-
62 Neboja Grubor
Neboja Grubor
LEPO KAO ODNOS POJAVLJIVANJAOsnovna ideja Hartmanove
estetike
APSTRAKT: U ovom radu se razmatra osnovna ideja Hartmanove
estetike. U tekstu se najpre, Hartmanova filozofija odredjuje kao
kritiko-realistika ontologija (I) i postavlja pitanje o prirodi
Hartmanove estetike: da li je ona fenomenoloka ili ontoloka
estetika (II). Zatim sledi razmatranje Hartmanove argumentacija da
je lepo univerzalni predmet estetike (III), i da lepo kao celokupni
fenomen (IV) treba da se zahvati kako sa subjektivno estetike (V),
tako i sa objektivno estetike strane (VI). Na kraju se razmatra
Hartmanova osnovna estetika ideja da se lepo sastoji u odnosu
pojavljivanja (VII) i raspravljaju se neke kritike primedbe o
granicama Hartmanove filozofije i estetike (VIII).
KLJUNE REI: Ontologija, estetika, lepo, odnos pojavljivanja, N.
Hartman
1. Kritiko-realistika ontologija Da bi se razumela savremena
filozofija i njeni pravci, kao i pravci filozofskih
disciplina unutar savremene filozofije, mora se poi od misaone
pozadine tzv. sloma idealistike filozofije u 19. stoleu. U tom
periodu identitet filozofije dospeva u krizu, jer pozitivne,
iskustvene nauke preuzimaju jednu za drugom oblasti kojima se
nekada bavila filozofija. Filozofija postaje nesigurna u pogledu
sopstvenog tematskog podruja, u pogledu sopstvene metode, kao i u
pogledu svog smisla i funkcije.
Ukoliko, pak govorimo o filozofiji 20. stolea, trebalo bi istai
kako se na poetku stolea govori se o tzv. ponovnom rodjenju,
izrastanju i uskrsnuu metafizike. Radi se o reakciji na sadrinsku
prazninu novokantovstva, pozitivizma i psihologije. Novonastala
metafizika razume sebe kao ontologiju odnosno kao saznanje
bivstvovanja, saznanje koje se oslobadja redukcije filozofije na
teoriju saznanja i logiku. Novoontoloka okretnica u savremenoj
filozofiji predstavlja otpor okupaciji zbilje od strane iskustvenih
nauka. U tom kontekstu bi trebalo razumeti i kritiko-realistiku
ontologiju Nikolaja Hartmana (Nicolai Hartmann (1882- 1950))
THEORIA 3 UDK 179.7 ; 343.2.01BIBLID 03512274 : (2009) : 52 : p.
61-82 Originalni nauni rad
Original Scientific Paper
-
62 Neboja Grubor
Lepo kao odnos pojavljivanja 63
Istorija novije ontologije se moe posmatrati u fokusu rivaliteta
izmedju Hajdegerovog s jedne i Hartmanovog filozofskog koncepta s
druge strane1. Herbert nedelbah u svojoj poznatoj knjizi Filozofija
u nemakoj 1831-1933 smatra da Hartmanovo stanovite ne bi trebalo
razumeti kao tzv. kritiki realizam (E. Fon Hartman, O. Kilpe, A.
Meser, ...)2. Hartman polazi od novokantovstva, on je uenik Hermana
Koena i Paula Natorpa. Kod Natorpa je 1909. godine habilitirao sa
radom Platonova logika bia, ali se pod uticajem Huserla, elera i,
ve pomenutih, kritikih realista, okree protiv logicistiki usmerenog
novokantovstva, ali, i to je kljuno, ne putem projekta nove teorije
saznanja, nego putem projekta preokreta odnosa teorije saznanja i
metafizike. Hartmanova knjiga Osnovne crte jedne metafizike
saznanja predstavlja filozofski program kom je Hartman posvetio
svoj ivot, a ve naslov tog dela predstavlja provokaciju za
dotadanji preovladjujui nain filozofiranja. Kantova filozofija se
ne tumai kao kritika metafizike u ime teorije saznanja, nego pokuaj
da se jedna tradicija zakopana u pretkantovskoj filozofiji, moda i
od strane samog Kanta, ponovo prisvoji, ali ne sredstvima
predkantovske filozofije. Trebalo bi istai da i Hajdegerova knjiga
Kant i problem metafizike na istom fonu predstavlja ne samo pokuaj
da se kod Kanta ponovo pronadje i obnovi metafizika tradicija, nego
da se Kantova filozofija razume kao zasnivanje metafizike.
Hartman polazi od stava da saznanje nije nikakavo stvaranje,
pravljenje ili proizvodjenje predmeta, nego zahvatanje neega to
postoji pre svakog sazanja i nezavisno od njega3. Medjutim, kod
Hartmana se ne radi naprosto o nekom novom naivnom metafizikom
realizmu, nego o tumaenju prirodnog saznajnog dranja kako
svakodnevne, tako i naune svesti. U odnosu na svoje realistiko
tumaenje fenomena saznanja Hartman istie da novo istraivanje nee
nikakvu prednost nad idealizmanom; jer da li e se sad u daljnjem
slijedjenju ostati pri tome da spozna-vanje znai zahvatanje
bivstvujueg po sebi ili da e ga trebati svesti na neko pravljenje,
to ne moe nita promeniti na sadrini problema4. Stvarnost, naravno
moe da se tumai na razliite naine, ali osnovni smisao saznajnog
stava ne moe da se dovede u pitanje. Radi se o prirodnom shvatanju
fenomena saznanja. Real-izam prirodnog i naunog saznajnog dranja je
fenomen koji predstavlja nezaobi-lazno polazite, ali koji s druge
strane predstavlja problem koji treba objasniti5. Trebalo bi
realistiki objasniti odnos koji predstavlja saznanje. ak i da se
pokae da to o emu se saznajno neto tvrdi nije tako i da ne postoji
onako kako se
1 H. Schndelbach, Philosophie in Deutschland 1831-1933, s. 2512
isto3 N. Hartmann, Osnovne crte jedne metafizike spoznaje, s. 10 4
isto, s. 115 H. Schndelbach, Philosophie in Deutschland 1831-1933,
s. 253
-
62 Neboja Grubor
Lepo kao odnos pojavljivanja 63
64 Neboja Grubor
prethodno smatralo da postoji, to i dalje nita ne menja na
injenici da fenomen saznanja podrazumeva odnos prema neemu od
saznanja nezavisnom i po sebi postojeem. Teorija saznanja koja bi
poricala ovu dimenziju fenomena saznanja ne bi bila nikakva teorija
saznanja. Zato je neohodno da se podje od objanjenja prirode i bia
samog saznajnog odnosa, pa stoga jedna metafizika saznanja mora da
predstavlja polazite filozofije: Problem spoznaje nije niti
psihologijski niti logiki, nego u osnovi metafiziki problem. On se
ne da obraditi niti sredstvima psihologije niti sredstvima logike,
nego samo sredstvima jedne metafizike spoznaje6 Ontologija je ratio
essendi teorije saznanja, a teorija sazanja ratio cognoscendi
ontologije7. Ovakva kritiko-realistika ontoloka postavka stoji u
osnovi i Hartmanove estetike.
2. Ontoloka ili fenomenoloka estetika Ukoliko govorimo o
savremenoj estetici i ona deli sudbinu savremene filozofi-
je. Pod uticajem neogranienog poverenja u nauku nastalog
sredinom 19. stolea i estetika pokrenuta duhom vremena pokuava ili
da se utemelji unutar neke od posebnih, pozitivnih nauka kao to su
fiziologija, psihologija, biologija, sociologija itd. ili da sama
bude utemeljena kao jedna od pozitivnih, iskustvenih nauka. S druge
strane ostaje na delu i tradicija filozofske estetike i razvijanja
estetike problematike unutar glavnih pravaca savremene
filozofije.
Hartmanaova estetika nesumnjivo pripada jednom od glavnih
pravaca savremene filozofske estetike. Medjutim, kao i u sluaju
Hartmanove filozofije, koja je bila pod velikim uticajem
fenomenologije, ali se ipak formirala samostalno i na drugaiji
nain8, tako i sa Hartmanovom estetikom nije sasvim jasno kom
strujanju u savremenoj estetici bi ona trebalo da pripada. Premda
neki autori svrstavaju Hartmanovu estetiku u pravac fenomenoloke
estetike9, pa je ak smatraju najvanijim proizvodom fenomenoloke
estetike10 i primenom fenomenoloke metode na podruje estetike11;
prema drugim autorima, Hartmanova estetika se samo uslovno moe
svrstati u fenomenoloku estetiku12 i to u smislu
6 N. Hartmann, osnovne crte jedne metafizike spoznaje, s. 117 H.
Schndelbach, Philosophie in Deutschland 1831-1933, s. 2558 B.
Waldenfels, Einfhrung in die Phnomenologie, s. 129 G.-M., Taljabue,
Savremena estetika, s. 417-42010 M. Perniola, Estetika dvadesetog
veka, s. 12411 M. Zurovac, Estetika Nikolaja Hartmana, s. 214 i
dalje; upor. Takodje I. Foht, Uvod u estetiku, s.
5112 D. Grli, Estetika IV, s. 159
-
Lepo kao odnos pojavljivanja 63
64 Neboja Grubor
Lepo kao odnos pojavljivanja 65
prelaska sa fenomenoloke na ontoloku estetiku. U tom smislu
Hartman spada u fenomenologe koji svoju metodu smatraju
ontolokom13. Najzad, za neke autore za Hartmanovu estetiku i pored
njenog znaaja nema mesta u pregledu osnovnih fenomenoloko-estetikih
koncepcija14.
Hartmanova estetika se s pravom moe smatrati ontolokom
estetikom. To je estetika koncepcija prema kojoj pravilno
postavljen ontoloki problem omoguava da se postavi pitanje: ta i
kako jeste umetniko delo odnosno estetski predmet tj. u emu se
sastoji bivstvovanje estetskog predmeta. Sam Hartman na kraju svoje
estetike u poglavlju Ontologija estetskog predmeta, zastupa sledeu
tezu Sada se mora jasno rei: u osnovi, u estetskom predmetu su isti
takvi slojevi koji ine strukturu realnog sveta. Kratko i
pojednostavljeno to su ova etiri sloja: stvar (ulna) ivot dua
duhovni svet; samo je ovde svaki od njih dalje razloen, i to vrlo
razliito razloen u razliitim umetnostima15. Na taj nain Hartman
promovie usku povezanost ontikih slojeva zbilje i njihovog
ontolokog usrtojstva sa slojevima estetskog predmeta, kao i sa
slojevitom struktuiranou celokupnog estetskog fenomena. Drugim
reima, kao to je Hartmanova opta filozofska pozicija ontoloka, tako
je i njegova njegova estetika jedna ontoloka estetika, to ne znai
da se u njoj ne mogu prepoznati uticaji primene fenomenolokog
metoda.
3. Estetika lepog Estetika se tradicionalano shvata kao
filozofska disciplina koja razmatra
problematiku lepote i problematiku umetnosti. Zbog toga u nekim
estetikim shvatanjima imamo manje ili vie izraenu pretenziju da se
filozofska estetika koncipira ili kao teorija lepote ili kao
teorija umetnosti, odnosno ili kao estetika umetnosti ili kao
estetika lepote. Posmatrano iz te perspektive, Hartmanova estetika
je u prvom redu estetika lepog. To medjutim u Hartmanovom sluaju ne
znai naputanje problematike umetnosti ili pitanja vezanih za druge
temeljne estetike kategorije i pojmove. Hartman smatra da polazei
od pravilno protumaenog pojma lepog mogu da se ree i drugi estetiki
problemi. Ne samo ona pitanje koja pot-padaju pod kategoriju
uzvienog ili recimo kominog, nego i problematika umet-nike,
prirodne i ljudske lepote. Trebalo bi, medjutim, istai da tako
koncipirano estetiko stanovite bazirano na pojmu lepog nije
samorazumljivo, a posebno to
13 M. Damnjanovi, Strujanja u savremeneoj estetici, s. 70 14 G.
Bensch, Vom Kunstwerk zum sthetischen Objekt. Zur Geschichte der
phnomenologischen
sthetik, s. 101 15 N. Hartman, Estetika, s. 539
-
64 Neboja Grubor
Lepo kao odnos pojavljivanja 65
66 Neboja Grubor
nije unutar savremene estetike. Prema nekim savremenim
estetiarima uvod u kategoriju lepote danas vie ne moe da se
izjednai sa uvodom u estetiku16.
S druge strane premda u svojoj estetici ni najmanje ne
zanemaruje razmatran-ja umetnikih dela, Hartman je u smislu
razumevanja umetnosti sasvim klasicistiki orjentisan. U njegovoj
estetici nema mesta za dela moderne, savremene ili avan-gardne
umetnosti 20-tog stolea. Utoliko vie itaoca njegove estetike
iznenadjuje kako on ubedljivo i principijelno brani stanovite
autonomije i nezavisnosti sfere estetskog u odnosu na sfere
saznanja i morala. Tako Hartman premda ne tematizuje savremenu
umetnost, u osnovi izgradjuje autonomno estetiko stanovite koje bi
po definiciji trebalo da bude doraslo neobinim i teko razumljivim
umetnikim produktima savremene umetnosti17. Hartmanova estetika
zbog toga predstavlja koncepciju koja je s jedne strane sasvim
tradicionalno vezana za kategoriju lepog i klasinu umetnost, i koja
zbog toga, tako bi se barem oekivalo, nema ta da kae o savremenim
estetikim problemima, dok je s druge strane to jedna iznenadjujue
razvijena i proiena estetika pozicija sposobna za razumevanje
autonomnosti i osobenosti estetskog iskustva, ijoj pojmovnoj mrei
ne moe da izmakne gotovo ni jedan vaan estetiki problem i koja bi
se u tom smislu mogla smatrati relativno aktuelnom savremenom
estetikom pozicijom. Medjutim, da bismo bolje razumeli Hartmanovo
estetiko stanovite i bazinu ideju njegove estetike, kao i njenu
moguu relevantnost, neophodno je da najpre razumemo nain na koji
Hartman brani i razvija svoje stanovite prema kom je lepota osnovni
pojam estetike (u ovom, III poglavlju teksta), zatim bi trebalo
pokazati na koji nain on analizira lepo kao celokupan estetski
fenomen (IV), u kom smislu se o lepom moe govoriti s obzirom na
estetski akt (V) a u kom smislu s obzirom na estetski predmet (VI),
da bismo najzad pokuali da ekspliciramo smisao Hartmanove osnovne
estetike ideje prema kojoj se lepo sastoji u odnosu pojavljivanja
(VII) i na kraju se osvrnuli na neka pitanja vezana za domete i
granice Hartmanove filozofije i posebno pitanje vezana za
aktuelnost njegove estetike (VIII). U tekstu e biti interpretiran
pre svega uvodni deo Hartmanove Estetike u kom su u glavnim crtama
izloene njegove osnovne estetike ideje, koje se dodue kasnije u
knjizi razradjuju i proiruju, ali ije bi ekstenzivno uzimanje u
obzir prevazilazilo obim ovog istraivanja.
Hartman poinje razmatranje pitanja o poloaju lepog u estetici na
sledei nain Treba se sada zapitati: jeli lepo zaista obuhvatni
predmet estetike? Ili pak: je li lepota univerzalna vrednost svih
estetskih predmeta otprilike onako kao to dobro vai kao univerzalna
vrednost sveg moralnog vrednog? I jedno i drugo se najee preutno
pretpostavlja, ali je i jedno i drugo bilo osporeno. Ako dakle
16 J. Zimmermann, Das Schne, s. 34817 O pojmu autonomog razvoja
umetnosti i heteronomnim estetikama upor. R. Bubner, sthetische
Erfahrung, s. 9, 31
-
Lepo kao odnos pojavljivanja 65
66 Neboja Grubor
Lepo kao odnos pojavljivanja 67
elimo ostati pri tome, moramo to obrazloiti18, i odmah
nastavlja, Na emu je poivao prigovor protiv centralnog poloaja
lepog? Na trojakom razmiljanju, a zapravo radilo se o tri razliita
prigovora. Prvi glasi: ono to je umetniki uspelo nipoto nije uvek
lepo; drugi: postoje itavi rodovi estetski vrednog koji se ne svode
na lepo; i trei: estetika ima posla i sa runim19.
Trei prigovor je prema Hartmanovom miljenju najlake otkloniti.
Naravno da u estetici imamo posla i sa runim. Runo ulazi u sve
vrste lepog, lepo ima svoje granice, a kontrast izmedju vrednosti i
nevrednosti je bitan kao i u sluaju drugih vrednosti. Ili kako
objanjava Hartman U biti je svih vrednosti da imaju suprotan lan,
odgovarajuu nevrednost; a ono o emu se diskutuje nikad nije samo
vrednost, ve i ona i odgovarajua nevrednost20.
Drugi prigovor, o tome da je lepo samo jedan od rodova estetski
vrednog i da pored lepog postoji i uzvieno, ali druge vrednosni
kvaliteti: ljupko, dopadljivo, dirljivo, draesno, komino, tragino
itd., kao i da u svakom posebnom domenu umetnosti imamo dalju
specijalizaciju vrednosti, za koje esto i nemamo odgovara-jue ime.
Ali upravo zato jer je niz tako dug i zbog toga to sve ove
vrednosti pretenduju da budu uzete u obzir Hartman tvrdi da ipak
mora postojati jedna opta vrednosna kategorija koja ih obuhvata i
ima dovoljno prostora za njihovu razno-likost21 i nastavlja
naravno, moe se osporiti da je celishodno oznaavati tu kategoriju
lepotom. Jer lepota je konano re svakidanjeg govora i kao takva
mnogoznaana. No ako se apstrahuje vanestetika jezika upotreba, onda
se tu oigledno jo uvek nalazi u konfliktu jedno ire i jedno ue
znaenje. Prvo znaenje stoji u suprotnosti prema uzvienom, ljupkom,
kominom itd., a drugo ih obuhvata sve bez izuzetka; ... Posmatrano
na taj nain, celi taj spor oko znaenja svodi se na spor oko rei.
Nikome se ne moe zabraniti da pojam lepog shvati u uem smislu i
suprotstavi ga onim specijalnim pojmovima, ali takodje nikome ne
moemo zabraniti da ga ire shvati i da ga razume kao vii pojam svih
estetskih vrednosti22. Ova znaenja ne bi trebalo meati, a
Hartmanovo izlaganje je zasnovano na irem znaenju. U praktinom
pogledu takvo shvatanje ima prednost jer se najkonkurent-niji
estetiki pojam uzdie do osnovnog pojma i nema potrebe da se
obrazuje neki vetaki vii osnovni estetiki pojam23.
Tek, medjutim, sa odgovorom na prvi i najtei prigovor, postaje
razumljiva i prava priroda pojma lepog koji bi trebalo da slui kao
obuhvatna kategorija
18 N. Hartman, Estetika, s. 1019 Isto20 Isto21 Isto, s. 1222
Isto23 Isto, 13
-
66 Neboja Grubor
Lepo kao odnos pojavljivanja 67
68 Neboja Grubor
estetike, i to kako s obzirom na ono to bi bilo runo, tako i kao
iri estetiki pojam koji stoji za sve rodove lepog. Taj prigovor
glasi da: umetniki uspelo nije uvek lepo. Hartman na poetku
argumentacije, navodi primere koji mu omoguavaju da lake odgovori
na ovaj prigovor Na portretu nekog izrazito nelepog oveka
razlikujemo sasvim lako i prirodno umetnike kvalitete dela od
izgleda prikazane osobe, i to naroito, ako je prikaz nemilosrdno
realistiki. Isto tako razlikovanje nam je dobro poznato u umetnikom
prikazu nekog slabanog ili odbojnog karak-tera, ili na bisti
antikog boksera s unakaenim nosem. I onda kaemo otprilike: umetniko
dostignue je znaajno, ali predmet nije lep24. Za nekoga ko je
estetiki zreo, smatra Hartman, to razlikovanje ne predstavlja
nikakavu tekou.
Medjutim, Hartman dodaje da se mora postaviti jedno drugaije
pitanje: Moe li se ta celina (predmeta prikazivanja na slici i
samog prikaza) nazvati lepom? Radi se o tome da se predmet prikaza
se ne moe uiniti lepim, ak i ako je prikaz genijalan. Ono to je
odluujue za razumevanje ovog drugog prigovora i njegovog
opovrgavanja Hartman formulie u sledeem stavu Pa ipak ostaje neto
lepote u delu. To lei na drugoj ravni i ne prekriva ne lepotu onog
to je prikazano. To upravo zavisi od samog prikaza. To je pravo
umetniki lepo, pesniki lepo, crtaki ili slikarski lepo25. Da bi
sasvim razjasnio o emu i o kakvim razliitim ravnima se radi Hartman
prua sledee objanjenje Tu oigledno stoje jedna za drugom dve
potpuno razliite vrste lepog i runog. One se tiu dve razliite vrste
predmeta. Slikarski ili pesniki prikaz ve sam ima svoj predmet,
onaj koji prikazuje. No za posmatraa sam prikaz je jo jednom
predmet. To ne vai za svaku umetnost, ne vai za ornamentiku,
arhitekturu i muziku, ali svakako za plastiku, slikarstvo i
pesnitvo. Predmet je svuda ovde u prvom redu delo umetnika, prikaz
kao takav, kao i poneto to u oblikovanju ide dalje od toga; tek u
drugom redu pomalja se iza toga prikazani predmet naravno ne u
smislu vremenski kasnijeg, no svakako u smislu posredovanosti.
Uspeh dela oznaavamo s pravom kao lepotu, a neuspeh, plitkou ili
nekonkretnost (ovo poslednje npr. esto u pesnitvu), kao runou. Jer
nesumnjivo tu lei vrednost ili nevrednost umetnikog rada, a ne u
kvalitetima onog to je prikazano26. Hartman smatra, dakle, da se
moraju razlikovati dve vrste lepog i runog i zato nastavlja Lepo u
jednom i lepo u drugom smislu variraju, oigledno, u irokim
granicama slobodno jedno prema drugom. No rdjavo naslikana lepota
deluje pri tome najzad ipak nelepo, dobro naslikana nelepota deluje
umetniki lepo. ak u dobro naslikanom lepom jasno se moe razlikovati
dvojaka lepota, a rdjavo naslikanom nelepom dvojaka nelepota. Ko
brka jednu s drugom i to ne tek u refleksiji, ve u samom
posmatranju tome nedostaje
24 Isto, 1125 Isto26 Isto
-
Lepo kao odnos pojavljivanja 67
68 Neboja Grubor
Lepo kao odnos pojavljivanja 69
umetniki smisao27. Na taj nain Hartman zakljuuje svoju
argumentaciju i ujedno odbacuje prvi i najozbiljniji prigovor
shvatanju da je lepo osnovni predmet estetike U tom smislu potpuno
je umesno drati se lepog kao univerzalne osnovne estetske vrednosti
i podvesti pod njega sve umetniki uspelo i delotvorno. Sasvim je
drugo pitanje u emu se sastoji ta uspelost; to pitanje se skoro
poklapa s osnovn-im pitanjem cele estetike: ta je upravo lepota28.
Upravo odgovor na drugo pitanje nudi Hartmanova teza prema kojoj je
lepota shvaena kao odnos pojavljivanja.
Hartmanova estetika je estetika lepog, a lepota je eksplicirana
kao osnovni, univerzalni pojam estetike, ali lepota u smislu
umetniki uspelog i delotvornog, lepote prikaza samog, a ne
prikazanog. Dakle, ne radi se o svakodnevnom, uobia-jenom znaenje
lepote, nego o lepoti u specifino estetikom smislu. Medjutim unutar
estetikog pojma lepog radi se o njegovom irem znaenju. Lepo bi
trebalo da se razume kao pojam koji je vii u odnosu na sve druge
rodove estetski vrednog: uzvieno, ljupko, komino, i, ali i lepo u
uem estetikom smislu. Najzad, u odnosu na taj pojma lepote i
njegova suprotnost, runo odnosno neuspelo ulazi u tematsko podruje
estetike. Nakon dokazivanja da lepo predstavlja osnovni pojam
estetike, Hartman prelazi na razmatranje pitanja na koji je nain
mogue pristupiti tem-atskom podruju estetike koje je odredjeno
pojmom lepog.
4. Lepo celokupni estetski fenomen
Svaka nauna disciplina, pa i filozofska disciplina, mora pre
svega da odredi svoj predmet i svoj metod. Hartman predmet estetike
odredjuje kao estetski fenomen. Predmet estetike, dakle, nije isto
to i estetski predmet, estetski predmet je samo deo predmeta
estetike. Estetskom fenomenu, koji nije nita drugo do fenomen
lepog, prema Hartmanovom miljenju, moe da se pristupi sa nekoliko
razliitih strana. Estetskom fenomenu moemo da pristupimo sa
subjektivne strane i sa objektivne strane, predmet estetike moe da
se posmatra sa strane estetskog predmeta i sa strane estetskog
akta, pri emu se oba ta pravca istraivanja dele jo jednom. Putem
analize estetskog predmeta moe se ispitivati struktura i nain
njegovog bivstvovanja, ali i estetski vrednosni karakter estetskog
predmeta, dok se analiza estetskog akta moe usmeriti bilo na
receptivni estetski akt posmatraa, bilo na produktivni estetski akt
umetnika stvaraoca. Na taj nain su navedeni mogui metodiki pravci
istraivanja, ali svakako ostaje otvoreno pitanje da li se i u
kolikoj meri ovi osnovni pravci istraivanja uopte mogu odvojiti i
izolovano slediti. Jasno je medjutim jedno: u estetici postoje
etiri osnovne vrste analize. Medjutim, svi ovi
27 Isto, s. 11, 1228 Isto, s. 12
-
68 Neboja Grubor
Lepo kao odnos pojavljivanja 69
70 Neboja Grubor
putevi istraivanja nisu jednako pristupani, a neki su ak, tako
smatra Hartman, i potpuno neprohodni.
Hartman ovu situaciju objanjava na sledei nain Iz toga, pak,
rezultiraju etiri vrste analize, od kojih su bar prve tri putevi
postupka kojima se moemo kretati, dok se u etvrtoj od samog poetka
nailazi na nesavladive prepreke29 i nastavlja Nita nije tamnije i
tajanstvenije od rada umetnika stvaraoca30. ak i sopstveni iskazi
umetnika unose veoma malo svetlosti u pitanja koja nastaju iz
analize estetskog produktivnog akta. Ni sami stvaraoci najee nisu
sigurni ta ih je prilikom stvaranja zadesilo i nisu nita manje
zbunjeni od posmatraa njihovih dela. Produktivni akt kako kae
Hartman izgleda da iskljuuje prateu svest o aktu. Mi kao posmatrai
umetnosti i kao filozofi ne poznajemo unutranju stranu stvaranja,
nego samo njegovu spoljanju stranu, tako da o produktivnom aktu
moemo da prosudjujemo samo na osnovu njegovih rezultata.
Medjutim, ni sa preostala tri puta analize, situacija nije
potpuno jednostavna. I tu postoji hijerarhija u teini ispitivanja.
U najteem poloaju je kako kae Hartman analiza vrednosti. Razlog za
to treba videti u sledeem: jer su estetske vrednosti, konkretno
shvaene, jako individualizovane, te se svaka njihova podela po
rodovi-ma i vrstama tie samo izvesnih spoljanjih strana31. Nauka o
umetnosti je prema Hartmanu dala izvesne rezultate, ali odredbe
vrednosti koje su pruene na taj nain, tiu se ipak, pre svega
strukture umetnikih dela (u tom smislu, takodje, analiza estetskih
vrednosti pripada analizi estetskog predmeta). Drugo, dodaje
Hartman, Kao to jezik nema imena za te vrednosne komponente osim
sasvim povrnih izvesnih genera tako ni miljenje nema pojmove za
njih32. U tom smislu nakon analize estetskog produktivnog akata,
koja se gotovo ne moe sprovesti, analiza estetskih vrednosti na
strani estetskog predmeta je takodje veoma teka.
Zbog toga Hartman prebacuje glavne estetike zadatke na analizu
receptivnog akta i strukturalno-modalnu analizu estetskog predmeta:
Time je u isti mah reeno da skoro sva teina onoga to je estetika u
stanju da uradi pada na dva jo preostala metodika puta: 1. na
analizu strukture i naina bivstvovanja estetskog predmeta i 2. na
analizu kontemplativnog, posmatrakog i uivajueg akta33 Hartman
takodje dodaje S tim dvema vrstama ispitivanja imaemo skoro uvek
posla, ak i tamo gde se ukljuuju vrednosni problemi. Bilo bi
pogreno odluiti se samo za jednu od njih, jer one se u aporetici
lepog stalno ukrtaju. Obe imaju praznina i u svim
29 Isto, s. 1330 Isto31 Isto, 1432 Isto, 1433 Isto, 15
-
Lepo kao odnos pojavljivanja 69
70 Neboja Grubor
Lepo kao odnos pojavljivanja 71
pojedinostima upuene su jedna na drugu34. Ovaj stav je vaan jer
zapravo pokazuje da se istinski odgovor na pitanje o tome ta ini
prirodu lepog mora potaraiti u prvom redu u analizi receptivnog
akta i analizi estetskog predmeta.
Hartman, na kraju ovog poglavlja o etvorostrukoj analizi Hartman
dodaje i nekoliko napomena vezanih za istorijsko-estetiku
refleksiju o tome koliko je do sada uinjeno na nekim od ova dva
podruja analize U izvesnom smislu, glavni zadatak najpre pripada
analizi strukture predmeta, jer je ona zasad zaostala i nije odrala
korak s analizom akta, koja je u nekim oblastima delimino
poodmakla. Estetika 19. stolea bila je preteno subjektivno
nastrojena; u njoj su dalekoseno doli do izraaja novokantovski
idealizam i psihologizam. To je donelo sa sobom ne samo greke i
jednostranosti, ve izvestan napredak u analizi akta. Treba, dakle,
nadoknaditi ono to je proputeno u analizi predmeta. No sasvim bi
nas skrenulo s puta ako bismo negovali samo predmetnu analizu. Samo
povezivanjem obe vrste analize moemo se nadati da emo se pomeriti s
mrtve take, na koju su nas dovele jednostranosti prolosti35.
Rezimirajui, mogli bismo rei, da se lepo kao predmet estetike
moe istrai-vati iz dve odnosno etiri perspektive: s jedne strane
imamo analizu estetkog predmeta, koja se deli na analizu strukture
i naina bivstvovanja estetskog predmeta i analizu estetskih
vrednosti; dok, s druge strane, imamo analizu estetskog akta koja
se deli na analizu receptivnog i analizu produktivnog akata. Jedan
put u toj analizi je gotovo zapreen, to je analiza estetskog
produktivnog akta, a takodje je u tekom stanju i analiza estetskih
vrednosti. Osnovna tematika kojom se bavi estetika je prema tome
analiza estetskog receptivnog akta i analiza strukture i naina
bivstvo-vanja estetskog predmeta. S tim to je analiza estetskog
predmeta u pogledu njegove strukture i naina bivstvovanja delimino
zaostala za analizom estetskog receptivnog akta, to medjutim ne
znai da analiza estetskog receptivnog akta moe da se napusti u
korist analize estetskog predmeta.
5. Lepo estetskog akta
Nikolaj Hartman pokuava da lepo shvati i pojmi i kao subjektivno
doivlja----
vanje na strani estetskog akta, ali i kao objektivnu osobinu
estetskog predmeta. Cilj Hartmanove estetike predstavlja sinteza
subjektivistike i objektivistike estetike. Hartmanovo shvatanje
lepog u Estetici, najpre polazi od razmatranja lepog kao akta i kao
predmeta, a zatim razmatra slojeve lepog u razliitim umetnostima,
da bi najzad tematizovao razliite vrste lepog. Mi emo se ovom
prilikom zadrati na razmatranju strukture estetskog receptivnog
akta, a zatim strukture i naina
34 Isto35 isto, 15
HomeHighlight
-
70 Neboja Grubor
Lepo kao odnos pojavljivanja 71
72 Neboja Grubor
bivstvovanja estetskog predmeta, ali u onoj meri koja je
neophodna da se iznese na videlo osnovna ideja Hartmanove estetike
odredjenje lepog kao odnosa pojavlji-
---
vanja.Na receptivnom estetskom aktu mogu se razlikovati etiri
momenta (Das
Moment): opaaj (Die Anschauung), uivanje (Der Genuss),
procenjivanje (Die Wertung) i momenat samostalnog zalaganja i
spontanog stvaranja (Das Moment eines selbstttigen Einsatzes oder
einer spontanen Leistung)36. Najvaniji za razumevanje osnovne ideje
Hartmanove estetike je njegova analiza prvog momenta estetskog
receptivnog akta momenta opaanja. Opaaj, zor, estetski opaaj,
Hartman ga naziva i dvostrukim opaajem, predstavlja prvi, najvaniji
i nosei lan u strukturi estetskog akta. Momenat opaaja utemeljuje
sve druge momente, drugi momenat uivanja odnosno predanosti, trei
momenat procene vrednosti kao i etvrti momenat produktivnog,
samostalnog zalaganja i spontanog stvaranja. Hartman na momentu
opaaja razlikuje ono to on naziva opaajem prvog reda (Die Schau
erster Ordnung), ulni, spoljanji opaaj i opaaj drugog reda (Die
Schau zweiter Ordnung) natulni, unutranji opaaj37.
Opaaj prvog reda je estetski u izvornom smislu te rei, to je
ulni opaaj, u smislu spoljanjeg ula, oka, uha. Ovaj opaaj
predstavlja suprotnost intelektual-nom shvatanju. Medjutim, ve ovde
ula nisu samo posrednici neeg ve postoje-eg, kao u svakidanjem
opaanju, ve se pojavljuju kao pokretai jednog procesa vieg reda.
ulna, opaajna dimenzija ima vanije znaenje za celinu estetskog
opaaja, nego to je to sluaj sa saznanjem. Dok npr. u aktu saznanja
itav niz opaajnih momenata ostaje zapostavljen, npr. svetlost i
senka su samo sredstava da se saznaju oblici stvari i jedva se
uzimaju u obzir; dotle, u estetskom aktu, u recimo crtakom i
slikarskom sagledavanju, svetlost i senka dobijaju predmetnu
samostal-nost i postaju ono glavno, a tako je i sa perspektivom,
kontrastima boja itd. Medju-tim, Estetski opaaj je samo upola ulni
opaaj. Nad ovim se uzdie opaaj drugog reda, posredovan ulnim
utiskom, ali se on ne svodi na taj utisak i, prema vrsti akta, ima
jasnu samostalnost u odnosu na njega38.
Opaaj drugog reda za Hartmana dodue nije opaanje/zrenje sutine,
nije Platonovsko shvatanje opteg, niti je intuicija u smislu vieg
stupnja saznanja, nego je jedan potpuni okret prema onom to je
pojedinano, prema predmetu i njegovoj jedinstvenosti i
individualnosti. Putem opaanja drugog reda vidi se ono to ula ne
mogu direktno da primaju. Na primer, nabraja Hartman: na pejsau
momenat raspoloenja, na oveku momenat duevnog habitusa, na/u sceni
momenat konflik-ta. Opaaj drugog reda nije naknadna refleksija,
koja bi mogla i izostati. Opaaj drugog reda je vrsto vezan za opaaj
prvog reda i javlja se istovremeno sa njim.
36 N. Hartmann, sthetik, s. 1637 Isto, s. 1838 N. Hartman,
Estetika, 23
-
Lepo kao odnos pojavljivanja 71
72 Neboja Grubor
Lepo kao odnos pojavljivanja 73
Opaaj drugog reda je uvek tu, prisutan, bar u svom zaetku. Ono
to je medjutim vano da se naglasi, jeste, da i opaaj drugog reda
utie na opaaj prvog reda. U tom smislu bi trebalo razumeti sledei
citat: ...zakljuak koji e biti merodavan za sve dalje izlaganje: u
estetskom receptivnom aktu radi se o sukcesivnom vezivanju dve
vrste opaanja, a tek njihovo sadejstvo ini ono to je specifino u
umetnikom opaanju39. Obe ove vrste opaanja ine nedeljivu celinu u
kojoj se mnogostruko prepliu i uzajamno uslovljavaju. Zbog toga se
mora naglasiti da opaanje odnosno obe vrste opaanja i opaanje prvog
i opaanje drugog reda zajedno i u medjusob-nom preplitanju
predstavljaju nosioca uivanja, suda ukusa o predmetu. Sukcesivna
povezanost dvostrukog opaanja, predstavlja osnovu cele strukture
receptivnog akta estetskog posmatranja. Dakle, ne radi se samo o
tome da ulno opaanje prvog reda uslovljava, a da je unutranji opaaj
drugog reda uslovljen, nego se radi o tome da oduvek postoji i
odnos uzajamnnog uslovljavanja. Tako da unutranji opaaj drugog reda
uzdie opaanje prvog reda iznad svakodnevne percepcije, i daje mu
poseban estetski karakter. Tek poev od te medjusobne upuenosti
opaanja prvog i drugog reda utemeljuju se momenti prijatnosti,
vrednosnog ocenjivanja, kao i produktivnog zalaganja.
Dvostruki opaaj e prema kasnijim Hartmanovim analizama biti
pokazan upravo kao struktura koja je komplementarna dvostrukim
slojevima estetkog predmeta40 Dvoslojnost estetskog predmeta
pokazala se ve iz akta, koji je i sam slojevito posmatranje41, pa
iako se ideja lepog kao odnosa pojavljivanja najbolje formulisana
nalazi u razmatranju naina bivstvovanja i strukture estetskog
pred-meta, odnos pojavljivanja nije nita manje vezan ili je bolje
rei konstituisan putem estetskog receptivnog akta i strukture
opanja prvog i drugog reda.
6. Lepo estetskog predmeta
U vezi sa nainom bivstvovanja i strukturom estetskog predmeta
oduvek se smatra Hartman postavljalo pitanje: kako to da jedna
realno data tvorevina, ulno data kao i sve ostalo, omoguava
pojavljivanje neeg to je od te pojave sasvim razliito, i to kako
razliitog sadraja, tako i drugaijeg naina bivstvovanja. Za Hartmana
su duh i materija, ma kako ih najpre shvatili, dva glavna elementa
u strukturi umetnikog dela. U tom smislu je Hartmanova koncepcija u
neku ruku slina sa Hegelovom. Za Hegela se umetnost shvata kao ulno
pojavljivanje ideje odnosno umetniko delo je neto ulno to je proeto
duhom. Premda je ovo jedna simplifikacija Hegelove koncepcije, i to
reklo bi se zbog pokuaja da se sopstveno
39 Isto, 2440 Isto, s. 90 i dalje41 Isto, s. 111
-
72 Neboja Grubor
Lepo kao odnos pojavljivanja 73
74 Neboja Grubor
Hartmanovo estetiko stanovite profilie to jasnije, moemo se
zadrati na ovoj uobiajenoj i stereotipnoj formulaciji osnovne ideje
Hegelove estetike.
Medjutim, za Hartmana postoji jedna tekoa u Hegelovom shvatanju
umet----
nosti kao ulnog pojavljivanja ideje. Tekoa se sastoji u tome to
je kod Hegela naglasak stavljen na ono to/ta se pojavljuje, ideja
je ono to je odluujue. Za Hartmana je Hegelova estetika u tom
smislu jedna sadrinska estetika. Takva estetika pozicija, kao to je
Hegelova, zbog toga ne moe da rei dva osnovna problema: s jedne
strane ne moe da objasni formativnu stranu umetnikog dela, sve ono
to se tie forme, a zbog presudnog znaaja sadraja, dok s druge
strane, ona ne moe da objasni autonomiju estetskih vrednosti, jer
su i one zavisne od znaenja onoga to se pojavljuje42. Za Hartmana
lepo medjutim nije ulno po-javlji---vanje ideje, ne radi se kao kod
Hegela o pojavljivanju neega u neemu (ideje u onome to je ulno)
nego je lep sam odnos, nije odluujue ta se pojavlju-je, nego nain
kako se neto pojavljuje ili jo bolje sam odnos pojavljivanja neega
u neemu od njega raznorodnom. Osnovna ideja Hartmanove estetike u
tom smislu glasi da je lepo odnos pojavljivanja, ali to je samo
prva formulacija zadobijena iz kritike distance prema Hegelovoj i
elingovoj estetici.
Za Hartmana je, dakle, umetniko delo objektivirani duh, umetniko
delo je iznoenje duhovnog sadraja u predmetnost43. Medjutim,
umetniko delo sa njegovim duhovnim sadrajem ne moe da lebdi u
ontiki praznom prostoru, nego se pojavljuje poivajui na/u neemu
ontiki razliitom. Hartmanovo razumevanje iznoenja duhovnog sadraja
u predmetnost povezano je sa optim ontolokim pretpostavkama
Hartmanove ontologije. Prema Hartmanu u stvarnosti bi trebalo da
razlikujemo, kao to je ve napomenuto, etiri osnovna sloja: najpre
materijalni sloj, koji je na dnu, koji predstavlja osnovu svega i
koji je najekstenzivniji sloj na kom poivaju svi ostali slojevi,
zatim, na drugom mestu je organski, telesni sloj, za njim sledi
psihiki ili duevni sloj i najzad, kao etvrti sledi duhovni sloj.
Duhovni sloj je najsloeniji, on pretpostavlja sve ostale slojeve,
on je nadindividualan, pripada zajednici kao npr. moral, religija,
duh naroda. Psihiki sloj je pak individ-u---alan, pojedinaan i
pripada pojedincu. Takodje Hartman smatra da vii sloj uvek zavisi
od nieg sloja i taj odnos ne moe da se preokrene44.
Hartman ovako shvaenu strukturu sveta prenosi na umetniko delo
odnosno estetski predmet uopte. Estetski predmet se sastoji iz dva
osnova plana: prednjeg plana (Vordergrund) i zadnjeg plana,
pozadine (Hintergrund)45. Tako se prvi sloj stvarnosti nalazi i u
prednjem, prvom planu umetnikog dela odnosno estetskog predmeta, a
organski, psihiki i duhovni sloj, pronalaze mesto, odnosno
strukturira-
42 Isto, s. 3143 Isto, s. 9944 N. Hartman, Estetika, s. 99-102,
203-204; Upor. M. Zurovac, Estetika Nikolaja Hartmana, s. 21645 N.
Hartmann, sthetik, s. 90 i dalje
-
Lepo kao odnos pojavljivanja 73
74 Neboja Grubor
Lepo kao odnos pojavljivanja 75
ju zadnji plan, pozadinu umetnikog dela tj. estetskog predmeta.
Samo prvi sloj, materijalni, fiziki ima dignitet predjeg, prvog
plana46. U umetnikom delu to je realni sloj umetnikog dela: okvir,
platno, boje, prostor. Taj materijalni sloj je realan. Drugi
slojevi, koji podrazumevaju, organsko, psihiko, duhovno, su
irealni, ne postoje po sebi, ne postoje nezavisno od nas. Organsko,
psihiko i duhovno u pozadini estetskog predmeta su irealni, postoje
samo za nas koji opaamo.
Hartman zapravo operie sa dva principa u razmatranju estetskog
predmeta: 1. Razmatra estetski predmet prema nainu bivstvovanja:
prvi plan postoji realno, nezavisno od nas, a drugi plan, postoji
irealno, postoji samo za nas (modalna problematika); i zatim 2.
Razmatra estetski predmet prema nainu izgradjenosti,
struktuiranosti slojeva, ispituje iz ega se sastoji estetski
predmet (strukturalna problematika). Na osnovu goreiznetih stavova
sada bismo mogli da pristupimo ekspliciranju ideje odnosa
pojavljivanja koja integrie kako estetski akt, tako i estetski
predmet i omoguava da se artikulie zagonetno jedinstvo estetike
problematike u celini.
7. Lepo kao odnos pojavljivanja
Osnovna ideja Hartmanaove estetike: lepo je odnos pojavljivanja,
trebalo bi razumeti kako polazei od razumevanja strukture estetskog
akta, tako i strukture i naina bivstvovanja estetskog predmeta.
Struktura estetskog predmeta po-
---
drazumeva prednji plan i pozadinu. Tako se prilikom opaanja onog
to je ulno, realno, fiziko, ujedno opaa i ono to je neulno,
irealno, vrednosti i znaenje. Na skulpturi je realno data
nepokretna figura u kamenu ili metalu, ali mi ipak na njoj moemo da
vidimo i dinamiku npr. konjskog trka ili hitca koji izvrava baca
diska. Na slici, su realni okvir i platno, boje i linije, ali se
odnos pojavljivanja uspostavlja tako rei odmah i trenutno, im se u
onom to je realno dato pone da opaa neto to realno tu ne postoji
npr. neki lik, neko znaenje itd. Prednji plan postoji realno, a
pozadina predstavlja jedan svet koji nije realan. Re pojavljivanje
koju Hartman upotrebljava u ovom kontekstu upravo poiva na strogom
diferenciranju, ali ujedno i osobenom povezivanju realnog i
irealnog.
Najtei problem koji se u ovim razmatranjima javlja je sledei:
kako, na koji je nain ono to je irealno vezano za ono to je realno.
Hartman radi sinteze uvodi subjektivni doivljaj umetnikog dela kao
lan koji bi trebalo da premosti ovaj zjap izmedju realnog i
irealnog. Uloga esteskog doivljaja je u tome da konstituie estetski
predmet u celini. Receptivni subjekat ima, ako ne stvaralaku, ono u
najmanju ruku jednu sa-stvaralaku funkciju. Hartman analizu
estetskog predmeta uvodi preko razmatranja opaaja jednog prirodnog
estetskog predmeta. Hartman
46 M. Zurovac, Estetika Nikolaja Hartmana, s. 221
-
74 Neboja Grubor
Lepo kao odnos pojavljivanja 75
76 Neboja Grubor
navodi jedan naizgled trivijalan primer opaaja koji dele dva
oveka koji etaju prolenim predelom i u vezi sa tim zakljuuje: Onaj
ko uiva u prolenom predelu isto tako oigledno nema posla samo s
ulno datim realnim, kao ni onaj ko ga praktino procenjuje. Obojica
imaju pred oima jo neto drugo, za obojicu se iza neposredno
vidjenog pojavljuje neto to nije vidjeno; obojica, dakle, opaaju
kroz to neposredno dato neto drugo i zastaju na tome, jedan u
refleksiji koja ekonomski proraunava, a drugi u duevnoj oputenosti
podavanja. Kod prvog se lako moe videti ta to drugo predstavlja,
dok je kod drugog to mnogo tee rei. Ali ono postoji, i to na
predmetan nain moda kao veliki ritam ivota u prirodi, koji tako
mono vlada u nama i van nas, mada je isto tako malo vidljiv kao i
ono47. Oba ova opaaja svedoe o tome na koji nain se u opaanju
razlikuju dve strukturalne komponete, dva sloja predmeta, ono to je
neposredno dato (prednji plan) i ono to se ne moe neposredno
videti, bilo to ekonomski proraun, bilo estetski doivljaj
(pozadina).
Nakon ovog objanjenja razlike uobiajeno-ekonomskog i estetskog
opaanja Hartman naglaava modalnu usmerenost dvostrukog opaaja:
Dvojaki opaaji su spojeni tako da slede jedan drugom; prvi je kroz
ula upravljen na realno postojee, a drugi na ono to postoji samo za
nas koji opaamo. Ali ni to drugo nije proizvoljnom projekcijom
uneseno, ve je na jasan nain zavisno od ulno opaenog. Ne moe nam se
javiti u svakom opaenom predmetu, ve samo u odredjenom, te ga dakle
ovaj uslovljava. Ali ono to tu vlada istovremeno je i neto vie od
puke uslovljenosti: opaeno je dalekoseno sadrajno odredjeno onim to
je realno vidjeno, uobrazilja tu ne vlada slobodno, ve je vodjena
percepcijom. Zato i ono to je na predmetu sagledano u unutranjem
opaaju nije ist produkt fantaz-i---je, ve izazvan i to izazvan
ulnom strukturom vidjenog48
U narednom koraku Hartman ukazuje na neobinu injenicu da nam se
dvostrukim opajem posmatran dvoslojni estetski predmet sa dva u
sebi sadrana razliita naina bivstvovanja, ipak pojavljuje kao jedno
homogeno jedinstvo: Tako nam se estetski predmet javlja kao
jedinstven, bez praznina i avova, mada vrlo dobro znamo da
raspoloenje stvarno nije njegovo, ve nae ... Taj fenomen jedinstva
nipoto nije po sebi razumljiv; ovim to je ovde reeno on ni izdaleka
nije iscrpljen, a kamoli razjanjen. To je specifino estetski
fenomen i on ini pravu i osnovnu sutinu estetskog predmeta. Kako on
nastaje, ostaje velika zagonetka, ...49.
Nakon povezivanja dva sloja predmeta i njihovih naina postojanja
sa dva stupnja opaaja, kao i napomene o zagonetnom karakteru
njihovog jedinstva Hartman iznosi stav u kom se kristalie osnovna
ideja njegove estetike prema kojoj
47 N. Hartman, Estetika, s. 4048 Isto49 Isto, s. 40, 41
-
Lepo kao odnos pojavljivanja 75
76 Neboja Grubor
Lepo kao odnos pojavljivanja 77
se lepota, estetska uspelost estetskog predmeta sastoji upravo u
fenomenu pojavlji-vanja irealnog u realnom: Time je nagovetena
shema po kojoj se mogu razumeti kako struktura, tako i nain
bivstvovanja lepog predmeta. Lepo je dvostruki predmet, pa ipak u
jednome, kao jedan jedinstveni predmet. Ono je realan predmet i
zato je dato ulima, ali se na to ne svodi. Ono je isto toliko i
sasvim drugi predmet, irealan koji se pojavljuje u realnom ili iza
njega. Lepo nije ni samo prvi ni samo drugi predmet, ve predstavlja
oba ta predmeta, jedan u drugom i jedan sa drugim. Tanije reeno ono
predstavlja pojavljivanje (Erscheinen) jednog u drugom ... Ono
pravo, od ega zavisi lepota predmeta je odrednika uloga realnog
(ulno datog) u njemu, to omoguuje pojavu (erscheinen zu lassen)
sasvim drugog, irealnog50.
Svi citirani Hartmanovi stavovi i objanjanja kako estetskog
akta, tako i estetskog predmeta, svedoe o tome na koliko je Nikolaj
Hartman duboko prodro u ambivalentnu strukturu fenomena estetskog.
Lep estetski predmet je takav da se na njemu kao celini mogu i
moraju razlikovati dva modaliteta bivstvovanja, ali na takav naino
da predmet strukturalno i dalje deluje jedinstveno. To je mogue
samo pod uslovom da je samo pojavljivanje, sam odnos pojavljivanja
integrativni faktor estetskog predmeta, a to Hartman i potvdjuje
sledeim pregnantnim stavom Jedinstvo lei u pojavljivanju (Die
Einheit liegt im Erscheinen)51. Hartman je tako rei iz prinude
samog estetskog fenomena ijoj se analizi posvetio, lepo morao da
koncipira kao odnos pojavljivanja irealnog u realnom. Dubina
Hartmanovih uvida u fenomen estetskog i ujedno nunost da lepo
protumai kao odnos pojavlji-vanja formulisana je u jednom
izuzetnom, dalekosenom i istinitom estetikom stavu koji se nalazi
na poetku drugog dela njegove estetike pod nazivom Obliko-vanje i
slojevanje. Razmatrajui tzv. razlaganje pozadine i suprotnosti
prednjeg i zadnjeg plana Hartman konstatuje da je estetika u
analizi slojeva pola od ontike suprotnosti prednjeg plana i zadnjeg
plana i na tome, uglavnom, zastala, a da je upravo ono emu bi
trebalo da se posveti suprotnost koja je i ontoloki ono to je
najneobinije na umetnikom predmetu: jedinstvena tvorevina
predstavlja nerazd-vojnu celinu realnog i irealnog, ona je tekorei
ontiki besmisao koji je samo mogu odlunim ueem treeg lana,
receptivnog subjekta koji, ipak, sam ostaje izvan slojeva52.
Razumevanje umetnikog dela kao ontike besmislice i ujedno ontolokog
jedinstva realnog i irealnog, govori upravo o ambivalentanom
karateru estetskog predmeta i mogue je samo ukoliko se lepo shvati
kao odnos pojavljivan-ja koji povezuje ovu ontiku i ontoloku
raznorodnost.
Takodje, tumaenje lepog kao odnosa pojavljivanja zahteva dodatnu
analizu kako dranja posmatraa estetskog predmeta, tako i u dranja
umetnika stvaraoca. Jedinstvo lepote koja se sastoji u odnosu
pojavljivanja mora da bude konstituisano
50 N. Hartman, Estetika, s. 42; N. Hartmann, sthetik, s. 3451 N.
Hartman, Estetika, s. 42; N. Hartmann, sthetik, s. 3452 N. Hartman,
Estetika, s. 196
-
76 Neboja Grubor
Lepo kao odnos pojavljivanja 77
78 Neboja Grubor
putem estetskog doivljaja receptivnog subjekta, a taj doivljaj
zahteva analiziru preko komplemetarnih pojmova pojavljivanja i
derealizovanja. Hartmanovo razmatranje odnosa realnosti i privida
odnosno derealizovanja i pojavljivanja predstavlja jedan kompleksan
i produbljen pokuaj da se objasni specifina autonomija i
ambivalencija fenomena estetskog.
Pojam pojavljivanja (Erscheinen) Hartman razradjuje u
suprotnosti sa estet-skom upotrebom pojma privida (Schein). Pri
tome se misli na sledee: to to je umetniki prikazano ne postoji
stvarno, nema realnosti, ali onome ko ga opaa javlja se kao da
realno postoji. Ko estetski opaa ne razlikuje ulno opaeno i duhovno
opaeno. Odatle bi trebalo da sledi da sutini estetskog pripada
momenat obmane ili iluzije, a sutini predmeta momenat simulacije.
Na primeru pozorine umetnosti, Hartman objanjava o emu se zapravo
radi posmatra zna sasvim tano da je zbivanje na sceni nestvarno,
zna za pocepanost, jasno razlikuje glumca od prikazane osobe, i ba
zato moe uivati u njegovoj umetnosti. Ako bi smatrao realnim
trijumf intriganata ili patnju i propast junaka, onda bi moralno
bilo nemogue da spokojno sedi kao posmatra i da se prepusti uivanju
u scenskoj igri53. Svaka teorija privida i iluzije nastavlja
Hartman koja krene ovim putem ignorie jednu vanu, sutinsku crtu u
umetnikom nainu omoguenja pojavljivan-ja: upravo to to ne simulira
stvarnost, to, naprotiv i ono to se pojavljuje shvata tek kao neto
pojavljujue, ne kao lan ukljuen u realni tok ivota, ve upravo
izdvojen iz njega, te postoji tako rei zatien od pritiska
stvarnosti54. Hartman ovde insistira na razjanjavanju jedne veoma
vane karakteristike estetskog doivljaja. Radi se o sutinskoj crti
umetnikog naina pojavljivanja koja kao svoj sa-uslov ima suprotnost
prema realnosti, izdvojenost iz ivota i specifian karakter
zatienosti u odnosu na zbilju. U tom smislu Hartman istie Ta
izdvojenost i zatienost ponavlja se u svim umetnostima koje
prikazuju neto iz stvarnosti uzeto ili prema njoj slobodno
zamiljeno. To je najbolje poznato u slikarstvu, gde ve i
uokviravanje deluje izolujui. Nijednom posmatrau nee pasti na um da
sliku pejzaa smatra realnim pejzaom, a portret osobom55. Ova
izdvojenost, zatienost od realnosti je sa-uslovljavajua za ono
pojavljivanje koje je karakteristino za umetnost, za odnos
pojavljivanja koji se javlja u sferi estetskog.
Hartman, uoava i drugu osobenost fenomena umetnikog naina
pojavljivanja. Radi se o tome da izdvojenost iz okoline ne samo
estetskog predmeta, nego na izvestan nain i samog posmatraa,
ukoliko on eli da participira u estetskom predmetu, ne onemoguava
preputanje estetskom predmetu, nego nasuprot tome upravo omoguava
istinsko preputanje estetskom predmetu i zaboravljanje sopstvene
okoline. Zaboravljanje okoline i svest o toj izdvojenosti
53 N. Hartman, Estetika, s. 4354 Isto, s. 43, 4455 Isto, s.
44
-
Lepo kao odnos pojavljivanja 77
78 Neboja Grubor
Lepo kao odnos pojavljivanja 79
zaudo ne protivree jedno drugom, mada u izdvojenosti ostaje neto
od svesti o okolini56. Mi se nalazimo kako kae Hartmanu jednom
lebdeem stanju (schwebende Zustand)57, a estetski predmet ima
lebdei nain bivstvovanja (schwebende Seinsweise)58, koji naravno
zavisi od dva sloja i njihovih modaliteta u predmetu: realnosti u
ulno datom prednjem planu i pojavljivanje irealnog iz pozadine; bia
po sebi u prvom i bia za nas u drugom. Medjutim, i to je sada
odluujua taka, privid koji bi nas obmanjivao realnou upravo bi
onemoguio ispravnu recepciju estetskog predmeta. Nasuprot tome
iskljuivanje svakog privida je uslov za povezivanje oba naina
bivstvovanja u jednu jedinstvenu i stabilnu celinu. Privid je
suprotnost isto pojavnom karakteru. Naini bivstvovanja su estetskom
predmetu heterogeni, razliiti, oni ostaju razliiti i kada se
medjusobno povezuju i oseaju kao nedeljivi, i upravo zbog te
razlike i kao ta razlika moe da postoji pojavljivanje i odnos
pojavljivanja.
Drugi momenat koji Hartman istie je derealizovanje
(Entwirklichung)59, koje predstavlja drugu sutinsku crtu lepog
predmeta i njegovog doivljaja kao predmeta koji lebdi izmedju dva
heterogena naina bivstvovanja. Hartman, medjutim, eli da pojmom
derealizovanja zahvati pre svega aktivnost umetnika stvaraoca.
Uobia-jeno je da se smatra da je delanje umetnika nekakva
realizacija, da se sastoji u ostvarivanju neeg do tada nepostojeeg.
U tom smislu Hartman kae Na prvi pogled izgleda da je i umetnika
aktivnost neko ostvarivanje, moda ostvarivanje neke ideje ili neeg
to umetniku idealno lebdi pred oima60. Ovakvo shvatanje umetnike
aktivnosti je jedno od najrairenijih umetnik poseduje nekakvu
ideju, neki ideal, idealnu zamisao, i sad se mui da tu zamisao,
ideju pretvori u stvarnost, da je realizuje. Medjutim, nastavlja
Hartman ako se paljivije osmotri, nailazi se na neto sasvim
suprotno od toga. Njegovo stvaranje upravo nije realizovanje, pa
dakle ni omoguavanje. Ono to umetniku lebdi pred oima uopte se ne
preobraa u stvarnost, ve samo prikazuje. A to znai: dovodi do
pojavljivanja61. Prema tome postupak stvaraoca predstavlja
udaljavanje od stvarnosti, derealizovanje, umetnik ne mora da
pokrene inertnu teinu ralnog, ve bi trebalo samo da prui pogledu
irealno kao takvo. Realno mu je potrebno samo kao posredni lan, ali
ono to dolazi do pojave ostaje potpuno nestvarno, tako da
pojavljivanje u ulnoj realnosti ne stvara iluziju realnosti.
56 Isto, s. 4457 N. Hartmann, sthetik, s. 3658 N. Hartmann,
sthetik, s. 3759 Isto60 N. Hartman, Estetika, s. 4561 Isto, 45
-
78 Neboja Grubor
Lepo kao odnos pojavljivanja 79
80 Neboja Grubor
Prava suprotnost unutar koje kako kae Hartman lebde i estetski
predmet i posmatra estetskog predmeta kao i umetnik stvaralac nije
ona izmedju realnosti i privida, pri emu bi privid umetnosti
trebalo valjda da nekom novom realnou nadomesti postojeu realnost.
Prava suprotnost je ona izmedju pojavljivanja irealnog u realnom,
gde postoji svest o tome da je to neto irealno i da se kao irealno
pojavljuje zahvaljujui onome to je realno. Kao to s druge strane
umetnik ne proizvodi neku novu realnosti, nego u realnom
derealizuji ga omoguava da se sagleda ono irealno. Pojavljivanje u
estetskom predmetu koji opaamo i doivljava-mo, s jedne strane, i
derealizacija kojoj pristupa umetnik, s druge strane, su postupci
putem kojima, umetniku putem uspelog umetnikog dela i nama koji to
delo posmatramo, polazi za rukom da stvari sagledamo na jedan
drugaiji, estetski nain. Taj nain sagledavanja i vidjenja Hartman
naziva irealnim prema nainu postojanja, a njegovi preduslovi su
realni prednji plan na strani estetskog predmeta i momenat
izdvojenost iz ivota i mogunost preputanja doivljaju, ali tako da
ostaje ipak neto od svesti o okolini, na strani estetskog
receptivnog akta. Naime, samo uz te i takve preduslove mogue je da
se estetski proizvodi, estetski repro-dukuje, kao i da izvesni
predmeti budu nazvani estetskim, a da sutina lepote bude odnos
uzajamnog delovanja izmedju estetskog opaanja prvog i drugog reda,
odnos pojavljivanja irealnog u realnom estetskog predmeta i odnos
pojavljivanja u medjusobnoj upuenosti pojavljivanja i
derealizovanja. Ovako koncipirana Hart-manova estetika pozicija u
osnovi artikulie ambivalentni karakter fenomena estetskog i s
pravom se moe postaviti pitanje da li ona poseduje relevatnost i
aktuelnost, ili je u medjuvremenu ostala interesantna samo za
istoriare filozofske estetike?
8. Zakljuak
Ve pominjani poznati nemai filozof i istoriar filozofije Herbert
nedelbah, u vezi sa filozofijom Nikolaja Hartmana iznosi ocenu, sa
kojom bi se trebalo saglasiti. Naime, premda su Hartmanova i
Hajdegeova ontoloka koncepcija, kako smatra nedelbah, odredile
ontologiju u Nemakoj 20-tih godina 20-tog stolea, Hartmanova
kritiko-realistika ontologija je dodue odredila filozofiju njegove
epohe, ali nije kao Hajdegerova hermeneutiko-fenomenoloka
ontologija nainila novu epohu u filozofiji. nedelbah smatra da se
mogu navesti dva osnovna uzroka skromnijeg uticaja Hartmanove
filozofije na savremene tokove miljenja. Radi se najpre o tome da
je Hartmanova koncepcija o slojevima bivstvovanja u pokuaju
objanjavanja i razumevanja sveta stupila u direktnu konkurenciju sa
empirijskim naukama, a to je borba koja je unapred bila osudjena na
neuspeh. S druge strane recepcija analitike filozofije i primena
mnogo stroijih metodikih sredstava koja
-
Lepo kao odnos pojavljivanja 79
80 Neboja Grubor
Lepo kao odnos pojavljivanja 81
je ova filozofija koristila, doveli su, sada pod pretpostavkama
kritike smisla i kritike jezika62, do jednog novog kriticizma u
filozofiji koji je bio daleko stroiji od Hartmanove
kritiko-realistike koncepcije.
Hartmanova estetika u velikoj meri deli sudbinu njegove
filozofije. Njegova knjiga Estetika se, napomenimo i to, pojavila
posthumno 1953. godine, pa je moda i to bio jedan od razloga to
nije uspela da ponovo oivi fenomenoloku estetiku u posleratnoj
nemakoj filozofiji63. Medjutim, verovatno se glavni razlog
nedovoljne recepcije i vrednovanja Hartmanove estetike sastoji u
njenoj uskoj povezanosti sa njegovom ontologijom64. Naime, umesto
da teorija slojeva bivstvovanja uini Hartmanovu estetiku
prihvatljivijom i razumljivijom, dogodilo se upravo suprotno, teza
prema kojoj se u umetnosti i sferi estetskog u, dodue neto
izmenjenom obliku, ponavljaju slojevi: materijalnog, ivog, duevnog
i duhovnog, nisu po svemu sudei bili dovoljno uverljivi za njegove
itaoce, tako da su neki parcijalni aspekti Hartmanove estetike, kao
to je sluaj sa njegovim tumaenjem muzike, naili na vei odjek nego
njegova generalna koncepcija65. U tom smislu poslednja sistematski
pisana i utemeljena estetika nije dosegla univerzalnu sistematsku
primenljivost. ini se da je u tom pogledu mnogo bolje prola
Ingardenova fenomenoloka estetika koja je doivela znaajniju
recepciju, u najmanju ruku unutar estetike i teorije knjievnosti. U
razloge neprihvatanja Hartmanove estetike trebalo bi svakako
ubrojati i njegovo ne uzimanje u obzir moderne umetnosti i u osnovi
jedno veoma klasicistiko estetiko dranje koje unapred navodi na
(neo-
---
pravdan) zakljuak o neaktuelnosti i zastarelosti Hartmanovih
estetikih refleksija. Sve ove ocene Hartmanove estetike misli
trebalo bi, medjutim, uzeti sa
kritikom distancom. Naime, premda Hartmanova estetika ne referie
na umetnika dela savremene, moderne umetnosti, upravo Hartman u
svojoj estetici zastupa jedno veoma proieno (moderno i aktuelno)
stanovite o specifinoj autonomiji umetnosti. U tom smislu njegovi
stavovi su na liniji Kantove i kantovski orjenti-sanih estetika.
Analize estetskog dopadanja i estetskog predmeta, kao i analiza
njihovog komplemetarnog odnosa u misli o odnosu pojavljivanja kao
sutini lepog sve odreda stoje u znaku odbrane osobenosti i
specifinosti sfere estetskog. Za Hartmana je, gotovo u
formalistikom duhu, presudan sam odnos pojavljivanja, a ne sadraj
onoga ta se pojavljuje, i upravo poev od tog stava treba razumeti
njegov zahtev za korekturom Hegelovog sadrinskog shvatanja o
(ulnom) po-javljivanju ideje u umetnosti. Medjutim, ni Hartmanovo
sledjenje kantovskog tipa refleksije, nije nekritiko nadovezivanje,
nego takodje ozbiljna, ako ne korektura, a
62 H. Schndelbach, Philosophie in Deutschland 1831-1933, s.
259-260 63 G. Bensch, Vom Kunstwerk zum sthetischen Objekt. Zur
Geschichte der phnomenologischen
sthetik, s. 10164 K.-H. Brodbeck, Nicolai Hartmann, s. 36265
isto
-
80 Neboja Grubor
Lepo kao odnos pojavljivanja 81
82 Neboja Grubor
ono pomeranje akcenta u analizi estetskog akta i saglasno tome
estetskog predmeta. Imajui u vidu sve gorenavedene stavove, ukoliko
se u razumevanju Hartmanove ideje o lepom kao odnosu pojavljivanja
kao nit vodilja uzme njegova artikulacija autonomije i
ambivalentnog karaktera estetskog onda se pojavljuje jedan veoma
savremen lik ove delom zapostavljene estetike koncepcije, bazirane
na sistematski obezbedjenim osnovama kritiko-realistike ontologije.
Hartmanova analiza lepog kao odnosa pojavljivanja predstavlja kako
objanjenje dvostruke strukture i medjusobnog upuivanja estetskog
opaaja prvog i drugog reda, tako i klju za reavanje zagonetnog
jedinstva prednjeg plana i pozadine kao i dvostrukog naina
bivstvovanja estetskog predmeta ideja lepog kao odnosa
pojavljivanja u celini posmatrano predstavlja jednu veoma uspenu
artikulaciju ambivalentne sutine fenomena estetskog odnosno lepote.
Upravo iz tih razloga Hartmanova estetika predstavlja relativno
aktuelnu estetiku poziciju unutar savremene estetike.
Neboja GruborFilozofski fakultet, Beograd
Literatura:
Bensch,G., Vom Kunstwerk zum sthetischen Objekt. Zur Geschichte
der phnomenologis-chen sthetik, Mnchen, 1994.
Brodbeck, K.-H., Nicolai Hartmann, u: sthetik und
Kunstphilosophie von der Antike bis zur Gegenwart, Hg. Nida-Rmelin,
J., Betzler, M., Stuttgart, 1998, s. 359-363.
Bubner, R., sthetische Erfahrung, Frankfurt am Main,
1989.Damnjanovi, M., Strujanja u savremenoj estetici, Beograd,
1984.Foht, I., Uvod u estetiku, Sarajevo, 1972.Grli, D., Estetika
IV, Zagreb, 1979.Hartman, N., Estetika, Prev. M. Damnjanovi,
Beograd, 1979.Hartmann, N., sthetik, Berlin, 1953.Hartmann, N.,
Osnovne crte jedne metafizike spoznaje, Prev. B. Despot, Zagreb,
1976.v. Hermann, F.-W., Hermeneutische Phnomenologie des Daseins.
Eine Erluterung von
Sein und Zeit, Band I, Frankfurt am Main, 1987.Morgenstern, M.,
Nicolai Hartmann. Zur Einfhrung, Hamburg, 1997.Perniola, M.,
Estetika dvadesetog veka, Novi Sad, 2005.Schnnedelbach, H.,
Philosophie in Deutschland 1831-1933, Frankfurt am Main,
1999.Taljabue, G.-M., Savremena estetika, Prev. V. Djakovi,
Beograd, 1968.
-
Lepo kao odnos pojavljivanja 81
82 Neboja Grubor
Zimmermann, J., Das Schne, u: Philosophie. Ein Grundkurs band 1,
Hg. E. Martens, H. Schndelbach, Hamburg, 1998, s. 348-394.
Zurovac, M., Estetika Nikolaja Hartmana, u: Ka filozofiji
umetnosti. U spomen Milanu Damnjanoviu, Ur. B. Miliji, Beograd,
1996., s. 202-224.
Neboja Grubor
Das Schne als ErscheinungsverhltnisDie Grundidee von Hartmanns
sthetik
(Zussamenfassung)
TIn dieser Arbeit wird die Grundidee von Nicolai Hartmanns
sthetik behandelt. Im Text wird zuerst Hartmanns Philosophie als
eine kritisch-realistische Ontologie bestimmt (I) und die Frage ber
die Natur von Hartmanns sthetik gestellt: ob sie eine
phnomenolo-gische oder ontologische sthetik ist (II). Dann folgt
die Errterung von Hartmanns Argumentation, dass das Schne der
universale Gegenstand der sthetik ist (III) und dass das Schne als
Gesamtphnomen (IV) von subjektiv sthetischer (V) wie auch von
objektiv sthetischer Seite befasst werden sollte (VI). Am Ende wird
Hartmanns sthetische Grundidee behandelt, dass das Schone im
Erscheinungsverhltnis besteht (VII) und es werden auch einige
kritische Bemerkungen ber Grenzen von Hartmanns Philosophie und
sthetik errtert (VIII).
SCHLSSELWRTER: Ontologie, sthetik, Schne, Erscheinungsverhltnis,
Nicolai Hartmann.