog dokumenta činili su hijerarhijski duh Reda, pravednost i

ljubav za red. Moglo se jasno razaznati koliko je nepoželjno, neugodno, štoviše neprilično i

sablažnjivo djelovao Knechtov zahtjev, da ga je pisac odgovora, čim ga je primio na znanje,

odlučio odbiti čak bez utjecaja suda drugih. Nasuprot tom negodovanju i otporu bilo je i

nečega drugog, postojalo je i drugo raspoloženje, neka zamjetna naklonost, naglašenost svih

blagih i prijateljskih sudova i izjava što su pale na sjednici o Knechtovoj molbi. Knecht nije

dvojio da je autor odgovora Alexander, starješina Poglavarstva Reda.

Stigosmo na kraj našega puta i nadamo se da smo priopćili sve bitno o životu Josefa

Knechta. O završetku toga životnog puta neki će kasniji životopisac, bez sumnje, uspjeti

pronaći još mnoge pojedinosti i izvijestiti o njima.

Mi se odričemo toga da damo vlastiti prikaz Magistrovih posljednjih dana, mi o njima ne

znamo ništa više od bilo kojeg waldzellskog studenta i ne bismo ni mogli sačiniti ništa bolje

od »Legende o Meštru Igre staklenim perlama« koja u nas kruži u mnogim prijepisima i koju

je vjerojatno sastavilo nekoliko najdražih učenika preminuloga. Neka se tom legendom

zaključi naša knjiga.

LEGENDA

Kad slušamo razgovore drugova o nestanku našeg Meštra, o razlozima, o ispravnosti ili

neispravnosti njegovih odluka i koraka, o smislu ili besmislu njegova usuda, ti nas se

razgovori doimaju kao rasprave Diodora Sicilskog o vjerojatnim uzrocima poplava Nila i čini

nam se da bi bilo ne samo beskorisno, nego i pogrešno, kad bismo te rasprave umnožili

novima. Umjesto toga, želimo u srcu njegovati spomen na Meštra koji je tako brzo nakon

svoga tajnovitog odlaska u svijet prešao u onaj s one strane, još straniji i tajnovitiji. Da bismo

služili toj dragocjenoj uspomeni na nj, zabilježit ćemo ono što je o tim događajima doprlo do

nas.

Kad je Meštar pročitao pismo kojim je Poglavarstvo njegovu molbu proglasilo odbijenom,

prožeo ga neki srh, nešto nalik hladnoći i trezvenosti ranog jutra, a to je bio znak da je došao

čas, da sad više nema oklijevanja ni zadržavanja. Taj neobični osjećaj, koji je nazivao

»buđenje«, bio mu je poznat iz odlučnih trenutaka njegova života, bio je pobudan i ujedno

bolan, duboko u podsvijesti, poput proljetne oluje, potresala ga je neka mješavina tuge

rastanka i radosti odlaska. Pogledao je na sat; za jedan sat valjalo je držati predavanje na

tečaju. Odlučio je da taj sat posveti meditaciji, te pođe u tihi Meštrov vrt. Putem onamo pratio

ga je stih što mu je iznenada pao na um;

Jer svaki početak ima neki čar...

i govorio ga je za se, ne znajući u kojeg ga je pjesnika jednom pročitao, ali ga je stih privlačio,

sviđao mu se i kao da je bio posve primjeren doživljaju tog trenutka. U vrtu je sjeo na klupu

posutu prvim uvelim lišćem, uskladio svoje disanje i nastojao uspostaviti unutrašnji mir, te je

naposljetku čista srca utonuo u razmatranje u kojemu su se sklopovi okolnosti toga životnog

trenutka nizali u općim, nadosobnim slikama. Na povratku do male predavaonice javio se,

međutim, opet onaj stih, morao ga se iznova prisjećati i sjetio se da bi morao nekako drukčije

glasiti. Tada mu se nenadano memorija rasvijetlila i prišla mu u pomoć. Tiho je izgovarao za

se:

Jer svakom je početku svojstven neki čar,

što štiti nas i pomaže nam živjeti.

Ali tek predvečer, pošto je odavno bio održao sat na tečaju i obavio različite druge dnevne

poslove, otkrio je podrijetlo tih stihova. Nisu bili od bilo kojega starog pjesnika, bili su iz

jedne od njegovih pjesama što ih je bio napisao nekoć kao učenik i student, i pjesma je

završavala stihom:

Iscijeli srce, rastani se, kreni!

Još iste večeri pozvao je k sebi svoga zamjenika i najavio mu da sutradan mora otputovati

na neizvjesno vrijeme. Predao mu je sve tekuće poslove uz kratke naputke i oprostio se

prijazno i ozbiljno kao i obično prije nekoga kratkog službenog puta.

Da će prijatelja Tegulariusa morati napustiti ne povjerivši mu se i ne opterećujući ga

oproštajem, bilo mu je već otprije jasno. Morao je tako postupiti, ne samo da bi poštedio tako

osjetljiva prijatelja, nego i zato da ne bi ugrozio cijeli svoj plan. S gotovim djelom i

činjenicom ovaj će se vjerojatno već nekako pomiriti, dok se iznenađen razgovorom i scenom

oproštaja možda ne bi znao svladati. Knecht je čak neko vrijeme pomišljao da otputuje a da

ga uopće više i ne vidi. Kad je, međutim, bolje razmislio, ustanovio je da bi to odveć

nalikovalo nekom bijegu od poteškoća. Koliko je možda bilo pametno i ispravno da prijatelju

prištedi scenu i uzbuđenje, i priliku za ludosti, toliko samom sebi nije smio priuštiti takvu

poštedu. Bilo je još pol sata do noćnog počinka, mogao je još posjetiti Tegulariusa, a da ne

zasmeta ni njega ni bilo koga. Bila je već noć na prostranom unutrašnjem dvorištu kojim je

koračao. Pokucao je na ćeliju svoga prijatelja s onim čudnim osjećajem: posljednji put! i

zatekao ga samog. Iznenađen pri čitanju i obradovan, Tegularius pozdravi gosta, odloži knjigu

i ponudi mu da sjedne.

- Jedna stara pjesma pala mi je danas na pamet - započne Knecht čavrljati - odnosno neki

stihovi iz nje. Možda ti znaš gdje se to može naći?

I on navede stih: »Jer svakom je početku svojstven neki čar...«

Tegularius se nije morao dugo truditi. Nakon kratka razmišljanja prepoznao je pjesmu,

ustao i sa svoje police uzeo rukopis Knechtovih pjesama, izvorni rukopis što ga je jednom od

njega dobio na dar. Potraži u njemu i izvuče dva lista na kojima je ta pjesma bila prvi put

zapisana. Pruži ih Meštru.

- Evo - reče on s osmijehom - neka Prečasni izvoli. Ovo je prvi put poslije mnogo godina

da ste se milostivo sjetili ovih pjesama.

Josef Knecht promatrao je te listove s pomnjom, ne skrivajući ganuće. Ta dva lista ispisao

je stihovima kao student, za svoga boravka u kući za istočnoazijske studije, iz njih ga je

gledala neka daleka prošlost, sve je govorilo o jednom Nekoć, gotovo zaboravljenom a koje

sad opominje i bolno se budi; već pomalo požutjeli papir, mladenački rukopis, križanja i

ispravci u tekstu. Činilo mu se da se sjeća ne samo godine i godišnjeg doba u kojemu su ti

stihovi nastali, nego i dana i sata i ujedno onog raspoloženja, onoga snažnog i ponosnog

osjećaja koji ga je tada ispunjao i činio sretnim i kojega su ti stihovi bili izraz. Bijaše ih

napisao u jednom od onih posebnih dana za kojih je proživljavao duševno iskustvo što ga je

nazvao buđenjem.

Očevidno je naslov pjesme bio nastao već prije same pjesme, kao njezin prvi stih. Bio je

naveden velikim slovima, burnim rukopisom, i glasio je:

»Transcendirati!«

Tek naknadno, u drugo vrijeme, u drugom raspoloženju i životnu stanju, taj je naslov

prekrižen zajedno s uskličnikom, i na njegovu je mjestu manjim, tanjim, skromnijim

pismenima ispisan drugi. Taj je glasio: »Stupnjevi«.

Knecht se sad opet sjetio kako je u ono vrijeme, ponesen idejom svoje pjesme, ispisivao

riječ »transcendirati!« kao neki poziv i zapovijed, opomenu samom sebi, kao neku novo

oblikovanu i potkrijepljenu namisao da svoje djelo i svoj život podredi tom znaku i učini ih

nekim transcendiranjem, odlučno vedrim prelaženjem, ispunjavanjem i napuštanjem svakoga

pojedinog prostora, svake dionice puta. Poluglasno je čitao nekoliko stihova za se:

Prostor za prostorom vedro valja proći,

ni s jednim se ne vezat zavičajno:

uske i sputane Duh nas Svijeta neće,

stupanj po stupanj diže nas i širi;

- Za tolike godine te sam stihove bio zaboravio - reče on - a kad mi se danas u sjećanju

slučajno javio jedan, više nisam znao otkud mi je poznat i da je moj. Kako ti se oni danas

čine? Kažu li ti još nešto?

Tegularius se zamisli.

- Meni je baš s tom pjesmom uvijek bilo neobično - reče zatim. - To je jedna od vaših

pjesama koje zapravo nisam volio, kod kojih me nešto odbijalo ili smetalo. Što je to, u ono

vrijeme nisam znao. Danas mislim da mi je jasno. Vaša pjesma, štovani, koju ste bili naslovili

naredbom za pokret - »Transcendirati!« i koje ste naslov poslije, Bogu hvala, nadomjestili

mnogo boljim, nije mi se nikad pravo svidjela, jer ima nešto zapovjedno, nešto moralizirajuće

ili školnički učiteljsko. Kad bi joj se mogao oduzeti taj element ili sprati s nje ta boja, bila bi

to jedna od Vaših najljepših pjesama, to sam upravo sada ponovo primijetio. Njezin pravi

sadržaj nije loše nagoviješten naslovom »Stupnjevi«, ali mogli ste je isto tako - i još bolje -

nasloviti »Glazba« ili »Bit glazbe«. Jer, kad se oduzme taj moralizatorski ili propovjednički

ton, to je zapravo baš razmatranje o biti glazbe ili, što se mene tiče, hvalospjev glazbi,

njezinoj neprekidnoj nazočnosti, njezinoj vedrini i odlučnosti, njezinoj pokretljivosti i

neumornoj volji i spremnosti da hita dalje, da napušta tek osvojeni prostor ili dijelove prostora

u koje je tek stupila. Da je ostalo kod takva razmatranja, ili toga hvalospjeva duhu glazbe, da

niste, očito već tada obuzeti odgajateljskim žarom, iz toga napravili opomenu i propovijed,

pjesma bi mogla biti pravi dragulj. Ovakva kakva je pred nama, čini mi se ne samo odviše

poučna, odveć učiteljska, nego mi se čini da boluje i od jedne greške u mišljenju. Ona,

isključivo zbog moralnog učinka, izjednačuje glazbu i život, stoje, ako ništa drugo, dvojbeno i

prijeporno; iz jednoga prirodnog motora, u kojemu nema morala, a koji čini pokretačku snagu

glazbe, ona pravi »život« što će nas odgajati i razvijati dozivima, zapovijedima i dobrim

poukama. Ukratko, u toj se pjesmi jedna vizija, nešto jedinstveno, lijepo i

veličanstveno, iskrivljuje i iskorištava u poučne svrhe, i to je ono što me oduvijek odbijalo od

nje.

Magister je s užitkom slušao i gledao prijatelja kako govori i zagrijava se u sve većoj

srdžbi što mu se kod njega sviđala.

- Neka ti bude! - reče napol u šali. - Imaš svakako pravo, barem u onome što kažeš o

pjesmi u odnosu na glazbu. »Prelaženje prostorima« i misao vodilja mojih stihova dolazi

uistinu iz glazbe, a da to nisam znao niti sam na to mislio. Jesam li tu ideju pokvario ili

izopačio viziju, to ne znam; možda imaš pravo. Dok sam pisao stihove, već nije više bila u

pitanju glazba, nego moj doživljaj, to jest iskustvo u kojemu mi se pokazala moralna strana

lijepe glazbene usporedbe i u meni dobila značaj buđenja i opomene, životnog zova.

Imperativni oblik pjesme, koji ti se ponajmanje sviđa, nije izraz htijenja da se zapovijeda i

poučava, jer je zapovijed, odnosno opomena, upućena samo meni. Čak i da nisi već ionako

posve dobro znao, to si mogao lijepo vidjeti iz posljednjeg stiha, najbolji moj. Doživio sam,

dakle, jedan uvid, spoznaju, unutrašnje viđenje, pa sad sadržaj i pouku te spoznaje želio sam

sebi prizvati i dobro utisnuti. Zbog toga mi je i ostala ta pjesma u sjećanju, iako toga nisam

bio svjestan. Bili ti stihovi sada dobri ili loši, svoju su svrhu postigli, opomena je u meni

nastavila živjeti i nije zaboravljena. Danas mi opet zvuči kao nova; to je lijep mali doživljaj,

tvoja mi ga poruga ne može pokvariti. Ali, vrijeme je za odlazak. Kako su bila lijepa ona

vremena, druže, kad smo sebi kao studenti počesto mogli dopustiti kršenje kućnog reda i do

kasno u noć ostati zajedno u razgovoru. Kao Magister to više ne smijem, šteta!

- Ah - napomene Tegularius - već bi se smjelo, samo nema hrabrosti!

Knecht mu, smijući se, položi ruku na rame.

- Što se tiče hrabrosti dragi moj, bio bih sposoban za još sasvim drukčije podvige. Laku

noć, staro brundalo!

Otiđe iz ćelije radostan, ali ga putem po noćno praznim hodnicima i dvorištima naselja

opet obuze ozbiljnost, ozbiljnost rastanka. Opraštanje uvijek budi uspomene, a njega je u tom

hodu snašlo sjećanje na onaj prvi put kad je još kao dječak, kao tek pridošli waldzellski

učenik, pošao na svoju prvu šetnju Waldzellom i naseljem Igrača, posve neupućen i prepun

nade, i tek sada, okružen noćnom hladnoćom utihnula drveća i zgrada, oćuti žestoko i bolno

da sve to ima posljednji put pred sobom, da posljednji put osluškuje kako se stišava i

uspavljuje naselje koje inače vrvi životom, da posljednji put vidi ono malo svjetlo nad

vratarnicom kako se zrcali u zdencu i kako noćni oblaci putuju nad krošnjama njegova

Meštarskog vrta. Korakom je polako obišao svaki kutak u naselju Igrača; osjećao je potrebu

da još jednom otvori vrata svoga vrta i da uniđe, ali uza se nije imao ključ, pa mu je

to pomoglo da se ubrzo rastrijezni i pribere. Vratio se u svoj stan, napisao još nekoliko

pisama, među njima najavu svoga dolaska Designorijevima u glavni grad, i zatim se, pažljivo

meditirajući, potrudio da se oslobodi uzburkanosti u duši, kako bi sutra imao snage za svoj

posljednji posao u Kastaliji - razgovor sa starješinom Reda.

Idućeg je jutra Magister ustao u uobičajeno vrijeme, naručio kola i odvezao se, što su

primijetili samo neki, nitko pri tom nije ništa mislio. Vozio se u Hirsland kroz jutro ovlaženo

prvim ranim jesenjim maglama, stigao oko podne i dao se najaviti Meštru Alexandru,

starješini Poglavarstva Reda. Sa sobom je imao u rubac umotanu lijepu metalnu škrinjicu koju

je ponio iz tajnog pretinca svoje kancelarije, a u kojoj su bila odličja njegove časti, pečati i

ključevi.

U »velikoj« uredovnici Poglavarstva Reda dočekali su ga prilično iznenađeno, jedva da se

ikad prije dogodilo da se neki Magister tu pojavio nenajavljen ili nepozvan. Po nalogu

starješine Reda ugostili su ga, a zatim mu u starom klaustru otvorili jednu ćeliju za odmor, te

mu saopćili kako se Prečasni nada da će se za dva ili tri sata moći za nj osloboditi. Knecht je

zatražio jedan primjerak pravilnika Reda, smjestio se, pročitao cijelu knjižicu i po posljednji

put se uvjerio u jednostavnost i zakonitost svoje nakane, pa mu se opet i u tom trenutku

učinilo posve nemoguće riječima iskazati njezin smisao i unutrašnju opravdanost. Sjetio se

jedne rečenice iz pravila, nad kojom mu jednom bijaše naloženo da meditira, posljednjih dana

njegove mladenačke slobode i studentskog doba, bilo je to u času prije njegova prijema u Red.

Predavši se razmatranju ponovo pročita tu rečenicu i oćuti koliko se sad razlikuje od onoga

pomalo bojažljiva mladog repetenta iz onih časova. »Ako te Vrhovno poglavarstvo pozove na

neku službu, znaj: svaki uspon na ljestvici dužnosti znači korak dublje u svezanost, a ne korak

u slobodu. Što je viša dužnost, to je čvršća obveza. Što više vlasti pruža dužnost, to je stroža

služba. Što jača ličnost, to je strože zabranjena samovolja.« Kako je sve to nekoć zvučalo

konačno i jednoznačno, i koliko se značenje nekih riječi, pogotovo tako dvosmislenih kao što

su »svezanost«, »ličnost«, »samovolja«, otada za nj izmijenilo, čak obrnulo! A kako su

ipak bile lijepe, jasne, čvrsto oblikovane i zadivljujuće sugestivne te rečenice, kako su se

mladom duhu znale doimati, kako apsolutno, bezvremenski i dokraja istinito! Oh, one bi to i

bile, samo da je Kastalija svijet, cijeli, mnogostruki ili bar nedjeljivi svijet, umjesto tek jedan

svjetić u svijetu, odnosno smiono i nasilno isječen iz njega! Da je Zemlja jedna elitna škola,

da je Red zajednica svih ljudi, a starješina Reda Bog, kako bi onda bile savršene te rečenice i

cijeli pravilnik! Ah, kad bi tako bilo, kako bi život cvao, kako bi bio mio i nedužno lijep! A

nekoć je uistinu tako bilo, nekoć je to mogao tako gledati i doživljavati: Red i kastalski duh

kao božansko i apsolutno, Provinciju kao svijet, Kastalce kao čovječanstvo, a nekastalski dio

cjeline kao neku vrstu djetinjeg svijeta, predstupanj Provincije, neko pra-tlo na kojemu se još

uzgaja posljednja kultura i očekuje iskupljenje, a koje sa strahopočitanjem gleda uvis prema

Kastaliji i povremeno joj šalje dražesne posjetioce poput mladog Plinija.

Ipak, kako je čudno s njim samim, s Josefom Knechtom i samim njegovim duhom! Nije li

prije na taj svoj oblik uvida i spoznaje, na taj doživljaj stvarnosti što ga je nazvao buđenjem,

nije li još jučer na to gledao kao na neki prodor - korak po korak - u srce svijeta, u središte

istine, kao nešto na neki način Apsolutno, kao put ili napredovanje koje se doduše može samo

postupno odvijati, ali koje je u ideji kontinuirano i pravocrtno? Nije li mu se nekoć u mladosti

učinilo buđenjem i napretkom, bezuvjetno vrijednim i ispravnim, ako vanjski svijet u osobi

Plinija doduše prizna, ali da se - svjesno i precizno kao Kastalac - od njega distancira?

Napredak i istinitost bilo je i ono kad se nakon dugogodišnjeg dvoumljenja odlučio za Igru

staklenim perlama i waldzellski život. I potom opet, kad se od Meštra Thomasa dao uvrstiti u

službu i od Meštra glazbe primiti u Red i naposljetku imenovati Meštrom. Sve su to bili

mahom mali ili veliki koraci na jednom naoko pravocrtnu putu - pa ipak se sada, na kraju toga

puta, nikako nije nalazio u srcu svijeta ni u biti Istine, nego je i sadašnje buđenje značilo tek

neko otvaranje očiju i snalaženje u novoj situaciji, prilagodbu novim sklopovima okolnosti.

Ona ista, stroga, jasna, jednoznačna, ravna staza koja ga je dovela u Waldzell, u Marialels, u

Red, na položaj Meštra, ona ista vodila ga je opet van. Ono što je bio slijed činova buđenja

bio je ujedno slijed rastanaka. Kastalija, Igra staklenim perlama, čast Meštra, sve su to bile

pojedinačne teme koje je valjalo preoblikovati i dovršiti, svaka po jedan prostor koji je valjalo

prijeći i transcendirati. Sad su već bile za njim. I očito je jednoć, kad je mislio i činio

protivno onome što misli i čini danas, već znao ili bar slutio nešto o dvojbenosti situacije; nije

li nad onu pjesmu, koju je napisao kao student i u kojoj je bila riječ o stupnjevima i

rastancima, bio stavio usklik »transcendirati!«?

Njegov je put tako išao u krugu, ili po elipsi ili spirali, kako već bilo, samo ne ravno, jer

ravno očito pripada samo geometriji, ne prirodi i životu. Samoopomenu i samoohrabrenje iz te

svoje pjesme ipak je vjerno slijedio i nakon što je već odavno bio zaboravio tu pjesmu i

svoje ondašnje buđenje, nije slijedio baš potpunoma, ne bez skanjivanja, dvojbi, iskušenja i

borbi, ali je prelazio stupanj po stupanj, prostor za prostorom, hrabro, sabrano i prilično vedro,

ne zračeći onako kao bivši Meštar glazbe, ali ipak bez umora i pomutnje, bez odmetanja i bez

nevjere. Pa ako će sad za kastalske pojmove počiniti djelo odmetništva i nevjere, ako usuprot

svekoliku ćudoređu Reda, naoko u službi vlastite ličnosti, postupa samovoljno, onda se valjda

i to odvija u duhu junaštva i glazbe, dakle čvrsta takta i s vedrinom, a sve ostalo kako već ide.

Kad bi barem drugima mogao objasniti i dokazati ono što se njemu činilo tako jasno: da je,

naime, »samovolja« njegova sadašnjeg postupka zapravo pokornost službi i poslušnost, da ne

ide u susret nekoj slobodi nego novim, nepoznatim i neobičnim vezama, ne kao bjegunac

nego kao pozvani, ne samovoljno nego pokorno, ne kao gospodar nego kao žrtva! A kako je

onda s vrlinama, s vedrinom, držanjem takta, sa smionošću? One postaju manje, ali postoje i

dalje. Ako već nema odlaženja, ako se samo može biti vođen, ako već ne postoji

transcendiranje po vlastitoj sili nego samo okretanje prostora oko onoga koji stoji u njegovoj

sredini, vrline ipak ostaju i zadržavaju svoju vrijednost i svoj čar, one se sastoje od

prihvaćanja umjesto nijekanja, od poslušnosti umjesto izmicanja, a možda malo i u tomu da

čovjek postupa i misli kao da je gospodar i djelatan, u tomu da bez provjere prihvaća život i

obmanu samog sebe - taj odraz s prividom samoopredjeljenja i odgovornosti, kao da je iz

nepoznatih razloga u biti ipak stvoren više da radi nego da spozna, više nagonski

nego duhovno. Oh, kad bi se o tome mogao povesti razgovor s paterom Jakobusom!

Misli i sanjarije te vrste bile su odjek njegove meditacije. Kod »buđenja«, čini se, nije bila

riječ o Istini i spoznaji nego o zbilji, o doživljavanju i postojanju stvarnosti. Buđenjem se nije

približavao jezgri stvari - Istini - pri tom je obuhvaćao, provodio ili proživljavao samo

postavljanje vlastitoga Ja prema trenutnom stanju stvari. Pri tom se nisu mogli naći zakoni

nego odluke, nije se stizalo u središte svijeta, ali u središte vlastite osobe. Zbog toga se i ono,

što se pri tom proživljavalo, tako teško moglo prenijeti drugima, bilo je toliko izvan onoga što

se može reći i formulirati; saopćenja iz te oblasti života kao da se ne ubrajaju u svrhe jezika.

Ako bi netko iznimno mogao razumjeti jedan dio toga, to bi bio čovjek u sličnu

položaju, supatnik ili onaj koji se također budi. Ponekad ga je Fritz Tegularius znao malo

shvatiti, a još dalje sezalo je Plinijevo razumijevanje. Koga bi inače još mogao spomenuti?

Nikoga.

Spuštao se već sumrak, a on se u mislima bio posve udaljio i odvojio, kad je netko pokucao

na vrata. Kako nije odmah bio budan i odgovorio, onaj je vani pričekao i pokušao još jednom

s laganim kucanjem. Knecht tada odgovori, ustane i krene za glasnikom koji ga je poveo u

zgradu kancelarije i bez daljnje najave u radnu sobu starješine. Meštar Alexander dođe mu u

susret.

- Šteta - reče on - što dolazite nenajavljeni; ovako ste morali čekati. Nestrpljiv sam da

doznam što vas je tako nenadano ovamo dovelo. Nije valjda ništa loše?

Knecht se nasmije. - Ne, ništa loše. No, dolazim li doista tako neočekivano, ne možete li

uopće zamisliti što me ovamo nagnalo?

Alexander mu ozbiljno i zabrinuto pogleda u oči. - Pa, sad - reče on - misliti mogu ovo i

ono. Već sam, primjerice, ovih dana mislio da pitanje Vaše okružnice jamačno za Vas još nije

svršeno. Poglavarstvo je na nju moralo dosta sažeto odgovoriti, i to u smislu i tonu koji Vas

je, Domine, možda razočarao.

- Nije - ustvrdio je Josef Knecht - u načelu, jedva da sam očekivao nešto drugo od onoga

što je sadržano u smislu odgovora Poglavarstva. A što se tiče tona, baš taj ton mi je godio.

Primijetio sam po pismu da je njegovu sastavljaču pričinjalo muku, čak gotovo brigu, i da je

osjećao potrebu u za me neugodan i pomalo postiđujući odgovor primiješati kapljicu meda, a

to mu je odlično uspjelo, ja sam mu na tome zahvalan.

- A sadržaj pisma ste, Prečasni, dakle, prihvatili?

- Primio na znanje, da, načelno sam ga i shvatio i odobrio. Odgovor odista nije mogao

donijeti ništa drugo nego odbijanje moje molbe, povezano s blagom opomenom. Moja je

okružnica bila nešto neuobičajeno i za Poglavarstvo prilično neugodno, u to nisam nikada

sumnjao. Uz to, budući da je sadržavala osobnu molbu, vjerojatno nije bila baš svrsishodno

sastavljena. Jedva da sam mogao i očekivati neki drukčiji doli negativan odgovor.

- Drago nam je - reče starješina Poglavarstva s blagom primjesom oštrine - da tako gledate

na to, da vas naš dopis nije mogao bolno iznenaditi. Vrlo nam je to drago. Ali još ne shvaćam

jedno. Ako već pri sastavljanju i odašiljanju vašeg pisma - mislim da vas ispravno

razumijem? - niste vjerovali u neki uspjeh i povoljan odgovor, bili ste dakle unaprijed

uvjereni u neuspjeh, zašto ste onda svoju okružnicu, što je ipak bio i velik posao, do kraja i u

čisto prepisali i otpravili?

Dok je odgovarao, Knecht ga je prijazno gledao:

- Gospodine predstojniče, moje je pismo imalo dva sadržaja, dvije namisli, i ne vjerujem

da su obje ostale baš posve bez rezultata i uspjeha. Sadržavalo je osobnu molbu da budem

razriješen službe i da se moja osoba iskoristi na drugom mjestu; tu sam osobnu molbu smio

smatrati nečim razmjerno sporednim, ta svaki Magister treba po mogućnosti da svoje privatne

probleme ostavi u pozadini. Molba je odbijena, s time sam se morao pomiriti. Ali moja je

okružnica sadržavala i mnogo toga drugog osim te molbe, sadržavala je gomilu činjenica,

djelomice misli za koje sam osjećao dužnost da ih obznanim Poglavarstvu i preporučim da se

na njih svrati pozornost. Moja su razlaganja, da ne kažem opomene, pročitali svi Magistri - ili

barem većina njih - pa, iako su većinom nerado kušali taj zalogaj i prilično nevoljko reagirali,

ipak su to pročitali, i do njih je doprlo ono što sam mislio da im moram priopćiti. Što to pismo

nisu primili s povlađivanjem, u mojim očima to ne znači neuspjeh, nisam tražio odobravanje i

suglasnost, svrha mi je prije bila da uznemirim i uzdrmam. Veoma bih se kajao da sam iz

razloga što ste ih spomenuli odustao od slanja svoga djela. Bez obzira na to je li djelovalo jače

ili tek slabo, ipak je to bio znak za ustajanje, nekakav poziv.

- Zacijelo - reče starješina oklijevajući - ali meni se time nije odgonetnula zagonetka. Ako

ste htjeli da do Poglavarstva dospiju opomene, pozivi na buđenje, upozorenja, zašto ste

djelovanje svojih zlatnih riječi oslabili ili ugrozili time što ste ih vezali s jednom privatnom

molbom, k tome još molbom u čije ispunjenje i mogućnost ispunjenja ni sami niste pravo

vjerovali? To eto sad ne razumijem. Ali vjerojatno će se objasniti kad o svemu

porazgovorimo. Svakako je tu slaba točka vaše okružnice, u vezanju toga poziva na buđenje

sa zahtjevom, opomene s molbom. Pretpostavilo bi se da ipak niste bili primorani molbu

iskoristiti kao sredstvo za opomenu. Mogli ste usmeno ili pismeno dovoljno lako doći do

svojih kolega, ako ste smatrali da ih je potrebno malo prodrmati. A molba bi bila išla vlastitim

službenim putem.

Knecht ga ljubezno pogleda. - Da - reče opušteno - može biti da imate pravo. Iako -

pogledajte još jednom taj zamršeni problem! Nije ni u opomeni ni u molbi riječ o nečemu

svakodnevnom, uobičajenom i normalnom, nego one već zato idu zajedno što su nastale iz

neuobičajenih razloga i iz nužde, što su postavljene izvan konvencija. Nije običaj, niti je

normalno, da jedan čovjek bez prijekog vanjskog povoda odjednom preklinje svoje kolege da

se podsjete na svoju smrtnost i dvojbenost cijelog svoga postojanja, a također nije uobičajeno

ni svakodnevno da se jedan kastalski Magister natječe za mjesto učitelja na školi izvan

Provincije. U tom smislu oba sadržaja moga pisma dobro pristaju jedan uz drugi. Čitatelju,

koji bi bio doista ozbiljno shvatio cijelo pismo, rezultat čitanja morao je, po mome mišljenju,

biti ovaj: ne samo da tu jedan mušičavi čovjek objavljuje svoje slutnje i usuđuje se svojim

kolegama držati propovijed, nego je taj čovjek sa svojim mislima i mukama smrtno ozbiljan,

spreman je odbaciti svoju službu, svoju čast i svoju prošlost i s najskromnijeg mjesta započeti

od početka, sit je dostojanstva, mira, časti i autoriteta i želi ih se osloboditi i odbaciti ih. Iz tog

rezultata - još se pokušavam uživjeti u čitatelje svoga dopisa - bila bi onda, kako se meni čini,

moguća dva zaključka: pisac te moralne prodike na žalost je malo poremećen, dakle nikako

više ne dolazi u obzir kao Magister - ili pak: budući da pisac te mučne propovijedi očito nije

poremećen nego normalan i zdrav, mora da iza njegovih propovijedi i njegova pesimizma

stoji nešto više od hira i mušica, to jest neka zbilja, neka istina. Tako sam otprilike zamišljao

tok misli u glavama čitalaca, i moram priznati da sam se u tomu malo preračunao. Umjesto da

su se moja molba i moj poziv na budnost uzajamno poduprli i učvrstili, ni jedno ni drugo nije

primljeno ozbiljno, nego je ostavljeno po strani. To me odbijanje nije odveć rastužilo, niti baš

iznenadilo, jer sam ga u načelu, moram to ponoviti unatoč svemu i očekivao, i u načelu sam

ga, priznajem, i zaslužio. Moja molba, naime, u koje uspjeh nisam vjerovao, bila je neka vrsta

izlike, jedna gesta, formula.

Lice Meštra Alexandra bilo se još više uozbiljilo i gotovo smrklo. Ipak nije prekidao

Magistra.

- Sa mnom nije bilo - nastavio je ovaj - tako da sam se pri odašiljanju molbe ozbiljno

nadao povoljnom odgovoru i da bih mu se bio obradovao, ali ni tako da bih negativan

odgovor poslušno prihvatio kao neku višu odluku.

- ... ne bih bio spreman prihvatiti odgovor vašeg Poglavarstva kao višu odluku - jesam li

dobro čuo, Meštre? - upadne mu u riječ starješina, oštro naglašavajući svaku riječ. Vidjelo se

da je sad shvatio svu ozbiljnost situacije.

Knecht se lagano nakloni. - Zacijelo, dobro ste čuli. Bilo je tako da sam jedva mogao

vjerovati u uspjeh svoje molbe, ali sam mislio da tu molbu ipak moram podnijeti kako bih

zadovoljio red i formu. Time sam cijenjenom Poglavarstvu pružio mogućnost da taj predmet

obazrivo otpravi. Ne bude li sklono takvu rješenju, već sam onomad odlučio da se ne dam

zadržati i umiriti, nego da djelujem.

- Kako da djelujete? - upita Alexander tihim glasom.

- Onako kako mi nalaže srce i razum. Bio sam odlučio odstupiti iz službe i prihvatiti se

nekog posla izvan Kastalije, i bez naloga ili dopusta od Poglavarstva.

Starješina Reda zatvori oči kao da više ne sluša, i Knecht razabere da on izvodi onu vježbu

za slučaj potrebe, uz pomoć koje se redovnici u iznenadnoj opasnosti i ugroženosti nastoje

svladati i učvrstiti svoj unutrašnji mir, a koja se provodi tako da se dvaput vrlo dugo zaustavi

disanje pri praznim plućima. Gledao je lice čovjeka, za čiji se neugodan položaj osjećao

krivcem, kako pomalo blijedi, a onda polaganim udisanjem pomoću trbušnih mišića

opet dobiva boju, i vidio je kako se opet otvaraju oči čovjeka kojega je štovao, dapače veoma

volio, kako za trenutak gledaju ukočeno i izgubljeno da bi se ubrzo opet probudile i izoštrile; s

tihom zebnjom vidio je te jasne, suzdržane, uvijek suspregnute oči čovjeka, koji je bio

jednako velik u pokornosti i u zapovijedanju, kako su se sad usmjerile na nj i motre ga sa

sabranom hladnoćom, odmjeravaju ga i sude mu. Dugo je morao šutke podnositi taj pogled.

- Vjerujem da sam vas sad shvatio - napokon reče Alexander, mirnim glasom. - Bili ste već

duže vrijeme umorni od službe ili umorni od Kastalije ili vas je mučila čežnja za svjetovnim

životom. Odlučili ste se pokoriti tom raspoloženju više nego zakonima i vašim dužnostima,

niste ni osjetili potrebu da nam se povjerite i da zatražite savjet i pomoć od Reda. Da biste

zadovoljili neku formu i rasteretili svoju savjest, uputili ste nam dakle onu molbu, molbu za

koju ste znali da je za nas neprihvatljiva, ali na koju ćete se moći pozvati ako dođe do

raspravljanja. Pretpostavimo da ste imali razloga za svoje tako neobično ponašanje i da su

vam namjere bile čestite i štovanja vrijedne, drukčije to uopće ne mogu zamisliti. Ali kako je

onda moguće da ste s takvim mislima, željama i odlukama u srcu, u sebi već odmetnik, tako

dugo mogli šutke ostati na svom položaju i naoko tako besprijekorno dalje služiti?

- Ovdje sam - reče Meštar Igre staklenim perlama s neizmijenjenom ljubeznošću - da s

vama o svemu tome porazgovorim, da vam odgovorim na svako pitanje, i naumio sam - kad

sam već krenuo putom samovolje - da Hirsland i vaš dom ne napustim prije nego što

budem znao da ste vi na neki način shvatili mene, moj položaj i moj postupak.

Meštar Alexander se zamisli. - Znači li to da vi očekujete da ću ja ikada odobriti vaše

postupke i vaše planove? - upita potom oklijevajući.

- Ah, na odobravanje uopće neću pomišljati. Nadam se i očekujem da ćete me vi shvatiti i

da ću zadržati neki preostatak vašeg poštovanja kad odem odavde. Vi ste jedini u našoj

Provinciji od kojega se još imam oprostiti. Waldzell i naselje Igrača napustio sam danas

zauvijek.

Alexander opet sklopi oči na nekoliko trenutaka. Svako saopćenje ovoga neshvatljivog

donosilo je veliko zaprepaštenje.

- Zauvijek? - upita on. - Vi se dakle uopće više ne mislite vratiti u svoju službu? Moram

reći da ste vješti u iznenađivanju. Jedno pitanje, ako je dopušteno: smatrate li se vi zapravo

još Meštrom Igre ili ne?

Josef dohvati škrinjicu koju je donio sa sobom.

- Bio sam to do jučer - reče on - i mislim da ću danas biti toga lišen, time što, vama u ruke,

Poglavarstvu vraćam pečate i ključeve. Netaknuti su, a naći ćete red i u naselju Igrača, kad

ondje budete provjeravali.

Na to starješina Reda polako ustane, umorna izgleda i kao da je iznenada ostario.

- Vašu ćemo škrinjicu za danas ostaviti ovdje - reče on suho. - Ako preuzimanje pečata

ujedno treba da znači provedbu vašeg otpuštanja, onda ionako nisam nadležan, morala bi biti

nazočna barem trećina cijelog Poglavarstva. Prije ste imali mnogo smisla za stare navade i

načine, ne mogu se tako brzo snaći u ovom novom. Možda ćete biti ljubezni i dati mi vremena

do sutra prije nego što nastavimo razgovor?

- Stojim vam potpunoma na raspolaganju, prečasni, već nekoliko godina poznajete mene i

moje poštovanje spram vas; vjerujte mi da se u tomu nije ništa izmijenilo. Vi ste jedina osoba

od koje se opraštam prije nego što ću napustiti Provinciju, a to nije upućeno samo vašem

časnom naslovu kao starješini Poglavarstva Reda. Kao što sam u vaše ruke vratio pečate i

ključeve, tako se nadam, kad se jednom dokraja razjasnimo, da ćete me vi, Domine, razriješiti

i moga zavjeta kao člana Reda.

Alexander mu tužno i ispitivački pogleda u oči i suspregne uzdah. - Ostavite me sad

nasamo, veleštovani, donijeli ste mi dovoljno briga za jedan dan i dali mi dovoljno građe za

razmišljanje. Neka je to za danas dosta. Sutra ćemo dalje govoriti, dođite opet ovamo otprilike

jedan sat prije podneva.

Rastao se od Magistra udvornom kretnjom, i ta kretnja, puna rezignacije i puna hotimične

uljudnosti koja više nije bila upućena kolegi, nego već nekom strancu, zaboljela je Meštra

Igre staklenim perlama više nego sve njegove riječi.

Famulus, koji je malo kasnije došao po Knechta za večeru i otpratio ga do stola za goste,

saopćio je da se Meštar Alexander povukao na podužu vježbu, da pretpostavlja kako ni

gospodin Magister večeras ne želi društvo, te da je za nj spremna gostinjska soba.

Alexander je bio posve iznenađen posjetom i izjavama Meštra Igre staklenim perlama.

Otkako je redigirao odgovor Poglavarstva na njegovo pismo, računao je doduše na to da bi se

ovaj nekom zgodom mogao pojaviti i pomalo je uznemireno mislio na predstojeći razgovor.

Da će, međutim, Magister Knecht, tako uzorno pokoran, sa svojim dobrim i njegovanim

načinom, skromnošću i osjećajem za obazrivost, jednoga dana banuti nenajavljen, da će

svojevoljno i bez prethodna savjetovanja s Poglavarstvom napustiti svoju službu i da bi tako

zapanjujući mogao dati pljusku svim običajima i tradiciji, to je držao posve nemogućim.

Moralo se doduše priznati da su Knechtov nastup, ton i način njegova govora i njegova

nenametljiva uljudnost bili jednaki kao uvijek, ali kako su strašni i uvredljivi, kako novi i

neočekivani, oh - kako posve nekastalski - bili sadržaj i duh njegovih izjava! Nitko nije

mogao posumnjati, kad ga je vidio i čuo, da je Magister ludi možda bolestan, premoren,

prenadražen i da zato posve ne vlada sobom; čak iz podrobnih ispitivanja što ih je

Poglavarstvo upravo provelo u Waldzellu nije proizišao ni najmanji znak poremećenja, nereda

ili nemara u životu i radu u naselju Igrača. Pa ipak je sada tu stajao taj strašni čovjek, do jučer

mu najdraži među kolegama, odložio kutiju sa znamenjem časti kao neku putnu torbu i izjavio

da je prestao biti Magister, prestao biti član Poglavarstva, prestao biti redovnik i Kastalac i da

je došao još samo na brzinu da se oprosti. Bio je to najstrašniji, najteži i najružniji položaj u

koji ga je ikada dovela njegova dužnost starješine Poglavarstva Reda; stajalo ga je golema

truda da pri tom sačuva sabranost.

A što sad? Da posegne za sredstvima sile, da možda dade pritvoriti Magistra ludi u časni

zatvor i da smjesta, još večeras, razašalje hitne poruke svim članovima Poglavarstva i da ih

sazove? Je li što govorilo protiv toga, nije li to bilo prvo i najispravnije što bi valjalo učiniti?

Pa ipak, u njemu se nešto protivilo. A što se zapravo uopće moglo postići takvim mjerama?

Za Magistra Knechta samo poniženje, za Kastaliju ništa, jedino možda za nj samog, za

starješinu, stanovito rasterećenje i olakšanje savjesti, utoliko što više ne bi sam bio sučeljen sa

svim tim gadnim i teškim, kao jedini odgovorni. Ako je uopće u toj kobnoj stvari još postojalo

nešto što se moglo popraviti, ako je možda bio moguć apel na Knechtov osjećaj časti, ako se

moglo zamisliti da bi on izmijenio mišljenje, onda se to moglo postići samo u četiri oka. Njih

dvojica, Knecht i Alexander, morali su izvojevati tu gorku bitku do kraja, nitko osim njih. I

dok je to mislio, morao je Knechtu priznati da u načelu postupa ispravno i plemenito, time što

se uklanja od Poglavarstva koje više ne priznaje, ali se za konačnu borbu i oproštaj postavlja

preda nj, pred starješinu. Taj Josef Knecht, čak kada radi nešto zabranjeno i ružno, još

je siguran u držanju i načinu.

Meštar Alexander odluči da se uzda u taj zaključak i da cijeli službeni aparat izostavi iz

igre. Tek sada, kad je došao do tog zaključka, počeo je razmišljati o pojedinostima i pitati se,

prije svega, kako je to s pravdom i krivdom u postupcima Meštra koji potpunoma daje dojam

da je uvjeren u svoj integritet i u opravdanost svoga nečuvenog koraka. Dok je pokušavao

svesti odvažni naum Meštra Igre staklenim perlama na neku formulu i ispitati ga u odnosu na

zakone Reda, koji nikome nisu bili tako blisko poznati kao njemu, došao je do neočekivanog

zaključka da se Josef Knecht zapravo nije ogriješio o slovo pravila, niti ih je namjeravao

prekršiti, jer - prema tekstu koji desetljećima, dakako, nije provjeravan u pogledu održivosti -

svaki pripadnik Reda ima slobodu da u bilo koje doba istupi, ako se istodobno odrekne prava i

životne zajednice u Kastaliji. Ako Knecht vrati svoje pečate, Redu objavi svoj izlazak i krene

u svijet, time će doduše učiniti nešto od pamtivijeka nečuveno, nešto neuobičajeno,

zastrašujuće i možda vrlo neprilično, ali neće prekršiti ništa od onoga što doslovce stoji u

pravilima Reda. Da taj neshvatljivi, ali formalno nimalo protuzakoniti korak ne želi

napraviti iza leđa starješine Poglavarstva Reda, nego oči u oči s njim, nadilazi ono na što ga

obvezuje pisano pravilo. - Ali kako je dotle dospio taj cijenjeni čovjek, jedan od

stupova hijerarhije? Kako je za svoj naum, koji unatoč svemu znači odmetništvo, mogao

iskoristiti pisano pravilo, kad mu je stotinu nepisanih, zato ipak ništa manje svetih i

samorazumljivih obveza, to moralo braniti?

Čuo je kako otkucava neki sat, trgnuo se iz beskorisnih misli, otišao se kupati, zatim deset

minuta posvetio pažljivim vježbama disanja i onda pošao u svoju ćeliju za meditaciju da bi

prije spavanja još jedan sat prikupljao snagu i mir, pa da do sutra više ne misli na to.

Sutradan je jedan mladi famulus pratio Magistra Knechta od gostinjske kuće Poglavarstva

Reda do starješine, i bio svjedokom dok su se njih dvojica pozdravljali. Njemu, koji je ipak

bio naviknut gledati kako se ophode majstori meditacije i samodiscipline, i na život među

njima, u izgledu, ponašanju i načinu pozdravljanja dvojice uglednika upalo je u oči nešto

posebno, nešto novo, jedan neuobičajeni, najviši stupanj sabranosti i jasnoće. Bio je to, tako

nam je pričao, ne posve uobičajen način pozdravljanja između dvojice dostojanstvenika, što

je, već prema prilici, mogao biti vedro i olako odigran ceremonijal ili radosno svečani čin,

prigodice i stanovito nadmetanje u udvornosti, podređivanju i naglašenoj poniznosti. Bilo

je otprilike kao da se tu prima neki stranac, neki iz daleke zemlje pristigli velikan yoga

vještine koji kao da je došao iskazati svoje poštovanje starješini Reda i s njim se ogledati.

Riječi i kretnje bile su im vrlo skromne i ustezljive, ali je u pogledima i licima obojice

dostojanstvenika bilo toliko mira, pripravnosti i sabranosti, pri tom neke tajnovite napetosti,

kao da su obojica osvijetljeni iznutra ili nabijeni nekom električnom strujom. Više od toga naš

svjedok nije mogao vidjeti i čuti iz toga susreta. Ova su dvojica nestala u unutrašnjim

prostorijama, vjerojatno u privatnom kabinetu Meštra Alexandra, i ostali su ondje nekoliko

sati, a da ih nitko nije smio ometati. Što se o njihovim razgovorima doznalo, potječe iz

povremena pripovijedanja gospodina izaslanika Designorija kojemu je Josef Knecht o tomu

ponešto pričao.

- Iznenadili ste me jučer - započeo je starješina, - i gotovo izbacili iz ravnoteže. U

međuvremenu sam imao priliku o tome malo razmišljati. Moje se stajalište, dakako, nije

izmijenilo, ja sam član Poglavarstva i Reda. Pravo da objavite svoje istupanje i da odstupite s

položaja, prema slovu pravila, pripada vam. Dospjeli ste dotle da osjećate svoju službu kao

teret i smatrate nužnim da pokušate živjeti izvan Reda. Kad bih vam sad predložio da se

doduše odvažite na taj pokušaj, ali ne u smislu vaših žustrih odluka nego možda u obliku

jednog dužeg i čak neodređeno dugog dopusta? Nešto slično bila je i svrha vaše molbe?

- Ne posve - rekao je Knecht. - Da je moja molba prihvaćena, bio bih doduše ostao u Redu,

ali ne na položaju. To što vi ljubezno predlažete bilo bi neko izmicanje. Uostalom, Waldzellu

i Igri staklenim perlama slabo bi koristio Magister koji je dugo, na neizvjesno vrijeme,

odsutan na dopustu i za kojega se ne zna hoće li se vratiti ili neće. Ako bi se čak vratio nakon

godinu ili dvije, što se tiče njegove službe i njegove discipline, Igre staklenim perlama, samo

bi dotle mnogo zaboravio a ništa dodatno ne bi naučio.

Alexander: - Možda bi svašta naučio. Možda bi iskusio da je svijet ondje vani drukčiji od

onoga što je zamišljao i da mu je isto tako malo potreban kao i on njemu, vratio bi se smiren i

radovao bi se što opet boravi u starom i prokušanom.

- Vaša dobrota ide vrlo daleko. Ja sam joj zahvalan, ali je ipak ne mogu prihvatiti. Ono što

ja tražim nije toliko zadovoljenje znatiželje ili neka pohotljivost za svjetovnim životom, nego

upravo bezuvjetovanost. Ne želim ići u svijet s osiguranjem u džepu za slučaj razočaranja,

kao oprezan putnik koji se hoće malo ogledati po svijetu. Naprotiv, žudim za smionim činom,

za teškoćama i opasnostima, gladan sam stvarnosti, zadataka i djela, i nedaća i patnje. Smijem

li vas zamoliti da ne nastojite sa svojim dobronamjernim prijedlogom i uopće s pokušajem da

me pokolebate i primamite natrag? To ne bi nikamo vodilo. Moj posjet vama izgubio bi od

svoje vrijednosti i posvećenosti kad bi donio naknadno i sad ne više poželjno odobrenje moje

molbe. Od vremena te molbe ja se nisam zaustavio; put, na koji sam stupio, sada je moje

jedino i sve, moj zakon, moja domovina, moja služba.

Alexander s uzdahom kimne u znak pristanka. - Pretpostavimo dakle - reče strpljivo - da je

vas doista nemoguće smekšati i obratiti, da ste unatoč svemu što se naoko čini gluh čovjek

kojega je uhvatilo bjesnilo i ne priznaje nikakav autoritet, nikakav razum i ne želi čuti

nikakvu dobrotu, ili neki divljak kojemu se ne smije stati na put. Ja ću dakle privremeno

odustati od nastojanja da vas preobratim i da na vas utječem. Ali onda mi sada kažite ono što

ste mi ovamo došli reći, ispričajte mi priču o vašem otpadništvu, objasnite mi djela i odluke

kojima nas zastrašujete! Bilo da je to ispovijed, bilo opravdanje ili optužba, hoću to čuti.

Knecht kimne. - Bjesomučnik vam zahvaljuje i raduje se. Nemam nikakvu optužbu da bih

je iznio. Ono što bih htio reći - samo kad ne bi bilo tako teško, tako nevjerojatno teško to

prenijeti riječima - za me ima smisao nekog opravdanja, za vas može imati značaj ispovijedi.

Naslonio se natrag u naslonjaču i pogledao gore, gdje su se na svodu pod stropom još

ukazivali blijedi ostaci negdašnje dekoracije, iz vremena kad je Hirsland bio samostan, kao u

snu tanki obrisi crta i tonova boje, cvijeća i ornamenata.

- Pomisao da se čovjek može i zasititi meštarske službe i da može odstupiti javila mi se

prvi put samo nekoliko mjeseci nakon što sam imenovan Meštrom Igre staklenim perlama.

Sjedio sam tako jednog dana i čitao knjižicu svoga nekoć slavnog prethodnika Ludwiga

Wassermalera, u kojoj on svojim nasljednicima za cijelu službenu godinu daje upute i savjete,

mjesec po mjesec. Pročitao sam ondje njegovo upozorenje kako valja na vrijeme misliti na

javnu Igru staklenim perlama za iduću godinu i, ukoliko se za to nema volje i ponestane ideja,

da se valja na to navesti vježbama koncentracije. Dok sam sa svojim osjećajem snage i poleta,

kao najmlađi Meštar, čitao to upozorenje, smješkao sam se doduše u svojoj mladenačkoj

mudrosti nad brigama starog čovjeka koji ih je zabilježio, ali sam oćutio iz toga i neki odjek

ozbiljnosti i opasnosti, nešto prijeteće i tjeskobno. Razmišljanje o tomu dovelo me do

odluke: ako ikada dođe dan da mi pomisao na predstojeću svečanu Igru umjesto radosti

pričinja brigu i da me umjesto ponosom ispunjava bojaznima - tada ću se, umjesto da s

naporom izvučem neku mučnu svečanu Igru, povući i Poglavarstvu vratiti znamenje časti. To

je bilo prvi put da me zaokupila takva misao, a tada, pošto sam tek bio prebrodio velike

napore privikavanja i upućivanja u rad u svojoj službi i imao puna jedra, dakako, nisam u

svojoj najdubljoj nutrini pravo vjerovao u mogućnost da bih i ja jednom mogao biti star

čovjek, umoran od rada i života, da bih se jednom mogao nevoljko i zbunjeno suočiti sa

zadatkom da iz rukava sipam ideje za nove Igre staklenim perlama. Svejedno, odluka je tada u

meni stvorena. Vi ste me u to vrijeme prilično dobro poznavali, prečasni, možda bolje no što

sam sam sebe znao, bili ste mi savjetnik i ispovjednik u teškoćama početka službe i bili ste tek

malo prije toga otišli iz Waldzella.

Alexander ga je gledao ispitivačkim pogledom.

- Jedva da sam ikad imao ljepši zadatak - reče on - i bio sam tada zadovoljan vama i sobom

kao što je malo tko. Ako je točno da se sve ugodno u životu mora platiti, no, sad moram

ispaštati za svoj ondašnji osjećaj veličine. Bio sam tada upravo ponosan na vas. To danas ne

mogu biti. Ako Red zbog vas doživljava razočaranje, a Kastalija potres, onda znam da za to i

ja snosim odgovornost. Možda sam tada, dok sam bio vaš pratilac i savjetnik, morao ostati još

nekoliko tjedana u vašem naselju Igrača ili s vama malo oštrije postupati i još vas pomnije

nadzirati.

Knecht mu vedro uzvrati pogled. - Ne bi trebalo da se time opterećujete, Domine, inače bih

vas morao podsjetiti na razna upozorenja što ste mi ih u ono vrijeme morali davati, kad sam

kao najmlađi Magister svoju službu s njezinim obvezama i odgovornostima uzimao odveć

ozbiljno. Govorili ste mi, upravo mi sada opet pada na um, u jednom takvu času: kad bih ja,

Magister ludi, bio neki zlikovac ili nesposobnjak i kad bih činio sve što jedan Magister ne

smije činiti, kad bih čak namjerno krenuo da na svome visokom položaju počinim što je

moguče više štete, sve to našu Kastaliju ne bi ometalo ni na nju djelovalo više nego kakav

kamenčić kad se baci u jezero. Nekoliko valova i virova i sve bi bilo svršeno. Tako da je čvrst

i tako siguran naš kastalski poredak, tako nepovrediv njezin duh. Sjećate li se? Ne, za moje

pokušaje da budem najlošiji Kastalac i da Kastaliji po mogućnosti naudim, vi ste zasigurno

nedužni. Vi također znate da meni uopće neće i ne može uspjeti ozbiljno poremetiti vaš mir.

Ali moram dalje pričati. - Da sam već na samom početku magisterijata mogao donijeti tu

odluku i da je nisam zaboravio, nego sam upravo pri tom da je ostvarim, to je u vezi s nekom

vrstom duševna doživljaja kakav mi se povremeno javlja i koji nazivam buđenjem. Ali to vi

već znate, već sam vam onda jednom o tome govorio, kad ste mi bili mentor i guru, i tužio

sam vam se da me takvo doživljavanje mimoilazi otkako sam stupio na dužnost i da mi sve

više odmiče u daljinu.

- Sjećam se - potvrdi starješina - bio sam tada malo pogođen vašom sposobnošću za takve

doživljaje, ona je u nas inače rijetka, a vani u svijetu javlja se u različitim oblicima: kao u

genija, posebice u državnika i vojskovođa, ali također i u slabih, pomalo patoloških - sve u

svemu više u nedarovitih ljudi kao što su vidovnjaci, telepati, mediji. Nije mi se činilo da vi

imate išta zajedničko ni s jednom od tih vrsta ljudi, ni s junacima iz ratova, ni s vidovnjacima

i rašljarima. Činilo mi se dapače, tada i sve do jučer, da ste dobar član Reda: razborit, jasan,

pokoran. Iskušenja ili opsjednutost tajnim glasovima, božanskim ili demonskim, ili pak

glasovima iz vlastite nutrine, to mi se sve nikako nije činilo da bi pristajalo uz vas. Zbog toga

sam stanja »buđenja« - kako ste mi ih opisivali - naprosto pripisivao povremenom

spoznavanju osobnog razvoja. Prema tomu je bilo i prirodno da su takvi duševni doživljaji

u ono vrijeme poduže izostali: ta bili ste upravo stupili u jednu službu i preuzeli jednu dužnost

koja vas je još obavijala poput odveć široka ogrtača u koji ste tek imali urasti. Ali recite: jeste

li ikad vjerovali da su ta stanja buđenja nešto poput objavljenja viših sila, otkrovenja ili dozivi

iz oblasti neke objektivne, vječne ili božanske istine?

- Time smo došli - reče Knecht - do moga trenutnog zadatka i poteškoće, naime da riječima

izrazim ono što ipak neprekidno izmiče riječima; da učinim racionalnim ono što je očito

izvanracionalno. Ne, na očitovanja nekog boga ili demona ili neke apsolutne istine nisam

nikad pomišljao u tom buđenju. Ono što tim doživljajima daje težinu i uvjerljivost nije

količina istine u njihovu sadržaju, njihovo uzvišeno podrijetlo, njihovo božansko svojstvo

ili slično, nego njihova realnost. Oni su tako silno stvarni, kao što nam se čini da su neka

snažna tjelesna bol ili neka nenadana prirodna pojava, oluja ili potres, posve drukčije nabijeni

stvarnošću, sadašnjošću i neizbježnošću nego obična vremena i stanja. Udar vjetra koji

prethodi nevremenu, koji nas hitro tjera kući i još nam pokušava iz ruke istrgnuti kućna vrata -

ili jaka zubobolja koja kao da u našim čeljustima sažima sve napetosti, patnje i sukobe svijeta

- to su pojave kojih realnost ili značenje poslije možemo, što se mene tiče, htjeti poljuljati, ako

smo skloni takvoj zabavi, ali u času doživljavanja one ne trpe nikakvu dvojbu i do prsnuća su

pune zbilje. Neku sličnu vrstu potencirane stvarnosti za me tako ima moje »buđenje«, otuda

mu i ime; u takvim mi je časovima doista kao da sam dugo ležao u snu ili polusnu, a sad da

sam budan i bistar i prijemljiv kao inače nikad. Trenuci velikih bolova ili potresa, u povijesti

svijeta također, imaju svoju uvjerljivu nužnost, oni rasplamsavaju osjećaj tjeskobne

aktualnosti i napetosti. Može se potom, kao posljedica potresa, zbivati ono lijepo i svijetlo ili

ono bjesomučno i mračno; ono što se događa svakako će imati izgled velikog, nužnog i

važnog, te se razlikovati i isticati od onoga što se događa svakodnevno.

- Ali dopustite mi da pokušam - nastavi on pošto je načas bio zastao da udahne zraka -

uzeti to s još jedne strane. Možete li se sjetiti legende o svetom Kristoforu? Da? Dakle, taj je

Kristofor bio čovjek velike snage i srčanosti, a nije htio biti gospodar i vladati, nego služiti, u

služenju je bio jak i vješt, to je doista znao. Ipak, nije mu bilo svejedno kome služi. Morao je

to biti najveći, najmoćniji gospodar. Pa kad je čuo za jednog gospodara koji je bio još moćniji

od njegova dotadašnjeg, ponudio mu je svoje usluge. Taj mi se veliki sluga uvijek sviđao i

mora da sam mu malo sličan. Barem sam u ono jedino doba svog života kad sam morao sam

sobom raspolagati, u vrijeme studija, dugo tražio i kolebao se kojem bih gospodaru služio.

Igri staklenim perlama, u kojoj sam odavna bio prepoznao najdragocjeniji i najsvojstveniji

plod naše Provincije, godinama sam se opirao i spram nje se odnosio s nepovjerenjem. Bijah

okusio meku, i znao sam da na Zemlji ni u čemu nema toliko draži i toliko uzvišenosti kao

kad se predamo Igri, i bio sam već prilično rano zamijetio da ta divna Igra ne traži naivne

igrače iz dokolice, nego zahtijeva cijelog čovjeka koji je odlučio poći daleko, i uvlači ga u

svoju službu. A da se ja sa svim svojim snagama i interesima zauvijek predam tom čaru,

protiv toga se u meni opirao instinkt, neki naivni osjećaj za jednostavno, za cjelokupno i

zdravo, koji me opominjao da se čuvam duha waldzellskog Vicusa lusorum, svojstvenog

specijalistima i virtuozima, visoko kultivirana, do krajnosti bogato izgrađenog duha, ali koji je

ipak odvojen od cjeline života i ljudskog postojanja i koji je odlutao u bahatu osamu.

Godinama sam dvojio i provjeravao, dok nije odluka sazrela i dok se nisam, unatoč svemu,

opredijelio za Igru. Postupio sam tako baš zbog onog poriva u sebi da tražim ono najviše

ispunjenje i da služim najvećem gospodaru.

- Razumijem - reče Meštar Alexander. - Ali kako god gledam i kako god vi to prikazivali,

uvijek se spotičem o isti razlog za sve vaše osobenosti. Imate neki višak osjećanja za vlastitu

ličnost ili zavisnosti o njoj, a to nipošto nije isto što i biti velika ličnost. Netko može biti

zvijezda prvog reda po darovitosti, snazi volje i ustrajnosti, ali tako dobro centriran da može

sutitrati u sustavu kojemu pripada bez ikakva trenja i rasipanja energije. Netko drugi ima

jednake sjajne vrline, možda još ljepše, ali osovina ne ide točno kroz središte i on potroši

polovicu snage na ekscentrične pokrete koje njega osobno slabe a sredinu mu ometaju. Toj

vrsti mora da vi pripadate. Jedino moram priznati da ste to znali izvrsno prikrivati. Zato se

čini da zlo sada to žešće izbija. Vi mi pričate o svetom Kristoforu, a ja moram reći: ako taj lik

i ima nešto veličanstveno i dirljivo, uzor sluge za našu hijerarhiju on nije. Tko hoće da

služi, treba da služi gospodaru kojemu se zakleo, ostao-propao, a ne s potajnom ogradom da

će zamijeniti gospodara čim nađe ljepšega. Sluga tako postaje sudac svojih gospodara, a točno

to isto činite vi. Vi hoćete uvijek služiti samo najvećem gospodaru i toliko ste vjerni da o

rangu gospodara, između kojih birate, odlučujete sami.

Knecht je pozorno slušao, ali ne bez sjenke tuge koja mu preletje licem. On nastavi: - Čast

vašem sudu, nisam mogao očekivati drugo. Ali dopustite da dalje pričam, još malo. Postao

sam dakle Igrač staklenim perlama i doista sam prilično dugo bio uvjeren da služim

najvećemu od svih gospodara. Barem mi je prijatelj Designori, naš zagovornik u Saveznom

vijeću, jednom zorno opisao kakav sam arogantni, oholi, naduti majstor Igre i elitni

gizdelin nekoć bio. Ali moram vam još reći kakvo je značenje za me imala riječ

transcendirati, od mojih studentskih dana i moga »buđenja«. Sinula mi je, mislim, pri čitanju

jednog prosvjetiteljskog filozofa i pod utjecajem Meštra Thomasa von der Trave i ostala mi

odonda, isto kao i »buđenje«, prava čarobna riječ, izazovna i poticajna, utješna i

puna obećanja. Moj život trebalo bi da bude transcendiranje, napredovanje iz stupnja u

stupanj, tako sam otprilike bio naumio, da krčim prostor po prostor i ostavljam ih za sobom

kao što glazba otpravlja, odigrava, dovršava i napušta temu po temu, tempo za tempom, nikad

zamorena, nikad spavajući, uvijek budno, uvijek posve prisutno. U vezi s doživljajima

buđenja bio sam primijetio da ima takvih stupnjeva i prostora i da uvijek onaj posljednji dio

nekoga životnog odjeljka u sebi nosi neki prizvuk ocvalosti i nagona za umiranjem, koji onda

s prelaskom u novi prostor vodi prema buđenju, prema novom početku. I tu sliku, sliku

transcendiranja, opisujem vam kao sredstvo koje će možda pomoći protumačiti moj život.

Opredjeljenje za Igru staklenim perlama značilo je važan stupanj, ništa manje i prvo osjetno

svrstavanje u hijerarhiju. I u svojoj službi kao Magister doživio sam još takav slijed iz stupnja

u stupanj. Ono najbolje što mi je služba donijela bilo je otkriće da muziciranje i Igra staklenim

perlama nisu jedine djelatnosti koje usrećuju, da su to također i pouka i odgajanje. A postupno

sam još dalje otkrivao da mi odgoj pričinja to više radosti što su mi mlađi gojenci i što su

manje već izopačeni obrazovanjem. I to je, kao mnogo što drugo, s vremenom dovelo dotle da

sam želio mlade i sve mlađe učenike, da bih najradije bio postao učitelj na nekoj početničkoj

školi, ukratko - moja je mašta povremeno bila zaokupljena nečim što je već bilo izvan moje

službe.

On napravi stanku da otpočine. Starješina napomene:

- Vi me sve više zapanjujete, Magistre. Tu govorite o svom životu i jedva da je riječ o

nečem drugom osim o privatnim, subjektivnim doživljajima, osobnim željama, osobnom

razviću i odlukama. Doista nisam znao da jedan Kastalac vašeg ranga može tako vidjeti sebe i

svoj život.

Glas mu je zvučao nekako između prijekora i tuge, što je Knechta zaboljelo; ipak se

svladao i bodro uzviknuo:

- Ali, prečasni, ta mi trenutno ne govorimo o Kastaliji, o Poglavarstvu i hijerarhiji, nego

isključivo o meni, o psihologiji čovjeka koji vam je na žalost morao prirediti

velike neugodnosti. Nije na meni da govorim o obavljanju svoje službe, o ispunjavanju

dužnosti, o svojoj valjanosti ili bezvrijednosti kao Kastalca i kao Magistra. Provedba

mojih dužnosti, kao i cijela vanjska strana moga života, stoji vam otvorena i provjerljiva, i

nećete naći mnogo kažnjivoga. Ono o čemu je ovdje riječ nešto je posve drugo, to jest, da se

vama pokaže put kojim sam išao kao pojedinac i koji me sad odveo iz Waldzella i koji će me

sutra izvesti iz Kastalije. Počujte me još malo, budite tako dobri!

To što sam znao za postojanje jednog svijeta izvan naše male Provincije ne dugujem

svojim studijama u kojima se taj svijet javljao tek kao daleka prošlost, nego ponajprije svome

suučeniku Designoriju koji je bio gost izvana, a potom svome boravku kod benediktinaca i

oca Jakobusa. Malo je toga što sam od tog svijeta vidio svojim očima, ali zahvaljujući tome

čovjeku dobio sam neki pojam o tomu što se naziva povijest, i može biti da sam već time

udario neki temelj izolaciji u koju sam zapao nakon povratka. Moj je povratak iz samostana

bio povratak u gotovo bespovijesnu zemlju, u jednu provinciju učenih i

Igrača staklenim perlama, u krajnje otmjeno i krajnje ugodno društvo, ali u kojemu kao da

sam bio posve sam s nekim znanjem o svijetu, sam sa svom radoznalošću o tom svijetu i

svojim zanimanjem za nj; tu je bilo dovoljno toga da to kompenziram, bilo je tu ljudi koje

sam duboko cijenio i bila mi je čast postati njihov kolega, u isti mah bio sam postiđen i

usrećen, i bilo je mnogo dobro odgojenih i visoko obrazovanih ljudi, bilo je i dovoljno posla

i prilično mnogo nadarenih i dragih učenika. Samo sam za svoga naukovanja u patera

Jakobusa došao do otkrića da nisam tek Kastalac nego i čovjek i da me se tiče i svijet, cijeli

svijet, koji ima i pravo na zahtjev da dijelim i njegov život. Iz tog otkrića slijedile su potrebe,

želje, zahtjevi, obveze, s kojima u skladu nisam smio živjeti. Život u svijetu kako ga vidi

Kastalac bio je nešto zaostalo i manje vrijedno, život nereda i sirovosti, strasti i rastresenosti,

ništa lijepo i poželjno. Ali svijet i njegov život mnogo je, dakako, veći i bogatiji od predočaba

koje o njemu može imati jedan Kastalac, on je u neprekidnom nastajanju, pun povijesti, pun

pokušaja i vječno novog počimanja, on možda jest kaotičan, ali je domovina i majčinsko tlo

svih udesa, svih uzleta, svih umjetnosti, svega ljudskog, proizveo je jezike, narode, države i

kulture, nas i našu Kastaliju također, i opet će sve to gledati kako umire, i nadživjeti. Za taj je

svijet moj učitelj Jakobus u meni bio probudio neku ljubav koja je samo rasla i tražila hranu, a

u Kastaliji nije bilo ničega da je hrani, tu smo bili izvan svijeta, sami jedan mali, savršeni

svijet koji više ne nastaje i koji više ne raste.

On počne dublje disati i na neko vrijeme ušuti. Kako starješina nije ništa uzvratio i samo

ga je s očekivanjem gledao, on mu zamišljeno kimne i nastavi: - Morao sam tako nositi dva

bremena, nekoliko godina. Morao sam upravljati jednom velikom službom i snositi

odgovornost za nju i morao sam izići na kraj sa svojom ljubavlju. Služba, toliko mi je bilo od

početka jasno, nije smjela trpjeti zbog te ljubavi. Naprotiv, trebalo je, kako sam mislio, da

od toga ima koristi. Ako bih, što međutim nisam želio, svoj posao obavljao malo manje

savršeno i nepogrešivo nego što se može očekivati od jednog Meštra, znao sam ipak da sam u

srcu budniji i življi nego mnogi besprekorniji kolege i da svojim đacima i suradnicima imam

što pružiti. Svoju dužnost vidio sam u tomu da kastalski život i način mišljenja, bez razdora s

naslijeđenim, polako i blago proširim i zagrijem, da mu iz svijeta i povijesti dovodim svježu

krv, i neki je lijepi udes htio da istodobno vani u zemlji jedan svjetovnjak osjeća i misli to isto

i snatri o stvaranju prijateljstva i prožimanju između Kastalije i svijeta: bio je to Plinio

Designori.

Meštar Alexander malo je zgrčio usta kad je rekao: - No da, od utjecaja tog čovjeka na vas

nisam nikad očekivao mnogo dobra, jednako tako malo kao od vašeg neuspjela štićenika

Tegulariusa. I Designori je dakle taj koji vas je konačno priveo raskidu s redom?

- Ne, Domine, ali on mi je, dijelom i ne znajući, pri tom pomogao. Unio je malo zraka u

moju tišinu, posredstvom njega došao sam opet u dodir s vanjskim svijetom i tek mi je tako

postalo moguće da uvidim i sam sebi priznam kako sam stigao na kraj svoga ovdašnjeg puta,

kako sam izgubio pravu radost na poslu i kako je vrijeme da okončam s tom mukom. Opet je

prijeđen jedan stupanj, prokoračao sam jedan prostor, a taj prostor bila je ovaj puta Kastalija.

- Kako vi to izražavate! - napomene Alexander mašući glavom. - Kao da prostor Kastalija

nije dovoljno velik da doživotno i dolično zaokupi mnoge! Vjerujete li ozbiljno da ste

premjerili i prevladali taj prostor?

- O ne - uzvikne onaj drugi živo - nikad nisam tako što vjerovao. Kad kažem da sam

dospio do granice toga prostora, mislim reći samo: ono što sam ja kao pojedinac na svome

mjestu ovdje mogao učiniti, učinjeno je. Već od nekog sam vremena na granici gdje moj

posao Meštra Igre staklenim perlama postaje vječitim ponavljanjem, praznom vježbom i

obrascem, gdje ga obavljam bez veselja, bez oduševljenja, ponekad čak bez vjere. Bilo je

vrijeme da s tim prekinem.

Alexander uzdahne. - To je vaše stajalište ali ne i stajalište Reda i njegovih pravila. Da

redovnik ima svoja raspoloženja, da se ponekad zamori svojim poslom, nije ništa novo i

neobično. Pravila mu onda pokažu put da ponovo uspostavi sklad i da se opet usredotoči.

Jeste li to bili zaboravili?

- Ne vjerujem, poštovani. Ta slobodan vam je uvid u moje vođenje poslova i upravo ste,

tek nedavno, kad ste primili moju okružnicu, dali nadzirati naselje Igrača i mene. Mogli ste

ustanoviti da se posao obavlja, da su kancelarija i Arhiv u redu, da Magister ludi ne pokazuje

znake bolesti ni hirovitost. Upravo tim pravilima, u koja ste me nekoć tako majstorski uputili,

zahvaljujem što sam izdržao i što nisam izgubio ni snagu ni mirnoću. Ali to me stajalo mnogo

muke. A sada me, na žalost, ne stoji manje muke da vas uvjerim u to da nije raspoloženje, da

nisu hirovi ili pohotljivost ono za čime se povodim. No, uspjelo mi to ili ne, barem nastojim

da vi priznate kako sam ja osobno, kao i moja djelatnost, do trenutka u kojemu ste me

posljednji put imali prilike provjeravati, bio potpun i uporabiv. Zar time već od vas očekujem

previše?

Oči Meštra Alexandra žmirnuše malo, kao podrugljivo.

- Gospodine kolega - reče on - vi govorite sa mnom kao da smo mi dvije privatne osobe

koje neobavezno razgovaraju. To se odnosi, međutim, samo na vas, vi ste sad uistinu privatna

osoba. Ali ja to nisam i, što ja kažem i mislim, to ne kažem ja nego starješina Poglavarstva

Reda, a on za svaku riječ odgovara svome Poglavarstvu. Što vi danas ovdje kažete, ostat će

bez posljedica; možete vi s time makar kako ozbiljno misliti, ali to ostaje govor privatne

osobe koja govori u vlastitu interesu. Za mene, međutim, i dalje postoje služba i odgovornost

i, ono što danas kažem ili činim, može imati posljedica. Ja spram vlasti zastupam vas i vaš

slučaj. Hoće li Poglavarstvo prihvatiti vaš prikaz zbivanja ili ga možda čak priznati, to sad

nije svejedno. - Vi to meni, dakle, prikazujete kao da ste vi, premda sa svakojakim čudnim

mislima u glavi, do jučer bili besprijekoran Kastalac i Magister, da ste doduše doživljavali

sukobe i napadaje zamorenosti službom, ali ste ih redovito suzbijali i svladavali.

Pretpostavimo da to uvažavam, ali kako onda da shvatim to čudo da taj besprijekorni, cjeloviti

Magister, koji je još jučer ispunjavao svaki propis, danas iznenada dezertira? Onda mi je ipak

lakše zamisliti jednog Magistra kojega se ćud već poduže mijenjala i pobolijevala i koji, dok

se još smatra posve dobrim Kastalcem, u zbilji to već dugo više nije. Također se pitam zašto

zapravo toliko važnosti pridajete konstataciji da ste do posljednjeg trenutka bili revan

Magister. Kad ste već jednom napravili korak, prekršili obveze i odmetnuli se, ne može vam

baš biti stalo do takvih sudova.

Knecht se usprotivi. - S dopuštenjem, veleštovani, zašto mi ne bi bilo stalo? Riječ je o

mojem ugledu i imenu, o uspomeni koja će ovdje ostati za mnom. Riječ je pri tom i o

mogućnosti za mene da vani djelujem u korist Kastalije. Ne stojim ovdje da bih nešto spasio

za se, još manje da bih postigao da Poglavarstvo odobri moj postupak. Računao sam na to i

nosim se s tim da će ubuduće moji kolege u mene sumnjati i gledati na me kao na

problematičnu pojavu. Ali ne želim da se na me gleda kao na izdajnika ili luđaka, to je sud

koji ne mogu prihvatiti. Učinio sam nešto što ste vi morali zamjeriti, ali sam to uradio jer

sam morao, jer mi je naloženo, jer je to moje određenje u koje vjerujem i koje drage volje

preuzimam na se. Ako mi vi ni to ne možete priznati, onda sam poražen i uzalud sam s vama

govorio.

- Uvijek je riječ o jednom te istom - odgovori Alexander. - Ja treba da priznam da pod

stanovitim okolnostima volja pojedinca mora imati pravo prekršiti zakone u koje vjerujem i

koje moram zastupati. Ali ja ne mogu istodobno vjerovati u naš poredak i još u vaše privatno

pravo da ga rušite. - Ne prekidajte me, molim. Mogu vam priznati da ste, po svemu sudeći,

uvjereni u svoje pravo i u smisao svoga kobnog nauma, i da vjerujete u neko pozvanje na

taj vaš pothvat. Da sam odobrim taj korak, uopće i ne očekujete. Postigli ste, naprotiv, da sam

odustao od svoje prvotne namisli da vas ponovo pridobijem i da promijenite svoju odluku.

Primam vaš izlazak iz Reda i prenijet ću Poglavarstvu vijest o vašem dobrovoljnom

odstupanju iz službe. Dalje od toga ne mogu vam izići u susret, Josefe Knechte.

Meštar Igre staklenim perlama napravi kretnju poniznosti, a potom tiho reče: - Hvala vam,

gospodine predstojniče. Škrinjicu sam vam već povjerio. Predajem vam u ruke sad i mojih

nekoliko zapisa za Poglavarstvo, o situaciji u Waldzellu, ponajviše o repetentima i o onih

nekoliko osoba za koje vjerujem da ponajprije dolaze u obzir kao nasljednici na moj položaj.

On izvuče nekoliko savijenih listova iz džepa i položi ih na stol. Zatim ustane, starješina se

također uspravi. Knecht mu priđe, pogleda ga dugo, s tužnom ljubeznošću, u oči, nakloni se i

reče: - Htio sam vas moliti da mi za rastanak pružite ruku, toga se sad zacijelo moram

odreći. Vazda ste mi bili posebno dragi, ni današnji dan na tomu nije ništa izmijenio. Zbogom,

moj dragi i štovani.

Alexander ostane mirno, malo blijed; načas se činilo kao da želi podići ruku i pružiti je

onome koji je odlazio. Ćutio je da su mu se oči ovlažile; nato sagne glavu, uzvrati Knechtov

naklon i pusti ga da ode.

Kad su se za Knechtom zatvorila vrata, starješina ostane stajati nepomično, osluškujući

korake što su odmicali, a kad je i posljednji zamuknuo, poče neko vrijeme hodati gore-dolje

po sobi, dok vani opet ne odjeknuše koraci i netko tiho pokuca na vrata. Uđe mladi sluga i

najavi nekog posjetioca koji s njim želi govoriti.

- Reci mu da ga mogu primiti za jedan sat i da ga molim neka bude kratak, imam prijekog

posla. - Ne, čekaj još! Idi i u kancelariju i javi prvom tajniku neka smjesta, hitno, sazove

cjelokupno Poglavarstvo za prekosutra na sjednicu, s napomenom da neizostavno treba da

budu u punom broju i da samo teška bolest vrijedi kao isprika za izostanak. Zatim otiđi

kućnom upravitelju i reci mu da sutra ujutro rano moram u Waldzell, kola moraju

biti spremna u sedam...

- S dopuštenjem - reče momak - kola gospodina Meštra Igre bila bi na raspolaganju.

- Kako to?

- Prečasni je jučer stigao kolima. Upravo je napustio kuću s porukom da dalje ide pješice i

da kola ostavlja ovdje Poglavarstvu na raspolaganje.

- Dobro. Onda ću sutra uzeti waldzellska kola. Ponoviti, molim.

Sluga ponovi: - Posjetilac će biti primljen za jedan sat, mora biti kratak. Prvi tajnik treba da

sazove Poglavarstvo za prekosutra, obavezna punobrojnost, ispričava se samo teška bolest.

Sutra ujutro u sedam odlazak u Waldzell kolima gospodina Magistra ludi.

Kad je mladić izišao, Meštar Alexander odahne. Priđe stolu za kojim je sjedio s Knechtom;

još mu odzvanjahu koraci tog neshvatljivoga, kojega je volio više od svih drugih i koji mu je

zadao tako težak udarac. Uvijek je, otkako mu je bio u službi, volio toga čovjeka, a među

mnogim drugim osobinama upravo je i Knechtov hod bio ono što je volio, određen i čvrsta

takta, ali lagan, gotovo lebdeći korak, nekako između dostojanstvenog i djetinjeg,

između svećeničkog i plesačkog, naročit, dražestan i otmjen korak koji je odlično pristajao

Knechtovu licu i glasu. Nije manje pristajao ni uz njegovu posebnu vrstu kastalstva i

meštarstva, njegovu vrstu gospodstva i vedrine, koja je ponekad malo podsjećala na onu

aristokratski odmjerenu njegova prethodnika, Meštra Thomasa, a ponekad i na jednostavnu i

srdačno ljubeznu vedrinu staroga Meštra glazbe. Sad je eto već bio otišao, taj kojemu se

žurilo, otišao pješice, tko zna kamo, i vjerojatno ga više nikad neće vidjeti, nikad čuti njegov

smijeh ni vidjeti njegovu lijepu ruku dugih prstiju kako ispisuje hijeroglife nekoga stavka Igre

staklenim perlama. Posegne za papirima koji bijahu ostali na stolu i počne ih čitati. Bila je to

kratka oporuka, vrlo sažeta i činjenična, često samo natuknice umjesto rečenica, i imala je

poslužiti da Poglavarstvu olakša posao u predstojećem provjeravanju naselja Igrača i pri

izboru novog Meštra. Malim su lijepim slovima bile tu zabilježene primjedbe, riječi i rukopis

nosili su biljeg jedinstvene i nezamjenljive naravi toga Josefa Knechta isto kao i njegovo lice,

njegov glas, njegov hod. Teško da će Poglavarstvo naći čovjeka njegova reda da ga učini

njegovim nasljednikom; prava gospoda i prave ličnosti ipak su rijetki, i svaka je takva pojava

sretan slučaj i rijedak dar, čak i tu u Kastaliji, elitnoj provinciji.

Pješačenje je radovalo Josefa Knechta, već godinama nije putovao pješice. Da, kad se

potrudio da se točnije prisjeti, činilo mu se da je njegov posljednji pravi pješački pohod bio

onaj koji ga je nekoć iz samostana Marialels odveo natrag u Kastaliju i na onu godišnju Igru u

Waldzell koja je bila onako tjeskobna zbog smrti »ekscelencije«, Meštra Thomasa von der

Trave, i nakon koje su ga učinili njegovim nasljednikom. Inače, kad se sjećao tih vremena i

čak studentskih godina i Bambusova gaja, vazda je bilo kao da iz neke trijezno hladne komore

gleda u prostrane, radosno osunčane krajolike, u neponovljivo, u nešto što se pretvorilo u raj

uspomena; takvo je prisjećanje, čak i kad bi se zbilo bez sjete, uvijek bilo pogled nekoga

vrlo dalekog, drugog, od danas i svakodnevice tajnovito-svečano različitoga. Ali sada, toga

vedro svijetloga rujanskog popodneva s jakim bojama blizine i blago orošenim, sneno

nježnim tonovima daljine što titraju od plavog prema ljubičastom, pri lagodnu hodu i

dokonom razgledanju, ono pješačenje što ga je doživio prije toliko vremena nije poput neke

daljine ili nekog raja gledalo u rezignirano Danas, nego je današnji put bio nalik na ondašnji, i

današnji Josef Knecht na ondašnjega, bratski slično, sve je opet bilo novo, zagonetno i puno

obećanja, sve se prošlo opet moglo vratiti i još mnogo novoga k tomu. Dugo ga već nije dan i

svijet tako gledao, tako neopterećeno, lijepo i nedužno. Sreća slobode i samoodređenja

preplavila ga je poput krepka napitka; kako dugo nije bio osjetio tu divnu i milu tlapnju!

Razmišljao je i sjetio se časa u kojemu je nekoć taj slatki osjećaj bio dotaknuo i sputao ga,

bilo je to u jednom razgovoru s Magistrom Thomasom, pod njegovim prijazno ironičnim

pogledom, i dobro se sjećao neugodnosti što ju je oćutio u tom času u kojemu je izgubio svoju

slobodu; to nije zapravo bila bol, ne patnja koja žari, nego prije neka zebnja, neka blaga jeza u

zatiljku, neki opominjući osjet organa nad ošitom, neka promjena u temperaturi i posebice u

tempu osjećanja života. To osjećanje, tako tjeskobno, sažimajuće, što je iz daljine prijetilo

gušenjem u onom sudbinskom trenutku, danas se obeštetilo ili izliječilo.

Knecht je jučer na svom putu u Hirsland bio odlučio: ma što se ondje dogodilo, ni pod

kojim uvjetima neće požaliti. Za danas je sebi tako zabranio misliti o pojedinostima svojih

razgovora s Alexandrom, o svojoj borbi s njim, o svojoj borbi za nj. Posve se otvorio osjećaju

opuštenosti i slobode što ga je ispunjao kao što osjećaj večernjeg predaha ispuni seljaka nakon

obavljena dnevnog rada, znao je da je siguran i ni na što obvezan, u jednom času

nigdje prijeko potreban i potpunoma isključen, da nije zadužen nikakvim poslom ili

razmišljanjem, i svijetao ga je šareni dan okružio blago zračeći, sav u slici, sav sadašnjost,

bez prohtjeva, bez jučer i sutra. Zadovoljnik je hodao povremeno pjevušeći neku koračnicu

koju su nekoć kao mali elitni đaci u Eschholzu na izletima pjevali troglasno i četvoroglasno, i

iz vedra praskozorja njegova života javiše mu se svijetle uspomene i zvukovi, lepršajući poput

ptičjeg cvrkuta.

Pod jednom trešnjom, kojoj se lišće već crvenjelo, zaustavi se i sjede u travu. Posegne u

gornji džep kaputa i izvuče nešto što Meštar Alexander kod njega ne bi bio očekivao, naime

malu drvenu flautu u koju je gledao s nekom nježnošću. Taj instrument naivna i djetinjeg

izgleda nije baš dugo posjedovao, pola godine možda, i s veseljem se sjećao dana kad mu je

dospio u posjed. Bio je tada otputovao u Monteport Ha s Carlom Ferromonteom raspravi neka

glazbeno-teoretska pitanja; pri tom je došao razgovor i na drvene duhačke instrumente raznih

razdoblja, i on je zamolio prijatelja da mu pokaže monteportsku zbirku instrumenata. Nakon

ugodna obilaska kroz dvorane krcate starim orguljama, harfama, lutnjama i glasovirima bijahu

stigli u skladište u kojemu su bili pohranjeni instrumenti za škole. Ondje je Knecht vidio

ladicu punu takvih malih flauta, jednu je razgledao i probao, te upitao prijatelja ne bi li jednu

od tih flauta mogao ponijeti sa sobom. Carlo ga je, smijući se, molio da odabere jednu i

sa smijehom mu dao da potpiše primku, a potom mu najtočnije objasnio građu instrumenta,

rukovanje njime i tehniku sviranja na njemu. Knecht je ponio tu lijepu malu igračku i - kako

od djetinjstva, kad je u Eschholzu svirao blokflautu, više nikad nije svirao nijedan duhaći

instrument, a više put je odlučivao da opet nauči neki - povremeno je na njoj vježbao. Osim

tonskih ljestvica za to se služio i sveskom starih melodija što ga je Ferromonte bio objavio za

početnike, pa je od vremena do vremena iz Meštrova vrta ili iz njegove spavaće sobe dopirao

blago slatki zvuk male flaute. Nije još ni izdaleka bio majstor, ali je naučio svirati niz korala i

pjesama, znao ih naizust, a od mnogih i riječi. Pade mu na pamet jedna od tih pjesama što je

dobro odgovarala trenutku. Izgovori nekoliko stihova za se:

Glava i udovi

Bijahu mi klonuli

Ali sada stojim

Radostan i vedar

I u nebo gledam

Licem svojim.

Prisloni zatim instrument na usne i odsvira melodiju. Gledao je blago blistavo prostranstvo

što se protezalo do daleka visokog gorja, slušao kako u njemu odzvanja vedro pobožna

pjesma u slatkom zvuku flaute i osjećao se zadovoljan, u skladu s nebom, gorjem, pjesmom i

danom. Sa zadovoljstvom je ćutio glatko oblo drvo među prstima i mislio kako je, osim

odijela na njegovu tijelu, ta mala flauta jedini posjed što je sebi dopustio ponijeti sa sobom

iz Waldzella. S vremenom se oko njega bilo nakupilo mnogo toga što je više ili manje imalo

svojstvo osobnog posjeda, prije svega zapisi, bilježnice s ekscerptima i slično; sve je to

ostavio za sobom, neka se slobodno upotrebljava u naselju Igrača. Malu je flautu, međutim,

ponio sa sobom i radovao se što je ima uza se; bila mu je skroman i dražestan suputnik.

Sutradan je putnik stigao u glavni grad i najavio se u kući Designorijevih. Plinio mu siđe

niza stube u susret i zagrli ga ganuto.

- Željno smo te i zabrinuto očekivali - uzvikne on. - Napravio si velik korak, prijatelju,

neka nam svima donese dobro. Ali da su te pustili da odeš! Nikada ne bih bio povjerovao.

Knecht se smijao. - Vidiš, tu sam. Ali o tome ću ti pričati drugom zgodom. Sada bih

najprije pozdravio svog učenika i, naravno, tvoju suprugu, pa da raspravimo kako ćemo to s

mojom novom dužnošću. Jedva čekam da nastupim.

Plinio dozove djevojku i naloži joj da odmah ode po njegova sina.

- Mladoga gospodina? - upita ona, očito začuđena, ali zatim brzo otrči, a domaćin odvede

svoga prijatelja u njegovu gostinjsku sobu i poče mu žustro podnositi izvještaj o tomu kako je

sve zamislio i što je pripremio za Knechtov dolazak i njegov zajednički život s mladim

Titom. Sve je uspio urediti prema Knechtovim željama, i Titova je majka, nakon ponešto

otpora, shvatila te želje i njima se prilagodila. Posjeduju ladanjsku kućicu u brdima, nazvanu

Belpunt, koja je lijepo smještena uz jezero, ondje bi Knecht isprva imao da živi sa svojim

gojencem, jedna će ih stara djevojka služiti, već je ovih dana tamo otputovala da sve pripremi.

Svakako, to je samo boravak za kraće vrijeme, najviše do dolaska zime, ali baš za prvo

vrijeme takva je odvojenost samo poželjna. Također, drago mu je što je Tito veliki ljubitelj

planina i te kuće Belpunt, te se veseli boravku ondje gore i ide drage volje. Designori se

uto sjeti da posjeduje album s fotografijama te kuće i okolice; odvuče Knechta u svoju radnu

sobu, hitro potraži album i, kad ga je našao i otvorio, poče gostu pokazivati i opisivati kuću,

seljačku sobu, kaljevu peć, sjenice oko kuće, mjesto za kupanje na jezeru, vodopad.

- Sviđa li ti se? - upita ga tada. - Hoćeš li se ondje moći dobro osjećati?

- Zašto ne? - reče Knecht olako..- Ali gdje je Tito? Prošlo je dosta vremena otkako si

poslao po nj.

Razgovarali su još malo o svemu, potom su se začuli koraci izvana, otvorila su se vrata i

ušao je netko, ali to nije bio ni Tito ni djevojka koja je poslana za njim. Bila je to Titova

majka, gospođa Designori. Knecht ustane da se pozdravi, ona mu pruži ruku i nasmiješi mu se

s malo usiljenom ljubeznošću, a on zamijeti da se ispod toga uljudnog smiješka krije neki trag

brige ili ljutnje. Tek što je izgovorila nekoliko riječi dobrodošlice, obrati se svome suprugu i

iskali ono što joj je bilo na duši.

- Doista je neugodno - uzvikne ona - zamisli, momak je nestao i nigdje ga nema.

- No, valjda je izišao - smirivao je Plinio. - Već će doći.

- To na žalost nije vjerojatno - reče majka - nema ga, naime, već od jutros. Primijetila sam

već rano ujutro.

- A zašto ja to tek sada doznajem?

- Zato što sam naravno svakog časa očekivala njegov povratak i što te nisam htjela

bespotrebno uznemiriti. S početka nisam ni mislila na neko zlo, mislila sam da je otišao na

šetnju. Tek kad se nije pojavio u podne, počela sam brinuti. Tebe danas za objedom nije bilo,

inače bi to u podne doznao. Još i tada sam se nastojala uvjeravati da je to samo njegov nemar

što me pušta tako dugo čekati. Ali nije eto bilo tako.

- Dopustite mi jedno pitanje - reče Knecht. - Dječak je valjda znao za moj skori dolazak i

za vaše namjere s njim i sa mnom?

- Razumije se, gospodine Magistre, i kao da je bio čak zadovoljan tim nakanama, barem

mu je bilo milije dobiti vas za učitelja nego da još jednom bude poslan u kakvu školu.

- No - primijeti Knecht - onda je sve u redu. Vaš sin, signora, navikao je na veliku slobodu,

poglavito u posljednje vrijeme, pa mu je izgled na to da će imati tutora i odgajatelja djelovao

gotovo fatalno, posve razumljivo. I tako je, u času prije nego što bi imao biti izručen novom

učitelju, pobjegao, možda manje u nadi da će doista izbjeći svoju sudbinu nego u uvjerenju da

jednim odgađanjem ne može ništa izgubiti. A uz to je vjerojatno htio svojim roditeljima i od

njih naručenu učitelju zadati jedan udarac i pokazati svoj prkos protiv cijelog svijeta odraslih i

učitelja.

Designoriju je bilo drago što Knecht taj dogođaj ne uzima tragično. On je sam, međutim,

bio veoma zabrinut i uznemiren, njegovu se nježnom srcu činilo da je moguća svakakva

opasnost po njegova sina. Možda je on, mislio je, najozbiljnije pobjegao, možda je čak

naumio da sebi nanese kakvo zlo? Ah, sve što je u odgoju tog dječaka propušteno i pogrešno

učinjeno kao da se sad moralo osvetiti, baš u času kad su se nadali to ispraviti.

Usuprot Knechtovu savjetu, uporno je htio da se nešto poduzme, da se nešto učini; nije se

osjećao sposobnim da udarac primi trpeći i pasivno, izgubio je strpljenje i toliko se nervozno

uzbudio da se njegovu prijatelju to nije nimalo svidjelo. Odlučiše stoga da razašalju vijest u

nekoliko kuća u koje je Tito povremeno znao navratiti svojim vršnjacima. Knecht je bio

sretan kad je gospođa Designori otišla izdati nalog da se to uradi i kad je opet ostao sam s

prijateljem.

- Plinio - reče on - držiš se kao da su ti sina donijeli u kuću mrtva. On više nije malo dijete

i sigurno nije dospio pod kola ili se najeo otrovnih bobica. Dakle, saberi se, dragi. Kako sin

nije tu, dopusti mi da umjesto njega načas uzmem tebe u školu. Promatrao sam te malo i

nalazim da baš nisi u dobru stanju. U trenutku kad neki atleta primi neočekivani udarac ili

pretrpi neki pritisak, muskulatura mu kao sama od sebe izvede potrebne pokrete, razvuče se ili

skupi i pomogne mu da postane gospodar situacije. Tako i ti, učeniče Plinio, u času kad si

primio udarac - ili što se tebe pretjerano dojmilo kao udarac - morao si znati za prvo sredstvo

otpora pri duševnim potresima i misliti na polagano, pažljivo nadgledano disanje. Umjesto

toga, disao si kao glumac koji mora predstavljati stanje potresenosti. Ti nisi dovoljno dobro

naoružan, vi ljudi od svijeta kao da ste na poseban način dostupni patnji i brigama. U tomu

ima nečeg bespomoćnog i dirljivog i koji put, naime kad je riječ o istinskim patnjama i

kad mučeništvo ima smisla, čak i nečega veličanstvenog. Ali za svakodnevicu to odustajanje

od obrane nije nikakvo oružje; pobrinut ću se da tvoj sin jednom bude bolje opremljen kad mu

bude potrebno. A sad, Plinio, budi tako dobar i napravi nekoliko vježbi sa mnom, da vidim

jesi li doista već opet sve zaboravio.

Vježbama disanja, uz koje je davao strogo ritmičke naredbe, odvratio je prijatelja, na

ljekovit način, od toga da sam sebe muči, a nakon toga je i ovaj bio voljan prihvatiti razložno

mišljenje i porušiti kule što ih je bio sazdao od straha i briga. Popeli su se gore u Titovu sobu;

s veseljem je Knecht gledao metež dječačkih posjeda, posegnuo je za jednom knjigom što je

ležala na stoliću kraj kreveta, ugledao u nju zataknut komad papira i gle, to je bila cedulja s

porukom nestaloga. On pruži list Designoriju i nasmije se, i lice ovoga opet se razvedri. Na

cedulji je Tito roditeljima ostavio poruku da je danas u zoru otišao i da sam putuje u brda gdje

će, u Belpuntu, čekati novog učitelja. Neka mu priušte to malo veselje prije nego što mu

sloboda bude tako nesnosno ograničena, on osjeća nezaustavljiv otpor prema tomu da lijepo

malo putovanje napravi u pratnji učitelja, kao već nadgledani učenik i zatočenik.

- Vrlo razumljivo - napomene Knecht. - Ja ću, dakle, sutra otputovati za njim i jamačno ga

već naći u tvojoj ladanjskoj kući. Ali sad najprije otiđi svojoj ženi i odnesi joj tu vijest.

Preostali dio dana u kući je raspoloženje bilo vedro i opušteno. Te je večeri na Pliniov

nagovor Knecht prijatelju ukratko ispripovjedio događaje posljednjih dana i posebice svoja

dva razgovora s Meštrom Alexandrom. Te večeri napisao je i one čudesne stihove na ceduljici

koja je danas u posjedu Designorijevih. To je proisteklo iz ovih okolnosti.

Domaćin ga je prije večere na jedan sat ostavio nasamo. Knecht je primijetio ormar pun

starih knjiga koje su pobudile njegovu znatiželju. I to je bilo jedno veselje kojemu više nije

bio vičan, koje je za mnogih godina uzdržanosti bio gotovo zaboravio i koje ga je sad

svesrdno podsjetilo na njegovo studentsko doba: stajati pred nepoznatim knjigama, naslijepo

zagrabiti među njih i ponegdje uloviti neki svezak koji bi privlačio pozlatom ili

imenom autora, formatom ili bojom kože. Najprije je nehajno preletio naslove na hrptovima

knjiga i zaključio da je to pred njim sama lijepa književnost devetnaestog i

dvadesetog stoljeća. Izvuče napokon jedan izblijedjeli svezak, uvezan u platno, kojega ga je

naslov primamio, »Mudrost Brahmana«. Isprva stojeći, a potom sjedeći, listao je tu knjigu što

je sadržavala na stotine poučnih pjesama - neobičnu mješavinu poučne govorljivosti i istinske

mudrosti, filistarstva i pravog pjesništva. Toj čudnoj i dirljivoj knjizi kao da nije nikako

nedostajalo ezoterike, ali je ona bila ugurana u grube, nevješto izrađene posude, i tu nisu

bile najljepše one pjesme u kojima je neka pouka i mudrost doista težila nekom obliku, nego

one u kojima je izraz našla ćud pjesnika, njegova sposobnost za ljubav, njegova čestitost i

ljubav spram čovjeka, njegova građanska vrsnost. Dok je s poštovanjem, pomiješanim sa

željom za razonodom, pokušavao prodrijeti u sadržaj knjige, pažnju su mu privukli stihovi

koje je primio sa zadovoljstvom i odobravanjem, kimajući s osmijehom kao da su mu

baš posebno poslani za taj dan. Glasili su:

Rado gledamo dane, najdraže, kako su zašli,

Da bismo nešto još draže, zrelije, našli:

Rijetko ukrasno bilje što se u vrtu njiše,

il dijete koje raste, knjižicu što se piše.

Izvukao je ladicu pisaćeg stola, potražio i našao listić papira i na nj prepisao te stihove.

Poslije ih je pokazao Pliniju i dometnuo: - Svidjeli su mi se ovi stihovi, imaju nešto posebno:

tako su suhi, a opet tako usrdni! I kako dobro pristaju meni i mojem trenutnom stanju i

raspoloženju! Ako i nisam vrtlar i neću posvetiti svoje dane uzgajanju neke rijetke biljke, ipak

sam učitelj i odgojitelj, i na putu sam k svojoj dužnosti, k djetetu koje ću odgajati. Koliko se

tome radujem! A što se tiče pisca ovih stihova, pjesnika Rückerta, on je vjerojatno njegovao

sva tri plemenita nagnuća: da se bavi vrtlarstvom, da odgaja i da piše, a ovo je potonje

jamačno u njega zauzimalo prvo mjesto, spominje ga na posljednjem i najznačajnijem mjestu

i toliko je zaljubljen u predmet svoje strasti da postaje nježan i ne naziva ga knjigom, nego

»knjižicom«. Kako je to dirljivo!

Plinio se smijao. - Tko zna - napomenu i on - nije li taj lijepi deminutiv tek doskočica

stihotvorca kojemu je na tom mjestu trebala trosložna umjesto dvosložne riječi.

- Nećemo ga ipak potcjenjivati - branio se Knecht. - Čovjek, koji je u životu napisao

desetke tisuća stihova, ne da se pritijesniti od neke bijedne metričke oskudice. Ne, poslušaj

samo kako to nježno i malo stidljivo zvuči: knjižicu što se piše! Ono što je od »knjige«

napravilo »knjižicu« možda i nije puka zaljubljenost. Možda je to mišljeno i kao uljepšanje i

pomirljivo. Možda je, gotovo je vjerojatno, taj pjesnik bio tako predan svome poslu da je

svoje nagnuće pravljenju knjiga povremeno osjećao kao neku strast i porok. Onda riječ

»knjižica« ne bi imala samo smisao i prizvuk zaljubljenosti nego bi trebalo i da ublaži

i ispriča, kao što se ispričava igrač kad ne poziva na igru nego na »igricu« i pijanac kad traži

još »čašicu« ili »polić«. No, to su pretpostavke. Bilo kako bilo, taj koji pjeva djetetu što će ga

odgajati i knjižici koju će pisati ima moju punu suglasnost i suosjećanje. Jer, nije mi poznata

samo strast za odgajanjem, ne, i pisanje knjižica je pasija koja mi nije odveć strana. A sad,

kad sam se riješio službe, za me tu misao opet ima nešto divno primamljivo: jednom u

dokolici i dobru raspoloženju napisati knjigu, ne - knjižicu, mali napis za prijatelje i

istomišljenike.

- A o čemu? - upita Designori znatiželjno.

- Ah, svejedno, predmet ne bi bio važan. To bi mi samo bio povod da se odijelim i da

uživam sreću što imam puno slobodna vremena. Što bi mi pri tom bilo bitno, bio bi ton, neka

prikladna sredina između strahopočitanja i prisnosti, između ozbiljnosti i igrarije, ne ton

pouke nego prijateljskog priopćavanja i razglabanja o ovom i onom što sam iskusio i što

vjerujem da sam naučio. Način na koji taj Friedrich Ruckert u svojim stihovima miješa pouku

i mišljenje, iskaz i čavrljanje, ne bi baš bio moj, pa ipak me se nešto u tom načinu doima

dražesno, osoban je i ipak ne hotimice, igra se a ipak se veže na čvrsta pravila forme, to mi se

sviđa. No, sad neko vrijeme neću dospjeti na radosti i probleme pisanja knjižice, moram

biti pribran za drugo. Ali jednom poslije, mislim, mogla bi mi još cvjetati sreća autorstva

kakvo zamišljam, lagodan ali poman pristup stvarima, ne. samo za vlastitu zabavu,

nego vazda s mišlju na nekolicinu dobrih prijatelja i čitatelja.

Drugog je jutra Knecht krenuo na put u Belpunt. Designori je jučer bio izjavio da će ga

pratiti, to je odlučno odbio i, kad se ovaj usudio da ga još jednom nagovara, on ga je zamalo

napao. - Mladić će - rekao je kratko - imati dosta muke da dočeka fatalnoga novog učitelja i

da taj susret izdrži, ne smijemo k tomu još od njega zahtijevati da podnosi i nazočnost oca,

teško da bi ga sad usrećila.

Dok je putovao kolima, što ih je Plinio za nj unajmio, kroz svježe rujansko jutro, vratilo

mu se dobro putno raspoloženje od pređašnjeg dana. Počesto je razgovarao s vozačem, tražio

povremeno da se zaustave, ili da vozi polakše kad bi mu krajolik privukao pažnju, više je puta

i zasvirao na maloj flauti. Bilo je to lijepo i zanimljivo putovanje iz grada i doline prema

predgorju i dalje u visoke planine, a ujedno je iz ljeta, što se primicalo kraju, sve više vodilo

ujesen. Otprilike oko podne počeo je posljednji veliki uspon, u velikim zavojima, kroz već

prorijeđenu šumu četinara, uz zapjenušane brdske potoke što šume među stijenama, preko

mostova i pokraj usamljenih, čvrsto zidanih majura, s uskim prozorčićima, u kameni, sve

stroži i oštriji planinski svijet, u čijoj su oporosti i ozbiljnosti dvostruko dražesno cvjetali

brojni mali cvjetni rajevi.

Mala seoska kuća, pred koju su napokon stigli, ležala je uz planinsko jezero, skrivena

među surim stijenama od kojih se jedva isticala. Kad ju je ugledao, putnik primijeti kako je ta

stroga, gotovo mrka gradnja sukladna oporom planinskom krajoliku; ali odmah potom lice mu

se ozari vedrim smiješkom, jer je u otvorenim kućnim vratima ugledao kako netko stoji,

mladić u živopisnu kaputiću i kratkim hlačama, mogao je to biti samo njegov učenik Tito, pa -

iako se radi tog bjegunca nije bio doista ozbiljno zabrinuo - odahne s olakšanjem i zahvalno.

Ako je Tito tu i s praga kuće pozdravlja učitelja, onda je sve u redu i otpada svaki zaplet,

kojega je mogućnost putem ipak uzimao u račun.

Dječak mu dođe u susret, s osmijehom i prijazno, a i malo zbunjeno, pomogne mu izići i

pri tom reče: - Nije loše mišljeno što sam vas ostavio da sami putujete. - I prije nego što je

Knecht stigao odgovoriti, dometnu povjerljivo: - Vjerujem da ste shvatili kako sam to mislio.

Inače biste jamačno poveli sa sobom moga oca. Da sam dobro stigao, već sam mu javio.

Knecht mu, smijući se, stisne ruku i pusti da ga dječak odvede u kuću, gdje ga i djevojka

pozdravi i najavi mu skoru večeru. Kad je potom, popuštajući nekoj njemu nepoznatoj

potrebi, legao na krevet da se odmori prije večere, tek tada postane svjestan da se od lijepa

putovanja kolima toliko neobično zamorio, da je gotovo iscrpljen. Dok je večer provodio

čavrljajući sa svojim učenikom i pustio ga da mu pokazuje svoje zbirke planinskog cvijeća i

leptira, taj se umor još povećao, osjećao je čak nekakvu vrtoglavicu, neku još nikad

doživljenu prazninu u glavi i neku mučnu slabost i neujednačeno udaranje srca. Svejedno je,

do ugovorena vremena za počinak, ostao sjediti s Titom i trudio se da se ne primijeti kako se

loše osjeća. Učenik se malo čudio što Magister ne spominje ni riječi o početku učenja, o

rasporedu sati, posljednjim svjedodžbama i takvim stvarima, štoviše, kad se Tito odvažio

da pokuša iskoristiti to dobro raspoloženje i predložio da ujutro rano naprave malo veću

šetnju kako bi učitelja upoznao s okolicom, prijedlog je ljubezno prihvaćen.

- Veselim se toj šetnji - dodao je Knecht - i odmah ću vas moliti za jednu uslugu. Pri

razgledanju vaše zbirke bilja mogao sam vidjeti da o planinskom bilju znate mnogo više od

mene. Svrha našeg zajedničkog života, među ostalim, i jest u tomu da izmjenjujemo svoja

znanja i da ih ujednačujemo; počnimo time da vi provjerite moje znanje iz botanike i da mi

pomognete malo napredovati na tom području.

Kad su jedan drugome zaželjeli laku noć, Tito je bio vrlo zadovoljan i stvorio je razne

dobre odluke. Opet mu se taj Magister Knecht veoma svidio. Premda nije rabio uzvišene riječi

i nije govorio o znanosti, kreposti, plemstvu duha i sličnome, kao što rado čine školski

profesori, taj je veseo, ljubezni čovjek u svojoj naravi i govoru imao nešto što je obvezivalo i

prizivalo plemenite, dobre, viteške, uzvišenije težnje i snage. Može biti zadovoljstvo, pa

i zasluga, obmanuti ili nadmudriti nekoga školskog učitelja, ali pred ovim se čovjekom na

takvu pomisao uopće ne može doći. On je - da, što je i kakav je on onda? Tito je razmišljao o

tome, što je to što mu se na tom strancu sviđa i istodobno mu imponira, i zaključio je da je to

ono njegovo plemićko, njegova otmjenost, njegovo gospodstvo. To je bilo ono što ga je

nadasve privlačilo. Taj je gospodin Knecht otmjen, on jest gospodin, plemić, iako nitko

ne pozna njegovu obitelj i makar mu je otac možda bio neki postolar. On je plemenitiji i

otmjeniji od većine muškaraca koje Tito pozna, otmjeniji i od njegova oca. Mladić koji je

silno cijenio patricijski instinkt i tradiciju svoga doma, i koji svome ocu nije opraštao što se

od te tradicije odijelio, prvi put se ovdje sreo s duhovnim, uzgojenim plemstvom, s onom

silom koja pod sretnim okolnostima ponekad može postići čudesa, preskočivši dugi niz pređa

i cijelih pokoljenja, te u jednom jedinom ljudskom vijeku od plebejskog djeteta načiniti

velikog plemića. U vatrena i ponosna mladića zatitrala je slutnja da bi njega možda mogla

zapasti dužnost i čast da pripadne i služi takvoj vrsti plemstva, da mu se možda tu u liku ovog

učitelja - koji je uza svu blagost i ljubeznost ipak do srži gospodin - utjelovljen u njemu

približava smisao života, s određenjem da mu postavi ciljeve.

Pošto je dopraćen do svoje sobe, Knecht ne legne odmah iako je osjećao veliku potrebu za

počinkom. Večer mu je bila naporna, bilo mu je teško i mučio se da pred mladićem, koji ga je

bez dvojbe pomno promatrao, zadrži izraz sabranosti, držanje i glas, tako da ovaj ne

primijeti ništa od njegova neobičnog, u međuvremenu još većeg umora ili neraspoloženja ili

bolesti. Kako bilo, čini se da je to uspjelo. Ali sad se valjalo suočiti i svladati tu prazninu, to

loše osjećanje, taj tjeskobni osjećaj vrtoglavice, taj smrtni umor koji je ujedno bio i nemir,

valjalo je to najprije spoznati i shvatiti. Uspjelo mu je, ne odveć teško, ali tek nakon znatnog

vremena. Njegovu bolesnu stanju nije bilo drugog uzroka, kako je ustanovio, nego današnje

putovanje koje ga je iz nizine tako brzo dovelo na visinu od nekih dvije tisuće metara.

Nenavikao na boravak u takvim visinama, otkako je tek nekoliko puta u ranoj mladosti bio

na pokojem izletu, nije dobro podnosio tu naglu visinsku razliku. Vjerojatno će još dan ili dva

morati trpjeti to loše stanje, a ako onda doista ne prođe, morat će se s Titom i domaćicom

vratiti kući, i tako bi eto propao Pliniov plan s tim lijepim Belpuntom. Bilo bi šteta, ali

nikakva velika nevolja.

Nakon takva razmišljanja legao je i proveo noć bez mnogo sna, djelomice obnavljajući u

mislima svoje putovanje od rastanka s Waldzellom, a djelomice pokušavajući umiriti lupanje

srca i razdražene živce. Mislio je mnogo i na svog učenika, sa zadovoljstvom, ali ne praveći

nikakve planove; činilo mu se da je bolje krotiti to plemenito ali nestašno ždrijebe isključivo

blagonaklonošću i privikavanjem, tu se ništa ne smije požurivati ni iznuđivati. Mislio je kako

će mladića postupno privesti svijesti o njegovim vrlinama i sposobnostima i u isti mah u

njemu pothranjivati onu blagotvornu radoznalost, onu plemenitu nezasitnost što daje snagu

ljubavi prema znanostima, prema duhu i lijepome. Zadatak je lijep i učenik mu uopće nije tek

neki nadareni mladić čiju darovitost treba probuditi i dati joj oblik; kao jedini sin utjecajna i

dobrostojećeg patricija on je i budući gospodar, jedan od sutvoraca društvenog i političkog

života zemlje i naroda, određen da bude uzor i vođa. Kastalija još ima dug prema toj

staroj obitelji Designori; ona nije dovoljno temeljito odgojila nekoć joj povjerena oca toga

Tita, nije ga učinila dosta jakim za njegov položaj između svijeta i duha, i zbog toga

nije sumo nadareni i dragi mladić Plinio bio nesretan čovjek s neujednačenim i teško

savladivim životom, nego to još ugrožava i njegova jedinog sina i upliće ga u očevu

problematiku. Tu je nešto što valja liječiti i popraviti, nešto kao dug koji valja izgladiti, pa ga

raduje i čini mu se smislenim što je baš njega, nepokornika i naoko otpadnika, zapala

ta dužnost.

Ujutro, kad je osjetio da se u kući budi život, ustao je, kraj kreveta našao pripremljen

kupaći ogrtač, koji je navukao preko lagane noćne košulje, i izišao - kako mu je Tito prošle

večeri pokazao - kroz stražnja kućna vrata na natkriveni prolaz koji je povezivao kuću s

kabinom za kupanje i jezerom.

Malo jezero, sivozeleno i nepomično, prostiralo se pred njim, a na drugoj strani strma vrlet

s oštrim krnjim grebenom koji kao da se, strmenit i hladan u sjeni, usijecao u prozirno

zelenkasto svježe jutarnje nebo. Ipak, iza tog se grebena već osjetno izdiglo sunce, njegova je

svjetlost tu i tamo uz poneki oštar rub stijene žmirkala u sitnim svjetlacima, moglo je potrajati

još svega koju minutu pa da se sunce pojavi nad vrhovima gorja i svojim svjetlom preplavi

jezero i visoku dolinu. Pozorno i ozbiljno promatrao je Knecht tu sliku, koje mu tišina,

ozbiljnost i ljepota nisu bile prisne, a ipak ga se doimala kao nešto što ga se tiče i što ga

opominje. Još jače nego za jučerašnjega puta ćutio je silinu, hladnoću i dostojanstvenu tuđinu

planinskog svijeta koji čovjeku ne izlazi u susret, ne poziva ga i jedva da ga podnosi. I učini

mu se neobičnim i značajnim što ga je prvi korak u njegovu novu slobodu svjetovna

života doveo upravo ovamo, u tu tihu i hladnu veličinu.

Tito se pojavio, u kupaćim gaćicama, pružio Magistru ruku i pokazujući prijeko prema

klisurama rekao: - Dolazite u pravi čas, sad će odmah sunce izići. Ah, krasno je ovdje gore. -

Knecht mu ljubezno kimne. Odavno je znao da je Tito ranoranilac, trkač, rvač i planinar, već

iz prosvjeda protiv nehajna, nevojnički udobna držanja i načina života njegova oca, kao što je

iz istog razloga zazirao od vina. Te su ga navike i sklonosti ponekad doduše vodile do usiljene

neuglađenosti i prezira spram duha - sklonost ka pretjerivanju bila je, čini se, urođena svim

Designorijevima - ali ih je Knecht prihvatio kao dobrodošle i bio je spreman da i sportsko

drugarstvo iskoristi kao jedno od sredstava da pridobije i ukroti toga vatrenog dječaka. Bilo je

to jedno od mnogih sredstava i nije bilo najvažnije, glazba bi ga, primjerice, dovela mnogo

dalje. Nije, dakako, mislio da će se u tjelesnim vježbama izjednačiti s mladićem, a kamoli da

bi ga htio nadmašiti. Bezazleno sudjelovanje bit će dovoljno da mladiću pokaže kako mu

odgajatelj nije neki kukavica ili zapećkar.

Tito je napeto gledao prijeko prema mrkom grebenu iza kojega se u jutarnjem svjetlu

lelujalo nebo. Sad je komadić hrpta stijene snažno sjevnuo, kao užarena kovina što se upravo

topi, greben postane neoštar kao da je odjednom niži, kao da tone topeći se, i iz užarene

pukotine sinu blistava zvijezda dana. U isti se mah obasjaju zemlja, kuća, kupališna kabina i

obala s ovu stranu jezera, a dvije ljudske prilike, stojeći u jakom ozračju, ubrzo

osjetiše ugodnu toplinu svjetlosti. Dječak, ispunjen svečanom ljepotom trenutka i sretnim

osjećanjem svoje mladosti i snage, protegne se ritmičkim pokretima ruku, za kojima odmah i

cijelo tijelo krene da u oduševljenu plesu proslavi svanuće i iskaže svoju prisnu slogu s

elementima što se zračeći uzgibaše oko njega. Zaklinjući se pobjedonosnome suncu koraci mu

radosno poletješe naprijed, pred njim se sa strahopočitanjem opet povukoše, a raširene mu

ruke privuku planine, jezero i nebo k srcu; kleknuvši, kao da se zaklinjao majci zemlji, a

pruživši ruke prema vodama jezera, kao da je sebe, svoju mladost, svoju slobodu,

svoju svesrdno usplamtjelu životnu radost prinosio poput svečanoga žrtvenog dara silama

prirode. Na njegovim potamnjelim ramenima odražavala se sunčana svjetlost, oči mu se pred

blještavilom bijahu napola zatvorile, i mlado se lice poput maske ukočilo u izraz oduševljene,

gotovo fanatične ozbiljnosti.

Magister je također bio ganut i uzbuđen svečanim prikazanjem svanuća u toj stjenovitoj

šutljivoj osami. No, više od toga prizora dirnulo ga je i zadivilo doživljavanje čovjeka pred

njegovim očima, svečani pozdravni ples njegova učenika jutru i suncu, što je napol sazrela,

hirovitog mladića uzdigao do ozbiljnosti nalik službi božjoj, a njemu, njegovu gledaocu, u

jednom trenu razotkrio njegova najdublja i najplemenitija nagnuća, vrline i određenja,

isto tako nenadano, zračeći i raskrivajući se kao što je pojava sunca otvorila i osvijetlila tu

hladnu i mračnu dolinu jezera u planini. Mladi mu se čovjek učinio još jači i značajniji nego

što ga je dotada zamišljao, ali i teži, nepristupačniji, još manje dostupan duhu, poganskiji. Taj

svečani i žrtveni ples panično oduševljenoga govorio je više nego što su nekoć kazivali govori

i stihovi mladoga Plinija, podigao je mladića za mnogo stupnjeva naviše, ali je činio i da

djeluje još straniji i neuhvatljiviji, još manje dostupan dozivu.

Sam je dječak pao u zanos, a da i nije znao kako mu se to dogodilo. Ples što ga je izvodio

nije bio ples koji bi možda već poznavao ili ga prije plesao ili pokušavao; to nije bio već

uvježbani, vlastiti izmišljeni obred slavljenja sunca ili jutra, i u njegovu plesu i magičnoj

obuzetosti nisu udjela imali - kao što je poslije spoznao - samo planinski zrak, sunce, svitanje

i osjećaj slobode, nego ništa manje i predstojeći mu obrat i novi aspekt njegova mladog života

što mu se objavio u tako prijaznu liku Magistra koji je istodobno ulijevao strahopoštovanje.

Mnogo se toga spojilo tog jutra u sudbini mladog Tita i u njegovoj duši, da između tisuću

drugih taj čas istakne kao uzvišen, svečan i posvećeni trenutak. Ne znajući što radi, bez

primisli i bez podozrivosti, radio je ono što je od njega zahtijevao blaženi trenutak, otplesao je

svoj čin pobožnosti, molio se suncu, zanesenim pokretima i gestama očitovao svoju radost,

svoju vjeru u život, svoju pobožnost i strahopoštovanje, svoju je pobožnu dušu ponosno i u

isti mah ponizno prinio na žrtvu suncu i bogovima, a ujedno i onome kome se divio i kojega

se bojao, mudracu i glazbeniku, Meštru magične Igre koji je došao iz tajanstvenih

okružja, njegovu budućem odgajatelju i prijatelju.

Sve je to, kao i svjetlosna opojnost sunčeva izlaska, trajalo tek nekoliko minuta. Knecht je

potresen promatrao divan prizor u kojemu se učenik pred njegovim očima preobražavao i

otkrivao, prilazeći mu kao nov i nepoznat i njemu punovrijedno ravan. Obojica stajahu na

prolazu između kuće i kabine, kupajući se u obilju svjetla s istoka, duboko potreseni

kovitlacem upravo doživljenog, kad se Tito, tek što je izveo posljednji korak svoga plesa,

prenuo iz svoje omame srećom i zastao - kao u usamljenoj igri iznenađena životinja -

shvaćajući da nije sam, da ne samo što je doživio i napravio nešto neobično, nego da je imao i

promatrača. Munjevitom brzinom iskoristi prvu dosjetku što mu je dala priliku da se spasi iz

položaja koji mu se odjednom činio nekako opasan i postiđujući, te da snažno razbije čaroliju

tih čudesnih trenutaka koji ga bijahu tako posve upreli i njime ovladali.

Njegovo još mladoliko i kao maska čvrsto lice poprimi djetinji i pomalo budalast izraz, kao

lice nekog odveć naglo iz duboka sna probuđenog, zanjiše se malo u koljenima, pogleda

učitelju glupo-začuđeno u lice i naglo se žureći, kao da mu upravo pada na pamet nešto

važno, gotovo već promašeno, ispruži desnu ruku pokazujući prema drugoj obali koja je - kao

i polovica jezera po širini - još bila u velikoj sjeni, koju je kameno brdo, primorano jutarnjom

zrakom, sve više stezalo oko svoga podnožja.

- Ako jako brzo plivamo - viknu on žustro i dječački revno - možemo još tik prije sunca

stići na drugu obalu.

Netom su riječi izgovorene, tek što je dobačen izazov na plivačko natjecanje sa suncem,

već je Tito snažnim skokom, glavom naprijed, nestao u jezeru kao da uopće, bilo iz obijesti ili

zbunjenosti, ne može dovoljno brzo umaknuti i pretjeranom užurbanošću postići da se

zaboravi prethodni svečani prizor. Voda zaprška i zapljusne se nad njim, nekoliko časaka

potom pojavi mu se opet glava, pa ramena i ruke, te se moglo vidjeti kako brzo odmiče

na plavozelenu zrcalu vode.

Kad je ovamo izišao, Knecht nije nikako imao namjeru da se kupa i pliva, bilo mu je odveć

hladno i bio je preslab nakon noći koju je proveo napola bolestan. Sada, na lijepu suncu,

pobuđen upravo viđenim, drugarski pozvan i izazvan od svoga gojenca, takvu odvažnost više

nije smatrao odbojnom. Nadasve je, međutim, strepio da bi ono što je taj jutarnji čas zacrtao i

obećao moglo opet potonuti i nestati ako bi sad ostavio i razočarao mladića time što bi iz

hladne razboritosti odrasla čovjeka odbio kušnju snaga. Zacijelo ga je opominjao osjećaj

nesigurnosti i slabosti kojim ga je opteretilo naglo putovanje u planine, ali se možda baš taj

osjećaj bolesti najbrže mogao prevladati prisilom i grubim zahvatom. Izazov je bio jači od

opomene, volja jača od instinkta. Hitro je svukao lagani jutarnji ogrtač, duboko udahnuo i

bacio se u vodu na istom mjestu na kojemu bijaše zaronio njegov učenik.

Jezero, napajano vodom glečera, čak i za najtoplijeg ljeta ugodno samo najotpornijima,

primilo ga je ledenom hladnoćom britka neprijateljstva. Očekivao je da će se prilično naježiti,

ali nije bio spreman na taj ljuti mraz što ga je obujmio kao razbuktalim plamenovima i koji je

nakon jednog trena vrela žarenja počeo brzo prodirati u nj. Bio je nakon skoka brzo izronio,

daleko ispred sebe ugledao plivača Tita, osjećajući se gorko pritiješnjen tim ledenim, divljim i

neprijateljskim, i još je vjerovao da će smanjiti razmak, da se bori za cilj natjecanja u plivanju,

za poštovanje i drugarstvo, za dušu dječaka, a već se borio sa smrću koja ga je sustigla i

zagrlila da se s njime rve. Boreći se svim snagama, on joj se opirao dok mu je srce još

udaralo.

Mladi se plivač svako malo osvrtao i bio je sa zadovoljstvom primijetio da je Magister

pošao za njim u vodu. Vrebao je sad opet, ovoga više nije vidio, postao je nemiran, zurio je i

zvao, vratio se i požurio da mu pomogne. Više ga nije našao i tragao je tako dugo za

utopljenikom, plivajući i roneći, dok mu i samom nije ponestalo snage u oštroj studeni.

Teturajući i bez daha izišao je napokon na kopno, primijetio kupaći ogrtač na tlu, podigao ga

i mehanički njime trljao svoje tijelo i udove, dok se ukočena koža nije opet zagrijala. Sjeo je

na suncu kao omamljen, buljio u vodu koja ga je, hladno plavozelena, sad gledala čudnovato

prazno, strano i neprijazno, a kad mu se s nestankom tjelesne slabosti vratila svijest i spopao

ga užas nad onim što se zbilo, osjetio se shrvan od bespomoćnosti i duboke tuge.

O jada, pomisli on zgranuto, sad sam kriv za njegovu smrt! I tek tada, kad više nije trebalo

čuvati ponos ili pružati otpor, on u boli svoga preplašenog srca oćuti koliko je već zavolio

toga čovjeka. I dok se, unatoč svakom pogovoru, osjećao sukrivcem za Meštrovu smrt, gotovo

svetom jezom prože ga slutnja da će ta krivica preobraziti njega i njegov život i od njega

zahtijevati nešto mnogo veće nego što je ikada dosad od sebe tražio.

RUKOPISI IZ OSTAVŠTINE JOSEFA KNECHTA

Pjesme prepjevali

Vera Čičin-Šain i Nikica Petrak

PJESME ĐAKA I STUDENTA

TUŽALJKA

Biti nam nije dano. Tek smo struje

U svaki oblik voljko što utiču:

U dan, u noć, kroz ponor, katedralu,

Mi tečemo a žeđ nas goni biću.

Bez predaha oblike ispunjamo,

Ni jedan nije nužda, sreća, dom;

Vazda na putu, vazda gosti samo,

Polje ne zove plug, ne niče kruh na svom.

Mi ne znamo što Bog sa nama smjera:

Bez plača, smijeha, podatna i nijema

Glina smo s kojom ko da igru tjera,

Dobro se mijesi peći za nju nema.

O skrutnut se u kamen! Jednom trajat!

Vječita čežnja to u nama bdije,

Al’ vječna s nama tek će zebnja stajat,

I počinka na našem putu nije.

IZLAŽENJE U SUSRET

Ti prostodušni što ne kolebaju,

Podnijeti neće dvojbu što nas kini.

Plošan je svijet, to skromno reći znaju,

A glupa priča Saga o Dubini.

Jer ako drugih protežnosti ima

Uz one dvije dobre, davno znane,

Kako da čovjek, siguran, u njima

Prebiva i bez brige živi dane?

Da bi do mira mogli doći svoga,

Protežnost jednu dokinimo stoga!

Ako su takvi ljudi časni sada,

A pogled u dubinu prepun jada,

Protežnost treća suvišna je tada.

POTAJNO IPAK ŽUDIMO ...

Ljupko, iz duha, ko nježna arabeska,

Nama se život nalik vilinskome

U blagom plesu oko Ništa ljeska:

Biće, sadašnjost žrtvovasmo tome.

Ljepoto snova, igrarijo snena,

Ko lakim daškom čisto ugođena,

Duboko pod tvojom površinom tinja

Čežnja za noću, krvlju, barbarima.

U praznom, život slobodan, bez muke,

Spreman na igru vazda nam se vrti,

Potajno ipak žudimo za stvarnim:

Začećem, trpnjom, porodom i smrti.

SLOVA

Ponekad pera latimo se tako,

Pišuć na bijelom listu znakovima

Što svašta kažu i znade ih svatko:

Igra je to sa svojim pravilima.

Al’ kad bi njiva runa, brazda puno polje,

Pred gosta zvjezdanog il' divljaka pala

Da okom radoznalim ispita ju bolje,

Čudna bi slika svijeta predanj stala,

Dvorana gdje slike začarane niču,

Gdje A i B su poput čovjeka i zvijera,

Udovi, jezici, oči što se miču

Smotreno čas, a čas ih nagon tjera.

Ko vranin trag na snijegu to bi čitao,

Počivo sa njim, letio i skitao

I vidio mogućnost svega stvaranja

Gdje iza mrtvog crnog znaka viri,

I gdje kroz stupce ukrasnoga šaranja

Sva ljubav žari i sva bol se širi.

Zapanjen drhto bi, smijao se, plako,

Jer bi za rešetkom slova njemu tako

Sav svijet u slijepom naviranju kao

Umanjen bivo, začaran u znake

Što ukočeni hode, kao zakržljao;

Zarobljenike toliko jednake

Da patnja, smrt i slast i samo žiće

Postaju braćom što si tako sliče.

I na kraju bi divljak taj zavikao,

U strahu nepodnošljivom bi oganj složio,

Moleć litanije čelom bi ponikao,

Vatri bi list sa runama posvetio.

I tonući u san bi tad osjetio

Da je taj Ne-svijet, vradžbine i čini,

Plamen u »nikad bilo« sve usisao,

Da Nepodnošljivo već tone u Nigdini,

Pa bi ozdravljao, smijao se, disao.

PO ČITANJU JEDNOG STAROG FILOZOFA

Što je još jučer plemenito bilo,

Izabran plod iz stoljetnoga vrta,

Sad je bez smisla naglo ublijedilo

Ko notno pismo, iz čijih je crta

Izbrisan znak i ključ, i tu je palo

Magično težište zdanja što se roni,

I raspalo se ono što je znalo

Za privid sklada što u vječnost zvoni.

Tako se znade mudrost starog čela

Što ljubljasmo ga, nabrat iznenada,

I svijetla zraka duha, za smrt zrela,

U tužnoj igri bora drhti tada.

Tako vrhunac naših osjećanja

Tek što nas takne, nestane u čami,

Kao da davno svjesni smo saznanja

Da vene, mre i trune sve u tami.

A nad dolinom smrti, jezom raspadanja,

Diže se puna boli ali trajna,

Žarka luč duha puna čežnje i sanja

I smrću vlada, besmrtna i sjajna.

POSLJEDNJI IGRAČ STAKLENIM PERLAMA

S igračkom svojom, s perlama u ruci,

Pogružen sjedi a zemlja oko njega

Opustošena ratom, kugom. Ruševinom

Još raste bršljan, u njem zuje pčele.

Klonuli mir u prigušenu psalmu

Još ječi svijetom, sve je tiha starost.

I broji starac šareno biserje,

Tu uzme mali, uzanj metne plavi,

Tu veliki a tamo bijeli stavi

I u krug reda ih za Igru.

U igri simbola bijaše jednom velik,

Mnogom umijeću i jeziku bje majstor

Što pozna svijet i prošo ga je cijelog.

Čuven bje čovjek s kraja na kraj svijeta,

Okružen uvijek đacima i braćom,

Sad ostao je sam i star i trošan.

Nema mladića da ih blagoslovi,

Na rasprave ga Meštri već ne zovu,

Nema ih više. Ni hramova ni knjiga,

Ni škola ni Kastalije. I stoji

Na ruševini starac s perlama,

A znaci što su nekoć bili smisao

Sad su tek hrpa šarenoga stakla

Što iz te stare, oronule ruke,

Bešumno pada i u prah se gubi.

UZ JEDNU BACHOVU TOCCATU

Od iskona tišina... Tmina caruje ...

A tad se iz oblaka prolomi jedna zraka,

Iz slijepa Nebića zahvati do dna svijeta,

Sagradi prostor, svjetlom probi noć;

Dok greben, vrh i bezdan slutnjom drhte,

Već stvori uzduh modri i zemlju zgusne.

Bremenito klijanje zraka u svom stvaranju

Rascijepi na dvoje: na borbu i na čin,

Obasjava i pali svijet potresen,

I sve se mijenja gdje padne sjeme svjetla

U novi red, i svud već ječi sjajna

Života pohvala što tvorca slavi, svjetlo.

I uznosi se dalje, prema bogu,

I prožima ustrojstvo svih stvorenja

Porivom velikim natrag k ocu, Duhu.

Postaje strast i muka, govor, slika, pjev

Što svijet za svijetom svodi u pobjednički luk

I biva nagon, duh i borba, biva ljubav.

SAN

Ko gost u samostanu planinskom,

Dok molili su svi, ja ušao sam

U knjižnicu. U zadnjem sjaju sunca,

Po zidovima svud su tiho sjali

Natpisi tisuću hrptova, pergamena,

Pa znatiželjom ushićen posegoh

Da prvu knjigu vidim i pročitah:

»Do kvadrature kruga zadnji korak.«

Pomislih, tu ću knjigu sobom uzet!

Druga je knjiga, u zlatnoj koži quarto.

Na hrptu sitno pisan naslov imala:

»Kako je Adam i s drugog stabla jeo« ...

Sa drugog stabla? Kojeg? Od života!

Zar besmrtan je Adam? Vidim, nisam

Ovdje uzalud došao! Tad spazih

Folio jedan što je po svem uvezu

U duginim se bojama zrcalio,

A rukom slikan naslov mu je glasio:

»Smislena skladnost tonova i boja.

Dokaz da svakoj boji i nijansi

Pripada zvučnost odgovarajuća.«

O kako su mi puni obećanja

Iskrili boja zborovi! A slutnja

Potvrdila se svakom novom knjigom:

Ovo je bila samog Raja knjižnica,

Na pitanje je svako što me tištilo,

Na svaku žeđ za znanjem što me palila,

Odgovor bio tu, ko kruh za svaku glad

Što muči duh. Jer kad bi svezak koji

Upitnim okom gledao, na svakom

Pun obećanja naslov već je stajao,

I svaka nevolja je bila zbrinuta,

I kušat svaki moglo tu se plod

Nad kojim đak je ikad slutnjom strepio,

A meštar svaki smiono mu stremio.

Cisti i najdublji tu je bio smisao

Mudrosti svake, pjesništva i nauke,

Magijska snaga svekolikih pitanja

S ključem i rječnikom, i još najtananija

Esencija duha ovdje se u majstorskim,

Još nečuvenim tajnim svescima sačuvala.

I svud su ovdje odgonetke ležale,

Za svaku tajnu, svakovrsna pitanja,

I sve je ovdje pripadalo onome

Kome je taj trenutak začarani

Svu milost svoju sad ponudio.

Položih tada, drhtale mi ruke,

Na klupu tako jednu od tih knjiga,

I začarano pismo sam gonetao

Onako ko što u snu nikad znano

Skoro u igri sretno pogađamo.

I uskoro me ponijelo u zvjezdane

Prostore duha, u zodijak ugradilo,

U kojemu su, poput otkrovenja,

Sve slutnje naroda u slike preobrazile

Iskustvo svijeta, tisućljetnu baštinu,

Koja se skladno, u vazda novim svezama

Sa sobom sretala, na se pozivala,

Prastare spoznaje, simbole, iznašašća,

Što uvijek nova pitanja postavljaju.

I u tim sam minutama il’ satima,

Čitajuć, stazom čovječanstva prošao,

Svih prastarih i najnovijih znanja

Najdublji smisao upio sam u se.

I čitao sam, gledao te likove

Kako se pare, iz sebe razvijaju,

U kolo redaju i razdvajaju se,

Da bi u novi oblik potom složili

Svu šarnu igru slika i figura

Što neiscrpne novim znanjem rađaju.

I kad sam od tih prizora sav zaslijepljen,

Da oči odmorim sa knjige pogled digao,

Spazih da nisam ovdje gostom jedinim:

Jer u dvorani, sav u knjige zadubljen,

Stajaše starac, možda knjižničar.

Gledah gdje obuzet, pomno poslu predan,

Kraj knjiga stoji i ja saznat htjedoh

Narav tog rada, kakav mu je smisao

Što postao je meni čudno značajan.

A on je svojom nježnom rukom staračkom

Uzeo jednu knjigu i pročitao

Što je na hrptu kao naslov pisalo,

I svojim blijedim usnama otpuhnuo

Taj naslov što me maločas uznosio.

Sa obećanjem divnih sati čitanja!

I otro ga je, tiho prstom brisao,

I smijući se drugi naslov pisao,

Potpuno nov, a zatim dalje pošao

Pa tu i tamo opet knjigu uzeo

Te stari naslov brišuć, nov ispisao.

Smućen sam dugo gledo pa se vratio

(Jer moj se razum branio da shvati)

Natrag do knjige gdje sam nešto redaka

Bio pročitao, ali slijed je likova

Što zanio me, tu za uvijek nestao.

Rasplinuo se, prestao, uminuo

Svijet znakova u koji tek sam došao;

Bogatstvo smisla svijeta gdje se sročilo

Poljuljalo se, oblakom se stvorilo

I razišlo se, ne ostavljajući

Ništa do odsjaj s prazne pergamene.

Na ramenu sam ruku tad osjetio

I pogledao; kraj mene je stao

Marljivi starac, a ja sam ustao.

Uz blagi smiješak uze i moju knjigu,

Pa dok je mene zebnje srh prožimao,

Prstom je kao spužvom lako prešao

Pišuć po koži naslov, novo pitanje,

Svih drevnih obećanja novu spoznaju,

I dok se pero u tišini micalo,

On ode s knjigom i svim što je sricao.

SLUŽBA

Vladahu u početku pobožni oni vladari

Da posvećuju žito i plug; da bude

Po zakonu svaka žrtva i mjera svaka

U rodu smrtnih ljudi koji tek žude

Da vladaju im nevidljivi pravedni,

Što sunce i mjesec drže u ravnoteži,

Od čijih likova koji u vječnost zrače,

Carstvo patnje i smrti oduvijek bježi.

Božjih se sinova davno sveta ugasila loza

I čovječanstvo je ostalo samo;

U vrtlogu strasti i muke, od bića daleko,

Vječiti postanak tek, bez mjere i svetosti znamo.

No slutnja pravog života umrla nije

I naša je služba da u propadanju,

Znakova igrom, poredbom i pjesmom,

Spomen sačuvamo svetom počitanju.

Možda će jednom ipak izgubiti se tmina,

Možda će jednom ipak obrnut se vremena,

Pa će ko bog opet nam vladati sunce,

I primljena bit će naša žrtva prinesena.

MJEHURI OD SAPUNICE

Iz učenja i misli mnogih ljeta,

Sažima starac djelo svoje, zreo;

U vitičasti okvir im je mnogu

I slatku mudrost ko u igri spreo.

Navaljuje pun žara student revan,

Što knjižnice, arhive sve zacijelo

Obišo je, i kog taština tjera

Na genijalno mladenačko djelo.

Sjedi, u slamku puše svojim dahom,

Puni mjehure šarne dječak jedan,

A svaki sja i uznosi ko psalam,

I cijelom dušom svom je poslu predan.

I svaki od njih, student, dječak, stari,

Iz pjene svijeta površinskog prede

Čarobne sne što po sebi ne vrijede,

Al’ sebe zna i u njima se zari

Radosna, vječna, svjetlost koja žari.

ČITAJUĆI SUMMA CONTRA GENTILES

Nekoć bje život, čini nam se, časniji,

Svijet uredan, a duhovi još jasniji,

Mudrost i znanost jedne, u cjelini.

Punije, vedrije živjeli su stari

O kojima štijemo tako divne stvari

U Platona, Kineza i još inih.

Da, i kad god bi u hram skladni zašli

Šuma Akvinčevih, u njima bi našli

Da pozdravlja nas jedan svijet davnine

Što pun je zrele, slatke i čiste istine:

Priroda s duhom skupa svuda blista,

Od boga k bogu čovjek lika čista

U skladni red i zakon se uklapa

I sve se u cjelinu glatko stapa.

Umjesto toga, čini nam se, danas

Tek pustinja i borba da su za nas,

Podrugljivi i puni gorke bludnje

Naši su samo nagoni i žudnje.

Ali potomstvu možda, naše sjene

Učinit će se ko preobražene

U svece i mudrace, jer će znati

Od mutne glazbe što nam život prati

Tek skladan odjek muke zapretane,

Bitke i mitove lijepo ispričane.

A taj što najmanje pouzdanja ima,

I krajnje zdvaja, taj će možda njima

Utjecaj značit što kroz vrijeme seže

I kao uzor novu mladost veže;

Onog što sumnja u sebe i pati

Jednom će oni možda svecem zvati

Što nije znao strah, ni jada breme,

Što radosno je živio u vrijeme

Čija je sreća nalik dječjoj sreći.

Jer vječnog duha duh u nama gori

Što svakom duhu kao bratu zbori:

Sve će nadživjet on, ne ja il’ ti.

STUPNJEVI

Kao što vene cvat i svaku mladost

Smjenjuje starost, života stupanj svaki

I mudrost svaka i vrlina svaka

U svoje vrijeme cvate i ne traje.

Uvijek kad život zove mora srce,

Na rastanak i nov početak spremno,

Bez tuge, hrabro, novoj vezi prići.

Jer svakom je početku svojstven neki čar

Što štiti nas i pomaže nam živjeti.

Prostor za prostorom vedro valja proći,

Ni s jednim se ne vezat zavičajno:

Uske i sputane Duh nas Svijeta neće,

Stupanj po stupanj diže nas i širi;

Jer čim u jednom krugu dom smo našli

I svikli se, klonuće već nam prijeti.

Tek onaj putnik spreman da se otkine,

Naviku ruši što sve snage veže.

Možda će i u času smrti naše

Poslat nas mlade novim prostorima;

Ne prestaje nas zov života zvati:

Iscijeli srce, rastani se, kreni!


Svemirsku glazbu, muziku majstora,

U poštovanju spremni slušat znamo;

Duhove časne blaženih vremena

Na svetkovinu čistu zazivamo.

Mi dajemo da uzdiže nas tajna

Magičnih formula, od kojih se čara

Sve beskrajno što navire, sam život,

U jasne parabole stvara.

Kristalno poput zvijezda one zvone,

U službi njima smisao svoj znamo;

Iz kruženja im ne može se pasti

No svetom središtu samo.

TRI ŽIVOTOPISA

TVORAC KIŠE

Bilo je to prije mnogo tisuća godina, a na vlasti bijahu žene: u plemenu i obitelji

strahopoštovanje i pokornost ukazivalo se majkama i bakama, rođenju djevojčice pridavalo se

veće značenje nego rođenju dječaka.

U selu je živjela prababa, stara valjda stotinu ili više godina, koju su svi štovali kao neku

kraljicu i bojali je se, iako se više nije pamtilo da bi ikad još pomaknula prstom ili izgovorila

koju riječ. Mnogih je dana sjedila pred ulazom u svoju kolibu, okružena rođacima koji su je

služili, žene iz sela dolazile su da joj iskažu strahopočitanje, da pričaju o svojim brigama i

pokažu joj djecu da ih blagoslovi; dolazile su trudnice i molile da im dodirne tijelo i dade ime

očekivanu djetetu. Prababa bi katkad položila ruku na trbuh, ponekad bi samo kimnula ili

mahnula glavom ili bi čak ostala nepomična. Malokad je govorila, samo je bila tu; bila je tu,

sjedila i vladala, sjedila i nosila bijeložutu kosu u tankim pramenovima oko kožnata,

dalekovidna orlovskog lica, sjedila i primala iskaze poštovanja, darove, molbe, vijesti,

izvješća, tužbe, sjedila i svima bila poznata kao majka sedam kćeri, kao baka i

prabaka brojnih unuka i praunuka, sjedila je i u oštrim crtama bora i za smeđim čelom nosila

mudrost, nasljeđe, pravo, običaje i čast sela.

Bilo je proljetno predvečerje, oblačno, i rano se smrkavalo. Pred prababinom kolibom nije

sjedila ona sama nego njezina kći, jedva manje sijeda i dostojanstvena i tek nešto manje stara

od nje. Sjedila je i mirovala, sjedalo joj bijaše plosnat kamen glinenac na pragu vrata, za

hladnih dana prekriven kožom, a podalje vani u polukrugu čučalo je na tlu, u pijesku ili travi,

nekoliko djece i nekoliko žena i dječaka; čučali su oni tu svake večeri kad ne bi bilo kiše ili

mraza, jer su htjeli slušati prababinu kćer kako pripovijeda, kazuje priče ili pjeva poslovice.

Prije je to činila sama prababa, sad je bila odveć stara i više nije bila razgovorljiva, pa je na

njezinu mjestu čučala i pričala kći, a kako su joj priče i poslovice mahom bile prababine,

tako je od nje imala i glas, pojavu, mimo dostojanstvo u držanju, kretnjama i govorenju, i oni

mlađi među slušateljstvom znali su je mnogo bolje nego njezinu majku i gotovo da više nisu

znali ništa o tome da ona sjedi na mjestu jedne druge i prenosi priče i mudrosti roda. S

njezinih su se usana večerima slijevali izvori znanja, pod bijelom je kosom čuvala blago

plemena, a za njezinim lako naboranim čelom prebivalo je sjećanje i duh naseobine. Ako

je netko i posjedovao znanje i poznavao izreke i priče, imao ih je od nje. Osim nje i drevne

starice, u plemenu je bio još samo jedan koji je posjedovao znanje, ali taj je ostajao skriven,

zagonetan i vrlo šutljiv, čovjek zvan zazivač vremena ili tvorac kiše.

Među slušateljima je čučao i dječak Knecht, a kraj njega djevojčica imenom Ada. Volio je

tu djevojčicu, pratio je i često je štitio, zapravo ne iz ljubavi, o tome još nije ništa znao, sam je

još bio dijete, nego stoga što je bila kći tvorca kiše. Njega, tvorca kiše, Knecht je veoma

štovao i divio mu se, osim prababi i njezinoj kćeri nikome toliko. Ali to bijahu žene. Njih je

bilo moguće štovati i bojati ih se, ali nije bilo moguće naumiti ili u sebi gajiti želju da

se postane ono što su one. A zazivač vremena bio je prilično nepristupačan čovjek, jednom

dječaku nije bilo lako održati se u njegovoj blizini; moralo se ići zaobilaznim putem, a jedna

zaobilaznica k zazivaču vremena bila je Knechtova briga za njegovo dijete. Kad je god bilo

moguće, dolazio je po dijete u prilično udaljenu kolibu tvorca kiše, da bi navečer sjedio pred

staričinom kolibom i slušao je pripovijedati, a potom bi djevojčicu opet vodio kući. Tako je i

danas učinio i sad je čučao kraj nje u tamnoj gomili i slušao.

Prababa je danas pričala o selu vještica. Govorila je:

- Ima katkad u pokojem selu koja žena zle ćudi koja nikome ne smjera dobro. Takve žene

većinom ne dobivaju djece. Ponekad je neka od takvih žena tako zla da je selo više ne želi

držati uza se. Tada noću dođu po ženu, vežu joj muža, zlostavljaju je šibanjem i istjeraju je

daleko u šume i močvare, prokunu je kletvom i ostave ondje vani. Muža joj potom opet

oslobode, pa ako nije odveć star, može se pridružiti nekoj drugoj ženi. Ona otjerana, međutim,

ako ne pogine, luta šumama i močvarama, nauči govor životinja, pa kad je dugo lutala i

bludila, jednoga dana nađe malo seoce, to jest vještičje selo. Ondje se sastanu sve one zle žene

što su bile protjerane iz svojih sela i same stvorile svoje selo. Žive ondje, čine zlo i bave se

čaranjem, a budući da same nemaju djece, posebno rado k sebi mame djecu iz pravih sela, pa

kad neko dijete zaluta u šumu i više se nikad ne vrati, onda ga možda nije progutala močvara

ili razderao vuk, nego ga je neka vještica navukla na stranputicu i povela sa sobom u vještičje

selo. U vrijeme dok sam ja još bila mala, a moja baka najstarija u selu, jedna je djevojčica

pošla s drugima brati borovnice, zamorila se pri branju i zaspala; bila je još mala, paprati su je

zakrile, a druga su djeca pošla dalje ne primijetivši ništa, i tek kad su se vratila u selo i kad je

već bila večer, vidješe da djevojčice više nema među njima. Poslali su mlade momke koji su

po šumi tražili i dozivali je dok nije pala noć, a zatim se vratili ne našavši je. Malena

je, međutim, kad se dobro naspavala, išla šumom sve dalje. I što ju je više hvatao strah, to je

brže išla, a već dugo više nije znala gdje je i samo je odmicala sve dalje od sela onamo gdje

još nitko nije bio. Oko vrata je nosila likom svezan veprov zub, bijaše joj ga poklonio otac

koji ga je donio iz lova; kroz zub je kamenim svrdlom probušio rupu kroz koju se moglo

provući liko, bio je prije toga triput iskuhao zub veprovom krvlju i uz to otpjevao dobre

izreke, a tko je uza se nosio takav zub, bio je zaštićen od mnogih uroka. Tada je između

drveća izišla jedna žena, bila je to vještica, napravila je slatko lice i rekla: - Pozdravljam te, ti

lijepo dijete, jesi li zalutala? Samo dođi sa mnom, povest ću te kući. - Dijete pođe s njom. Ali,

sjeti se kako su joj rekli majka i otac da nikada ne smije nekom strancu pokazati veprov zub,

pa hodajući neprimjetno skine zub s likove niti i skrije ga za pojas. Strana je žena satima

hodala s djevojčicom, bila je već noć kad su stigle u selo, ali to nije bilo naše selo, bilo je

vještičje selo. Tu djevojčica bi zatvorena u neku mračnu pojatu, a vještica ode spavati u

svoju kolibu. Ujutro reče vještica: - Nemaš li ti veprov zub uza se? - Dijete reče: ne, zapravo

ga je imala ali se u šumi izgubio, i ona pokaže liko oko vrata na kojemu više nije visio zub.

Tada vještica donese kameni lonac u kojemu je bila zemlja, a u zemlji rasle tri trave. Dijete

pogleda trave i zapita što je s tim. Vještica pokaže na prvu travu i reče:

- To je život tvoje majke. - Zatim pokaže na drugu i reče:

- To je život tvoga oca. - Potom pokaže na treću travu: - A to je tvoj život. Tako dugo dok

su ove trave zelene i rastu, vi ste živi i zdravi. Ako jedna povene, onda će oboliti onaj kojega

život ona znači. Ako jedna bude istrgnuta, kao što ću sada jednu izvući, onda mora umrijeti

onaj kojega život ona znači. - Ona prstima dohvati travu koja je značila očev život i počne je

vući, a kad je malo povukla i pokazao se komad bijela korijena, trava ispusti dubok uzdah ...

Kod tih riječi djevojčica kraj Knechta poskoči kao da ju je ugrizla zmija, krikne i nestane

glavom bez obzira. Dugo se borila sa strahom što joj ga je ulijevala priča, sad više nije mogla

izdržati. Neka stara žena počne se smijati. Ostali slušatelji jedva da su se manje bojali nego

mala, ali su se suzdržali i ostali sjediti. Knecht, međutim, čim se prenuo iz toga sna slušanja i

strahovanja, također poskoči i otrči za djevojčicom. Prababa nastavi priču.

Koliba tvorca kiše stajala je blizu seoskoga ribnjaka, u tom smjeru Knecht krene u potragu

za odbjeglom. Nastojao ju je dozvati primamljivim, smirujućim mumljanjem, brujanjem i

pjevušenjem, glasom kakav poprime žene dozivajući koke, razvučeno i slatko kao da će ih

učarati. - Ada - zvao je i pjevao - Ado, Adice, dođi amo. Ado, ne boj se, to sam ja, Knecht. -

Pjevajući, neprestano je tako ponavljao, i još prije nego što je od nje nešto čuo ili vidio,

odjednom oćuti kako se njezina mala mekana ruka uvlači u njegovu. Stajala je na putu, leđima

pritisnuta uza zid kolibe, čekajući ga otkako do nje bješe dopro njegov zov. Odahnuvši, ona se

priključi njemu koji joj se učinio velik i jak i već odrastao čovjek.

- Uplašila si se, je li? - pitao je on. - Nema razloga, nitko ti neće ništa učiniti, svi vole Adu.

Dođi, idemo doma. - Ona je još drhtala i malo jecala, ali se već primirila i zahvalno i s

povjerenjem pošla s njim.

Kroz vrata kolibe titralo je slabo crveno svjetlo, unutra je pognut nad ognjištem čučao

zazivač vremena, kroz ovješenu mu je kosu svjetlucalo crvenkasto svjetlo, gorjela mu je vatra

i kuhao je nešto u dva mala lončića. Prije nego što je s Adom ušao, Knecht je izvana nekoliko

časaka radoznalo gledao; odmah je vidio da nije jelo to što se tu kuha, to se pravi u drugim

loncima, a za to bi bilo prekasno. Ali tvorac kiše već je čuo. - Tko je na vratima? - poviknu

on. - Naprijed, unutra! Je si li to ti, Ada? - On poklopi svoje lončiće poklopcima, zagradi ih

žeravom i pepelom i okrene se.

Knecht je i dalje zurio u zagonetne lončiće, osjećao se čudno, pun strahopočitanja i

tjeskobe, kao svaki put kad bi stupio u tu kolibu. Dolazio je kad je god mogao, nalazio je

svakojake povode i izlike, ali je vazda pri tom imao taj napol škakljiv, napol opominjući

osjećaj neke zebnje u kojemu se pohotljiva radoznalost i radost sukobljavala sa strahom. Stari

je zasigurno morao zamijetiti da ga Knecht već dugo prati i da se pojavljuje uvijek onda gdje

bi ga mogao očekivati, da mu je na tragu poput kakva lovca i da mu šutke nudi usluge i

društvo.

Turu, zazivač vremena, pogleda ga svijetlim očima nalik ptici grabljivici. - Što tražiš

ovdje? - upita ga hladno. - Nije doba dana za posjete u tuđim kolibama, mladiću moj.

- Doveo sam Adu kući, majstore Turu. Bila je kod prababe, slušali smo priče, o vješticama,

i odjednom se ona uplašila, i kriknula je, pa sam je dopratio.

Otac se obrati maloj: - Ti si uplašeni zec. Ado. Djevojčice se ne moraju bojati vještica. Pa

ti si pametna djevojka, zar ne?

- Da, jesam. Ali vještice znaju same zle čine, a ako netko nema veprov zub ...

- Tako, ti bi htjela veprov zub? Vidjet ćemo. Ali znam nešto još bolje. Znam jedan korijen,

donijet ću ti ga, u jesen ga moramo potražiti i izvući, taj štiti pametne djevojčice od svih uroka

i čini ih još ljepšima.

Ada se smiješila i radovala, već se bila umirila čim je do nje dopro miris kolibe i to malo

bljeska vatre. Knecht plaho zapita: - Ne bih li ja mogao ići tražiti taj korijen. Morao bi mi ga

opisati...

Turu stisne oči. - To bi mnogi mali momci rado znali - reče on, ali mu glas nije zvučao zlo,

tek malo podrugljivo. - Za to još ima vremena. Možda na jesen.

Knecht se povuče i nestane u smjeru kuće za dječake u kojoj je on spavao. Nije imao

roditelja, bio je siroče, pa je stoga i osjećao neki čar kod Ade i u njezinoj kolibi.

Tvorac kiše Turu nije volio riječi, nije rado slušao druge kako govore, ni sebe sama; mnogi

su ga smatrali čudnim, neki opet čangrizavim. Nije bio takav. O onome što se oko njega

zbivalo znao je ipak više nego što se uz njegovu učenu i pustinjačku rastresenost

predmnijevalo. Između ostaloga dobro je znao i da taj malo napasni, ali lijep i očigledno

pametan dječak trči za njim i promatra ga, od samog je početka to primijetio, trajalo je to već

godinu i više. Znao je dobro i što to znači. Značilo je mnogo za mladića, a značilo je mnogo i

za nj, staroga. To je značilo da je taj momak zaljubljen u zazivanje vremena i da ni za čim ne

čezne više nego da to nauči. Svako malo bio je u naselju poneki takav dječak. Mnogi je već

tako naišao. Mnogi su se dali lako zaplašiti i obeshrabriti, a neki ne, i već je godinama imao

dvojicu kao učenike i naučnike, ti su se onda priženili u druga sela i ondje su postali

tvorci kiše ili travari; odonda je Turu bio sam, a ako bi ikad opet primio naučnika, učinio bi to

da jednom ima nasljednika. Tako je uvijek bilo, to je bilo ispravno i nije moglo biti drukčije:

uvijek se iznova morao pojaviti nadaren dječak i morao se lijepiti i trčati za čovjekom kojega

bi vidio da zna vladati svojim zanatom kao majstor. Knecht je bio nadaren, imao je što treba,

a imao je i neke odlike koje su ga preporučale: ponajprije taj ispitljiv, u isti mah oštar

i sanjarski pogled, ono suzdržano i tiho u naravi, a u izrazu lica i očiju nešto što naslućuje,

njuši, nešto budno, što zamjećuje šumove i mirise, nešto kao ptica i lovac. Zasigurno, iz tog bi

dječaka mogao postati znalac vremena, možda i čarobnjak, njega je moguće upotrijebiti. Ali

čemu žurba, on je još premlad i nikako mu ne valja pokazati da je prepoznat, ne smije mu se

odveć olakšati, ne bi ga trebalo poštedjeti ni jednoga koraka. Ako bi bio takav da ga

je moguće zaplašiti, odvratiti, odbiti, obeshrabriti, onda ga ne bi bilo šteta. Neka čeka i služi,

neka se naokolo šulja i neka se trudi da ga pridobije.

Kroz noć, što se spuštala pod oblačnim nebom s dvije-tri zvijezde, Knecht je tumarao

prema selu, zadovoljan i lagodno uzbuđen. O užicima, ljepotama i istančanostima koje su

nama današnjima same po sebi razumljive i prijeko potrebne, a pripadaju i najsiromašnijima,

selo nije znalo ništa, nisu poznavali ni obrazovanje ni umjetnost, nisu znali za druge kuće

osim nakrivljenih koliba premazanih ilovačom ni za željezne ili čelične alate, a stvari kao

pšenica ili vino bile su također nepoznate, pronalasci kao svijeća ili žarulja bile bi tim ljudima

blještava čudesa. Knechtov život i njegov svijet predočaba nisu zato bili manje bogati, svijet

ga je bio okružio kao beskrajna tajna i slikovnica, i svakim je novim danom osvajao po nov

komadić, od životinjskoga svijeta i raslinja do zvjezdana neba, a između nijeme, tajanstvene

prirode i osamljene duše što je drhtala u plašljivim dječačkim grudima vladala je sva srodnost

i postojala sva napetost, strah, radoznalost i prijemljivost za koju je ljudska duša sposobna.

Ako u njegovu svijetu i nije bilo pisana znanja, povijesti, knjiga, abecede, ako mu je sve što je

bilo više od tri-četiri sata udaljeno od njegova sela bilo posve nepoznato i nedokučivo, zato je

u svome, u svojem selu, živio cjelovito i sudjelovao posvema. Selo, zavičaj, zajednica

plemena pod vodstvom majki davali su mu sve što narod i država mogu čovjeku dati: tlo s

tisuću korijena u čijem je spletu sam bio jedna nit i u svemu imao udjela.

Zadovoljno je tumarao dalje, u stablima je šaputao noćni vjetar i tiho pucketao, mirisalo je

po vlažnoj zemlji, po šašu i mulju, po dimu poluzelena drva, mastan i slatkast miris koji je

više od svakog drugog značio domovinu, i najposlije, kad se približio dječačkoj kolibi,

mirisalo je po njoj, mirisalo je po dječacima, po mladim ljudskim tijelima. Bezglasno se

ušuljao ispod rogozovine u toplu tamu što diše, legao na postelju i razmišljao o

vješticama, veprovu zubu, o Adi, zazivaču vremena i njegovim lončićima na vatri, dok je

spavao.

Turu se dječaku približavao tek ustezljivim koracima, nije mu olakšavao. Mladić je,

međutim, uvijek išao za njim, privlačilo ga je ići za starim, često ni sam nije znao kako.

Ponekad, dok bi stari negdje na najskrovitijem mjestu u šumi, močvari ili pustari postavljao

zamku, njušio trag neke životinje, kopao neki korijen ili skupljao sjemenje, znao je odjednom

osjetiti pogled dječaka koji ga je već sate i sate bešumno i nevidljivo slijedio i na nj vrebao.

Učinio bi tada koji put kao da nije ništa primijetio, katkada bi zarežao i nemilostivo otjerao

progonitelja, katkada bi mu dao i znak da mu priđe i zadržao bi ga toga dana uza se, pustio bi

da mu obavlja usluge, pokazao bi mu mnogo toga, dao bi mu da pogađa, iskušavao bi ga,

imenovao bi mu trave, naložio mu da crpi vodu ili pali vatru i kod svakog je posla znao neke

kretnje, prednosti, tajne, obrasce, za koje bi mladiću najstrože zapovjedio da ih drži u tajnosti.

I napokon, kad je Knecht malo odrastao, zadržao ga je posve uza se, priznao ga za svoga

naučnika i uzeo ga iz dječačke kolibe u vlastitu kolibu. Time je Knecht pred cijelim narodom

bio obilježen: nije više bio dječak, bio je naučnik kod zazivača vremena, a to je značilo: ako

izdrži i nešto vrijedi, postat će mu nasljednikom.

Od toga časa, pošto je starac primio Knechta u svoju kolibu, nestala je ograda između njih,

ne ograda strahopoštovanja i poslušnosti nego ograda nepovjerenja i suzdržanosti. Turu je

popustio i dao se osvojiti Knechtovim upornim snubljenjem i predao se; sad više nije želio

drugo nego da iz njega napravi dobrog tvorca kiše i nasljednika. Za takvu pouku nisu postojali

pojmovi, nauka, metode, zapisci ni brojke, a riječi je bilo tek malo, pa je majstor mnogo više

odgajao Knechtova osjetila nego njegov razum. Opsežno dobro iz nasljeđa i iskustva,

cjelokupno znanje ondašnjega čovjeka o prirodi, valjalo je ne samo upravljati i primjenjivati,

nego i prenositi. Velik i bogat sustav iskustava, zapažanja, instinkata i istraživačkih navika

pomalo se, svitajući, počeo otvarati pred mladićem, gotovo se ništa od toga nije svodilo na

pojmove, gotovo sve se moralo oćutjeti sjetilima, osjetiti, naučiti, provjeriti. Ali temelj

i središte te znanosti bila je nauka o Mjesecu, o njegovim mijenama i njegovu djelovanju,

kako svaki put iznova raste i opet nestaje, nastanjen dušama umrlih što ih odašilje k novim

rođenjima da bi stvorio prostor za nove mrtve.

Slično kao ona večer kad je otišao od pripovjedačice i naišao na starčeve lonce na ognjištu,

u Knechtovo se sjećanje usjekla jedna noć, kad ga je majstor u dva sata po ponoći probudio i s

njim po mrklom mraku izišao da mu pokaže posljednji izlazak mladog Mjeseca koji je

nestajao. Čekali su dugo - majstor šutljivo i nepomično, mladić pomalo bojažljivo i drhtureći

od neispavanosti - usred šume na brijegu, na stjenovitoj zaravni, dok se uski Mjesec

nije napokon pojavio na mjestu koje je majstor predvidio, u obliku i s nagibom kako ih je

unaprijed opisao - kao nježna svinuta crta. Sa zebnjom i kao začaran gledao je Knecht kako ta

zvijezda polako izlazi, lagano plutajući među tminama oblaka prema bistrom otoku neba.

- Uskoro će izmijeniti svoj lik i opet nabujati, tada će biti vrijeme da se posije heljda - reče

tvorac kiše odbrojavajući dane na svojim prstima. Zatim opet utone u onu prvotnu šutnju, dok

je Knecht, kao napušten, čučao na stijeni što se ljeskala od rose i drhtao od studeni, kad iz

dubine šume dopre otegnuti krik sove. Starac je dugo razmišljao, zatim se podigao, položio

ruku na Knechtovu kosu i tiho, kao iz kakva sna, počeo izgovarati: - Kad umrem, moj će duh

odletjeti na Mjesec. Ti ćeš onda biti čovjek i imati ženu, moja će ti kći Ada biti žena. Ako ona

od tebe dobije sina, moj će se duh vratiti i obitavati u vašem sinu, a ti ćeš ga nazvati Turu, kao

što sam se ja zvao Turu.

Naučnik je zapanjeno slušao, ne usuđujući se progovoriti ni riječ, tanak se srebrni srp

uspinjao i već ga napol progutaše oblaci. Mladog čovjeka obuze čudesna slutnja o mnogim

vezama i spojevima, o ponavljanju i ukrštavanju između stvari i zbivanja, oćuti se čudesno -

kao promatrač i kao sudionik - sučeljen s tim neobičnim noćnim nebom, dok je nad

beskrajnim šumama i brežuljcima izranjao oštar tanak srp, točno prema majstorovu

navještenju; čudesno ga se dojmio majstor, kao obavijen tisućama tajni, taj koji misli na

vlastitu smrt, taj čiji će duh obitavati na Mjesecu i s Mjeseca se vratiti u čovjeka koji bi

trebalo da bude Knechtov sin i nosi ime preminulog majstora. Čudesno se raskrivajući i

mjestimice providna poput oblačna neba, pred njim kao da se ukazivala budućnost i sudbina,

a to što se za njih može znati, imenovati ih i o njima govoriti, činilo mu se kao pogled u

nesagledive prostore pune čuda, ali i nekog reda. Načas mu se pričinjalo kao da duh može

dokučiti sve, spoznati sve, osluškivati sve - ono tiho, sigurno kretanje zvijezda u visinama,

život ljudi i životinja, njihova zajedništva i neprijateljstva, susrete i borbe, sve što je veliko i

malo, zajedno sa smrću koja je svojstvena svemu što živi - sve je to u prvom drhtaju slutnje

vidio ili osjetio kao sveukupnost, i sebe kao njezin dio, podređen i uključen kao nešto

posvema usklađeno, upravljano zakonima, dostupno duhu. Ta prva slutnja o velik, u tajnama,

njihovu dostojanstvu i dubini, kao i o mogućnosti da se upoznaju, bila je ono što je u toj

noćno-jutarnjoj hladnoći šume, kao ruka nekog duha, dodirnulo mladića na stijeni ponad

tisuća šaputavih krošanja. Nije mogao o tomu govoriti, ni tada ni za cijela svog života, ali je

mnogo puta morao na to misliti, štoviše, u njegovu je daljnjem životu i iskustvu taj čas i taj

doživljaj uvijek ostao nazočan. »Misli na to« - opominjao ga je - »misli o tom da sve

to postoji, da između Mjeseca i tebe i Turua i Ade postoji zračenje i strujanje, da postoji smrt i

zemlja duša i povratak odande i da na sve slike i pojave u svijetu ima jedan odgovor u tvom

srcu, da te se sve tiče i da bi o svemu trebalo da znaš koliko je god čovjeku moguće saznati.«

Tako je otprilike govorio taj glas. Knecht je tada prvi put očuo glas duha, njegovu

primamljivost, njegovu zapovijed, njegovo magično snubljenje. Bijaše već toliko puta

vidio kako Mjesec luta nebom, bijaše već mnogo puta čuo noćni zov sove, a iz usta svojega

majstora, koliko je god on rijetko govorio, bio je čuo već mnogo riječi stare mudrosti ili

samotnička razmatranja - ali u današnjem je času sve to bilo novo i drukčije, obuzela ga je

slutnja o sveukupnosti, osjećaj povezanosti i međusobnih odnosa, poretka kojemu je i sam

pripadao i koji ga je činio suodgovornim. Onaj, koji bi za sve to imao ključ, ne bi bio samo

sposoban da po stopama raspozna životinju, a po korijenu ili sjemenu biljku, taj bi obuhvatio

cjelinu svijeta: sazviježđa, duhove, ljude, životinje, lijekove i otrove, morao bi

moći obuhvatiti sve u cjelovitosti i iz svakog pojedinog dijela i znaka otčitati svaki drugi dio.

Ima dobrih lovaca koji iz jednoga traga, iz jednog izmeta, iz jedne dlake ili preostatka znaju

raspoznati više nego drugi ljudi; takvi bi iz nekoliko sitnih dlaka razaznali ne samo od koje

životinje potječu, nego također i je li ona stara ili mlada, mužjak ili ženka. Drugi su opet po

obliku oblaka, po mirisu u zraku, po naročitom ponašanju životinja ili bilja znali

predskazati vrijeme za više dana unaprijed; u tomu je njegov majstor bio nenadmašiv i gotovo

nepogrešiv. Bilo je i takvih kojima je urođeno umijeće: bilo je dječaka koji su

uspijevali kamenom pogoditi pticu s udaljenosti od trideset koraka, oni to nisu naučili, oni su

to naprosto znali, to se nije odvijalo s naporom, nego čarolijom ili milošću, kamen bi

iz njihove ruke letio sam od sebe, kamen je htio pogoditi i ptica je htjela biti pogođena.

Navodno ima opet takvih koji znaju predskazati budućnost, hoće li neki bolesnik umrijeti ili

neće, hoće li neka trudnica roditi dječaka ili djevojčicu; po tomu je čuvena bila prababina kći,

a i zazivač vremena posjedovao je navodno nešto od takva znanja. Mora, dakle, biti, učinilo se

Knechtu u tom trenutku, da u golemoj mreži veza postoji neka središnja točka s koje se sve

zna, iz koje se može vidjeti i otčitati sve što je minulo i što ima doći. Onome koji bi stajao u

takvu središtu znanje bi moralo pritjecati kao što dolini pritječe voda ili kupusu zec, njegova

bi riječ morala pogađati oštro i nepogrešivo kao kamen iz ruke vrsna strijelca, snagom svoga

duha morao bi on u sebi sjediniti sve te pojedine čudesne vrline i sposobnosti i dati im maha:

to bi bio savršen, mudar i nenadmašiv čovjek! Postati nalik njemu, približiti mu se, ići mu u

susret: to je put putova, to je cilj, to je ono što jednom životu daje posvećenje i smisao.

Tako je otprilike on to osjećao, a ovo što mi o tomu pokušavamo reći na našem - njemu

nepoznatom - pojmovnom jeziku ne može iskazati ništa o srhu i žaru njegova doživljaja.

Ustajanje usred noći, hod za vođom kroz mračnu, gluhu šumu punu opasnosti i tajnovitosti,

čekanje na kamenoj ploči ondje na visini u jutarnjoj hladnoći, sablasna pojava tankog

mjesečeva lika, škrte riječi mudra čovjeka, samovanje s majstorom u tome neobičnom času -

sve je to Knecht doživio i u sjećanju pohranio kao svetkovinu i misterij, kao svečanost

inicijacije, kao da je time primljen u neki savez i kult, u odnos u kojemu će služiti - ali časno -

onome što se ne da imenovati, tajni svijeta. U misli ili riječi taj se doživljaj nije mogao

pretvoriti, kao ni štošta slično, a još udaljenija i još manje moguća od svih drugih misli bila bi

otprilike ova: »Jesam li to ja sam koji stvara ovaj doživljaj ili je to objektivna zbilja? Osjeća li

majstor ono isto što i ja ili se osmjehuje nada mnom? Jesu li moje misli pri ovom doživljaju

nove, vlastite, jedinstvene ili su majstor i još mnogi prije njega jednoć točno to isto doživjeli i

mislili?« Ne, takva lomljenja i razlikovanja nije bilo, sve je bila zbilja, sve je bilo natopljeno

zbiljom kao krušno tijesto kvascem. Oblaci, mjesec i mijene nebeskoga prizorišta,

mokro hladno vapnenasto tlo pod golim stopalima, vlažna, rosom nakvašena studen u

blijedome noćnom zraku, utješni domaći miris dima s ognjišta i stelje, što se bijaše zadržao u

koži kojom se ogrnuo majstor, zvuk dostojanstva i tihi prizvuk starosti i spremnosti na smrt u

njegovu oporu glasu - sve je bilo odveć stvarno i gotovo je nasilno prožimalo mladićeva čula.

A za uspomene su dojmovi što ih osjetila primaju mnogo dublje plodno tlo nego što su

najbolji sustavi i metode mišljenja.

Tvorac kiše bio je doduše jedan od malobrojnih koji su se bavili nekim zvanjem, koji su

posebno izučili neki zanat i vještinu, ali se njegov svakodnevni život izvana nije mnogo

razlikovao od života svih ostalih. Obavljao je važnu službu i uživao velik ugled, i od plemena

je primao daće i nagrade svaki put kad bi imao posla za zajednicu, ali to su bile tek naročite

prigode. Njegova neusporedivo najvažnija i najsvečanija, gotovo sveta, dužnost sastojala se

u tome da u proljeće odredi dan sjetve za svaku vrstu ploda i bilja; pomno vodeći računa o

položaju Mjeseca, on je to radio dijelom prema naslijeđenim pravilima, ali i prema vlastitu

iskustvu. Sam svečani čin početka sjetve, rasipanje prve šake zrnja i sjemena po zajedničkom

tlu, nije više pripadao njegovim dužnostima, tako visok položaj nije imao nijedan muškarac,

svake je godine to obavljala prababa osobno ili najstarija od njezinih rođakinja. Najvažnijom

osobom u selu postao bi majstor tek u onim prilikama kad bi doista morao nastupiti kao

zazivač vremena. To se događalo kad bi polja bila izložena dugoj suši, kiši ili mrazu, pa bi

plemenu prijetila glad. Tada bi Turu morao primijeniti sredstva koja su bila poznata protiv

suše i slaba uroda: prinošenje žrtava, bajanje, ophodnje. Prema predaji, kad bi za tvrdokorne

suše ili beskrajne kiše zakazala sva ostala sredstva, i kad se nikakvim drugim nagovaranjem,

preklinjanjem ili prijetnjama nisu mogli obratiti duhovi, postojalo je još jedno nepogrešivo

sredstvo, navodno još često primjenjivano u doba majki i baka: cijela zajednica žrtvovala bi

samog tvorca kiše. Govorili su da je to još prababa doživjela i svojim očima vidjela.

Osim brige za vrijeme imao je majstor još neku vrstu privatne prakse, kao zazivač duhova,

kao zgotovljač amajlija i čarolija a u stanovitim slučajevima i kao liječnik, ukoliko to pravo

nije pridržavala prababa. Ali u svemu ostalome majstor Turu živio je kao i svatko drugi.

Pomagao je, kad bi na nj došao red, obrađivati zajedničku zemlju, a i pokraj kolibe je imao

vlastiti mali vrt. Skupljao je plodove, gljive, triješće za vatru i sve to spremao. Lovio je ribu i

divljač i držao jednu ili dvije koze. Kao seljak bio je jednak svakom drugom, ali kao lovac,

ribolovac i travar nije bio nalik ni na koga, nego je bio samotnjak i genij i slovio je za čovjeka

koji zna svu silu prirodnih i magičnih lukavština, načina, prednosti i pomoćnih sredstava.

Kazivali su da se nijedna ulovljena životinja nije mogla oteti iz omče koju bi on spleo od

vrbova pruća, mamac za ribu umio je posebnim sredstvima učiniti mirisnim i tečnim, znao

je kako namamiti rakove, a bilo je i onih koji su vjerovali da on razumije i govor mnogih

životinja. Njegovo pravo polje rada bila je ipak njegova čarobnjačka znanost: promatranje

Mjeseca i zvijezda, poznavanje vremenskih predznaka, predosjećanje vremenskih promjena i

rasta, bavljenje svime što bi služilo kao pomoćno sredstvo magična djelovanja. Bio je velik

poznavalac i sakupljač onih tvorevina biljnog i životinjskog svijeta koje su mogle poslužiti

kao lijekovi ili otrovi, kao nosioci čarolije, kao blagoslov ili sredstvo protiv nečega strašnog.

Poznavao je i pronalazio svako bilje, pa i ono najrjeđe, znao je kada i gdje cvate i nosi sjeme,

kad je vrijeme da mu se iskopa korijen. Poznavao je i znao naći sve vrste zmija i kornjača,

znao je kako upotrijebiti rogove, kopita, papke i dlake, snalazio se u zaraslicama i

nakaznostima, u oblicima koji su bili znaci sablasti i strave, čvorugama, gubama i

bradavicama na drvu, na listu, zrnu i orahu, na rogu i kopitu.

Knecht je imao učiti više osjetilima, više nogama i rukama, okom, osjetom kože, uhom i

nosom nego razumom, a Turu ga je mnogo više podučavao primjerom i pokazivanjem nego

riječima i tumačenjem. Majstor bi uopće malokad govorio povezano, a i tada bi riječi bile

samo pokušaj da se njegove izrazito dojmljive kretnje još pojasne. Knechtov se nauk malo

razlikovao od učenja koje bi neki mladi lovac ili ribar proveo kod nekoga dobrog majstora, i

pričinjao mu je veliku radost, jer je učio samo ono što je već nosio u sebi. Učio je vrebati,

osluškivati, prikradati se, motriti, biti na oprezu, biti budan, njuškati, nanjušiti trag; ali divljač

na koju su vrebali on i njegov majstor nisu bile samo lisice i jazavci, guje i žabe krastače,

ptice i ribe, nego i duh, sveukupnost, smisao, uzajamna povezanost. Odrediti, prepoznati,

pogoditi i unaprijed znati prolazno i hirovito vrijeme, znati za smrt koja spremno čeka u nekoj

bobici ili ugrizu zmije, osluškivati onu tajnu što povezuje oblake i oluje s Mjesečevim

mijenama i djeluje na usjev i urod kao i na napredak i zator života u čovjeka i životinje, to je

bilo ono za čim su stremili. Težili su pri tom zapravo očito za istim ciljem kao znanost i

tehnika kasnijih stoljeća, za svladavanjem prirode i za sposobnošću da se igraju njezinim

zakonima, ali su to radili sasvim drukčije. Oni se nisu odvajali od prirode i nisu pokušavali

silom prodrijeti u njezine tajne, nisu joj se nikada suprotstavljali niti se spram nje

neprijateljski odnosili, vazda dio nje i odani joj sa strahopočitanjem. Lako je moguće da su je

bolje poznavali i da su joj znali vještije prići. Jedno im je, međutim, bilo potpuno nemoguće,

čak i u najsmionijim mislima: bez straha biti privrženi ili potčinjeni prirodi i svijetu duhova,

ili opet osjećati nadmoć nad njom. Takva im je drskost bila nezamisliva; odnositi se drukčije

doli sa strahom pred moćima prirodnih sila, pred smrću ili demonima, učinilo bi im se posve

nemoguće. Strah je kao gospodar lebdio nad životom ljudi. Činilo se da ga je nemoguće

prevladati. Ali da bi bio ublažen, sputan u različite oblike, nadmudren i prerušen, da bi bio

podređen cjelokupnosti življenja, tome su služili razni načini žrtvovanja. Strah je bio onaj

pritisak pod kojim se odvijao život tih ljudi, i bez toga teškog pritiska njihovu bi životu

doduše nedostajala strava, ali i bujnost doživljaja. Kome bi uspjelo dio straha oplemeniti

pretvarajući ga u strahopočitanje, taj bi uvelike napredovao, ljudi te vrste - ljudi čiji se strah

preobrazio u pobožnost - bili su oni valjani i napredni toga doba. Prinosile su se mnoge žrtve i

na različite načine, a stanovit dio tih žrtava i takvih obreda ulazio je u oblast

djelovanja zazivača vremena.

Kraj Knechta je u kolibi rasla mala Ada, lijepo dijete, starčeva ljubimica, i, kad se starcu

činilo da je došlo vrijeme, dao ju je svome učeniku za ženu. Otada je Knecht slovio kao

pomoćnik tvorca kiše, Tuna ga je seoskoj majci predstavio kao svoga zeta i nasljednika i

pustio je da ga sada zastupa u mnogim poslovima i javnim zaduženjima. Pomalo, s izmjenom

godišnjih doba i godina, stari je tvorac kiše sve više tonuo u samotničku staračku zamišljenost

i Knechtu prepustio cijeli svoj posao, a kad je umro - nađoše ga mrtva kako čuči nad

ognjištem, pognut nad lončićima sa čarobnim mješavinama, vatrom osmuđene sijede kose -

tada je već odavno mladić, učenik Knecht, bio selu poznat kao tvorac kiše. Od seoskog je

vijeća zatražio počasni pogreb za svoga učitelja i nad njegovim je grobom spalio gomilu

plemenitih i dragocjenih ljekovitih trava i korijenja u znak žrtve. I to je davno prošlo, a među

Knechtovom djecom, od koje su već brojni Adinu kolibu učinili preuskom, bio je i dječak

imenom Turu: u njegovoj se osobi bijaše vratio starac s putovanja smrti na Mjesec.

Knechta je snašla ista sudbina kao nekoć njegova učitelja. Dio njegova straha pretvorio se

u pobožnost i duh. Njegove su mladenačke težnje i njegove duboke čežnje dijelom ostale

jednako žive, a dijelom su, dok je stario, odumirale i gubile se u radu, u ljubavi i skrbi za Adu

i djecu. Najveću ljubav i najpomnija istraživanja posvećivao je Mjesecu i njegovu utjecaju na

godišnja doba i vremenske mijene; u tomu je dostigao svoga majstora Turua i naposljetku ga

nadmašio. A kako je rast Mjeseca i njegovo opadanje u tako uskoj vezi s umiranjem i

rađanjem čovjeka, i kako je od svih strahova u kojima čovjek živi najdublji strah od

neizbježne smrti, obožavalac i štovatelj Mjeseca, Knecht, iz svoga je prisnoga i živahna

odnosa s Mjesecom tako stekao i posvećen i pročišćen odnos spram smrti; u svojim je zrelijim

godinama bio manje podložan strahu od smrti nego drugi ljudi. Znao je razgovarati s

Mjesecom pun počitanja ili mu se smjerno moleći, ili s nježnošću, osjećao mu se privržen u

nježno duhovnoj vezi, vrlo je točno poznavao život Mjeseca i usrdno je sudjelovao u

njegovim mijenama i zgodama, proživljavao je njegovo nestajanje i novo postajanje kao neki

misterij u sebi, trpio je i strašio se kad bi se pojavilo neko čudo i kad se činilo da je Mjesec

izložen oboljenima i opasnostima, preobrazbama i oštećenjima, kad bi izgubio sjaj, mijenjao

boju ili se zamračio gotovo da se ugasi. U takvim je trenucima, dakako, svatko suosjećao,

strepio zbog Mjeseca, raspoznavao prijetnju i blizinu nevolje u njegovu pomračenju i svatko

bi sa zebnjom zurio u njegovo staro, oboljelo lice. Baš tada bi se pokazalo da je tvorac kiše

Knecht prisnije povezan s Mjesecom i da o njemu zna više nego drugi; dijelio je

doduše njegovu patnju s njegove sudbine, oćutio bi doduše tjeskobu i težinu u srcu, ali mu je

sjećanje na slične doživljaje bilo oštrije i istančanije, njegovo je pouzdanje imalo više osnova,

veća je bila njegova vjera u vječnost i povratak, u mogućnost ispravljanja i savladivost smrti,

a veći je bio i stupanj njegove predanosti; u takvim se časovima ćutio spreman da proživi

sudbinu Zvijezde do zalaska i opet do novog rođenja, osjetio bi tada čak i nešto nalik

drskosti, nešto poput odvažne srčanosti i odluke da duhom prkosi smrti, da požrtvovnošću za

nadljudske usude čeliči svoje Ja. Njegovo je biće i poprimilo nešto od toga, i drugi su to mogli

zamijetiti; slovio je kao onaj koji je stekao znanje i pobožnost, kao čovjek s mnogo mira i

malo straha od smrti, kao onaj kojemu su sile sklone.

Te je sposobnosti i vrline morao dokazati u mnogim teškim kušnjama. Jednom je morao

izdržati razdoblje lošeg uroda i nepovoljna vremena što se proteglo na više od dvije godine,

bila mu je to najveća kušnja u životu. Nevolje su i zli znaci počeli već za opetovano odgađane

sjetve, a potom su usjeve pogodile svekolike zamislive zle kobi i štete i na kraju ih gotovo

posve uništile; zajednica je grozno gladovala, i Knecht zajedno s njom. I bilo je već

doista mnogo što je preživio tu gorku godinu i što on, tvorac kiše, nije izgubio svu vjeru i

utjecaj, što je svom plemenu uspio pomoći da smjerno i sa stanovitom sabranošću podnese

nesreću. A kad se potom iduće godine, nakon surove zime koja je obilovala smrtnim

slučajevima, ponovila sva ta nevolja i sve nedaće iz prošle godine, kad se u ljetu

od dugotrajne suše sasušila i ispucala zajednička zemlja, kad su se strahovito namnožili

štakori, a sve usamljeno prizivanje dobrih duhova i sve žrtvene radnje tvorca kiše

ostali jednako bez odziva i uspjeha kao i javne priredbe, bubnjarski zborovi i zajedničke

ophodnje, kad se okrutno pokazalo da tvorac kiše ovaj put ne može donijeti kišu, to nije bila

sitnica, i valjalo je biti više nego običan čovjek pa ponijeti odgovornost i ostati uspravan pred

zaplašenim i uznemirenim narodom. Puna dva ili tri tjedna Knecht je bio posve sam, a njemu

nasuprot cijelo selo, glad i očaj, i drevno pučko vjerovanje da se samo žrtvovanjem

tvorca kiše mogu opet primiriti prirodne sile. Pobijedio je popuštanjem. Nije se uopće opirao

pomisli da njega žrtvuju, sam se nudio kao žrtva. Uz to, u ublaživanju nevolje sudjelovao je s

neizrecivim trudom i predanošću, neprekidno pronalazio vodu, otkrivao izvore, nanjušio bi

koji potočić i spriječio da u najvećoj nuždi ne ugine sve blago, a tadašnju seosku majku,

prababu koju su zahvatili zlosretni očaj i duševna slabost, naročitom je podrškom, savjetom,

prijetnjama, vraćanjem i molitvom, primjerom i zastrašivanjem sačuvao od toga da klone i da

sve prepusti bezumlju. Postade tada jasno da je u vrijeme nemira i opće zabrinutosti čovjek to

korisniji što više usmjeruje svoj život i misli na duhovno i nadosobno, što više umije štovati,

promatrati, diviti se, služiti i žrtvovati. Te dvije strašne godine, što su ga zamalo učinile

žrtvom i gotovo ga upropastile, ostavile su mu naposljetku pečat visoka ugleda i

pouzdanosti, ne baš u mnoštvu koje nije imalo odgovornosti, ali među onim malobrojnima

koji su bili odgovorni i koji su znali ocijeniti čovjeka njegova kova.

Život mu je prolazio kroz takve i mnoge druge kušnje dok je dosegao godine zrelosti i

vrhunac svog života. Pokopao je dvije prababe svoga plemena, izgubio lijepog šestogodišnjeg

sinčića, bijaše ga odnio vuk, prebolio je tešku bolest bez ičije pomoći, sam svoj liječnik.

Pretrpio je glad i studen. Sve to ostavilo je biljeg na njegovu licu, ništa manje na duši. Otkrio

je također da ljudi duha u drugih izazivaju neki čudan otpor i protivljenje, da ih izdaleka

doduše cijene i u slučaju potrebe na njih računaju, ali ih nikako ne vole i ne osjećaju kao

svoje, štoviše, izbjegavaju ih. Iskusio je i to da bolesni i nesretni mnogo radije prihvaćaju

naslijeđene ili proizvoljno izmišljene vračarije ili obrede istjerivanja zlih duhova nego

razuman savjet, da čovjek radije na se preuzima nedaće i izvanjsku pokoru nego da se iznutra

izmijeni ili barem ispita, da lakše vjeruje u čaroliju nego razum, lakše u formulu nego

iskustvo: sve ono što se u nekoliko tisućljeća od tada, čini se, nije toliko izmijenilo kao što

tvrde neke pisane povijesti. Bio je, međutim, naučio i to da čovjek duha koji istražuje ne smije

izgubiti ljubav, da valja bez bahatosti prilaziti željama i ludostima čovjeka, ali ne dopustiti da

one čovjekom ovladaju, da je od mudraca do šarlatana, od svećenika do varalice, od brata

pomagača do nametljiva koristoljupca dovoljan uvijek samo jedan korak, i da ljudi zapravo

mnogo radije plaćaju lopovu i daju se iskoristiti od opsjenara nego da prihvate nesebično

pruženu besplatnu pomoć. Nerado plaćaju povjerenjem i ljubavlju, radije novcem i robom.

Varaju jedni druge i očekuju da budu prevareni. Trebalo je da nauči na čovjeka gledati kao na

slabo, sebično i kukavičko biće, valjalo je da uvidi kako i sam posjeduje takve loše osobine i

nagone i svejedno hrani svoju dušu vjerom u to da je čovjek također Duh i Ljubav, da u sebi

nosi nešto što se protivi nagonima i što teži za njihovim oplemenjivanjem. Ali ove su misli

ipak odveć slobodne i apstraktne a da bi im Knecht bio dorastao. Recimo: bio im je nadomak,

njegov ga je put imao jednom dovesti do njih i kroz njih.

Dok je išao tim putom, u težnji za takvim mislima, ali mnogo više provodeći život u

sjetilnome, u opčinjenosti Mjesecom, mirisima bilja, solima korijenja, okusom neke kore,

uzgojem ljekovitih trava, kuhanjem pomasti, predan mijenama vremena i ozračja, izgrađivao

je u sebi raznolike osobine, pa i takve kakve mi potonji više ne posjedujemo i još samo napola

razumijemo. Najvažnije od tih umijeća bilo je, dakako, pravljenje kiše. Ako bi katkad u

naročitim prilikama nebo i ostalo tvrdokorno i činilo se kao da se okrutno ruga njegovu trudu,

ipak je Knecht stotinu puta napravio kišu i gotovo svaki put na ponešto drukčiji način. Ne bi

se, doduše, bio odvažio izmijeniti ili izostaviti išta od žrtve ili obreda ophodnje, zazivanja

duhova ili bubnjarskih zborova. Ali to je bila samo službena, javna strana njegove djelatnosti,

njezina svečana i svećenička vanjska strana; uistinu je i bila vrlo lijepa, i dobivao se divan i

uzvišen osjećaj kad bi se u predvečerje dana provedenog u prinošenju žrtve i ophodnji

odjednom nebo otvorilo, obzor se naoblačio, vjetar stao odisati vlagom i prve se kaplje počele

spuštati. Samo je i tu najprije trebalo posjedovati umijeće zazivača vremena, pa odabrati pravi

dan, da se ne bi nasumce težilo za bezizglednim; prirodne ste sile doista smjeli usrdno moliti,

dapače preklinjati, ali s osjećajem i mjerom, s poniznošću spram njihove volje. A još više

od tih lijepih pobjedonosnih doživljaja, kad je imao uspjeha i bio uslišan, volio je neka druga

iskustva za koja je znao samo on, a i on je za njih znao samo plaho i više osjetilima nego

razumom. Bilo je vremenskih prilika, napetosti zraka i topline, naoblačenja i vjetra, različitih

mirisa vode, zemlje i prašine, prijetnji ili obećanja, raspoloženja i hirova demona vremena,

koje je Knecht unaprijed znao osjetiti na svojoj koži, u kosi i svim svojim osjetilima, i tako je

osjećao zajedno s njima da ga ništa nije moglo iznenaditi i ništa razočarati, da je u sebi

sažimao vrijeme titrajući zajedno s njim i noseći ga sa sobom na način koji mu je omogućivao

da zapovijeda oblacima i vjetrima: dakako, ne iz samovolje i po slobodnome nahođenju, nego

upravo iz one privrženosti i povezanosti što je posve poništavala razliku između njega i

svijeta, između unutrašnjeg i vanjskoga. Tada bi ponesen stajao i osluškivao, ushićen bi čučao

i, otvorivši sve pore, ne samo što je u svojoj nutrini osjećao život zraka i oblaka, nego bi

njime upravljao i stvarao ga, otprilike kao što mi u sebi možemo iznutra probuditi i

reproducirati neki muzički stavak koji dobro poznajemo. Tada mu je bilo dovoljno da zaustavi

dah, pa da ušuti vjetar ili grom, dovoljno da kimne ili zavrti glavom, pa da se tuča spusti ili

izostane, dovoljno da smiješkom izrazi izjednačenje sukobljenih snaga u sebi, pa da se ondje

gore raziđu nabori oblaka i raskriju prozirno svijetlo plavetnilo. U mnogim razdobljima

posebno vedra raspoloženja i duševna mira u sebi je nosio vrijeme dana što su nadolazili,

znajući ga točno i nepogrešivo unaprijed, kao da mu je u krvi ispisana cijela partitura po kojoj

se vani izvodi glazba. Bijahu to njegovi lijepi i najbolji dani, njegove nagrade, njegova

blaženstva.

Ali, kad bi se ta prisna veza s vanjskim prekinula, kad bi vrijeme i svijet postali čudni,

nerazumljivi i nepredvidivi, tada bi se poremetio i njegov unutrašnji sklad i mir i prekinulo bi

se strujanje, osjetio bi tada da nije pravi tvorac kiše i ćutio bi svoju dužnost i odgovornost za

podneblje i žetvu kao teret i nepravdu. U takvim je časovima bio kućevan, pokoran Adi i

uslužan, revno bi se laćao poslova u njezinu kućanstvu, pravio bi djeci igračke i oruđe, kuhao

bi lijekove, osjećao potrebu za ljubavlju i želju da se što je manje moguće razlikuje od drugih

muškaraca, da se potpuno prilagodi običajima i navadama i čak da sluša njemu inače dosadno

pripovijedanje svoje žene sa susjedama o životu, zdravlju i ponašanju drugih. U dobrim su

ga razdobljima malo viđali kod kuće, lunjao bi okolo i bio vani, išao u lov i ribolov, tražio

korijenje, ležao na travi ili bi se skutrio na drvetu, njuškao bi, osluškivao, oponašao glasove

životinja, palio vatru i uspoređivao oblike dimnih oblaka s oblacima na nebu, napajao bi kosu

i kožu maglom, kišom, zrakom, suncem ili mjesečinom i usput bi - kao što je cijeloga života

radio njegov učitelj i prethodnik Turu - prikupljao predmete u kojima kao da bit i pojavni

oblik nisu potjecali iz istih oblasti, u kojima kao da su mudrost ili hir prirode odavali djeliće

svojih pravila igre i djeliće tajne stvaranja, predmete koji su u sebi simbolički sjedinjavali

duboke oprečnosti, kao primjerice: čvorove grana s licem čovjeka ili životinje, vodom isprane

i izglađene oblutke s oblicima ucrtanim kao u drvu, okamine životinja iz prasvijeta, izobličene

ili dvostruko izrasle koštice voća, kamenje u obliku bubrega ili srca. Čitao bi crteže s lista

nekog drveta, mrežaste risotine na glavici gljive, i nazirao bi pri tom nešto tajanstveno,

duhovno, buduće, moguće: magiju znakova, znakovitost brojke i pismena, svodivost

beskonačnoga i tisućstrukoga na jednostavno, u neki sustav, u pojam. Jer - u njemu su još

postojale sve te mogućnosti obuhvaćanja svijeta duhom, bezimene doduše i neimenovane, ali

ne i nemoguće, ne nenaslutive, u klici i pupoljku još, ali su njemu bile svojstvene, njemu

urođene i organski su u njemu rasle. I kad bismo mogli zaći dalje od toga tvorca kiše i

njegova vremena, koje nas se doima kao rano i primitivno, za još nekoliko tisućljeća

otići unatrag, osim čovjeka naišli bismo svugdje već i na duh, na duh koji nema početka i u

kojemu je odvajkada bilo sadržano sve ono što je on ikad poslije proizveo, vjerujemo tako.

Zazivaču vremena nije bilo suđeno da neku od svojih slutnji ovjekovječi i privede

dokazivosti, što njemu samome gotovo da i nije bilo potrebno. Nije postao jedan od mnogih

izumitelja pisma, geometrije ni medicine ili astronomije. Ostao je nepoznata karika u lancu,

ali prijeko potrebna kao i svaka druga: prenosio je dalje ono što je primio i tomu dodavao

novo stečeno i izvojšteno. Imao je naime i on učenike. U tijeku godina dva je naučnika

obrazovao kao tvorce kiše, od kojih mu je jedan postao nasljednikom.

Dugo se bavio svojim zanimanjem i provodio svoje, a da ga nitko nije motrio ili

prisluškivao, pa kad ga je prvi put - bilo je to ubrzo nakon jedne velike suše i gladi - neki

mladić počeo posjećivati, promatrati, vrebati na nj, diviti mu se i slijediti ga, jedan koji je

imao nagon za pravljenje kiše i poriv da postane majstor, tada je s neobično sjetnim ganućem

u srcu oćutio povratak i obrat onoga velikog doživljaja iz svoga djetinjstva i pri tom prvi put

spoznao onaj strogi i ujedno tjeskoban osjećaj životnog podneva koji u isti mah podstiče na

buđenje: osjećaj da je mladost prošla, da je podne prekoračeno, da je cvijet postao plod. I - što

nikad ne bi bio pomislio - odnosio se spram dječaka posve jednako kao što se nekoć stari Turu

odnosio spram njega, a to se oporo, odbojno, neodlučno držanje i oklijevanje nadavalo samo

od sebe, potpuno instinktivno, nije to bilo oponašanje preminulog učitelja niti je proizišlo iz

razmatranja moralne ili odgojne naravi, na primjer da bi mladog čovjeka najprije trebalo

provjeriti u pogledu ozbiljnosti njegova nauma, da nikome ne valja omogućiti odveć lak

pristup posvećenju u tajne, štoviše, da se mora prilično otežati, i tomu slično. Ne, Knecht se sa

svojim naučnicima ponašao naprosto onako kao što se svaki već pomalo ostarjeli samotnik i

učeni osobenjak ponaša prema svojim poklonicima i učenicima: zbunjeno, plaho, odbojno,

spreman na bijeg, pun strepnje za svoju lijepu samoću i slobodu, za svoje vrludanje po

divljini, svoje samotno slobodno bavljenje lovom i skupljanjem, snatrenjem i osluškivanjem, s

ljubomornom ljubavlju za sve svoje navike i strasti, svoje tajne i svoju zadubljenost.

Nikako nije odmah prigrlio bojažljiva mladića koji mu se približavao sa štovanjem i

znatiželjom, nimalo mu nije pomogao da prebrodi tu bojažljivost niti ga je hrabrio, nipošto

nije shvaćao kao radost i nagradu, kao priznanje i lijep uspjeh to što mu svijet onih drugih

napokon šalje apostola i glasnika svoje ljubavi, što se netko trudi za njegovu naklonost, što

mu je netko privržen i srodan i poput njega se osjeća pozvan da služi tajnama. Ne, on je to

isprva osjećao samo kao neugodno ometanje, kao zadiranje u njegova prava i običaje,

potkradanje njegove nezavisnosti za koju je tek sada uvidio koliko mu je draga; opirao se

tomu i postao vrlo dosjetljiv u nadmudrivanju i skrivanju, u potiranju svojih tragova, u

izmicanju i iščezavanju. Ali i tu je doživio, jednako kao nekoć Turu, da je dugotrajno nijemo

nastojanje mladića smekšalo njegovo srce, i malo-pomalo njegovo se protivljenje zamorilo i

rastopilo, te je, kako je mladić sve više osvajao svoje tlo, naučio da mu se polako napredujući

obraća i da se prema njemu otvara, da priznaje njegove želje, da prihvaća njegova nastojanja i

da u novoj, često zamornoj dužnosti poučavanja i ophođenja s učenicima vidi nešto što je

sudbinom dano i što duh zahtijeva. Sve se više morao opraštati od snova, od osjećanja i

uživanja beskonačnih mogućnosti, od tisućstruke budućnosti. Umjesto sna o bezgraničnosti

napredovanja, umjesto zbira svekolike mudrosti, tu je sada bio učenik - mala i bliska stvarnost

puna prohtjeva - netko tko je prodro u njegov mir i omeo ga, ali netko koga ne može odbiti

ni odvratiti - jedini put u istinsku budućnost, jedina i najvažnija obveza, jedina uska staza na

kojoj će se život i djelo tvorca kiše, njegovi nazori, njegovo mišljenje i sve što je naslutio,

sačuvati od smrti i dalje moći živjeti u maloj novoj klici. S uzdahom, škrgutom i smiješkom

preuzeo je tu odgovornost.

Ni u toj važnoj, možda najodgovornijoj oblasti svoga posla, u predaji naslijeđenoga i

odgoju nasljednika, zazivač vremena nije ostao pošteđen jednog veoma teškog i gorkog

iskustva i razočaranja. Prvi naučnik koji je nastojao pridobiti njegovu naklonost, i nakon

dugotrajna čekanja i odbijanja dobio ga za učitelja, zvao se Maro: priredio mu je razočaranje

koje se nikad nije dalo sasvim preboljeti. Bio je ponizan, ulagivao se i dugo je izigravao

bezuvjetno pokornoga, ali mu je nedostajalo koječega, ponajviše odvažnosti, posebno se

bojao noći i mraka, što je nastojao prikriti a što je Knecht, pošto je to ipak primijetio, smatrao

preostatkom djetinjega koje će nestati. Ali nije nestalo. Tom je učeniku posvema nedostajala i

sposobnost da se nesebično i bez namjere preda promatranju, obavljanju radnji i postupaka u

zvanju, mislima i slutnjama. Bio je pametan, bistra i brza uma, i lako je i sigurno učio ono

što se može naučiti bez predanosti. Ali sve se više očitovalo da on ima sebične namjere i

ciljeve radi kojih hoće izučiti zvanje tvorca kiše. Ponajprije je želio biti važan, igrati neku

ulogu i ostavljati dojam na druge, posjedovao je taštinu nadarenog, ali ne i pozvanoga. Težio

je za povlađivanjem, hvalisao se pred svojim vršnjacima svojim prvim saznanjima i

vještinama - i to se moglo shvatiti djetinjastim i moglo se možda popraviti. Ali on nije težio

samo za tim da mu povlađuju, težio je za moći nad drugima i za korišću; kad je to majstor

počeo primjećivati, uplašio se i pomalo se u srcu počeo povlačiti pred mladićem. Ovaj se

triput dokazano teško ogriješio, pošto je već više godina bio Knechtov učenik. Dao se

dragovoljno zavesti, bez znanja i dopuštenja svoga učitelja, da uz nagradu liječi neko dijete,

da u nekoj kolibi zaziva duhove protiv nevolje sa štakorima, pa kad ga je usprkos svim

prijetnjama i obećanjima ponovo uhvatio u sličnim pothvatima, majstor ga je otpustio iz

svoga nauka, izvijestio o tome prababu i pokušao toga nezahvalnog i neupotrebljivog mladog

čovjeka izbrisati iz svoga sjećanja.

Nadoknadila su mu to njegova dva potonja učenika, a poglavito drugi od njih, njegov sin

Turu. Toga je najmlađeg i posljednjeg od svojih naučnika i momaka veoma volio i vjerovao

da od njega može postati mnogo više nego što je on sam, očito se u njemu vratio duh njegova

djeda. Knechtovu je dušu okrijepilo zadovoljstvo da je zbir svoga znanja i vjere predao dalje

za budućnost i da postoji čovjek, dvostruko njegov sin, kojemu svakog dana može prepustiti

svoju službu ako mu postane odveć naporna. Ali onoga neuspjela prvog učenika ipak nije

mogao odagnati iz svoga života i svojih misli, taj je u selu, iako ne visoko poštovan, kod

mnogih postao vrlo omiljen i ne bez utjecaja, bio se oženio, voljeli su ga kao nekog

komedijaša i šaljivčinu, bio je čak glavni bubnjar u zboru bubnjara i ostao je potajni

neprijatelj i zavidnik tvorcu kiše koji je od njega često morao pretrpjeti manje ili veće pakosti.

Knecht nikada nije bio od onih ljudi koji njeguju prijateljstva i sjedeljke, bila mu je potrebna

samoća i sloboda, nikad se nije trudio da pobudi pažnju ili ljubav, osim jednom kao dječak

kod majstora Turua. Ali sada je ipak imao priliku da osjeti kako je to kad ima neprijatelja koji

ga mrzi; taj mu je zagorčio mnoge časove u životu.

Maro je bio jedan od onih učenika, onih vrlo nadarenih, koji su unatoč svojoj darovitosti

vazda neugodni učiteljima i teški, jer u njih talent nije neka iz temelja i iznutra izrasla i

osnovana organska snaga, nije ono nježno i oplemenjujuće obilježje dobre naravi, vrijedne

krvi i vrijedna karaktera, nego gotovo kao nešto što je odnekud doletjelo, slučajno, čak negdje

oteto ili ukradeno. Učenik lošeg karaktera, ali visoke inteligencije ili blistave

fantazije, učitelja neminovno dovede u nepriliku: on tom učeniku mora prenijeti naslijeđeno u

znanju i metodi i osposobiti ga da surađuje u duhovnome - a ipak će osjetiti da bi mu prava i

još viša dužnost bila znanost i umjetnost upravo zaštititi od toga da u njih zadre netko tko je

samo darovit; jer nije učiteljevo da služi učeniku, nego je na obojici da služe duhu. To je

razlog s kojega učitelji zaziru i upravo se groze pred stanovitim blistavim talentima; svaki će

takav učenik iskvariti cijeli smisao i službu poučavanja. Svako promicanje učenika koji je

doduše kadar zablistati, ali ne i služiti, u načelu donosi štetu službi, znači neku vrstu izdaje

duha. Iz povijesti mnogih naroda znamo za razdoblja u kojima se, pri dubokoj poremećenosti

duhovna poretka, događala upravo navala onih, koji su samo nadareni, na vodstvo zajednice,

škola i akademija u državama, na svim su položajima sjedili vrlo talentirani ljudi koji su svi

htjeli vladati, a da nisu znali služiti. Cesto je zacijelo vrlo teško pravodobno prepoznati tu

vrstu darovitih još prije nego što ovladaju temeljima nekoga duhovnog zvanja i s nužnom ih

strogošću skrenuti natrag na putove neduhovnih zanimanja. I Knecht je bio pogriješio, s

naučnikom Marom odveć je dugo bio strpljiv, štreberu i površnom stvorenju bio je povjerio

mnoge tajne i posvećene mudrosti kojih je bilo šteta. Posljedice su za nj bile teže nego što

je ikada bio mislio.

Bijaše došla jedna godina - Knechtova je brada već bila prilično posijedjela - kad se činilo

kao da su sklad između neba i zemlje demoni neobične snage i pakosti posve omeli i

poremetili. Smetnje su počele u jesen, jezovito i veličanstveno, do temelja prestrašivši i

tjeskobom ispunivši svaku dušu, s dotad nikada viđenim nebeskim prizorima, ubrzo nakon

ravnodnevice, koju je tvorac kiše uvijek promatrao s povećanom pozornošću i doživljavao

nekako svečano i pobožno, sa strahopočitanjem. Tada je došlo jedno veče, lagano, vjetrovito i

pomalo svježe, nebo stakleno bistro tek s nekoliko nemirnih oblačaka koji su lebdjeli na vrlo

velikoj visini i neobično dugo zadržavali ružičasto svjetlo već zašloga sunca: ploveći,

opušteni i pjenušavi snopovi svjetla u hladnu, blijedom svemiru. Knecht je već nekoliko dana

naslućivao nešto jače i čudnije od onoga što se moglo osjetiti svake godine u to doba kad

se dan počinje skraćivati, neko djelovanje sila u nebeskom prostoru, neki drhtaj zemlje,

biljaka i životinja, neki nemir u zraku, nešto nestalno, iščekivanje, tjeskobu, nešto zloslutno u

cijeloj prirodi; i ono dugo i treptavo tinjanje oblačaka toga večernjeg časa bilo je dio toga, s

njihovim lepršavim gibanjem koje nije bilo u skladu s vjetrom što je puhao na zemlji i s

njihovim molećivim crvenim svjetlom što se dugo i žalobno opiralo gašenju, a nakon čijega

su hlađenja i nestanka odjednom postali nevidljivi. U selu je bilo mirno, ispred prababine su

se kolibe već odavno razišli posjetioci i djeca koja su je slušala, još se naganjalo i prepiralo

nekoliko dječaka, inače je sve već bilo u svojim kolibama, svi su već davno bili objedovali.

Mnogi su već spavali, jedva da je osim tvorca kiše netko promatrao večernje oblake. Knecht

je koračao gore-dolje po malom vrtu iza svoje kolibe, razmišljajući o vremenu, napet i

nespokojan, povremeno bi, da se načas odmori, sjeo na trupac što je ležao među koprivama i

služio za cijepanje drva. S gašenjem posljednje oblačne svijeće odjednom su na još svijetlu

nebu zelenkasta odsjaja postale jasno vidljive zvijezde i brzo povećale svoj broj i snagu

zračenja; ondje gdje su se maločas vidjele tek dvije ili tri, bilo ih je već deset, dvadeset.

Mnoge od njih i njihovih skupina i obitelji bile su tvorcu kiše znane, bijaše ih mnogo stotinu

puta vidio; njihovo neizmijenjeno vraćanje donosilo je neko smirenje, zvijezde su sijale

utjehu, stajale su doduše ondje gore daleke i hladne, ne zračeći toplinom, ali pouzdano,

čvrsto nanizane, objavljujući red, obećavajući trajnost. Naoko strane i daleke i oprečne životu

na zemlji, životu ljudi, neosjetljive na njegovu toplinu, njegove trzaje, patnje i ushićenja, u

svojoj otmjeno hladnoj veličanstvenosti i vječnosti do podrugljivosti nadmoćne životu, ipak

su zvijezde u nekom odnosu s nama, vode nas možda i vladaju nama, i, ako je postignuto i

sačuvano ma koje ljudsko znanje, duhovna svojina, pouzdanost i nadmoć duha nad

prolaznim, to je nalik zvijezdama, zrači poput njih u hladnome miru, dijeli utjehu s hladnim

počitanjem, motreći vječito i pomalo podrugljivo. Često se tvorcu kiše tako činilo, i premda

prema zvijezdama nije nikako imao onaj prisan, uzbudljiv, u neprekidnim mijenama i

povratcima prokušavani odnos kao prema Mjesecu, Velikom, Bliskom, Vlažnom, toj krupnoj

čarobnoj ribi u nebeskome moru, svejedno ih je duboko štovao i bio uz njih vezan mnogim

svojim uvjerenjima. Dugo u njih gledati i upijati njihov učinak, prostrijeti svoju mudrost,

svoju toplinu i svoju zebnju pred njihove hladno mirne poglede, bilo mu je često kao kupka i

ljekovit napitak.

I danas su gledale kao uvijek, samo vrlo svijetlo i kao oštro izbrušene u krutome,

razrijeđenom zraku, ali on u sebi nije našao spokoja da im se preda, iz nepoznatih ga je

prostora vukla neka sila, boljelo ga je u porama, nešto mu je upijalo oči, djelovalo tiho i

uporno, neka struja, neki opominjući drhtaj. Tu pokraj, u kolibi, toplo je tinjalo slabo

mutnocrveno svjetlo žara na ognjištu, protjecao mali topao život, glasao se nečiji zov, smijeh,

zijev, odisao miris ljudi, toplina kože, majčinstvo, dječji san, i kao da su svojom nedužnom

blizinom još više produbljivali načetu noć, a zvijezde tjerali još dalje natrag u nedokučivu

daljinu i uvis.

I tada, dok je Knecht slušao Adin glas iz kolibe kako miri jedno dijete, melodiozno tiho

pjevušeći i mumljajući, na nebesima je započela katastrofa koje se selo još godinama moralo

sjećati. U tihoj svijetloj zvjezdanoj mreži počelo se tu i tamo iskriti i bljeskati kao da se

plamenom sijevajući trzaju inače nevidljivi konci te mreže, presijecajući prostor poput letećih

stijena padale su užarene zvijezde brzo se potom gaseći, jedna tu, tamo dvije, pa opet

nekoliko, i, dok još oko nije puštalo iz vida prvu zvijezdu što je nestajala, prije nego je srce,

skamenjeno od toga prizora, opet počelo kucati, već su se ukrštavala bačena svjetla, jureći

nebom ukoso i blagim zavojitim putanjama, u rojevima od desetaka i stotina, u nebrojenim

jatima jurile su kao da ih nosi nijema divovska oluja kroz gluhu noć, kao da neka jesen svijeta

poput uvela lišća trga zvijezde s nebeskoga stabla i bez glasa ih goni, u Ništa. Poput

uvela lišća, poput uskovitlanih snježnih pahulja, bježale su one, tisuće i tisuće njih, padajući u

sablasnoj tišini, gubeći se negdje za pošumljenim brdima na jugoistoku gdje od pamtivijeka

nije pala neka zvijezda, negdje u bezdanu.

Ukočena srca, ustreptalih očiju stajao je Knecht, glave uvučene među ramena, užasnuta ali

i nezasitna pogleda gledajući preobraženo i ukleto nebo, ne vjerujući svojim očima, ali ipak

odveć svjestan strahote. Kao i svi koji vidješe taj noćni prizor, povjerovao je da vidi kako se

kolebaju, pršte i padaju i same dobro mu znane zvijezde, i očekivao je da će uskoro vidjeti

nebeski svod prazan i cm, ako ga prije zemlja ne proguta. Nakon nekoliko časaka shvatio je

što drugi nisu mogli prepoznati, da su posvuda još nazočne dobro poznate zvijezde, da to

strašno čudo prštanja ne hara među starim dragim zvijezdama, nego u međuprostoru između

zemljina tla i neba i da ta svjetla što padaju ili su bačena, nova, što tako hitro iskrsavaju i tako

brzo nestaju, plamte nekim malo drukčije obojenim žarom nego one stare, prave zvijezde. To

ga je utješilo i pomoglo mu da se pribere, ali ako to i jesu nove, prolazne, druge zvijezde kojih

je vijavica ispunila zrak, jezivo i zlokobno, ipak je to zlo i pomutnja; duboki se uzdasi

istrgnuše iz Knechtova osušena grla. Pogledao je prema tlu, osluškivao da sazna je li se taj

sablasni prizor ukazao samo njemu ili ga vide i drugi. Uskoro je iz drugih koliba

začuo stenjanje, vrištanje i uzvike straha; i drugi bijahu to vidjeli, razglasili dalje i uzbunili

one koji nisu ništa znali i one usnule, začas će strah i panika zahvatiti čitavo selo.

Duboko uzdahnuvši Knecht je sve preuzeo na se. Ta je nesreća pogađala njega ponajprije,

njega, tvorca kiše, njega koji je u stanovitom smislu odgovoran za red na nebu i u zraku. Ipak

je vazda unaprijed umio prepoznati ili naslutiti velike nesreće: poplave, tuču i veliko

nevrijeme, svaki je put pripremao i upozoravao majke i starješine, sprečavao ono najgore,

znao je između sela i očaja postaviti sebe, svoje umijeće, svoju odvažnost i svoje povjerenje

prema višim silama. Zašto ovaj put ništa nije unaprijed znao i nije izdao nikakve upute? Zašto

o mračnom, opominjućem predosjećaju, što ga je ipak imao, nikome nije rekao ni riječi?

On podigne rogozovinu pred ulazom u kolibu i tiho zovne ime svoje žene. Ona dođe s

najmlađim djetetom na rukama, on preuzme dijete i položi ga na stelju, uzme Adinu ruku,

položi prst na usta zahtijevajući šutnju, povede je iz kolibe i vidje kako se njezino strpljivo i

mimo lice odmah izobličilo od straha i užasa.

- Djeca treba da spavaju, ona to ne smiju vidjeti, čuješ li? - šaptao je žustro. - Ni jednoga

ne smiješ pustiti van, ni Turua. A i ti da ostaneš unutra.

Skanjivao se ne znajući koliko da kaže, koliko svojih misli da joj oda, a zatim uvjerljivo

doda: - Tebi i djeci neće se ništa dogoditi.

Ona mu odmah povjerava, ali joj se lice i duša od pretrpljena straha još ne mogaše

oporaviti.

- Ali što je to? - upita ona, opet piljeći u nebo mimo njega. - Je li veliko zlo?

- Zlo je - reče on blago - vjerujem doista da je vrlo zlo. Ali nije upućeno tebi i djeci.

Ostanite u kolibi, dobro zatvori rogozovinu. Moram k ljudima, govoriti s njima. Idi unutra,

Ado.

On je pogurne kroz otvor kolibe, pažljivo navuče rogozovinu, postoji još malo da udahne

nekoliko puta, sve licem prema neprekidnoj zvjezdanoj kiši, zatim pogne glavu, uzdahne još

jednom iz otežala srca i brzo krene kroz noć prema selu, do prababine kolibe.

Tu se već bijaše okupilo pola sela, galameći prigušeno, u strahom zakočenu i napola

zatomljenu bunilu od strave i očaja. Bilo je žena i muškaraca koji su se osjećaju užasa i

blizine propasti predavali s nekim bijesom i slašću, koji su kao ushićeni stajali ukočeno ili

lamatali rukama oko sebe ne znajući što rade, jednoj je pjena bila na ustima, sama je za sebe

plesala neki očajnički i istodobno razbludni ples i pri tom čupala cijele pramenove svoje

duge kose. Knechtu je postalo jasno: sve je već uzelo maha, gotovo svi su već pali u neki

zanos, opčinjeni i pomahnitali od padanja zvijezda, nastat će možda orgije ludila, bijesa i želje

za samouništenjem, krajnje je vrijeme da okupi i ohrabri onih nekoliko odvažnih i razboritih.

Prastara seoska majka bila je mirna; vjerovala je da je svemu došao kraj, ali se tomu nije

opirala i sudbini je okrenula čvrst, oštar i od stroge ukočenosti pomalo podrugljiv obraz.

Uspio ju je navesti da ga sasluša. Pokušao joj je pokazati da su i sada tu one stare zvijezde

koje su uvijek tu bile, ali to nikako nije mogla shvatiti, ili joj oči više nisu imale moć da to

raspoznaju ili su se njezina predodžba o zvijezdama i njezin odnos prema njima odveć

razlikovali od Knechtovih a da bi se oni mogli razumjeti. Vrtjela je glavom i dalje se odvažno

cerila, a kad ju je Knecht stao preklinjati da ljude u toj ošamućenosti od straha ne prepusti

njima samima i demonima, odmah se složila. Oko nje i tvorca vremena stvorila se mala grupa

uplašenih, ali ne poludjelih ljudi koji su bili spremni prepustiti se vodstvu.

Još prije nego što je stigao ovamo, Knecht se nadao da će primjerom, razumom, riječima,

objašnjenjem i uvjeravanjem uspjeti upravljati zavladalom panikom. Već taj kratak razgovor s

prababom pokazao mu je da je za to prekasno. Nadao se da će s drugima moći podijeliti

svoj doživljaj, učiniti ga darom i prenijeti ga njima, nadao se da će po njegovu nagovoru prije

svega uvidjeti da ne padaju same zvijezde, ili barem ne sve, i da ih ta svjetska oluja ne odnosi,

te da će iz bespomoćne prestravljenosti i zapanjenosti prijeći na djelatno razmatranje i tako

izdržati potresnost. Ali brzo je vidio da bi u cijelom selu tek malobrojni bili dostupni takvu

utjecaju, a samo dok bi i njih pridobio, oni ostali posve bi se prepustili bezumlju. Ne, tu se,

kao i u mnogim prilikama, razumom i razboritim riječima ništa nije dalo postići. Sva je sreća

što postoje druga sredstva. Kad nije moguće smrtni strah olakšati tako da se

prožme razumom, onda se taj smrtni strah može voditi, ustrojiti, dati mu oblik i naličje i iz

beznadna meteža pomahnitalih napraviti čvrsto jedinstvo, a iz neobuzdanih divljih

pojedinačnih glasova jedan zbor. Čim se Knecht dao na posao, sredstvo je počelo djelovati.

Stao je pred ljude, izviknuo dobro poznate molitvene riječi kojima su inače otvarali javne

priredbe žalosti ili pokore, naricaljke za preminulu prababu ili obrede žrtvovanja i čin pokore

u općoj opasnosti kao što su pošasti i poplave. Izvikivao je te riječi u taktu i takt podržavao

udarajući rukama, te se po istom taktu, izvikujući i plješćući, priginjao gotovo do

zemlje, ponovo uspravljao, pa opet čučnuo i uspravio se i već je desetak ili dvadeset drugih

izvodilo te pokrete s njim, starica seoska majka stajala je ritmički mumljajući i

blagim klanjanjem naznačivala obredne kretnje. Tko bi god još pristigao iz drugih koliba,

odmah se podređivao taktu i duhu obreda, a onih nekoliko opčinjenih ili su ubrzo iscrpljeni

klonuli i ostali nepomično ležati ili ih je svladao i ponio žagor zbora i ritam obrednoga

vjerskog klanjanja. Uspjelo je. Umjesto gomile pomahnitalih očajnika bio je tu puk pobožnih,

spremnih na žrtvu i pokoru, i svakome od njih godilo je i krijepilo dušu da smrtni strah i

svoj užas ne zatvaraju u sebe ili nasamo urlajući istjeruju iz sebe, nego da se u usklađenom

zboru mnoštva, u skladnom taktu podrede obredu preklinjanja. U takvoj su vježbi djelotvorne

mnoge tajne moći, najčvršća je utjeha u jednolikosti što podvostručuje osjećaj zajedništva, a

nepogrešiv lijek mjera i red, ritam i glazba.

Dok je silno mnoštvo zvijezda što su padale i nadalje prekrivalo cijelo noćno nebo kao

nečujni slap sjajnih kapljica svjetla što je još dobra dva sata rasipao svoje velike crvenkaste

vatrene kaplje, u selu se groza preobrazila u poniznost i predanost, u zazivanje i osjećaj

pokore, te se naspram nebesa, na kojima se bijaše poremetio sav red, strah i slabost ljudska

postaviše kao red i vjerski sklad. Još prije nego što se zvjezdani pljusak počeo zamarati i

rijediti, čudo je bilo izvršeno i zračilo ljekovitom snagom, pa kad se učinilo da se nebo polako

smiruje i da će ozdraviti, svi su nasmrt umorni pokornici imali spasonosni osjećaj da su

svojom vježbom ukrotili sile i ponovo doveli nebo u red.

Noć užasa nije zaboravljena, o njoj se govorilo još cijelu jesen i zimu, ali uskoro se to nije

radilo šaptom i istjerujući duhove, nego svakodnevnim tonom i sa zadovoljstvom s kakvim se

osvrćemo na hrabro prebrođenu nesreću, na uspješno svladanu opasnost. Naslađivali su se

pojedinostima, svatko je na svoj način bio zatečen tim nečuvenim, svatko je htio biti prvi koji

je primijetio, s nekima posebno uplašenima i prestravljenima usuđivali su se šaliti, i još dugo

je u selu vladala neka uzbuđenost: nešto su doživjeli, nešto se veliko dogodilo, nešto se

zbivalo!

U tom raspoloženju i u postupnom popuštanju i zaboravljanju velikog događaja Knecht

nije sudjelovao. Za nj je taj strašni doživljaj ostao nezaboravna opomena, žalac koji više nije

mogao otupjeti, i time što je prošao i što je ukroćen molitvom, ophodnjom i vježbom

pokajanja nipošto nije bio otpravljen i otklonjen. Što je više vremena prolazilo, on je za nj

poprimao sve veće značenje, jer ga je Knecht ispunjao smislom, neprestano je i samo

razmišljao i tumačio. Već sam događaj, neobična igra prirode, bio je njemu bezgranično velik

i težak problem s mnogo perspektiva: netko tko je to vidio može zacijelo doživotno o tomu

mudrovati. Samo bi jedan jedini u selu bio sa sličnim pretpostavkama i sličnim viđenjem kao

on promatrao tu zvjezdanu kišu, sin mu i učenik Turu, samo potvrda ili ispravci toga jednog

svjedoka imali bi za Knechta neku vrijednost. Ali toga je sina bio pustio da spava i, što je

duže mislio o tome zašto je to zapravo učinio, zašto se te nečuvene zgode odrekao jedinog

svjedoka i sudionika u promatranju kojega bi mogao ozbiljno uzeti, to mu je čvršće bilo

uvjerenje da je tu dobro i ispravno postupio i poveo se za nekom mudrom slutnjom. Htio je

svoje najbliže poštedjeti tog prizora, svog učenika i druga također, njega čak posve naročito,

jer nikome nije bio tako privržen kao njemu. Prešutio mu je i zatajio padanje zvijezda, jer

je, prvo, vjerovao u dobre duhove sna, poglavito kod mladeži, a drugo, ako ga sjećanje nije

varalo, zapravo je već u onom času, odmah nakon prvog znamenja s nebesa, manje mislio na

neku trenutnu životnu opasnost po sve, a više na predznak neke nesreće što se nagovješćuje za

budućnost, i to neke koja se tako neposredno ne tiče i ne pogađa nikoga kao njega samog,

tvorca kiše. Nešto se tu najavilo, neka opasnost i prijetnja iz one oblasti s kojom ga je vezala

služba, i one će, ma u kojem obliku, biti upućene ponajprije i izričito njemu samome. Budno

se i odlučno suprotstaviti toj opasnosti, u duši se na nju pripremiti, prihvatiti je ali ne dopustiti

da ga ponizi i liši dostojanstva, to je bilo ono upozorenje i odluka što ih je izvukao iz

toga velikog navještenja. Kob što je imala nastupiti zahtijevat će zrela i odvažnog čovjeka,

stoga ne bi bilo dobro da je upleo i svoga sina, da ga je učinio supatnikom ili čak samo

pouzdanikom, jer, koliko god je o njemu dobro mislio, bilo je ipak neizvjesno bi li joj mlad i

neiskušan čovjek bio dorastao.

Sin Turu bio je, razumije se, vrlo nezadovoljan što je propustio i prespavao taj veliki

prizor. Bilo kako ga tumačili, svakom je to bilo nešto veliko, i možda se nešto slično neće

ukazati za cijela njegovog života, izmaknuo mu je doživljaj i veliko čudo, dugo je zbog toga

bio mrgodan s ocem. Mrgođenje je ipak prevladano, jer ga je starac obeštetio češćim nježnim

pažnjama i više nego ikad uvodio ga u obavljanje svih svojih poslova, predosjećajući ono

što dolazi očito se još više trudio da u sinu odgoji po mogućnosti savršena i posvećenog

nasljednika. Ako i jest samo malokad s njim govorio o onoj zvjezdanoj kiši, sve ga je više bez

ograde upućivao u svoje tajne, svoje vještine, svoju znanost i istraživanja, dopuštao da ga

prati i na pohode i pokuse, i dok bi osluškivao prirodu, što dotad nitko s njime nije smio

dijeliti.

Došla je i prošla zima, vlažna i razmjerno blaga zima. Zvijezde više nisu padale, nije se

događalo ništa veliko i neobično, selo se bijaše umirilo, lovci su revno izlazili po plijen, na

prečkama iznad koliba za vjetrovite su studeni posvuda kloparali svežnjevi obješenih,

ukrućeno smrznutih životinjskih koža, na dugim izglađenim daskama dovlačile su se hrpe

drva iz šume. Baš za mraza umrla je u selu neka stara žena, i nisu je mogli odmah pokopati;

nekoliko je dana, dok se tlo nije malo otopilo, kraj vrata kolibe ležala smrznuta lešina.

Tek je proljeće djelomice potvrdilo zle slutnje tvorca kiše. Ispalo je to izrazito loše

proljeće, Mjesec ga je iznevjerio, proljeće bez radosti, bez mladica i bez soka, Mjesec je

neprestano zaostajao, nikad se nije poklapalo raznoliko znamenje potrebno da bi se odredio

dan sjetve, divlje cvijeće cvalo je oskudno, zatvoreni su pupoljci mrtvo visili na granama.

Knecht je bio veoma zabrinut, nije dopuštao da se primijeti, jedino Ada i, posebno, Turu

vidjeli su kako ga to izjeda. Nije samo na uobičajen način zazivao duhove, nego je prinosio i

privatne, osobne žrtve, za demone je kuhao miomirisne kaše i umake koji su imali izazvati

sladostrast, kratko je podrezao bradu i u noći mladog mjeseca spalio sebi kosu pomiješavši je

sa smolom i vlažnom korom drveta, proizvodeći tako gust dim. Koliko je bilo moguće, klonio

se javnih priredaba, prinošenja žrtve sa zajednicom, ophodnji, bubnjarskih zborova, koliko je

mogao činio je da to ukleto vrijeme toga zlog proljeća ostane njegova privatna briga. Ipak,

kad je uobičajeni rok za sjetvu bio već dobrano prekoračen, morao je prababi podnijeti

izvještaj; i gle, i tu je naišao na nevolju i otpor. Stara ga prababa, inače mu prijateljski i

gotovo majčinski naklonjena, nije primila, osjećala se loše, ležala je u postelji i sve dužnosti i

brige prepustila sestri, a ta je sestra spram tvorca kiše bila prilično hladna, nije bila stroge i

otvorene naravi kao starija sestra, bila je sklona razonodi i zabavljanju i ta joj je sklonost

približila bubnjara i opsjenara Maroa koji joj je umio prirediti ugodne trenutke i laskati, a

Maro je bio Knechtov neprijatelj. Odmah u prvom razgovoru Knecht je osjetio hladnoću i

odbojnost, premda mu nijednom riječju nije protuslovila. Njegovo izlaganje, naime,

i prijedlozi da se još pričeka sa sjetvom kao i s mogućim žrtvama i molitvenim ophodnjama

bili su doduše pozdravljeni i prihvaćeni, ali je starica ipak bila hladna i primila ga kao

potčinjenog, a njegovoj želji da posjeti bolesnu prababu ili da joj pripremi lijek nije

udovoljila. Ožalošćen i kao da je osiromašio, s gorkim okusom u ustima, vratio se s tog

razgovora i pola se mjeseca na svoj način trsio da stvori takve vremenske prilike koje bi

dopustile sjetvu. Ali vrijeme, često inače usklađeno sa strujanjima u njegovoj nutrini, uporno

se pakosno i neprijateljski vladalo, ni čarolija ni žrtva nisu imale odjeka. Tvorac kiše nije

mogao biti pošteđen, još je jednom morao prababinoj sestri, ovaj put je to već bilo nalik molbi

za strpljivost, za odgodu; i odmah je primijetio da je ona jamačno o njemu i njegovoj brizi

govorila s Marom, lakrdijašem, jer je u razgovoru o potrebi da se odredi dan sjetve ili da se

objave javne molitvene ceremonije starica pretjerala igrajući sveznajuću i služila se nekim

izrazima što ih je mogla saznati samo od Maroa, negdašnjeg naučnika tvorca kiše. Knecht je

ishodio još tri dana čekanja, a zatim je iznova i povoljnije izložio cijeli sklop okolnosti i za

sjetvu odredio prvi dan treće Mjesečeve četvrti. Stara se složila i izgovorila prigodnu obrednu

izreku; odluka je objavljena u selu i sve se počelo pripremati za svečanost sjetve. I tada, kad

se načas činilo da je opet sve sređeno, demoni ponovo pokazaše svoju zlobu. Baš na dan uoči

nestrpljivo iščekivane i dugo pripremane svečanosti sijanja umre stara prababa. Valjalo

je odgoditi svetkovinu i umjesto nje zakazati i pripremiti sahranu. Bio je to obred prvog reda;

iza nove seoske majke, njezinih sestara i kćeri, bilo je mjesto tvorcu kiše koji je koračao u

svečanoj odori za velike ophodnje, pod visokom šiljastom kapom od lisičjeg krzna, a uz bok

mu sin Turu, udarajući u dvoglasnu drvenu čegrtaljku. Pokojnici su odane mnoge počasti, a

tako i njezinoj sestri, novoj seoskoj majci. Maro se s bubnjarima što ih je predvodio

žustro gurao naprijed, i nailazio je na pažnju i odobravanje. Selo je plakalo i svetkovalo,

uživalo naričući i slaveći, uz glazbu bubnjeva i svečano prinošenje žrtve, svima je dan bio

lijep, ali sjetva je opet bila odgođena. Knecht je bio dostojanstven i sabran, ali duboko

zabrinut; činilo mu se da s prababom pokapa i sva dobra vremena svoga života.

Ubrzo potom, na želju nove prababe i također posebno veličanstveno, obavljena je sjetva.

Povorka je svečano obilazila polja, starica je po zajedničkoj zemlji svečano prosula prvu šaku

sjemenja, dvije su joj sestre sa svake strane nosile po vrećicu zrnja iz kojih je grabila. Kad

je ophodnja napokon završena, Knecht je malo odahnuo.

Ali žito tako svečano posijano nije imalo donijeti radost ni žetvu, bila je to godina bez

milosti. Započevši s vraćanjem na hladnoću i mraz, vrijeme je toga proljeća i ljeta izvodilo

sve pakosti i podmuklosti koje se uopće mogu zamisliti, a u ljetu, kad su polja napokon bila

pokrivena rijetkim, napola izraslim, mršavim raslinjem, došlo je ono posljednje i najgore,

doista nečuvena suša kakve nije bilo otkako ljudi pamte. Tjedan za tjednom kipjelo je sunce

u bjelkastoj sumaglici od sparine, manji su se potoci sasušili, od seoskog ribnjaka preostala je

samo prljava bara, raj za viline konjice i golemo leglo komaraca, jalova zemlja zjapila je

dubokim raspuklinama, moglo se pratiti kako zemlja obolijeva i suši se. Svako malo nabrali bi

se oblaci, ali zrak je ostajao suh, a kad bi ponekad i pala koja kap kiše, slijedili su potom dani

i dani istočnog vjetra što isušuje, često bi munja ošinula visoka stabla čije bi napol sasušene

krošnje izgorjele plamenom koji je hitro trnuo.

- Turu - reče Knecht jednoga dana svome sinu - ovo se neće dobro svršiti, svi su duhovi

protiv nas. Počelo je s padanjem zvijezda. Mislim da će me stajati života. Upamti: ako budem

morao biti žrtvovan, istoga ćeš časa preuzeti moju službu i kao prvo zatražit ćeš da mi tijelo

bude spaljeno i da se pepeo raspe po poljima. Imat ćete zimu velike gladi. Ali nesreća će tada

biti prekinuta. Moraš se pobrinuti da nitko ne dira usjev zajednice, tomu valja zaprijetiti

smrtnom kaznom. Iduća će godina biti bolja i govorit će se: dobro je da imamo novoga,

mladog zazivača vremena.

U selu je vladao očaj, Maro je huškao i tvorcu kiše često su dobacivali prijetnje i kletve.

Ada je oboljela i bila iscrpljena od povraćanja i groznice. Molitvene ophodnje, žrtve i dugi

potresni zborovi bubnjara više nisu mogli ništa popraviti. Vodio ih je Knecht, to mu je bila

dužnost, ali kad bi se ljudi opet razišli, ostao bi sam, kao čovjek kojega izbjegavaju. Znao je

što mu je činiti, znao je također da je Maro kod prababe već zahtijevao da ga žrtvuju. Za

svoju čast i za ljubav svoga sina napravio je posljednji korak: zaodjenuo je Turua velikim

ornatom, poveo ga prababi, preporučio ga za svoga nasljednika i zahvalio se na

dužnosti ponudivši se na žrtvu. Ona ga je načas radoznalo, ispitujući gledala, a zatim kimnula

i rekla da.

Žrtvovanje je obavljeno još istoga dana. Cijelo bi selo bilo prisustvovalo, ali su mnogi

ležali od srdobolje, a i Ada je bila teško bolesna. Turu je u svom ornatu s visokom kapom od

lisičjeg krzna gotovo podlegao toplotnom udaru. Pošli su svi ugledni i štovani, ukoliko nisu

bili bolesni, prababa s dvjema sestrama, seoski starješine i vođa bubnjarskog zbora, Maro.

Starog tvorca kiše nitko nije psovao, sve se odvijalo prilično šutke i tjeskobno. Zašli su

u šumu i potražili ondje veliku oblu čistinu, sam Knecht ju je bio odredio za mjesto izvršenja.

Većina muškaraca imala je svoje kamene sjekire sa sobom, da pomogne slagati lomaču. Kad

stigoše na čistinu, ostaviše tvorca kiše da stoji na sredini, te oko njega stvoriše mali krug,

podalje vani u većem krugu stajala je svjetina. Kako su svi ustrajali u neodlučnoj i zbunjenoj

šutnji, tvorac kiše sam uze riječ. - Bio sam vaš tvorac kiše - reče on - obavljao sam svoj posao

dugo koliko sam bolje mogao. Sad su dusi protiv mene, ništa mi se više ne može posrećiti.

Zato sam se predao na žrtvu. To će umiriti duhove. Moj će sin Turu biti vaš novi tvorac kiše.

Sada me pogubite, a kad budem mrtav, slijedite točno odredbe moga sina. Zbogom! A tko će

me ubiti? Predlažem bubnjara Maroa, on će za to biti najpogodniji.

Ušutio je i nitko se nije pomaknuo. Turu, tamnocrven pod teškom krznenom kapom,

izmučeno se osvrtao krugom, usta njegova oca podrugljivo se razvukoše. Napokon prababa

bijesno udari nogom, domahne Marou da priđe i povikne na nj: - Pa, naprijed! Uzmi sjekiru i

učini to! - Maro se sa sjekirom u ruci postavi pred svoga negdašnjeg učitelja mrzeći ga još

više nego inače, gorko ga je boljela crta poruge na tome šutljivom starom licu. Podigne

sjekiru i zavitla njome nad sobom, gađajući je zadrži gore da lebdi, zagleda se žrtvi u lice i

pričeka da se te oči zatvore. Ali Knecht to ne napravi, nepokolebljivo ostane otvorenih očiju

gledajući ravno u čovjeka sa sjekirom, gotovo bez izraza, a ono što se od izraza moglo

nazrijeti, titralo je između sažaljenja i poruge.

Maro bijesno odbaci sjekiru. - Ja to neću učiniti - promumlja, progura se kroz krug časnih i

izgubi se u svjetini. Neki se potiho nasmijaše. Prababa bijaše problijedjela od srdžbe, zbog

kukavičkog i beskorisnog Maroa isto toliko kao i zbog toga oholog tvorca kiše. Ona mahne

jednome od najstarijih, časnome mirnom čovjeku koji se bio oslonio o svoju sjekiru i kao da

se sramio cijelog toga neugodnog prizora. On priđe, kratko i prijazno kimne žrtvi, poznavali

su se od dječačkih dana, i žrtva tada voljko zaklopi oči, čvrsto ih Knecht zatvori i malko

pogne glavu. Starac ga udari sjekirom, on se sruši. Turu, novi tvorac kiše, ne mogaše

izgovoriti ni riječi, samo pokretima naredi nužno, ubrzo se složi hrpa drva i mrtvaca polože na

nju. Svečani obred pravljenja vatre trljanjem dvaju posvećenih drvenih štapića bio je Turuov

prvi službeni čin.

ISPOVJEDNIK

Bilo je to vrijeme kad je sveti Hilarije još bio na životu, iako već u poodmaklim godinama,

a u gradu Gazi živio je čovjek imenom Josephus Famulus, taj je do svoje tridesete godine ili

više vodio svjetovni život i proučavao poganske knjige, potom je posredstvom neke žene koju

je snubio upoznao božanski nauk i slasti kršćanskih vrlina, primio sveto krštenje, odrekao se

svojih grijeha i nekoliko godina sjedio do nogu svećenika u svome gradu, te je osobito rado, s

gorućom znatiželjom, slušao omiljene mu priče o životu pobožnih isposnika u pustinji, dok

nije jednoga dana, otprilike u svojoj trideset šestoj godini, krenuo putem kojim prije njega

bijahu prošli sveti Pavao i Antun i kojim su poslije išli mnogi pobožnici.

Mnogo godina pekao se i sušio na suncu, moleći žuljao koljena po stijenama i pijesku,

postio čekajući zalaz sunca da bi sažvakao svojih nekoliko datulja; kad bi ga đavli mučili

napašću, porugom i kušnjom, obarao ih je molitvom, pokorom, samoprijegorom, kao što sve

to nalazimo opisano u životopisima blaženih otaca. Mnoge je noći probdio gledajući u

zvijezde, a i zvijezde su mu pričinjale napast i pomutnju, čitao je slike zviježđa iz kojih nekoć

bijaše naučio čitati priče bogova i simbole ljudske naravi, znanost što su je svećenici krajnje

prezirali i koja ga je još dugo progonila utvarama i mislima iz njegova poganskog razdoblja.

Posvuda gdje je gola i neplodna pustoš bila prekinuta kakvim izvorom, kakvom pregršti

zelenila, malom ili velikom oazom, živjeli su u to vrijeme pustinjaci, neki posve sami, neki u

malim bratovštinama onako kako su prikazani na jednoj slici u Camposantu u Piši, ustrajni u

siromaštvu i ljubavi prema bližnjima, upućeni u tajne čeznutljive Ars moriendi, umjetnosti

umiranja, odumiranja svijeta i vlastitoga Ja i umiranja k Njemu, Otkupitelju, u Svijetlo i

Neugasivo. Pohodili su ih anđeli i đavli, začinjali su himne, istjerivali duhove, liječili i

blagoslivljali i kao da su preuzeli dužnost da svjetovnost, grubost i čulnu pohotljivost brojnih

minulih i brojnih budućih vjekova isprave snažnim valom oduševljenja i predanošću,

zanosnim viškom odricanja svijeta. Neki su od njih dakako posjedovali stare poganske

vještine pročišćavanja, poznavali metode i vježbe postupka oduhovljavanja, tisućljećima

veoma njegovanog u Aziji, ali se o tome nije govorilo i te se metode i yoga vježbe više nisu

poučavale, nego su bile pod zabranom kakve je kršćanstvo sve više propisivalo za sve

pogansko.

Zar toga života izgrađivao je u nekih od tih pokornika naročite vrline, milost molitve, dar

iscjeljivanja polaganjem ruku, dar proricanja, istjerivanja đavla, donošenja suda i kazne,

utjehe i blagoslova. I u Josepha je drijemao jedan dar i taj je s vremenom, kad mu je kosa

počela sijedjeti, pomalo dostigao svoj cvat. Bio je to dar slušanja. Kad bi se kod Josepha

našao neki brat iz neke od nastambi ili neki svjetovnjak uznemiren i progonjen savješću

i opisivao mu svoja djela, patnje, napasti i grijehe, pričao svoj život, svoju borbu za dobro i

kako je u borbi podlegao, ili pak o nekom gubitku i bolnom udarcu, o tuzi, Joseph je znao

slušati, otvoriti mu uho i predati se srcem, prihvatiti i u sebi pohraniti njegovu patnju i brigu i

pustiti ga da ode olakšan i smiren. Pomalo, u tijeku mnogih godina, taje uloga njime ovladala

i učinila ga oruđem, uhom kojemu se poklanjalo povjerenje. Njegovim odlikama postale su

stanovita strpljivost, stanovita trpnost koja sve upija i veliko umijeće da čuva tajne. Sve češće

dolazili su mu ljudi da se izjadaju, da se oslobode potiskivane tjeskobe, a mnogi od njih, čak i

kad su morali do njegove kolibe od trske prijeći dalek put, ipak ne bi smogli slobodu i

odvažnost da se po dolasku i pozdravljanju otvoreno ispovjede, nego su petljali i sramili se,

prikrivali svoje grijehe, uzdisali i dugo šutjeli, satima, a on se spram svakoga od njih ponašao

jednako, bez obzira na to je li govorio rado ili nevoljko, tečno ili spotičući se, bez obzira na to

je li svoje tajne bijesno od sebe odbacivao ili se njima pravio važan. Svi su za nj bili jednaki,

optuživali oni boga ili sebe, uvećavali oni ili umanjivali svoje grijehe i patnje, ispovijedali oni

neko umorstvo što su ga počinili ili samo neki blud, tužili se na nevjernu dragu ili proigrano

spasenje duše. Nije se užasavao kad bi poneki pričao o prisnom ophođenju s demonima i

doimao se kao da je s đavlom na ti, ne bi se ozlovoljio ni kad bi netko dugo i koješta pričao a

pri tom očigledno prešutio ono glavno, niti bi postao nestrpljiv kad bi netko sam sebe krivio

za uobražene i izmišljene grijehe, sve tužaljke, priznanja, optužbe i nemirne savjesti što su mu

se podastirali njegove uši kao da su upijale poput pustinjskog pijeska što upija vodu, on kao

da nije imao nikakva mišljenja o tome i činilo se da spram ispovjednika ne osjeća ni sućut ni

prezir, pa ipak, ili upravo stoga, ono što su mu ispovijedali kao da nije bilo govoreno uprazno,

već se u izricanju i slušanju preobražavalo, rasterećivalo i rješavalo. Tek bi malokad izrekao

poneku opomenu ili upozorenje, još rjeđe dao bi savjet ili pak zapovijed; činilo se da to ne

ulazi u njegovu oblast, i govornici su nekako osjećali da to nije njegova dužnost. Njegova je

dužnost bila da probudi povjerenje i da prima, da strpljivo i ljubezno sluša, da time

pripomogne oblikovanje još nepripremljene ispovijedi, te ono što je u duši zapreteno ili

okorjelo podstakne da poteče i isteče, da on to primi i zaodjene šutnjom. Samo je na kraju

svake pojedine ispovijedi ostavljao ispovjedanike, one strašne kao i one nedužne, ponizne kao

i tašte, da kraj njega kleče i mole očenaš, a prije nego što bi ih otpustio, poljubio bi ih u čelo.

Nije bio nadležan da odredi pokoru i izreče kaznu, a nije se osjećao ni ovlaštenim da dade

neko svećeničko odrješenje, nije bio njegov posao da sudi ni da prašta grijehe. Time što je

slušao i razumijevao kao da je preuzimao dio krivnje, kao da je pomagao snositi krivicu. Time

što je šutio kao da je potapao i prošlosti prepuštao ono što je čuo. Time što bi s

ispovjedanikom nakon ispovijedi molio, kao da ga je prihvaćao i priznavao za brata i sebi

ravna. Poljupcem kao da ga je blagoslivljao, više bratski nego na svećenički način, više

nježno nego svečano.

Glas mu se pronio po cijelome kraju oko Gaze, nadaleko su ga znali i povremeno

spominjali čak uz ime štovanoga, velikog ispovjednika i pustinjaka Diona Pugila, čija je slava

bila, dakako, već desetak godina starija i temeljila se na sasvim drukčijim sposobnostima, jer

otac Dion bio je upravo po tomu čuven što je još jasnije i brže znao čitati iz duša koje su mu

se povjeravale nego iz izgovorenih riječi, tako da bi nekog ispovjedanika, koji se skanjivao,

vrlo često iznenadio nabrojivši mu u lice i one grijehe koje još nije ispovjedio. Taj poznavalac

duše, o kojemu je Josef čuo stotine čudesnih priča i s kojim se nikad ne bi bio usudio

usporediti, bio je i milošću obdaren savjetnik zabludjelih duša, velik u suđenju, kažnjavanju i

uvođenju reda: zadavao je pokoru, naređivao mučenje i hodočašća, sastavljao brakove, silio

zavađene na pomirbu, i njegov je autoritet bio ravan biskupovu. Živio je u blizini Askalona, a

posjećivali su ga i molitelji iz Jeruzalema, pa i iz još udaljenijih mjesta.

Josephus Famulus proživio je, kao i većina pustinjaka i pokornika, mnogo godina u

strastvenoj i pogubnoj borbi. Iako je napustio svjetovni život, odrekao se svoje imovine i

svoga doma i ostavio grad s njegovim raznolikim primamljivim izazovima na svjetovne i

sjetilne užitke, morao je ipak sa sobom povesti sama sebe, a u njemu bijahu svi nagoni tijela i

duše koji čovjeka mogu dovesti u nevolju i kušnju. Najprije je obuzdao svoje tijelo, bio je

strog i okrutan s njime, navikao ga na vrućinu i hladnoću, na glad i žeđ, na ožiljke i žuljeve,

dok ono nije polako svenulo i sasušilo se, ali ga je još i u mršavu asketskom ovoju grdno znao

iznenaditi stari Adam i srditi najluđim željama i pohotom, snovima i opsjenama; dobro znamo

da đavao posebnu pažnju posvećuje onima koji su odbjegli od svijeta i čine pokoru. Kad bi ga

potom s vremena na vrijeme posjećivali oni koji su tražili utjehu i koji su osjećali potrebu da

se ispovjede, sa zahvalnošću je u tome vidio neki znak milosti i osjećao neko olakšanje za

svoj isposnički život: dobio je neki smisao i sadržaj koji su ukazivali na nešto iznad njega,

dodijeljena mu je neka dužnost, mogao je služiti drugima ili služiti Bogu kao sredstvo da k

njemu privuče duše. Bio je to divan i uistinu zanosan osjećaj. Ali u tijeku vremena pokazalo

se da i duševna dobra još pripadaju ovozemaljskome i mogu se prometnuti u napast i zamku.

Naime, kad bi tako neki putnik stigao pješice ili jašući, zaustavio se pred njegovom spiljom u

stijeni i zamolio ga za gutljaj vode i potom da sasluša njegovu ispovijed, često bi se u Josefa

zavukao neki osjećaj zadovoljenja i zadovoljstva, zadovoljstva samim sobom, neke taštine

i samoljublja, nad kojim bi se, čim bi ga spoznao, duboko uznemirio. Nerijetko je na

koljenima molio Boga za oproštenje i molio da više nijedan pokajnik ne dođe k

njemu, nedostojnome, da ne dođe ni iz koliba braće isposnika iz susjedstva, ni iz sela i

gradova svijeta. Ali, kad bi ispovjedanici neko vrijeme doista izostali, ni tada se nije

mnogo bolje osjećao, pa kad bi zatim opet došli brojni, uhvatio bi se pri tom kako se ponovo

ogriješio: događalo mu se tako da pri slušanju ovih ili onih priznanja osjeti pobudu hladnoće i

nemilosrdnosti, čak i prezira prema pokajniku. S težinom u srcu upuštao se i u te sukobe, i

bilo je dana kad se nakon svake saslušane ispovijedi podvrgavao samotnim vježbama

ponižavanja i pokore. Postavio je sebi osim toga pravilo da sa svim ispovjedanicima postupa

ne samo kao s braćom, nego i sa stanovitim naročitim počitanjem, to više što bi mu se manje

svidjela osoba takva pokajnika: primao ih je kao božje glasnike, izaslane da ga iskušaju. Tako

je s godinama, prilično kasno, kao već ostario čovjek, stekao stanovitu ravnomjernost

življenja, pa se onima što su živjeli u njegovoj blizini činio besprijekornim čovjekom koji je

našao mir u Gospodinu.

Ali, i mir je nešto živo, i on poput svega što živi mora rasti i opadati, mora se prilagođivati,

izdržati kušnju i pretrpjeti preobrazbu; tako je bilo i s mirom Josephusa Famulusa, bio je

nepostojan, čas je bio očigledan, čas ne, sad je bio blizu poput svijeće što je držimo u ruci,

sada dalek poput zvijezde na zimskome nebu. U neko doba počela mu je jedna posebna vrsta

grijeha i napasti sve češće zagorčavati život. Nije to bio neki žestok, strastven poriv, pobuna

ili ushit nagona, više se činilo da je upravo suprotno od toga. Bio je to osjećaj što se u prvim

stadijima dao posve lako podnositi, gotovo jedva zamjetan, neko stanje bez pravog bola i

prijegora, neko mlitavo, mlako i dosadno duševno stanje što se zapravo može obilježiti samo

kao negativno, kao neko nestajanje, opadanje i napokon potpuni nedostatak radosti. Kao što

ima dana kad ne šija sunce niti lije kiša, nego se nebo tiho uvlači u se i odmiče, sivo ali ne i

crno, sparno ali ne do olujnog naboja, takvi su pomalo bivali dani Josefa koji je stario; sve se

manje razlikovalo jutro od večeri, svečan dan od običnoga, časovi poletnosti od časova

klonuća, sve je protjecalo tromo u kljastoj umornosti i nevoljkosti. Bit će to starost, mislio je s

tugom. Tužan je bio jer je od starenja i postupnog gašenja nagona i strasti očekivao da će mu

se život razvedriti i olakšati, jedan korak dalje do harmonije i zrela duševnog mira za kojima

je čeznuo, i jer ga je starost čini se razočarala i prevarila ne donoseći ništa doli umornu, sivu,

sumornu pustoš, taj osjećaj neizlječive presićenosti. Osjećao se presit svega: pukog

postojanja, disanja, noćnog sna, života u toj spilji na rubu male oaze, vječitih zalazaka i

svanuća, prolazaka putnika i hodočasnika, jahača na devama i jahača na magarcima i

poglavito onih ljudi kojih je dolazak i posjet bio namijenjen njemu, tih ludih, zaplašenih ljudi,

u isti mah ispunjenih djetinjim vjerovanjem, koji su imali potrebu da mu ispričaju svoj život,

svoje grijehe i strahove, svoje kušnje i samooptužbe. Činilo mu se pokatkad: kao što se u oazi

voda iz malog izvora nakupi u kamenu koritu, proteče kroz travu i napravi potočić, pa isteče u

pjeskovitu pustoš i ondje nakon kratka tijeka presahne i odumre, tako dolaze sve te ispovijedi,

svi ti popisi grijeha, ti životopisi, te grižnje savjesti, i velike i male, i ozbiljne i isprazne, tako

pritječu do njegovih ušiju deseci, stotine, vazda nove. Ali uši nisu mrtve ko pustinjski pijesak,

uši su žive i ne mogu vječno piti i gutati i upijati, ćute se umorne, zlorabljene, prepunjene,

snatre o tome da se jednom zaustavi tečenje i žuborenje riječi, priznanja, briga, optužbi i

samooptužbi, da na mjestu toga beskrajnog tečenja jednom nastupi tišina, smrt i mir. Da, želio

je kraj, bio je umoran, bilo mu je dosta i previše, besmislen i bezvrijedan bijaše mu postao

život i došlo je dotle da ga je stala spopadati napast da dokrajči svoj život, da se kazni i utrne

kao što bijaše uradio izdajica Juda kad se objesio. Kao što mu je u prijašnjim stadijima

njegova pokorničkog života đavao znao u dušu prokrijumčariti želje, predodžbe i snove o

čulnim i svjetovnim radostima, tako ga je sada napastovao s predodžbama samouništenja,

toliko da je svaku granu stabla morao provjeravati ne bi li bila pogodna da se na nju objesi,

svaku strmu hrid u okolici je li dovoljno strma i visoka da se s nje surva u smrt. Odrvao se

napasti, borio se, nije popustio, ali je dan i noć živio u groznici mržnje prema samom sebi i

želje za smrću, život mu je postao nepodnošljiv i mrzak.

Dotle je, eto, bilo došlo s Josefom. Kad je jednoga dana stajao na jednoj od tih visokih

hridina, ugledao je u daljini između neba i zemlje kako se pomaljaju dvije-tri sićušne

spodobe, očito putnici, možda hodočasnici koji ga hoće posjetiti da mu se ispovjede - i

odjednom ga obuze neodoljiva želja da smjesta i što je moguće brže nestane, da napusti to

mjesto, da napusti život. Želja ga je spopala tako snažno i tako nagonski da je nadišla i

pomela sve druge misli, svaki prigovor i svaku sumnju, kojih naravno nije nedostajalo; ta

kako bijedan pobožni pokornik uzmogao povesti se za nekim nagonom bez trzaja savjesti?

Već je otrčao, već se vratio u svoju spilju, prebivalište tolikih godina borbe, poprište tako

brojnih uspona i padova. U nesmotrenoj brzini opskrbio se s nekoliko šaka datulja i tikvicom

vode, strpao ih u staru putnu vreću, objesio je preko ramena, dohvatio štap i ostavio zeleni mir

svoje male domovine, kao bjegunac i nespokojnik, bježeći pred Bogom i ljudima i bježeći

ponajviše od onoga što je nekoć smatrao svojim najvećim blagom, svojom dužnošću i svojom

misijom. Najprije je jurio kao da je progonjen, kao da su one spodobe što ih bijaše ugledao s

hridi odista njegovi progonitelji i neprijatelji. Ali u tijeku prvog sata popustila je tjeskobna

hitnja, pješačenje ga je blagotvorno zamorilo i za vrijeme prvog odmora, za kojega sebi ipak

nije priuštio ni zalogaja - bijaše mu postao svet običaj da prije zalaska sunca ne jede - već se

njegov razum, izvježban u samotnu razmišljanju, počeo opet bodriti i provjeravati ispravnost

toga nagonskog postupka. I ma kako se činilo nerazumno, razum nije osudio taj postupak,

nego je na nj gledao čak dobrohotno, jer je prvi put nakon mnogo vremena ustanovio da radi

nešto bezazleno i nedužno. To u što se dao bio je bijeg, i to nenadan i nepromišljen bijeg, ali

ne sramotan. Napustio je službu kojoj više nije dorastao, svojim je odlaskom sebi i onome

koji ga je mogao promatrati priznao svoj neuspjeh, odustao je od danomice ponavljane,

beskorisne borbe i priznao da je poražen i podlegao. To nije bilo veličanstveno, ustanovio je

njegov razum, ni herojski ni svetački, ali iskreno i čini se da je bilo neminovno; čudio se sad

što se u taj bijeg upustio tek tako kasno, što je tako dugo, tako veoma dugo izdržao. Borbu i

prkos, u kojima se tako održavao na izgubljenu položaju, smatrao je sad zabludom, štoviše,

nekom bitkom i grčem svoje sebičnosti, svoga starog Adama, i vjerovao je da sada shvaća

zašto je taj prkos imao tako zle, upravo đavolske posljedice, takvu izmučenost i duševnu

smalaksalost, čak demonsku opsjednutost željom za smrću i samouništenjem. Kršćanin ne

treba da je neprijatelj smrti, dakako, isposnik i svetac treba da svoj život svakako smatra

žrtvom; ali pomisao na hotimičnu smrt posvema je đavolske naravi i može se roditi samo u

onoj duši kojom više ne vladaju i ne čuvaju je božji anđeli nego nečiste sile. Neko je vrijeme

sjedio posve izgubljen i satrt i naposljetku duboko potišten i potresen, dok je na razmaku što

ga je dobio s tih nekoliko milja pješačenja jasno razaznavao i spoznavao upravo završeno

razdoblje svoga života kao očajno i progonjeno življenje čovjeka koji stari, koji je promašio

svoj cilj i neprestano bio mučen strahovitom napašću da se objesi o granu nekog drveta poput

Spasiteljeva izdajice. Koliko se strašno grozio hotimične smrti, u toj ga je grozi dakako još

progonio i neki preostatak stare, pretkršćanske, poganske svijesti, svijesti o drevnom

običaju prinošenja ljudske žrtve, za koju se birao kralj, svetac ili plemenski izabranik i koju je

često i sam bio određen prinijeti vlastitom rukom. Ne samo da mu se ponovo javljala misao na

taj strogo zabranjeni običaj iz poganskih vremena i ispunjala ga jezom, nego još više pomisao

da i smrt koju je pretrpio Spasitelj na križu nakraju nije drugo doli dobrovoljno žrtvovanje

čovjeka. I uistinu: ako dobro razmisli, neke slutnje o toj spoznaji bilo je već i u želji za

samoubojstvom, neki prkosno zao, divlji poriv da se sam žrtvuje i time zapravo na nedopušten

način oponaša Spasitelja - ili da na nedopušten način ukaže na to kako čin spasenja Onome

baš nije posve uspio. Duboko se potresao pri toj pomisli, ali je i oćutio da je toj opasnosti sad

izmaknuo.

Dugo je razmatrao tog pokornika Josefa kojim je poslao i koji se sada, umjesto da slijedi

Judu ili samog Razapetog, dao u bijeg i time ponovo u ruke božje. Stid i zabrinutost rasli su u

njemu što je jasnije prepoznavao pakao iz kojega je pobjegao, i na kraju mu se jad skupio u

grlu kao zalogaj koji guši, počeo navirati nepodnošljivom silinom i napokon pronašao izlaz i

iskupljenje u izljevu suza koji mu je neobično godio. O, kako dugo već nije mogao plakati!

Suze su tekle, oči više ništa nisu vidjele, ali je smrtonosno sapinjanje prestalo, i, kad se

pribrao, oćutio slan okus na usnama i shvatio da plače, bilo mu je načas kao da je opet postao

dijete i kao da uopće ne zna za zlo. Nasmiješio se, sramio se malo svoga plača, ustao

naposljetku i nastavio svoj put. Bio je nesiguran, nije znao kamo bi njegov bijeg trebalo da

vodi i što bi s njim valjalo da se dogodi, sam se sebi činio kao neko dijete, ali u njemu više

nije bilo sukoba i htijenja, osjećao se lakšim i kao da ga netko vodi, kao da ga zove i mami

neki dalek i dobar glas, kao da mu putovanje nije bijeg nego povratak kući. Bio je umoran, a

također i njegov razum, koji je šutio ili se odmarao, ili se smatrao nepotrebnim.

Na pojilištu, gdje je Josef prenoćio, odmaralo se nekoliko deva; kako su maloj putnoj

družini pripadale i dvije žene, zadovoljio se pozdravnom kretnjom, izbjegavajući razgovor.

Ali zato, kad je u sumrak pojeo nekoliko datulja, pomolio se i legao, imao je prilike slušati

tihi razgovor između dvojice muškaraca, jednog starog i jednog mladog, jer su ležali U

njegovoj blizini. Mogao je čuti tek dio njihova dijaloga, ostalo su samo još šaptali. Ali i taj

mali odlomak privukao mu je pažnju i zaokupio ga, davši mu pola noći da misli.

- Sasvim je u redu - čuo je kako kaže glas staroga - sasvim je u redu da hoćeš ići pobožnom

čovjeku i ispojediti se. Ti ljudi svašta znaju, kažem ti, umiju oni više nego tek kruh jesti, a

mnogi od njih razumije se u čarolije. Kad takav dovikne samo jednu riječcu lavu koji se

spremio na skok, ovaj ponikne, razbojnik, podvuče rep i odšulja se. Znaju oni lava ukrotiti,

kažem ja tebi; jednome od njih, koji je bio naročito svet čovjek, njegovi su krotki lavovi

iskopali grob kad je umro, nad njim su opet lijepo zgrnuli zemlju i dugo su dvojica od njih

danju i noću neprekidno čuvali stražu nad njegovim grobom. A ne znaju samo lavove učiniti

krotkima, ti ljudi. Jedan je od njih jedanput nekoga rimskog centuriona, groznu zvijer

vojničku i najvećeg bludnika u cijelom Askalonu, pridobio na molitvu i mijesio mu zlo srce

tako da je čovjek izišao malen i uplašen kao miš i tražio kakvu rupu da se skrije. Momka su

poslije jedva prepoznali, tako je tih i sitan postao. Doduše, a to daje misliti, čovjek je uskoro

potom umro.

- Taj sveti čovjek?

- O, ne, centurion. Varro se zvao. Otkako ga je pokornik prikliještio i probudio mu savjest,

prilično se brzo srozao, dvaput je dobio groznicu i za četvrt godine bio je mrtav čovjek. No,

nikakva šteta za nj. Ali svejedno, često sam mislio: isposnik mu nije samo istjerao đavla, bit

će da je nad njim izrekao i kakav urok koji ga je doveo pod zemlju.

- Tako pobožan čovjek? To ne mogu vjerovati.

- Vjerovao ti ili ne, dragi moj. Ali od toga je dana čovjek bio kao preobražen, da ne kažem

začaran, a četvrt godine poslije ...

Neko je vrijeme vladala tišina, zatim onaj mlađi opet počne: - Ima neki isposnik, mora da

živi tu negdje u blizini, navodno stanuje posve sam uz mali izvor, na putu u Gazu, Josephus se

zove, Josephus Famulus. O njemu sam mnogo čuo.

- Da, i što onda?

- Navodno je stravično pobožan i pogotovo nikad ne pogleda nijednu ženu. Ako kada kraj

njegova osamljenog mjesta prolaze deve, pa na jednoj sjedi žena, makar kako gustim velom

zakrivena, on okrene leđa i odmah nestane za stijenama. Mnogi su se išli njemu ispovijedati,

puno njih.

- Neće biti tako strašno, inače bih valjda i ja već čuo za nj. A što onda može taj, tvoj

Famulus?

- Oh, idu se eto njemu ispovijedati, a da nije dobar i da ništa ne zna, ipak ne bi ljudi k

njemu išli. Uostalom, kažu za nj da jedva progovori koju riječ, da kod njega nema

prekoravanja ni pogrda, nikakve kazne i ništa slično, navodno je blag i čak bojažljiv čovjek.

- Da, pa što onda radi ako ne kori i ne kažnjava i uopće ne zine?

- Navodno samo sluša i divno uzdiše i podiže krst.

- Ah, nemoj, krasnog li nadrisveca imate! Pa nećeš valjda biti tako lud i trčati za tom

šutljivom strinom.

- Hoću, to ću učiniti. Već ću ga pronaći, ne može više biti daleko odavle. Večeras se tu oko

pojilišta motao neki siroti brat, njega ću sutra ujutro pitati, sam izgleda kao pokornik.

Stari se raspali. - Ostavi ti tog svoga spiljskog pokornika neka samo čuči kraj svog izvora!

Čovjek koji samo sluša i uzdiše i boji se žena, i ništa ne zna niti razumije! Ne, ja ću ti reći

kamo moraš ići. Odavle je, doduše, daleko, još dalje od Askalona, ali je zato najbolji pokornik

i ispovjednik koji uopće postoji. Dion se zove, i zovu ga Dion Pugil, to znači onaj koji se bori

šakama, jer se hvata ukoštac sa svim vrazima i, kad mu netko ispovjedi svoja zlodjela, onda,

dragi moj, Pugil ne uzdiše i ne drži začepljenu gubicu, nego zapne i skida rđu sa čovjeka tako

da to nečemu nalikuje. Neke je navodno išibao, jednoga je natjerao da cijelu noć kleči na

kamenju i tek mu je onda još naredio da siromasima udijeli četrdeset groša. To je čovjek,

brate moj, vidjet ćeš i čuditi se; kad te onako pravo pogleda, već ti koljena klecaju, taj vidi

kroza te skroz. Tu nema uzdisanja, čovjek ima nešto u sebi, i kad netko više ne može spavati

ili ima ružne sne i priviđenja i tome slično, toga Pugil opet postavi na noge, kažem ja tebi. Ne

kažem ti to zato što sam čuo žene gdje brbljaju o njemu. Kažem ti jer sam bio i sam kod

njega. Da, ja osobno, bijednik kakav jesam, jednom sam posjetio isposnika Diona, šakača,

božjeg čovjeka. Onamo sam išao nevoljan i sa samim nečasnim i poganim djelima na duši, a

otišao sam svijetao i čist ko jutarnja zvijezda, ne zvao se inače David. Upamti: Dion se zove,

prezimenom Pugil. Njega ćeš potražiti čim budeš mogao, doživjet ćeš svoje čudo. Prefekti,

poglavari i biskupi išli su k njemu po savjet.

- Da - zaključi onaj drugi - ako se opet nađem u tom kraju, razmislit ću o tom. Ali danas je

danas, i ovdje je ovdje, i budući da sam danas ovdje, a tu u blizini mora da je onaj Josephus o

kojemu sam čuo toliko dobrih stvari...

- Čuo dobrih stvari! Pa što si se toliko zanio za tim Famulusom?

- Dopalo mi se što ne kudi i ne sili. To se meni sviđa, moram reći. Nisam je centurion a ni

biskup; ja sam mali čovjek i prije sam plašljiv, ne bih mogao podnijeti mnogo vatre i buke;

dragi bog zna da nemam ništa protiv ako se sa mnom blago postupa, tako je eto sa mnom.

- To bi mnogima bilo milo. Blago postupati! Ako si se ispovjedio i izdržao pokoru i

prihvatio kaznu i pročistio se, onda je, što se mene tiče, umjesno da se s tobom blago postupa,

ali nije ako si nečist i zaudaraš kao šakal dok stojiš pred svojim ispovjednikom i sucem!

- No dobro, no dobro. Nećemo tako glasno, ljudi ipak hoće spavati.

Iznenada se zadovoljno zahihoće. - Uostalom, pričali su mi o njemu i nešto smiješno.

- O kome?

- O njemu, isposniku Josephusu. Dakle, takav mu je običaj, kad mu netko ispriča svoje i

ispovjedi se, onda ga on pozdravi i blagoslovi za rastanak i poljubi ga u obraz ili u čelo.

- Tako, to čini? Zbilja ima smiješne navike.

- I onda je eto tako jako plah pred ženama, znaš. Jednom da je neka bludnica iz okolice

otišla k njemu odjevena u muškarca, a on nije ništa primijetio i saslušao je njezine laži i, kad

je bila gotova s ispovijedanjem, sagnuo se pred njom i svečano je poljubio.

Stari prasne u bučan smijeh, mlađi mu brzo napravi »Pssst, pssst!« i tako Josef više nije

mogao čuti ništa osim još neko vrijeme taj napola prigušen smijeh.

Pogleda prema nebu, oštar i tanak lebdio je mjesečev srp nad krošnjama palmi, od

hladnoće noći podiđoše ga srsi. Kao u nekom zrcalu što iskrivljuje, čudno ali i poučno,

večernji mu je razgovor dvojice vodiča deva predočio vlastitu osobu i ulogu koju je

iznevjerio. I jedna je bludnica, dakle, priredila sebi takvu zabavu s njim. No, to nije najgore,

premda dovoljno zlo. Dugo je morao razmišljati o razgovoru dvojice stranaca. A kad je vrlo

kasno uspio zaspati, uspio je samo zato što mu razmišljanje nije bilo uzaludno. Urodilo je

plodom i dovelo do odluke, i s tom svježom odlukom u srcu spavao je dubokim snom

i neometan do zore.

A njegova odluka bila je upravo ona koju mlađi od dvojice goniča deva nije mogao

donijeti. Odlučio je slijediti savjet starijega i potražiti Diona, nazvanog Pugil, za kojega je već

odavno znao i kojemu je danas čuo tako usrdan hvalospjev. Taj čuveni ispovjednik, sudac

duša i savjetnik, znat će neki savjet i za nj, neki sud, kaznu ili put; njemu će se podastrijeti

kao Božjem zastupniku i voljko će prihvatiti što mu ovaj naredi.

Već je sutradan napustio odmorište dok su ona dvojica još spavala, i tog je dana nakon

naporna puta stigao u mjesto za koje je znao da ga nastavaju pobožna braća i iz kojega se

nadao uobičajenim putem doprijeti do Askalona.

U predvečerje ga je prijazno dočekala mala zelena oaza, ugledao je stabla što strše i čuo

kako mekeće neka koza, učinilo mu se da u zelenoj sjeni nazire obrise krovova koliba i osjeća

blizinu ljudi, a kad je oklijevajući prišao bliže, kao da je nečiji pogled bio uperen u nj.

Zaustavio se i ogledao i među prvim stablima spazio neku priliku kako sjedi naslonjena o

deblo; starac što je uspravno sjedio, sijede brade i dostojanstvena, ali stroga i ukočena lica,

motrio ga je i bit će da ga je već dugo gledao. Starčev je pogled bio čvrst i oštar, ali bez

izraza, kao pogled čovjeka koji je navikao gledati ali nije radoznao niti sudjeluje, koji pušta da

ljudi i stvari prilaze njemu i on ih nastoji raspoznati, ali ih ne vuče k sebi niti poziva.

- Hvaljen budi Isus Krist - reče Josef. Starac odgovori mumljanjem.

- S dopuštenjem - reče Josef - jeste li i vi stranac kao ja ili ste stanovnik ove lijepe

naseobine?

- Stranac - reče čovjek sijede brade.

- Štovani, možda mi zato možete reći je li moguće odavde doći na put za Askalon?

- Moguće je - reče starac. I tada se, pomalo se teško krećući, polako uspravi, mršavi div.

Stajao je i gledao u praznu daljinu. Josef oćuti da taj stari div nema mnogo volje za izmjenu

riječi, ali se ipak odvaži na jedno pitanje.

- Dopustite mi još jedno jedino pitanje, poštovani - reče on uljudno i vidje kako se starčeve

oči opet vraćaju iz daljine. Gledale su ga hladno i pozorno.

- Poznajete li možda mjesto gdje bih mogao naći oca Diona, nazvanog Dion Pugil?

Stranac malo stisne obrve i pogled mu posta još hladniji.

- Poznajem ga - reče kratko.

- Vi ga poznajete? - uzvikne Josef. - Oh, onda mi ga kažite, jer onamo, k ocu Dionu, vodi

moj put.

Visoki starac pogleda ga odozgo ispitujući. Dugo ga pusti da čeka odgovor. Pođe tada

natrag do svoga debla, spusti se polako opet na tlo i sjedne, oslonivši se na deblo kao što je

prije sjedio. Malom kretnjom ruke pozove Josefa da također sjedne. Ovaj se pokorno povede

za tom kretnjom, sjedajući načas osjeti velik umor u kostima ali ga odmah i zaboravi, da bi

svu pozornost obratio starcu. Ovaj se činio zadubljen u misli, crta odbojne strogosti pojavila

mu se na dostojanstvenu licu preko kojega kao da je, međutim, bio prevučen i još jedan drugi

izraz, upravo neki drugi obraz nalik prozirnoj maski, izraz stare i usamljene patnje kojoj

ponos i dostojanstvo ne dopuštaju da se očituje.

Dugo je trajalo dok se pogled dostojanstvenoga nije opet njemu obratio. S velikom

oštrinom ispitivao ga je taj pogled i sada, i odjednom starac zapovjednim tonom postavi

pitanje:

- A tko ste vi, čovječe?

- Ja sam jedan pokornik - reče Josef - već mnogo godina provodim život povučenih.

- To se vidi. Pitam tko ste.

- Zovem se Josef, prezimenom Famulus.

Kad je Josef izgovorio svoje ime, starac, koji inače ne bijaše ni trepnuo, tako snažno skupi

obrve da su mu oči načas postale gotovo nevidljive, kao da ga je Josefovo saopćenje pogodilo,

preplašilo ili iznenadilo; ili je to možda bio i zamor očiju, popuštanje pozornosti, možda neki

mali nastup slabosti što zna spopasti tako stare ljude. Svakako, ostao je posve nepomičan,

neko vrijeme držao stisnute oči, a kad ih je opet otvorio, kao da mu je pogled bio izmijenjen

ili, ako je to bilo uopće moguće, još stariji, još samotniji, još više skamenjen i suzdržan.

Polagano razdvoji usne i zapita; - Čuo sam za vas. Jeste li vi taj kojemu se ljudi dolaze

ispovijedati?

Josef zbunjeno potvrdi, osjećajući to prepoznavanje kao nemilo razgolićavanje i po drugi

put već postiđen time što se susreće sa svojim ugledom.

Opet starac upita na svoj jezgrovit način: - I sada hoćete dakle posjetiti Diona Pugila? Što

hoćete od njega?

- Htio bih mu se ispovjediti.

- Što očekujete od toga?

- Ne znam. Imam povjerenja u nj i čini mi se čak kao da me k njemu šalje neki glas

odozgo, netko tko me vodi.

- I kad mu se budete ispovjedili, što onda?

- Onda ću činiti ono što mi zapovjedi.

- A ako vam on savjetuje ili zapovjedi nešto pogrešno?

- Neću istraživati je li pogrešno ili ne, nego ću poslušati.

Starac više ne reče ni riječi. Sunce se spustilo nisko, u krošnji stabla zakriči neka ptica.

Budući da je starac i dalje šutio, Josef ustane. Plaho se još jednom vrati na svoju molbu.

- Rekli ste da znate mjesto gdje mogu naći oca Diona. Smijem li zamoliti da mi kažete to

mjesto i da mi opišete put onamo.

Starac razvuče usne u neku vrstu blaga osmijeha. - Vjerujete li - upita on obzirno - da ćete

mu biti dobrodošli?

Čudno zatečen tim pitanjem, Josef ne odgovori. Ostane zbunjen.

Zatim reče; - Smijem li se barem nadati da ću vas opet vidjeti?

Starac načini pozdravnu kretnju i odgovori: - Ovdje ću spavati i zadržati se kratko nakon

svitanja. Sad idite, umorni ste i gladni.

Uz pozdrav pun počitanja Josef krene dalje i u sumrak stigne u malo naselje. Tu su

obitavali, slično kao u nekom samostanu, takozvani povučeni, kršćani iz raznih gradova i

mjesta koji su tu na osami stvorili boravište da bi se nesmetano posvetili jednostavnom,

čistom životu u tišini i razmišljanju. Dali su mu vode, jelo i noćište i, videći kako je umoran,

poštedjeli ga, pitanja i razgovora. Jedan je glasno molio noćnu molitvu u kojoj su ostali

sudjelovali klečeći, Amen su izgovorili svi zajedno. Zajednica tih pobožnika za nj bi u drugo

vrijeme bila doživljaj i radost, ali sada je na umu imao samo jedno, i u najraniju zoru othrlio

je natrag onamo gdje je jučer bio ostavio starca. Našao ga je kako leži na tlu i spava, uvijen u

tanku rogožinu, pa je sjeo sa strane pod drveće da pričeka dok se ovaj probudi. Ubrzo spavač

postane nemiran, probudi se, izmota se iz rogožine, teško se uspravi i protegne ukočene

kosti, potom klekne i izmoli svoju molitvu. Kad se opet uspravio, Josef mu se približi i bez

riječi nakloni.

- Jesi li već jeo? - upita stranac.

- Nisam. Imam običaj jesti samo jednom dnevno i to tek kad sunce zađe. Jeste li gladni,

štovani?

- Na putu smo - reče onaj - i obojica više nismo mladi. Bolje da pojedemo po zalogaj prije

nego što krenemo dalje.

Josef otvori svoju vreću i ponudi mu svojih datulja, a od ljubeznih ljudi kod kojih je noćio

bio je dobio i komad prosenice koju podijeli sa starcem.

- Možemo ići - reče starac kad su pojeli.

- O? Zajedno ćemo ići? - uzvikne Josef obradovan.

- Razumije se. Pa molio si me da te povedem Dionu. Idi samo.

Josef ga pogleda iznenađeno i sretno. - Kako ste dobri - uzvikne on htijući izreći cijelu

bujicu hvale. Ali stranac ga oštrom kretnjom ruke ušutka.

- Dobar je samo Bog - reče on. - Sad idemo. I govori mi ti, kao što ja tebi kažem. Čemu

forma i udvornosti između dva stara pokornika?

Veliki čovjek krene i Josef mu se priključi, dan bijaše svanuo. Vođa je očito dobro znao

smjer i put i navijestio je da će oko podne stići na sjenovito mjesto gdje će u vrijeme najveće

sunčane žege otpočinuti. Više se na putu nije govorilo.

Tek kad su nakon vrelih sati dospjeli na mjesto odmora i odmarali se u sjeni rascijepljenih

stijena, Josef se ponovo obrati vođi. Zapita ga koliko će im dana hoda trebati da stignu do

Diona Pugila.

- Ovisi samo o tebi - reče stari.

- O meni? - uzvikne Josef. - Ah, kad bi ovisilo samo o meni, stajao bih već danas pred

njim.

Starac kao da ni sad nije bio raspoložen za razgovor.

- Vidjet ćemo - reče kratko, legne na bok i zatvori oči. Josefu je bilo neugodno što ga može

promatrati dok drijema, tiho se povuče malo u stranu, legne i neočekivano zaspe i on koji je

prošle noći dugo bdio. Kad je smatrao da je došlo vrijeme za polazak, njegov ga

vođa probudi.

Kasno poslije podne stigoše do taborišta s vodom, drvećem i travom, tu su se napili i

oprali, i starac odluči da ostanu. Josefu nije bilo pravo i plaho se usprotivi.

- Rekao si danas - napomenu on - da ovisi samo o meni koliko ću brzo doći do oca Diona.

Spreman sam hoditi još mnogo sati ako doista mogu još danas ili sutra stići k njemu.

- Ah, ne - reče onaj - za danas smo dovoljno daleko stigli.

- Oprosti - reče Josef - ali zar ne možeš shvatiti moje nestrpljenje?

- Shvaćam ga. Ali ti ništa ne koristi.

- Zašto si onda rekao da ovisi o meni?

- Tako je kao što sam rekao. Čim budeš siguran da se hoćeš ispovjediti i budeš znao da si

spreman i zreo, moći ćeš iznijeti svoju ispovijed.

- Još i danas?

- Još i danas.

Josef začuđeno pogleda to mimo staro lice.

- Je li moguće? - upita on uzbuđeno. - Jesi li ti osobno otac Dion?

Starac kimne.

- Otpočini ovdje pod drvećem - reče on ljubezno - ali ne spavaj nego se saberi, i ja ću se

odmoriti i sabrati. Onda mi možeš reći što želiš reći.

Tako se Josef najednom našao na odredištu i više uopće nije mogao shvatiti da nije prije

prepoznao i razumio prečasnoga uz kojega je cijeli jedan dan hodao. On se povuče, klekne i

pomoli, i sve svoje misli usredotoči na ono što ima kazati ispovjedniku. Nakon jednoga sata

vrati se i upita je li Dion spreman.

I sad se smio ispovjediti. Sve ono sa čime je godinama živio i što se odavno činilo da sve

više gubi smisao i vrijednost, poteče sada s njegovih usana kao priča, kao tužaljka, pitanje,

samooptužba, cijela povijest njegova kršćanskog i pokajničkog života koji je imao biti

pročišćenje i posvećenje, a koji se na kraju posve zapleo, pomračio i pretvorio u zdvojnost.

Nije prešutio ni ono što je tek nedavno proživio, svoj bijeg i osjećaj oslobođenja i nade što mu

ga je donio taj bijeg, nastanak njegove odluke da otputuje k Dionu, susret s njim i kako je

prema njemu, starijemu, doduše odmah ćutio povjerenje i ljubav, ali u tijeku protekloga dana

više put ga ocijenio i kao hladna i čudna, dapače mušičava čovjeka.

Sunce je već bilo posve nisko kad je završio. Stari je Dion slušao s neumornom pozornošću

i suzdržao se svakog prekidanja i pitanja. Ni sada, kad je ispovijed bila gotova, nije bilo riječi

iz njegovih usta. Teško se uspravio, pogledao Josefa s mnogo ljubeznosti, prignuo se k

njemu, poljubio ga u čelo i napravio znak križa nad njim. Tek poslije se Josef sjetio da je to

ona ista nijema, bratska kretnja što odustaje od donošenja presude, s kakvom je i sam otpuštao

brojne ispovjedanike.

Ubrzo su zatim jeli, izmolili noćnu molitvu i legli na počinak. Josef je još neko vrijeme

mislio i premišljao, zapravo je očekivao neku osudu i propovijed za kaznu, a ipak nije bio

razočaran ni uznemiren, pogled i bratski poljubac Dionov bili su mu dovoljni, u njemu je

zavladao mir i uskoro je i on usnuo blagotvornim snom.

Ne trošeći riječi, starac ga izjutra povede sa sobom, prevališe prilično velik put toga dana i

još četiri ili pet, zatim stigoše do Dionova pustinjačka stana. Tu su sad stanovali, Josef je

Dionu pomogao u sitnim dnevnim poslovima, upoznao je i naučio dijeliti taj svakodnevni

život, nije se toliko razlikovao od onoga što ga je sam vodio duge godine. Samo sad više nije

bio sam, živio je u sjeni i pod zaštitom drugoga, i zato je to bio posve drugi život. I dolazili su

iz obližnjih naselja, iz Askalona i iz još veće udaljenosti vazda novi koji su tražili savjet i bili

željni ispovijedi. Na početku se svaki put, kad bi došli takvi posjetioci, Josef hitro povlačio i

ponovo bi se pokazao tek kad bi oni otišli. Ali sve češće ga je Dion zvao natrag, kao što se

poziva sluga, slao ga da donese vodu ili mu štogod doda, a pošto ga je neko vrijeme držao

tako, navikao je Josefa da s vremena na vrijeme kao slušalac prisustvuje nekoj ispovijedi, ako

se ispovjedanik ne bi protivio. Međutim, mnogima, gotovo većini, nije bilo mrsko da pred

Pugilom kojega su se bojali ne stoje ili sjede ili kleče sami, nego da im je tu taj miran, uslužni

pomoćnik prijazna pogleda. Tako je pomalo naučio kako ispovijeda Dion, upoznao njegov

način utješna hrabrenja, zadiranja i upravljanja, način kažnjavanja i davanja savjeta. Malokad

bi sebi dopustio neko pitanje, kao primjerice kad je jedan učenjak ili ljubitelj umjetnosti došao

na razgovor na prolazu.

Taj je, kao što je proizlazilo iz njegova pričanja, imao prijatelje među čarobnjacima i

zvjezdoznancima; odmarajući se prosjedio je sat ili dva kod dvojice starih isposnika, uljudan i

razgovorljiv gost, govorio je dugo, učeno i lijepo o zvijezdama i o putu što ga čovjek zajedno

sa svojim bogovima od početka do kraja jednog vijeka ima prijeći kroz sva polja zodijaka.

Govorio je o Adamu, prvom čovjeku, kako je on jedan te isti s Isusom, raspetim, i nazvao je

spasenje posredstvom njega Adamovim putom od stabla spoznanja do stabla života, a rajsku

je zmiju nazvao čuvaricom svetog praizvora, mračne dubine iz čijih noćnih voda potječu sve

pojave, svi ljudi i bogovi. Dion je pozorno slušao toga čovjeka kojemu je sirijski bio jako

pomiješan s grčkim, a Josef se čudio, štoviše, izazivalo ga je što on te poganske zablude ne

odbija gorljivo i gnjevno, što ih ne pobija i ne istjeruje, nego se čini kao da ga mudri monolozi

sveznajućeg hodočasnika zabavljaju i podstiču da sudjeluje, jer ne samo da je predano slušao

nego se smiješio i često kimao glavom kao da odobrava neke govornikove izjave.

Kad je taj čovjek otišao, Josef upita žučljivo i gotovo prijekorno: - Kako to da si tako

strpljivo slušao one pogrešne postavke toga bezvjernog poganina? Da, slušao si ih, čini mi se,

ne samo strpljivo, nego i suosjećajući i sa stanovitim zadovoljstvom. Zašto im se nisi

suprotstavio? Zašto nisi pokušao opovrći ga, kazniti ga i obratiti ga da vjeruje u našeg

Gospodina?

Dion zanjiše glavom na tanku, naboranom vratu i odgovori: - Nisam ga pobijao jer ne bi

ništa koristilo, štoviše, jer to uopće ne bih bio kadar. U govorništvu i povezivanju i u

poznavanju mitologije i zvijezda taj mi je čovjek bez dvojbe veoma nadmoćan, ne bih protiv

njega ništa obavio. I nadalje, sine moj, nije na meni ni na tebi da se vjeri nekog čovjeka

suprotstavljamo tvrdnjom da je ono u što on vjeruje laž i zabluda. Ja sam, priznajem, toga

čovjeka slušao sa stanovitim zadovoljstvom, to ti nije promaklo. Zabavljalo me jer je izvrsno

govorio i mnogo zna, ali ponajvećma zato što me podsjetio na moju mladost, jer sam se u

mladosti mnogo bavio istim takvim proučavanjima i znanošću. Ono iz mitologije o čemu je

stranac tako zgodno čavrljao nipošto nisu puke zablude. To su predodžbe i simboli jedne vjere

koju mi više ne trebamo, jer smo stekli vjeru u Isusa, jedinog izbavitelja. Ali za one koji još

nisu našli našu vjeru, i možda je uopće i ne mogu naći, njihova vjera što potječe iz stare

mudrosti otaca s pravom je štovanja vrijedna. Razumije se, dragi, naša je vjera drukčija,

posve drukčija. Ali zato Što našoj vjeri nije potrebna nauka o zviježđu i eonima, o

praizvorima i pramajkama i svim tim usporedbama, sva ta naučavanja nisu zato nipošto

zablude, laži i prijevare.

- Ali naša vjera - uzvikne Josef - ipak je bolja, i Isus je umro za sve ljude; prema tome, oni

koji je poznaju moraju se boriti protiv tih zastarjelih nauka i na njihovo mjesto postaviti novu,

ispravnu.

- To smo odavno učinili, ti i ja i još brojni ljudi - reče Dion opušteno. - Mi smo vjernici, jer

nas je obuzela vjera, naime moć Spasitelja i njegova otkupiteljska smrt. Ali one druge, one

mitologe i teologe zodijaka i starih nauka, njih ta moć nije obuzela, još ne, a nama nije dano

da ih prinudimo da budu obuzeti. Jesi li primijetio, Josefe, kako je lijepo i vrlo spretno taj

mitolog znao čavrljati i sastavljati svoju igru slika i kako se ugodno osjećao pri tom,

kako mirno i skladno on živi u svojoj znanosti o slikama i simbolima? No, to je jedan znak da

toga čovjeka ne tišti nikakva teška muka, da je zadovoljan, da mu je dobro. A ljudima kojima

je dobro mi nemamo što reći. Da bi nekom čovjeku spasenje i spasonosna vjera postali

potrebnima, da bi mu ponestalo veselja za znanost i harmoniju njegovih misli i da bi na se

preuzeo golemu smionost vjerovanja u čudo spasenja, mora mu najprije ići loše, vrlo

loše, mora pretrpjeti patnju i razočaranje, voda mu mora doći do grla. Ne, Josefe, ostavimo

toga učenog poganina u njegovoj sreći, pustimo ga u blagostanju njegove znanosti, njegova

mišljenja i njegova govorničkog umijeća. Možda će on sutra, možda za godinu dana, za deset

godina, doživjeti zlo koje će mu srušiti umijeće i znanost, možda će mu umoriti ljubljenu ženu

ili jedinca sina, ili će zapasti u bolest i siromaštvo; ako ga tada opet sretnemo, zauzet ćemo se

za nj i pričati mu kako smo mi pokušali svladati patnju. A ako bi nas tada zapitao: »Zašto mi

to niste rekli već jučer, prije deset godina?« - onda ćemo odgovoriti: »Tada ti još nije bilo

dovoljno loše.«

Bio se uozbiljio i neko je vrijeme šutio. Zatim, kao iz usnulih uspomena, dometne: - Sam

sam se jednom mnogo igrao mudrostima otaca i zabavljao sam se, pa i kad sam već bio na

putu pokore, teologiziranje mi je još često znalo pričiniti radost, ali i dosta jada. U svojim sam

se mislima većinom bavio stvaranjem svijeta i time da je na kraju čina stvaranja zapravo ipak

sve trebalo da bude dobro, jer se kaže: 'Bog je pogledao sve što je načinio i gle, sve

bje dobro.’ U stvarnosti je bilo dobro i savršeno samo u jednom času, u trenutku raja, i već je

idućeg trena u savršenstvo doprla krivica i prokletstvo, jer je Adam jeo sa stabla s kojega mu

je bilo zabranjeno jesti. Bilo je učitelja koji su govorili: Bog koji je izvršio djelo stvaranja i s

njim stvorio Adama i stablo spoznanja nije jedinstveni i najviši Bog, nego samo dio njega ili

neki manji bog, demiurg, i djelo stvaranja nije mu dobro nego neuspjelo, te je sad to što je

stvoreno za jedno razdoblje svijeta prokleto i prepušteno zlu, dok On sam, Jedini, Bog Duh,

ne zaključi da po svome sinu napravi kraj prokletom razdoblju svijeta. Otada je, naučavali su

tako oni a i ja sam tako mislio, počelo odumiranje demiurga i njegova djela i svijet

polako izumire i vene, dok u jednom novom razdoblju svijeta više ne bude stvorenja, ni

svijeta, putenosti ni pohote ni grijeha, nikakva tjelesnog začeća, rađanja ni umiranja, nego

će nastati savršen, duhovan i iskupljen svijet, slobodan od Adamova prokletstva, slobodan od

vječnog prokletstva i nagona pohote, začeća, rađanja, umiranja. Više smo krivice za sadašnja

zla svijeta pridavali demiurgu nego prvom čovjeku, bili smo mišljenja da je demiurgu, ako je

uistinu bio sam bog, moralo biti lako napraviti Adama bolje ili ga poštedjeti iskušenja. I tako

smo na kraju naših zaključaka imali dva boga, boga stvaraoca i boga oca, i nismo prezali od

toga da prvoga osuđujemo.

Bilo je i takvih koji su išli još korak dalje i tvrdili da stvaranje svijeta nije uopće božje

nego đavolje djelo. Vjerovali smo da svojim mudrovanjem pomažemo Spasitelju i budućem

razdoblju duha, i uređivali smo tako bogove i svjetove i planove svijeta, raspravljali i bavili se

teologijom, sve dok nisam jednog dana zapao u vrućicu i obolio nasmrt, i u bunilu sam

neprestance imao posla s demiurgom, morao voditi rat i prolijevati krv, a likovi i

strahovi postajali su sve strašniji dok u noći najjače groznice nisam povjerovao da moram

usmrtiti vlastitu majku kako bih ponovo izbrisao svoje tjelesno rođenje. Đavo me u tim

grozničavim snovima progonio sa svim svojim nemanima. Ali ozdravio sam, i, na razočaranje

svojih prijašnjih prijatelja, vratio sam se u život kao glup, šutljiv i neduhovan čovjek koji je

doduše brzo obnovio svoje tjelesne snage, ali ne i radost filozofiranja. Jer, kroz noći i dane

ozdravljanja, kad su nestale one strašne more i kad sam gotovo neprestano spavao, u svakom

sam budnom trenutku uza se osjećao Spasitelja i ćutio kako snaga iz njega prelazi u mene,

pa kad sam posve ozdravio, nekako me žalostilo što više ne mogoh osjetiti tu njegovu blizinu.

Umjesto nje osjećao sam međutim veliku čežnju za tom blizinom, i tada se pokazalo: čim bih

počeo slušati rasprave, oćutio bih kako bi ta čežnja - tada je ona bila moje najveće dobro -

dospjela u opasnost da zaluta i nestane u mislima i riječima, kao što voda isteče u pijesak.

Dosta, dragi moj, bilo je gotovo s mojom mudrošću i teologijom. Otada sam jedan od

onih jednostavnih. Ali onoga što zna filozofirati i mitologizirati, što umije igrati te igre u

kojima sam se i ja nekoć okušao, toga ne bih želio priječiti ni manje štovati. Ako sam se

ja nekoć morao zadovoljiti time da su mi demiurg i Bog Duh, stvaranje i spasenje, u svome

nepojmljivom postojanju jednog u drugome i jednog istodobno s drugim, ostali neriješene

zagonetke, onda se moram zadovoljiti i time da filozofa ne mogu načiniti vjernikom. To nije

moja dužnost.

Jednom, pošto se neki čovjek ispovjedio za umorstvo i brakolomstvo, rekao je Dion svome

pomoćniku: - Umorstvo i brakolomstvo, to zvuči prilično bezočno i silno, a i jest dosta zlo, no

da. Ali kažem ti, Josefe, ti ljudi od svijeta zapravo uopće nisu pravi griješnici. Kad god se

pokušam dokraja uživjeti u nekoga od njih, pokažu mi se posvema kao djeca. Oni nisu

poslušni, nisu dobri, nisu plemeniti, sebični su, pohotni, preuzetni, gnjevni, zacijelo, ali

zapravo su i u biti nedužni, nedužni upravo onako kako su djeca nedužna.

- A svejedno - reče Josef - često ih silno pozivaš na odgovornost i predočuješ im pakao.

- Baš zato. Oni su djeca, i kad ih peče savjest i dođu se ispovjediti, onda žele da ih se

uzima ozbiljno i da budu i ozbiljno pokarani. Barem ja tako mislim. Ti si svojedobno to

drukčije radio, ti nisi korio ni kažnjavao ni zadavao pokoru, nego si bio ljubezan i ljude si

jednostavno otpuštao uz bratski poljubac. Ne želim to prekoravati, ne, ali ja to ne bih mogao.

- Dobro - reče Josef krzmajući. - Ali reci, kad sam ti se onomad ispovjedio, zašto nisi onda

sa mnom postupio kao s ostalim tvojim ispovjedanicima, nego si me šutke poljubio ne rekavši

nijednu riječ kazne?

Dion Pugil upravi svoj prodoran pogled u nj. - Je li bilo ispravno što sam učinio? - upita

on.

- Ne kažem da nije bilo ispravno. Zasigurno je bilo pravo, inače mi ona ispovijed ne bi

toliko godila.

- No, neka bude. A zadao sam ti tada i strogu i dugu pokoru, iako bez riječi. Poveo sam te

sa sobom i postupao s tobom kao sa svojim slugom, privodio sam te i primorao natrag u

službu iz koje si se htio povući.

On se okrene, nije bio prijatelj dugih razgovora. Ali Josef ovaj put ostane uporan.

- Ti si tada unaprijed znao da ću ti biti pokoran, bio sam to obećao već prije ispovijedi i još

prije nego što sam te prepoznao. Ne, reci mi i jesi li doista samo s tog razloga sa mnom tako

postupao?

Onaj napravi nekoliko koraka gore-dolje, zaustavi se pred njim, položi mu ruku na rame i

reče: - Svjetovni su ljudi djeca, sine moj. A oni sveti - no, ti se ne dolaze nama ispovijedati.

Mi, međutim, ti i ja i nama slični, mi pokornici i tragači, mi koji smo odbjegli od svijeta, mi

nismo djeca i nismo nedužni i nas nije moguće prijekornim propovijedima dovesti u red. Mi,

mi smo oni pravi grešnici, mi koji vladamo znanjem i mislimo, mi koji smo jeli sa stabla

spoznanja, i ne bi trebalo da mi jedni s drugima postupamo kao s djecom koju dotakneš šibom

i opet pustiš da odu. Ta mi nakon ispovijedi ne bježimo natrag u dječji svijet gdje se svetkuje i

prave poslovi i gdje povremeno jedan drugoga ubija, mi grijeh ne doživljavamo kao

kratak, ružan san kojega se opet možemo osloboditi ispoviješću i žrtvom: mi smo u njemu,

nikad nismo nevini, neprekidno griješimo, živimo u grijehu i u vatri svoje savjesti, i znamo da

za našu veliku krivicu nećemo nikad moći platiti, osim ako nas, kad jednom uminemo, Bog ne

pogleda milostivo i primi nas u svoju milost. To je razlog, Josefe, s kojega tebi i sebi ne mogu

držati prodike i zadavati pokoru. U nas nije riječ o ovom ili onom skretanju s puta ili o

zlodjelu, nego vazda o samom istočnom grijehu; zato svaki od nas može drugome zajamčiti

samo suučesništvo u tom spoznanju i bratsku ljubav, a ne može ga liječiti kaznom. Zar to nisi

znao?

Josef tiho odgovori: - Tako je. Znao sam to.

- Nemoj, dakle, da vodimo nepotrebne razgovore - reče starac kratko i okrene se prema

stijeni ispred svoje kolibe, na kojoj je običavao moliti.

Prošlo je nekoliko godina, i oca Diona znala je ponekad spopasti slabost tako da mu je

Josef izjutra morao pomagati jer nije mogao sam ustati. Onda bi otišao moliti, a ni nakon

molitve nije se mogao sam uspraviti. Josef mu je morao pomoći, a potom je ovaj cijeli dan

sjedio i gledao u daljinu. To se događalo u neke dane, ostalih je dana starac sam izlazio na

kraj s ustajanjem. Nije svakog dana mogao ni ispovijedati, pa kad bi se netko ispovjedio kod

Josefa, Dion bi ga poslije pozvao k sebi i rekao mu: - Bliži mi se kraj, dijete moje, bliži se

kraj. Reci ljudima: ovaj Josef je moj nasljednik. - A kad bi se Josef htio braniti i ubaciti koju

riječ, pogledao bi ga starac onim strašnim pogledom koji bi u čovjeka prodro poput ledene

zrake.

Jednoga dana, kad je bez pomoći ustao i činio se snažniji, pozvao je Josefa k sebi i odveo

ga na jedno mjesto uz rub njihova malog vrta.

- Ovdje - rekao je - tu je mjesto na kojemu ćeš me pokopati. Grob ćemo iskopati zajedno,

valjda još imamo vremena. Donesi mi lopatu.

Tako su svakog dana u zoru kopali po mali komad. Kad je Dion bio pri snazi, sam bi iznio

nekoliko lopata zemlje, uz velik napor, ali sa stanovitom živahnošću, kao da mu rad pričinja

veselje. Ni preko dana nije ga ta živost više napuštala; otkako se kopao grob, vazda je bio

dobro raspoložen.

- Posadit ćeš palmu na mom grobu - rekao je jednom pri tom poslu. - Možda ćeš jesti i

njezine plodove. Ako ne, to će činiti neki drugi. Ja sam više put zasadio poneko stablo, ali

ipak malo, premalo. Neki kažu da čovjek ne bi smio umrijeti a da nije zasadio koje stablo i za

sobom ostavio sina. Eto, ja ostavljam jedno stablo i ostavljam za sobom tebe, ti si moj sin.

Bio je opušteniji i vedriji nego što ga je Josef znao, i to je bio sve više i više. Jedne večeri,

a bili su već večerali i pomolili se, pozvao je Josefa sa svoga ležaja i zamolio ga da još malo

sjedi uza nj.

- Pričat ću ti nešto - rekao je prijazno, kao da još nije umoran ni pospan. - Pomišljaš li još,

Josefe, kako ti je nekoć ondje u tvome pustinjačkom stanu kod Gaze bilo loše i kako si bio sit

života? I kako si se onda dao u bijeg i odlučio potražiti starog Diona i ispričati mu svoju

pripovijest? I kako si onda u naselju bratovštine sreo starca kojega si pitao za mjesto boravka

Diona Pugila? No, da. Pa, zar nije bilo kao neko čudo što je taj starac bio sam Dion? Sad ću ti

ispripovjediti kako se to zbilo; i za mene je to, naime, bilo neobično i kao neko čudo.

Znaš kako je kad jedan pokornik i ispovjednik ostari i čuo je tolike ispovijedi grešnika koji

ga smatraju bezgrešnim i svetim i ne znaju da je on veći grešnik od njih. Tada mu se sva

njegova djelatnost učini beskorisnom i ispraznom, a ono što mu se nekad činilo sveto i važno,

to jest da ga je na to mjesto postavio Bog i ukazao mu čast da sluša prljavštinu i poganost

ljudskih duša i da ih olakša, to mu se sad čini velikim, odveć teškim bremenom, dapače

prokletstvom, i na kraju se grozi svakog siromaha koji mu dođe sa svojim dječjim grijesima,

želi da ovaj nestane i da sam nestane, pa makar o užetu na grani nekog drveta. Tako je bilo s

tobom. A sad je i za me došao čas ispovijedi i ja se ispovijedam: i meni je bilo kao tebi, i ja

sam mislio da sam beskoristan i da mi se duh gasi i da više neću moći podnijeti da mi sve

iznova dolaze ljudi puni pouzdanja i donose mi svu prljavštinu i smrad ljudskog života s

kojim ne mogu izići na kraj i s kojim ni ja više nisam mogao izići na kraj.

Bio sam međutim često čuo za nekog pokornika imenom Josephus Famulus. I k njemu su,

tako sam shvatio, ljudi rado dolazili na ispovijed, i mnogi su išli radije k njemu nego k meni,

jer on da je blaži, prijazniji čovjek, i govorilo se da on od ljudi ne zahtijeva ništa i ne

prekorava ih, uzima ih kao braću, samo ih sluša i otpušta uz poljubac. To nije bio moj način,

to ti znaš, i kad sam u početku slušao o tom Josephusu, činio mi se njegov način luckast i

odveć djetinjast; ali sada, kad je tako meni sve postalo dvojbeno i kad sam se pitao vrijedi li

uopće moj postupak, imao sam sve razloge da se suzdržim od svoga suda o načinu toga Josefa

i od toga da ja nešto bolje znam. Kakve to snage može imati taj čovjek? Znao sam da je mlađi

od mene, ali ipak u poodmaklim godinama, to mi se svidjelo, u nekog mladoga ne bih tako

lako imao povjerenja. Ali osjećao sam da me taj privlači. I tako sam odlučio hodočaštiti k

Josephusu Famulusu, priznati mu svoje jade i moliti ga za savjet ili, ako ne daje savjet, možda

od njega dobiti utjehu i ohrabrenje. Već mi je odluka dobro činila i donijela mi olakšanje.

Krenuo sam tada na put i hodočastio prema mjestu gdje su kazivali da mu je pustinjački

stan. Ali, u međuvremenu je brat Josef bio doživio isto što i ja i učinio isto što i ja, obojica

smo se bili dali u bijeg da bismo kod onoga drugog potražili savjet. Kad sam ga ugledao, još

prije nego što ću naći njegovu kolibu, prepoznao sam ga već pri prvom razgovoru, izgledao je

kao onaj kojega sam očekivao. Ali bio je u bijegu, bio je u lošem stanju, jednako lošem kao ja

ili još gorem, i nije nipošto bio raspoložen da sluša ispovijedi, nego je žudio za tim da se sam

ispovjedi i svoju muku položi u nečije ruke. To mi je u onom času bilo neobično razočaranje,

bio sam vrlo tužan. Jer ako se i taj Josef:, koji me nije poznavao, zamorio svojom službom

i zdvaja nad smislom svoga života - nije li očito da smo obojica promašili, da smo uzaludno

živjeli i da smo propali?

Pričam ti ono što već znaš, dopusti da skratim. Ostao sam one noći kraj naselja sam, dok si

ti našao konak kod braće, zadubio sam se meditirajući i uživio se u tog Josefa i mislio: što će

on učiniti kad sutra dozna da je uzalud bježao i uzalud se uzdao u Pugila, kad sazna da je i

Pugil bjegunac i u napasti? Što sam se više uživljavao u njegov položaj, to mi je više bilo žao

Josefa i to mi se više činilo kao da mi je poslan od Boga, da njega i s njim sebe sama spoznam

i izliječim. Tada sam tek mogao zaspati, pola je noći bilo već proteklo. Sutradan si sa mnom

hodočastio i postao si mi sin.

Tu sam ti priču htio ispripovjediti. Čujem da plačeš. Plači samo, to ti dobro čini. A budući

da sam već postao tako neprilično razgovorljiv, učini mi ljubav i počuj još ovo i primi to u

srce: čovjek je čudan, malo je pouzdanja u nj, i tako nije nemoguće da te u neko doba ponovo

spopadnu one muke i napasti i da te pokušaju pobijediti. Neka ti onda naš Gospod pošalje isto

tako prijazna, strpljiva i utješnoga sina i štićenika kao što ga je s tobom meni dao! A što se

tiče grane drveta, o kojoj te napasnik onomad natjerao da sanjaš, i smrti jadnoga Jude

Iskariota, mogu ti reći jedno: nije samo grijeh i ludost nanijeti sebi takvu smrt, premda je

našem Spasitelju malenkost da oprosti i taj grijeh. Ali je i povrh toga silna šteta ako čovjek

umre u očaju. Očaj nam Bog ne šalje da nas on ubije, šalje nam ga da u nama probudi novi

život. Ali kad nam pošalje smrt, Josefe, kad nas odriješi od zemlje i tijela i pozove nas onamo,

onda je to velika radost. Smjeti usnuti kad smo umorni, smjeti ostaviti teret koji smo dugo

nosili, to je nešto divno, nešto predivno. Otkada smo kopali grob - ne zaboravi palmu što je

moraš ondje posaditi - otkako smo počeli kopati grob, veseliji sam i zadovoljniji nego što sam

bio godinama.

Dugo sam brbljao, sine moj, bit će da si umoran. Idi na počinak, idi u svoju kolibu. Bog s

tobom!

Drugog jutra Dion nije došao na jutarnju molitvu i nije dozivao Josefa. Kad se ovaj uplašio

i tiho ušao u Dionovu kolibu i prišao njegovu ležaju, našao je da je starac preminuo, a lice mu

ozareno blagim djetinjim smiješkom.

Pokopao ga je, posadio stablo na grob i još doživio godinu u kojoj je stablo donijelo prve

plodove.

INDIJSKI ŽIVOTOPIS

Jedan od demonskih knezova kojega je Višnu - zapravo dio Višnua koji je postao čovjek u

liku Rame - u jednom od svojih divljih demonskih bojeva ubio strijelom mjesečeva srpa, opet

se u ljudskom obliku vratio u kružni tok stvaranja, zvao se Ravana i živio kao ratnički knez

na velikom Gangesu. To je bio Dazin otac. Majka Dazina umrla je rano, a njezinoj

nasljednici, lijepoj i častohlepnoj ženi, čim je knezu rodila sina, mladi je Daza smetao;

umjesto njega, prvorođenoga, htjela je doživjeti da njezina vlastitog sina Nalu jednom posvete

za vladara, uspjela je tako Dazu otuđiti od oca i naumila ga prvom zgodom ukloniti s

puta. Njezina namjera nije, međutim, ostala skrivena jednome od Ravaninih dvorskih

brahmana, Vasudevi, žrtvoznancu, i mudri ju je čovjek umio osujetiti. Bilo mu je žao

dječaka, činilo mu se također da je mali princ od svoje majke naslijedio sklonost pobožnosti i

osjećaj za pravdu. Pazio je na Dazu da mu se što ne dogodi i samo je čekao priliku da ga

udalji od maćehe.

Radža Ravana posjedovao je tada stado krava posvećenih Brahmi koje su smatrali svetima

i od čijeg su mlijeka i maslaca često prinosili žrtve bogu. Za njih su u zemlji čuvali najbolje

pašnjake. Jednoga dana jedan od pastira tih krava posvećenih Brahmi dođe da preda tovar

maslaca i da javi kako u kraju gdje je stado dotad paslo sve sluti na sušu, tako te su se oni,

pastiri, složili da ih odvedu dalje prema planinama gdje ni za najveće suše ne ponestane

izvora i svježe ispaše. Tom pastiru, kojega je odavno poznavao, brahman se povjerio, bio je to

ljubezan i vjeran čovjek, pa kad je sutradan nestao mali Daza, Ravanin sin, i više ga ne

mogoše naći, Vasudeva i pastir bili su jedini koji su znali tajnu njegova nestanka. A dječaka

Dazu poveli su pastiri sa sobom u planine, ondje su našli stado što je sporo putovalo, i Daza

se rado i veselo priključio njemu i pastirima, rastao kao pastir, pomagao čuvati i goniti, učio

musti, igrao se s telićima i odmarao se pod drvećem, pio slatko mlijeko i nosio kravlju balegu

na bosim tabanima. Njemu se to svidjelo, upoznao je pastire i krave i njihov život, upoznao

šumu i njezino drveće i plodove, zavolio mango, šumsku smokvu i stablo varinga, iz

zelenih šumskih ribnjaka hvatao slatki korijen lotosa, za svetkovina nosio vijenac crvenih

šumskih cvjetova, naučio se čuvati divljih životinja, kloniti se tigra, znao se sprijateljiti

s lukavim mungosima i veselim ježem, izdržati kišna razdoblja u mračnoj planinskoj kolibi;

tada bi dječaci igrali dječje igre, pjevali stihove ili pleli košare i rogožine. Daza nije posve

zaboravio svoju pređašnju domovinu i svoj prvotni život, ali mu je to uskoro ostao san.

I jednoga dana, stado se bilo premjestilo u drugi kraj, otišao je Daza u šumu jer je htio

tražiti med. Neobično je volio šumu otkad ju je upoznao, a ova ovdje kao da je još bila

posebno lijepa šuma, kroz lišće i granje provijavalo je svjetlo dana, a kako su se glasovi,

dozivanje ptica, šapat krošanja, krici majmuna, prepletali i križali u ljupki splet što je blago

svjetlucao, nalik onome što ga je činilo svjetlo šumarka, tako su dopirali, spajali se i ponovo

odvajali mirisi, dah cvijeća, drveća, lišća, voda, životinja, plodova, zemlje i truleži, opori i

slatki mirisi, divlji i prisni, uzbudljivi i uspavljujući, bodri i zagušljivi. Sad bi negdje u

nevidljivoj šumskoj jaruzi zagrgoljila voda, sad bi nad bijelim štitarkama zalepršao

zelenobaršunasti leptir s crnim i žutim pjegama, ovdje-ondje zapucketala bi koja grana

duboko u modrikastoj sjeni drveća, i lišće je padalo teško po lišću ili bi se oglasila kakva

divljač u tami ili bi se koja svadljiva majmunica prepirala sa svojima. Daza je zaboravio

tražiti med i, dok je slušao pjev ptičica sjajnih boja, među visokom paprati što je stršala kao

mala gusta šuma u velikoj šumi, spazio je kako se gubi neki trag, nešto nalik puteljku, uskoj

stazici. Kad je tiho i oprezno zašao i počeo slijediti stazu, pod jednim drvetom s više trupaca

otkrio je malu kolibu, neku vrstu šiljasta šatora, sazdana i ispletena od paprati, a pred kolibom

na zemlji nepomična čovjeka kako sjedi uspravno, ruke su mu počivale među prekriženim

nogama, a ispod sijede kose i široka čela virile su mirne oči bez pogleda, oborene k zemlji,

otvorene a ipak gledajući prema unutra. Daza je shvatio da je to neki svet čovjek i yogi, nije

to bio prvi kojega je sreo, oni su bili časni ljudi i štićenici bogova, bilo je dobro nositi im

darove i iskazivati poštovanje. Ali ovaj ovdje, koji je pred svojom tako lijepom i dobro

skrivenom kolibom od paprati uspravno sjedio opuštenih ruku i meditirao, dječaku se

više svidio i činio mu se neobičniji i vredniji počitanja od onih koje je inače viđao. Toga

čovjeka, koji je sjedio kao da lebdi i kao da odsutnim pogledom ipak sve vidi i zna,

okruživalo je neko ozračje svetosti, začaran krug dostojanstva, neki val i plam sabrana žara i

yoga-snage, što ga se dječak ne bi bio usudio prekoračiti ili pozdravom ili dozivom prekinuti.

Dostojanstvo i veličina njegova lika, unutrašnja svjetlost kojom je zračilo njegovo lice,

sabranost i željezna nepobitnost u njegovim crtama isijavale su valove i zrake u središtu kojih

je on vladao kao neki Mjesec, a prikupljena snaga duha, tiho pribrana volja u njegovoj pojavi

isprela je takav čarobni krug oko njega da se jasno osjećalo: taj bi čovjek samom željom i

pomišlju, a da i ne podigne pogled, mogao nekoga ubiti i ponovo prizvati u život.

Mičući se još manje od stabla koje se, dišući lišćem i granama, ipak pokretalo, nepomično

poput kamenoga božanskog lika sjedio je yogi na svome mjestu, a od trenutka kad ga je

zapazio jednako je nepomičan stajao dječak, ostao kao prikovan, zatravljen i čarobno

privučen prizorom. Stajao je i zagledao se u meštra, vidio trag sunčeva svjetla na njegovu

ramenu, trag sunčeva svjetla na jednoj od njegovih mirnih ruku, vidio kako mrlje svjetla

polako lutaju i nastaju nove, i počeo je, stojeći i čudeći se, shvaćati da s tim čovjekom te

sunčeve zrake nemaju ništa kao ni pjev ptica i glasovi majmuna iz šume uokolo, ni smeđa

šumska pčela što bijaše sjela na lice zadubljenoga, mirisala mu kožu, miljela mu po obrazu i

opet se podigla i odletjela, ni cio mnogostruki život šume. Ništa od toga, osjećao je Daza,

ništa što oči vide i uši čuju, što je lijepo ili ružno, što je dražesno ili strahotno, ništa od toga

nije ni u kakvoj vezi sa svetim čovjekom, kiša ga ne bi ohladila ni ozlovoljila, vatra ga ne bi

spržila, sav mu je svijet oko njega bio puka površina i beznačajan. Odatle se javila - ne kao

misao nego kao tjelesni drhtaj i blaga vrtoglavica što je spopala pastirskog princa, kao osjećaj

jeze i opasnosti i u isti mah privlačnosti u čeznutljivoj požudi - slutnja da bi zapravo možda

čitav svijet mogao biti samo igra i površina, samo dašak vjetra i mreškanje valova nad

neznanim dubinama. Jer, osjećao je tako, yogi je kroz površje svijeta, kroz svijet površine,

uronio do srži bića, u tajnu svih stvari, probio je i sa sebe odgrnuo čarobnu mrežu ćutila, igre

svjetla, šumova, boja i osjeta, i prebivao čvrsto ukorijenjen u suštinskom i nepromjenljivome.

Premda nekoć odgajan od brahmana i obdaren mnogim zracima duhovne svjetlosti, dječak to

nije shvaćao razumom i o tome ne bi mogao ništa iskazati riječima, ali ćutio je to kao što se u

blagoslovljenu času oćuti blizina božanskoga, osjećao je to kao drhtaj strahopoštovanja i

divljenja spram toga čovjeka, osjećao kao ljubav prema njemu i kao čežnju za životom kakav

mu se činilo da provodi ovaj što sjedi meditirajući. Tako je Daza, kojega je starac na čudesan

način podsjetio na njegovo podrijetlo, na kneževski rod i kraljevstvo, tronut stajao na rubu

divljine paprati, pustio ptice da lete i stabla da blago šumoreći razgovaraju, ostavio šumu

šumi i udaljeno stado stadu, predao se čaroliji i promatrao zadubljena pustinjaka, opčinjen

nepojmljivim mirom i nedodirljivošću njegova lika, mirnim zračenjem njegova lica, snagom i

sabranošću njegova držanja, potpunom predanošću njegove službe.

Poslije ne bi bio znao reći jesu li prošla dva ili tri sata, ili nekoliko dana, što ih je proveo

kraj te kolibe. Kad ga je čarolija minula, kad se nečujno vraćao stazom među papratima

tražeći izlaz iz šume i napokon opet stigao do otvorenih pašnjaka i stada, činio je to ne znajući

što radi, još mu je duša bila zatravljena i prenuo se tek kad ga je zazvao jedan od pastira. Ovaj

ga je dočekao sa samim pogrdama zbog njegova dugog izbivanja, ali kad ga je Daza pogledao

široko i začuđeno kao da ne razumije govor, pastir je brzo ušutio, zapanjen neobičnim,

čudnim pogledom dječaka i njegovim svečanim držanjem. Nakon nekog vremena ipak zapita:

- Pa gdje si bio, dragi? Nisi valjda vidio kakva boga ili sreo kakva demona?

- Bio sam u šumi - reče Daza - privuklo me onamo, htio sam tražiti med. Ali onda sam

zaboravio jer sam ondje vidio jednog čovjeka, pustinjaka, sjedio je ondje i bio zadubljen u

misli ili molitvu, i kad sam ga ugledao i vidio kako mu lice zrači, morao sam se zaustaviti i

dugo ga promatrati. Htio bih večeras otići onamo i odnijeti mu darova, on je svet čovjek.

- Uradi to - reče pastir - odnesi mu mlijeka i slatkog maslaca; valja ih štovati i darivati, te

svete ljude.

- Ali kako ću ga osloviti?

- Ne moraš ga osloviti, Daza, sagni se samo pred njim i postavi darove preda nj, više nije

potrebno.

Tako je i uradio. Trebalo mu je vremena dok je pronašao ono mjesto. Pred kolibom je bilo

prazno, a da sam uđe u kolibu nije se usudio, pa je ostavio svoje darove na tlu pred ulazom u

kolibu i udaljio se.

Sve dok su pastiri s kravama boravili u blizini toga mjesta, svake je večeri onamo nosio

darove, a jednom je i za dana opet pošao, našao časnoga kako meditira i ni taj put nije odolio

privlačnosti da kao usrećen promatrač primi zraku snage i blaženstva svečeva. I pošto su

napustili taj kraj, a Daza je pomagao goniti stoku na nove pašnjake, još dugo nije mogao

zaboraviti doživljaj iz šume, i, kako već dječaci znaju, povremeno se, kad je bio sam,

prepuštao sanjama zamišljajući sebe kao pustinjaka i poznavaoca yoge. Međutim, s

vremenom su uspomena i san blijedjeli, to više što je Daza sad brzo stasao u snažna mladića i

radosno se i zdušno upuštao u igre i borbe s vršnjacima. Neki odsjaj i tiha slutnja u njegovoj

duši ipak su ostali, kao da mu prinčevstvo i kneževstvo što ih je izgubio mogu biti

jednom nadomješteni čašću i moći umijeća yoge.

Jednoga dana, kako su se nalazili u blizini grada, jedan je od pastira odonud donio vijest da

se ondje sprema velika svečanost: stari knez Ravana, kojega su ostavile negdašnje snage i koji

je klonuo, najavio je dan kad će njegov sin Nala nastupiti kao njegov nasljednik i biti

proglašen knezom. Tu svetkovinu želio je Daza posjetiti da jednom vidi grad o kojemu jedva

da je iz djetinjstva zadržao neki trag sjećanja u duši, da čuje glazbu, da gleda svečanu povorku

i natjecanje plemića i da promatra taj nepoznati svijet gradskih ljudi i velikana što ga tako

često opisuju u pričama i bajkama i za koji je znao, a i to je bila tek priča ili bajka ili još

manje, da je nekoć, u nekom prošlom vremenu, bio i njegov svijet. Pastirima je pristigla

zapovijed da za žrtve svetkovine na dvor dostave tovar maslaca, i Daza je na svoju radost bio

jedan od trojice koju je glavni pastir odredio za taj zadatak.

Da bi isporučili maslac, stigli su večer uoči svečanosti na dvor, i od njih ga je preuzeo

brahman Vasudeva, jer on je bio onaj koji predvodi obred žrtvovanja, ali mladića

nije prepoznao. Potom su tri pastira silno znatiželjno promatrala svečanosti, već su ujutro

gledali kako pod vodstvom brahmana počinje prinošenje žrtve i kako vatra zahvaća hrpe

zlatnozažarena maslaca i pretvara ih u plamen što do neba bukti, u visinu k beskonačnome

propinjale su se buktinje i masnoćom natopljen dim što godi tridesetorici bogova. Vidjeli su u

svečanoj povorci slonove s pozlaćenim baldahinima nad postoljima na kojima su sjedili

jahači, cvijećem iskićena kraljevska kola i mladoga radžu Nalu, i slušali su moćno

odzvanjanje bubnjeva. Sve je bilo veličanstveno i sjajno, a i malo smiješno, barem se tako

činilo mladom Dazi; bio je omamljen i očaran, gotovo opijen od galame, od kola i okićenih

konja, od svega tog sjaja i razmetljive raskoši, bio je ushićen plesačicama što su, vitkih i

čvrstih udova nalik lotosovim stapkama, plesale idući pred kneževskim kolima, i svejedno je,

unatoč svemu tome, u svoj opojnosti i veselju, sve to promatrao pomalo trijeznim osjetilima

pastira koji gradskog čovjeka u načelu prezire. Da je zapravo on sam prvorođeni, da tu pred

njegovim očima biva pomazan, posvećen i slavljen njegov polubrat Nala, na kojega nije

sačuvao nikakve uspomene, da je zapravo on sam, Daza, trebalo da se vozi u cvijećem

ukrašenim kolima, na to nije mislio. Samo, taj mu se mladi Nala uopće nije svidio, činio mu

se glup i zao u svojoj razmaženosti i nepodnošljivo tašt u svome nadmenom obožavanju sama

sebe, tom mladiću što je glumio princa bio bi rado napakostio i udijelio mu lekciju, ali nije

bila prilika za to i ubrzo je na to zaboravio između mnoštva stvari koje je imao vidjeti i čuti,

kojima se mogao smijati i u kojima je mogao uživati. Gradske su žene bile lijepe i

imale prpošne, privlačne poglede, kretnje i način govora, tri su pastira imala priliku čuti

podosta riječi koje su im još dugo odzvanjale u ušima. Riječi su doduše bile dobačene s

prizvukom ruganja, jer građanin na pastira gleda jednako kao i pastir na građanina i jedan

drugoga prezire; ali svejedno su se gradskim ženama veoma sviđali lijepi, snažni, mlijekom i

sirom hranjeni mladići što cijelu godinu gotovo neprestano žive pod vedrim nebom.

Kad se Daza vratio s te svetkovine, bio je postao muškarac, išao je za djevojkama i morao

izdržati mnoge žestoke borbe šakama i rvanjem s drugim mladićima. Onda su opet došli u

jedan drugi kraj, kraj s ravnim pašnjacima i močvarnim predjelima među šašom i

bambusovom trstikom. Tu je vidio djevojku, imenom Pravati, i obuzela ga je slijepa ljubav za

tu lijepu ženu. Bila je kći zakupnika, i Dazina je zaljubljenost bila tako velika da je zaboravio

i odbacio sve drugo kako bi dobio nju. Kad su pastiri nakon nekog vremena opet napuštali taj

kraj, nije slušao njihove opomene i savjete nego se oprostio od njih i od pastirskog života koji

je toliko volio, nastanio se stalno i uspio dobiti Pravati za ženu. Obrađivao je prosišta i rižina

polja svoga tasta, pomagao u mlinu i u šumi, svojoj ženi sagradio kolibu od bambusa i ilovače

i držao je zatvorenu u njoj. Mora da je to neka silna moć što mlada čovjeka može pokrenuti da

se odrekne svojih dotadašnjih prijatelja i drugova i navika, da izmijeni svoj život i među

stranim ljudima preuzme nezavidnu ulogu zeta. Tako velika bila je Pravatina ljepota, tako

velik i primamljiv bio je nagovještaj svesrdna ljubavnog zanosa što je zračio s njezina lica,

da je Daza za sve drugo oslijepio i potpuno se predao toj ženi, i odista je u njezinu zagrljaju

osjećao veliku sreću. O mnogim se bogovima i svecima pripovijeda kako su, očarani nekom

dražesnom ženom, znali da je danima, mjesecima i godinama drže u zagrljaju i ostanu

stopljeni s njom, posve utonuli u slasti, zaboravljajući sve druge poslove. Takav bi usud i

ljubav Daza bio sebi poželio. Bilo mu je, međutim, drukčije suđeno, i sreća njegova nije

trajala dugo. Trajala je oko godinu dana, a ni to vrijeme nije bilo ispunjeno samom srećom,

ostalo je prostora za još koješta, za mučne prohtjeve njegova tasta, za zadjevice šurjaka,

za ćudi mlade žene. Ali, čim bi otišao k njoj u postelju, sve je bilo zaboravljeno i pretvoreno u

ništa, tako ga je čarobno mamio njezin smiješak, tako mu je slatko bilo milovati njezine vitke

udove, tako je s tisuću cvjetova, mirisa i sjena cvjetao vrt užitaka na njezinu mladom tijelu.

Još sreća nije bila navršila ni punu godinu, kad je jednoga dana u kraju nastao nemir i

gužva. Pojavili su se glasnici na konjima i najavili mladog radžu, s ljudstvom, konjima i

prtljagom pojavio se sam mladi radža, Nala, da bi prisustvovao lovu u okolici, posvuda su

podignuti šatori, čulo se kako konji ržu i kako rogovi pušu. Daza nije za to mario, radio je u

polju, posluživao mlin i klonio se lovaca i dvorjana. Ali kad se jednoga od tih dana vratio kući

u svoju kolibu i ondje nije našao svoju ženu kojoj je u to vrijeme bio najstrože zabranio svaki

izlazak, tada je osjetio kako ga je nešto ubolo u srcu i naslutio je da mu se sprema nesreća.

Odjurio je tastu, Pravati nije ni ondje bila, i svi su tvrdili da je nisu vidjeli. Tjeskoba mu je

rasla u srcu. Pretražio je povrtnjak i polja, cijeli dan i dva dana trčao je između svoje i tastove

kolibe, vrebao na njivi, spustio se u zdenac, molio, zvao njezino ime, dozivao, psovao,

tražio tragove stopa. Najmlađi od njegovih šurjaka, još dječak, napokon mu otkrije da je

Pravati kod radže, da stanuje u njegovu šatoru, da su je vidjeli kako jaši na njegovu

konju. Daza je obilazio Nalin šator, neprimijećen, uza se je imao praćku koju je nekoć rabio

kao pastir. Čim bi se učinilo da načas nitko ne stražari oko kneževskoga šatora, prikrao bi se

do njega, ali bi svaki put odmah iskrsli stražari i morao je pobjeći. S jednog stabla, u čijoj se

krošnji krio i motrio na tabor, vidio je radžu čije mu je lice bilo poznato i mrsko od one

svečanosti u gradu, vidio je kako je uzjašio konja i odjahao, a kad se nakon nekoliko sati

vratio, sjašio i podigao šatorsko platno, ono što je Daza spazio da se kreće u sjeni šatora bila

je mlada žena što je pozdravljala povratnika, i zamalo nije pao sa stabla kad je u toj mladoj

prepoznao Pravati, svoju ženu. Sad je pouzdano znao, i tjeskoba mu poraste u srcu. Ako je

sreća njegove ljubavi s Pravati bila velika, ništa manja, čak veća bila je sada patnja, bijes,

osjećaj gubitka i uvrede. Tako je kad čovjek svu svoju moć ljubavi usredotoči na jedan

jedini predmet; s njegovim gubitkom sruši mu se sve, i on ostane bijedan među ruševinama.

Cijeli dan i noć lutao je Daza po šumarcima u okolici, poslije svakoga kratkog počinka jad

njegova srca tjerao je umornoga opet naprijed, morao je hodati i kretati se, bilo mu je kao da

mora ići i putovati do na kraj svijeta i na kraj svog života koji je bio izgubio vrijednost i sjaj.

Svejedno nije išao u daljinu i u nepoznato, nego se vazda zadržavao u blizini svoje nesreće,

kružio oko svoje kolibe, mlina, njiva i kneževa lovačkog šatora. Naposljetku se opet sakrio u

drveću nad šatorom, čučao ondje i gorljivo i ogorčeno vrebao kao kakva izgladnjela

grabljivica u zaklonu lišća, dok nije došao čas na koji je napeto usredotočio svoje posljednje

snage, dok nije pred šator stupio radža. Tiho je tada spuznuo s grane, zamahnuo rukom,

zavitlao praćkom i kamenom pogodio omraženoga u čelo tako da se ovaj stropoštao i ostao

nepomično ležati nauznak. U blizini, čini se, nije bilo nikoga; buru naslade i

osvetničkog zadovoljstva što je navrla u sva Dazina čula za trenutak presiječe duboko zatišje,

zastrašujuće i čudno. I još prije nego što su se oko umorenoga javili glasovi i počeli

vrvjeti sluge, iščezao je u šumu i divljinu bambusa što se nastavljala prema dolini.

Dok je skakao s drveta, dok je u zanosu čina vitlao praćkom i odašiljao smrt, bilo mu je

kao da time gasi i vlastiti život, kao da otpušta posljednje snage i sam se, leteći s ubojitim

kamenom, baca u ponor uništenja, suglasan s propašću, samo da mu omraženi neprijatelj

padne časak prije njega. Ali sada, kad je čin odjeknuo onim neočekivanim trenutkom zatišja,

požuda za životom, za koju maločas uopće nije znao, odvukla ga je natrag od

otvorena ponora, njegova čula i udove obuzeo je iskonski nagon, naložio mu da potraži šumu

i bambusov guštik, naredio mu da bježi i bude nevidljiv. Tek kad je dopro do skrovišta i

izbjegao prvu opasnost, postao je svjestan onoga što se s njim zbiva. Kad je krajnje iscrpljen

klonuo i nastojao doći do daha, i kad je u smalaksalosti nestao zanos djela i ustupio mjesto

otrežnjavanju, osjećao je isprva neko razočaranje i nezadovoljstvo što je živ umaknuo. Ali tek

što mu se dah smirio, i popustila vrtoglavica od iscrpljenosti, taj osjećaj tromosti i odvratnosti

ustuknuo je pred prkosom i životnom voljom i još jednom mu se srce ispuni divljom radošću

nad počinjenim djelom.

Uskoro je u njegovoj blizini oživjelo, počela je potraga i lov za ubojicom, trajalo je cijeli

dan, a on je izmaknuo samo zato što je mimo izdržao u zaklonu u kakav tigar ni radi koga ne

bi odveć duboko zagazio. Malo je spavao, ležao opet vrebajući, šuljao se dalje, ponovo se

odmarao, trećeg dana nakon počinjena djela bio je već s onu stranu lanca brežuljaka i

neumorno je išao dalje prema višim brdima.

Život bez doma vodio ga je posvuda, činio ga tvrđim i ravnodušnijim, pa i pametnijim i

pomirljivijim, ali je noću uvijek iznova sanjao o Pravati i svojoj negdašnjoj sreći, odnosno o

onomu što je sada tako nazivao, sanjao je mnogo puta i o potjeri i svome bijegu, strašne i

uznemirujuće sne kao primjerice ovaj: da bježi kroz šume, za njim da je potjera s bubnjevima

i lovačkim rogovima, da kroz šumu i močvaru, kroz trnje i preko trulih mostova što se lome

nešto nosi, neki teret, neki svežanj, nešto umotano, zakriveno, nepoznato, nešto za što zna

samo da je dragocjeno i da ni pod kojim uvjetima ne smije pustiti iz ruku, nešto vrijedno i

ugroženo, neko blago, možda nešto ukradeno, uvijeno u neku ponjavu, šareno platno sa

smeđecrvenim i plavim uzorkom kao što ga je imala Pravatina svečana haljina - dakle, da

bježi natovaren tim svežnjem, plijenom ili blagom, uz opasnosti i muke, te da se šulja pognut

pod nisko ovješenim granama i visećim stijenama, kraj zmija i vrtoglavo uskim stazama preko

rijeka punih krokodila, da se naposljetku progonjen i iscrpljen zaustavlja, da razvezuje uzlove

kojima mu je zavezan svežanj, da ih je jedan po jedan odriješio i razmotao ponjavu i da

je blago, što ga je sad izvukao i drži ga naježenim rukama, njegova vlastita glava.

Živio je skrivajući se i lutajući, ne bježeći zapravo više od ljudi, ali ih se ipak klonio. A

jednoga dana povede ga put kroz travnat kraj brežuljaka, dojmio ga se lijepo i vedro i činilo

mu se da ga pozdravlja kao da ga poznaje: sad je to bila livada s blago uzbibanim cvjetovima

trava, sad skupina tužnih vrba koje je prepoznao i koje su ga podsjetile na vedra i nedužna

vremena kad još nije znao ništa o ljubavi i ljubomori, o mržnji i osveti. Bio je to

predio pašnjaka u kojemu je nekoć sa svojim drugovima čuvao stado, bili su to najvedriji dani

njegove mladosti, sad su ga gledali iz dalekih dubina neponovljivosti. Neka slatka sjeta u

njegovu srcu odgovarala je glasovima koji su ga tu pozdravljali, dašku vjetra koji je poput

lepeze srebrno njihao vrbom, veseloj brzoj koračnici malih potoka, pjevu ptica i dubokom

zlatnom brenčanju bumbara. Zvučalo je tu i mirisalo kao da je utočište i domovina: vičan

lutajućem pastirskom životu još nikad nije ćutio da mu neki kraj tako pripada i da je tako

zavičajan.

Praćen i vođen tim glasovima u duši, s osjećajima kao što ih ima neki povratnik, kretao se

tim prijaznim krajem, poslije strašnih mjeseci prvi put ne više kao stranac, kao progonjeni,

bjegunac i zavještan smrti, nego otvorena srca, ne misleći ni na što, ne težeći ni za čim, posve

prepušten mirnovedroj sadašnjosti i neposrednome, primajući, zahvalan i ponešto začuđen

nad samim sobom i tim novim, nepoznatim, prvi put čak ushićen doživljenim duševnim

stanjem, otvorenošću bez ikakvih želja, tom vedrinom bez napetosti, tim pozornim i

zahvalnim načinom uživanja u promatranju. Vuklo ga je preko zelenih pašnjaka dalje prema

šumi, među drveće, u tamu posutu sitnim mrljama sunčeve svjetlosti, i tu je ojačao onaj

osjećaj povratka i domovine i poveo ga stazama koje kao da su ih njegove noge same

pronalazile, dok kroz divljinu paprati - gusti šumarak usred velike šume - nije dospio do

kolibice, a pred njom na zemlji sjedio je nepomični yogi oko kojega se nekoć vrzmao i

kojemu je nosio mlijeko.

Kao da se budi, Daza se zaustavi. Sve je tu bilo kao što je bilo nekoć, tu vrijeme nije bilo

prošlo, tu nije bilo ubijanja ni patnje; tu su, čini se, vrijeme i život biti čvrsti kao kristal,

zaustavljeni i ovjekovječeni. Promatrao je starca i u srcu mu se opet javi onaj osjećaj

divljenja, ljubavi i čežnje što ga je onomad bio oćutio na prvi pogled. Promatrao je kolibu i u

sebi mislio da bi je zacijelo trebalo malo popraviti prije nego što počne novo razdoblje

kiša. Potom se odvažio na nekoliko opreznih koraka, unišao u kolibu i izvidio što ima unutra;

nije bilo mnogo, gotovo ništa: bio je ležaj od lišća, zdjela od tikve s malo vode u njoj i prazna

torbica od lika. Uzeo je torbicu i izišao s njom, potražio u šumi hrane, donio natrag plodova i

slatke srčike, zatim pošao sa zdjelom i napunio je svježom vodom. Sad je bilo učinjeno što se

tu dalo učiniti. Tako malo trebalo je čovjeku da može živjeti. Daza se skutrio na tlu i utonuo u

sanje. Bio je zadovoljan tim šutljivim mirovanjem i snatrenjem u šumi, zadovoljan samim

sobom, onim glasom u svojoj nutrini što ga je doveo ovamo gdje je već nekada kao mladić

naslutio nešto nalik miru, sreći i domovini.

Tako je ostao kod šutljivoga. Donio mu je novog suhoga lišća, nabavljao hranu za obojicu,

popravio staru kolibu i započeo s gradnjom nove koju je malo podalje podigao za sebe. Starac

ga je čini se trpio, ali se zapravo nije dalo razaznati je li uopće svjestan njegove nazočnosti.

Kad je ustajao iz svoje zadubljenosti, činio je to samo da ode u kolibu spavati, da pojede

zalogaj ili pođe na kratku šetnju šumom. Daza je kraj časnoga živio kao što živi sluga u

blizini nekog velikana, ili, još bolje, kao mala kućna životinja, pitoma ptica, ili kao što

mungosi žive uz ljude, na usluzi i jedva zamijećeni. Budući da je dugo vrijeme proveo bježeći

i živio skriveno, nesigurno, nečiste savjesti i vazda očekujući proganjanje, miran život,

nenaporan rad i blizina čovjeka koji kao da se na nj nije obazirao neko su mu vrijeme vrlo

godili, spavao je bez noćnih mora i po pola ili cijele dane zaboravljao je ono što se bilo

dogodilo. Na budućnost nije mislio, a kad bi ga ispunila neka čežnja ili želja, bila je to želja

da ostane tu, da ga yogi prihvati i uputi u tajnu pustinjačkog života i umijeća yoge i da

postane sudionikom u njegovoj ponosnoj bezbrižnosti. Počeo je sve češće oponašati držanje

časnoga, nepomično sjediti prekriženih nogu kao on, kao on gledati u neki nepoznat i

nadnaravan svijet i biti neosjetljiv na ono što ga okružuje. Pri tom se većinom prilično brzo

zamarao, ukočio bi se i dobio bi bolove u križima, dosađivale bi mu muhe ili čudni osjeti na

koži, spopao bi ga svrbež ili nadraženost, i to bi ga prisililo da se opet miče, da se počeše i

napokon da opet ustane. Međutim, nekoliko je puta oćutio i nešto drugo, naime neko

pražnjenje, osjećaj da postaje lakši i da lebdi, kao što nekome uspije u nekim snovima, gdje

zemlju samo kadšto posve lagano dodirne i blago se od nje odbije da bi poput vunene pahulje

opet odlebdio. U tim mu je trenucima sinula neka slutnja o tom kako mora da je kad se trajno

može tako lebdjeti, kako tada vlastito tijelo i vlastita duša mora da odlažu svoju težinu i titraju

u skladu s dahom nekoga većeg, čišćeg, osunčanijeg života, nadahnuti i poneseni onkrajnim,

bezvremenskim i nepromjenljivim. Ipak, to su samo bili i ostali trenuci i slutnje. Kad bi iz

takvih časova zapao ponovo u staro i uobičajeno, mislio je kako bi morao nekako postići

da mu meštar postane učiteljem, da ga uvede u svoje vježbe i tajno umijeće, te da i njega

načini yogijem. Ali kako da se to dogodi? Nije se činilo da će ga starac ikada očima zamijetiti,

da bi oni ikada mogli razmijeniti riječ. Kao što je bio onkraj dana i sata, šume i kolibe, starac

kao da je bio i onkraj riječi.

Pa ipak je jednoga dana rekao riječ. Došlo je sad neko vrijeme kad je Daza iz noći u noć

opet sanjao, često zbunjujuće slatko i često zbunjujuće užasno, ili o svojoj ženi Pravati ili o

strahotama izbjegličkog života. A danju nije napredovao, ne bi dugo izdržao sjedenje i

vježbanje, morao je misliti na žene i ljubav, mnogo se motao po šumi. Možda je tomu bilo

krivo vrijeme, bili su sparni dani s naletima topla vjetra. I sad je opet bio jedan tako ružan

dan, zujale su muhe, po noći je Daza opet imao težak san za kojim su ostali tjeskoba i pritisak,

kojega sadržaj doduše više nije znao, ali koji mu se na javi sad činio kao bijedan i zapravo

nedopušten i duboko sramotan pad natrag u prijašnja stanja i stupnjeve života. Cijeli se dan

mračan i uznemiren šuljao i čučao oko kolibe, zabavljao se raznim poslovima, više put je sjeo

da provede vježbu meditacije, ali bi ga svaki put odmah spopao grozničav nemir, trgalo ga je

u kostima, kao da su mu po stopalima miljeli mravi, peklo ga je u zatiljku, na mahove bi jedva

izdržao i plaho i postiđeno pogledao bi prema starcu koji je čučao u savršenu stavu i čije je

lice, očiju okrenutih prema unutra, lebdjelo u nedostupno mirnoj vedrini, kao glava

nekog cvijeta.

Kad se eto toga dana yogi uspravio i okrenuo prema svojoj kolibi, Daza, koji je dugo

vrebao na taj čas, stao mu je na put i s odvažnošću uplašenoga obratio mu se: - Štovani, -

govorio je - oprosti što sam prodro u tvoj mir. Tražim mir, tražim spokoj, želio bih živjeti kao

ti i postati kao ti. Pogledaj, još sam mlad ali sam već morao okusiti mnogo patnje, okrutno se

sudbina sa mnom poigrala. Bio sam rođen za kneza i odbačen u pastire, postao sam pastir,

rastao veselo i snažno kao mlado june, u srcu nevin. Onda mi se oči otvoriše za žene i, kad

sam vidio najljepšu, stavio sam joj svoj život u službu, bio bih umro da je nisam dobio.

Napustio sam svoje drugove, pastire, borio se za Pravati, dobio sam je, postao sam zet i

služio, teško sam morao raditi, ali Pravati je bila moja i ljubila me ili sam vjerovao da me

ljubi, svake sam se večeri vraćao u njezin zagrljaj, počivao na njezinu srcu. I gle, došao je

tada radža u okolicu, onaj isti radi kojega sam kao dijete nekoć bio izgnan, došao je i uzeo mi

Pravati, morao sam je vidjeti u njegovim rukama. Bila je to najveća bol koju sam

iskusio, mene i moj život posve je izmijenila. Radžu sam umorio, ubio sam i vodio život

zločinca i progonjenog, sve je za mene prošlo, ni časa nisam bio siguran za svoj život

dok nisam dospio ovamo. Ja sam lud čovjek, prečasni, ja sam ubojica, možda će me još uhititi

i raščetvoriti. Ne mogu više podnijeti ovaj užasni život, htio bih ga se riješiti.

Mimo i oborenih očiju slušao je yogi taj izljev. Sad ih otvori i uperi svoj pogled na Dazino

lice, svijetao, prodoran, gotovo nepodnošljivo čvrst, sabran i jasan pogled, i, dok je promatrao

Dazino lice i mislio o njegovoj nagloj priči, usta mu se polako razvuku u smiješak i u smijeh,

uz bezglasan smijeh zavrti on glavom i smijući se reče: - Maya! Maya!

Daza ostane na mjestu posve zbunjen i posramljen, onaj prije objeda malo prohoda uskom

stazom među papratima, odmjereno i čvrsta takta išao je amo-tamo, nakon nekoliko stotina

koraka vrati se i ode u svoju kolibu, a lice mu opet bje kao uvijek, okrenuto nečem drugom

nego što je svijet pojavnosti. A kakav je ono smijeh bio koji je jadnom Dazi odgovorio s toga

vazda jednako nepomična lica! Dugo je morao o tom razmišljati. Je li bio dobrohotan ili

podrugljiv, taj strašni smijeh u času Dazina očajničkog priznanja i usrdne zamolbe, utješan ili

osuđujući, božanski ili demonski? Je li to bio tek ciničan hihot starosti koja više ne može ništa

shvatiti ozbiljno ili smijeh mudraca nad tuđom ludošću? Je li to bilo odbijanje, rastanak, znak

da ode? Ili je to imao biti savjet, neki poziv Dazi da ga u tom oponaša i da se sam smije? Nije

to mogao odgonetnuti. Još do kasno u noć mislio je o tom smijehu u koji su se, čini se, u

očima toga starca pretvorili njegov život, njegova sreća i jad, misli su mu okušavale taj smijeh

kao što se kuša kakav žilav korijen, ali koji ipak ima neki okus i miris. I jednako tako žvakao

je i prebirao po onoj riječi što ju je starac tako jasno izviknuo, tako bodro i nepojmljivo veselo

u smijehu je izgovorio: - Maya, maya! - Šta ta riječ otprilike znači, napol je znao,

napol predmnijevao, a i način na koji ju je smijući se izviknuo kao da je odavao neki smisao.

Maya, to je Dazin život, Dazina mladost, Dazina slatka sreća i gorki jad, maya je

lijepa Pravati, maya je ljubav i radost u njoj, maya je cio život. Dazin život i život svih ljudi, u

očima toga starog yogija sve je to maya, nešto nalik djetinjariji, neki igrokaz, neko prizorište,

neka tlapnja, jedno ništa u šarenoj ljusci, mjehur od sapunice, nešto čemu se može smijati sa

stanovitim veseljem i što se ujedno može prezirati, ali nikako uzeti ozbiljno.

No, ako je za starog yogija Dazin život bio otpravljen i riješen tim smijehom i riječju

maya, za Dazu osobno to nije bilo tako i, koliko god želio da sam postane nasmijani yogi i da

na svoj život gleda samo kao na mayu, ipak je već nekoliko nemirnih dana i noći u njemu opet

bilo budno i živo sve ono što se činilo da je nakon iznemoglosti od izbjegličkog života tu u

svom skrovištu neko vrijeme bio gotovo zaboravio. Krajnje mu se neznatnom činila nada

da će ikada doista moći naučiti umijeće yoge, a kamoli provoditi isto što i starac. Ali onda -

kakva još smisla ima njegov boravak u toj šumi? Bilo je to jedno pribježište, tu je malo

odahnuo i pribrao snage, malo se sabrao, i to ima svoju vrijednost, to je već mnogo. A možda

su ondje vani u zemlji odustali od lova na kneževa ubojicu, i on bi bez velike opasnosti

mogao dalje lutati. Odlučio je da to učini, sutradan će krenuti, svijet je velik, ne može

zanavijek ostati tu u tom skrovištu. Odluka mu je donijela neki mir.

Htio je krenuti u ranu zoru, ali, kad se probudio nakon duga sna, sunce je već bilo na nebu i

yogi je već bio počeo sa svojom meditacijom, a bez oproštaja Daza nije htio otići, imao je još

i jednu molbu za nj. Tako je čekao sat za satom dok se čovjek podigao, protegao kosti i počeo

hodati amo-tamo. Uto mu se postavio na put, naklonio se i nije popustio dok mu majstor yoge

nije uputio upitan pogled. - Meštre - progovori on ponizno - krećem dalje svojim putem, više

neću ometati tvoj mir. Ali, još samo ovaj put, dopusti mi, veleštovani, jednu molbu. Kad sam

ti pričao svoj život, smijao si se i poviknuo »Maya«. Usrdno te molim, kaži mi nešto više o

mayi.

Yogi se okrene prema kolibi, njegov pogled zapovjedi Dazi da ga slijedi. Starac uzme

zdjelu za vodu, pruži je Dazi i naloži mu da opere ruke. Daza to poslušno učini. Meštar potom

izlije ostatak vode iz tikvice u paprat, praznu zdjelu opet pruži mladiću i zapovjedi mu da ode

po svježu vodu. Daza posluša i ode, i osjećaj rastanka zadrhti mu u srcu jer je po posljednji

put krenuo tom malom stazom k izvoru, po posljednji put nosio laganu zdjelu s glatkim

izlizanim rubom do malog izvora u kojemu se vidio odraz jelenka i lukova krošanja, i u

rasutim svijetlim pjegama slatka modrina neba, a kad se sagnuo, po posljednji se put ogledalo

i njegovo lice u crvenkastu sutonu. Zaronio je posudu u vodu, zamišljeno i polako, ćutio se

nesiguran i nije mogao protumačiti zašto se tako čudno osjeća kad je već ionako odlučio otići,

zašto ga je zaboljelo što ga starac nije pozvao da još ostane, možda da ostane zauvijek.

Sjeo je uz rub izvora, uzeo gutljaj vode, ustao s posudom oprezno da ništa ne prolije i htio

krenuti kratkom stazom natrag, kad mu do uha dopre zvuk što ga je ushitio i zaprepastio, zvuk

glasa koji je slušao u mnogim snovima i na koji je za mnogih besanih sati mislio s najgorčom

čežnjom. Zvučao je slatko, tako slatko, djetinje i zaljubljeno mamio iz sumraka šume, da mu

je srce zadrhtalo od jeze i radosti. Bio je Pravatin, glas njegove žene. - Daza - dozivala je ona.

S nevjericom se osvrtao držeći zdjelu još u ruci, i gle, pomolila se između stabala, vitka i

gipka na dugim nogama, Pravati, ljubljena, nezaboravna, nevjerna. Ispustio je posudu iz ruku

i potrčao joj u susret. Nasmiješena i malo postiđena stajala je pred njim podigavši krupne oči

kao u srne, i sad je iz blizine vidio i to da je u crvenim kožnim sandalama i da nosi vrlo lijepe

i skupe haljine, zlatnu narukvicu na ruci i blještavo drago kamenje raznih boja u crnoj kosi.

On se lecne. Zar je još kneževska bludnica? Zar nije usmrtio toga Nalu? Zar ona još ide

naokolo s njegovim darovima? Okićena tim kopčama i kamenjem, kako može stupiti preda nj

i dozivati njegovo ime?

Ali, bila je ljepša nego ikad, i prije nego što je mogao zatražiti objašnjenje, morao ju je

zagrliti, utopiti svoje čelo u njezinoj kosi, podići joj glavu k sebi i poljubiti njezine usne, i,

dok je to radio, ćutio je kako mu se sve vratilo i postalo njegovom svojinom, sve što je ikad

posjedovao, sreća, ljubav, slast, životna radost i strast. Već je u mislima bio daleko od ove

šume i starog pustinjaka, već su se šuma, isposništvo, meditacija i yoga rasplinuli u ništa i

zaborav; ni na starčevu zdjelu s vodom, što ju je imao njemu odnijeti, više nije mislio. Ostala

je ležati kraj izvora kad je s Pravati krenuo prema rubu šume. Putem mu je Pravati žustro

pripovijedala kako je ovamo došla i kako se sve odvijalo.

Zapanjivala je njezina priča, bila je nevjerojatna, divna i čarobna kao bajka, kao u bajci

Daza je ulazio u svoj novi život. Ne samo što je Pravati opet bila njegova, ne samo što je onaj

mrski Nala bio mrtav i potjera za ubojicom odavno obustavljena, nego je osim toga Daza, u

pastira pretvoren negdašnji kneževski sin, u gradu proglašen pravim nasljednikom i knezom,

neki stari pastir i jedan stari brahman bili su u javnost iznijeli i na sva usta razglasili gotovo

zaboravljenu priču o njegovu izopćenju, i toga istog čovjeka, što su ga neko vrijeme posvuda

tražili kao Nalina ubojicu da bi ga stavili na muke i smaknuli, sad su još gorljivije tražili

širom zemlje da ga postave za radžu i da ga svečano uvedu u grad i u palaču njegova oca. Bilo

je kao u snu, a ono što se iznenađenome ponajviše svidjelo bio je lijepi slučaj sreće da je od

svih lutajućih glasnika što bijahu uokolo razaslani upravo Pravati bila ona koja ga je pronašla

i prva pozdravila. Na kraju šume našao je postavljene šatore, mirisalo je po dimu i divljači.

Pravati je od svoje pratnje glasno pozdravljena i odmah je započelo veliko slavlje kad im je

otkrila Dazu, svoga muža. Bio je tu neki čovjek, taj je bio Dazin drug među pastirima i on je

bio onaj koji je Pravati i njezinu pratnju doveo ovamo, u kraj iz njegova ranijeg života.

Čovjek se veselo smijao kad je prepoznao Dazu, potrčao mu u susret i bio bi ga drugarski

lupnuo po ramenu ili zagrlio, ali sad je eto njegov drug postao radža, on se na pola puta

zaustavio kao oduzet, koračao zatim polakše i s počitanjem pristupio i pozdravio ga uz duboki

naklon. Daza ga je podigao, zagrlio ga, nježno ga oslovio imenom i pitao kako ga

može nadariti. Pastir je poželio žensko tele, i poslaše mu ih tri iz najboljeg radžina uzgoja. I

novom su knezu neprestano predvodili nove ljude, činovnike, vođe lova i dvorske brahmane,

dočekivao ih je i primao njihove pozdrave, poslužen je i objed, odjeknula je glazba bubnjeva,

lutnji i trula; i sve to slavlje i sav taj sjaj doimali su se Daze kao neki san; nije mogao pravo

vjerovati u to, stvarna je za nj bila isprva samo Pravati, njegova mlada žena koju je opet

mogao grliti.

Napredujući svaki dan po dio puta, povorka se približavala gradu, teklići su bili unaprijed

poslani i proširili su veselu vijest da je pronađen mladi radža i da stiže, pa kad su došli

nadomak gradu, već su odzvanjali gongovi i bubnjevi i u susret im je svečano izišla povorka

brahmana odjevenih u bijelo, na čelu im nasljednik onog Vasudeve koji je nekoć, prije dobrih

dvadeset godina, bio Dazu poslao k pastirima i koji je tek nedavno umro. Pozdravljali su ga i

pjevali himne, a pred palačom u koju su ga vodili bile su upaljene velike žrtvene vatre. Dazu

su odveli u njegov dom, i tu ga je čekalo novo pozdravljanje i klanjanje, blagoslovi i

dobrodošlice. Vani je grad do noći svetkovao slavlje radosti.

Uza svakodnevnu poduku dvojice brahmana, u kratko je vrijeme naučio onoliko znanosti

koliko se činilo da je prijeko potrebno, prisustvovao obredima žrtve, proglašavao presude i

vježbao se u viteškim i ratničkim vještinama. Brahman Gopala uveo ga je u politiku; pričao

mu je kakav je njegov položaj, kakvo je stanje u kući i kakvi su zakoni, kakva će biti prava

njegovih budućih sinova i koje neprijatelje ima. Tu je prije svega valjalo spomenuti Nalinu

majku koja je nekoć princu Dazi oduzela njegova prava i rado bi ga bila lišila života, i koja je

sad u Dazi još morala mrziti ubojicu svoga sina. Ona je pobjegla, sklonila se pod zaštitu

susjednoga kneza Govinde i živjela u njegovoj palači, a taj Govinda i njegova kuća oduvijek

su bili neprijatelji, opasni, već su s Dazinim precima vodili rat i postavljali zahtjeve za neke

dijelove njegova područja. Južni susjed, knez od Gaipalija, bio je naprotiv prijatelj Dazina oca

i nikad nije volio pokojnoga Nalu; bilo je važno posjetiti ga, odnijeti mu darove i pozvati ga u

naredni lov.

Gospođa Pravati već se posve uživjela u svoj plemićki položaj, znala se držati kao kneginja

i u svojim je lijepim haljinama i s nakitom izgledala upravo divno, kao da nije manje

plemenita roda od svoga gospodara i muža. Iz godine u godinu živjeli su u sretnoj ljubavi i

sreća im je davala neki sjaj i ozračje kao onima koje bogovi miluju da bi ih narod štovao i

volio. A kad mu je, nakon što se dugo uzalud tome nadao, Pravati rodila lijepog sina, kojemu

je po ocu dao ime Ravana, njegova je sreća bila potpuna, i svemu što je posjedovao od zemlje

i moći, kuća i staja, smočnica, goveda i konja, sada se u njegovim očima podvostručila

vrijednost i važnost, sve je postalo sjajnije i vrednije: sav je taj posjed bio lijep i ugodan da

njime okruži Pravati, odijeva je i kiti, i da joj udvara, a sad je bio još mnogo ljepši, ugodniji i

važniji kao nasljedstvo i buduća sreća sinu Ravani.

Dok se Pravati najviše veselila svečanostima, povorkama, sjaju i raskoši u odijevanju,

nakitu i mnogobrojnoj posluzi, Daza je najviše radosti nalazio u svom vrtu gdje je dao zasaditi

rijetko i skupocjeno drveće i cvijeće, držao i papagaje i druge šarene ptice, te mu je jedna od

svakodnevnih navika bila da ih hrani i da s njima razgovara. Uz to ga je privlačila nauka, kao

zahvalni učenik brahmana naučio je mnogo stihova i izreka, umijeće čitanja i pisanja, a držao

je i vlastita pisara koji je poznavao vještinu pravljenja svitaka od palmina lista i u čijim se

nježnim rukama počela stvarati mala biblioteka. Tu među knjigama, u maloj raskošnoj

prostoriji sa zidovima od plemenita drva, izrezbarena s djelomice pozlaćenim prizorima s

brojnim likovima iz života bogova, znao je povremeno pozivati brahmane, izabrane učenjake

i mislioce među svećenicima, da vode raspre o svetim stvarima, o stvaranju svijeta i mayi

velikog Višnue, o svetim vedama, o moći prinesenih žrtava i još većoj moći pokore s pomoću

koje smrtniku može uspjeti da se bogovi potresu od straha pred njim. Oni brahmani koji bi

najbolje govorili, raspravljali i dokazivali dobivali su primjerene darove, mnogi su kao

nagradu za pobjedničku raspravu sa sobom poveli lijepu kravu, i bilo je katkad nečega u isti

mah smiješnog i dirljivog kad bi veliki učenjaci, koji su još maločas recitirali i tumačili izreke

iz veda i snalazili se u svim nebima i svjetskim morima, ponosno i naduto odlazili sa svojim

počasnim darovima ili bi poradi njih još zapali u ljubomorne prepirke.

Uopće se knezu Dazi, između njegovih bogatstava, njegove sreće, njegova vrta i njegovih

knjiga, povremeno mnogo toga što ulazi u život i narav ljudsku znalo učiniti čudno i

dvojbeno, dirljivo i ujedno smiješno, kao ti tašto mudri brahmani, svijetlo i u isti mah mračno,

poželjno i istodobno prezira vrijedno. Kad je pasao oči na lotosovim cvjetovima iz ribnjaka

svoga vrta, na blistavim igrama boja u perju svojih paunova, fazana i kljunorožaca, na

pozlaćenim rezbarijama u palači, sve mu se to znalo koji put učiniti božanskim, kao da kroz to

zrači vječni život, a drugi put, ili čak u isto vrijeme, osjetio bi u njima nešto nestvarno,

nepouzdano, dvojbeno, neko nagnuće k prolaznosti i raspadanju, spremnost na pad natrag u

neoblikovano, u kaos. Kao što je i on sam, knez Daza, bio princ, postao pastir, srozao se do

ubojice i beskućnika i naposljetku se opet uspeo do kneza, vođen i podstican od

nepoznatih sila, u neizvjesnosti za sutra i prekosutra, tako je i životna maya-igra posvuda

sadržavala istodobno visoko i nisko, vječnost i smrt, veličinu i smiješnost. Čak i ona,

ljubljena, čak lijepa Pravati znala je za nj na trenutke izgubiti draž i učiniti mu se smiješnom,

imala je odviše prstenja na rukama, previše je bilo ponosa i likovanja i izrazu njenih očiju, a

hod joj je odavao pretjeran trud da djeluje dostojanstveno.

Još miliji od vrta i knjiga bio mu je Ravana, njegov sinčić, ispunjenje njegove ljubavi i

njegova postojanja, predmet njegove nježnosti i skrbi, nježno i lijepo dijete, pravi princ, očiju

poput srne, nalik majčinima a po sklonosti razmišljanju i snatrenju nalik ocu. Više put, kad

bi vidio maloga kako u vrtu dugo stoji pred nekim od ukrasnih stabala ili čuči na sagu

zadubljeno promatrajući neki kamen, izrezbarenu igračku ili ptičje pero, malo skupljenih

obrva i mirnih očiju, nekako odsutna pogleda, činilo bi mu se da mu je taj sin veoma sličan.

Koliko ga voli spoznao je jednom prilikom kad ga je prvi put morao napustiti na neizvjesno

vrijeme.

Stigao je, naime, jednoga dana neki užurbani glasnik iz kraja kojim je njegova zemlja

graničila sa zemljom susjeda Govinde i javio da su onamo prodrli Govindini ljudi, oteli stoku

i priličan broj ljudi pohvatali i poveli sa sobom. Daza se bez odgađanja spremio, poveo sa

sobom vođu tjelesne straže, nekoliko desetaka konja i ljudi i dao se u potjeru za razbojnicima;

i tada, kad je, prije nego što će odjahati, uzeo svoga sinčića na ruke i poljubio ga, u srcu mu je

kao plamena bol usplamtjela ljubav. I iz te plamene boli, čija ga je silina iznenadila i ganula

kao neki znak iz nepoznatog, nastala je za duga jahanja neka spoznaja, shvatio je nešto. Dok

je jahao, zaokupljala su ga naime pitanja o tomu zašto sjedi na konju i tako strogo i hitajući

jaši zemljom; koja je to zapravo sila što ga goni na takav čin i trud. Razmišljao je i shvatio da

mu u dubini srca nije važno i da ga uopće ne boli ako mu negdje na granici kradu blago i

ljude, da pljačka i povreda njegovih kneževskih prava nisu dovoljni da ga podjare i

natjeraju na djelo i da bi mu bilo primjerenije vijest o otmici blaga otpraviti sa smiješkom

sažaljenja. Znao je, međutim, da bi time glasniku, koji je sa svojom porukom jurio do

iznemoglosti, nanio gorku nepravdu, a ništa manje i ljudima koji su okradeni i onima koji su

uhićeni, odvedeni i iz svoga zavičaja i svoga mirnog života odvučeni u tuđinu i ropstvo. Da, i

svim ostalim svojim podanicima, kojima ni dlaka s glave nije pala, učinio bi nepravdu

odustajanjem od ratničke odmazde, oni bi to teško podnijeli i ne bi shvatili zašto njihov knez

bolje ne štiti svoju zemlju, tako da nitko od njih, ako bi se i nad njim jednom počinilo nasilje,

ne bi mogao računati na osvetu i pomoć. Uviđao je da mu je dužnost učiniti taj osvetnički

korak. Ali što je dužnost? Koliko je dužnosti što ih često i bez ikakva tronuća u srcu

zanemarujemo! O čemu sad ovisi da ta osvetnička dužnost nije jedna od onih prema kojima

smo ravnodušni, da je on ne može zanemariti, da je ne ispunjava tek olako i s pola srca, nego

žustro i sa strašću? Tek što mu se ukazalo pitanje, srce je već odgovorilo tako što je još

jednom protrnulo od one boli kao na rastanku od Ravane, princa. Ako bi knez, sad je uviđao,

dopustio da mu otimaju blago i ljude, ne pružajući otpora, otmica i nasilje nadirali bi s granica

njegove zemlje sve bliže i na kraju bi neprijatelj stajao tik ispred njega samoga i pogodio bi

ga ondje gdje mu se može nanijeti najveća i najljuća bol: kod njegova sina! Oteli bi mu sina,

nasljednika, oteli bi ga i ubili, možda pod mukama, a to bi bila najveća moguća patnja koju bi

ikad mogao doživjeti, još gora, mnogo gora čak nego Pravatina smrt. I zato dakle tako žustro

jaši onamo i dužnosti je predan knez. Nije takav iz osjetljivosti prema gubitku blaga i zemlje,

ne iz dobrote spram svojih podanika, ne iz slavoljublja za kneževsko ime svoga oca, takav je

iz žestoke, bolne, lude ljubavi spram toga djeteta i iz žestoka, ludog straha od boli, boli što bi

mu je pričinio gubitak toga djeteta.

Tako daleko dospio je u svom razmatranju dok je onamo jahao. Inače, nije uspio stići

Govindine ljude i kazniti ih, bili su pobjegli zajedno sa svojim plijenom, a da bi pokazao

čvrstu volju i svoju odvažnost, morao je sam prijeći granicu i napasti susjedu selo, odvesti

nešto stoke i nekoliko zarobljenika. Nekoliko dana bio je na putu, a na pobjedničkom se

povratku, jašući, opet predao dubokom razmišljanju i kući se vratio vrlo tih i nekako nujan,

jer je razmišljajući shvatio kako je čvrsto i bez ikakve nade u mogućnost oslobođenja cijelim

svojim bićem i djelom uhvaćen i zapleten u neku zlokobnu mrežu. Dok je neprestano i sve

više raslo njegovo nagnuće razmišljanju, njegova potreba za smirenim razmatranjem i za

nedužnim životom bez djela, jednako je tako, iz ljubavi prema Ravani i iz straha i brige za nj,

za njegov život i njegovu budućnost, rastao nagon za pothvatima i upletanjem, iz nježnosti

je rastao sukob, iz ljubavi rat; već je bio, iako samo zato da bude pravedan i da kazni,

opljačkao jedno stado, natjerao jedno selo u smrtni strah i nasilno odvukao jadne nedužne

ljude, a iz toga će, dakako, opet izrasti nova osveta i nasilje, i tako vazda dalje dok mu se

cijeli život i cijela zemlja ne pretvore u sam rat i nasilje i zveket oružja. Ta spoznaja ili vizija

učinila ga je tako tihim i nujnim na tom povratku kući.

I doista neprijateljski susjed nije davao mira. Ponovio je svoje upade i pljačkaške pohode.

Daza je morao izjahati da ga kazni i da mu se odupre i, kad mu je neprijatelj utekao, morao je

svojim vojnicima i lovcima dopustiti da susjedu nanose nove štete. U glavnom gradu vidjelo

se sve više konjanika i naoružanih ljudi, u mnogim pograničnim selima bili su sad stalno

vojnici koji su stražarili, ratnička savjetovanja i pripreme unosili su nemir u

svakodnevicu. Daza nije mogao uvidjeti koji je smisao i korist od vječitoga sitnog ratovanja,

žalio je pogođene zbog njihovih patnji, žalio za životima ubijenih, za svojim vrtom i

svojim knjigama koje je morao sve više zanemarivati, žalio za mirnim danima i spokojem

srca. S brahmanom Gopalom često je o tome govorio, a nekoliko puta i sa svojom suprugom

Pravati. Moralo bi se, govorio je on, težiti za tim da pozovu jednoga od susjednih knezova kao

suca i da on uvede mir, a on će sam rado pristati, možda će popustljivošću i odstupanjem

nekih pašnjaka i sela pomoći da se uspostavi mir. Bio je razočaran i pomalo ozlovoljen kad

je vidio da ni brahman ni Pravati o tome ne žele ni čuti.

Sukob mišljenja u tomu doveo je do žestoka razmimoilaženja između njega i Pravati, čak

do svađe. Oštro i preklinjući je iznosio joj je svoje razloge i mišljenje, ali je ona svaku riječ

primala kao da nije uperena protiv rata i nepotrebna ubijanja, nego isključivo protiv nje same.

Upravo je to neprijateljeva namjera, poučavala ga je ona vatrenim i rječitim govorom, baš

hoće sebi u prilog iskoristiti Dazinu dobroćudnost i miroljubivost (da se ne kaže njegov strah

od rata), navest će ga da sklapa mir za mirom i da svaki plati malim ustupcima područja i

puka, i na kraju nipošto neće biti zadovoljan, nego će, čim Daza bude dovoljno slab, prijeći u

otvoreni rat i oteti mu i ono što je preostalo. Tu nije riječ o stadima i selima, o prednostima i

nedostacima, nego o svemu zajedno, o opstanku ili uništenju. A ako Daza ne zna što duguje

svojoj časti, svome sinu i svojoj ženi, onda ga eto ona mora naučiti. Oči su joj plamtjele, glas

drhtao, odavno je nije vidio tako lijepu i strastvenu, ali je osjećao samo tugu.

U međuvremenu su se nastavljali granični prepadi i kršenje mira, tek ih je razdoblje velikih

kiša privremeno zaustavilo. Ali na Dazinu su dvoru postojale sada dvije stranke. Jedna,

miroljubiva stranka, bila je sasvim malobrojna, osim samog Daze pripadali su joj još samo

neki stariji brahmani, učeni i svojim meditacijama zaokupljeni ljudi. Naprotiv, stranka rata,

Pravatina i Gopalina stranka, imala je na svojoj strani većinu svećenika i sve

časnike. Marljivo su se naoružavali, i znalo se da na drugoj strani to isto čini neprijateljski

susjed. Glavni lovac učio je dječaka Ravanu gađati lukom, a majka ga je vodila na

svaku smotru trupa.

U tim se danima Daza katkad sjećao šume u kojoj je nekada kao jadni bjegunac proveo

neko vrijeme, i sijedog starca koji je ondje živio kao isposnik, meditirajući. Ponekad bi ga se

sjetio i osjećao potrebu da ga posjeti, da ga opet vidi i čuje njegov savjet. Ali nije znao je li

starac još živ, ni bi li ga saslušao i dao mu savjet, a ako doista još živi i kad bi mu dao savjet,

ipak bi sve išlo svojim tokom i ništa se u tome ne bi dalo izmijeniti. Meditacija i mudrost

dobre su i plemenite, ali kao da uspijevaju samo po strani, na rubu života, a tko pliva u

životnoj struji i bori se s njezinim valovima, njegova djela i patnje nemaju ništa s mudrošću,

oni se nadaju sami od sebe, oni su zla kob i moraju biti obavljeni i pretrpljeni. Ni bogovi ne

žive u vječnome miru i vječitoj mudrosti, i oni znaju za opasnost i strah, sukob i bitku,

poznato mu je to iz mnogih priča. Daza se tako predao, više se nije prepirao s Pravati, jahao je

na smotre trupa, gledao kako se bliži rat, unaprijed ga je osjećao u razdraženim noćnim

snovima, i, dok mu je stas postajao mršaviji a lice mračnije, gledao je kako vene i blijedi sreća

i radost njegova života. Ostala je samo ljubav spram njegova dječaka, s brigom je rasla, rasla s

naoružanjem i vježbama jedinica, bila je crven plameni cvijet u njegovu opustjelom vrtu.

Čudio se koliko se praznine i tugaljivosti može podnijeti, koliko se čovjek može naviknuti na

brige i nelagodu, i čudio se kako u srcu, koje je naoko izgubilo svu strast, može žarko i

nadmoćno cvasti tako bojažljiva i brižna ljubav. Iako mu je život možda bio besmislen, ipak

nije bio bez jezgre i srži, vrtio se oko ljubavi za sina. Njega radi ustajao je ujutro iz postelje i

provodio dane u poslovima i mučnim dužnostima, kojima je cilj bio rat i od kojih mu je svaka

pojedina bila mrska. Njega radi strpljivo je vodio savjetovanja među vođama i suprotstavljao

se odlukama većine tek toliko da se barem pričeka i ne srlja posve nepromišljeno u

pustolovinu.

Kako su mu životna radost, vlastiti vrt i knjige pomalo bivali strani i nevjerni ili on njima,

tako mu je strana i nevjerna bivala i ona koja je toliko godina bila sreća i radost njegova

života. Počelo je s politikom, i onomad, kad mu je održala onaj strastveni govor kojim je

gotovo otvoreno ismijala njegov zazor od grijeha i njegovu miroljubivost kao kukavičluk, i

zarumenjenih obraza vatrenim riječima govorila o kneževskoj časti, junaštvu i

pretrpljenoj sramoti, tada je on, pogođen i s osjećajem vrtoglavice, nenadano osjetio i

primijetio koliko se njegova žena udaljila od njega ili on od nje. I otada je jaz između njih

porastao i još dalje rastao, a da nijedno od njih nije učinilo ništa da bi to zaustavilo. Štoviše:

Daza je bio onaj kojemu bi bilo primjereno da nešto poduzme u tom smislu, jer je

zapravo samo on vidio taj jaz i u njegovoj je predodžbi sve više bio nalik na ponor ponora,

ponor svjetova između muža i žene, između da i ne, između duše i tijela. Kad se

osvrtao unatrag, činilo mu se da sve vidi jasno: kako je Pravati, čarobna ljepotica, nekoć njega

učinila zaljubljenim i njime se igrala dok nije napustio svoje drugove i prijatelje, pastire, i

svoj dotad onako vedar pastirski život, i zbog nje živio u tuđini i kao sluga, zet u kući ljudi

koji nisu bili dobri, koji su iskorištavali njegovu zaljubljenost, kako bi on za njih radio. Zatim

se pojavio onaj Nala i počela je njegova nesreća. Nala se dočepao njegove žene, bogat

nakićeni radža sa svojim lijepim odorama i šatorima, svojim konjima i slugama zaveo je

siromašnu, na sjaj nenaviklu ženu, to ga nije moralo stajati mnogo truda. Ali - bi li je on

doista bio mogao tako brzo i lako zavesti da je ona u dubini duše bila vjerna i čedna? No,

radža ju je dakle zaveo, ili eto oteo, i nanio mu najgoru bol koju je dotada bio iskusio. Ali on,

Daza, osvetio se i ubio kradljivca svoje sreće, to mu je bio čas velikog trijumfa. Ipak se, tek

što se djelo dogodilo, morao dati u bijeg, danima, tjednima i mjesecima živio je u grmlju i

šikarama, slobodan kao ptica, ne uzdajući se ni u kakva čovjeka. A što je Pravati za to vrijeme

radila? O tome nisu nikad mnogo govorili. Bilo kako bilo: nije za njim pobjegla, tražila ga je i

našla tek onda kad je zbog svoga roda bio pozvan za kneza i kad joj je bio potreban da sjedne

na prijestolje i nastani se u palači. Tada se pojavila, odvela ga iz šume i iz blizine časnoga

pustinjaka, okitili su ga lijepim odorama i učinili radžom i sve je bio isprazan sjaj i sreća - ali

u stvarnosti: što je tada napustio i čime zamijenio? U zamjenu je dobio sjaj i dužnosti

kneza, dužnosti koje su na početku bile lake, a zatim sve teže i teže, u zamjenu je ponovo

dobio lijepu suprugu, slatke časove ljubavi s njom i potom sina, ljubav za nj i sve veću brigu

za njegov ugroženi život i sreću, tako da mu je sada rat pred vratima. To je ono što mu je

Pravati donijela kad ga je onomad otkrila u šumi kraj izvora. Ali što je radi toga napustio i

žrtvovao? Napustio je mir šume, pobožne samoće, žrtvovao blizinu i uzor svetog yogija,

žrtvovao nadu da će mu biti učenik i nasljednik, nadu u dubok duševni mir mudraca, mir koji

zrači i ne da se poremetiti, nadu u oslobođenje od sukoba i strasti što ih sadrži život. Zaveden

Pravatinom ljepotom, uhvaćen u mrežu žene i zaražen njezinim častohlepljem, napustio je

jedini put na kojemu se stječe sloboda i mir. Tako mu se danas prikazala povijest njegova

života, i doista se posve lako mogla tako tumačiti, bilo je potrebno tek malo prekrili i

izostaviti, pa da se tako vidi. Izostavio je među inim okolnost da još nikako nije bio učenik

onog pustinjaka, da je čak bio na putu da ga dobrovoljno opet napusti. Pri osvrtanju unatrag

stvari se tako lako pomaknu.

Posve je drukčije Pravati na to gledala, iako se takvim mislima bavila mnogo manje nego

njezin muž. Ako je sjećanje nije varalo, ona je, naprotiv, sama postavila temelj i ostvarila

Dazinu sreću, učinila ga opet radžom i obdarila sinom, obasula ga ljubavlju i srećom, da bi na

kraju ustanovila kako nije dorastao njezinoj veličini, kako nije dostojan njezinih ponosnih

planova. Jer, njoj je bilo jasno da rat što dolazi ne može voditi ničemu drugom doli uništenju

Govinde i udvostručenju njihove moći i njihova posjeda. Umjesto da se tome raduje i na tome

marljivo surađuje, Daza se protivio, prilično nekneževski, ratu i osvajanju, kako joj se činilo, i

bio bi najradije dočekao starost uz svoje cvijeće, drveće, papagaje i knjige, bez djela. U tomu

je Vishwamitra drukčiji čovjek, vrhovni zapovjednik konjice i uz nju najvatreniji pristalica

stranke i zagovornik što skorijeg rata i pobjede. Svaka usporedba između njih dvojice morala

je ispasti njemu u prilog.

Daza je dobro vidio kako mu se žena sprijateljila s tim Vishwamitrom, kako se ona njemu

divi i daju mu priliku da se on divi njoj, taj veseo i odvažan, možda malo površan i ne odveć

pametan oficir što se gromko smije, lijepih čvrstih zuba i njegovane brade. Gledao je s

gorčinom i ujedno s prijezirom, s podrugljivom ravnodušnošću kojom je sam sebe

obmanjivao. Nije ih uhodio i nije želio znati drži li se to prijateljstvo granica dopuštenog i

pristojnog ili ne. Na tu Pravatinu zaljubljenost u lijepa konjanika, na taj njezin gest kojim je

ovome dala prednost pred nedovoljno junačkim suprugom, gledao je s istom izvana

ravnodušnom, ali iznutra gorkom mirnoćom s kakvom se navikao gledati na sva zbivanja. Je

li to što mu je supruga očito namjeravala počiniti bila nevjera ili izdaja, ili samo izraz njezina

potcjenjivanja Dazinih nazora, bilo je svejedno, bilo je to tu i razvijalo se i približavalo,

približavalo mu se kao rat i kao kob, protiv toga nije bilo sredstva i nije bilo nikakva drugog

stava osim prihvaćanja i mirnog podnošenje, takvi su eto - umjesto napadanja i osvajanja - bili

Dazina muževnost i junaštvo.

Bilo da se Pravatino divljenje za konjičkog kapetana ili njegovo za nju održavalo u

granicama uljudnog i dopuštenog ili ne, Pravati je svakako, shvaćao je on, bila manje kriva

nego on sam. On, Daza, onaj koji misli i sumnja, bio je doduše vrlo sklon tome da kod nje

traži krivicu za odumiranje njihove sreće ili da je barem smatra suodgovornom za to što je

zapao u sve to i dao se uplesti, u ljubav, u častohleplje, u osvetničke pothvate i pljačke, u

svojim je mislima ženu, ljubav i užitke krivio za sve na zemlji, za sav taj ples, sav lov strasti i

požuda, brakolomstva, smrti, ubojstava, rata. Ali pri tom je znao da Pravati nije krivac ni

uzrok, nego da je i sama žrtva, da nije sama stvorila ni svoju ljepotu ni njegovu ljubav za nju i

da za to ne mora odgovarati, da je ona tek zrnce prašine u zraci sunca, val u struji, i da je bilo

na njemu da se kloni ljubavi, gladi za srećom i častoljublja, i ostane zadovoljan pastir među

pastirima ili da tajnovitim putom yoge u sebi prevlada ono nedostatno. Propustio je to,

zakazao je, nije bio pozvan za veliko ili svom pozivu nije ostao vjeran, i njegova žena

naposljetku ima pravo ako u njemu gleda kukavicu. Od nje je zato dobio toga sina, toga

lijepog, nježnog dječaka nad kojim je toliko strepio i čije postojanje njegovu životu još daje

smisao i vrijednost, koji mu je doista velika sreća, bolna i tjeskobna doduše, ali ipak sreća,

njegova sreća. Tu sreću eto plaća bolom i gorčinom svoga srca, spremnošću na rat i smrt,

sviješću da ide u susret nekoj zloj kobi. Na drugoj strani, u svojoj zemlji, sjedi radža Govinda

kojega savjetuje i huška majka onoga ubijenog Nale, onog zavodnika iz ružnih uspomena;

Govindini su prodori i izazovi bili sve češći i drskiji, jedino savez s moćnim radžom od

Gaipalija mogao bi Dazu učiniti dovoljno jakim da iznudi mir i sporazum sa susjedom. Ali taj

radža, iako blagonaklon prema Dazi, bio je ipak u rodu s Govindom i vrlo se uljudno odupro

pokušaju da ga pridobiju za takav savez. Nije bilo izlaza, nikakve nade u razbor ili čovječnost,

ono se kobno bližilo i moralo se pretrpjeti. Gotovo da je i sam Daza već čeznuo za ratom, za

tim da puknu nakupljene munje i da se ubrzaju događaji koje više nije bilo moguće

spriječiti. Još jednom je posjetio kneza od Gaipalija, izmijenio s njim beskorisne udvornosti, u

vijeću usrdno savjetovao umjerenost i strpljenje, ali to je već odavno radio bez nade; inače se

naoružavao. Sukob mišljenja u savjetu vrtio se sad još jedino oko toga valja li na naredni

prodor neprijatelja odgovoriti ulaskom u njegovu zemlju i ratom, ili pričekati glavni

neprijateljski napad, tako da ovaj pred narodom i cijelim svijetom ostane krivac i prekršitelj

mira.

Ne mareći za takva pitanja, neprijatelj je tom razmatranju, vijećanju i skanjivanju napravio

kraj i jednoga dana navalio. Uprizorio je veći pljačkaški prepad kojim je na granicu brzo

namamio Dazu zajedno s konjičkim kapetanom i njegovim najboljim ljudima, a dok su oni

bili na putu, upao je sa svojom glavnom silom u zemlju i neposredno u Dazin grad, zauzeo

vrata i opsjeo palaču. Kad je to Daza dočuo i odmah krenuo natrag, doznao je da su mu žena i

sin zatvoreni u ugroženoj palači, a na ulicama su krvave bitke u toku, i srce mu se steglo od

divlje boli dok je mislio na svoje i opasnosti što im prijete. Sad više nije bio oprezan

vojskovođa protiv volje, usplamtio je od bola i bijesa, jurio sa svojim ljudima divljom

brzinom prema domu, zatekao bitku što se razmahala ulicama, prodro do palače, zapriječio

neprijatelja i borio se kao bjesomučan dok se nije u sumrak krvavog dana srušio iscrpljen i

na više mjesta ranjen.

Kad se osvijestio, shvatio je da je zarobljen, bitka izgubljena, grad i palača u rukama

neprijatelja. Svezana su ga izveli pred Govindu, ovaj ga je podrugljivo pozdravio i odveo u

jednu odaju; bila je to ona odaja s izrezbarenim i pozlaćenim zidovima i ispisanim svicima.

Tu je na jednom sagu, uspravno i skamenjena lica, sjedila njegova žena Pravati, iza nje

naoružani stražari, a u krilu joj ležao dječak; kao slomljen cvijet ležao je nježan lik, mrtav,

posivjela lica, odjeće natopljene krvlju. Žena se nije okrenula kad su joj uveli muža, nije ga

pogledala, zurila je bez izraza u malog mrtvaca; učinila se Dazi čudno izmijenjena, tek nakon

nekog vremena primijetio je da joj je kosa, koju je prije nekoliko dana još znao tamno crnu,

posvuda posijedjela. Vjerojatno već dugo tako sjedi, s dječakom na krilu, skamenjena, s licem

poput maske.

- Ravana! - povikne Daza - Ravana, dijete moje, cvijete moj! - On klekne, lice mu klone na

tijelo mrtvoga; kao da moli, klečao je ispred nijeme žene i djeteta, oplakujući oboje, klanjajući

se oboma. Osjetio je miris krvi i smrti, pomiješan s mirisom cvjetna ulja kojim je djetetu

bila namazana kosa. Ledena pogleda gledala ih je Pravati odozgo.

Netko ga dotakne po ramenu, bio je to jedan od Govindinih starješina, zapovjedio mu je da

ustane i odveo ga. Nije uputio nijednu riječ Pravati, ni ona njemu.

Položili su ga svezana na kola i odveli ga u Govindin grad u tamnicu, verige mu djelomice

odriješili, neki mu je vojnik donio vrč vode i stavio ga na kameno tlo, ostavili su ga samog,

zatvorili i zakračunali vrata. Jedna rana na vratu pekla ga je kao vatra. Napipao je vrč s vodom

i smočio ruke i lice. Bio bi i pio, ali to je izostavio; tako će, mislio je, brže umrijeti. Koliko će

to još trajati, koliko dugo! Vapio je za smrću kao što mu je suho grlo vapilo za vodom. Tek sa

smrću okončat će se muka u njegovu srcu, tek će se onda u njemu ugasiti slika majke s

mrtvim sinom. Ali usred sve te muke smilovali su mu se umor i slabost, klonuo je i utonuo u

san.

Dok se polako budio iz toga kratkog sna, sav omamljen htio je protrljati oči, ali nije

mogao; obje su mu ruke već bile zaokupljene, čvrsto su nešto držale, i kad se razbudio i

otvorio oči, oko njega nije bilo zidova tamnice, nego je zelena svjetlost svijetlo i čvrsto tekla

ponad lišća i mahovine; dugo je žmirkao, svjetlost ga je pogodila kao nečujan ali snažan

udarac, neki srh i drhtaj straha prostrujiše mu potiljkom i leđima, još jednom zažmiri, te kao

da se krevelji razvuče lice i širom rastvori oči. Bio je u nekoj šumi i objema je rukama držao

vodom napunjenu zdjelu, do nogu mu se smeđe i zeleno ljeskala voda nekog izvora, znao je

da ondje prijeko iza guštika paprati stoji koliba i čeka yogi koji ga je poslao po vodu, onaj koji

se onako čudno smijao i kojega je molio da mu nešto obznani o mayi. Nije izgubio bitku ni

sina, nije bio knez ni otac; ali zacijelo mu je yogi ispunio želju i poučio ga o mayi: palača i

vrt, knjižnica i uzgoj ptica, kneževske brige i očinska ljubav, rat i ljubomora, ljubav za Pravati

i žestoka sumnja u nju, sve je bilo Ništa - ne, ne Ništa, bila je to maya! Daza je stajao

potresen, niz obraze curile mu suze, u rukama mu podrhtavala i ljuljala se zdjela koju je

upravo bio napunio za pustinjaka, voda se prelijevala preko ruba i njegovih nogu. Bilo mu je

kao da su mu odrezali koji ud, uklonili mu nešto iz glave, bila je u njemu praznina,

nenadano su mu opet oduzete proživljene duge godine, štićena blaga, uživane radosti,

pretrpljene boli, izdržani strahovi i do ruba smrti okušani očaj, sve izbrisano i pretvoreno u

ništa - pa ipak ne u ništa! Jer sjećanje je tu, slike su ostale u njemu, još vidi Pravati kako sjedi,

velika i ukočena, s iznenada posijedjelom kosom, u krilu joj leži sin kao da ga je sama

ugušila, leži kao plijen, a udovi mu mlohavo vise preko njezinih koljena. O, kako je brzo,

kako brzo i strašno, kako okrutno, kako temeljito poučen o mayi! Sve mu se pomaklo, toliko

godina punih doživljaja u jedan tren je sažeto, sanjano je bilo sve što se još maločas činilo

kao zbilja puna poriva, sanjano je možda bilo sve ono drugo što se prije dogodilo, priče o

kneževskom sinu Dazi, njegovu pastirskom životu, njegovoj ženidbi, njegovoj osveti Nali,

njegovu pribježištu kod pustinjaka; bile su to slike kakvima se možemo diviti na izrezbarenu

zidu neke palače, na kojemu se među lišćem vide cvijeće, zvijezde, ptice, majmuni i bogovi. I

zar sve to što upravo proživljava i ima pred očima, to buđenje iz kneževstva, ratništva i

zatočeništva, to stajanje kraj izvora, ta zdjela s vodom iz koje je upravo malo prolio, zajedno s

mislima što su ga zaokupljale - zar na kraju sve to nije od iste tvari, zar to nije san, obmana,

maya? A ono što će ubuduće još doživjeti, gledati očima i pipati rukama, sve do svoje smrti

jednom - je li to od druge tvari, druge vrste? Igra i privid je to, pjena i san, to je maya, cijela

lijepa i jezovita, zanosna i očajnička slikovna igra života, sa svojim žarkim slastima i

svojim žarkim bolima.

Daza je još stajao kao omamljen i uzet. Opet mu se u rukama zaljuljala zdjela i voda je

curila, hladno mu pljuskala po prstima nogu i curila dalje. Što da radi? Da opet napuni zdjelu,

odnese je natrag yogiju, dopusti mu da ga ismije za sve što je u snu pretrpio? Nije privlačno.

Pustio je zdjelu da padne, ispraznio je i bacio u mahovinu. Sjeo je u zelenilo i stao ozbiljno

razmišljati. Bilo mu je dosta i previše te sanjarije, te demonske mreže doživljaja, radosti i

patnji što čovjeku tište srce i zaustavljaju krv, a onda odjednom budu maya i ostave ga kao

ludu, dosta mu je bilo svega, više nije želio ni ženu ni dijete, ni prijestolje ni pobjedu ni

osvetu, ni sreću ni pamet, ni moć ni vrlinu. Nije želio ništa doli mir, ništa doli neki svršetak,

nije želio ništa drugo nego da se to kolo što se vječno vrti, to beskonačno nizanje slika,

napokon umiri i ugasi. Želio je da se sam umiri i ugasi, kao što je želio onomad kad se u onoj

posljednjoj bitki sjurio na neprijatelja, tukao oko sebe i bio tučen, dijelio i primao rane, sve

dok nije pao. Ali što onda? Onda je došla stanka nesvjestice ili sna, ili smrti. I odmah potom

opet si bio budan, morao si u srce primati struje života, a očima ponovo upijati onu strašnu,

lijepu, jezovitu rijeku slika, bez kraja, neumitno, sve do naredne nesvijesti, do naredne smrti.

Ta je, možda, kratak, mali odmor, predah, ali zatim sve ide dalje i opet si jedna od tisuću

figura u divljem, opijenom, očajničkom plesu života. Ah, nema gašenja, nema svršetka.

Nemir ga potjera opet na noge. Ako već u toj prokletoj vrteški nema mirovanja, ako se već

ne može ispuniti njegova jedina, žarka želja, onda može isto tako opet napuniti svoju zdjelu

vode i ponijeti je onom starcu koji mu je to bio zapovjedio, iako mu zapravo nema što

zapovijedati. To što se od njega tražilo bila je usluga, bio je zadatak, mogao ga je poslušati i

obaviti, to je bolje nego sjediti i smišljati načine samouništenja, i uopće je slušati i

služiti mnogo lakše i bolje, mnogo nevinije i ugodnije nego vladanje i odgovornost, toliko

barem zna. Dobro, Daza, uzmi dakle zdjelu, lijepo je napuni vodom i odnesi je

svome gospodaru!

Kad je došao do kolibe, meštar ga dočeka čudnim pogledom, pomalo upitnim, napol

sažalnim, napol obradovanim pogledom suglasnosti, pogledom kakav možda ima stariji

dječak za mlađega kojega gleda kako se vraća iz naporne i pomalo sramotne pustolovine, iz

neke kušnje hrabrosti što mu je bila zadana. Taj pastirski princ, taj jadni momak što mu je

prišao, došao je doduše samo s izvora, otišao je po vodu i nije se ondje zadržao ni četvrt

sata; ali došao je ipak iz jedne tamnice, izgubio ženu, sina i kneževstvo, apsolvirao je jedan

ljudski život i bacio pogled na kolo što se okreće. Vjerojatno je taj mladi čovjek već jednom

prije, ili više put, bio buđen i punim je ustima udahnuo zbilju, inače ne bi ovamo došao i tako

dugo ostao; ali sad kao da je zapravo budan i zreo da stupi na dug put. Trebat će i više godina

da se taj mladi čovjek pouči i samom ispravnom držanju i disanju.

Samo tim pogledom što je sadržavao trag blagonaklone sućuti i naznaku nekog odnosa što

je stvoren između njih, odnosa između učitelja i učenika - samo tim pogledom obavio je yogi

prijem učenika. Taj je pogled iz učenikove glave odagnao beskorisne misli i prihvatio ga na

odgoj i službu. Više nema što pričati o Dazinu životu, ostalo se odvijalo onkraj slika i priča.

Šumu više nije napustio.

INTELEKTUALNA IGRA MAGISTRA HESSEA

U povodu prijevoda Hesseove pripovijetke Putovanje na Istok veliki je francuski

suvremenik autorov, Andre Gide, zapisao: »U Hessea samo je izraz umjeren, a nipošto osjećaj

i misao. Ono što smiruje izraz osjećanja i mišljenja, to je probran smisao za takt, za

suzdržanost, za sklad i - u odnosu na ukupnost života - za unutarnju povezanost svih stvari.

Ima u tome i neka vrst latentne ironije - dar što ga, kako mi se čini, posjeduje samo malen broj

Nijemaca.« Gideov sud o Hesseu, izrečen također vrlo diskretno, vrlo je pronicljiv,

pogađajući zaista bitna obilježja piščeva stvaralaštva. Svakako ga valja zapamtiti. Zaboraviti

se jedino može zaglavak o ironiji: uopćavanja o nekom narodu niti su razložna niti su

dokaziva, a što se tiče književnosti, lako je dokazati kako je znatan udio ironije kao

temeljnoga kreativnog načela u književnom stvaralaštvu na njemačkom jeziku - sjetimo se

samo romantizma, koji je sav prožet ironijom, pa epskih svjetova Thomasa Manna i Roberta

Musila. Uostalom, nije tek slučaj što se u raspravljanju o Hesseu nameće pomisao na

njemački romantizam. Malo je djela 20. stoljeća u kojima su veze s motivima i umjetničkim

težnjama nekih romantičara tako prisne kao u pojedinim pripovijetkama i romanima

Hesseovim. Gide je vjerojatno aludirao na autorovu sklonost da se preda fantaziji i

da zanemari obveze prema realizmu, smještajući doživljaje svojih likova u zonu poetske

magije, u predjele zamagljenih obrisa između zbilje, snova i nadrealnosti mašte - što je u isti

mah sklonost da se književno djelo shvati kao oblik profinjene igre. A sve te elemente

nalazimo i u njemačkom romantizmu: u Novalisa, Tiecka, Brentana, Friedricha Schlegela,

Hoffmanna, u autora koje je Hesse čitao i cijenio.

Razumljivo je da je francuski romanopisac, autor Imoralista i Krivotvoritelja, osjećao

afinitet prema Hesseovu stvaralaštvu. Navedeni sud o piscu Putovanja na Istok zacijelo sadrži

i elemente književnog autoportreta: i Gide je jedan od onih pisaca našega stoljeća koji su znali

inovaciju diskretno prilagoditi tradiciji, starajući se da im izraz bude umjereniji od misli te da

konvenciji povjere nekonvencionalnost. Zajednička je tom Francuzu i tom Nijemcu, nadalje,

sklonost da životu pristupaju etičkom strogošću koju nazivamo moralizmom (i koja je

neizmjerno daleko od vulgarnoga značenja toga pojma). U obojice je duhovna rigoroznost,

naslijeđena možda od protestantskih predaka, temelj stvaralaštva u kojemu su intelektualnost i

tendencija k apstraktnom, tipološkom sažimanju osobnog iskustva vrlo istaknuta obilježja. A

ne treba, naposlijetku, zaboraviti ni njihovu spremnost da književno djelo prožmu vlastitim

životopisom, sjećajući se baštine Rousseauove i Goetheove. Kako su bili neskloni svakom

književnom pomodarstvu, njihova djela kadšto podsjećaju više na autore 18. stoljeća nego na

tekstove suvremenika, na primjer ekspresionista ili nadrealista. Danas je, međutim, lako

spoznati da je u nekim Hesseovim i Gideovim djelima sadržano više izazova i svježine nego

na mnogim egzaltiranim stranicama »ista«.

Valja dodati da je osjećaj srodništva bio živ i u Hessea. Povodom Gideove smrti, godine

1951, sjećao se: »Moj najraniji susret s djelima Andrea Gidea dugujem prijevodima Felixa

Paula Grevea, koji su objavljivani između 1900. i 1910. Tu su bila Uska vrata, koja su me

intenzivno podsjećala, iako je djelo više hugenotskoga kova, na pobožnu atmosferu moga

djetinjstva, atmosferu koja me je, budući da sam se godinama s njom sporio, u isti mah

privlačila i odbijala. Zatim je među tim djelima bio Imoralist, koji me se dojmio još jače ... «

Oko sredine dvadesetih godina i Gide i Hesse objavili su djela koja se mogu smatrati

vrhuncima u jednoj fazi njihova stvaralaštva, a donekle i završetkom, rezimeom

određenih umjetničkih napora. Oba su djela, romani Krivotvoritelji i Stepski vuk, intiman

obračun s lažima suvremenoga građanskog društva, koje je svoju profinjenu kulturu

zloupotrijebilo kao plašt koji prikriva cinizam agresivne politike koja je dovela do rata dotad

neviđenih razmjera. Oba su autora izrazila, svaki na svoj način, duboku sumnju u modernu

civilizaciju. U Gideovu su stvaralaštvu Krivotvoritelji ujedno i posljednji značajniji

roman; otad ga zaokuplja pretežno putopis, esej, dnevnik, pa i rad za kazalište. Zaključni

karakter Hesseova romana očituje se pak u tome što je to njegovo posljednje veće djelo s

građom iz suvremenoga života. Od romana Narcis i Zlatousti do Igre staklenim perlama

piščeva su epska poprišta ili u dalekoj prošlosti (iako bez uzora u tradicionalnom povijesnom

romanu) ili u prostran-mašte koja ne poznaje granica između sadašnjosti i budućnosti. Mitovi,

legende, predaje i utopije u tome su kasnom stvaralačkom razdoblju oblici kojima Hesse

povjerava svoja iskustva i umjetnička nastojanja. Spoznao je, poput mnogih drugih

suvremenih pisaca, da je baštinjeno shvaćanje realizma dospjelo u krizu jer je tradicionalni

pojam zbilje pod utjecajem znanosti postao problematičan, pretrpjevši isto toliko promjena

koliko i pouzdanje u moć konvencija, u predskazivost društvenih navika i u sposobnost da se

iz osobnog iskustva izvedu zaključci o tipičnosti životnih zbivanja. Reakcija na tu spoznaju

očitovala se u težnji koja je posve oprečna tendenciji da se na krizu odgovori suspenzijom

fikcionalnosti, dakle reportažom, dokumentarnom prozom, a u filmu koncepcijom koju

Francuzi nazivaju »cinema verite«: toj je težnji, naprotiv, odgovarala bezvremenost parabole i

mita ili utopijska fantazija. U slobodi koju ti oblici pružaju bilo je, dakako, mjesta i za kritiku

sadašnjice. Hesseu je u tom pogledu srodan Thomas Mann, u fazi kasnih romana:

tetralogije Josip i njegova braća, Doktora Faustusa i Izabranika. Autor Igre staklenim

perlama potvrdio je tu srodnost uputivši Thomasu Mannu neobičan pozdrav ugrađen u tekst

romana, koji i inače obiluje svakojakim aluzijama i skrivaljkama: Veliki meštar Thomas von

der Trave »kastalijski« je portret Thomasa Manna, rođenoga u Lübecku, gradu na rijeci

Trave.

Hesseov posljednji roman osebujna je rekapitulacija gotovo pedesetogodišnjega

književnog stvaranja, djelo koje varira središnje motive ranijih pripovjednih tekstova. Autor je

na njemu radio gotovo deset godina, s velikim prekidima jer mu nesmetan, kontinuirani rad

nije bio moguć, ili točnije: jer je bio uvjeren da je sabrano bavljenje umjetnošću nezaslužen

duhovni privilegij u vrijeme kada su, prvo u Njemačkoj i Austriji a zatim i u drugim

evropskim zemljama, nacistički progoni danomice ugrožavali slobodu. Kao švicarski

državljanin (od godine 1923.) nije doduše bio ugrožen, ali je upravo zbog toga smatrao

svojom dužnošću da na svoj način poradi na suzbijanju fašizma. Tridesetih godina još mu je

dvije zbirke kraće proze (tada također nepoćudne) uspjela objaviti nakladna tvrtka Fischer u

Berlinu. Igra staklenim perlama objavljena je u Zürichu, usred rata, 1943. godine. U

Njemačkoj se roman pojavio tek poslije sloma nacizma, u drugoj poslijeratnoj godini.

Prividno je to djelo bilo daleko od svega što se tada zbivalo u Evropi. Stoga su upućeni

čitaoci nalazili više horizontalnih veza, veza s prethodnim tekstovima, negoli vertikalnih, s

izvanknjiževnom zbiljom. Nametala se napose usporedba s pripovijetkom Putovanje na Istok,

koju je sam autor nazvao nekom vrstom pripreme za rad na romanu o ezoteričnim igrama.

Zaista, paralele su brojne. Nijedno od tih dvaju djela nije utopija u uobičajenom smislu, nego

spoj fantazmagorijskoga pripovijedanja i alegorije. Putovanje na Istok pohod je članova

tajanstvenog Saveza koji nema ni političkih ni društvenih namjera (pa se stoga, usprkos

mišljenju nekih kritičara, ne može usporediti s Tajnim društvom u Goetheovu romanu

Naukovanje Wilhelma Meistera, s kojim, međutim, Hesseovo djelo ima drugih srodnosti).

Pohod na Istok, Orijent snova i čarobnih priča, u zemlju »magije, svečanosti cvijeća i

poezije«, put je prema zemlji koja je »domovina i mladost duše« a nalazi se »svagdje i

nigdje«, negdje u nadrealnom stapanju svih vremena. Gotovo se razumije (pogotovu danas)

da romantična ideja putovanja, koja podsjeća a uostalom i aludira na romane njemačkoga

romantizma, na primjer na Novalisov fragmentarni roman Heinrich von Ofterdingen,

uključuje oporbu prema oblicima novčane i tehničke civilizacije. Putnici, među kojima se

nalazi i subjektivni pripovjedač (epsko »ja« s autobiografskim inicijalima H. H.), žive poput

hodočasnika držeći se načela gospodarstvene askeze i odričući se svega što pripada svijetu

»zaluđenom novcem, brojkama i mjerenjem vremena«, napose strojeva i satova - svih naprava

koje životu »oduzimaju punoću«.

Pripovijetka se mjestimice pretvara u teorijsku raspravu o pripovijedanju - kao što će Igra

staklenim perlama biti prožeta zanimanjem za glazbu. Kako pripovijedati, pita se epski

subjekt, kad je sve fluidno, neuhvatljivo, lišeno čvrstoga središta. Da bi se utemeljile

tradicionalne kategorije povezanosti, kauzalnosti i smisla, potrebna provesti reprezentativan

izbor, tj. odrediti simbolične reprezentante među pojedincima, među zajednicama, među

idejama. Pripovjedač priznaje da mu to ne uspijeva jer nije kadar naći obrazac prema kojemu

bi bilo moguće strukturirati doživljajni totalitet. Čitajući taj odlomak, spoznajemo da

se Hesseov romantičarski zanos dobrim dijelom osniva na kritičkoj sumnji u mogućnost da se

rasuta iskustva suvremenog života ujedine u nekom simboličkom totalitetu.

Zbog toga i nije čudno što je u Hesseovu tekstu više odraza književnosti, lektire, nego

neposrednoga životnog iskustva. Povijesno razdoblje iz kojeg članovi Saveza polaze na put

epoha je suvremene civilizacije poslije »velikoga« (prvoga svjetskog) rata, ali ono je samo

spomenuto pa ostaje apstraktno, bez stvarnih obilježja - apstraktno koliko i suvremeno

društvo koje okružuje kastalijski Red u posljednjem romanu. U pripovjedačevoj svijesti kao

da je istinska zbilja samo specifična zbilja poezije i misli, bez obzira na razliku između

povijesnih ličnosti i književnih likova: među utemeljiteljima Saveza, kaže se, nalazili su se

Lao-Ce, Platon, Pitagora, Don Ouijote, Tristram Shandy, Novalis, Baudelaire. Vrijeme i

prostor, geografska i duhovna zbilja u svijesti se putnika stapaju. »Pošli smo na Istok, ali smo

u isti mah pošli i u Srednji vijek ili u Zlatno razdoblje, dodirnuli smo Italiju ili Švicarsku, ali

smo isto tako ponekad noćili u desetom stoljeću i odsjedali kod praotaca ili kod vila. U

vrijeme dok sam ostajao sam često sam nalazio krajolike i osobe iz svoje prošlosti, pješačio sa

svojom nekadašnjom zaručnicom šumskim obalama gornje Rajne, bančio s prijateljima iz

mladosti u Tübingenu, u Baselu ili Firenci, ili sam bio dječak i polazio sa školskim drugovima

na izlete da hvatamo leptire ili da se prišuljamo nekoj vidri, ili su u mom društvu bili omiljeni

likovi iz mojih knjiga, pa su uz mene jahali Almansor i Parsival, Witiko i Zlatousti, ili Sancho

Panza, ili smo bili u gostima kod Barmekida.«

Subjektivni pripovjedač u trenutku malodušnosti i sumnje napušta Savez, a ostatak je

pripovijetke posvećen prikazu neobičnih zbivanja (sličnih nekim epizodama iz Kafkinih djela,

što je zacijelo bila Hesseova namjera), zbivanja koja ga, ipak, vode opet skladu sa

zajednicom. Svršetak je u znaku alegorije: književni likovi nadživljuju svoje stvaraoce, u

njima je ako ne vječnost, a ono trajnost, ona magična životnost koja je privilegij duha. Pravi je

život i prava zbilja samo u tvorevinama naše stvaralačke uobrazilje, naše slikotvorne čežnje -

to je završni akord pripovijetke.

Zacijelo je autoru bilo veoma stalo do toga da čitaoca upozori na srodnost pripovijetke i

romana, inače ne bi Igru staklenim perlama snabdio posve neobičnom posvetom: »Putnicima

na Istok«. Posveta sadrži upozorenje da djelo nije roman u konvencionalnom smislu, ili

točnije: da je sužen raspon uživljavanja u to djelo, raspon čitaočeve identifikacije s njim, pa i

krug potencijalnih čitalaca, jer Igra i po tematici i po obrazovnom usmjerenju nužno

dospijeva u blizinu književne ekskluzivnosti, iako je Hesseu subjektivno uvijek bio stran bilo

kakav književni hermetizam. Tražimo li tragove romaneskne tradicije, ustanovit ćemo da je

djelo - poput nekih drugih Hesseovih romana - ipak najsrodnije tzv. odgojno-obrazovnom

romanu, dakle tipu romana koji se afirmirao napose u njemačkoj književnosti, a istaknuti su

mu primjeri Goetheov Wilhelm Meister i Kellerov Zeleni Heinrich, u kasnoj, ironičkoj

varijanti Čarobni brijeg Thomasa Manna. Obrazac koji se može izvesti iz odgojno-

obrazovnih romana temelji se na ideji individualističke poruke o čovjekovu sazrijevanju, o

putu pojedinca kroz zajednicu u težnji za oblikovanjem osobnih sklonosti. Razvitak je

središnja kategorija te predodžbe, a odgoj odnosno obrazovanje oblik je u kojemu

nadindividualne (povijesne) vrijednosti potiču individualne. U Goetheovim romanima o

Wilhelmu Meisteru proces potvrđivanja samosvojnosti teži skladu s društvenom zajednicom:

pojedinac je nosilac građanskoga prosvjetiteljskog optimizma. Kellerov roman, nastao oko

sredine 19. stoljeća, u znaku je rezignacije zbog spoznaje da se individualne želje i zahtjevi

društva mogu naći u opreci i da ta opreka od pojedinca traži odricanje. Čarobni

brijeg, naposljetku, pokazuje da je građanski individualizam samo relikt sačuvan pod

neobičnim, gotovo nenormalnim i umjetnim okolnostima, povlastica pojedinaca koji

paradoksalno, zbog bolesti, mogu njegovati neke osobne sklonosti. Karakteristično je za te

romane, a tako i za mnoga druga djela toga tipa, da je u njima zahvaćena građa iz

suvremenoga života, drugim riječima: da je čitalac u vrijeme objavljivanja tih romana lektiru

mogao spojiti s uvjerenjem da su posrijedi iskustva u načelu provjerljiva.

Hesseova Igra, međutim, unosi nov element u obrazac. Tko je čitao Stepskog vuka zna

zašto je autor morao odustati' od toga da svoga junaka, Josefa Knechta, pošalje na životni put

koji će ga voditi kroz suvremenu civilizaciju. Svoju poruku o smislenu životu Hesse je umio

izraziti samo pripovijedanjem o drugim vremenima i drugim kulturama: u tom pogledu vodi

izravan put od Siddharthe do posljednjega romana. Kozmos smisla što ga konstituira život (i

smrt) Josefa Knechta nalazi se u vremenu i prostoru nedostupnu zbiljskom iskustvu, negdje u

22. stoljeću, u Kastaliji, koju uzalud tražimo na zemljopisnoj karti. Paradoks je Hesseova

djela u tome što je temeljna crta odgojno-obrazovnog romana, razvojni kontinuitet, mogla biti

sačuvana samo po cijenu povijesne autentičnosti. Na tlu realnosti autor nije mogao naći

zajednicu kojoj bi mogao povjeriti ideju duhovnoga sklada kakav je imao na umu, a ni

zamisao o životu u zajednici bez bitnih suprotnosti, gdje jedan dopunjuje drugoga. (Kritika je

već rano upozorila na to da je Knecht, što znači sluga, simbolično ime.)

Hesse je, s druge strane, naglašavao da Igra nije puka utopija, pogotovu ne u smislu tzv.

znanstvene fantastike. U pripovjednoj fikciji spojio je iskustvene s neiskustvenim elementima

tako te se može reći da na razini životopisa preteže empirijska građa, a na razini

kulturnopovijesne interpretacije mitopoetske sastavine. Po tom spajanju djelo je srodno

Doktoru Faustusu Thomasa Manna, romanu objavljenu četiri godine kasnije. I inače je

poučno usporediti ta djela (o kojima postoji prepiska dvaju autora): oba romana obiluju

odlomcima u kojima se govori o glazbi, ponegdje tako stručno da je tekst nalik na

muzikološku raspravu, a povrh toga glazba je jedan od integracijskih elemenata, jedna od

potki romana, pa i simbolička vrijednost, jer je ona u Mannovu i u Hesseovu književnom

svijetu paradigma umjetnosti. Upadljiva je, međutim, i razlika: Hesse je u svom usvajanju

glazbe isključivo receptivan, usredotočen uglavnom na glazbenu povijest 18. stoljeća, a Mann

je, podesivši za svoje svrhe dodekafoniju Arnolda Schonberga, pošao mnogo

dalje, »komponirajući« riječima cijele skladbe.

Empirijsko je vrelo za Igru na personalnoj razini piščev život u djetinjstvu i mladosti.

Gotovo bi se na temelju romana mogao rekonstruirati dio njegove biografije: autor, rođen

1877. u jugozapadnoj njemačkoj pokrajini Württemberg, proživio je prvih dvadesetak godina

svoga života u sredini prema kojoj je modelirano školovanje Josefa Knechta - prepoznaju se

boravci u protestantskim školama i u drugim odgojnim ustanovama u Njemačkoj i Švicarskoj,

obrisi životopisa koje susrećemo u većini Hesseovih pripovjednih djela o mladim ljudima.

Biografiji mladoga Hessea pripadaju i neke osobe koje je autor transponirao u likove, tako i

glasoviti baselski povjesničar Jacob Burckhardt, čije je učenike Hesse poznavao i koji je bio

jedan od duhovnih otaca te generacije. Pater Jakobus u romanu Burckhardtov je portret,

naslikan rukom štovatelja.

Hesseovo stvaralaštvo ne poznaje strogo povučene granice između pripovijedanja i

razlaganja, romana i eseja, fikcije i autobiografije. U tom univerzalnom diskursu autoru je

važan samo učinak etičke poruke. Estetička i etička pitanja za njega tvore jedinstvo, književni

moral i osobno uvjerenje ne razlučuju se. Stoga je sa piščeva gledišta posve neadekvatan

prigovor da u Igri nema dovoljno »radnje«, fabularne dinamike, promjene. (Isto bi tako

neprimjeren bio takav prigovor upućen Gideovoj prozi ili Brochovu romanu o Vergiliju.)

Hesse je pogotovo svoj posljednji roman smatrao odgovorom na krizne pojave suvremene

civilizacije - unutar koje za političke razlike nije mnogo mario - te u toj svojoj zabrinutosti

nije bio spreman dati prednost estetičkim distinkcijama. Smatrao je da je u »kaotično doba«

dužnost intelektualca sačuvati tekovine ljudskoga duha i moralni dignitet, a ne čuvati čistoću

neke književne vrste. Da izbjegne nesporazume, čitalac neće pogriješiti ako se obazre na

jedno autorovo pismo iz godine 1934, vidovito programatično u isti mah: »Vidim kako mi i

naš svijet propadamo, i ništa mi se ne čini sigurnije nego ta propast, koju odobravam, čak i

priželjkujem, jer u njoj vidim samo umiranje jalovih oblika, ne vjerujući da bi mogao stradati

život u cijelosti. Uskoro će nas opet zadesiti ratovi, veliki ratovi, a time i nove etape samrtne

borbe. Ne smatram ni svojom ni našom zadaćom da spriječimo, usporimo ili pak pospješimo

tu borbu, nego smatram da je potrebno motriti je, podnijeti pogled uperen u kaos te kaosu

suprotstaviti duh i tu vjeru u duh, u značenjima »creator« i »logos«, namrijeti potomstvu.«

Hans Mayer ima pravo kad u svom eseju o Igri tvrdi da Hesseov idealistički moralizam -

uza svu skepsu, koja, uostalom nije bez dijalektike - sadrži mnogo više Hegelove negoli

Burckhardtove baštine. S toga gledišta treba tumačiti i svršetak romana, koji je u mnogih

kritičara izazvao nedoumice pa i potpuno nerazumijevanje. Tako je bilo mišljenja da je

Knechtova smrt nelogična i nemotivirana, da je naprasna i u književnom pogledu. Pažljivije je

čitanje, međutim, pokazalo da je smrt u gorskom jezeru, u čije značenje ulazi i simbolika vode

kao elementa, brižljivo pripremljena brojnim motivičkim aluzijama, te da je motiv žrtve

okosnica u trima Knechtovim biografijama »iz ostavštine«. Sustavna analiza može potvrditi

autorovo upozorenje da ta pogibija nije slučajna, nije apsurdna, nego da se u njoj krije

smisao shvatljiv u kontekstu spomenute dijalektike: u učiteljevoj smrti sadržan je poticaj koji

se prenosi na gojenca i koji će oploditi svijest mlađega pokoljenja.

Igra staklenim perlama bilo bi djelo idealista ali ujedno i svjedočanstvo naivnosti da je u

njemu sve skladno: i intelektualna igra, i život »magistara«, i odnos između generacija, i

položaj povlaštenih u društvu. Ali u Hesseovoj književnoj viziji nalazimo rasuđivanje koje

sadrži, da se poslužimo Adornovim pojmom, elemente negativne dijalektike. Roman se,

znamo, osniva na opreci između suvremene, »feljtonističke« civilizacije, na koju

se pripovjedač (kroničar) obara u svome teoretskom uvodu, i nove, meditativne kulture, kojoj

je začetnik i propagator učeni homo ludens. Nema nikakve sumnje u to kako je Hesse

rasporedio vrijednosne naglaske, što potvrđuje a što odbacuje. Ali autor romana morao je biti

svjestan toga da njegova konstrukcija univerzalne duhovne igre, ta krhka, »staklena«

kombinatorika, podsjeća ne samo na srednjovjekovni obrazovni sustav, u kojemu jedan dio,

kvadrivij, sjedinjuje između ostaloga glazbu i matematiku (a to su i bitni elementi Hesseove

»igre«!), nego i na razmetljivost suvremenog historizma, koji po volji raspolaže

cijelom kulturnom baštinom svijeta, svim umjetničkim i misaonim tekovinama, stvarajući

unutar te goleme robne kuće kulture »otkrića«, mode, kombinacije, pastiše. Tako je igri

staklenim perlama - o kojoj čitamo da nije prvenstveno stvaralačka nego reproduktivna

djelatnost - svojstveno protuslovlje: da je u nju ugrađen zapravo i onaj mentalitet koji »igra«

želi prevladati.

Drugo se protuslovlje nazire u odnosu između intelektualne Kastalije i društvene strukture

unutar koje »igrači« uživaju svoj privilegij. Usprkos svim simpatijama prema »igri« roman ne

izbjegava kritiku povlaštene egzistencije. Štoviše, opreka internih i eksternih pogleda na nju

jedan je od središnjih motiva djela, markantan već i stoga što je u njemu prilično lako

prepoznati suprotnosti koje je Hesse tematizirao i u ranijim djelima: antagonizme duha i tijela,

askeze i čulnosti, individualizma i kolektivizma. Magister ludi Josef Knecht iznimna je ličnost

u kastalijskoj duhovnoj eliti već i stoga što je on i pripadnik te elite i u isti mah pronicljiv

kritičar vlastitog položaja, dakle duh koji umije relativirati svoj položaj, podvrći ga

imanentnoj metakritici. A to znači: spoznati da je čista spiritualnost (ako nije primitivno

isposnička, nego mentalni oblik unutar visokoorganizirane kulture) nužno upućena na

kompromis, to jest da opstoji, grubo rečeno, parazitski, da živi posredno od tuđe muke, ili

da mora, želi li sačuvati svoj mir, zatvoriti oči pred tuđim mukama. Upravo ta problematika

srž je velike rasprave (poglavlje Razgovor) između Knechta i Plinija Designorija, koja je

jedan od misaonih vrhunaca romana. Ako ne već prije, a ono čitajući to poglavlje, shvaćamo

da je Hesseovo djelo roman, između ostaloga, o tipološkoj opreci dvaju shvaćanja života, za

koja autor u jednom komentaru upotrebljava tradicionalne pojmove »vita activa« i »vita

contemplativa«. Designori, koji je kritički ali ne i dijalektički duh, vidi samo nepomirljive

suprotnosti, a napose unutarnja protuslovlja meditativnog života. Prepuštajući privredu i

politiku drugima - kaže Designori u svojoj osudi kastalijske elite - igrači žive poput trutova i

suzbijaju dosadu brojeći slogove i slova, svirajući i izvodeći igru staklenim biserima, »dok

vani u glibu života jadni ispaćeni ljudi žive stvarni život i obavljaju stvarni rad«. Knecht

smireno priznaje da je teško pobiti te argumente. Ali istina je za nj složenija, jer je dio istine i

ona spoznaja koju sjetno izriče sabrani, zreli skeptik Knecht: da je dijalektika sublimiranog

života neuklonjiva pojava u povijesti, sadržana u svakoj kulturi koja se temelji na

diferenciranim djelatnostima. Problematika privilegija bolno je unutarnje protuslovlje

svojstveno razvijenoj kulturi, protuslovlje koje se dosad pokazalo kao nerješivo.

Magister ludi svega je toga svjestan (kao što je Harry Haller u Stepskom vuku svjestan

slabosti društva u kojemu živi, ali i povlastica koje on njemu duguje). I zato neminovno dolazi

trenutak kada povlači konzekvencije upućujući svojim kolegama ono pismo koje sadrži tako

reći sumu njegova životnog iskustva, a unutar kompozicije romana zacijelo je drugi vrhunac.

Sumnje koje muče Knechta podsjećaju - nipošto slučajno - na brige koje razdiru rimskog

pjesnika u romanu Vergilijeva smrt Hermanna Brocha. U oba slučaja nameće se tegobna ali

neminovna spoznaja da se umjetnost, koja je paradigma kulture uopće, ne smije ograničiti na

stvaranje lijepoga privida, koristeći se povlaštenom estetskom izolacijom; umjetnost ne smije

biti samo igra, ona se mora udružiti i sa spoznajom, a to znači opredijeliti se. Zaista nije

slučajno što i Hesseov i Brochov roman ističu tu temu: oba su djela nastala u istom

povijesnom trenutku, gotovo u isto vrijeme, u sjeni povijesne situacije koja je problem

političkog odnosno moralnog opredjeljenja u kontekstu svijesti o kulturi neobično zaoštrila.

Današnji je čitalac, međutim, sklon da se nad običajima igrača staklenim perlama zamisli i

na drugi način. Suvremeni povijesni kontekst ne budi u nama samo razumijevanje za

upozorenje na opasnosti ezoteričnosti nego i osjetljivost za neke argumente s druge strane.

Hesseov roman treba shvatiti i kao riječ u obranu igre u najširem smislu, u obranu stvari i

djelatnosti koje su prividno nekorisne, točnije: koje se danas pod pritiskom tehnokrata i

pragmatičara proglašavaju za nekorisne. Hesseovo je djelo sjetan spomenik čovjeku koji misli

u kategorijama igre, a ne računski, komercijalno - spomenik koji je ujedno apel upućen

budućnosti.

Viktor Žmegač

Hermann Hesse


Izdaje

Sveučilišna naklada

LIBER

Zagreb, Savska cesta 16

Za izdavača

Slavko Goldstein

Korektor

Vlatka Fabijančić

Br. MK 205

Tisak završen u listopadu 1979

Tisak: »Riječka tiskara« - Rijeka

Scan i obrada: WbravetheheartW

BalkanDownload.org

HERMANN HESSE: IGRA STAKLENIM PERLAMA ......Ono što nam je priopćiti o Knechtovoj osobi i njegovu životu nekima je od članova Reda, posebice među igračima Igre staklenim perlama,

Documents