-
HERMANN HESSE HERMANN HESSE Umijee dokolice NASLOV IZVORNIKA Die
Kunst des MuBiggangs Copyright 1973 by Hermann Hesse. Alle Rechte
bei und vorbehalten durch Suhrkamp Verlag Frankfurt am Main Sva
prava pridrana. Dijelovi ove publikacije ne smiju se reproducirati
ili koristiti u bilo kojem obliku ili bilo kojim sredstvom,
elektronikim ili mehanikim, ukljuujui fotokopiranje i snimanje, ili
bilo kakvim informatikim sustavom za pohranu ili obnavljanje, bez
pisane dozvole izdavaa. Umijee dokolice Kratka proza iz ostavtine
CIP - Katatogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina knjinica,
Zagreb UDK 821.112.2-4=163.42 HESSE, Hermann Umijee dokolice /
Hermann Hesse ; preveo Dalibor Joler. - Zagreb : Zagrebaka naklada,
2002. - (Feniks) Prijevod djela: Die Kunst des MuBiggangs. ISBN
953-6996-05-7 421028020 PREVEO DALIBOR JOLER Objavljivanje ove
knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
[zagrebaka naklada I ZAGREB, 2002. Kada ne bih uistinu bio vrlo
radian ovjek, kako bih uope doao na ideju da smiljam hvalospjeve i
teorije dokolice. Roeni, genijalni dokoliari takvo to nikada ne
ine. Hermann Hesse (1928.) S mojega motrita, ovi prigodni napisi,
koji se svjesno i hotimino slue onim oblikom neobveznoga avrljanja
to ga nazivamo "feljtonom", predstavljaju, kao prvo, tek nevaan dio
mojega rada, a kao drugo, ta razigrana, esto ironino obojena
prigodniarska oitovanja po meni imaju jedan te isti smisao: borbu
protiv onoga to u naoj javnosti nazivam hinjenim optimizmom ...
borbu protiv europ-sko-amerike pomodne vjere u suverenoga,
modernoga ovjeka, koji je tako mnogo postigao ... protiv, dodue,
djeje, ali vrlo opasne samodopadnosti bezvjernog i nepromiljenog
ovjeka mase u njegovoj lakomislenosti, na-dmenosti, njegovu
nedostatku poniznosti, sumnje i odgovornosti. Ovakve rijei ... nisu
upuene ovjeanstvu, ve vremenu, itateljima novina, masi ija
opasnost, smatram, ne lei u manjku vjere u sebe i vlastitu
uzvienost. esto sam zajedno s openitim upozorenjem na
neutemeljenost takve ljudske oholosti takoer neposredno upozoravao
na dogaaje iz nae najnovije povijesti, na psihiku nepripremljenost
i hvastavu lakomislenost s kojom smo poli u rat, na nesklonost kako
naroda tako i pojedinaca da sukrivnju za to trae kod sebe samih.
Hermann Hesse (1932.) Umijee dokolice Poglavlje umjetnike higijene
Kako je i duhovni rad sve vie nalikovao nasilnomu industrijskom
pogonu bez tradicije i ukusa, a znanost i kola jo vie se trsile
liiti nas slobode i osobnosti te nam stanje usiljenog, zadihanog
pregnua od malih nogu nametnuti kao ideal, tako je, uz neka druga
staromodna umijea, i umijee dokolice sve vie propadalo, gubilo
ugled, padalo u zaborav. Nije da smo u tome ikada bili majstori!
Dokoliarenjem razvijenim do umijea na Zapadu su se uvijek bavili
tek bezazleni diletanti. Utoliko je zaudnije -u ovo nae doba kada
mnogi eznutljivo pogledavaju prema Istoku i s podosta napora
nastoje uloviti trunku radosti iz Shiraza i Bagdada, malo kulture i
tradicije iz Indije i poneto ozbiljnosti i dubine iz Budhinih
svetinja - da malo tko posegne za onim najbliim i pokua ovladati
djeliem arolije koju, itajui orijentalne knjige pripovjedaka,
osjeamo kako struji
-
iz zdencima rashlaenih dvorita maurskih palaa. Zato zapravo
toliki meu nama u tim knjigama pripovjedaka nalaze neku neobinu
radost i zadovoljstvo, u "Tisuu i jednoj noi", u turskim narodnim
pripovijetkama i u sjajnoj "Papagajskoj knjizi", Dekameronu
istonjake knjievnosti? Zato je tako istanan i originalan mlai
pjesnik Paul Ernst u svojoj "Kraljevni Istoka" toliko esto slijedio
te stare staze? Zastoje Oscar Wilde u svojoj premorenoj mati tako
rado bjeao onamo? elimo li biti iskreni i zanemarimo li onih
nekoliko znanstvenih orijentalista, morat emo priznati da nam
debeli svesci "Tisuu i jedne noi" sadrajno nisu ravni nijednoj
Grimmovoj bajci i nijednoj srednjovjekovnoj kranskoj sagi. A ipak
ih s uitkom itamo, ubrzo ih zaboravimo da bismo ih zatim s istim
zadovoljstvom iznova preitavali. Kako to? Ta se pojava esto
pripisuje lijepoj, razvijenoj pripovjednoj umjetnosti Istoka. No
time vjerojatno precjenjujemo svoj estetski sud: jer, ako su
rijetki, pravi pripovjedaki talenti nae vlastite knjievnosti u nas
tako strano slabo cijenjeni, zato bismo trali za strancima? Takoer,
nije rije ni o radosnome uivanju u umjetnosti pripovijedanja, barem
ne 11 viiiin o njemu. U biti, za nju openito imamo malo smisla;
osim iu:kii'ia sadraja mi itajui zapravo traimo samo psiholoke i
sentimentalne podraaje. Pozadina te istonjake umjetnosti, koja nas
tako snano oarava, jest orijentalna tromost, ona do umijea
razvijena dokolica, vjetina kojom se vlada s mjerom ukusa i u njoj
uiva. Arapski pripovjeda na vrhuncu napetosti svoje bajke jo uvijek
ima napretek vremena do u najsitnije potankosti opisati purpurni
kraljevski ator, vezenu i dragim kamenjem nakienu podsedli-cu,
vrline dervia ili savrenstva istinskoga mudraca. Prije negoli
kraljeviu ili kraljevni ita dopusti rei, lakim nam potezima doarava
rumenilo i ivahne crte njezinih usana, sjaj i oblik lijepih joj
bijelih zuba, draesnost smjelo usplamtjela ili srameljivo oborena
pogleda i pokret njegovane, besprijekorno bijele ruke na kojoj se
ruiasti nokti opalnoga sjaja nadmeu s bljetavi-lom prstenja optoena
biserjem. A sluatelj ga ne prekida, on ne zna za nestrpljenje i
modernu italaku halapljivost, on s jednakom revnou i uitkom slua o
svojstvima nekog starog pustinjaka, o ljubavnim radostima mladia
ili o samoubojstvu u nemilost paloga vezira. Dok itamo, neprestance
nas prati osjeaj eznua i zavisti: Ovi ljudi imaju vremena! Vremena
napretek! Oni mogu dan i no potroiti domiljajui se novim
prispodobama za ljepotu kra-sotice ili podlost zlikovca! A
sluatelji, ako je u podne zapoeta pripovijest do veer tek napola
ispriana, mirno pou na poinak, pomole se i zahvalni Alahu utonu u
san, jer sutra je novi dan. Oni su milijunai vremena, koji kao da
grabe iz neiscrpna zdenca, pa im gubitak jednog sata i dana i
tjedna ne znai mnogo. I dok itamo one beskrajne, isprepletene,
udnovate basne i prie, mi i sami postajemo neobino strpljivi te
podlegavi naas velikoj aroliji ne prieljkujemo kraj - boica
dokolice dotakla nas je svojim arobnim tapiem. Ono to pokree mnoge
od toga silnoga mnotva ljudi, koji odnedavna tako umorni i
ispunjeni vjerom ponovno hodoaste kolijevci ovjeanstva padajui pod
noge velikomu Konfuciju i velikomu Lao-Ceu, duboka je enja za
boanskom dokolicom. to je arolija boga Bakha, kojom nas liava
briga, stoje slatka, 12 omamljiva slast haia naspram beskrajno
dubokoga mira pustinjaka koji zasjevi na grebenu planine promatra
kruenje svoje sjene i pozorno sluajui duom se predaje stalnom,
tihom, opojnom ritmu sunaca i mjeseci u kruenju? Kod nas, na jadnom
Zapadu, vrijeme smo rastrgali na male i majune komadie od kojih
svaki jo vrijedi jednoga novia; no tamo, ono nerastrgano jo uvijek
tee u neprekinutu plimnom valu utaujui e svijeta, neiscrpno poput
morske soli i svjetlosti zvijezda. Strana mi je svaka pomisao da
bih naoj industriji i naoj znanosti, koje prodiru osobnosti, htio
dati kakav savjet. Ako industrija i znanost vie ne trebaju
osobnosti, neka ih i nemaju. No mi umjetnici, koji usred
velikoga
-
kulturnog bankrota prebivamo na otoku s jo donekle podnoljivim
ivotnim uvjetima, mi moramo nastaviti potivati neke druge zakone.
Za nas osobnost nije luksuz, ve uvjet opstojnosti, zrak bez kojega
nema ivota, kapital bez kojeg se ne moe. Pritom pod umjetnicima
podrazumijevam sve one koji nuno ele osjeati vlastito ivljenje i
rast, biti svjesni temelja svoje snage i na njima se izgraivati po
uroenim zakonima, svoj ivot, dakle, ne svjedoiti obavljanjem neke
podreene djelatnosti ija bit i djelovanje nisu u jednako jasnom i
smislenom odnosu s temeljima u kakvom su, kod dobre graevine, svod
i zid, krov i stup. No umjetnicima je oduvijek trebala povremena
dokolica, dijelom da bi si protumaili novosteena znanja i iskustva
i pustili da ono to u njima podsvjesno radi, sazrije, a dijelom da
bi, nenamjerno se predajui, uvijek iznova bivali sve blii
prirodnomu, bili ponovno djeca, ponovno se osjetili prijateljem i
bratom zemlje, biljke, stijene i oblaka. Nevano je stvara li tko
slike ili stihove ili tek eli uivati u sebi graditelju, pjesniku i
stvaratelju, svakomu neminovno uvijek iznova dolaze predasi. Slikar
stoji ispred svjee grundirane slike, osjea da jo nema potrebnu
sabranost i unutarnji poriv te poinje iskuavati, kolebati se,
usiljeno raditi, da bi na posljetku u bijesu ili tuzi sve bacio, pa
osjetivi se nesposobnim i nedoraslim dinomu zadatku te proklinjuci
dan kada posta slikarom on zapre radionicu jalan na svakog ulinog
pometaa kojemu dani prolaze u ugodnoj djelatnosti i miru savjesti.
Pjesnik se zbuni pred zapoetim planom ne nalazei u njemu 13 vie onu
veliinu koju je isprva osjeao, iskria rijei i stranice, ponovno ih
napie, doskora i njih baci u vatru, a od onog, stoje neko jasno
zrio, sad najednom vidi tek nejasan titraj u maglovitim daljinama,
a vlastite mu se strasti i osjeaji najednom ine triavima,
neiskrenima, sluajnima te on od njih bjei isto onako zavidei
ulinomu pometau. 1 tako dalje. ivot mnogih umjetnika treinom se, pa
i polovicom sastoji od takvih trenutaka. Samo rijetki iznimni ljudi
sposobni su stvarati u neprekinutu tijeku gotovo bez stanke. Tako
nastaju naizgled prazne stanke dokolice kojih je vanjski izgled
oduvijek izazivao prijezir ili saaljenje skuenih umova koji ne
razumiju umjetnost. Kao to filistar teko moe razumjeti kako golem i
silno sloen posao moe stati u jedan jedini stvaralaki sat, on isto
tako ne moe shvatiti zato jedan toliko aav umjetnik jednostavno ne
nastavi slikati, nizati poteze kista i zato u miru ne dovri svoje
slike, zato je, tovie, tako esto nesposoban za daljnji rad, zato se
baca i tone u razmiljanja i na nekoliko dana ili tjedana zatvara
svoju radionicu. I samoga umjetnika svaki put iznenade i prevare te
stanke i on ponovno upada u iste nevolje i samoga sebe mui sve dok
ne shvati da mora potivati uroene mu zakone i da ga, stoje utjeno,
jednako esto paralizira izobilje kao i umor. U njemu sazrijeva neto
to bi on najradije jo danas pretvorio u vidljivo, lijepo djelo, no
ono se ne da, nije jo zrelo, svoje jedino mogue, najljepe rjeenje
ono u sebi jo nosi kao zagonetku. Ne preostaje, dakle, drugo doli
ekanje. Za to ekanje postoje stotine lijepih razonoda, poglavito
usavravanje u poznavanju djela znaajnih prethodnika i suvremenika.
Ali nosi li posvuda sa sobom, kao trn u peti, nerijeen dramski
zadatak, tad je najee neugodno itati Shakespearea, a mui li i
alosti li te prvi neuspjeh skice za sliku, Tizian e ti vjerojatno
biti loa utjeha. Napose mladi ljudi, kojima je "mislei umjetnik"
ideal, smatraju da e vrijeme oteto od umjetnosti najbolje potroiti
razmiljajui, pa se bez cilja i koristi zapleu u duboka mudrovanja,
skeptina razmiljanja i ina melankolina raspoloenja. Ostali, koji se
jo nisu prikljuili svetom ratu protiv alkohola, koji i meu samim
umjetnicima odnedavna ima sve vie uspjeha, pronalaze put do mjesta
na kojima se toi dobra kapljica. 14 Oni uivaju moju punu naklonost,
jer vino kao pomiritelj, tjei-telj, izvor blagosti i snova
otmjenije je i ljepe boanstvo od onoga u to nas u zadnje
-
vrijeme njegovi brojni neprijatelji ele uvjeriti. Ali ono nije
za svakoga. Voljeti ga umjetniki i mudro, u njem uivati, a laskavi
mu jezik razumjeti u svoj njegovoj njenosti, za to ovjek, skoro kao
i za druge umjetnosti, mora imati prirodnoga dara, a ak i tad mu je
potrebno kolovanje i ne slijedi li dobru tradiciju, rijetko e
dosegnuti savrenstvo. ak i kada bi bio odabranik, upravo e u
neplodna vremena o kojima govorimo, rijetko u depu imati dovoljno
novca za pravo tovanje nekoga boanstva. I kako da sada izmeu tih
dviju opasnosti - rada preko volje i u zlo doba, i u misli utonule,
obeshrabrujue praznine - kako da umjetnik spasi i tijelo i duu?
Druenje, sport, putovanja i slino, razonode su koje u takvim
situacijama ne pomau i djelomice u obzir dolaze samo za imune, a u
njih se ubrajati nikada nije bila ambicija umjetnika. A i
sestrinske umjetnosti obino u zla vremena jedna drugu ostavljaju na
cjedilu: pjesnik koji pati zbog nekog nerijeenog zadatka, veoma e
rijetko u slikara ili slikar u glazbenika pronai i, svoj mir i
ravnoteu. Jer uivati duboko i potpuno umjetnik moe =; samo u jasna,
stvaralaka vremena, dok mu se sada u njegovim i nedaama svaka
umjetnost ini ili suhoparnom i blijedom ili pak ; ubitano nadmonom.
Povremeno obeshrabrenoga i bespomonoga sat Beethovena moe jednako
lako dokrajiti kao i ozdraviti. Tu je toka na kojoj mi bolno
nedostaje solidnom tradicijom ustaljeno i profinjeno umijee
ljenarenja i gdje moja inae bezgreno germanska ud sa zaviu i enjom
pogledava prema majinskoj Aziji u kojoj je jedna pradavna vjeba
uspjela u prividno bezoblino stanje vegetiranja i nerada unijeti
neki ritam koji ralanjuje i oplemenjuje. Mogu bez okolianja rei da
sam mnogo vremena potroio na eksperimentalno bavljenje problemom
toga umijea. Iskustva koja sam pritom stekao moram sauvati za
kasniju, posebnu prigodu - neka zasad bude dostatna moja tvrdnja da
sam, primjerice, nauio u kritinim se vremenima me-todino i s
velikim uitkom baviti neradom. No da se mogui 15 umjetnici meu
itateljima, umjesto da se sami prihvate meto-dinoga ljenarenja, ne
bi razoarano odvratili kao od kakva arlatana, dat u jo u nekoliko
reenica pregled svoga vlastitoga prvog naukovanja u hramu toga
umijea. 1. Jednoga dana, gonjen mranom slutnjom, iz knjinice
do-nesoh najpotpunija njemaka izdanja "Tisuu ijedne noi" i
"Putovanja Sajida Batthala", stadoh ih itati i nakon poetnoga
kratkog uitka, otprilike nakon jednoga dana, shvatih da su mi obje
dosadne. 2. Domiljajui se razlozima tog neuspjeha, naposljetku
spoznah da se u tim knjigama dokraja smije uivati samo leei ili
sjedei na podu. Uspravni zapadnjaki stolac liava ih svakog
djelovanja. Pritom sam, usput, po prvi put postao svjestan potpuno
drugaijega pogleda na prostor i stvari koji ovjek ima iz leeeg
poloaja ili unja. 3. Uskoro otkrih da se djelovanje orijentalnog
ozraja udvo-struavalo kada bih, umjesto da sam itam, drugima davao
da mi itaju (pri emu je nuno da i ita lei ili ui). 4. To sada
racionalno bavljenje itanjem uskoro je stvorilo osjeaj rezignirana
sluatelja i on me osposobio da nakon kratkog vremena i bez itanja
mogu satima mirovati i svoju pozornost zaokupiti prividnim
sitnicama (zakonitostima leta muica, ritmikom estica praine
ulovljenih u sunanoj zraci, melodikom svjetlosnih valova itd.). To
je urodilo sve veom zauenou nad mnotvom zbivanja i umirujuim,
potpunim zaboravom sebe samoga ime se stjee osnova za blagotvoran i
nikada dosadan far niente. Bio je to poetak. Drugi e izabrati neke
druge putove da bi iz svjesnoga ivota utonuli u umjetnicima toliko
nune i teko ostvarive sate samozaborava. Kada bi ovaj moj poticaj
od nekog moda postojeeg zapadnjakog majstora dokolice izmamio da
progovori o svome sustavu, ispunio bi mi arku elju. (1904.) 16
-
O putovanju Kada su mi predloili da neto napiem o poeziji
putovanja, u prvi mi se mah uinilo primamljivim da jednom od srca
nagr-dim sve gadosti suvremenog turizma, besmislenu opsjednutost
putovanjem kao takvim, moderne, puste hotele, strane gradove poput
Interlakena, Engleze i Berlince, unakaem i beskrajno skupi badenski
Schwarzwald, odurne velegradane koji u Alpama hoe ivjeti kao kod
kue, teniske terene Luzerna, gostioniare, konobare, hotelske obiaje
i cijene, patvorena domaa vina i narodne nonje. No, kada jednom
zgodom u vlaku izmeu Verone i Padove nekoj njemakoj obitelji ne
uskratih svoja zapaanja o toj temi, oni me uljudno i hladno zamolie
da utim; a kad sam drugom zgodom u Luzernu plj usnuo pokvarenog
konobara, tada ne bijah zamoljen, ve fiziki prisiljen da nelijepo
se urei napustim gostionicu. Od tog doba nauio sam se svladavati.
Takoer mi pada na um da sam zapravo na svim svoj im kraim
putovanjima bio sasvim zadovoljan i sa svakog puta donio vee ili
manje blago. Pa emu onda grditi? O pitanju, kako suvremen ovjek
treba putovati, ima mnogo knjiga i knjiica, ali, koliko znam, ne i
dobrih. Kada netko kree na put radi razonode, zapravo bi trebao
znati to ini i zato to ini. Dananji putujui graanin to ne zna. On
putuje jer je ljeti u gradu prevrue. Putuje jer se nada da e se
promjenom zraka, pogledom na druge krajeve i ljude odmoriti od
naporna posla. On putuje u planine jer ga mori neka nejasna enja,
neshvaena udnja za prirodom, zemljom i raslinjem; putuje u Rim jer
je to dio ope kulture. No on putuje uglavnom zato jer putuju i svi
njegovi roaci i susjedi, jer se poslije o tome moe priati i
hvastati se, jer je to u modi i jer se poslije, kod kue, ovjek opet
osjea tako ugodno. Sve su to, istina, shvatljivi i estiti motivi.
No zato gospodin Krakauer putuje u Berchtesgaden, gospodin Miiller
u Graubun-den, gospoa Schilling u Sankt Blasien? Gospodin Krakauer
to ini jer ima mnogo poznanika koji takoer uvijek odlaze u
Berchtesgaden, gospodin Miiller zna daje Graubiinden daleko od
Berlina i da^jfejji modi, a gospoa je Schilling ula daje zrak u 17
Sankt Blasienu veoma dobar. Sve troje moglo bi zamijeniti svoje
putne planove i rute, i nita se ne bi promijenilo. Poznanike moe
svugdje imati, novca se moe svugdje rijeiti, a Europa je neizmjerno
bogata mjestima s dobrim zrakom. Zato, dakle, upravo Berchtesgaden?
Ili Sankt Blasien? U tom je pogreka. Putovanje bi uvijek trebalo
znaiti doivljaj, a doivjeti neto vrijedno ovjek moe samo u
krajevima s kojima je duevno povezan. Povremen lijep izlet, vesela
veer u vrtu restorana, vonja parobrodom po jezeru nisu po sebi
nikakvi doivljaji, nikakva obogaenja naega ivota, nikakvi trajnom
snagom d|elotvorni poticaji. Oni to mogu postati, ali ne za gospodu
Krakauera i Mullera. Moda za te ljude uope nema mjesta na Zemlji s
kojim imaju prisnije odnose. Nema za njih zemlje, obale ili otoka,
nema gore, nema staroga grada koji ih privlai snagom slutnje,
kojega im prizor ispunja najdrae snove i upoznavanje kojega za njih
znai skupljanje blaga. Usprkos tomu oni bi mogli putovati sretnije
i ljepe, kada se ve mora putovati. Prije puta bi se, pa makar samo
na zemljovidu, morali barem povrno upoznati s bitnim znaajkama
drave i mjesta u koje putuju, te u kojem su odnosu njihov smjetaj,
konfiguracija tla, klima i narod prema zaviaju putnika i njegovoj
uobiajenoj okolini. A tijekom boravka u stranome mjestu morali bi
pokuati uivjeti se u osobitosti kraja. Morali bi se ne samo u
prolazu diviti planinama, vodopadima i gradovima kao efektnim
prizorima, ve nauiti svakoga od njih na njegovu mjestu prepoznavati
kao nunog, doraslog i stoga lijepog. Tko za to ima dobru volju,
lako e sam otkriti jednostavne tajne umijea putovanja. On nee
poeljeti u Sirakuzi piti miin-chensko pivo te, dobije li ga uope,
jo primijetiti kakoje bljutavo i skupo. On nee putovati u strane
zemlje, a da barem donekle ne razumije njihov jezik. Krajolik,
ljude, obiaje, kuhinju i vina tuine on nee mjeriti mjerilima
svojega zaviaja i eljeti da Venecijanac bude odrjeitiji,
Napolitanac tii, stanovnici Berna da su
-
ljubazniji, daje chianti malo slai, Rivijera prohladnija, a
obala laguna strmija. Svoj nain ivota on e pokuati prilagoditi
obiajima i znaajkama mjesta, pa e u Grindelwaldu ustajati rano, a u
Rimu kasno itd. A napose e svugdje nastojati pribliiti 18 se narodu
i razumjeti ga. On se, dakle, nee kretati u drutvu meunarodnih
putnika, nee odsjedati u meunarodnim hotelima, ve u gostionicama u
kojima su gostioniari i osoblje domai ljudi, ili jo bolje -
privatno kod ljudi u ijem e kunome ivotu nai sliku ivota naroda.
Bilo bi neizrecivo smijeno kada bi putnik u Africi htio uzjahati na
devu u redingotu i cilindru. Ali se smatra sasvim normalnim da se u
Zermattu ili Wengenu nose pariki kostimi, u francuskim gradovima
govori njemaki, u Goschenenu pije rajnsko vino, a u Orvietu jedu
ista jela kao u Leipzigu. Upita li tu vrstu putnika o Bernskim
Alpama, srdito e govoriti o visokim cijenama brdske eljeznice
Jungfrau, a navede li ih da govore o Siciliji, saznat e da tamo
nema grijanih soba, ali da u Taormini moe nai izvrsnu francusku
kuhinju. Upita li ih za tamonji puk i ivot, priat e ti kako se tamo
nose beskrajno smijene nonje i govori potpuno nerazumljiv dijalekt.
Dosta o tome. Ta elio sam govoriti o ljepoti putovanja, a ne o
nerazboritosti veine putnika. Poezija putovanja nije u odmoru od
domae jednolinosti, od posla i nedaa, nije u sluajnome susretu s
drugim ljudima i promatranju drugih slika. Ona nije ni u
zadovoljenju znatielje. Ona je u doivljaju, to jest u vlastitu
obogaenju, u organskome usvajanju novosteenoga, u porastu naega
razumijevanja za jedinstvo u raznolikosti, za tu veliku preu od
Zemlje i ovjeanstva, u ponovnom otkrivanju drevnih istina i zakona
u posve novim okolnostima. Tu pripada i ono to bih posebno elio
nazvati romantikom putovanja: mnogovrsnost dojmova, neprestano
radosno ili tjes-kobno iekivanje iznenaenja, posebice uitak u
ophoenju s ljudima koji su nam novi i strani. Pogled kojim portir
ili konobar odmjerava gosta isti je u Berlinu i u Palermu, no nee
zaboraviti pogled retijskoga pastireta kojega si iznenadio na nekom
panjaku Graubimdena. Nee zaboraviti ni malu obitelj u Pistoji kod
koje si jednom zgodom proboravio dva tjedna. Moda e zaboraviti
imena, nee se vie tono sjeati malih sudbina i briga tih ljudi, no
nikada nee zaboraviti kako si se u nekom sretnom asu najprije
zbliio s djecom, zatim s blijedom enicom, a 19 onda s muem ili
djedom. Jer s njima nisi morao razgovarati o dobro poznatim
stvarima, nisi se morao nadovezivati na stare i zajednike teme, bio
si im tako nov i stran kao i oni tebi i morao si odloiti
konvencionalnost, crpsti iz sebe sama i vratiti se korijenima
vlastita bia kako bi im imao to za rei. S njima si moda govorio o
sitnicama, ali si govorio kao ovjek s ovjekom, opipavajui i
ispitujui, sa eljom da donekle naui razumjeti te strane ljude, da
osvoji i sa sobom ponese djeli njihova bia i ivota. Tko u stranim
krajolicima i gradovima ne trai samo slavne i uoljive stvari, ve u
sebi udi shvatiti i prigrliti onu dublju bit, u njegovu e sjeanju
najee sluajnosti i sitnice imati posve osobit sjaj. Kada pomislim
na Firencu, prva slika koju vidim nije katedrala ili stara palaa
sinjorije, ve jezerce sa zlatnim ribicama u Giardino Boboli u kojem
sam svoga prvoga firentinskog popodneva razgovarao s nekolicinom
ena i njihove djece, prvi puta uo firentinski jezik i taj iz mnogih
mi knjiga tako poznati grad po prvi puta osjetio kao neto stvarno i
ivo s ime sam mogao razgovarati i to sam rukama mogao dotaknuti.
Katedrala i stara palaa i sve znamenitosti Firence nisu mi zbog
toga pro-makle, vjerujem da sam ih bolje doivio i srdanije usvojio,
nego mnogi revni turisti s bedekerom u ruci. Iz niza malih,
sporednih doivljaja sve mi se to sklapa u pouzdanu i jedinstvenu
cjelinu, pa i ako sam zaboravio pokoju lijepu sliku iz galerije
Uffizi, u sjeanju mi ostadoe veeri provedene s domaicom u kuhinji i
noi to ih probdjeh u malim vinarama razgovarajui s mladiima i
mukarcima. Sjeam se i priljiva krojaa iz
-
predgraa koji je pred svojim kunim vratima na meni krpao
poderane hlae i pritom drao vatrene politike govore, pjevuio operne
arije i vesele puke pjesmice. Takve se sitnice nerijetko pretvore u
samu sr vrijednih uspomena. A budui da sam se tamo potukao s
mladiem zaljubljenim u gostioniarevu ker, lijepi mi je gradi
Zofmgen ostao nezaboravan unato kratkoi mojega boravka od samo dva
sata. Draesno selo Hammerstein, juno od badensko-ga Blauena, ne bi
mi sa svojim krovovima i uliicama tako jasno i lijepo ostalo u
sjeanju da na njega ne naletjeli jedne kasne veeri nakon dugoga,
nemiloga tumaranja umom. Zakrenuvi 20 iza izboine brijega spazih
najednom, sasvim neoekivano, u dolini ispred sebe selo, tiho i
usnulo, zbijenih kuica, a iza njega Mjesec na izlasku. Da sam
stigao udobnom cestom i kroza nj propjeaio, ne bih se vie niega
sjeao. No ovako, u njemu ostadoh tek sat vremena, ali ga za cijeli
ivot upamtili kao ubavu, milu sliku. A sa slikom seoca uvam i ivu
predodbu o tom cijelom, osebujnom krajobrazu. Tko je ikada u mlaim
godinama s malo novca i bez prtljage propjeaio dobar komad puta,
ovi su mu dojmovi dobro znani. Dobro se pamti no provedena u polju
djeteline ili na svjeem sijenu, komadi kruha ili sira isproen u
alpskoj pastirskoj kolibi, iznenadan ulazak u gostionicu u kojoj se
slavi seosko vjenanje i poziv da se slavlju pridrui. Ne treba,
meutim, zbog sluaja zaboraviti bit, zbog romantike poeziju.
Prepustiti se putu da te vodi pouzdavi se u sretan sluaj zacijelo
je dobra praksa, no svako putovanje, treba li biti na radost i u
dubljemu smislu znaiti doivljaj, mora imati vrst, odreen sadraj i
smisao. Greno je i smijeno potucati se iz puke dosade i tupe
znatielje po zemljama kojih unutranje bie ovjeku jest i ostaje
strano i neprivlano. Poput prijateljstva ili ljubavi koju ovjek
njeguje i za nju se rtvuje, poput knjige koju briljivo odabire,
kupuje i ita, i svako putovanje radi razonode ili studijsko
putovanje mora znaiti ljubav, predanost i volju za uenjem. Svrha mu
mora biti da neku zemlju i narod, grad ili krajobraz uini duevnim
blagom putnika, a on s ljubavlju i predanou mora oslukivati tuinu i
ustrajno pronicati u tajnu njezina bia. Imuni kobasiar, koji iz
hva-stavosti i pogrenoga poimanja obrazovanosti odlazi u Pariz i
Rim nema nita od toga. No tko je u nizu dugih, uzavrelih mladalakih
godina u sebi nosio enju za Alpama ili morem ili starim talijanskim
gradovima i napokon jedva pritedio neto vremena i novaca za
putovanje, taj e svaki miljokaz i svaki sunani, ruama penjaicama
obrasli samostanski zid i svaki snjeni vrh i morski predio tuine sa
strau prigrliti i ne putati od sebe prije negoli je razumio jezik
tih stvari, prije nego mu je mrtvilo oivjelo i muk progovorio. On e
u jednome danu imati neizmjerno vie doivljaja i uitaka, negoli
pomodni putnik u nekoliko 21 godina, i za cijeli e ivot ponijeti
bogatstvo radosti i razumijevanja i sretnog zasienja. Tko ne mora
tedjeti novac i vrijeme, a putuje rado, nagonska bi mu potreba
morala biti da one zemlje, u kojima nasluuje zanimljivosti za svoje
oko i srce, usvaja dio po dio i u polaganom uenju i uivanju osvaja
djeli svijeta, da u mnogim zemljama pusti korijenje i s istoka i
zapada skuplja kamenje za lijepu zgradu cjelovitog razumijevanja
Zemlje i njezina ivota. Meni je jasno da se veina naih dananjih
turista sastoji iz umornih graana koji ne ude ni za im drugim doli
da na trenutak oute osvjeavajuu i utjenu blizinu prirodnoga ivota.
O "prirodi" oni rado govore gajei prema njoj neku dijelom plahu,
dijelom pokroviteljsku ljubav. No gdje ju trae i koliki ju
pronalaze? Vrlo je rairena zabluda da treba samo otputovati na neko
lijepo mjesto da bi se bilo blie "prirodi" i okusilo njezinu snagu
i utjehu. Ta jasno je da itelju velegrada, koji bjei od vrelih
ulica, svjeina i istoa morskoga ili planinskoga zraka mora initi
dobro. Time se on zadovolji. Osjeti se svjeijim, dublje die, bolje
spava i zahvalan se vraa domu vjerujui daje
-
stvarno uivao u "prirodi" i da ju je upio. On ne zna daje od nje
primio i razumio tek ono najpovrnije, najnebitnije, a daje ono
najbolje ostavio zapretano na putu. On ne zna gledati, traiti,
putovati. Potpuno je pogreno uvjerenje daje mnogo jednostavnije i
lake u sebe primiti djeli vicarske ili Tirola, Sjevernoga mora ili
Schwarzwalda, nego stei solidnu predodbu o Firenci ili Sie-ni.
Ljudi, kojima je od Firence u sjeanju ostao tek toranj palae
Vecchio i kupola katedrale, takoer e sa Schlierseea ponijeti tek
obrise Wendelsteina, a iz Luzerna sliku Pilatusa i magliastu
modrinu jezera da bi nakon samo nekoliko tjedana pravim duevnim
bogatstvima oskudijevali isto kao i prije. Priroda se ovjeku isto
onako malo prostire pod noge kao i kultura i umjetnost i upravo od
nekolovana graanina iziskuje beskrajnu portvovnost prije negoli mu
se otkrije i preda. Lijepo je eljeznicom ili potanskom koijom
putovati preko Gottharda, Brennera ili Simplona i lijepo je
putovati Rivijerom 22 od Genove do Livorna ili brodom od Venecije
do Chioggie. No od takvih dojmova rijetko kada ostane pouzdan trag.
Samo su iznimno profinjeni ljudi istananih osjeaja sposobni
letimice, u prolazu, uoiti znaajke nekoga veeg krajolika i sauvati
ih. Veini ostane tek openit dojam morskoga zraka, modrine vode i
obrisa obala, a i on uskoro izblijedi poput sjeanja na kazalinu
sliku. Tako je gotovo sa svim sudionicima u omiljenim drutvenim
putovanjima Sredozemljem. ovjek ne mora htjeti sve vidjeti i
poznavati. Tko je temeljito prokrstario dvjema planinama i dolinama
vicarskih Alpa, bolje poznaje vicarsku od onoga koji je u isto
vrijeme s putnom kartom za kruno putovanje obiao cijelu zemlju. Bio
sam valjda pet puta u Luzernu i Vitznauu, a da Vierwaldstattersko
jezero jo uvijek nisam bio intimno shvatio sve dok na njemu ne
provedoh sedam samotnih dana u amcu na vesla, dok ne zaoh u svaku
uvalu i ne iskuah svaku perspektivu. Otada mi ono pripada, otada u
bilo kojem asu mogu bez slika i zemljovida nepogreivo zamisliti
svaki njegov djeli i iznova voljeti i uivati u obliku i vegetaciji
obala, izgledu i visini planina, svakom selu s crkvenim zvonikom i
pristanitem, u bojama i odrazima vode u svako doba dana. Na temelju
tih osjetimo jasnih predodaba mogao sam zatim razumjeti i tamonje
ljude, razlikovati i razumjeti ponaanje i dijalekte obalnih sela,
tipina lica i prezimena, karakter i povijest pojedinih gradia i
kantona. A venecijanska laguna, usprkos mojoj velikoj ljubavi prema
tom gradu, bila bi mi jo i danas neobian, udnovat, neshvatljiv
kuriozitet, da nisam jednom zgodom, umoran od tupoga buljenja, osam
dana i noi dijelio barku, kruh i krevet nekog ribara s Tor-cella.
Veslao sam uz otoke, s mreom u ruci gacao muljevitim sprudovima,
upoznavao vodu, biljni i ivotinjski svijet lagune, disao i
promatrao njezin osobit zrak. Otada mije bliska i prisna. Tih osam
dana moda sam mogao upotrijebiti za Tiziana i Vero-nesea, no u toj
sam ribarskoj barci sa zlatnosmeim trokutastim jedrom nauio bolje
razumijevati Tiziana i Veronesa, nego u Akademiji i Dudevoj palai.
I ne samo tih nekoliko slika, nego i cijela Venecija sad mi vie
nije tek lijepa i tjeskobna zagonetka, 23 II ve mnogo ljepa zbilja
koja mi pripada i na koju imam pravo kao osoba koja ju razumije. Od
pasivna promatranja zlatnoutoga sunanog predveerja i bezbrina,
lagodna udisanja lakog, istog planinskog zraka pa do intimna
razumijevanja prirode i krajobraza dalek je jo put. Predivno je
lijeno i spokojno satima lekariti ispruen na toploj sunanoj livadi.
No cjelovit i stoput dublji i plemenitiji jest uitak onoga kojemu
je ta livada, s potokom i gorom, joikom i vrlet-nim planinskim
visovima prisan, dobro poznat komad zemlje. Iz takva komadia tla
iitati njegove zakone, prozreti nunost njegova oblikovanja i
vegetacije i osjetiti njihovu vezu s povijeu, temperamentom, nainom
gradnje i govora i nonjom domaega naroda, to iziskuje ljubav,
predanost, vjebu. No takvi se napori isplate. U zemlji koju si s
mnogo truda i ljubavi upoznao i usvojio,
-
svaka livada i svaka hrid na kojoj otpoine odaje ti sve svoje
tajne krijepei te snagama koje drugima ne daje. Kaete da ne moe ba
svatko krpicu zemlje, na kojoj ivi jedan tjedan, prouavati kao
geolog, povjesniar, dijalektolog, botaniar i ekonomist. Naravno da
ne. Stvar je u osjeaju, ne u poznavanju imena. Znanost jo nikoga
nije usreila. Tko, meutim, osjea potrebu da ne ini prazne korake,
da se neprestano uti ivim dijelom cjeline, utkanim u zbivanja
svijeta, taj brzo poinje primjeivati sve ono posebno, izvorno,
samobitno. On e posvuda u zemlji, drveu, planinskim oblicima,
ivotinjama i ljudima neke zemlje osjetiti ono zajedniko i tomu se
prikloniti umjesto da tri za sluajnostima. Uvidjet e da se to
zajedniko i tipino oituje i u najnjenijem cvijetu, u najistananijim
nijansama boje zraka, u najsitnijim razlikama narjeja, graevinskih
oblika, pukih plesova i pjesama, i ve prema prirodnoj sklonosti
neka e mu puka poalica ili miris lia, crkveni zvonik ili kakav
siuan rijedak cvjeti postati formulom kojom jezgrovito i pouzdano
moe obuhvatiti itavu bit nekog krajobraza. A takve se formule ne
zaboravljaju. Dosta o tome. Jo bih samo htio rei da ne vjerujem u
neku posebnu "nadarenost za putovanje" o kojoj se esto govori.
Ljudi kojima na putovanjima strane stvari na brz i ugodan nain
postaju bliske i koji znaju zapaati sve stoje izvorno i vrijedno,
24 to su isti oni koji su u ivotu openito spoznali smisao i znaju
slijediti svoju zvijezdu. Snana enja za vrelima ivota, udnja da se
osjete prisnima i sjedinjenima sa svim to ivi, stvara i stasa,
njihov je klju za tajne svijeta za kojima oni poudno i radosno
tragaju ne samo na putovanjima u daleke zemlje, ve isto tako i u
ritmu svakodnevna ivota i doivljaja. (1904.) Pokuar Grbavi stari
pokuar, bez kojega ne mogu ni zamisliti Sokolsku ulicu, na gradi i
svoje djeatvo, bijae zagonetan ovjek o ijoj su starosti i prolosti
kolala tek mutna nagaanja. Kako ve desecima godina nije imao ni
graanskoga imena, ve nai oevi ne nazivahu ga nikada drukije doli
mitskim imenom Brenta Brenta Periprah. Premda je naa kua bila
prostrana, lijepa i gospodska, stajala je samo desetak koraka od
jednoga mranoga zakutka u koji su se slijevale neke od najjadnijih
siromakih uliica. Kada bi izbio tifus, to se uvijek tamo dogaalo;
kad bi se usred noi prolomila pijana graja i kletva, a gradski
policajci, polako i bojaljivo, stizali u paru, to je opet bilo
tamo. Ako se dogodilo ubojstvo ili kakva druga strahota, i tada je
to bilo tamo. A Sokolska ulica, najua i najmranija od sviju,
posebno me oaravala i snano privlaila, premda su je od vrha do dna
nastavali sve sami neprijatelji. U njoj su stanovali ak i neki
najstraniji meu njima. Valja znati da su u Gerbesauu od pamtivijeka
vladali razdor i krvava zavada izmeu uenika klasine i puke kole, a
ja, naravno, bijah klasiar. U onoj mranoj uliici esto su me gaali
kamenjem, a nerijetko sam znao zaraditi i gadan udarac u glavu i
lea, ali ga i zadati i time se ponositi. Osobito sam postolarovu
siniu i dvama mesarovim dugonjama malo ee pokazivao zube, a oni su
bili protivnici od imena i znaaja. Tom, dakle, zlohudom uliicom
kretao se Brenta Brenta kad god bi sa svojim malim limenim kolicima
stigao u Gerbesau, a to je bilo esto. Brenta je zapravo bio samo
robustan patuljak dugih i pomalo iskrivljenih udova i priglupo
lukavih oiju, odjeven 25 otrcano, a opet s nekom ironinom uljudnou.
Od vjenoga guranja kolica lea mu se pogrbie, a hod postade trapav i
teak. Nikada se nije znalo ima li bradu ili ne, jer uvijek je
izgledao kao prije tjedan dana obrijan. Onom se zloudnom uliicom
kretao tako sigurno kao da je u njoj roen, a moda je i bio, premda
smo ga oduvijek smatrali strancem. Zalazio je u one visoke mrane
kue s niskim vratima, pojavljivao na nekom od visokih prozora,
zatim nestajao u vlanim, crnim, knvudavim hodnicima te dovikivao,
priao i dobacivao psovke
-
u sve prizemne i podrumske prozore. Rukovao se sa svim onim
ostarjelim, lijenim, prljavim mukarcima, udvarao se prostim,
raupanim, zaputenim enetinama i poimence poznavao hrpu drske, bune,
plavokose djeice. Penjao se i sputao, ulazio i izlazio, a u odjei,
kretnjama i govoru imao jak lokalni vonj mranoga polusvijeta koji
me ugodnom jezom privlaio, ali mi usprkos bliskom susjedstvu ipak
ostajao neobino stran i nedokuiv. Mi prijatelji stajali bismo na
kraju ulice, ekali da se pokuar pojavi i svaki puta za njim u svim
tonalitetima dobacivali stari borbeni pokli: Brenta Brenta
Periprah! Najee bi mirno produio prijezirno nam se cerei; no
katkada bi oslukujui zastao, nezgrapnu glavu okrenuo prema nama
opako nas gledajui te, suzdravajui bijes, lagano zavukao ruku u
duboki dep svoga kaputa inei tako vrlo podmuklu i prijeteu gestu.
Taj pogled i ta kretnja iroke smee ruke bili su krivi to sam vie
puta usnio Brentu Brentu. Snovi su, pak, bili krivi to sam na
staroga pokuara esto mislio, bojao ga se i prema njemu gajio neki
udan, tajanstven odnos o kojem on, dakako, nita nije znao. Naime,
ti su snovi uvijek imali neto uzbudljivo jezovito i titali me poput
more. as sam vidio Brentu Brentu kako posee u svoj duboki dep i
vadi duge otre noeve, a ja, kao prikovan, ne miem se s mjesta dok
mi se u smrtnome strahu jei kosa na glavi. as bih ga vidio gdje
odvratno naceren u svojim limenim kolicima gura sve moje
prijatelje, dok bih ja, ukoen od straha, ekao kada e i mene epati.
A kada bi se starac vratio, opet su mi na pamet padale sve te
strane i uzbudljive stvari. No, unato svemu stajao sam s ostalima
na uglu ulice, dobacivao mu nadimke i smijao mu se dok je 26
posezao u dep i svoje neobrijano, bezbojno lice razvlaio u grimasu.
Pritom me potajice morila neista savjest i ne bih se, dokle god je
bio u blizini, nipoto usudio sam proi Sokolskom ulicom, pa ni usred
bijela dana. Vraajui se iz posjeta jednom prijateljskom i
gostoljubivom upnom dvoru, hodao sam dubokom, lijepom jelovom umom
grabei krupnim koracima, jer ve se sputala veer, a pred sobom sam
imao jo dobrih sat i pol hoda. Na cestu je ve padao mrak, a ionako
tamna uma sve se vie i neugodnije zgunjavala dok su se gore, na
visokim jelama jo arile kose zrake rumenoga sutona. esto sam
pogledavao uvis, as da bih uivao u mekoj svjetlosti ugodnih boja,
as traei utjehu, jer u tihoj, dubokoj umi brzi je sumrak tjeskobno
pritiskao moje srce od jedanaest ljeta. Ja zasigurno nisam bio
kukavica, bar mi to tada nitko nekanjeno ne bi smio rei. Ovdje,
meutim, nije bilo neprijatelja ni vidljive opasnosti - tek sumrak i
udan plaviast koloplet sjena u dubini ume. Nedaleko od ovoga
mjesta, nizdol prema Ernstmiihlu, neko se zbilo ubojstvo. Ptice se
vraahu u gnijezda; postade tiho, veoma tiho, a na cesti, osim mene,
ne bijae ive due. Trudio sam se, tko bi ga znao zato, hodati to tie
i svaki puta bih se uplaio udarivi u kakav korijen i stvorivi buku.
Tako mije hod bivao sve sporiji umjesto bri, a misli postupno posve
odlutale u svijet bajki. Mislio sam na Ribecala' i na "Tri umska
patuljka" i na onoga stoje poginuo na pjeakome putu za Ernstmiihl.
U tom trenutku zau se tiho zujanje. Zastadoh oslukujui -ponovno se
zau zzzz - to je moralo biti na cesti iza mene. Nita se nije
vidjelo, jer se u meuvremenu skoro potpuno smrailo. To su kola,
pomislim, te ih odluim priekati. Jer, povest e me. Pokuavao sam se
prisjetiti iji bi konji u ovo doba mogli tuda prolaziti. Ali ne,
nije se uo topot konja, ve su, sudei po zvuku, to morala biti runa
kolica, a upravo su se tako sporo pribliavala. Doista, runa kolica!
ekao sam. Vjerojatno su to bila mljekarska kolica, moda s
liitzingerkoga imanja. U svakom sluaju 1 Riibezahl, gorski vilenjak
iz njemake narodne prie koji zadirkuje putnike i zavodi ih na
pogrean put. (prim. prev.) morala su se kretati prema Gerbesauu jer
prije njega na putu nije bilo drugoga mjesta. ekao sam. Tad ugledam
kolica, malenu uvis izgraenu kutiju na dva kotaa, a iza nje u hodu
pogrbljena ovjeka. Zato se uope tako uasno duboko saginjao? Mora
da
-
su kolica teka. I napokon, evo ga. "Dobra veer", doviknem.
Ljepljiv glas kaljucajui odzdravi. ovjek odgurne kolica dva, tri
koraka dalje, pa zastane kraj mene. Isuse! - pa to je Brenta Brenta
Periprah! Na trenutak me promotri, pa upita: "Za Gerbesau?" zatim
produi, ja uz njega. I tako pola sata - nas dvojica jedan do
drugoga kroz gluhu no. Nije progovorio ni rije, ve bi se svako malo
u sebi nasmijao, tiho, iskreno i zlurado. I svaki put, taj me
pakosni, suludi smijeh proimao do sri. Htio sam neto rei, ubrzati
hod. No nisam mogao. Na posljetku s mukom protisnuh par rijei.
"Stoje u tim kolicima?" upitah nesigurnim glasom. Izgovorio sam to
vrlo uljudno i plaho - onom istom Brenti Brenti kojem sam se
stotinama puta na ulici rugao. Pokuar zastane, opet se nasmije,
protrlja ruke, naceri mi se pa iroku desnicu polako zavue u dep
kaputa. Bila je to ona zlobna i runa kretnja koju sam toliko puta
vidio a znaenje joj poznavao iz snova - vaenje dugih noeva! Poput
oajnika dadoh se u takav bijeg da je mrana uma jeala i ne prestadoh
trati prije negoli uplaen i zadihan ne cim-nuh zvonce na oevoj kui.
Takav je bio Brenta Brenta Periprah. Od tog doba, od djeaka sam
postao mukarac, gradi nam se takoer razvio, ali ne i pro-ljepao, a
ak se i u Sokolskoj ulici tota promijenilo. No, stari pokuar jo
uvijek dolazi, zaviruje u podrumske prozore, zalazi u vlane
hodnike, udvara se zaputenim enama i po imenu pozna svu onu silnu
musavu plavokosu djeicu. Izgledom se postarao, ali se nije mnogo
promijenio, a meni je neobina pomisao da e ga jednom, moda, i moja
vlastita djeca saekivati na uglu Sokolske ulice dovikujui mu
njegove stare nadimke. (1904.) 28 Raritet Prije vie desetljea neki
je mladi njemaki pjesnik napisao svoju prvu knjiicu. Bilo je to
slatkasto, lagano, nepromiljeno nabadanje blijedih ljubavnih rima,
bez forme i bez mnogo smisla. Tko je to itao, osjeao je tek plaho
strujanje njenoga proljetnog daka, a u sjeni propupalih bokora
nazirao mlaahnu djevu u hodu. Bila je plavokosa, njena, u bijelo
odjevena i etala u predveerje svijetlom proljetnom umom - i to je
sve to se o njoj ulo. Pjesniku se to inilo dostatnim, a kako nije
bio bez sredstava, on odvano zapoe staru, tragikominu borbu za
javnost. est slavnih i nekoliko manjih nakladnika tom su od
iekivanja napaenomu mladcu svi odreda uljudno odbijajui vratili
uredno napisani rukopis. Njihova vrlo tura pisma ostala su nam
sauvana i stilom se bitno ne razlikuju od odgovora kakve su u
slinim prigodama uobiajili slati dananji nakladnici, no sva su
pisana rukom i oito nisu izvaena iz neke unaprijed stvorene zalihe.
Razdraen i umoran od neprihvaanja, dade si pjesnik o vlastitu troku
tiskati stihove u etiri stotine primjeraka. Omalena knjiica obuhvaa
trideset i devet stranica u francuskome duo-dec formatu, ukoriena u
vrst, crvenosme, na hrptu neto grublji papir. Trideset primjeraka
darovao je autor prijateljima. Dvije stotine primjeraka dao je
nekom knjiaru na prodaju, da bi tih dvjesto primjeraka uskoro
izgorjelo u velikome poaru skladita. Ostatak naklade, sto i
sedamdeset primjeraka, pjesnik je zadrao za sebe, no ne zna se to
se s njima dogodilo. To je djelce bilo mrtvoroene, a pjesnik je,
vjerojatno u prvom redu iz razloga ekonomske prirode, na odreeno
vrijeme posve odustao od daljnjih poetskih pokuaja. No, nekih sedam
godina kasnije sluajno e otkriti na koji se nain kao po pagi
stvaraju uspjene komedije. Marljivo je prionuo na posao i, imajui
sree, otada je svake godine isporuivao po jednu komediju, tono i
pouzdano kao kakav dobar tvorniar. Kazalita su bila puna, u
izlozima su stajala tiskana izdanja komedija, snimljeni prizori s
pozornice i portreti autora. Sada je bio slavan, ali je odustao od
ponovnoga izdavanja svojih mladalakih pjesama, vjerojatno jer ih se
stidio. Umro je u cvijetu 29 muevnosti, a kada mu je poslije smrti
objavljena kratka autobiografija
-
preuzeta iz knjievne ostavtine, itatelji se za njom pomamie. I
tek je iz autobiografije svijet saznao za postojanje onih
zagubljenih mladalakih publikacija. U meuvremenu su one silne
komedije izale iz mode i vie se ne izvode. Knjika izdanja nalaze se
hrpimice i po svakoj cijeni, najee u antikvarijatima kao konvoluti.
No onaj svei njegova prvijenca od kojega je moda - pae vjerojatno -
sauvano jo samo trideset primjeraka to ih je autor svojedobno
darovao, sada je prvorazredna rijetkost koju kolekcionari suhim
zlatom plaaju i neumorno trae. Ta se knjiica svakoga dana
pojavljuje u popisima traenih knjiga; samo je etiri puta osvanula u
antikvarijatu i svaki puta meu ljubiteljima rasplamsala estoku
borbu telegramima. Jer, sjedne strane, ona ipak nosi slavno ime,
njegov je prvijenac, a povrh toga, tiskana je u vlastitoj nakladi.
No, profinjenijim ljubiteljima knjievnosti takoer je zanimljivo i
dirljivo da od jednoga tako slavnoga i kao pricer hladnoga
kazalinog rutinera posjeduju svei sentimentalne mladalake lirike.
Ukratko, ta se stvarica sa strau trai, a njezin besprijekoran,
neobrezan primjerak smatra se neprocjenjivim, poglavito otkako su
se i neki ameriki kolekcionari dali u potragu. To je skrenulo
pozornost i znanstvenicima, pa sad o toj rijetkoj knjiici postoje
ve dvije disertacije od kojihju jedna rasvjetljava s jezine, druga
s psiholoke strane. Njezin faksimilski pretisak u ezdeset i pet
primjeraka, koji se ne smije ponovno objavljivati, odavno je
razgrabljen, a u asopisima za bibliofile objavljeni su ve deseci
lanaka i biljeaka. Osobito se spori o tome gdje je moglo zavriti
onih sto i sedamdeset primjeraka koji su izbjegli poar. Je li ih
autor unitio, izgubio ili prodao? Ne zna se; njegovi nasljednici
ive u inozemstvu i ne pokazuju nikakvo zanimanje. Danas
kolekcionari zajedan primjerak nude mnogo vie nego za toliko
rijetko prvo izdanje "Zelenoga Hemncha". Osvane li sluajno negdje
onih spornih sto i sedamdeset primjeraka i ne uniti li ih neki
kolekcionar en bloc, slavna e knjiica postati bezvrijedna i u
najboljem sluaju tek se zgodimice, ovla i s ironijom spominjati uz
neke druge smijene anegdote iz povijesti biblio-filstva. (1905.) 30
Rujansko jutro na Bodenskome jezeru Ponovno poee, ve poetkom rujna,
maglovita jutra. Prvih dana bijahu tjeskobna, tmurna i alobna, dok
je jo ivjelo sjeanje na blistavu modrinu i smekastu jutarnju rumen
kasnoga ljeta. Izgledala su hladno, tupo, neveselo, prerano
jesenski i budila one prve, dijelom nelagodne, dijelom eznutljive
misli na toplinu sobe, sjaj svjetiljaka, klupicu uz pe u polumraku,
peene jabuke i kolovrat, misli koje svake godine prerano dolaze
donosei prvu jesensku jezu prije no to ju veseli i areni tjedni
berbe voa i groa ponovno raspre i pretvore u misaon, topao osjeaj
berbe i spokoja. No, sad su se ljudi ponovno sviknuli na jezerske
magle i posve im je normalno da se sunce ne vidi prije podneva. A
tko za to ima oi, zahvalno i pozorno uiva u tim sivim jutrima s
njihovom finom, kao koprenom zastrtom igrom svjetla, s njihovim
bojama jezera poput kovine i stakla i nepredvidljivim prostornim
opsjenama koje se esto doimaju poput uda, bajki i arobnih snova.
Jezero vie nema druge obale, ve se razlijeva, iroko kao more, u
neke nestvarne srebrnaste daljine. A i s ove strane, obrisi i boje
vide se tek iz neposredne blizine, dok se podalje sve rasplinjava u
sivilu od oblaka, koprene, izmaglice i vlana svjetla. Ozbiljni,
samotni, markantni vrci topola plivaju tromo poput blijedih
sjenovitih otoka u maglovitu zraku, barke, neujne poput duhova,
nestvarnim plove visinama iznad zaparenih voda, a iz nevidljivih
sela i majura prigueni zvui zvona, kukurijekanje pijetlova, lave
pasa dopiru kroz vlanu hladnou kao iz nekih nedostinih, dalekih
predjela. Kada je jutros zapuhao lagan sjeverac, nataknuo sam
visoko, usko trokutasto jedro na svoj ami, nabio si lulu i kroz
maglu lagano zaplovio jezerom. Sunce je vjerojatno ve bilo iznad
brda jer se ranojutarnje olovno sivilo
-
jezerske povrine polako pretvaralo u bistru srebrnu boju, gotovo
kao na blijedoj mjeseini. Na inae tako prijateljski bliskima,
razlistanim ili aem obraslim obalama nita se nije vidjelo, a
nemajui kompasa, kao da sam jedrio sasvim nepoznatim, beskrajnim
vodama i morima oblaka, pa ak nisam mogao nainiti niti nikakvu
procjenu brzine svoje 31 plovidbe. No, nakon nekog vremena prouio
sam dubinu, a kako nisam naao dno, spustio sam plutajuu strunu s
mamcem za tuke na 20 metara dubine te ju stao za sobom lagano vui.
Tako sam, skutren na kormilarskome sjedalu, plovio moda jedan sat
bez prestanka u bjelkastoj magli. Bilo je prohladno. Lijeva ruka,
kojom sam drao ue jedra, ukoila se i utrnula, i bijah ljut na sebe
to ne ponesoh rukavice. A onda se predah tlapnjama. Razmiljah o
udnome rodbinskom ubojstvu koje se, u vrijeme koncila u Konstanzu,
zbilo u dvorcu moga seoceta Gaienhofena i zbog raznih me okolnosti
zanimalo, miljah na ono cijelo, neobino, burno vrijeme u kojemu je
naa tiha obala jezera bila sreditem svijeta i kulture i popritem
velikih povijesnih osobnih sudbina. Zabavljalo me i veselilo te
dobro mi znane, a sad u maglama skrivene obale naseljavati slikama
onih davno iezlih ljudi, njihovim sudbinama i strastima. Zbog
nasljedstva barun ubija svoga brata, nasluuju se odnosi s dalekim
zemljama, a iz Konstanza, prepunog uglednih gostiju, pompe i
luksuza, zavodljivo blistaju drai prebogate kulture ... Najednom me
trgne naglo, otro zujanje dok sam se jo u mati trudio zamisliti
odore i oruja junonjemakih baruna i njihovih romanskih gostiju s
poetka 15. stoljea. U hipu se svim ulima vratim u javu; u uzbuenju
od lovake sree zgrabim kotur, oprezno trgnem i osjetim na udici
snanu ribu kako se oajniki opire. Lagano poteui izvuem na povrinu
lijepu tuku pa ju spustim u mreu. Zatim ponovno ustro zabacim dok
se ulovljena riba bijesno praakala u kutiji. Pritom sam morao
pustiti kormilo, pa se amac zanio, a iznenadan udar vjetra prasnu
mi deblenjakom i utavim jedrom oko uiju. Nesiguran u pravac,
prepustio sam vjetru puno jedro i sve veom brzinom plovio ravno sve
dok ne ugledah sjenovite obrise malena poluotoka i na njemu stara
orahova stabla. Iz sivkasto zamagljenih vinograda to se nejasno
nazi-rahu, s vremena na vrijeme ulo se pratanje puaka vinogradskih
uvara. Spustili jedro i polako zaveslah prema obali jer sve topliji
zrak snano minsae na skoru kiu. Stadoh traiti najblie pristanite,
ubrzo ga naoh i dok sam izvlaio amac na obalu i raspitivao se o
imenu toga malenoga thurgauskoga sela, poe kia isprva nekako
nevoljko sipiti, a zatim sve jae i sve obilnije pljus tat i. 32 ak
i da se, sudei po naznakama, toga popodneva nije moglo oekivati
razvedravanje, pljusak i kratko izgnanstvo u nepoznatu seosku krmu
uope me ne bi rastuili. Ja ionako nita ne drim do takozvanoga
"lijepog vremena", jer svakoje vrijeme lijepo, otvori li ovjek oi i
duu; a jedna od mojih omiljenih izletnikih radosti jest i to da me
vrijeme iznenada potjera u zakutke i meu ljude koje nikada ne bih
potraio ni vidio. Uvijek je neobino, a vrlo esto i veoma zabavno na
koji tren ili sat kao nenajavljen gost sjediti u tuoj sobi kod
neznanaca, vidjeti djeli jednostavna ivota i na trenutak se
zagledati u lica koja nikada prije nisi vidio, koja ti esto uas
postanu prisna i nezaboravna, a koja moda nikada vie ne ugleda.
Bilo je prohladno u polumranoj krmi, vani je sve jae plju-tala kia
i u potocima tekla niz prozorska stakla. Vino, naravno - neizbjeni
"tirolac", bilo je oajno trpko i od njega me podilazila hladnoa. Za
velikim jelovim stolom sjedio je jedan jedini gost, neki upavi
stari ribar zlovoljna lica kakvo ve imaju pijanci, a pred njim aica
rakije. Nisam se tomu ba obradovao. Na posljetku ponem itati
jueranje Steckbornske novine - o sastanku povjerenstva za proirenje
kupalita, izvjee s riblje trnice, o poaru u jednom taglju, stanju
okota, skorom poskupljenju eera itd. Kiilo je sve glasnije nekom
ilavom i neumoljivom upornou, s estim promjenama ritma koji je u
sebi imao neto jednako
-
uzbudljivo koliko i neutjeno. Malo je nedostajalo pa da izgubim
onu od kue ponesenu jutarnju vedrinu to ju je lov na tuku jo uveao.
I dok sam punio lulu, uo sam da gostioniar onoga zlovoljnoga starca
oslovljava imenom Jakobeli, a na zvuk toga imena na um su mi padale
svakojake pripovijesti. O Jakobeliju sam ve mnogo puta sluao. Bio
je ribar iz Thurgaua, u narodu poznat nadaleko i nairoko, udak i
pijanac, s naznakama ludosti i neobino sretnom rukom u ribolovu.
Govorilo se da nepogreivo poznaje sve vremenske zakonitosti i
kalendar, a moda i razna druga umijea koja svatko ne razumije. to
sam starca due promatrao, bio sam sve uvjereniji da je to taj
Jakobeli. Dobacili mu nekoliko primjedaba o vremenu, ovom neobino
vruem ljetu, o ranim rujanskim maglama i izgledima za mlado vino.
33 Jakobeli me neko vrijeme pustio govoriti, ozbiljno me traei
pogledom i nakaljavajui se. A onda najednom, odgurnuvi aicu u
stranu, on velikodunom kretnjom to trai pozornost odmahnu rukom
poput kakva drevna proroka i poe govoriti. "Ovo ljeto", ree,
"svakako je, dragi gospodine, bilo posebno ljeto, i nita neu rei,
ali e se ve vidjeti to uskoro dolazi. Dragi gospodine. Puno oraha i
ljenjaka, to donosi otru zimu, a puno bukovog i hrastovog ira
donosi veliku hladnou. Takoer se kae: Kad za sv. Dominika suho je i
vrelo, Zimi e nam selo dugo biti bijelo. Tako doista i jest. No to
jo ne znai mnogo. Meutim, idua godina, razmislimo li o onome to
govorim, bit e gladna godina, vrela godina. Plodovi i voe sprit e
se i usahnuti, isto tako trava i krumpir, ah e biti puno treanja. "
"Kako to?" upitah. On prijezirno odmahnu rukom. "Kao to kaem,
cijenjeni gospodine. Idua e godina biti sunana godina, a Sunce je
dobar gospodar, no previe suh i vreo. A zatim e i zimajo vie
zahladnjeti. Kao to se dogodilo prije tristo godina kada se Rajna i
ispod povrine ledila, a djeca se u kolijevka-ma smrzavala."
Uslijedilo je jo nekoliko pjesmica o vremenu, koje sam na alost
zaboravio, a zatim me diskretno pokuao potaknuti da ga poastim jo
jednom rakijicom: pokuaj sam ljubazno preuo. Sad se, meutim, stade
aliti na maglu i hladnou, lo ulov ribe i bolove u rukama i nogama
ponovno skreui pozornost na blagotvorno djelovanje rakije koja
ovjeka zgrije. Tako ju i narui, a ja, poputajui njegovu moleivu
pogledu, napokon obeah platiti. Tu se on oraspoloi, pa voljan
razgovora primaknu stolac blie meni i stade pripovijedati vesele
zgode, ponajvie o stranim pijanevanjima ili fantastinim ribarskim
pohodima. Najbolja je bila ova: jednom zgodom u Hornu na Zellerskom
jezeru prodao je ribe, pa sav novac odmah zapio. Kada se htio
ponovno otisnuti, bio je toliko nakresan da ga obalni carinici ne
htjedoe pustiti u amac, jer on nikada nije bio dobar na vesla, a
jezero se burkalo i pjenilo. On se svejedno otisnu, pokua dio puta
preveslati, a onda, umoran, utonu u amac i zaspa. A kad se
probudio, 34 ami mu se upravo pribliavao steckbornskomu pristanitu
kamo je i elio stii. Ali jo bolje od toga! Sluajno je, za to u
pijanu stanju nije mario, struna ostala plutati u vodi, pa kad ju
je sad htio izvui, morao se svoj silom uprijeti jer je na njoj
visjela tuka od gotovo sedam kila. Ribu je, naravno, odmah prodao,
pa se i idue noi mogao nakresati. Kazao sam Jakobeliju da zgode te
vrste nisu ba najljepe i daje on ipak malo prestar za takve
nepodoptine. Tad on ponovno velianstvenim pokretom isprui ruku
prema meni, pogladi se po bradi i stade opet govoriti knjievnim
njemakim. (Zgode je bio ispripovjedio u dijalektu.) "Za ribolov,
dragi gospodine, potrebna je srea, i samo srea. Moete triput
ploviti na jedra, kupovati srebrne mamce za tuke i sline smicalice,
ali nita ne pomae. Netko drugi moe biti pijan kao majka i vie e
upecati. Naime, jedan ima sree, drugi je nema. Vano je biti roen
pod sretnom zvijezdom, shvaate me?"
-
Shvaao sam. No kad me pogledao s nekom izazovnom nadmoi elei da
ga poastim jo jednom rakijom, suoio se s mojom neumoljivou. Neko
vrijeme neprijateljski je utio pijuckajui na tlo, a onda, okrenut
prema krmaru, stade praviti zajedljive aluzije. "Neto ti puno
stranaca svraa u zadnje vrijeme - hm -strana gospoda, da - hm.
Prije smo tu bili svoji - naravno, svoji smo bili. Ak' se tako
nastavi, ti bi jo mogao postati hotelijer. Zna, za ovakvu stranu
gospodu, i tako finu. Hotelijer, tu se jo i da zaraditi -" I tako
dalje. Taj mije ton iz nekih drugih ribarskih krmi bio strano
poznat i nimalo mi se nije svialo to su se gostioniar, a jo vie
njegov sin, toliko nakaljavali i susprezali smijeh, a u mene
gledali kao leinari. Najednom mi se uini kao da e pljusak
popustiti. Stoga upitam koliko sam duan, na brzinu platim, ali ne
ostavim napojnicu i izaem iz negostoljubive krme uz uljudan pozdrav
na koji mi om uope ne uzvratie. Umjesto toga, i prije nego su se
vrata zatvorila, iza mene se prolomi zloban smijeh. Najradije bih
se bio vratio i tim prostacima skresao u brk to mislim, ili ba za
inat sjeo za stol. No, tad se sjetih jedne veeri u Baselu, kada sam
zajedno s dvojicom prijatelja toliko 35 kinjio nekog bezazlenog
gosta iz Berlina daje s gaenjem izaao iz "nae" krme. Stoga
posramljeno dadoh dvojici ribara za pravo. A u isti mi mah pade na
pamet da sam sam protiv trojice. I tako sam, polako, odjedrio
natrag, stigao kui pokisao neto iza podneva, pa pred svoju ve
pomalo zabrinutu enu istresao ulovljenu tuku, doivljaje toga jutra
i vremenska prorotva starog Jakobelija. (1905.) Zimsko bljetavilo
etiri je noi i tri dana skoro bez prestanka padao snijeg, dobar,
sitan, trajan snijeg, a zadnje se noi smrznuo poput stakla. Tko
nije svakoga dana pred vratima meo i razgrtao, naao se zarobljen te
se morao latiti budaka da bi oslobodio kuni ulaz, podrumska vrata i
prozore. To se mnogima u selu dogodilo, pa se gunajui prihvatie
posla pred svojim kuama, navukavi duboke izme i rukavice, a vrat i
ui omotavi vunenim alovima. Oni smireni radovali su se to je veliki
snijeg stigao prije mraza i zatitio im ugroenu zimsku sjetvu. Ali i
ovdje kao i drugdje smireni su veoma u manjini, pa je veina
plaljivo proklinjala preotru zimu, ljudi su jedini pred drugima
raunali svoje tete i pripovijedali jezovite prie o slinim ljutim
zimama. No, u cijelome selu jedva da su bila dva ili tri ovjeka
kojima ovaj udesni dan nije govorio o brigama i nevoljama, ve
kudikamo vie o radostima, bljetavilu i Bojoj ljepoti. Tko godje
mogao, ostajao je u kui i staji, a tko je morao van, glavu je i duu
zamatao u tople rupce, a svojoj enji nije doputao ii drugim putom,
osim onim to vodi natrag do naputene klupice uz pe na kojoj se
izmeu zelenih kaljevih ploa arila podgrjevna ploa od lijevana
eljeza. A ipak, dan je bio takav da ljude iz grada nijedan slikar
ne bi u to uvjerio, mnogo radosniji, modriji i bljetaviji od
najljepega dana kasnoga ljeta. Nebo se, isto i modro, prostiralo u
beskrajne daljine, ume su snivale pod debelim snijegom, planine
bljeskale poput munje ili svjetlucale crvenkastim sjajem, ili se
pak ogrtale u duge, bajkovito modre sjene, a izmeu svega, 36
staklasto zeleno, lealo jejo nezamrznuto jezero, izbliza zrcalno
svijetlo, a u daljini tamnomodro i crno, opkoljeno bljetavim
snjenobijelim jezicima kopna na kojima nije bilo niega tamnoga osim
tankih, smrznutih nizova ogoljelih topola. A zrakom i beskrajnim
nebom, hvastavo i razuzdano rojila se zastraujua svjetlost
odbijajui se u snjenome bljetavilu od svakog bre-1 uljka i panjaka,
od svakog kamena, bivajui dvaput jaa. U ', neprekinutim valovima
svjetlucala je iznad bijelih povrina, arila se i zlatom rubila ume
i udaljene planine, u dijamantnim i dugi-, nim bojama bljeskala
zrakom poput tanke munje, poivala do mile volje na utoj trsci i u
zelenim jezerskim uvalama na drugoj obali, ak je i sve sjene inila
blagima, plaviasto mekima i neznatnima, kao da se toga bljetavoga
dana i posljednji kutak koji se jo
-
opire mora svjetlou proeti i zasititi. Za takvih je dana nemogue
vjerovati da e ikada zanoati, no kad se napokon ipak spusti mrak,
divno je promatrati kako se sav taj bljetavo odvani sjaj polagano
predaje, posustaje i trai neki veo, mada nakon takvih dana niti
sama no, ako je bez mjeseca, nikada nije posve tamna. Takvi snjeni
dani i zato su toliko dugi jer nas isto zimsko nebo i nesputano
svjetlo pretvara u djecu, pa tako jo jednom gledamo Zemlju u
bljetavilu stvaranja i jo jednom bez svijesti o vremenu ivimo kao
djeca koju svaki trenutak iznova iznenauje i koja ne oekuju kraj.
Tako je bilo i sa mnom kad sam potkraj toga dana, vraajui se s
dugoga pjeaenja, pri izlasku iz ve mrane ume ugledao svoje selo u
rumenilu sutona. Pohodio sam britko hladne, slobodne visove s kojih
sam promatrao nizove breuljaka, ume, oranice, jezera i daleke
svijetle vrhove Alpa, lutao sam mrtvom timom zimsko plaviastih uma
u kojima, osim plaljivih uzdisaja otealih stabala, nije glasa bilo
za uti. U planinskoj umi uhodio sam crvenu, opreznu a ipak drsku
lisicu, a u trskom obrasloj movari oslukivao tamne divlje patke,
vie od sata trao za crnom unom, a na duboko zametenom obronku
breuljka naiao na malen le smrznute uto-voljke. Na povlatenu
mjestu, izmeu crvenih borova, promatrao sam bljetavi iroki vrh
Glarnischa, na dvostrukoj se vunenoj podstavi svojih zimskih hlaa
sklizao niz padinu i cijeloga dana ni ive due nisam sreo. 37 Umoran
i radostan vraao sam se kui dok se vani sve bre sputao mrak. Noge
su se ve pomalo koile, i bio sam dobrano gladan, no zadovoljan.
Danas je bio dobar dan, ist, divan, nezaboravan koji vrijedi kao
stotinu napola proivljenih i zaboravljenih dana. A u sumrak,
snjenom, blijedo svjetlucavom cestom kretalo se ispred mene neto to
pokuah sustii. Na udaljenosti od moda jo stotinu metara razaznah
djeaka koji je na glavi nosio preveliku oevu vunenu kapu, a u ruci
prazno vjedro. J ba u trenutku kada sam ga jasno mogao vidjeti,
zauh i njegovu pjesmu. Neko vrijeme uzaludno pokuavah odgonetnuti
to pjeva, jer se zbog hladnoe vrlo brzo kretao, pa do mene dopirahu
tek pojedini tonovi. Zatim prioh blie i otada se neopazice zadrali
iza njega. urio je, s lijevom rukom duboko u depu, i esto se
spoticao na hrapavoj i grbavo zamrznutoj cesti. No bez prestanka je
pjevao, etvrt sata, pola sata, moda i due, sve dok ne stigosmo u
selo i on nestade u prvoj, ve mranoj ulici. Uvijek sam morao
razmiljati i prisjeati se koju je to pjesmu malian pjevao. Zvuala
je kao prava veernja pjesma za taj dan, kao pjesma iz nezaboravno
bogatoga, pa ipak dalekoga i ve pomalo mutnoga djetinjstva. Djeak
pjevajui nije izgovarao rijei, ve samo la -li - lo, no to je uvijek
bila ona ista melodija, tek neznatno izmijenjena, svaki puta malo
drugaija, la li - la lo, no melodija je bila toliko poznata, toliko
uobiajena da sam ju i ja morao potiho pjevuiti. Pjesmu nisam
poznavao. Moda je ipak bila neka zaboravljena djeja melodija. Ne
vjerujem. Za takvih izletnikih dana ovjek uje mnogo tonova i vidi
mnogo stvari koje mu se uine esto uvenima i esto vienima i od
davnina dobro poznatima, a da ih ipak nikada nije ni uo ni vidio.
(1905.) Prva pustolovina Neobino je kako se doivljaji od ovjeka
mogu otuiti i nestati! itave godine s tisuama doivljaja mogu
ieznuti. Cesto gledam djecu kako tre u kolu i ne mislim na vlastito
kolovanje, gledam gimnazijalce i jedva se jo sjetim da sam to i ja
38 bio. Gledam strojare kako odlaze u svoje radionice, a
vjetro-gonjasti pisari u svoje urede, i posve sam zaboravio da sam
neko i |a tako iao i nosio plavu bluzu i pisarsku kutu s ulatenim
laktovima. U knjiari promatram neobine zbirice pjesama
osamnaestogodinjaka, objavljene u nakladi Pierson u Dresde-nu, i
vie ne razmiljam o tome da sam i ja neko pisao takve stihove i
nasjeo ba tom istom lovcu na autore. I tako sve dok u nekom trenu,
u etnji ili vonji vlakom ili besanom nonom asu ne iskrsne cijeli
jedan zaboravljeni dio ivota i ukae mi se, jarko
-
osvijetljen, kao kakav kazalini prizor sa svim sitnicama, svim
imenima i mjestima, zvucima i mirisima. To mi se dogodilo prole
noi. Vratio mi se doivljaj za koji sam svojedobno bio siguran da ga
nikada neu zaboraviti, a koji mi je, ipak, godinama netragom pao u
zaborav. Isto kao to izgubimo knjigu ili perorez, pa nam isprva
nedostaje, a onda ga jednoga dana ugledamo u ladici meu starudijama
i on je opet tu i ponovno je na. Bilo mije osamnaest godina i
zavravao sam bravarski nauk. Odnedavno mije bilo jasno da u toj
struci neu daleko dogurati te odluih jo jednom promijeniti
zanimanje. Dok se ne ukae prilika da to priopim ocu, ostao sam u
bravariji obavljajui posao napola mrzovoljno, napola veselo, kao
netko tko je ve dao otkaz svjestan da svi putovi samo njega ekaju.
Imali smo tada u radionici volontera kojega je resila iznimna
vrlina daje bio u srodstvu s imunom damom iz susjedstva. Ta dama,
mlada udovica nekog tvorniara, stanovala je u omanjoj vili,
posjedovala elegantna kola i jahaega konja i slovila kao gizdava i
ekscentrina jer nije sudjelovala u kolektivnom ispijanju kave, ve
umjesto toga jahala, pecala, uzgajala tulipane i drala bernardince.
O njoj su govorili sa zaviu i ogorenjem, napose otkad se saznalo
daje u Stuttgartu i Miinchenu, kamo je esto odlazila, znala biti
vrlo drutvena. Otkad je njezin neak ili brati kod nas volontirao,
to udo ve je triput bilo u naoj radionici, pozdravilo svoga roaka i
razgledalo nae strojeve. Svaki je puta izgledala prekrasno i na 39
mene ostavljala snaan dojam dok bi u otmjenoj haljini prolazila
aavom prostorijom i znatieljna pogleda postavljala smijena pitanja,
visoka svijetloplava ena lica tako svjeeg i naivnog kao u
djevojice. Stajali smo tamo u svojim masnim bravarskim bluzama
garavih ruku i lica, s osjeajem kao da nam je kraljevna dola u
posjet. Ono to smo svaki puta naknadno uvidjeli nikako se nije
slagalo s naim socijaldemokratskim nazorima. Jednoga dana u vrijeme
uine prie mi volonter i ree: "Hoe li u nedjelju sa mnom k mojoj
teti? Pozvala te je." "Pozvala? uj, ne zbijaj sa mnom glupe ale,
jer u ti nabiti nos u kabao s vodom." No, bio je ozbiljan. Pozvala
me je u nedjelju naveer. Kui smo se mogli vratiti vlakom u deset, a
ako bismo due ostali, moda bi nam dala koiju. Ophoditi se s
vlasnicom luksuzne koije, gospodaricom jednoga sluge, dviju
sluavki, koijaa i vrtlara, po mome je tadanjem shvaanju bilo upravo
besramno. No to mi je palo na pamet tek nakon to sam ve odavno
pourio prihvatiti poziv raspitujui seje li moje uto nedjeljno
odijelo dovoljno dobro. Do subote sam od silnoga uzbuenja i sree
trkarao uokolo kao muha bez glave. A onda me uhvatio strah. to da
tamo kaem, kako da se vladam, kako da s njom razgovaram? Moje
odijelo, kojim sam se oduvijek ponosio, najednom je imalo toliko
nabora i mrlja, a svi su mi ovratnici na rubovima bili pohabani.
Osim toga, i moj je eir bio star i pohaban, sve se to nije moglo
kompenzirati trima mojim najraskonijim odjevnim predmetima - parom
kao igla iljatih glenjaa, blistavo crvenom, polusvilenom kravatom i
cvikerom s poniklanim okvirima. U nedjelju naveer krenuo sam s
volonterom pjeice u Sett-lingen, bolestan od uzbuenja i
zbunjenosti. Ugledavi vilu, stali smo uz ogradu ispred inozemnih
borova i empresa, dok se lave pasa mijeao sa zvukom zvonca na
ulaznim vratima. Sluga nas je uveo u kuu, utke, odnosei se prema
nama s omalovaavanjem, jedva doputajui da se obranim od krupnih
bernardinaca koji su me pokuavali epati za hlae. U strahu pogledah
svoje ruke koje mjesecima nisu bile tako pedantno iste. Veer uoi,
pola sam ih sata prao petrolejem i sapunom. 40 Dama nas je primila
u salonu odjevena u jednostavnu, svijetlo-plavu ljetnu opravu.
Pruila nam je ruku ponudivi da sjednemo. "Veera e", ree, "zaas biti
spremna."
-
"Jeste li kratkovidni?" upita me. "Pomalo." "Znate, taj vam
cviker uope ne stoji." Skinem ga, tutnem u dep i prkosno pogledam.
"A i socijalac ste?", nastavi. "Mislite socijaldemokrat? Da,
naravno." "A zato?" "Iz uvjerenja." "Aha. Ali kravata vam je doista
zgodna. No, idemo jesti. Vas dvojica ste valjda doli gladni?" U
susjednoj sobi bila su postavljena tri kuvera. Tamo, suprotno mome
oekivanju, osim triju aa nije bilo niega to bi me zbunilo. Juha od
mozga, bubrenjak, povre, salata i kolai, sve su to bila jela koja
sam znao jesti, a da se ne osramotim. Vino je domaica sama toila.
Tijekom objeda razgovarala je gotovo samo s volonterom, a kako su
me ukusna jela i vino fino zaposlili, uskoro osjetih ugodu, pa i
stanovitu sigurnost. Nakon objeda vinske su nam ae prenesene u
salon, a kada su mi ponudili finu cigaru i na moje uenje pripalili
na crvenoj i zlatnoutoj svijei, moja se ugoda pretvorila u milinu.
Sada sam se odvaio i pogledati damu, a bila je toliko profinjena i
lijepa da se s ponosom osjetih prenesenim u blaena prostranstva
otmjena svijeta o kojemu sam iz nekih romana i feljtona stekao
eznutljivu i neodreenu predodbu. Zapodjenuli smo vrlo iv razgovor,
a ja, postavi vrlo smion, odvaih se naaliti primjedbama koje je
madam nainila u vezi sa socijaldemokracijom i crvenom kravatom.
"Imate potpuno pravo.", ree smijeei se. "Samo vi ostanite pri svome
uvjerenju. No, kravatu biste trebali vezivati manje ukoso. Vidite,
ovako " Stala je preda me, nagnula se, objema rukama uzela moju
kravatu i stala ju popravljati. Tad najednom s uasom osjetim kako
dva prsta zavlai u procjep moje koulje lagano mi dotiui prsa. A
kada ju zaprepateno pogledah, ona me jo jednom dotaknu s oba prsta
netremice me gledajui u oi. 41 K vragu, pomislih i srce mi stade
tui, a ona malo ustuknu glumei da promatra kravatu. No, umjesto
toga, ponovno me promotri, ozbiljno i temeljito, i nekoliko puta
lagano kimnu glavom. "'Mogao bi iz gornje vanjske sobe donijeti
kutiju s igricama", ree svome neaku koji je prelistavao asopis.
"Da, budi tako dobar." On ode, a ona mi se priblii, polako, irom
otvorenih oiju. "Zna ..." apnu mi meko, "... drag si." Pritom mi se
unese u lice i usne nam se spojie, neujno i arko, a onda opet, pa
jo jednom. Zagrlili ju i privih uza se, tu visoku lijepu damu, i to
tako snano da ju je moralo zaboljeti. Ali ona je ponovno traila
moja usta i dok me ljubila, oi joj se navlaie i zablistae
djevojakim sjajem. Volonter se vratio s igricama, pa smo sjeli i
kockali za prali-ne. Ponovno je ivahno razgovarala i pri svakom se
bacanju alila, no ja ne izustih ni rijei i teko disah. Povremeno
joj je ruka zalazila ispod stola, poigravala se s mojom rukom ili
mi poivala na koljenu. Oko deset sati izjavi volonter da nam je
vrijeme poi. "I vi biste ve poli?" upita me ona i pogleda.
Neiskusan u ljubavnim stvarimapromucah daje, valjda, vrijeme, pa
ustadoh. "Pa, kad je tako ..." uzviknu ona, a volonter krenu.
Slijedio sam ga prema vratima, i ba kad je prekoraio prag, ona me
trgnu za ruku i jo jednom privue. Na izlasku mi doapnu: "Budi
spretan, uj, budi spretan." Ni to nisam razumio. Oprostili smo se i
otrali prema postaji. Kupismo karte, a volonter ue u vlak. No meni
sada nije trebalo drutvo. Popeh se samo na prvu stubu, a kada
prometnik zviznu, ja saskoih i ostadoh. Bila je ve mrkla no.
Omamljen i tuan vraao sam se kui dugom cestom, uljajui se kao lopov
kraj njezina vrta i ograde. Otmjena me dama voljela! Preda mnom se
prostirahu zemlje udesa, a kada sluajno u depu napipah pomklani
cviker, bacih ga u
-
grabu kraj puta. Idue je nedjelje volonter opet bio pozvan na
ruak, no ne i ja. Vie nije dolazila u radionicu. 42 Tijekom tri
mjeseca esto sam odlazio u Settlingen, nedjeljom ili kasno naveer,
oslukivao uz ogradu, uljao se oko vrta, sluao lave bernardinaca i
um vjetra u kronjama inozemnih stabala, gledao svjetlo u sobama
mislei: Moda me jednom ugleda; ta ona me voli. Jednom sam iz kue
zauo klavirsku glazbu, meku i lelujavu, i leei uza zid zaplakao. No
nikada me vie sluga nije uveo u kuu i branio od pasa, i nikada vie
njezina ruka nije dotakla moju ruku ni njezine usne moje usne. To
mi se jo samo u snu nekoliko puta dogodilo, u snu. U kasnu jesen
napustio sam bravariju, zauvijek svukao plavu bluzu i otisnuo se
daleko u neki drugi grad. (1905.) Besane noi U sitne sate lei u
postelji, a san ne ide na oi. Ulica je tiha, u vrtovima s vremena
na vrijeme povjetarac dotakne stabla. Negdje laje pas; ulicom u
daljini prolaze kola. uje ih jasno, po lelujavu zvuku prepoznaje da
su na oprugama, u mislima ih slijedi, zakrenu za ugao, najednom
ubrzaju, a uurbano se kotrljanje uskoro raspline u veliku tiinu. A
onda, kasni prolaznik. Hoda brzo, korak mu udno odjekuje u pustoj
ulici. Zastane, otkljua vrata, zatvori ih za sobom, a onda opet
zavlada muk. Ponovno i jo jednom u sobu dopru zvui mrvice ivota,
sve rjee, sve tie, a onda nastupe sati kada je sve umorno, a svaki
i najtii povjetarac i najsitnije zrnce buke to se kruni ispod
tapete biva glasno i mono i u tebi budi ula. I nema sna. Samo ti
umor na oi i misli spusti tanak veo, u uhu slua um neprekidna
kolanja krvi, u bolnoj glavi slua siuni, grozniavi ivot, a u ilama
osjea ravnomjeran, a ipak zbunjuju ritam bila. Nita ti ne pomae
prevrtanje s boka na bok, ustajanje i ponovno lijeganje. To je
jedan od onih sati kada nikako ne moe od sebe pobjei. Tobom sad
gospodare misli i pokreti tvoje udi i tvoga sjeanja, a nema drutva
da ih, kao obino, razgovorom odagna. Tko ivi u tuini, u sjeanje mu
dolaze kua i vrt iz njegova zaviaja i djetinjstvo i ume u kojima je
proivio svoje 43 najslobodnije i najnezaboravnije djeake dane, sobe
i stubita u kojima su odjekivale njegove djeake igre, i slike
roditelja, nekako stranih, ozbiljnih i ostarjelih, s ljubavlju,
brigom i tihim prijekorom u oima. On prua ruku uzalud traei
uzvraenu desnicu, no preplavi ga plima tuge i samoe, a neki drugi
likovi to izranjaju u zbunjenosti i ozbiljnosti toga asa gotovo nas
sve rastuuju. Tko nije u mladim danima svojim najbliima katkad
zagorao ivot, odbio ljubav i prezreo njihovu dobrohotnost? Tko nije
prkosno i oholo propustio neku sreu koja mu se nudila, tko nije bar
jednom povrijedio tue ili svoje dostojanstvo ili uvrijedio
prijatelje nepromiljenom rijeju, neispunjenim obeanjem, runim i
uvredljivim pokretom? Oni sad pred tobom stoje i mirnim te oima u
tiini udno promatraju, a tebe je sram pred njima i sram te je pred
sobom. Pada ti na pamet koliko si samo noi u tom istom krevetu
bezbrino prospavao izmeu dana punih pokreta, buke i razonode, i
kako si nezamislivo davno, kao danas, bio sam svoj utljivi,
nenaminkani zabavlja. ivio si intenzivno, u to si vrijeme
neizmjerno mnogo vidio, razgovarao, sluao, smijao se, a sada, kao
da se nikada nije dogodilo, sve ti je to strano i od tebe se
otuuje, a plavi su ti nebeski svodovi tvoga djetinjstva, davno
zaboravljene slike tvoga zaviaja i glasovi davno pokojnih
strahovito bliski i prisutni. San je jedan od najdivnijih darova
prirode, prijatelj i utoite, arobnjak i tihi tjeitelj, i ao mi je
iz dubine due svakoga tko se, patei od dugih nesanica, nauio
zadovoljiti s pola sata grozniava drijemea. Ne bih, ipak, mogao
voljeti ovjeka za kog znam da u ivotu nije imao neprospavanih noi;
to bi morala biti neka djeji ista, neiskvarena dua. U ovom naem
uurbanom, opojnom ivotu zastraujue je malo trenutaka kada dua
postaje svjesna sebe same, kada se ivot ula i ivot duha povlai,
a
-
dua raskriljena stoji pred zrcalom sjeanja i savjesti. To se
zbiva, moda, kada doivimo veliku bol, moda uz majin odar, uz
bolesniku postelju moda, ili na kraju duega usamljenog putovanja u
prvim satima povratka, no uvijek je praeno smetnjama i sjetama. U
tom je vrijednost probdjevenih noi. Samo se tada bez silnih
vanjskih potresa 44 dua moe izraziti, bilo kroz uenje ili strah,
osudu ili tugu. Duevni ivot koji vodimo tijekom dana nikada nije
toliko ist; naa ula u njem snano sudjeluju, razum se namee
pridodajui osjeajima i trunku glasa osude, finu. dra usporedbe i
finu, razornu dra ale. No dua utonula u snohvaticu ne opire se, pa
u toj ovisnosti i potlaenosti koje traju danima i mjesecima, proivi
pola ivota sve dok ne kucne njezin as i u jednoj tjeskobnoj,
besanoj noi ne zbaci okove i svekolikom nas puninom svoga
samovoljnoga ivota iznenadi ili uasne. Dobro nam je s vremena na
vrijeme primijetiti da na ivot nije samo oblik, da u sebi nosimo mo
otpornu na sve vanjske utjecaje i nepotkupljivu, da u nama
progovaraju glasovi nad kojima nemamo vlast. Tko doista neto jest i
posjeduje neku vrstu vjere, rado se pokorava tim glasovima i iz
takvih trenutaka izlazi produbljena pogleda. Htio bih rei pokoju i
o nesanici kao bolesti, mada je to moda suvino, jer vjerojatno svi
koji od nje pate dobro znaju to elim rei. No, moda e ipak rado
proitati napisano ono to im je poznato, a to inae nije predmetom
razgovora. Pritom mislim na unutarnji odgoj koji se stjee
nespavanjem. Svaka bolest i nunost ekanja uitelj je kojeg treba
pravilno shvatiti. No kola svih ivanih tegoba osobito je prodorna.
"Sigurno je puno propatio", kae se za ljude koji u pokretima i
govoru oituju neobinu mjeru suzdrane profinjenosti i njene
obazrivosti. Ovladavanju vlastitim tijelom i mislima ne ui nas
nijedna kola tako dobro kao kola nesanice. Njeno doticati i
obazrivo postupati moe samo netko komu je i samome potreban njean
dodir. S blagou promatrati i stvari s ljubavlju ocjenjivati,
sagledavati duevne razloge i sve ljudske slabosti dobrohotno
razumjeti moe samo onaj koji je esto u neumoljivoj tiini samotnih
sati bio izruen na milost i nemilost vlastitim nesputanim mislima.
U ivotu nije teko prepoznati ljude koji su mnoge noi preleali budna
oka. Htio bih navesti jo i odgojnu vrijednost nesanice koja svakako
zasluuje da se podrobno razmotri u nekom drugom kontekstu. Nesanica
je kola strahopotovanja - strahopotovanja sviju stvari, onoga
strahopotovanja koje i najskromniji ivot moe pokropiti mirisom
trajno uzviena raspoloenja, onog istog 45 strahopotovanja koje je
prvi i najvaniji uvjet pjesnike i umjetnike veliine. Zamislimo
besana ovjeka dok lei u postelji. Sati teku tiho i uasno sporo,
izmeu dvaju otkucaja sata zjapi iroka, crna provalija nepodnoljiva
beskraja. - Koliko smo esto uli trkaranje mia, kotrljanje kola,
kucanje sata, ubor zdenca, huk vjetra, kripu namjetaja! ujemo ih ne
marei za njih. No sada se u toj samoi i grobnoj tiini eznutljivo
hvatamo za svaki daak ivota koji nas okrzne. Kola u prolazu ivahno
nas zaposle, procjenjujemo im teinu i model, umor ili snagu konja,
pokuavamo pogoditi kojom se ulicom kreu i kamo e skrenuti. Ili pak
vodoskok! Sluamo ga zahvalno kao njenu glazbu, kao to bolesnik slua
rijei prijatelja koji mu dolazi u posjet unosei u njegovu samou
miris zdravlja i daak vanjskoga ivota. Sluamo pad vodenoga mlaza u
pun zdenac, zatim blae i neujednaeno otje-canje. U neprestanom umu
nastojimo uti neki ritam, tiho pjevuimo u taktu glazbe, a zatim
zautimo sluajui ga kako sam nastavlja svoj poj. Sanjarei, u mislima
pratimo vodu to otjee kao potok i rijeka natrag u more i kolijevku
vjenoga postanka, htijenja i obnove. Tu poinje tkivo due, polovinih
misli, na se ivot pred nama prostire, odnosi i zakoni najednom
bivaju jasni u doivljaju koji nam se dosad inio nerazjanjenim i
zbrkanim. Taj put od oslukivanja zdenca do divljenja dosljednosti
svega zbivanja te strahopotovanja pred skrivenom zadnjom tajnom
ivota neemo prijei nikada
-
tako strpljivo, paljivo i ozbiljno kao u tim nonim satima. Na
taj su nain, zasigurno, ve svi besani ljudi svoju nevolju
pretvorili u vrlinu. U njihovoj im patnji elim strpljenje i, ako je
mogue, ozdravljenje. Svima lakomislenima, a navlastito onima
vitalnima to se hvastaju zdravljem, elim gdjekad pokoju besanu no u
kojoj e utke morati zastati pred prijekornom pojavom vlastita
unutranjeg ivota. (1905.) 46 Na Gotthardu2 Ma koliko esto odlazio u
planine do sada sam tek etiri puta vidio suroga orla. Prvi put,
tada skoro jo djeak, kada sam u srebrnastim visinama spazio sigurno
i lijepo kruenje velike ptice i saznao daje to orao, srce mi stade
jae tui i ja u tom kraljevski otmjenomu letu vidjeh pjesmu i
simbol. Slijedio sam ga edna pogleda zauvijek ga sauvavi u sjeanju.
Otada nikada vie nisam odlazio u planine bez tihe enje da ga
ponovno vidim, i stotinama sam puta na visinskim stazama dizao
pogled gajei djelominu nadu. Ta se nada rijetko ispunjala, no
ostala je u meni jednako iva. Postoje stvari i elje uz koje vezujem
svu zadihanu ivotnu radost i predodbu o najpoeljnijoj zemaljskoj
slasti; a tu prije svih ubrajam ove tri: zvjezdanu zimsku no u
visokome gorju, veernju vonju barkom po venecijanskoj laguni, te
vrebanje orla iznad planina. Kad god me umor svlada od brige i
razoaranja, a isprazan me i ruan dan ojadi i ukoi, ja utoite traim
u tim slikama, i mada one najee ostaju tek neostvarive elje, moja
je udnja u njima ipak nala vrst i ist cilj, a to je ve polovica
ozdravljenja. Nedavno sam proveo tjedan dana u Zurichu da bih
prekinuo dugu zimu i ponovno udahnuo kulturu, vidio ljude i osjetio
se suvremenikom. To su bili lijepi, ispunjeni dani: vidio sam nove
Weltijeve slike, sluao Beethovena, Mozarta i Huga Wolfa, druio se s
prijateljima slikarima, pjesnicima, urednicima, vidio ulice pune
svijeta, brza kola i lijepo odjevene ene, a nou pijuckao vino uz
ivahne razgovore. Uivao sam u tome da me u trgovinama dobro poslue
(premda poznajem i ljubaznije trgovce od zurikih), priutio si
temeljito i ugodno brijanje, zatim izvrsnu saunu, a predveer sjedio
u vrlo prometnoj kavani s francuskim i talijanskim urnalima,
elegantnim gostima, poletnim konobarima i dobrim biljarom.
Istodobno sam sa zadovoljstvom bio svjestan injenice da od srca i
iskreno uivam u svemu to je gradskim ljudima ve odavno postalo
dosadno i svakodnevno, i tih sam dana vjerojatno bio
najzadovoljniji ovjek u gradu. 2 Sankt Gotthard - planinski masiv u
vicarskim Alpama, {prim. prev.) 47 Krajem tjedna uini mi se daje za
ovaj puta dosta i da bi sada bilo dobro opet sjediti kod kue izmeu
jezera i ume, spavati u svom krevetu i ponovno misliti na posao.
Ljudi su mi sve manje imponirali, sve manje mi se inili puni ivosti
i duha, a osjetih i potrebu da svakodnevne umjetnike uitke sada na
miru ponovno proivim jer su se jedan s drugim poeli mijeati i
pomalo blijedjeti. Dakle, kui! No kako sam tih osam dana preko
Zurikoga jezera gledao blijede, tihe Alpe, s nastupajuim umorom i
zasienjem u meni se snano budila pjesma o surome orlu i zimskoj noi
u visokome gorju koju ve dugo ne uh. Novac za put dostajao je jo za
dva, tri dana i odluih skoknuti do Gottharda koji jo nikada, osim u
prolazu, zimi nisam vidio. Zimske izme i ostalu opremu imao sam
sasobom, pa mije preostalo jo samo da kupim kartu i ukrcam se. Dan
je bio siv, kroz prozor vagona, osim najbliih stabala, breuljaka i
kua, nita se nije dalo razaznati. Sve se rasplinulo u blijedoj
izmaglici koja je svjetlost primala jo samo od svjeega, istog
snijega. udilo me to se Zugerko jezero ne pojavljuje, sve dok nisam
otkrio daje zaleeno i zameteno snijegom. S nestrpljenjem sam ekao
traak sunca i kidanje magle. ekao sam ih u Arthu, u Brunnenu, u
Fliielenu, a kada smo proli Erstfeld -ve se bliilo podne - a mi jo
uvijek u oblacima i sumraku, poeo sam gubiti vjeru i razoarano se
pomirio da e gore padati snijeg i doekati me tmurno vrijeme.
Rijetko sam se kada s toliko napete pozornosti uspinjao
gotthardskom
-
eljeznicom, no Amsteg je bio u magli, Gurtnellen je bio u magli,
smioni mostovi na rijeci ReuB bili su u magli, a kada proavi kroz
Wassen ni tamo nisam naao sunce, napustio sam nadu i svalio se u
sjedalo. Planine su uvijek lijepe i kadto volim i u magli uivati,
no kada zna kako u Alpama izgleda sunan dan, a preostala su ti jo
samo dva do tri, teko ti pada uzaludno iekivanje modroga neba. A
kad sam ve poeo razmiljati nije li moj izlet obino, brzopleto
rasipanje novaca, vlak je iznad Wassena iziao iz tunela, a u
sumaglici i sivobijelom snjenom svjetlu uini mi se da vidjeh traak
modrine i sunca. Hitro skoim, otvorim prozor i stanem 48 zuriti u
nebo. Tamo se, polako i nesigurno, kroz oblake crvenkasto probijala
visoka litica s kosim snjenim brazdama bivajui sve jasnija i blia,
iza nje jo jedna, a povie i trea. S vrhova planinajuriao je vjetar
u snanim zapusima, poderani su se oblaci mrvili bivajui sve tanji i
sablasniji, a zaas se cijelo gorje raskrilo, i razdragano, suncem
obasjano, zablistalo na prozirnome, blagom zraku, dok se nad njim
prostiralo bistro, tiho, skoro ljubia-stomodro nebo. Obuze me srea,
a u sjeanju mi se probudie stotine slinih zimskih dana u planini,
zlatnih i sjajnih, i svaki je bio dragulj. Sada vie nisam mislio na
orla i no obasjanu mjeseinom; lako poput djeaka iskoio sam u
Goschenenu iz vagona i pohitao ususret toj plavetnoj ljepoti. Svi
grebeni i vrhovi bili su tako udesno jasni i bliski, kakve se
vidjeti moe samo za odabranih zimskih dana, s dugim, ljubiastim
sjenama i bljetavilom snjenih polja. Zapue umjeren fen, a suncem
natopljen zrak stopli se kao s proljea. I opet sam, kao i prije za
mnogih dugih etnja, esto stajao tiho i gledajui oko sebe imao
osjeaj kao daje sve arolija koja bi u tren oka mogla ieznuti.
Ponovno me obuze onaj neobino blaeni, gotovo tjeskobni osjeaj koji
izletniku govori: Ovako uzvienu Zemlju nikada vie nee gledati!
Drvenim saonicama razrovanom, snanim vjetrom as razmetenom, as
posve zatrpanom cestom pokrivenom smrznutim, metar visokim
snijegom, uspinjao sam sepolako uz brdo, borei se s vjetrom, prema
Schollenenu3 i avoljemu mostu. Slavna, velianstvena cesta i cijeli
taj dio divlje doline rijeke ReuB zimi su nemjerljivo ljepi, negoli
sam ih ljeti vidio. I kao u bajci, mlada rijeka ReuB to se ispod
plavia-stih, na mnogim mjestima probijenih ledenih kora huei valja
niza snijegom zameteni klanac, jedini je ivot u toj bijeloj grobnoj
tiini. A nad malim slapom iznad avoljega mosta, poput svoda to
naizgled slobodno u zraku lebdi, nadvio se sa stotinama grotesknih
iljaka ledeni baldahin od siunih kaplja. Andermatt kao vremenska
razdjelnica bio je pravi doivljaj. Iz divljega, gruboga, vjetrom
propuhanoga klanca izaao sam kroz kratki tunel koji tamo pokriva
cestu u sunan krajolik za-sljepljujue bjeline. iroka planinska
dolina toplo se sjala, na 1 Klanac u vicarskim Alpama u kojem je i
mitski avolji most. (prini- prev.) 49 njezinu kraju, uplaviastoj
sjeni, uzdizala se litica, tiha Hospen-ska dolina s crnim
langobardskim tornjem spavala je skutrena i mrana izmeu visokih
snjenih zidina, na lijevoj strani pogledom sam traio zavijanu i
mjesecima snijegom zakrenu ulicu Furka. udno su u Andermattu
izgledali prazni hoteli, zatvoreni i do prizemnih prozora zatrpani
u snijegu iz kojeg su strili jo samo vrci eljeznih vrtnih ograda. U
"Kruni" sam popio kavu i ugrijao se na kamenoj pei koju je prije
ezdesetak godina sazidao tadanji vlasnik Kolumban Camenzind.
Njegovo i enino ime stoji starinskim slovima napisano na sredinjoj
ploi. Sputala se veer i snijeg stade crvenkasto sipiti. Krenuo sam
natrag i tada, visoko u brdima, jo iznad najviega zavoja gornje
ceste, primijetih pticu u letu. Velik suri orao tiho je i lagano
kruio zrakom, aja sam ga, zastavi, dugo promatrao neobino zateen
ispunjenjem te gotovo ve zaboravljene elje. Sada sam znao da nee
izostati ni vedra, mjeseinom obasjana no, jer fen je i dalje puhao
umjerenom jainom, a prema jugu nebo je bilo tako bistro modro kao
otvorena aska proljetnoga goraca.
-
Sputanje natrag niz dolinu prema Goschenenu vie nije
predstavljalo napor. U RoBliju sam naruio vino i jelo i malo
otpoi-nuo, sve dok se oko jedan sat iznad strmoga grebena nije
pomolio gotovo pun Mjesec. Tada sam omotao dokoljenice, navukao
rukavice, pa krenuo usnulim selom kraj stare crkvice udesno mirnim
putom kroz usku postraninu dolinu prema gleeru Dam-ma i
goschenenskom panjaku. Hodao sam bez cilja i bez napora koliko god
je staza doputala, a zatim, umorivi se, polako krenuo natrag. Na
mekome snjenom putu nisam uo svojih koraka niti kakvih drugih
zvukova, a u visini pod nono modrim nebom prigueno se blistao
snjeni gleer, bijela je mjeseina ispunjala dolinu i bila tako
svijetla da sam mogao vidjeti plou, koja je kod Frutta jedva virila
iz snijega, a bila je posveena nekom esnaestogodinjaku nastradalom
u lavini. Krupne i treperave stajale su zvijezde u noi, i nikada
neu zaboraviti njihovo svjetlo, bijelom mjeseinom obasjan krajobraz
i muk umornih vrhova. Kad sam ujutro ustao nakon nekoliko sati
dubokog sna i priao prozoru, gornji se vrh gleera ponovno kupao u
suncu. No 50 ono nije dopiralo u dolinu, fruttske kue i posljednja,
s ove strane smjetena seoska imanja Goschenena od kraja listopada
do kraja veljae ne prime ni zraku sunca. No sprijeda u selu i niz
dolinu rijeke ReuB moralo je jo prije podneva biti sunano. Odluili
dio puta kui prevaliti na gorskim saonicama. Mogao sam, dodue, jo
ovaj dan ostati ovdje gore, no izgledalo je kao da e se vrijeme
sutra promijeniti, a nisam elio ta dva sjajna dana okonati sumornim
rastankom. Stoga sam, s noge na nogu, proetao do Schollenena i
natrag, oko podneva se oprostio i otiao unajmivi jake gorske
saonice koje sam obeao vratiti vlakom. Odmah s druge strane
eljeznike pruge sjeo sam u saonice i otisnuo se jurnuvi iznad
klanca rijeke ReuB i, uz samo dva prekida, za pola se sata spustio
do "VVassena. Ispred Wassena i kroz njega put se neko vrijeme
uzdizao, a zatim sam udario udesnom dionicom do Gurtnellena, pa
preko arobnoga mosta, sputajui se najveom brzinom skoro bez
zaustavljanja. Ne postoji, osim brzoga jedrenja i skijanja, nita
uzbudljivije i prtavije od jurnjave niz brijeg na niskim saonicama
uza zviduk zraka, pokraj snjenih litica, sa suncem u zatiljku, a
ispred tebe moni planinski vrhovi koji odvani i hladni miruju na
toplome modrome nebu. Moja se vonja zavrila. Stigao sam taman na
vrijeme da jo predam saonice i uskoim u vlak. Prije dan i pol, kada
sam stizao ovamo, donja dolina rijeke ReuB i obala jezera kantona
Uri jo je bila pod snijegom. Fen koji snjenim masama u visini jo
nije mogao nauditi, ovdje dolje u meuvremenu je marljivo radio. to
smo dalje odmicali prema dolini, sve je tanji bivao ovdje ve
razvodnjeni snijeg, a u Altdorfu i Fliielenu svi su panjaci na
mlakome podnevnom zraku ve bili vlani i sivozeleni. (1905.) Ljubav
Moj prijatelj, gospodin Thomas Hopfner, od svih je mojih znanaca
zasigurno najiskusniji u ljubavi. Barem je imaqjna[yie ena, kroz
dugu praksu ovladao umijeem zavoenja te se moe 51 podiiti veoma
brojnim osvajanjima. Kada mi o tom pripovijeda, doimam se poput
kolarca. No ponekad u sebi mislim kako o pravoj biti ljubavi ni on
ne zna nita vie od drugih. Ne vjerujem da je u ivotu esto probdio i
proplakao noi zbog svoje drage. U svakom sluaju, njemu je to
rijetko bilo potrebno, i neka je tako, jer unato svojim uspjesima
on nije, veseo ovjek. tovie, nerijetko ga viam pomalo melankolina,
a cijeli njegov nastup odie rezigniranom mirnoom, priguenou koja ne
slii na raspoloenje. No, to su pretpostavke, a moda i zablude. S
psihologijom se moe pisati knjige, ali ne i proniknuti u ljude, a
ja ak ni nisam psiholog. Pa ipak, kadto mi se ini daje moj
prijatelj Thomas samo zbog toga virtuoz u ljubavnoj igri jer mu za
ljubav, koja vie nije igra, neto nedostaje, i zbog toga je
melankolik jer poznaje taj svoj nedostatak i zbog njega ali. - Sve
same
-
pretpostavke, a moda i zablude. Ono to mije nedavno
ispripovjedio o gospoi Forster bilo mi je neobino, premda se nije
radilo o stvarnome doivljaju ili dapae pustolovini, ve samo o
ugoaju, lirskoj anegdoti. Sreo sam se s Hopfnerom upravo kada se
spremao otii iz "Modre zvijezde" te ga nagovorih da popijemo bocu
vina. Da bih ga prisilio da poasti ne