Istorijat nege kose Od početka civilizacije ljudi su uvek pridavali mnogo pažnje kosi. Održavanje i sređivanje kose nije samo način ulepšavanja, već je često korišćeno za iskazivanje ličnosti, religije ili socijalnog statusa. Prvi pronađeni dokazi o nezi kose su primitivni češljevi napravljeni od osušenih ribljih kostiju koji datiraju iz drevnog Egipta (4000 godina p.n.e.). Egipćani su mešali vodu i limunov sok da bi napravili šampon i koristili su životinjske masti i biljna ulja kao balzam za kosu. Sumere je uvek odlikovala crna kosa. U prvom periodu muškarci su brijali glavu i bradu, dok su žene svoju dugu kosu nosile vezanu u punđu. Sumerske žene iz redova plemstva bojile su kosu zlatnim bojama i u kosu su stavljale male fišeke sa aromatičnim mirisima da bi lepo mirisale. 1800 godine p.n.e. Vavilonci su posipali kosu zlatnim prahom. Takođe, prvi su počeli da koriste kanu. Kana se dobija iz biljke Lawsonia Inermis sušenjem i usitnjavanjem lišća grma. Na kosu se nanosi pomešana sa vodom u obliku paste i ostavlja se da deluje nekoliko sati. Boja koja se dobija varira od narandžaste do tamnocrveno-braon. Verovalo se da kana ima magične i lekovite osobine, te je korišćena i u mnogim ritualima. Asirski robovi su uvijali kosu kraljeva i ostalih plemića zagrejanim gvozdenim šipkama. Kineska kultura je sređivanju kose pridavala veliki značaj. Oni su koristili kedar za pranje kose jer su verovali da stimuliše njen rast. Ukrasi i boje su se prvi put pojavili 35 godine p.n.e. kada je Kleopatra nosila biserima ukrašenu šnalu od slonovače, a rimske prostitutke su bile primorane da svoju kosu boje u plavo. Stari Egipćani su redovno prali kosu i perike. To su radili sa mešavinom vode i citrusnih sokova. Limunska kiselina rastvara masna ulja i ostavlja folikul začepljen i tako ga ostavlja suvim. Kao regenerator su koristili bademovo ulje. Oni su koristili i preparate protiv ćelavosti koje su pravili od masti različitih životinja: koza, lavova, krokodila, zmija i mačaka. Kosu su ojačavali raznim uljima: bademovim, ruzmarinovim ili ricinusovim. U 1. veku n.e. pridavalo se mnogo pažnje boji kose. U Rimu, kao znak prestiža i socijalnog statusa, žene su bojile kosu u crno bojama napravljenim od kuvanih oraha i praziluka. Saksonci su jurišali na svoje protivnike sa kosom obojenom u nijanse plave, zelene i narandžaste. Evropske žene su 1300. godine negovale svoju kosu mrtvim gušterima skuvanim u maslinovom ulju. Još jedan primer korišćenja kose za prikazivanje socijalnog statusa je u rimsko-galskom periodu, gde su plemeniti Gali puštali dugu kosu radi pokazivanja svoje uzvišenosti. Kada su pokoreni od strane Rimljana, Julije Cezar je naredio da se svaki galski plemić ošiša kao znak poniženja. U ranom srednjem veku žene su obično imale kosu dugu do kolena ili ispod, najčešće upletenu u dve duge pletenice sa strane ili zavezane u punđu. Medicinska škola u Salernu, južni Napulj, je bila najvažnija škola medicine u Evropi u srednjem veku. Na katedri za medicinu bila je Trotula di Ruggiero koja je napisala “De Ornatu Mulierum“, knjigu
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
Istorijat nege kose
Od početka civilizacije ljudi su uvek pridavali mnogo pažnje kosi. Održavanje i
sređivanje kose nije samo način ulepšavanja, već je često korišćeno za iskazivanje ličnosti,
religije ili socijalnog statusa. Prvi pronađeni dokazi o nezi kose su primitivni češljevi
napravljeni od osušenih ribljih kostiju koji datiraju iz drevnog Egipta (4000 godina p.n.e.).
Egipćani su mešali vodu i limunov sok da bi napravili šampon i koristili su životinjske
masti i biljna ulja kao balzam za kosu. Sumere je uvek odlikovala crna kosa. U prvom
periodu muškarci su brijali glavu i bradu, dok su žene svoju dugu kosu nosile vezanu u
punđu. Sumerske žene iz redova plemstva bojile su kosu zlatnim bojama i u kosu su
stavljale male fišeke sa aromatičnim mirisima da bi lepo mirisale. 1800 godine p.n.e.
Vavilonci su posipali kosu zlatnim prahom. Takođe, prvi su počeli da koriste kanu. Kana
se dobija iz biljke Lawsonia Inermis sušenjem i usitnjavanjem lišća grma. Na kosu se
nanosi pomešana sa vodom u obliku paste i ostavlja se da deluje nekoliko sati. Boja koja se
dobija varira od narandžaste do tamnocrveno-braon. Verovalo se da kana ima magične i
lekovite osobine, te je korišćena i u mnogim ritualima. Asirski robovi su uvijali kosu
kraljeva i ostalih plemića zagrejanim gvozdenim šipkama. Kineska kultura je sređivanju
kose pridavala veliki značaj. Oni su koristili kedar za pranje kose jer su verovali da
stimuliše njen rast. Ukrasi i boje su se prvi put pojavili 35 godine p.n.e. kada je Kleopatra
nosila biserima ukrašenu šnalu od slonovače, a rimske prostitutke su bile primorane da
svoju kosu boje u plavo. Stari Egipćani su redovno prali kosu i perike. To su radili sa
mešavinom vode i citrusnih sokova. Limunska kiselina rastvara masna ulja i ostavlja folikul
začepljen i tako ga ostavlja suvim. Kao regenerator su koristili bademovo ulje. Oni su
koristili i preparate protiv ćelavosti koje su pravili od masti različitih životinja: koza,
lavova, krokodila, zmija i mačaka. Kosu su ojačavali raznim uljima: bademovim,
ruzmarinovim ili ricinusovim. U 1. veku n.e. pridavalo se mnogo pažnje boji kose. U Rimu,
kao znak prestiža i socijalnog statusa, žene su bojile kosu u crno bojama napravljenim od
kuvanih oraha i praziluka. Saksonci su jurišali na svoje protivnike sa kosom obojenom u
nijanse plave, zelene i narandžaste. Evropske žene su 1300. godine negovale svoju kosu
mrtvim gušterima skuvanim u maslinovom ulju. Još jedan primer korišćenja kose za
prikazivanje socijalnog statusa je u rimsko-galskom periodu, gde su plemeniti Gali puštali
dugu kosu radi pokazivanja svoje uzvišenosti. Kada su pokoreni od strane Rimljana, Julije
Cezar je naredio da se svaki galski plemić ošiša kao znak poniženja.
U ranom srednjem veku žene su obično imale kosu dugu do kolena ili ispod, najčešće
upletenu u dve duge pletenice sa strane ili zavezane u punđu. Medicinska škola u Salernu,
južni Napulj, je bila najvažnija škola medicine u Evropi u srednjem veku. Na katedri za
medicinu bila je Trotula di Ruggiero koja je napisala “De Ornatu Mulierum“, knjigu
kozmetičkih recepata o nezi kose. Jedan od recepata za posvetlenje kose bio je pravljenje
mešavine prženjem zelembaća bez glave i repa u ulju, dodavanje hrastovih žirova,
spaljivanje dobijene smeše i, na kraju, dodavanje sirćeta sa imalinom i nanošenje preparata
na kosu. (1)
Tokom prvih godina 20og veka ženska kosa je bila relativno duga i talasasta, a
kasnije je počela da se nosi i kratka kosa. Žene su i dalje želele kovrdžavu kosu. Rešenje za
ovo je pronašao nemac Karl Nesler koji je 1906. patentirao sistem koji se sastojao od grupe
valjaka u kojima bi se kosa uvijala i kovrdžala, povezanih na mašinu koja ih je grejala. U
prvom koraku je primenjivan NaOH i kosa se grejala nekoliko sati, dok je ceo prosec
uvijanja kose trajao 6 sati. Nesler je prvi put svoj metod primenio na Katarini Lajbl kojoj je
dva puta spalio kosu i skalp, a potom ju je oženio.
Struktura kose
Pre nego što započnemo sa bilo kakvom vrstom prirodne preparacije kose, moramo
poznavati strukturu vlasi.
Vlas raste iz folikule – malene, tanke cevčice ispod površine
vlasišta. Folikul kose se opisuje kao ulegnuće epidermisa
(površinskog sloja kože) ispod dermisa. Proksimalni deo
folikula ima proširenja u obliku luka, koji se naziva bulba, a
koji je šupalj na svojoj bazi te obuhvata dermalnu papilu.
Dermalna papila je mala koncentracija živih ćelija u bazi
folikule, čijim umnožavanjem nastaje vlas. Kiseonik iz krvi
“hrani“ te ćelije. Dermalna papila takođe sadrži androgene
prijemnike kojima se pripisuje bitna uloga kod pojave
hormonskih/genetski uslovljene ćelavosti. Sam folikul ima dva sloja, dermalni sloj
(fibrozno tkivo) i epitalni sloj. U svaki folikul na dermalnom sloju se umeću mišići –
podizači dlaka. Ovi mišići takođe pomažu u izlučivanju loja iz lojnih žlezda.
Vlas se sastoji iz kutikule (površinski sloj), fibrilnog sloja (korteks) i srži (medula).
Kutikula u zavisnosti od strukture i poroznosti može
sadržati 5 do 10 slojeva koji su građeni od širokih,
pljosnatih ćelija keratina. Ćelije pokrivaju telo vlasi pri
čemu je slobodni deo keratina okrenut prema vrhu vlasi.
Kod zdrave kose ćelije su slepljene amorfnim keratinskim
vezivom i tesno pripijene jedna uz drugu. Postoje dve vrste
keratina koje izgrađuju kutikulu - keratin dvodimenzionalne
mrežate strukture čini široke pljosnate ćelije, dok amorfni
čini vezivo. Keratinske ćelije su otpornije od keratinskog
veziva na mehaničke i hemijske uticaje. Da bi preparat aktivno delovao na kosu, treba
prodreti u unutrašnji vlaknasti deo (korteks) i otvoriti kutikulu, te se ona pod uticajem
preparata menja. Korteks se nalazi ispod kutikule. To je unutrašnji sloj, koji zauzima 75 do
90% tela vlasi. Ćelije korteksa imaju prečnik od 3 do 6 µm i dužine su oko 100 µm. Glavne
komponente korteksa su makrofibrili. Makrofibrili su čvrste, cilindrične stukture prečnika
0,1- 0,4 µm između kojih se nalaze intermakrofibrilni matriks i granule melanina. (3) Taj
fibrilni sloj je najvažniji jer pokazuje vlaknastu strukturu unutrašnjosti vlasi i utiče na
jačinu, gipkost, smer rasta, elastičnost, teksturu i kvalitet kose. Ako je korteks oštećen, vlas
je porozna i gubi čvrstoću i elastičnost te lako puca. Medula je središnji sloj tela vlasi. To
je kanal koji se proteže kroz celu dužinu vlasi i nalazi se tačno u njenom centru.
Naizmenično je ispunjen sunđerastom supstancijom i mehurićima vazduha. Jačinu vlasi
određuje sumpor iz cisteina jer se njegove hemijske veze najteže raskidaju. Keratin je
povezan lancima amino kiselina. Zato kažemo da su oštećena hemijskim preparatima teža
od mehaničkih jer ona deluju i na unutrašnju strukturu vlasi, tako što utiču na strukturu
amino kiselina keratina pri čemu dolazi do promene strukture vlasi i ona postaje oštećena.
Rast folikula kose je ponavljajući ciklus, koji se
sastoji iz 3 faze: anagena faza ( faza rasta), katagena
faza i telogena faza. Anagena faza predstavlja
period rasta kose kada se folikularne ćelije
umnožavaju i keratinizuju. Traje od 2 do 6 godina i
smatra se da se u datom trenutku oko 85% vlasi u
anagenoj fazi. Jedna vlas može narasti oko 10 cm u
godini, a kroz svoj životni vek retko koja vlas može
narasti duže od 1m. Katagena ( involutivna) faza se
nastavlja na anagenu pri čemu folikul kose involuira i migrira bliže površini kože, što traje
1 do 2 sedmice. U tom periodu donji deo folikula kose se odvaja od dermalne papile te se
skuplja na
svoje normalne dužine. U telogenoj fazi nakon što se dermalna papila odvojila
od folikula kose sledi period mirovanja koji traje približno 5 do 6 sedmica. U to vreme
mirovanja kosa ne ispada već ostaje pričvršćena za folikul sve dok je nova vlas ne izgura.
Smatra se da se oko 10 do 15% vlasi u datom trenutku nalazi u telogenoj fazi.
Završetkom telogene faze započinje ponovo anagena faza. Dermalna papila i donji deo
folikula se spajaju te se počinju formirati nove vlasi koje će izgurati stare. Upravo iz tog
razloga, kada koristimo preparate za rast kose najpre uočavamo opadanje kose što je znak da
je počela da raste nova kosa. Prosečno kosa raste brzinom od 0,33 mm/dan. Normalnim
ispadanjem kose smatra se opadanje do 100 vlasi dnevno. Tek ukoliko je taj broj veći možemo
govoriti o prekomernom ispadanju kose. Što se pak gustine kose tiče, normalna gustina je oko
220 vlasi po cm2 vlasišta.
Prirodni preparati za negu kose na bazi sapuna
Šta su sapuni?
Sapuni su anjonske, površinski aktivne materije. U hemijskom smislu, to su soli viših masnih
kiselina i metalnih jona. Nastaju saponifikacijom, odnosno neutralizacijom kiseline (trigliceridi) i
baze (najčešće NaOH). Oba se lako rastvaraju u vodi. Pre XVIII veka kada je uveden
ekonomičan proces za dobijanje NaOH, kao baza upotrebljavani su K2CO3 koji se nalazio u
pepelu dobijenom sagorevanjem drveta i drugi karbonati koji su se javljali kao produkti
sagorevanja algi i drugih kopnenih biljaka. Prilikom upotrebe ovih baza sapuni su bili grubi na
dodir, veoma su se lako mrvili i imali su poprilično neprijatan miris. Natrijumovi sapuni su
čvrsti, a kalijumovi su tečni. Soli aluminijuma, olova, kalcijuma i magnezijuma (takođe sapuni)
su u vodi nerastvorni. (5)
Kao sredstva za pranje koristimo natrijumove i kalijumove sapune. To nisu čista jedinjenja jedne
masne kiseline, nego smeše kiselina ( stearinska, palmitinska, oleinska, laurinska i dr.),
Postepeno su uvođene i druge sirovine, poput kokosove masti i palminih koštica, koje su sapune
činile penušavijim i boljim, jer su mogli da peru i u „tvrdoj vodi“ (pijaca voda sadrži određenu
količinu Ca2+
i Mg2+
).
Ukoliko se doda nedovoljna kolicina hidroksida ili višak masnoće, dobijaju se tzv, premašćeni
sapuni. U tako dobijenom sapunu ima 2-10% nesaponifikovanih masti. To je loše za pranje
rublja, ali je izuzetno dobro za pranje kože (mala količina lipida formira tanak zaštitni sloj na
koži i štiti je od isušivanja). pH sapua se kreće od 10 do 10,6. (4)
Kako sapuni peru?
Sapuni se sastoje od hidrofobnog repa i
hidrofilne glave. Zahvaljujuči ovoj osobini
sapuni mogu da interaguju i sa polarnim i sa
nepolarnim supstancama. Oni peru tako što
svojim hidrofobnim repovima interaguju sa
nepolarnom supstancom na površini kože i kose
(odnosno rublja, u zavisnosti od namene), dok
su polarni delovi okrenuti ka spoja i interaguju
sa molekulima vode. Ovako se formiraju micele
i čijem središtu su zarobljene nepolarne
(„masne“) komponente. (7)
Kako se prave domaći sapuni?
Sapuni u kućnoj radinosti se prave od pristupačnih materijala. Prvi korak je odabir masnoća.
Sapun najviše peni ako su masne kiseline od kojih je napravljen kratke i zasićene. Zbog toga
sapuni pravljeni od kokosove masti bolje peru od onih pravljenih od npr. od sojinog ulja.
U Srbiji su na raspolaganju različite sirovine, to mogu biti masti, ulja Jedna od njih jeste i
kokosova mast (čvrsta faza) ili kokosovo ulje (tečna faza). Da li je mast ili ulje zavisi samo od
temperature. Za sapun se može izabrati i palmina mast, međutim, ako se pravi sapun od ulja onda
je bolje koristiti jeftinija ulja kao što su suncokretovo i kukuruzno. (4)
Pre samog procesa pravljenja, treba izabrati polazni
materijal i u zavisnosti od toga koji smo materijal odabrali,