70
GRAA0 RENESANSNOJ KNJIEVNOSTI KONTINENTALNE HRVATSKE
Leksikon najvanijih pisaca iz druge polovice XVI. stoljea:
Dalmatin, Anton (Antonius ab Alexandro Dalmata, Antonius Dalmata
Exul), hrvatski protestantski pisac (?, poetkom XVI.st. Ljubljana,
svibanj 1579). Rodom ili podrijetlom iz sjeverne Dalmacije ili
Hrvatskoga primorja. Kao sveenik, vjerojatno glagolja, djelovao u
Istri, odakle je izgnan zbog pristajanja uz protestantizam. Sklonio
se u Ljubljanu, gdje je uz pomo G. Vlahovia, J. Juriia i M. ivia
prevodio na hrvatski Novi zavjet i ispravljao prijevode S. Konzula
Istranina. Poetkom 1561. preao u slubu grofa I. Ungnada te radio u
hrvatskoj protestantskoj tiskari u Urachu kraj Tbingena. Poto je
tiskara prestala s radom, preselio se 1564. u Regensburg, a zatim u
Ljubljanu. Uz Konzula najaktivniji hrvatski protestantski pisac
urakoga kruga. Bio je prevoditelj sa slovenskoga, njemakoga,
latinskog i talijanskog jezika, urednik i korektor vjerskih knjiga
tiskanih na glagoljici, irilici i latinici, namijenjenih irenju
reformacijskih ideja u hrvatskim zemljama (Tabla za dicu, 1561;
Katehismus, 1561. i 1564; Artikuli ili Deli prave stare krstianske
vere, 1562; Edni kratki razumni nauci, 1562; Prvi del Novoga
Testamenta, 1562. i 1563; Drugi del Novoga Testamenta, 1563;
Postila, 1562. i 1563. i dr.).
Dei, Nikola, hrvatski pisac (XVI.st.). Sastavlja/prevoditelj
molitvenika Hortulus animae, to je rei Raj due, tiskanoga u Padovi
1560., za koji se do 1967., kada ga je u knjinici trsatskoga
franjevakog samostana pronaao ime Juri, znalo samo posredno.
Molitvenik je nastao u ozaljskom kraju, na dvoru N. ubia Zrinskoga,
a tiskan je s potporom njegove supruge K. Frankapan. Svojim
jezikom, mjeavinom akavskog, kajkavskog i tokavskog narjeja,
povezuje akavsko-tokavski jug i kajkavski sjever. Sastavljen po
obiaju svete rimske crikve, Raj due je rani odjek Tridentskoga
koncila i protureformacijskih nastojanja u hrvatskim krajevima.
Dudi, Andrija (Andreas Dudith, Dudit/h/ius, Sbardellatus, ab
/H/orehowicza), hrvatski diplomat i humanist (Budim, 16.II.1533
Wrocaw, 23.II.1589). Nakon oeva poginua u bitki s Turcima 1541. o
njemu se skrbio ujak, biskup u Vcu, koji mu je omoguio kolovanje u
Ugarskoj, Poljskoj, Italiji i Francuskoj. U pratnji papinskog
izaslanika R. Polea proputovao je zapadnu Europu; 1560. boravio u
Beu na dvoru Ferdinanda I., a sljedee godine stekao ast naslovnoga
kninskog biskupa. Na treem zasjedanju Tridentskoga sabora 156263.
zastupao hrvatsko i ugarsko sveenstvo, iskazujui pomirljiv stav
prema protestantskim zahtjevima. Vrativi se sa sabora, postao je
1563. anadski, a ubrzo potom iste god. i peuki biskup. Neposredno
prije opsade Sigeta 1566. Maksimilijan II. uputio ga je na
diplomatsku misiju u Poljsku, gdje se zbliio s pristaama
reformacije, oenio se, napustio biskupski poloaj i nakon nekog
vremena bio ekskomuniciran. U politiku se kratkotrajno vratio
1572., nastojei osigurati da na ispranjeno poljsko prijestolje doe
habsburki kandidat. Nakon prevratnih dogaaja 1575. povukao se u
lesku, a od 1579. trajno se nastanio u Wrocawu potpuno se posveujui
znanstvenom radu.Dudi se bavio raznolikim humanistikim
disciplinama: filozofijom, teologijom, filologijom, pravom, a od
prirodnih znanosti medicinom, astronomijom, fizikom. Autor je
tridesetak djela, od kojih se neka jo nalaze u rukopisu, a neka su
i nedovrena. Kao grecist proslavio se latinskim prijevodom ogleda
Dionizija Halikarnaanina O Tukididu (1560). Od koncilskih govora
prva su tri tiskana za Dudieva ivota (1562), a posljednja dva prvi
su put objavljena tek 1743 (na hrvatski ih je sve preveo . Purati).
S talijanskoga je na latinski preveo biografiju svojega zatitnika
kardinala R. Polea (Vita Reginaldi Poli Britanni S. R. Ecclesiae
Cardinalis et Cantauriensis archiepiscopi, 1563). Latinske i grke
prigodnice objavljivane su mu u razliitim tuim djelima. Meu
Dudievim prirodoznanstvenim tekstovima istie se Raspravica o
znaenju kometa (De cometarum significatione commentariolus,
1579).Dudi je za sobom ostavio iznimno bogatu epistolarnu zbirku,
koja se u okviru meunarodnoga projekta sustavno izdaje od 1992. U
njoj se zatjeu imena vrlo uglednih suvremenika (npr. Paolo Manuzio,
Carlo Sigonio, Gianvicenzo Pinelli, Michael Sophianos, Joachim
Prion, Adrien Turnbe), a za hrvatsku kulturnu povijest osobito je
zanimljivo Dudievo dopisivanje s P. Gregorijancem, A. Vraniem i J.
Drakoviem.Gjurgjevi(Jurjevi urevi), Bartol, hrvatski pisac i
leksikograf (?Mala Mlaka kraj Odre, oko 1506 Rim, oko 1566). U
Ugarskoj zareen za sveenika. Zarobljen u Mohakoj bitki 1526. i
odveden u ropstvo; vie je puta preprodavan, a nakon nekoliko
neuspjenih pokuaja pobjegao je 1535. u Armeniju, potom u Siriju i
Palestinu pa se sklonio u franjevakom samostanu u Jeruzalemu.
Poslije je putovao Svetom Zemljom i Europom, a u svojim je knjigama
pisao o robovanju pod Turcima, turskim obiajima, glazbi, vojnim,
politikim i vjerskim prilikama, poloaju krana u Turskome Carstvu.
Njegova djela, koja je objavljivao u razliitim europskim gradovima
na latinskom jeziku, bila su vrlo popularna, tiskana u mnogim
izdanjima i prevoena na svjetske jezike. Djelu o ivotu zarobljenika
i puka u osvojenim zemljama O patnji (De afflictione, 1544) dodao
je i malen leksikografski rad u obliku latinsko-hrvatskog rjenika
te time postao prvi hrvatski leksikograf. Na talijanskome je
objavio opis hodoaa u Svetu Zemlju, Zrcalo hodoasniko (Specchio
della peregrinatione, 1554), a drugom izdanju toga djela (1556)
dodao je kratki talijansko-arapsko-hebrejsko-kaldejski rjenik za
hodoasnike. Jurjevi je bio jedan od onodobnih najveih promicatelja
protuturske borbe, nastojao je potaknuti europske vladare na borbu
protiv Osmanlija (Hrabrenje protiv Turaka Exhortatio contra Turcas,
1545), a i jedan od prvih slavenskih pisaca kojih su djela stekla
europsku slavu. Ostala djela: O navadama i obredima Turaka (De
Turcarum ritu et ceremoniis, 1544), Knjiica doista vrijedna da je
kranin proita (Libellus vere christiana lectione dignus, 1552),
Izvod o obiajima Turaka (De Turcarum moribus epitome, 1553), O
podrijetlu Turskoga Carstva (De origine imperii Turcorum, 1560) i
dr.Konzul Istranin, Stjepan, hrvatski protestantski pisac i
prevoditelj (Buzet, 1521 ? eljezno, njemaki Eisenstadt, Gradie,
Austrija, 1579). Bio je pop glagolja u Starome Pazinu, odakle je
1549. bio prognan zbog pristajanja uz protestantizam. Otiao je u
Kranjsku, a 1552. u Njemaku, gdje je suraivao s P. Trubarom te
zapoeo prevoditi Bibliju. God. 1559. sastao se u Ljubljani s
Antonom Dalmatinom. Od tada su radili zajedno, prevodei najvie sa
slovenskoga, a manje s latinskoga, njemakoga, talijanskoga,
madarskoga, poljskoga i ekoga. God. 1561. preli su u slubu grofa I.
Ungnada te radili u tiskari u Urachu kraj Tbingena, koja je
izdavala hrvatske protestantske knjige glagoljicom, irilicom i
latinicom. KonzulIstranin osobito se bavio glagoljikim izdanjima.
Nakon ukinua tiskare u Urachu on i A. Dalmatin otili su u
Regensburg, gdje su tiskali latinino izdanje Postile (1568),
namijenjeno gradianskim Hrvatima. Od 1568. Konzul Istranin ivio je
u Gradiu. Djela: Pokusni list (1560. i 1561), Tabla za dicu (1561),
Prvi del Novoga Testamenta (1562. i 1563), Postila (1562. i 1563),
Drugi del Novoga Testamenta (1563) i dr.Pergoi, Ivanu (Ivan),
hrvatski pravnik (?Mikulinci, prva pol. XVI.st. Varadin, 1592).
Rektor zagrebake gradske kole (1564), gradski i upanijski biljenik
u Varadinu (od 1567). U tiskari Jurja Zrinskog u Nedeliu objavio je
Decretum koteroga je Verbeci Itvan dijaki popisal (1574), slobodni
skraeni hrvatski prijevod Tripartita, sustavnoga prikaza obiajnoga
prava u Ugarskoj i Slavoniji, i prvu knjigu tiskanu na kajkavskome.
U Varadinu je 1587. izdao spis Erazma Roterdamskoga Predgovori i
pisma (Praefationes et epistolae).Skali, Pavao (latinizirano Paulus
Scalichius), hrvatski humanist i polihistor, reformatorski pisac i
teolog (Zagreb, 1534 Gdask, 1575). Pustolovan sin siromana
zagrebakoga kolnika; nakon studija filozofije u Beu i doktorata
teologije u Bologni (1552) probio se (na temelju krivotvorenih
isprava i pod lanim titulama markiza, grofa i baruna, npr. grof
Scaliger) na razliite europske dvorove. Kako je kao dvorski kapelan
cara Ferdinanda I. bio raskrinkan, otiao je u Tbingen, gdje je
preao na protestantizam, i kao tienik Christopha Wittenberkog i I.
Ungnada predavao na tamonjem sveuilitu. Od 1561. ivio je u
Knigsbergu, gdje je takoer predavao teologiju na sveuilitu te
postao savjetnik pruskoga vojvode Albrechta Hohenzollerna.
Prisiljen zbog izmiljenih titula i genealogija i odatle pobjei
1566., sklonio se u Pariz. Poslije je preao u Mnster, vratio se
katolicizmu i pisao protureformacijske spise. Umro je na putu u
Prusku, kamo mu je bio doputen povratak. Poevi od prvoga tiskanog
djela Zakljuci u svim vrstama znanosti (Conclusiones in omni genere
scientiarum..., 1553), kojim je najavio polihistorske ambicije, na
latinskom je napisao niz djela arolika sadraja (teolokoga,
filozofskog, okultistikog, historiografskoga, polemikog itd.). U
naslovu svojega djela Znalac enciklopedije ili kruga svetih i
svjetovnih disciplina (Encyclopaediae seu orbis disciplinarum tam
sacrarum quam profanarum epistemon, 1559) prvi je upotrijebio rije
enciklopedija u znaenju srodnom dananjemu. U filozofiji je zastupao
miljenje da je Bog udijelio ljudima mudrost. Stoga ovjekov um
nalikuje Bojem, ali tako da se on kroz osjetilno uzdie do
nadosjetilnoga. Uzdiui se kroz to osjetilno ovjek istodobno dokuuje
i zadnji naum Boji, tj. krajnju svrhu svekolikoga stvaranja. Stoga
je i filozofija misterij u kojem ta svrha treba izai na vidjelo.
Dua je isti in (actus purus), nematerijalna i nepropadljiva, budui
da njoj u temelju lei boanski duh koji joj omoguuje uzdizanje iznad
materijalnoga i spoznaju krajnje poruke zemaljske objave.krinjari,
Bla (Blasius Skryniarich), hrvatski sudac i pisac (okolica
Varadina, ? Varadin, 1592). kolovao se u Ugarskoj. U Varadinu je
bio rektor gradske kole, prisjednik Banskoga stola i gradski sudac.
Djelo Mistina objanjenja o vazmenom jaganjcu (De agno paschali
explicationes mysticae, 1587), teoloku interpretaciju teksta iz
dvanaeste glave Izlaska, s naglaskom na pronalaenju alegorijskih
ekvivalenata izmeu Staroga i Novoga zavjeta, posvetio je prijatelju
A. Vramcu.Vlai, Matija Ilirik (latinizirano Matthias Flacius
Illyricus), hrvatski protestantski teolog, crkveni povjesniar i
filolog (Labin, 3.III.1520 Frankfurt na Majni, 11.III.1575).
kolovanje poeo u Veneciji kod humanista Giambattiste Cipellija
(Baptista Aegnatius); ondje ga je ujak Baldo Lupetina upoznao s
reformacijskim pokretom. Od 1539. studirao klasine jezike u Baselu
i Tbingenu, a 1541. doao u Wittenberg, tada vodee protestantsko
uilite, gdje je 1544. pod mentorstvom Ph. Melanchthona stekao
naslov magistra slobodnih umijea te postao profesorom hebrejskoga i
grkog jezika i prvakom reformacije. Od 1549. ivio u Magdeburgu te
se ubrzo sukobio s Melanchthonom i njegovim pristaama filipistima
koji su prihvatili dogovor s katolikom stranom. Vlai je, sa svojim
sljedbenicima flacijanistima, odbio nauavanje o sedam sakramenata,
slike, post i druge tzv. nebitne crkvene stvari. Dri se da je
Vlaiev stav bio presudan za opstanak osnovnih nauavanja reformacije
u njihovu prvotnom obliku. Poto je napustio Magdeburg, bio je
profesor protestantske teologije i hebrejskoga jezika na Sveuilitu
u Jeni (155761) i crkveni nadzornik Tiringije. Zbog nesporazuma s
mjesnim knezom, oko prava na cenzuru sveuilinih udbenika, napustio
je Jenu i 1562. doao u Regensburg, gdje je utemeljio sveuilite i
pokuao osnovati tiskaru u kojoj bi izdavao djela na junoslavenskim
jezicima. Tada je stupio u vezu s I. Ungnadom, P. Trubarom i
Matijom Klombnerom; neko vrijeme suraivao je s Biblijskim zavodom u
Urachu, najvie na prevoenju i redakciji knjiga, te se zauzimao za
otvaranje teoloke kole na ilirskom u Celovcu ili Ljubljani. Od
1566. esto je mijenjao boravita (Antwerpen, Basel, Speyer,
Strasbourg, Frankfurt na Majni).Pisao je promidbene i polemike
traktate, crkvenopovijesne i heremeneutike spise, kao i radove s
podruja filozofije, povijesti, filologije. Njegov prvi monografski
rad, O rijei vjere (De vocabulo fidei, 1549) temelji se na analizi
glagola vjerovati te najavljuje lingvistiku kao pomono sredstvo u
teolokoj spoznaji. U djelu Katalog svjedoka istine (Catalogus
testium veritatis, 1556) dokazivao je kako Lutherov nauk nije nov,
nego se borba protiv zloporaba crkvenog nauka javlja od
ranokranskog doba. U Magdeburgu je zamislio i organizirao suradniki
kolegij za monumentalnu Crkvenu povijest ili Magdeburke centurije
(Ecclesiastica Historia, Centuriae Magdeburgenses) u 13 knjiga
(objavljene u Baselu 155974). Svaka knjiga obuhvaa jedno stoljee
(lat. centum: sto), pa odatle naziv djela. Vlai je jedan od glavnih
pisaca te prve tiskane, planski i kritiki obraene povijesti Crkve
do 1300. Najznaajnije njegovo djelo Klju Svetoga pisma (Clavis
Scripturae sacrae, 1567) prvi je enciklopedijski i hermeneutiki
rjenik Biblije; u njem je Vlai razvio miljenje kako Sveto pismo
interpretira samo sebe, a za njegovo razumijevanje nije potrebno
crkveno posredovanje nego dobra klasina izobrazba pa se stoga dri
zaetnikom protestantske hermeneutike. Pripisuju mu se polemina
etverojezina rasprava Razgovaranje meju papistu i jednim luteran
(1555), glavnina koje je napisana na hrvatskom jeziku, istarskim
akavskim narjejem labintine (potpisana je pseudonimom Antona
Senjanina), te tiskanje Otroje biblije (1566), viejezinoga
vjerskoga udbenika s katekizmima na pet jezika, meu ostalima i na
hrvatskom. Znaenje je Katehismusa Hervatskog u reformnim
pravopisnim rjeenjima koja su sadravala prijedlog izradbe
jedinstvene abecede i pravopisa za Hrvate i Slovence. Pripisuje mu
se i rasprava iz logike Dijalektika paralipomena (Paralipomena
Dialectices, 1558), u kojoj upozorava na vanost srednjega pojma u
silogizmu. Znaajna su i njegova popisivanja latinskih historijskih
pjesama rugalica koje je objavio u vie knjiga (1548., 1550., 1552.,
1557), a neke je od njih, primjerice Elegiju o pokvarenosti ovjeka
(Elegia de corruptione hominis), sam napisao. Kao jedan od
najplodnijih pisaca svojega doba napisao je oko 200 spisa od kojih
su mnogi ostali neobjavljeni; veina je njegovih rukopisa, preteno
na latinskom i neto manje na njemakom jeziku, pohranjena u
knjinicama i arhivima u Beu, Weimaru, Regensburgu, Strasbourgu i
Wolfenbttelu.Ostala vanija djela: Apologija M. Vlaia Ilirika upuena
koli u Wittenbergu u pitanju adiafora (Apologia Matthiae Flacii
Illyrici ad scholam Vitebergensem in adiaphororum causa, 1549),
Raspravljanje o istonom grijehu i slobodnoj volji (Disputatio de
originali peccato et libero arbitrio, 1560), O prijenosu Rimskog
Carstva na Germane (De translatione imperii Romani ad Germanos,
1566), Saeti prikaz jezika Novoga zavjeta (Glossa compendiaria in
Novum Testamentum, 1570).Vlai, Matija, ml. (latinizirano Matthias
Flacius Illyricus), hrvatski lijenik i filozof (Braunschweig,
Njemaka, 12.IX.1547 Rostock, Njemaka, 27.IV.1593). Sin M. Vlaia
Ilirika. Predstavnik medicinskoga humanizma. Studirao je filozofiju
u Strasbourgu te filozofiju i medicinu u Rostocku. Istaknuo se kao
sveuilini nastavnik i pisac medicinsko-filozofskih djela. Profesor
peripatetike filozofije i praktine medicine u Rostocku. Za ivota mu
je objavljeno samo djelo etiri knjige fizikih komentara o ivotu i
smrti (Commentariorum physicorum de vita e de morte libri quattuor,
1584), u kojem se nalaze vrijedna razmatranja o starenju i
smrti.
Vramec, Antun (Anton), hrvatski ljetopisac i vjerski pisac (Ormo
ili okolica, tajerska, 1538 Varadin, 1588). Studij teologije zapoeo
1558. u Beu. God. 1561/62. napustio je grad zbog epidemije kuge i
otiao u Rim, gdje je 156567. bio kapelan Zavoda sv. Jeronima te
1567. stekao doktorat iz teologije. Nakon dolaska u Hrvatsku isprva
je bio kanonik Zagrebakoga kaptola, a 1569. postao upnikom upe sv.
Marka na Griu. God. 1573. imenovan je varadinskim arhiakonom te
potom bekinskim i dubikim, a upniku je slubu obavljao i u Breicama,
Stenjevcu i Varadinu, gdje je ostao do smrti. Protivno crkvenim
propisima, imao je obitelj, enu i sina, koje se nije elio odrei, pa
je 1578. suspendiran, a 1582. i slubeno je izgubio crkvene asti i
povlastice. Vramec je imao iznimno vanu ulogu u razvoju hrvatske
knjievnosti sjevernoga, kajkavskoga kruga. Njegovo prvo djelo,
Kronika vezda znovi spravljena kratka slovenskim jezikom po D.
Antolu Pope Vramce kanoniku zagrebekom (1578) bio je drugi autorski
tekst na kajkavskom knjievnom jeziku nakon Pergoieva Decretuma
(1574). U njoj je opisao dogaaje od postanka svijeta do 1578.,
crpei podatke iz mnogih hrvatskih i europskih ljetopisnih izvora, a
osobito se vrijednima smatraju samostalni opisi autoru vremenski
bliskih dogaaja. Pisana je jednostavnim jezikom, kao pouno djelo
namijenjeno irokoj itateljskoj publici. Sauvana su samo dva
primjerka, ljubljanski i zagrebaki. Drugo djelo, Postilla po
nedelne i po godovne dni na vse leto vezda znovi spravlena po
Antonu Vramcu Svetoga pisma doktoru i cirkve varadinske plebanuu
(1586), zbirka je propovijedi u dvama dijelovima, od kojih prvi
sadri nedjeljne, a dugi propovijedi za blagdane tijekom godine.
Vramec je imao neprilika s obama djelima, uglavnom zbog
slobodoumlja i kritikoga stajalita prema onodobnom drutvu i
crkvenoj hijerarhiji; no osim injenice da su mu oba djela tiskana u
protestantskoj tiskari Joannesa Manliusa, esto ponavljana teza o
navodnoj povezanosti s protestantskim pokretom nije potvrena. Iako
Vramevi tekstovi nisu napisani s knjievnom namjenom, zauzimaju
istaknuto mjesto u povijesti hrvatske kajkavske knjievnosti. Imali
su odjeka i u djelima potonjih knjievnika i povjesniara (J.
Ratkaja, J. Bedekovia, B. A. Krelia, T. Miklouia, Ivana veara, D.
Demetra i A. enoe), a ponajvie u Kronici aliti spomenu vsega svieta
vikov (1696) P. Vitezovia Rittera.Zrinski, Juraj IV., hrvatski
protuosmanski borac (? akovec, 13.IV.1549 Ugarska, 4.V.1603). Sin
Nikole IV. Zrinskoga i Katarine Frankapan. Prva mu je supruga bila
Ana dArco (umrla 1570), a druga Sofija Stubenberg. Bio je jedan od
najbogatijih hrvatskih velikaa, a imanja su mu se protezala od
Jadranskoga mora do zapadne Ugarske (dananje Gradie), u gotovo
neprekinutom nizu uz granicu austrijskih nasljednih zemalja.
Zahvaljujui trgovakom prometu koji se odvijao njegovim prostranim
posjedima stekao je veliko financijsko bogatstvo. Na podruju svojih
posjeda poticao je i migracije stanovnitva. Obnaao je niz visokih
dravnih dunosti; 157475. te 158298. bio je vrhovni kapetan
Prekodunavlja (Transdanubia), odnosno Donjougarske krajine (izmeu
Drave i Balatona), 157475. i 158290. vrhovni kapetan Kanjie
(Nagykanizsa), 15931603. veliki upan Zaladske upanije. Od oca
Nikole IV. naslijedio je, osim vojnih dunost, naslov kraljeva
tavernika te pripadao krugu najutjecajnijih osoba
Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. Sudjelovao je na zasjedanjima
Ugarskoga sabora u Pounu (Bratislava) i bio pristaa protestantizma.
Okupljao je knjievnike i poticao tiskanje njihovih djela. God.
1574. na njegov je poticaj u Nedeliu tiskar Rudolf Hofhalter
otisnuo Decretum I. Pergoia, a 1585. na svojem je imanju
Monyorkerku (Eberau) u zapadnoj Ugarskoj primio tiskara I.
Mandelca, koji je ondje do 1592. tiskao 14 knjiga.
Ope o protestantizmu:
Protestantizam (njem. Protestantismus, prema lat. protestans,
genitiv protestantis: koji prosvjeduje), kranska konfesija proizala
iz reformacijskoga uenja M. Luthera, J. Calvina i U. Zwinglija.
Ralanio se na nekoliko potkonfesija (luteranstvo, kalvinizam,
anglikanizam) i vie njima pripadajuih crkava (luteranske i
evangelike crkve, reformirane crkve, Anglikanska crkva) te sekt
(anabaptisti, menoniti, kvekeri i dr.). Uz katolicizam i
pravoslavlje najbrojnija kranska konfesija (oko 500mil.
pripadnika).Sam naziv potjee od ukaza nazvanoga Protestatio
(Prosvjed), koji je na Drugom saboru u Speyeru 1529. objavilo pet
njemakih izbornih knezova i 14 gradova sklonih reformama M.
Luthera, a koji se nisu slagali s katolikom veinom. Prosvjed je
sadravao luteranski nauk o opravdanju i ve je sljedee godine dobio
svoj sustavni oblik uAugsburkoj konfesiji. Dok katolicizam i
pravoslavlje prihvaaju dva izvora objave, Sveto pismo i Predaju,
protestantizam priznaje samo Sveto pismo. Uz tri stara simbola
vjere (Apostolsko, Nicejsko-carigradsko i Atanazijevo vjerovanje),
protestantizam priznaje mnoge vjeroispovjedne spise koji danas
imaju ogranienu pravnu vrijednost (Augsburka konfesija,
Schmalkaldenski lanak, Lutherov Mali i Veliki katekizam, Formula
sloge, Zwinglijevih 97 teza, enevski katekizam, Confessio
helvetica, Confessio gallicana, Westminsterska vjeroispovijed i
dr.).Nakon Lutherovih 95 teza (1517) i reformatorskog odcjepljenja
od Katolike crkve, uslijedile su krizne godine traenja
doktrinarnoga i crkvenoga identiteta koje je posebno obiljeilo
razilaenje s anabaptistima i sporenje oko veere Gospodnje
(euharistije). Augsburkim vjerskim mirom 1555. protestantizam je
dobio politiko priznanje, konstituirao se kao posebna konfesija sa
zasebnim crkvenim ustrojstvom. Izborni (zemaljski) knezovi dobili
su pravo da po naelu cuius regio, illius religio mogu odluivati o
konfesiji svojih podanika. Uz Lutherov nauk (luteranstvo), u nekim
europskim zemljama nastali su manje ili vie samostalni reformski
pokreti. U vicarskoj su najprije Zwinglijevo, potom Calvinovo
nauavanje doveli do posebnih oblika protestantskoga kranstva
reformiranih crkava. Kada su Vestfalskim mirom (1648) sve konfesije
unutar Svetoga Rimskog Carstva dobile pravo djelovanja, konfesijska
slika nekadanje katolike Europe poprimila je konane oblike. U
Skandinaviji i tadanjoj Pruskoj rairilo se luteranstvo, u kotskoj
kalvinizam; u Francuskoj su nakon vjerskih ratova kalvinisti
postali manjina. U ostalim europskim zemljama (Poljska, Litva,
Madarska) protestanti su ostali manjine, samo se u sjevernim
nizozemskim pokrajinama, unato panjolskoj katolikoj vladavini,
odrao kalvinizam. Sasvim poseban razvoj imao je protestantizam u
Engleskoj, gdje je nastala Anglikanska crkva. Neke crkve koje se
esto svrstavaju u protestantske potjeu iz razdoblja prije
reformacije (valdenzi, eka braa). U irem smislu protestanti su svi
sljedbenici radikalnoga vala reformacije (antitrinitarci, unitarci)
i napose anabaptista, te mnogobrojni ogranci crkava i pokreta
nastalih poslije (neki za potonje rabe naziv neoprotestanti), kao
to su metodisti,baptisti,menoniti, kvekeri, prezbiterijanci i dr.
Suvremeni pentekostalci, karizmatici, katkad I adventisti,
svrstavaju se u istu reformacijsku batinu.Reformacijski teolozi
naputaju skolastiku teologiju, obnavljaju radikalni augustinizma I
nauk o predesetinaciji, a teoloko razmiljanje usredotouju na
ovjekovo spasenje i opravdanje milou i vjerom. Glavne su oznake
protestantskog uenja nauk o opravdanju vjerom, o sveenitvu svih
vjernika, pozivanje samo na Sveto pismo (sola Scriptura), sloboda
savjesti (pojedinca) kao oblik konfesionalne i crkvene pluralnosti.
Posebnost nauka zrcali se u nekoliko naela izvornoga
protestantizma: soli Deo gloria ukazuje na Boga kao jedinoga koji
zasluuje ast i slavu; sola gratia znai da je otkupljenje Boji
milosni dar ovjeku; sola fide obznanjuje da ovjek prima Boje
otkupljenje iskljuivo vjerom; Ecclesia semper reformanda znai da se
Crkva mora uvijek iznova obnavljati.Kao i ostale kranske konfesije,
protestantizam tuje Boga i posebnim bogotovnim inima. U sreditu je
bogotovlja veera Gospodnja. Bogotovne ine predvodi bogotovni
slubenik ili Pastor. Za razliku od katolicizma i pravoslavlja, koji
uz klanjanje (latrija), koje se iskazuje samo Bogu, poznaju i
tovanje (dulija), koje se moe iskazivati i stvorenjima (sveci,
aneli, slike i relikvije), protestantizam strogo odbacuje duliju. U
protestantizmu, osobito u kalvinizmu, bogotovni je prostor
jednostavan, slike su doputene samo u didaktine i dekorativne
svrhe, a liturgija svedena na liturgiju rijei (itanje biblijskoga
teksta, propovijed, crkvene pjesme) i primanje sakramenata (veera
Gospodnja, krst).Protestanti su se povijesno meusobno razlikovali s
obzirom na nauk, crkveni ustroj, odnos Crkve i drave. Razliitost je
katkad dovodila do okrutnih sukoba (progon anabaptista u
kontinentalnoj Europi, kongregacionalista u Engleskoj). Zajedniki
im je odnos prema Bibliji (prevoenje, kritiko prouavanje), misijsko
djelovanje, dobrotvorne organizacije i ekumenizam. U protestantizmu
Crkva je zajednica okupljenih vjernika Bojega naroda, po Bojem
izabranju i pozivu. Crkvu stoga ne ustanovljuje hijerarhijski
ustroj ni apostolska sukcesija kao u katolicizmu i pravoslavlju, a
crkvena je vlast ustrojena prema prezbiterijalnom ili
kongregacionalistikom naelu. Pojedinac ima potpunu slobodu osobnoga
tumaenja Biblije, te slobodu savjesti u pitanjima morala.U
hrvatskim krajevima protestantizam nije uhvatio dubljega korijena
unato djelovanju nekolicine utjecajnih pojedinaca (M. Vlai, S.
Konzul Istranin, Anton Dalmatin) i pristaa protestantizma. Danas u
Hrvatskoj djeluje vie protestantskih crkava (Evangelika crkva,
Reformirana crkva, Savez baptistikih crkava, Evaneoska crkva,
Kristova crkva brae, Pentekostna crkva i dr.).
Uraka misija i njezina hrvatska izdanjaHrvatski protestantski
pisci u doba reformacije posebno su vani za nau dialektalnu
lingvistiku. Tako su Stipan Konzul Istrijan, Antun Dalmatin, Juraj
Jurii i Juraj Cvei u 16. stoljeu bili prvi poznati knjievnici koji
su svoja djela veinom objavili na prijelaznoj kajkavskoj ikavici,
to je dalje nastavio i razvio Ozaljski knjievni krug Zrinskih i
Frankopana u 17. stoljeu. U razdoblju od 1561. do 1563. hrvatska
tiskara u Urachu tiskala je ukupno oko 25.000 primjeraka knjiga na
hrvatskom (glagoljicom, latinicom i bosanicom), pa na talijanskom i
slovenskom jeziku. Od toga broja veina ili oko 19.000 tiskano je na
hrvatskom emu treba pridodati broj tiskanih u preostale dvije
godine (1564. i 1565.) za koje nema preciznijih podataka, a
vjerojatno iznosi oko 4.000 primjeraka. Nakon prestanka rada Urake
tiskare Konzul i Dalmatin izdali su Regensburgu Postilu u dva
dijela ija naklada nije poznata. Od hrvatskih izdanja do 1564. bilo
je sveukupno po raunima, razdijeljeno 14.407 komada, a o Jurjevu
iste godine u Urachu je preostalo 6.013 primjeraka. Izdanja Urake
tiskare, po njihovom sadraju, moemo podijeliti na: Probne listove,
Poetnice i abecedarije, Sveto pismo, Poune spise, Propovijedi,
Teoloke rasprave, Prirunike. Probni listovi Prvo izdanje Urakoga
kruga Probni list (glagoljicom) tiskano je u Nrnbergu, gdje su
lijevana i glagoljska slova za tiskaru u Urachu. Ovaj list otisnut
je u 200 primjeraka s pet tipova razliitih glagoljskih slova te ga
je Stipan Konzul razaslao u Be, Ljubljanu i druga mjesta kako bi
dobio miljenje o kvaliteti otiska.Stipan Konzul: Mi jesmo svetom
dosta razumnih i uenih, Latinskim i Hrvackim jazikom Hrvackih
pisac, tere ni pria pisanem gledaju na onu staru hrvacku tampu u
Brvialih i Misalih, ova slova od dobrih umetlivih nemkih Metar
inili izdlesti, izsei, tere izliti. Godine 1561. u Urachu je tiskan
i irilini probni list u nakladi od 300 primjeraka. Isto kao i
glagoljski, razaslan je na procjenu i odobravanje kvalitete tiska u
Be, Ljubljanu, hrvatske krajeve i dalje. Godine 1564. ponovno je
tiskan Probni list, ali sada na latinici, glagoljici i irilici.
Umetan je u latinina izdanja kako bi se prema glagoljici ili
irilici mogla uiti latinica. Poetnice i abecedariTable za itanje,
abecedari, azbukvari, bukovnjaci bili su nuni za irenje pismenosti
te prihvaanje tiskanih knjiga. Bili su namijenjeni za uenje kako
djeci tako i odraslima. Pored glagoljskog izdanja Abecedariuma, u
Urachu je iste godine tiskano i irilino izdanje koje je
najvjerojatnije pripremio Antun Dalmatin . Tabla za dicu
(glagoljicom): Glagoljska Tabla za dicu (Abecedarium), tiskana je u
2000 primjeraka. Premda nije otisnut autor, knjigu je priredio
Stipan Konzul prema Trubarovu slovenskom Abecedaru od godine 1555.
(Tbingen), se sluei najvjerojatnije Thoresinijevim glagoljskim
Bukvarom tiskanim u Veneciji 1527., a kojim se je, kao to je ve
reeno, sluio i pri izradbi i lijevanju slova. U prvom dijelu,
poslije predgovora, smjetena je abeceda, i to najprije samo slova
pa onda itave rijei, dok se u drugom dijelu nalaze skraeni osnovni
dijelovi katekizma. Budui da je Tabla za dicu jedno od prvih
tiskanih djela (1561. g. tiskan je jo i Katekizam glagoljicom i
irilicom), moemo zakljuiti kako su Ungnad i Konzul eljeli
opismenjivanjem pripremiti narod za itanje Biblije, ije su izdanje
zduno pripremali i to im je bila glavna misao vodilja. Sveto pismo
Prijevod i tiskanje Biblije na hrvatskom jeziku bio je glavni cilj
djelatnika Urakog kruga. Prvi del Novog Testamenta (glagoljicom): U
oujku 1562. godine u Urachu je tiskan Prvi del Novog Testamenta na
glagoljici. Najveim dijelom, jo u Ljubljani, djelo je preveo Antun
Dalmatin. U posveti na njemakom jeziku caru Maksimilijanu na 29
stranica Primo Trubar objanjava pojedinosti i stanje u slovenskim i
hrvatskim zemljama s obiljem zanimljivih pojedinosti iz ivota onoga
vremena. U glagoljskom predgovoru Prvog dijela Novoga zavjeta
navodi se kako je preveden po najboljim izdanjima latinskog,
vlakog, njemakog i kranjskog prijevoda. Sluili su se pri tomu i
domaim Misalima i Brevijarima. Prvi del Novoga Testamenta sadri sva
etiri Evanelja i Djela apostolska.. Drugi del Novog Testamenta
(glagoljicom): Knjiga je izdana 1563. godine u nakladi od 1000
primjeraka. Na ovom prijevodu sudjelovalo je vie suradnika Urakog
kruga: Dalmatin, Konzul, Cvei i Jurii. Knjiga obiluje
ilustracijama. Oitovanje Sv. Ivana (tj. Otkrivenje) ilustrirano je
s 26 drvoreza, meu kojima je dosta satirine naravi. Predgovor na
njemakom jeziku potpisuju Trubar, Dalmatin i Konzul, dok su na
hrvatskom potpisani Dalmatin i Konzul. Pouni spisiKatekizmi.
Izdavai su poklanjali veliku vanost izdavanju katekizama, jer su
oni, uz abecedarije, bili glavna literatura za opismenjivanje i
vjersko obrazovanje puka. Najei predloak za sastavljanje katekizama
bio je Lutherov Veliki i Mali katekizam. Hrvatski protestantska
tiskara u Urachu nije zaostajala za ostalim reformacijskim
gibanjima te ih je i ona tampala na narodnim pismima: glagoljici,
irilici i latinici. Sveukupno, tiskara u Urachu tampala je etiri
izdanja. Matija Vlai Ilirik priredio je i izdao u Regensburgu 1566.
godine Otroju bibliju, udbenik za protestantsku kolu u Ljubljani, s
katekizmom na pet jezika: slovenskom, hrvatskom, njemakom,
latinskom i talijanskom jeziku. PropovijediReformatori su tampali i
postille kojima je glavna nakana bila obznanjivanje rijei Boje. U
postilama su svetopisamski tekstovi rasporeivani prema nedjeljama i
blagdanima crkvene godine te popraeni opirnim komentarima koji su
propovjednicima trebali olakati tumaenje proitanih tekstova. Naziv
postilla dolazi iz lat. post illa verba poslije ovih rijei, tj.
poslije evanelja jer u njoj poslije proitanoga biblijskoga teksta
dolazi tumaenje. esto puta ono je bilo popraeno i dopunjeno
primjerima iz ivota biblijskih likova i crkvenih otaca i esto puta
je u njima bilo kritikih opaski na ivot suvremenika i ponaanja
tradicionalne crkve. Glavne protestantske postille XVI. stoljea
napisali su Martin Luther (crkvenu i kunu), Melachton, Johann
Spangenberg i Johann Brenz. Uraka Postilla tiskana je u dva
izdanja. 1562. glagoljicom u nakladi od 1000 primjeraka i 1562./63.
irilicom u nakladi od 500 primjeraka. Postillu su namijenili Vsim
dobrim bogoljubnim u Hrvatskoj, Srbskoj, Turskoj, i pro. zemli
k'ristianom... Ujedno savjetuju svakog oca obitelji da subotom
uveer ili rano ujutro nedjeljom ili blagdanom proita dotino
Evanelje svojoj obitelji, da ga dobro upamte i tako pripremljeni
idu poslije u crkvu na propovijed.
Najstarije kajkavske pjesmariceNa sjeveru hrvatskog etnikog
prostora, ograniena maarskim i njemakim jezinim rubovima, pojavila
se najprije u krilu luteranske reformacije, a ubrzo i
protureformacijske katolike obnove, pokrajinska knjievnost
kajkavskoga narjeja. Pisci toga narjeja prikljuuju se korpusu
hrvatske knjievnosti poglavito u drugoj polovici 16. stoljea, iako
je i prije prvih objavljenih knjiga bilo autora koji su i u
sjeverozapadnoj Hrvatskoj ovladali jezikom prikladnim za knjievno
izraavanje. Pjesniki jezik kajkavaca imao je dakle ve i u renesansi
svoju prethistoriju. Ni Andrija ajti, pjesnik, ni Ivan Pergoi,
pravni pisac, ni kalvinistiki propagator Mihalj Bui, a ni Antun
Vramec, teolog i povjesniar, nisu morali kretati iz vakuuma.
Dijalekt na kojemu su oni pisali posudio je svoj jezini lik od
kajkavskoga narjeja hrvatskog jezika, koji se govorio, a i danas se
govori, u trokutu oko Zagreba, Varadina i Krapine. Ti prvi domai
kajkavski autori uzeli su na sebe zadau da normiraju jezik koji je
kolokvijalnu gipkost i specifini emocionalni valeur ve otprije
posjedovao i koji je bio iskuan u pukoj poeziji i pukom
pripovijedanju. Prvi kajkavski knjievnici zaeli su tijekom 16.
stoljea jo jednu od pokrajinskih grana domae knjievnosti, koja je
duhovnom krajoliku Hrvatske poveala raznolikost, a Zagrebu,
Varadinu, Krapini i akovcu donijela puno udionitvo u geografiji
hrvatske knjievne povijesti. Ve je u nemalom broju srednjovjekovnih
pisanih izvora koji su nastajali u sredinjoj Hrvatskoj lako uoiti
neke osobine govornoga kajkavskog jezika, i to u korpusima koji su
u temeljnim slojevima bili akavski ili tokavski. Ti nalazi
dijalektalne hibridnosti pripadaju filologiji i arheologiji, ali
oni ivo svjedoe da su u Hrvatskoj oduvijek postojale, nekad
nesvjesne, a nekad i programski iskazane tenje, za stvaranjem
mjeovitoga jezinog tipa koji bi posuivao elemente iz svih narjeja i
mjesnih govora i koji bi preuzeo zadau da bude jezik razumljiv to
irem krugu hrvatskih govornika u svim hrvatskim zemljama, dakle i u
Dalmaciji i u Bosni i u Slavoniji i u Istri i u Dubrovniku, a
razumije se, i u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Takva tendencija
oigledna je na dijakronijskoj razini gotovo u svim epohama starije
hrvatske knjievnosti, a na sinkronijskoj razini u veini kajkavskih
tekstova. Kako u onima najstarijim, tako i u onima iz mnogo mlaih
epoha lako se uoava dvojnost toga jezika, pa dok je kajkavski jezik
sjevernohrvatske pravnike i slubene komunikacije bio od poetka
impregniran i akavskim i tokavskim osobinama, dok je dakle bio
hibridan, dotle je jezik pjesnikih tekstova zarana usvojio
dijalekatsku istou, a time i bliskost govornom jeziku. Zato se
anonimna poezija najstarijih kajkavskih pjesmarica i danas
suvremenom itatelju ini zaudno bliskom i lako razumljivom, dok se
tekstovi javne problematike zbog svoje hibridnosti i
stiliziranosti, zbog teko razumljivih kalkova jedva mogu itati bez
tekoa. Nasuprot teko prohodnim proznim tekstovima, jasnoom i
smirenom pjesnikom tonou, lijepim slikama i intimizmom koji je
svojstven kajkavskoj dijalektalnoj literaturi ukazivali su se
stihovi prvih pjesama kajkavskih poeta. Minijaturu o tek roenu Jeuu
mogli su potpisati mnogi suvremenici s hrvatskoga juga, ali bi tek
najbolji meu njima znali ponoviti njezin ritam svakodnevnoga govora
koji je i danas iv u krajevima u kojima je prije pola tisuljea bila
napisana ova pohvala obiteljskoj ljubavi, ova sjeverna vrnjakinja
"pjesama na narodnu" iz Ranjinina dubrovakog zbornika:Po svetu je
bila tmica kakti v rogu,v talice je spala vu trudeh Marija,sladko
si Marija senjke prebirala,kad je doel jangel i zbudil
Mariju:"Vstani se, Marija, sinek ti se rodil,stani gor, Marija, Jeu
se narodil,sad je prav polnoi, al je vse v svetloi."Stala je
Marija, sineka dragala,je je i od senka Joefa budila:"Vstani se,
Joef, sinek nam se rodil,sinek nam se rodil, moj predragi Jeu."Dok
se Joef zbudil, Jeua pogledal,i joe ga nje niti pravo kunul,dole su
tri vode mlane kakti kropek,koje jesu onda Jeua kupale.Joef je
naredil z roicah zibalku,i doli tri vetri topli kakti sapa,koji
jesu onda Jeua zibali,Jeua zibali, malko ga grejali.Joef i Marija
su ga kuevali,a jangeli s neba su mu se klanjali.Najstarija
kajkavska poezija nije bila samo djelo anonimnih pisaca i plod
individualnog autorstva potpuno nesvjesnih pjesnika. U njezinu
korpusu tragove je ostavio i vrnjak Nike Ranjine, neki Andrija
ajti, koji se na odui Cantio de matrimonio potpisao, oznaivi da je
pjesmotvor sastavio "po Kristuevom na sveit roenjei jezero pet stou
trideset v trtom." to je jo napisao taj najstariji imenom poznati
kajkavski lirik, nije na osnovi premalo sauvanih podataka lako
rekonstruirati, ali je mogue da je taj isti dijak Andrija zainjao i
albu koja zavrava ovom biljekom: "To je pesen spravil jeden mladi
dijak. Srce mu se toi za leipom lubom svom. Amen." Pjesnik te
panonske albe nije bio ba dobar ak Francesca Petrarke, ali se, s
obzirom da mu ni rvleno more nije bilo daleko, dade zakljuiti da je
i on proao trubadursku kolu, gdje je nauio topos nemilosrdne gospe
koja na kraju njegove pjesme odluuje sebi nai "lepega od
tebe":"Zorja moja, zorja prvoga vremena,ne zabi se z mene, z mojega
imena,Mene si vugodna kak oni leipi hlad,k anelom spodobna, moj
cvetek leip i mlad.Da bi mi videti tvega oka pogled,da bi mi videti
tvojo leipo mladost,Mogel bi se skriti sluga od radostii mogel bi
imeti tuge ter alosti.Izgubil sem oi i srca milenje,da bi ne bil
poznal, blaen bi se bil zval.Ar svoj mali itek malo kaj ne
vkonam,da sem lubil tebe, neisem se te tuil.Poklon ti povraam, gde
godi hodim jas,ar nheimam pod nebom, ki bi me obeselil.Ar radost
pogubi i srca veselje,od radosti ne mogel vu to zemlo pojti.Ne
morem gledati, da te drugi lubi,zato hoem pojti rez rvleno
morje.Gda suho drevo precvete, teda k tebi pridem,i gda morje
presejne, teda k tebi dojdem.Ostajaj mi zbogom, oh leipa luba ma,da
ne e ma biti, pojdi za drugoga.""Pojdi si mi zbogom, oh leipi lubi
moj,ar jas sebi najdem lepega od tebe."Dijaci ajtieva narataja
pisali su, kako je to ve 1574. izrekao Ivan Pergoi, za one "koteri
dijakog pisma ne razmeju". Od poetskog okolia njihove ljubavne
lirike nije osnovnom emocijom bila udaljena ni lijepa osmeraka
pjesma o grlici, koja se zajedno s veinom sauvanih najstarijih
kajkavskih stihova sauvala u rukopisu nazvanom Prekomurska
pjesmarica, a koji se danas nalazi u mariborskoj Visokokolskoj
knjinici. Anonimna kajkavska pjesma o grlici imala je svoje pandane
u stihovima ranih dubrovakih petrarkista, koji su jednako kao i
pjesnik sa sjevera povezivali grlicu s tugom. I za Nikolu
Naljekovia grlica je ptica koja najbolje moe svjedoiti tugu.
Njezino krhko tijelo imalo je veliku simbolinost u ljubavnoj
poeziji onoga vremena, gdje su je osim s tugom povezivali s istoom
spolne ljubavi, a bila je i atribut Venere, pa u tom smislu i
poude. Osjet ljubavne tuge, tako blizak renesansnoj lirici, u
sreditu je te kajkavske pjesme o grlici "smilenoj mojoj
ptiici":alosno vidim grlicopijo mi motno vodico,potlam jo vidim
sedeona suhom dreivci vrhonci.Daj, komu bi se ne smiluval,kako je
tuno sedila,peroti bee spustila,glavo k zemli naklonila.to si ga
hoem jaz rei,ako te zgubim v nesrei,nigdar nebom veselei,nego tem
bole tuei...Toi mene lice mojegledajo tuno grlico,od velikoga
dreseljaspuajo svojo duico.Glih kako ona grlicapoleiva suzami ma
lica,gledajo na te, grlica,smilena moja ptiica.Podigni k meni glavo
svo,naj spuam mojo duico,da naj kjedno preminems tom mojom tunom
grlicom.Koga tugujo v noi, vu dne,kak tuni car vu temnici,k meni
se, luba, obrnii zmoi suzami prsi.Prosim te vezdaj za Boga,ne tui
mene, grlica,odvrzi ta alost svojoi primi veselje k srcu. Katarina
Zrinska
Emocionaliziranou, a na jezinom planu i brzo steenom sigurnou
intimnog pjevanja na jeziku svakodnevlja, nisu se od navedenih
stihova mnogo udaljili ni tekstovi iz molitvene knjige Katarine
Zrinski, ene sigetskoga junaka Nikole. Mlai su bibliografi
poznavali tu molitvenu knjiicu hrvatske velikaice, ali se svei
poslije izgubio tako da se tek na osnovi analogija moe zamisliti
ton i sadraj toga djela. Izgubljenoj molitvenoj knjiici blizanaki
je srodan Raj due Nikole Deia, tiskan 1560. u Padovi, kojega je
Katarina Zrinska rabila kao jedan od svojih rukopisnih molitvenih
prirunika. Tekst koji je Dei prema tom molitveniku poslije tiskao
nije bio izvorno djelo ve tu bijae rije o prijevodu prirunika
Hortus animae. U Deievoj varijanti te knjiice ima mnogo jezinih
potvrda i pjesnikih naznaka koje su pouzdano svjedoanstvo o
kulturnom ambijentu u kojemu je ivjela naruiteljica i vlasnica tog
Hortusa, kako su latinskim jezikom nazivani onovremeni damski
florilegiji. Takav jedan florilegij odluio je Dei tiskati upravo u
doba kad su turske sablje sjekle nevine na europskoj istonoj
granici koja se zvala Hrvatska i na kojoj je ena sigetskoga junaka
izgovarala tihe molitve za spas svoje due. Deiev molitvenik, njegov
Hortus animae, koji je u hrvatskoj inaici postao Raj due, poznaje
dijalektalnu hibridnost, pa se iz njega, jednako kao i s dvorova
tadanjih Zrinskih, uju zvukovi sva tri hrvatska pokrajinska jezika,
a onda k tome i poneki hungarizam, germanizam i slovenizam. Bila je
jezina hibridnost rane sjevernohrvatske knjievnosti iskaz politikih
injenica, bila je ona i znak moi velikaa iz kue Zrinski i njihove
tada vrlo tolerantne religijske politike. Upravo su Zrinski tijekom
16. stoljea postali najmonijom i integrativnom svehrvatskom
vlasteoskom kuom koja je na svoja plea uzela brigu i krhkom, ali
uvijek tinjajuem hrvatskom zajednitvu. Na svoj barjak ti su Zrinski
stavili hrvatsku slobodu kao zbroj razliitosti. Oni su stvarnost te
slobode iskazivali kao dijaloku stvarnosnu teksturu i kao hibridnu
jezinu poruku koja se sauvala barem u molitvenim tekstovima
sigetske udovice. Deieva knjiga nije veliki dogaaj u povijesti
hrvatske knjievnosti. Ta knjiga samo je djeli snane jezine svijesti
onoga kruga koji je u to vrijeme emanirao nadu zbunjenoj Hrvatskoj.
Poruke takvih izdavakih pothvata imale su odjeka ne samo meu
kajkavcima i akavcima nego su se takve knjige irile i na istok meu
June Slavene koji su ostali ivjeti u prostorima koje su osvojili
Turci. Tako se i moglo dogoditi da je Dubrovanin Marin, sin
Nikolin, uspio u 16. stoljeu u Beogradu nabaviti Deievu knjiicu pa
ju je odmah prenio u dubrovaki tokavski idiom. Deiev hrvatski
Hortus animae taj je Marin ne samo preuzeo nego je u tekstu
najprije pokuao umanjiti koliinu akavizama i kajkavizama, a
latinika slova knjiice koju je jo u rukopisu itala Katarina Zrinski
prenio je u iriliku azbuku, koja je bila iznimno proirena, napose u
krajevima pod turskom vlau, i to kako meu Hrvatima, tako i meu
drugim Slavenima koji su ivjeli na tom podruju. Naravno, uza sav
trud nije Marin Dubrovanin, sin Nikolin, uspio u svom beogradskom
boravitu prekriti taj hibridni meudijalekatski spoj, koji se barem
u pisanoj komunikaciji upotrebljavao u mnogim prigodama, a na
kojemu je hrvatska velikaica izgovarala inae stilski profinjene
molitve to ih je u svom, i njezinu, Raju due sauvao Nikola Dei:"Moj
grih, moj grih, moji velici grisi. Zato molim tvoje milosre v kom
si z neba za spasenje moje saal, koji si Davida vpadua v grih
opravil, prosti meni, gospodine, prosti meni, Isukrste, ki si Petru
tebe zatajuu prostio. Ti si stvoritelj moj i otkupitelj moj,
gospodin moj i spasitelj moj, kralj moj i Bog moj. Ti si ufanje
moje i nadiha moja, vladanje moje i pomo moja, vtienje moje i
jakost moja, obranba moja i slobojenje moje, ivot moj, spasenje
moje i uskrsnutje moje, svitlost moja i elinje moje, pomo moja i
obranenje moje... Gospodine, ne pomrzi me, slubenica tvoja sam,
koliko godir zla i nedostojna, vazdar tvoja jesam. Ka komu ja biati
u nere ka tebi? Ako ti me odvre, to e me primiti? Ako me ti mrzi,
to e se na me ozriti? Poznaj mene nedostojnu ka tebi naspet bieu,
koliko godir buduu grubu i neistu. Ako gruba i neista jesam, moe me
oistiti; ako slipa jesam, moe me prosvititi; ako nemona sam, more
me ozdraviti; ako mrtva i vgrebena jesam, moe me pozvesti. Jerbo je
vea milost tvoja nego su grisi moji."
Anonimna pjesma o Sigetu
U tadanjoj se kajkavskoj knjievnosti nisu pisala samo pobona i
pravnika djela na hrvatskom i latinskom jeziku, nisu se vodile
skandalozne parnice i zapisnici koji su nalik napetim novelama,
nego je u prostoru sjeverne Hrvatske nastala i anonimna, danas tek
djelomino itljiva odulja pjesma o obrani Sigeta. I taj se tekst uva
u prekomurskoj pjesmarici, zajedno s drugim primjerima pobone i
svjetovne lirike. Kajkavska Pjesma o Sigetu svjedoi o poecima
epskoga stila u onodobnih kajkavaca, koji su na usta anonima
zabugarili opjevavajui posljednje trenutke Nikole Zrinskog:Zrinski
vu soboto rano se oblee,onleipe svite atlac k sebi pripae,dvei
viteki sabli na roke poloieino takaje taraskoga ida.Onako pojdoe, z
dobrimi vitezi,a v rokaj mi drae gologa bodaa.Onako govori sigekim
junakom:"Nosa zdaj gori, sigeki junaki,Ne dajmo se mi zato zdaj
poloviti,kak jedne pience bodo nas lovili.Nego veselo na sable
pojdimo,onak pomerjemo, s Boga se ne spozabimo."Jeua zakriknoe
sigeki junakii vrata otpree; Zrinski naprej ide.Kod je godi iel,
vse doli letee,vnogo turskih glav ondi doli opa.
Juraj Zrinski sin Katarine i Nikole Poticatelj objave prvih
knjiga na hrvatskom jeziku u sjevernoj Hrvatskoj bio je Juraj
Zrinski, sin sigetskog junaka i njegove ene Katarine, velika, ovjek
moan i hrabar, vojskovoa blizak protestantskim idejama. Taj Zrinski
nije imao nita protiv da ne njegovim posjedima u Meimurju djeluju
putujui tiskari Hoffhalter i Manlius, koji su bili na glasu kao
proizvoai kunih luteranskih knjiga u toj regiji. Juraj je Zrinski
vie od gorljiva protestanta bio zagovornik tolerancije i vjerskoga
dijaloga, i po tomu on nije bio odve udaljen od slubene politike
habsburkoga vladara Maksimilijana. Prve kajkavske knjige nastajale
su pod pokroviteljstvom Jurja Zrinskog, to e rei da su nastajale u
okruju vjerske tolerancije i prava na razliitost. Zato se namjena
tih prvih kajkavskih knjiga, kao i nakane njihovih pisaca, nikako
ne mogu usporediti s agresivnim pothvatom i propalom zamilju Hansa
Ungnada u Urachu da katehizira slavensko i vlako puanstvo uz pomo
luteranskoga tiva. Visok je bio stupanj vjerske i duhovne
tolerantnosti u prostorima koje je vojno nadzirao Juraj Zrinski,
najznamenitiji hrvatski kondotijer onoga vremena. Na nemirnu tlu
sjeverne Hrvatske ulagao je on najvei dio svoje energije upravo u
obranu od Turaka, koju je izmeu ostaloga vidio kao borbu za
supostojanje vjerskih razlika i oprenih mentalitetnih uzoraka. On
je dobro poznavao to tlo na kojemu ni pojava oenjenih, ali papi i
dalje vjernih sveenika, nije bila rijetkost. Bilo je na tom tlu i
pokuaja objektivnog objavljivanja podataka o znamenitim luteranima,
bilo je tu naznaka kritikoga govorenja o koncilu u Trentu i
njegovim nalozima. Sve to, pa i jo mnogo drugoga, u isti je tren
supostojalo u sjevernoj Hrvatskoj i sa estokim protureformacijskim
stajalitima kakve je u doba Jurja Zrinskog s autoritetom crkvenog,
ali i svjetovnog monika, najee iz Zagreba izgovarao Juraj Drakovi,
vlasnik mnogih dua i svih tijela u slobodnim gradovima i selima
habsburke Hrvatske. Ali krivo bi bilo i pomisliti kako su dva
Jurja, Zrinski i Drakovi, bili antipodi. U Hrvatskoj Juraj Drakovi
nije imao antipoda, jer ondje taj borac protiv Lutherova nauka i
nije imao mnogo posla. U Hrvatskoj je dodue bilo onih koji su
protestirali, ali nije bilo protestantizma. Drakovi zato u
Hrvatskoj nije ni imao pravih protivnika od kojih bi morao
raskuivati duhovni okoli svoje zemljice. Drutveni, povijesni i
geografski okoli onodobne Hrvatske bio je mnogo iri, a taj iri,
zapravo najiri hrvatski kontekst, nije Juraj Drakovi u vrijeme kad
je od 1563. do 1578. bio zagrebaki biskup nikada dosegnuo, nego je
taj prostor svojim duhom ali i svijetlim orujem osvojio sin Nikole
Zrinskoga Juraj.I Drakoviu i Zrinskom pisali su mnogi onodobni
pjesnici pohvalne pjesme. Obojici upuivale su se uene hvale, ali u
tom pjesnikom referendumu potkraj 16. stoljea hrvatska knjievna
republika nije izabrala uenoga biskupa nego tolerantnoga vojskovou.
Hrvatskim se renesansnim piscima on ukazao integrativnijim od bilo
kojeg suvremenika. Jurju Zrinskom, simbolinoj toki oko koje se
okupljala tadanja razuena Hrvatska, s divljenjem su se obraali i
Dubrovani i Zadrani i Varadinci, polaui u njega svoje osjeanje
zajednitva kao prava na razliitost, kao obveze tolerancije vjerskih
i duhovnih, mentalitetnih i povijesnih razlika. Juraj je Zrinski,
to nije bilo nepoznato, uivao potporu svojih bekih gospodara, i on
ih nije iznevjerio i to upravo time to je na burnoj zapadnoj
granici Europe istovremeno pojaavao vojnu odlunost, ali i utjecao
na to da se smanji vjerska nesnoljivost. U tomu i lee razlozi
njegova izbora na svehrvatskom knjievnom referendumu, koji dodue
nee zadugo imati vanost, jer kao i obino, sudbina se Hrvatske
nalazila u tuim rukama, pa kad je u Beu preminuo tolerantni, ali
boleljivi Maksimilijan, silo je s pozornice i razdoblje stanovite
vjerske tolerancije u austrijskim zemljama i nastupilo je
pobjedniko razdoblje katolike obnove. U tom okruju nastajala je
nova knjievnost samosvjesnoga doba koje su poslije nazvali barokom,
ali je nepobitnom ostala injenica da je najstarija knjievnost
hrvatskog izraza na sjeveru Hrvatske stvorena na krilima druge
ideje, one o vjerskoj snoljivosti, one koja je zagovarala tua prava
na razliku. To je bilo duhovno tlo iz kojega su izniknule prve
knjige hrvatskih pisaca sa sjevera, Ivana Pergoia i Antuna
Vramca.Pergoiev DecretumU Nedeliu, na putu kojim se iz Varadina ide
u akovec, otisnuo je 1574. putujui tiskar Rudolf Hoffhalter prvu
kajkavsku tiskanu knjigu Decretum Ivana Pergoia, a gledano u iroj
perspektivi, i prvi tiskani hrvatski zakonski prirunik. Svoje djelo
posvetio je Ivan Pergoi Jurju Zrinskomu. Decretum Ivana Pergoia
izlazi samo godinu dana nakon guenja estokih seljakih pobuna koje
su uzdrmale ire podruje sjeverne Hrvatske i koje su imale odjeka i
u Meimurju. Ako je reformacija prvim kajkavskim piscima neto i
ponudila, bila je to posvema ljudska sumnja u propisane istine,
bila je to svijest o potrebi uporabe narodnoga jezika i konano
razumijevanje vanosti tiskarskog medija u kulturnom radu. To je
bilo sve to je od protestantizma prodrlo u prve tiskane knjige
sjeverne Hrvatske i to je bilo sve od toga navodnog heretikog duha
pisaca koji su iz Njemake preuzeli stanovite civilizacijske
predloke, usvojili neke mentalitetne promjene i s veom upornou nego
drugi traili pravo na malu razliku, na posebnost, pravo na
individualnost. Bio je to sav grijeh tih prvih kajkavaca. Ali
ljudima koji su i u to vrijeme bili sposobni gledati unaprijed bila
je Pergoieva knjiga lijek, bila je ona terapija jezikom.Birajui
predloak za svoj Decretum, Pergoi nije morao traiti daleko, jer
pravnoj tradiciji ugarsko-hrvatskog kraljevstva u posljednjim
godinama pred mohaki poraz solidnu kodifikaciju dao je Istvan
Verbczy, koji je, kao to se vidi iz imena, bio podrijetlom iz
Vrbovca. Roen 1458, taj maarski pravni pisac objavio je svoj
Tripartitum opus iuris 1517.Decretum Pergoiev zadrao je trojnu
fakturu maarskog izvornika i dijeli se u tri dijela, tako da u
prvom raspravlja o civilnom pravu plemstva, u drugom o sudskom
postupku i njegovoj praksi, a trei je dio opirnije usrediten na
zemaljsko, gradsko i seosko pravo. Ivan Pergoi svoju je knjigu
izradio slijedei bez veih otklona latinski izvornik, ali je ponekad
zavirio i u maarski prijevod, koji je ve tada postojao. Zapravo
Pergoi i nije bio samo prevoditelj nego je, kako bi hrvatskom puku
pribliio zakonik, bio i njegov preraiva, koji je poneka mjesta
pojednostavnjivao, neka skraivao, dok su neke njegove
prestilizacije i preformulacije ak toliko neuspjele i udaljene od
izvornika da i danas oteavaju razumijevanje teksta. Decretum je u
najveem svom dijelu zamorna knjiga, a tek se mjestimino javlja u
njemu poneka zanimljivost, to biva tek onda kada pisac ne lomi
jezik s nepostojeom terminologijom ve se odlui reporterskom tonou
biljeiti neki od pravnih postupaka. Takav je i ulomak o postupku sa
idovima i prijedlogom zakletve koju oni, da bi mogli biti prihvaeni
kao vjerodostojni svjedoci, moraju na sudu izrei:"Jaz idov, koteri
sem (totu da sam sebe imenom imenuje), priseem na ivuega boga, na
svetoga boga, na zmonoga boga, koteri je stvoril nebo i zemlju,
morje, vse stvari kotere su vu njem, da v tom duguvanji, vu kom
mene vete krenik krivi, da sam nitar nije kriv, nisem pregreil. I
ako sem kriv, da me zemlja pore, kotera je zemlja Datana i Abirona
porla, i ako sem kriv, da francija i gubavoa na me pride, i ako sem
kriv, veliki beteg, revobolina kri i nagla guta da pride na me, i
nagla smrt dame zgrabi, i v tele i v dui da poginem, i v marhe, i
da nigdar v Abrahomov naruaj ne zajdem. I ako sem kriv, da me
pravda Mojeeva pomene, i vse pismo, kotero je v petih knjigah
Mojeevih popisano, da me osramoti. I ako ta moja prisega nije
prava, da me potere Adonai i njegova botva zmonost."Pergoiev
Decretum nije se sluajno pojavio neposredno nakon to su bile
zavrene krvave bune zagorskih seljaka. Time je on dijelio sudbinu
svoga predloka koji se 1517. godine pojavio kada su uminule pobune
Dodinih seljaka u Ugarskoj. Decretum bijae simbolini zagovor
drutvenog mira tadanje male Hrvatske, zemlje koju Pergoi u posveti
Zrinskom sjetno naziva "oveh nevoljnih zavrzenih ostankov
orsaga".
Pergoi kao izdava Erazmusa iz Roterdama
Ivan Pergoi, ini se, ipak nije dopustio da ga potpuno zaplae
njegovi kritiari i smutljivci, jer je jo jednom odluio imati posla
s knjigama i tiskarima. On je 1587. kod tiskara Manliusa u Varadinu
na latinskom jeziku dao otisnuti knjigu Erazma Roterdamskog pod
naslovom Praefationes et epistolae dedicatoriae. Latinska Pergoieva
knjiga zbornikog je karaktera, a autorstvo Pergoievo u njoj i ne
postoji, jer joj je on bio tek nekom vrstom nakladnika i prireivaa.
Autor veine tekstova u tom latinskom izdanju bio je Erazmo
Roterdamski, to je u neupuenih Pergoievih suvremenika moglo buditi
zazor, iako su upueniji, ili oni koji su se pravili da to jesu,
mogli znati da Erazmo nikada nije priao Lutheru nego da se s njim
sukobio te da su ga nakon 1529. protestanti drali svojim ljutim
neprijateljem. ini se da je to znao i Pergoi, pa je zato posve
bezbrino i dao tiskati svoju knjigu, koja sama po sebi ne bi
zanimala cenzore, ali ih je ime holandskoga pisca u svakom sluaju
moralo zainteresirati. Jer ono to je moglo biti ope poznato u
Baselu ili Beu, nije moralo biti poznato na turskoj granici oko
koje su obilazili uegli revnosnici s krivo shvaenim cenzorskim
nalozima pod skutima. Znajui da je pisac knjige koju je tiskao
zazoran, Pergoi nije htio ii jo korak dalje pa djelo prevesti na
hrvatski, nego se odluio da izdanje tiska u latinskom izvorniku jer
nije, kako tvrdi u predgovoru, elio doivjeti nezahvalnost
zavidnika, koji su ga zbog prijevoda Tripartita napali petnaest
godina ranije. U tom svom novom pothvatu Pergoi ipak nije samo
objavio Erazmove biblijske parafraze i popratna pisma europskim
vladarima uz svaku parafrazu nego je u izdanje jo uvrstio i jedan
od najstarijih maarskih latinskih knjievnih tekstova, pouno pismo
upueno ugarskom prijestolonasljedniku Emeriku. Vjerovalo se da je
pismo djelo svetoga Gellerta, koji je inae bio uitelj Emerikov, a
to to je tekst objavljen zajedno s Erazmovim parafrazama imalo je,
ini se, najvie veze sa samim Pergoiem i njegovim oitim poznavanjem
Erazmove bibliografije. Erazmo je naime 1516. objavio pedagoku
raspravu Institutio principis christiani, u kojoj je raspravljao o
problematici odgoja buduega vladara na nain vrlo srodan
Pseudogellertovu spisu, pa je to zasigurno podsjetilo hrvatskoga
pisca, jer su mu bila poznata oba djela, da bi se Erazmova knjiga
mogla dopuniti i Erazmu bliskim tekstom iz ugarske tradicije. To
je, ini se, bila motivacija tog izdavakog pothvata u kojemu osim
povezivanja sv. Gellerta i Erazma ima malo Pergoieve izvornosti.
Bilo je to varadinsko izdanje svojevrsna poast Erazmu i afirmacija
razumijevanja to su ga Holananinu upuivali hrvatski itatelji jo od
Marulieva vremena.Bla rkinjari
Iste godine kad je tiskano Pergoievo izdanje Erazmovih parafraza
i Gellertovih pedagokih razmatranja pojavila se u Manliusa i jo
jedna knjiga hrvatskog autora na latinskom jeziku. Autor te knjige,
kojoj je naslov bio De agno paschali, bio je Bla krinjari, a
teoloku ispravnost izdanja potpisom je potvrivao Antun Vramec,
hrvatski knjievnik i sveenik koji, barem to se tie njegova branoga
statusa, ba i nije bio idealno izabran katoliki autoritet za
davanje imprimatura. Ali upravo taj podatak svjedoi o tomu kako je
u sjevernoj Hrvatskoj tada bilo vrlo teko odrediti granice izmeu
onih koji su samo protestirali i onih koji su bili protestanti ili
estoke pristae katolike obnove. U svojoj knjizi pripadao je Bla
krinjari onim drugima, jer njegovo djelo posve slijedi ono to je
sluajui naloge Rima traio i biskup Juraj Drakovi, ban i kraljev
namjesnik. krinjari je bio sudski dostojanstvenik u Varadinu, laik
dakle poput Pergoia i svakako nije bio ukljuen u slubene vjerske
raspre, a njegovo poznavanje temeljnih pitanja vjere bilo je
poticajno Vramcu, koji je sa krinjariem prijateljevao i podupirao
njegov knjievni posao. krinjari mu je na prijateljstvo uzvratio pa
u toj svojoj latinskoj knjizi, jednako kao i Pergoi, istie Vrameve
tekoe sa zavidnicima te spominje one koji su kada se pojavila
Postilla kritizirali Vramca zbog hrvatskoga jezika kojim je djelo
napisano. Zato je i Bla krinjari izabrao manje ofenzivan latinski
jezik da bi izbjegao kritiku onih koji su iz krila katolike obnove
u habsburkom dijelu Hrvatske, posebno nakon smrti austrijskog
vladara Maksimilijana, dovodili u pitanje bilo kakvu uporabu
narodnog jezika u knjievnosti. U tom smislu potpuno su
nedvosmislene sve pohvalnice to ih je u ono vrijeme od svojih
suradnika primao Juraj Drakovi. Bile su te pohvalnice pisane
latinskim jezikom, a njihovi autori, zvali se oni Gapar Petrievi
ili Juraj Wyrfel, najavljivali su posvema novi duh u kulturi
sjevernih hrvatskih gradova, duh kojemu je krug Pergoiev i Vramev
bio poprilino zazoran.Bla krinjari, koji nije pisao hrvatskim
jezikom, nee pred svojim vremenom biti zapamen samo kao pisac te
latinske knjige i Vramev prijatelj nego i kao neizravni krivac to
je u njegovo doba nastao iznimno zanimljiv sudski istrani zapisnik
na hrvatskom jeziku. U Varadinu je naime protiv neke edomorke voen
proces iz kojega se izrodila neugodna afera u koju je bio umijean i
knjievnik Bla krinjari. Dogaaj je bio povezan s djevojkom Urom
Galjenicom, koja je u ljubavnoj vezi zanijela, ali je nakon poroda
poinila edomorstvo. Jadnica ni pod mukama nije htjela odati ime
djetetova oca. U Varadinu se znalo da je to krinjari pa je na njega
pala sumnja i za sudionitvo u edomorstvu. Naposljetku je ugledni
sudac ipak spasio ast kad je oinstvo pripisano nekom mlinaru. Meu
svjedocima na tom neugodnom sudovanju pojavio se i knjievnik Ivan
Pergoi koji je optuio knjievnika Blaa krinjaria. Na suenju Uri
Galjenici sudjelovalo je vie od etrdeset svjedoka, pred kojima je
krinjari ne samo nijekao da je obljubio Uru Galjenicu nego je
takoer tvrdio da nije sudjelovao u organizaciji njezina bijega iz
tamnice u kojoj je ekala smrtnu kaznu. To to se na kraju doznalo
tko je bio otac umorenog eda ipak nije moglo spasiti krinjaria od
gubitka asti suca.
ivot Antuna VramcaNajvaniji pisac kajkavskoga renesansnog kruga
bio je Antun Vramec. Sam je tvrdio da ga je rodila tajerska, a
odgojio Be, ali to nije bila ba ista istina. Njegova je biografija
mnogo zamrenija i nije se iscrpljivala samo u ta dva toponima. Dio
ivota proveo je Vramec i u Rimu, gdje je 1565. bio kapelan u Zavodu
Svetoga Jeronima i gdje je 1567. doktorirao, o emu je u Kronici
napisao: "Ovo vreme ja jesem vRime doktorem postal". To da je svoj
doktorat smatrao povijesnim dogaajem te da ga je uvrstio u kroniku
svijeta, svakako je pokazatelj Vrameve samosvijesti i lakoe s kojom
se kretao meu napisanim i objavljenim rijeima. U tomu bio je
nenadmaiv, a njegova sigurnost kada pie i o onomu to nije poznavao
dobar je primjer renesansne samouvjerenosti. Vjerovao je da se sve
moe popraviti i poboljati, vjerovao je da popravljanje svijeta i
kritinost prema postojeem jedino ima smisla, pa je zato i molio
svoga itatelja "ako bi kaj nael, kaj bi bilo neslono pisano ali
vgreeno" da ga ne psuje, a savjetovao mu je da "svojim razumom
pobola i popravi ar nije tako muder lovek, kako bi ne hotei ne
vgreil". U Zagrebu bio je taj rimski doktor najprije lan kaptola, a
zatim je postao varadinski arhiakon. Ve 1571. postao je kanonik
zagrebaki, a godinu dana poslije upnik je crkve Svetog Marka, upe
koju je nakon etiri godine, zbog sukoba s vjernicima, morao
napustiti. Sljedeih godina Vramec je esto mijenjao boravita, bile
su to godine naporna knjievnog rada, bile su to godine privatnih
lutanja i izvanbrane veze u kojoj je taj katoliki sveenik imao ne
samo nevjenanu enu nego i sina Mihalja. Bile su to godine ukojima
je 1578. tiskana njegova Kronika. Kako knjievnik unato opomenama
nije htio napustiti enu i sina, a kako mu i tiskana djela nisu ba
svima bila po volji, morao se 1580. odrei crkvenih asti i imanja, a
kad je 1583. postao upnik u Stenjevcu kraj Zagreba, nekadanjem
kanoniku i arhiakonu ostavili su jo samo titulu doktora svetoga
bogoslovlja i Svetoga pisma. Vramec, koji jeumro 1587, bio je
nekoliko godina prije smrti imenovan upnikom u Varadinu, gdje su u
isto vrijeme ivjeli i Ivan Pergoi i Bla krinjari, koji su svojom
uenoou zasigurno potaknuli Vramev povratak knjievnom radu. Premda
se u ivotu esto sukobljavao s monima, Antunu Vramcu nitko nije
mogao zanijekati iznimne intelektualne sposobnosti i veliku uenost,
pa je zato usuprot svim protivljenjima obavljao ponekad i vrlo
odgovorne poslove zastupanja kaptola i biskupa, kao prisjednik
banskoga stola bio je lanom mnogih povjerenstava, a sudjelovao je i
na dravnim saborima. Njegovo obrazovanje kvalificiralo ga je za
najvie poslove u crkvenoj hijerarhiji, ali njegov temperament i duh
sklon avanturizmu prijeili su da se njegov utjecaj na drutvena
zbivanja onoga vremena jo vie proiri.
Kronika Antuna Vramca
Svoju Kroniku, na koju se potpisao kao kanonik zagrebaki i koju
je bez naznake naslovnika posvetio Jurju Drakoviu, svome biskupu,
tiskao u Ljubljani kod Manliusa 1578. Jezik Antuna Vramca u
Kronici, a i u mlaoj Postili, najbolji je primjerak onodobne
kajkavske proze, a pieva elja da u Kronici sadraje iz hrvatske i
svjetske povijesti iskae na hrvatskom jeziku stavlja ga u povijesti
hrvatske historiografije na povlateno mjesto. Naime, dok su Vramevi
prethodnici pisali kronike i historiografska djela na latinskom
jeziku ili na jezicima monih inozemnih naruilaca i podupiratelja,
zagrebaki se kanonik odluio iste sadraje iskazati na narodnom
jeziku. U tom smislu on je bio ovjek novoga doba i odgovarao je na
zahtjeve probuene srednje klase u sjevernim hrvatskim gradovima
nedaleko turske granice. Ni jedan od Vramca stariji a ni mlai
povjesniar, zvao se on Nikola Stjepani, koji je napisao Historia
obsidionis Petrinae, ili Nikola Mikac, autor teksta Obsidio
Sisciensis, ili Ivan Tomai, koji je rabei grau nastalu do 1561.
napisao Chronicon breve Regni Croatiae, nije ni pomislio da bi
svoja historiografska djela ili kronike napisao hrvatskim jezikom i
da bi ih prilagodio oekivanju irega itateljskog kruga. Isto se
odnosilo i na neto mlae autore poput Jakova Lukarevia ili Mavra
Orbinija, a jo vie na humaniste poput Ludovika Crijevia ili Vinka
Pribojevia.Vramec je radei na Kronici krenuo svojim putem. Boravio
je on u Rimu upravo onda kada su ondje izneseni zakljuci spravia u
Trentu i za razliku od mnogih svojih hrvatskih suvremenika
predosjetio je smjerove nacionalnih katehizacija. Predosjetio ih je
bolje nego oni s kojima je morao proivjeti ostatak ivota na sjeveru
Hrvatske. Vramec je vrlo tono shvatio da e odmah nakon prvoga
sabiranja snaga jedna od najvanijih novosti biti upravo uvoenje i
irenje nacionalnih i regionalnih jezika uz pomo crkvene promidbe.
On je to iskustvo donio sa sobom iz Rima, ali ga je, ini se, donio
prerano. Nisu ga razumjeli jer nisu znali predviati budunost, a ako
su ita u njegovim nakanama s jezikom prepoznali, onda je to tek
bilo da su u svakoj njegovoj hrvatskoj reenici vidjeli skrivene
namjere i zagovor luteranskih ideja. Vramec je u svojoj Kronici
govorom bio vrlo blizak svakodnevnoj komunikaciji, sintaksom do
tada nepoznatom u kajkavskoj prozi, a koristei najpoznatije srodne
kronike koje su mu bile poznate, napisao je do tada najzaokruenije
djelo hrvatske proze uope. On se u svom radu posluio talijanskim
prirunikom Jacobusa Philippusa Forestija iz Bergama, a nije mu bio
nepoznat ni tiskani folijant Liber Chronicarum. Poznavao je i
ugarsku povijest to ju je u Krakovu 1567. objavio Abraham Baksay,
znao je i za povijest Ugarske Antonija Bonfinija, a starije podatke
o papama crpao je iz djela Vitae pontificum humanista Platine, koji
je inae bio i pisac najuvenijega starijeg kuharskog prirunika.
Vrameva Kronika dakle nije znanstveno djelo, ona je prirunik, nekom
vrstom kalendara za listanje, a ne za itanje, nekom vrstom
recepture za doivljaj suvremenosti, vodi za kritike umove, knjiga
koju pisac i nije namijenio dijacima i uenim ljudima nego puku,
dakle svima. Kronika je bila i poruka za budunost. Iz Vrameve
interpretacije povijesnih injenica, iz njihova izbora i nekih
skrivenih montaa razabire se da autor Kronike nije bio preveliki
tovatelj papinskih karizmi. On je govorei o Kristovim zemaljskim
namjesnicima uvao suzdran ton pa mu se svakako nije sluajno
dogodilo da za Leona X. ne kae nita vie nego da spomene kako je
njegov pontifikat dao okruenju u kojemu su iznesene Lutherove teze.
U istom se vremenskom odsjeku Vrameva Kronika do detalja bavila
pitanjima seljakih buna u Ugarskoj poetkom 16. stoljea, smatrajui
ih zanimljivijim od povijesti nekog monog i vanog pape. U
perspektivi Vrameva vremena pojava luteranizma u krilu Leonova
pontifikata doista je vanija nego pojava leoninske renesanse, u
kojoj se na primjer raskrilio Maruliev duh. Jer Vramec je bio
prevrtljiv kroniar koji je podatke izabirao prema vizuri svoga
vremena, ali i iz oita svojih sumnji i pitanja na koja mu
suvremenost nije nudila odgovore. On e tako zabiljeiti i podatak o
Erazmovoj smrti, ali e ga dovesti u asocijativnu vezu s vijestima
da su u isto to vrijeme u Francuskoj masovno egzekutirani mnogi
luterani, a opet e s posebnom simpatijom spomenuti i sudbinu
Thomasa Morusa.Svoju Kroniku Vramec je sastavljao crpei podatke iz
mnogih izvora, koje je ve u stadiju prikupljanja znao vjeto
sistematizirati. Taj se postupak ne vidi na prvi pogled, ali je
oigledan kada se graa razloi na tematske krugove. Naime, podaci
koji tvore Kroniku ulazili su u nju iz viestrukoga okvira, u kojemu
je pisac uskladio grau, kako iz sfere profanog, tako i svetog, grau
nacionalnu i meunarodnu, grau povijesnu i politiku, grau znanstvenu
i grau kulturoloku. Vramec vrlo suvereno razlikuje i na zaseban
nain obrauje podatke iz crkvene s jedne i svjetovne politike
povijesti s druge strane, on razluuje povijesne podatke koji su
bili zravna posljedica politikih dogaaja od onih koji su bili
rezultati prirodno-znanstvenih otkria ili dogaaja poput raznovrsnih
prirodnih kataklizma. Za Vramca su podaci o gradnji gradova
pripadali povijesti, ali ne politikoj, nego onome to je zapravo
nosivi sloj u njegovoj Kronici, a to bi se moglo oznaiti kulturnom
povijeu i povijeu civilizacije. Vramec vrlo dobro uoava razliita
oita u tretiranju nacionalnih povijesti, a posebno je svjestan
vanosti hrvatske povijesti za svoje itatelje, pa podatke o njoj
unosi s posebnom pozornou, trudei se da kad je o njima rije bude to
opirniji i svakako precizniji nego kada je raspravljao o dalekim
prostorima. I Vramec je poput Ivana Pergoia osobno bdio nad
nastankom svoje knjige, jer seu njoj moe uoiti kako joj se
primjerci, koji inae imaju jednaku naslovnisu i koji su manje ili
vie jedinstveni proizvod istog majstora, ipak u nekim dijelovima
razlikuju. To je zato to im je pisac jo za vrijeme slaganja, a kad
su neki od listova ve bili otisnuti pa i uvezani, naknadno mijenjao
sadraj, popravljao podatke i prepravljao stajalita koja bi mu se u
posljednji trenutak uinila odve opasnim ili provokativnim. Na
jednom od takvih autocenzuriranih mjesta spominjali su se zagrebaki
purgeri s kojima je Vramec i prije tiskanja Kronike imao estokih
sukoba pa je valjda, kad je vidio tiskanu stranicu, u posljednji
tren poelio da svoj tekst ublai, a zajedno s time da smanji svoje
ionako nemale nevolje. Vrameva Kronika moe se i danas itati kao
vrijedan knjievni tekst, koji svoju sugeriranu lapidarnost zaas
pretvara u ritmine i sintaktiki skladne reenice, stvarajui tkivo
dobro napisanih cjelina. Kronika je dobar izvor za stariju
toponomastiku, ali je ona jo vie pravi rudnik za prouavanje
mentalitetnih uzoraka kasne renesanse u sjevernim hrvatskim
gradovima, jer nudi grau uz pomo koje je mogue shvatiti okvir u
kojem su Vramevi suvremenici doivljavali opu i nacionalnu povijest
te kako su u skladu s time sagledavali svoju sadanjost i
predosjeali budunost. Gotovo opsesivnom uestalou niu se u Kronici
slike propasti velikih carstava i gradova, niu se opisi Atile,
Tatara i Turaka, to je sve u Vramevih italaca budilo intenzivne
podsjeaje na vlastitu nesigurnu stvarnost:"Konstantinopol ali
Carigrad vara, stolno mesto cesarovo, grki ali rimski na sone
istok, od Mahumeta Drugoga, sedmoga poglavnika turskoga, be vzet
dvadeseti deveti den meseca majua.Vun zegnani i vnogi dobri i verni
krenici behu. U Kontantinu, toga imena osmomu cesaru grkomu, s
pokolenja Paleologova, be glava odseena i na jedno kopje po vsem
varaa Carigrade na pot i sramotu veliku krenikom noena. ena i keri
i druina cesara Kontantina kruto osramoene i opotane bee. Cirkev
svete Sofije blaznena, opotana i poroblena jako be od Turkov. Tri
dni Turkom vsakova sramota, roblenje, neistoa, hudoba, i skruhna od
Mahumeta dopuena i oblast dana be.Carigrad vara i Kontantin cesar
od jednoga sluge svojega, gospodna grkoga, zdan i predan be. Koga
je Mahumet potle vinil na meh odreti. On je dostojnu plau i najem
prijel, nevernik neisti."Vrameva PostilaVrameva Postila iz 1586. u
prvom je redu prirunik za upnike, knjiga namijenjena sveenicima,
zbornik u koji su u prvom dijelu bile uvrtene nedjeljne homilije, a
u drugom propovijedi za blagdane. Ali Vramec nije htio pisati
homiletski prirunik, ravnoduan prema stilu i porukama vremena. On
je bio pisac koji nita nije mogao pisati bez svijesti o vanosti
svoga intimnog glasa u teksturi onoga to je pisao, bio je dobar
stilist i nadareni pisac, pa su njegove propovijedi na svoj nain i
uzbudljivi knjievni tekstovi. Otvarala se Postila latinskom
posvetom biskupu Petru Hereincu, Vramevu pouzdaniku koji je doavi
na biskupsko mjesto pomogao Vramcu da vrati izgubljeno
samouvjerenje. Novi biskup bio je Vramev prijatelj i na svoj nain,
koliko je to bilo mogue, dao mu je poticaj da se ponovno obrati
hrvatskim itateljima knjigom na narodnom jeziku. Kada je Postila
bila tiskana u Varadinu u pokretnoj Manliusovoj tiskari, sumnjiavci
i zavidnici odmah su poeli napadati Vramca. Nije mu mnogo pomagalo
ni biskupovo prijateljstvo ni posveta, a ni mjestimina eksplicitna
kritinost prema hereticima. Zapjenjeni Vramevi neprijatelji nisu te
elemente vidjeli, nisu u knjizi zapazili ni biskupa, ni pozivanje
na spravie u Trentu. Oni su samo vidjeli jo jednu Vramevu knjigu na
hrvatskom jeziku i vidjeli su da joj tematika pa i naslov
odgovaraju naslovu i tematici protestantske Postile koja je desetak
godina prije stigla iz neke regenburke tiskare u Hrvatsku.
Neprijatelji Vramevi nisu u tom homiletskom priruniku htjeli
prepoznati dobru proznu knjigu niti su u njoj htjeli vidjeti
ukupnost pieva ivotnog iskustva. Oni su u toj knjizi vidjeli samo
Vramevu razliitost, i njima je nad tom knjigom smetala pieva
otvorenost drugim iskustvima. Oni koji su je jedva znali proitati
bili su joj najei kritiari. O takvima neto je zapisao Vramev
varadinski prijatelj sudac Bla krinjari, koji je godinu poslije
svoju knjiicu boinih premiljanja tiskao latinskim jezikom, ne elei
naprtiti na se nove neprijatelje. Jer ono to je Vrameve kritiare
najvie smetalo bio je jezik njegove Postile. Vramec je, ini se,
poznavao i stariju protestantsku knjigu istoga naslova, neto je iz
nje koristio i u svom tekstu, ali je on na jezinoj razini svakako
vie dugovao prethodnoj tradiciji crkvenoslavenskih knjiga, koje su
kao i hrvatske glagoljske knjige batinile zajedniku staroslavensku
maticu. Vramec je u Postili pisao i o jeronimskoj tradiciji i
zasebnosti hrvatskoga jezika, te je vrlo jezgrovito konstatirao
stanje suvremene uporabe toga jezika u poslovima katehizacije. O
tomu on je bio nedvosmislen i njegova stajalita kao i pozivanje na
tradiciju morali su u ono vrijeme zazorno zazvuati osjetljivim uima
njegovih neprijatelja, posebno kad su vidjeli da Vramec spominje i
"ovde neke" koji u bogosluju rabe jezik kvazi jeronimske
uspomene:"ivel je na ovom svijete devedeset i jedno leto. On je i
nainil i spravil pismo glagolsko materinim jezikom svojim. Nijeden
narod vee nego ov lastivno pismo svoje nema, kotero je on svojim
ovde ostavil, kem i vezda vse primorske strane i ovde neki ivo.
Tako su se stara vremena doktorje i vueni ljudje trudili i za sobu
dobro spomenenje navuka i pisma ostavljali, Bogu vsamogoemu na
diku."Izrasla je Vrameva Postila iz dugogodinjega autorova
propovjednikog iskustva i ona nije poput Kronike bila djelo nonog
rada, nije bila namijenjena najiroj zainteresiranoj laikoj publici,
nego je ta Postila bila pisana za sveenike, za njihov retoriki
studij, bila je poticaj usmenoj teatralizaciji ponuenih
propovjednih tema. Svojom komprimiranou trebali su tekstovi u
Postili prije svega potaknuti propovjednikovu matu i probuditi mu
energiju. Vramec je bio rodoelnik bogatoga niza hrvatskih i
slovenskih baroknih propovjednika, ali za razliku od njih nikada
nije upoznao majestetini i ureeni govor baroka. Vrameve su
propovijedi pisane kratkim reenicama, s osjeajem za preciznu
formulaciju i gotovo biblijsku fabulaciju, nema u njima uzgrdnosti
ni suvinosti. Vramec nije volio propovjednikov govor ureivati. On
je vjerovao u uvjerljivost svoga reeninoga ritma i mnogo je polagao
na skladnu sintaksu kojom zadugo nitko meu kajkavcima nije uspio
tako ovladati. Bio je Vramec uza sve nevolje to ih je doivljavao
trailac istine i zagovornik srednjega puta. Taj glasnogovornik
osobnih sloboda i vrlo liberalnih pogleda iznosio je svoja
stajalita katkad skriveno, a katkad ih je izlagao na uas svojih
neprijatelja "ki nigdar nitar ni vuili ni vinili dobra nesu". O
enama taj je oenjeni katoliki sveenik pisao s mnogo razumijevanja i
antitetike uvjerljivosti: "Vnogi jesu ki timaju da enam i devojkama
pisma i navuka ne hasnovito znati. Istina, i enam i devojkam ili
devicam, navuka i pisma hasnovito jest znati." Vjerovao je taj
najbolji meu kajkavskim piscima kako "vse dobro iz kol i navuka
izhadja". Zalagao se u svim svojim tekstovima za reformu crkvenih i
drutvenih institucija, ali pri tome nije elio slijediti njemaku
reformaciju nego samo defeudalizirati evaneosku crkvu. On je novi
rimski katekizam shvatio kao polugu kojom e se, kako je poneto
naivno vjerovao, osloboditi duhovni prostor, ukloniti iskljuivosti,
smanjiti autoritarizam. Jai su od njega i od njegovih potenih
namjera bili oni koji su zagovarali disciplinu i koji su duhovnu
obnovu doivljavali kao borbu protiv drukijeg i razliitog. Vramec ih
u tome nije mogao pobijediti jer se on nije nikada borio protiv
neega. On je bio pisac afirmativnoga naina, on se zalagao za novo i
drukije. U Vramevu djelu i u njegovoj osobi sintetizirale su se
mnoge opreke njegova doba, ali ne tako da bi ga se moglo svrstati u
neki od antitetino uspostavljenih religijskih pokreta. On je bio od
onih koji su usuprot dominantnim nalozima vremena ostvarili pravo
na osobnu razliku, pravo da budu drukiji, pravo da individualnou
nadiu suprotnosti i antiteze vremena.
Matija Vlai Ilirik
Prirodno je da je veina Hrvata koji su prihvatili Lutherove
ideje bila podrijetlom iz Istre, dakle iz onoga prostora u kojemu
je uporaba hrvatskoga jezika u liturgiji bila posebno rairena. Kao
to su esi vjerovali da im je Luther postao ono to im je neko bio
Jan Hus, tako su i Istrani, koji su i dalje vjerovali da im je
sveti Jeronim donio pismo na slavenskom jeziku i osigurao narodno
bogosluje, povjerovali da e im Luther biti ono to im je neko bio
Jeronim. Bila je ta nada lana, ali se u nju investirala golema
energija i za tu su nadu stradali mnogi vrijedni duhovi. Jedan od
njih bio je i Baldo Lupetina iz Labina, franjevac koji je u
Veneciji neko vrijeme bio provincijal svoga reda. Taj je Lupetina,
prije nego to su ga 1542. zatvorili, uspio dati prvu pouku svome
daljem roaku Matiji Vlaiu, kada je ovaj stigao na kolovanje u
Veneciju. Dok je jo bio na slobodi, otkrio je Lupetina mladome
Vlaiu svoje tajno nikodemistiko ispovijedanje vjere. Lupetina je
uspio nagovoriti Vlaia da ode studirati na sjever, u njemake zemlje
i mladi ga je posluao. Lupetini su u Veneciji sudili nekoliko puta,
najstroe ga kanjavali, a esto i pomilovali. U korist njegovu
intervenirali su mnogi monici, a jednu njemaku intervenciju osobno
je za njega u Veneciju donio Matija Vlai. Grijehe svoga
protestiranja ispatao je Lupetina u vlanim mletakim tamnicama sve
do 1562, kada su ga krvnici, prije samoga zavretka koncila u
Trentu, utopili, izvravajui est godina staru presudu. Od toga
Vlaieva uitelja pisanih tragova nije ostalo, izgubili su se za
vrijeme istranih muenja to ih je taj franjevac podnio u tijeku
dvadesetogodinjega tamnovanja.Matija Vlai rodio se 1520. Kao i
Lupetina, i on je roen u Labinu i ve kao mlad ovjek stekao je u
Veneciji dobra filoloka znanja, koja je nadareni mladi jo vie
uvrstio u Njemakoj, gdje je u Baselu kod Istranina Matije Grbca uio
grki. Taj Grbac, koji je poslije postao profesor u Tbingenu, a
zatim ondje i rektor sveuilita, bio je prevodilac Eshila na
latinski. Matija Vlai sav je svoj ivot posvetio ideji luteranizma,
koji se irio njemakim sveuilitima, ali svoju najslau domovinu
Istru, kako ju je zvao, spominjao je on esto, koristei svaku
prigodu da u svoje biblioloke ili geografske, povijesne ili
filozofske komentare ukljui i poneku sitnicu iz njezine prolosti,
neku pojedinost koju je pamtio jo iz djeatva. Poeci Vlaieve
karijere bili su razmjerno mirni. Rano se upoznao s Melanchthonom,
a susreo je po dolasku i druge voe reformacije. Na poetku svoga
njemakog sluenja bio je tek profesor grkog i hebrejskog jezika,
pozorni sveuilini itatelj Svetoga pisma i trailac istine. Luther je
zarana u njemu prepoznao svog pravog sljedbenika i nije se prevario
kad ga je ukljuio u sam vrh pokreta. Ali im su zapoela koncilska
zasjedanja u Trentu, im se osjetio prvi snaniji protuudar
papinskoga Rima, i malo nakon Lutherove smrti pojavile su se i prve
raspukline u protestantizmu. Reformacija je ubrzo poela jesti
vlastitu djecu, a najjai unutranji sukob izbio je izmeu skupine
pomirljivijih filipista, koje je predvodio Melanchthon, i grupe
flacijevaca kojima se na elu naao Matija Vlai, koji su bili
malobrojniji i radikalnije su traili potpuni raskol s Vatikanom.
Flacius i njegovi estoko su se protivili dogovoru o unijaenju
protestanata i rimskih katolika, koji se, dok je bio na snazi,
nazivao augsburki interim. Izmeu protestanata i rimskoga pape
nikada ti dogovori nisu postignuti. Unijaenja su naputena, pa je
Vlaieva struja, ako bi se stvari tako promatrale, tono predvidjela
rasplet. Ali kao to najee i biva u politikim okrajima, radikalizam,
usuprot svemu, ostaje doivotnim prokletstvom njegovih zagovornika.
Vjetina predvianja nije u tom sluaju presudna jer novi narataji
najprije zaborave proroke. Njima se radikalizam nikada ne oprata,
jer njih se poslije svi plae.Posljednja dva desetljea svoga ivota
proivio je Vlai ivotom prognanika. Sve je to vrijeme u nemiru
progonstva objavljivao svoja najvanija djela. pravu domovinu Vlai
je dragovoljno izgubio, ali novu naao nije nikada. S brojnom
obitelji selio se Njemakom poput Ahasvera, obilazio je mnoga
sveuilita, pa kad bi mu na nekima i dopustili da predaje, ve bi ga
sutradan tjerali i dekretom mu zabranjivali nastavu. Vrijeali su ga
i znani i neznani, iskoritavajui njegovu ranjivost. Prognanik, umro
je daleko od domovine 1575, odbaen i izmuen, dok ga neprijatelji ni
mrtva nisu prestali nazivati ilirskom ivotinjom i ovjekom s
najkunije obale. Bio je muenik luteranske ideje, ali ta vjera
svetaca nije imala. Ona je kao sve revolucije, poznavala samo
muenitvo. Sve svoje snage taj je Hrvat uloio u tuinu, koja mu je
nemilosrdno uzvratila. O svojoj pak domovini i o njezinu jeziku i
nacionalnom njezinu identitetu imao je posvema jasne poglede. Da
nije bilo njegova protestantskog doktrinarizma i iskljuivosti, moda
je mogao pomoi da se u Njemakoj prije nego drugdje shvati poloaj
Junih Slavena i njihove nacionalne razliitosti. Jer Vlai i njegovi
protestanti bili su prvi koji su na apstraktnoj razini, ali s
velikim poznavanjem geopolitike i lingvistike, promiljali i
balkansku problematiku. Uz to njih je zanimala i praksa u kojoj su
ih neto kasnije slijedili u Rimu stvoreni projekti o crkvenim
dravama, o Ilirijama i o Slavijama, o zajednikim jezicima i novim
evanelizacijama.Matija Vlai bio je pisac mnogih knjiga. Nikada neki
hrvatski pisac nije napisao ni objavio vie stranica od njeg aili
poslao vie pisama. Od te mnoine tekstova mogu se izdvojiti
vrijednou, a i vanou za budunost, tek neki. Svojom jednostavnom i
vrlo efikasnom prozom, preciznou izraza, vjetinom i zanimljivou
izdvaja se tako Vlaieva knjiga Catalogus testium veritatis, u kojoj
u obliku leksikona ispisuje crtice iz ivotopisa znamenitih ljudi,
pabirke iz starih knjiga, tumaei sudbine i nepoznatih ljudi koji su
nekom gestom ili cijelim svojim ivotom, nekom usputnom reenicom,
svjedoili istinu o pokvarenosti i rasapu painske vlasti. Taj Vlaiev
Katalog, koji je prvi puta tiskan 1556, a u kojemu se spominje 650
svjedoka istine, svojevrstan je pandan Marulievoj Instituciji s
kojom je ta knjiga ne samo dijelila medij latinskog jezika, te
veliku popularnost i mnotvo izdanja, nego i stanovitu anrovsku
srodnost. Obje su knjige traile veliko poznavanje povijesti i
primarnih izvora, ali su u njima jer su bile namijenjene irokoj
publici, takvi izvori isputeni pa se one i danas itaju kao dobra
literatura napisana s podosta strasti, a u Vlaievu sluaju i poneto
mrnje.Drugo veliko Vlaievo djelo svakako je jedna od najopsenijih
knjiga onoga doba. Rije je o djelu koje je u znanosti poznato pod
naslovom Magdeburke centurije, a zapravo je povijest Crkve
rasporeena u trinaest svezaka od kojih svaki obuhvaa po jedno
stoljee. Djelo je plod kolektivnoga rada i izlazilo je tiskom od
1559. do 1574. Ta Ecclesiastica Historia, izala je u trinaest
folijanata, prekinuta je na etrnaestom, koji je trebao obraditi
grau o husitima. Vlai je radei na tom golemom historiografskom
pothvatu okupio veliku skupinu suradnika. Ve i sam uvid u tu
povijest Crkve, pisanu neobjektivno i uljivo, ali ne bez poznavanja
grae, bit e dovoljan da posvjedoi kako je Vlaieva radna energija,
njegovo snalaenje u velikim prostorima znanja i golemim prostorima
napisana teksta do tada meu Hrvatima bila posve nepoznata. Vlai je
bio ne samo dobar poznavalac izvora nego i vrstan strunjak u
temeljnim znanostima. Izvrstan filolog s velikom upuenou u
metodologiju, bio je neobino nadaren za klasificiranje
najraznolikijih znanja.U tom smislu njegovo je ivotno djelo knjiga
Clavis Scripturae Sacrae, koje se u anru, a ak i po
sveobuhvatnosti, moe usporediti s nikad prevladanim Etimologijama
Izidora iz Seville. Vlaiev Klju zamiljen je kao folijant koji bi
trebao olakati itanje i razumijevanje Svetoga pisma, ali je to
djelo na svoj nain i prva velika teorija hermeneutike kao znanosti
o tumaenju teksta. Vlaieva summa svekolikoga biblijskog znanja
svojevrstan je theatrum mundi u koji je ukljueno sve to je pisac
mislio da moe pomoi razumijevanju svete knjige, za koju je Vlai
pretpostavljao da moe, pravilno shvaena, spasiti ovjeanstvo iz
moralne krize. Clavis je tiskan 1567. u Baselu i od tada pa do
danas ima status enciklopedije protestantizma, ali i jednog od
najsustavnijih pogleda na biblijsku knjievnost i na klasifikaciju
njezinih tumaenja. Djelo je spomenik Vlaievoj uenosti, njegovoj
radnoj energiji i mati. U drugom dijelu Kljua, koji je posveen
dijelovima govora, poetici i retorici, Vlai nairoko raspravlja
problematiku tropa i figura, tumai pitanja ukraena govora i stila,
a poseban dio knjige bavi se gramatikalnim kategorijama, pri emu,
svejedno da li raspravlja o superlativu ili osobnim imenima,
participu ili komparativu, autor izvodi jednu od prvih modernih
teorija jezika, koju je zamislio kao temelj svekolikog tumaenja i
razumijevanja knjievnih tekstova. Lucidne su Vlaieve analize stila
koje polazite imaju u Tukididovim naelima, to ih Vlai sva odreda s
lakoom pronalazi u tekstu Biblije. I sam dobar pisac, Vlai tu pie
jednu od rigoroznijih poetika svoga vremena, traei od pisaca da sa
to manje rijei kau to vie stvari i da pritom iskau to vie o
stvarima, da im govor bude dojmljiv, da im slikovitost bude
imanentna, a zakljuci logiki isti. Takve zahtjeve postavljao je
Matija Vlai ne samo drugima nego i samome sebi. O tomu svjedoe
mnoge njegove stranice, a da je imao osjeaj za priu, ali i za
dokumentarnost, vidi se jasno u odlomku o magarcu uklopljenu u
Katalog svjedoka istine: "Naiao sam na vrlo elegantnu pjesmicu pod
naslovom Magarev ispovjednik, stariju od dvjesta godina. Uz nju je
naime bilo zapisano: Dovreno godine Gospodnje 1343, samo ne znam da
li se to odnosi na prepisivanje ili na prvo sastavljanje.U toj se
pjesmi prikazuju vuk, lisica i magarac kao pokajnici. Najprije se
vuk ispovijeda lisici, koja ga lako odrjeuje i jo ga ispriava.
Zatim vuk pokazuje slinu blagost prema lisici kad se ona njemu
ispovijeda. No kad je doao na red magarac, koji je bio pun
pouzdanja (jer je znao da su njegovi grijesi laki od vukovih i
lisiinih), tada se istom pokazala sva strogost discipline. Magarac
nije naen vrijednim ba nikakva oprosta, pa su ga ti njegovi
duhovnici poderali.Tko god bio onaj koji je sastavio basnu, svakako
je htio pokazati kako lako klerici i prelati gledaju jedni drugima
kroz prste kada je rije o njihovim vlastitim zloinima, a kako tlae
i gue samo svjetovnjake. Jedino njih optereuju pokorom, jedino
njima nameu nepodnoljive terete, koje sami nee da dirnu ni vrkom
prsta. Vuk je nedvojbeno sam papa, glavni majstor najgorih nedjela.
Lije, to su prelati, dvorjanici, sveenici i itava ona kaljua
duhovnika. Te lisice lako odrjeuju od grijeha papu vuka, a i on
njih. No kad doe do ispitivanja krivnje jadnih svjetovnjaka, koje u
toj basni predstavlja magarac, a osobito kad presveta cenzura
ispituje djela njemakih careva, tada se, kako to dobro i predobro
potvruju svi povijesni dogaaji, pronalaze u njih neoprostivi
grijesi."U svojim latinskim spisima Vlai je bio vrstan stilist, ali
takoer i jedan od upuenijih pisaca svoga doba. Njegova je
obavijetenost ponajprije knjika, njemu su bili poznati mnogi
rukopisni i tiskani izvori, on je poznavao mnoga podruja. Taj
Mediteranac, koji je priroenu neobuzdanost obuzdavao u Njemakoj,
samo u svom Kljuu Svetoga pisma ispisuje na stotine zasebnih, a
zapravo skrivenih rasprava o botanici i ivotinjama, o klimi i
geografiji, o elementarnim nepogodama i astronomiji, dakle o svemu
onome to je inilo stvarni, ali i imaginarni svijet Biblije. Brojni
su tragovi u Vlaievom Kljuu pieve neobuzdane asocijativnosti,
brojni su u toj knjizi prodori privatnoga i prodori podsvjesnih
bljeskova izgubljena zaviaja. Kada bi se, naime, iz svih Vlaievih
djela izdvojili svi spomeni Istre, bila bi to dovoljna graa za
cijelu uzbudljivu sentimentalnu knjigu o zaviaju, za knjigu o prvom
jeziku to ga je pisac nauio i uz pomo kojega je doao do prvih
znanja. Ono to je od rodne Istre zapamtio i u svijet odnio kao
djeak ostalo je sada zvoniti u dubokim slojevima njegovih spisa,
vraati se kao evazivno sentimentalni tekst. Meu Vlaievim tiskanim
djelima posebno je mjesto imala znanstvena, ali doktrinarna, Glosa.
Ta kasna pieva knjiga tiskana je 1570. i u njoj se Vlai vratio
Erazmu, i to analizi njegova izdanja grkoga teksta Novog zavjeta to
ga je Holananin uz latinski prijevod svojedobno objavio. Taj
Erazmov izvornik, dakle njegov grki i latinski tekst Novoga
zavjeta, Vlai korigira i komentira. Glosa je djelo velike
znanstvene zrelosti i bilo je vrlo cijenjeno jer se uhvatilo u
kotac s najteim pitanjima biblijskoga teksta, pokuavajui nadii i
samog Erazma. Napisao je Vlai i esto pretiskivan autobiografski, a
zapravo epistolarni spis koji je prvi put objavljen 1549. pod
naslovom Apologia. U knjiicu je uvrteno pismo Melanchthonu i pismo
rektoru sveuilita u Wittenbergu Jakovu Milichu. Djelo je nekom
vrstom pieva ivotopisa, ali je i pokuaj emocionalnog argumentiranja
Flaciusove ljudske pozicije pred sam poetak sukoba s
Melanchthonovim pristaama. U tom spisu Vlai rektora moli da s
njegovim sluajem upozna itavo sveuilite, smatrajui da je ono u
mnogoemu polo krivim putem. Za svoje postupke Vlai se ispriava, ali
smatra da su promjene u vezi s unijaenjem krenule posvema pogreno.
Govori da e, ukoliko ga nitko ne poslua, radije biti sam s Kristom
i imati mnotvo neprijatelja nego odustati od svojih ciljeva, a oni
da su samo mir s ljudima i napredak. Kae dalje Vlai: "Ako je Bog sa
mnom, ne plaim se onoga to bi mi ljudi mogli uiniti." Bilo je to
jedno od naela koje ga je neustraivo vodilo kroz ivot, i kroz sve
patnje i nerazumijevanja to ih je proivio. U Apologiji, koja je
svakako njegov najosobniji tekst, pita vlai svoje protivnike
izravno: "Pa zar bih ja, koji sam napustio svoju domovinu, koji sam
ostavio svoje najdrae i poao u Njemaku, zar bih ja ve deset godina
tu boravio i poduavao, studirao to je to istina ako se sada ne bih
drao poznate istine i za nju se borio."Hrvatski protestanti u
UrachuSredite domaega protestantizma nije bilo u Hrvatskoj, nego u
Urachu, tridesetak kilometara od Tbingena, gdje je zalaganjem
nekolicine stranaca, Talijana, Slovenaca i Austrijanaca, osnovan
okretni znanstveno-izdavaki zavod u kojemu je sk