-
GPS signali i način njihovog formiranja GPS je kompleksan sistem
koji se sastoji od svemirskog, kontrolnog i korisničkog dela.
Globalni pozicioni sistem je zasnovan na principu određivanja
rastojanja od satelita sa poznatom pozicijom do tačaka sa
nepoznatom pozicijom na kopnu, moru, u vazduhu ili u svemiru. U
stvari, satelitski signal je kontinualno označen svojim
(sopstvenim) vremenom emisije, tako da kada se on primi, može se
sinhronizovanim prijemnikom izmeriti vreme za koje je signal prešao
put od satelita do prijemnika.
Zbog toga, treba rešiti tri osnovna problema:
1. odrediti razliku između pokazivanja časovnika prijemnika
(koji je kod korisnika) i časovnika na satelitu;
2. izmeriti vreme sa vrlo visokom tačnošću (greška od 0.1 µs
odgovara greški u merenju razdaljine od c× t = 3× 108 × 0.1× 10-6 =
30 m);
3. obavestiti korisnika o tačnom vremenu satelitske transmisije
signala. Da bi ovo bilo postignuto potrebno je formirati na
satelitu signale određenih karakteristika. 1. Struktura GPS
signala
U svakom GPS satelitu se nalaze po četiri oscilatora (atomski
časovnici), od kojih je jedan glavni – master clock (rubidijumski),
i taj operativni časovnik radi (osciluje) na osnovnoj frekvenciji
od 10,23 MHZ koja se naziva fundamentalna frekvencija – fo.
Međutim, zbog specifičnosti kretanja satelita, tj. uslova u
kojima se kreću, kao i zbog velike brzine kretanja satelita (oko 4
km/s), na rad oscilatora utiču određeni relativistički efekti, što
za posledicu ima to da na Zemlju signal stiže sa kašnjenjem.
Postoje dva efekta: specijalni i generalni. Prvi je posledica
različitog kretanja časovnika u satelitu i onog na Zemlji (Doplerov
efekat) , a drugi kao posledica različitosti gravitacione sile
Zemlje na časovnike u satelitu i časovniku na Zemlji.
Promena frekvencije koju registruje prijemnik usled ovog
Doplerovg efekta je najveća u slučaju kada se i satelit i prijemnik
kreću svojim najvećim brzinama i iznosi 10kHz. U slučaju
stacionarnog prijemnika na Zemlji ova promena frekvencije (Doplerov
pomeraj) iznosi do 5KHz.
Relativistički efekti usled različitog gravitacionog ubrzanja se
mogu zanemariti kod primene relativnih metoda pozicioniranja.
Elektromagnetni talas, generisan u časovniku satelita, pre
odašiljanja ka površini Zemlje, prolazi kroz multiplikator u kome
se osnovna frekvencija fo množi sa konstantama 154, 120 i 115 čime
se dobijaju tri noseća talasa L1, L2 i L5 respektivno, frekvencija
f1= 1,57542 GHz, f2= 1,22760 GHz i f5= 1,17645 GHz i što odgovara
talasnm dužinama cm191 , cm242 i
cmλ 5,253 . Ovi signali pripadaju takozvanom L-psegu. Po
frekvencijskom GPS planu, signali L-opsega će biti unutar tri
opsega od po 20.46
MHz centriranih oko L1, L2 i L5 frekvencija. Koriste se tri
frekvencije (L1, L2 i L5) iz dva razloga: kompenzacija jonosferskog
kašnjenja i otpornosti na ometanje korišćenjem dva koda proširenog
spektra (spread spectrum), što će u daljem tekstu biti
objašnjeno.
-
Časovnik u satelitu generiše običan sinusni talas koji, sa
aspekta satelitske geodezije, ne sadrži nikakvu informaciju. Opšti
izraz za noseći nemodulisani signal je signale je
Lit=aicosωit, (1)
gde je ai amplituda nosećeg signala a i njegova kružna
frekvencija . Ovaj signal je potrebno propustiti kroz modulator u
kome se u taj osnovni sinusni signal
utiskuju kodovi za merenje vremena putovanja signala, i binarna
poruka sa informacijama o putanji satelita i časovniku satelita.
Kodovi i poruka se sastoje od binarnih sekvenci (beat-sequence),
tj. od povorki četvrtastih signala koji imaju dve vrednosti
amplitude signala od kojih jedna odgovara binarnoj jedinici, a
druga binarnoj 0.Ovi signali čine binarni sistem, koji sadrži
određenu informaciju) i ima vrednosti amplitude (napona) najčešće 1
, zbog lakše obrade signala. Da bi se ovo izvršilo primenjuje se
digitalna fazna modulacija (PSK) .
U noseće talase, modulacijom se utiskuju pseudoslučajni kodovi
(pseudorandom noice – PRN) i navigaciona poruka. Dakle GPS satelit
emituje elaktromagnetni talas koji se sastoji od tri
komponente:
1. nosećeg talasa, 2. pseudoslučajnog koda,
3. navigacione poruke. Frekvencija navigacione poruke je 50Hz,
tj. trajanje jednog bita navigacione poruke
iznosi 20 ms. Na slici su prikazana ova tri segmenta GPS signala
, tj. noseći (carrier) obeležen na slici kao f(t), pseudoslučajni
kod (C(t) na slici) i navigacina poruka tj. Data (D(t) signal na
slici.
Slika.1 Komponente signala koji se emituje sa satelita
-
a)Pseudoslučajni kodovi (PRN kodovi) Pseudo slučajni kodovi su u
opštem slučaju periodični kodovi , koji imaju neki period
ponavljanja L, tj. ako je v(n) n-ti član niza onda je
v(n+L)=v(n). Oni se sastoje od jedinica i nula i njihova srednja
vrednost u okviru jednog perioda je
LLiv
Lnv
L
i 21)(1)(
1
(2)
za razliku od pravog slučajnog niza jednica i nula čija srednja
vrednost iznosi 1/2.
Autokorelaciona funkcija koda se može predstaviti preko srednje
vrednosti proizvoda članova koda v(n)v(n+k), i ona je jednaka
2LL,0,k za v(n)
21
2LL,0,k za v(n))()(
knvnv (3)
Na slici 2 je predstavljena autokorelacion funkcija pseudo
slučajng niza koji se ponavlja
posle perioda od L=23-1=7 bitova i slučajnog niza . Uočava se da
atokorelaciona funkcija ima maksimalnu vrednost kada se dva ista
psudoslučajna koda poklapaju i množe tj. kada je k=0, a ako je
razlika manja od vremena jednog bita (čipa) autokolrelaciona
funkcija ima trougaonu zavisnost. Ako je kašnjenje izmedju dva ista
pseudoslučajna koda veće od jednog bita tada je autokorelaciona
funkcija minimalna .
Pseudoslučajni kodovi se generišu pomoću kola koja se sastoje od
pomeračkog registra (shift registra) i sabirača po modulu dva.
Pomerački registri su privremene memorije koje se sastoje iz
serijski povezanih flip- flopova, čiji se sadržaji u svakom taktu
pomeraju za jedno mesto. Registar ima onoliko fliplopova koliko
podatak ima bitova. Upisivanje i očitavanje podataka se vrši
serijski. Ako podaci idu sa izlaza ponovo na ulaz dobija se poseban
tip registra, kružni registar.
k
)()( knvnv
0 2 7
0,1
0,8 pseudoslučajni slučajni
Slika 2. Autokorelaciona funkcija peudoslučajnog i slučajnog
niza
-
Sabirači po modulu dva vrše operaciju logičkog sabiranja koja se
obeležava kao xy i koje je definisano sledećom tabelom, tj. oni
predstavljaju EX-ILI logičko kolo.
Tabela 1. Logička tablica sabirača po modulu 2
x y xy
0 0 0
0 1 1
1 0 1
1 1 0
Pseudoslučajni kodovi (PRN – kodovi) nazivaju se pseudoslučajnim
zbog velike dužine binarnog niza (tj. deluju kao slučajno odabrani
nizovi). Za merenje vremena putanje satelita najčešće se primenjuju
dva koda, tzv. C/A (Coarce / acquisition ili clear / acces – javni,
poznat) kod ili S (Standard) kod, i P(precision – precizni,
zaštićeni) kod.
C/A-kod ima frekvenciju fo/10, tj. vreme trajanja jednog bita je
10/fo =0,9775s1s . Ceo niz ima 1023 člana (L=1023) i ponavlja se
svake milisekunde. Njegova odgovarajuća talasna dužina koda iznosi
mAC 300/ . Svaki satelit ima jedinstven C/A-kod. Pseudoslučajni
kodvi koji se koriste na satelitima spadaju u takozvane Gold
kodove, jer ih je prvi opisao Robert Gold 1967. godine. Ovi kodovi
imaju 512 jedinica i 511 nula slučajno rasporedjenih.
P-kod ima frekvenciju fo, i ponavlja se svaka 266,4 dana što
predstavlja njegov ciklički period. Ovaj period je podeljen na 38
segmenata od po sedam dana. Šest segmenata je rezervisano za
operativne potrebe i nisu u upotrebi. Ostali segmenti su dodeljeni
različitim satelitima, tako da svaki satelit ima jedinstven
pridruženi kod. Talasna dužina P-koda je
mP 30 .
Vremenski interval između dva uzastopna ponavljanja bita naziva
se i označava kao ''chip''.
U P- kodu frekvencija čipa je 10.23 MHz, a dužina čipa je 99.75
ns što je 1/10 dužine C/A koda. Svake nedelje po univezalnom
vremenu 0000, u noći između subote i nedelje, startuje nova
sekvenca. Tokom te nedelje nema ponavljanja. Izuzetno velika dužina
koda bi znatno otežala i oduzela previše vremena prijemniku da
potraži deo iskorišćenog koda, da primeni autokorelaciju. Stoga,
svakih 6 sekundi, predajnik satelita emituje vreme koje je prošlo
od starta P koda. Ovo omogućava prijemniku da pronađe odgovarajući
deo koda mnogo brže. Pseudo-slučajni kodovi su suština elektronskih
komunikacija gde su bitni sigurnost i tajnost poruke. Takve
komunikacije pripadaju području komunikacija proširenog
spektra.
Na slici 3 je prikazan blok dijagrama generatora C/A koda. G1 i
G2 su su kružni registri, a kolo predstavljeno sa je sabirač po
modulu 2. Kolo ima dva pomeračka registra i sabirače po modulu dva
. Na početku registri imaju neke podatke koji su početni sadržaji
registra u principu sve ćelije imaju sadržaj 1. Svaki šift
generator ima n=10 ćelija i svaki generiše povorku od 1023
-
(tj. 24-1) bita. Šift registar G1 uvek na isti način generiše
niz tako što se sadržaj treće i desete ćelije u svakom koraku vraća
na ulaz. Kod drugog šift registra G2 sadržaji više ćelija se
vraćaju na ulaz u svakom taktu kako je prikazano na slici 3.
Dodatno se izlazi sa dve ćelije (na slici sa ćelija 3 i 8) sabiraju
po modulu dva na trećem sabiraču koji je označen kao phase selector
na slici 3 i tako formiran signal predstavlja izlaz sa kružnog
registra G2. Zatim se ovako formiran izlaz sa G2 i izlaz sa G1
sabiraju po modulu 2 i dobija se na izlazu bit C/A koda, Kodovi na
satelitima se razlikuju po tome pomoću koje dve ćelije registra G2
se dobija njegov izlazni signal. Tako ćelije 3 i 8 koje su date
odgovaraju satelitu br.3, 1a na primer ćelije 2 i 6 ogovaraju
satelitu br. 1 , ćelije 3 i 7 odgovaraju satelitu br. 2.
Na ovaj našin moguće je generisati 36 različitih ( stvarno 37,
ali su 33. i 37. isti). kodova , Prvih 32 koda se koristi za
satelite a kodovi od 3 do 37 se rezervisani za druge namene, u šta
se ubrajaju i korišćenje predajnika na Zemlji.
Slično samo sa mnogo dužim nizovima se generiše i P kod. Osim
navedenih kodova sadržanih u PRN kodu, kod GPS signala se javljaju
i W-kod,Y-kod i M-kod. W-kod je uveden radi zaštite pristupa P-kodu
i zajedno sa njim čini Y-kod). Y-kod je strukturno sličan P-kodu, i
ima istu funkciju – tajnost. Predviđeno je da se menja
sedmično.
Veoma važna osobina pseudoslučajnih kodova koji se primenjuju
kod GPS je to da su im kroskorelacione funkcije male, praktično
jednake nuli .
Na slici 4 su predstavljeni spektri nosećih signala sa upisanim
C/A i P kodom. Uočava se da je njihova snaga ispod nivoa šuma.
Njihovi spektri su u nekom opsegu oko frekvencije nosećeg signala
obeleženog sa fc.
Na grafiku na slici 4. snaga signala je izražena u decibelima
(dB) i ona se određuje kao
Slika3 Blok dijagram generatora C/A koda
-
)()(log10)(
0 WPWPdBP (4)
gde je P (W) snaga izražena W, a P0(W) snaga nekog signala u
odnosu na koji se određuje snaga P, i u ovom slučaju to je snaga
šuma. Nekada se za P0 koristi snaga od 1 mW, ali
se onda to naznači i tada se umesto dB napiše da je jedinica
dBm. Sa grafika se očitava da je maksimalna snaga C/A koda 16dB, a
maksimalna snaga P koda 29 dB ispod nivoa šuma. Nivo šuma
(background noise) je predstavljen ravnom linijom. Kako je
frekvencija C/A koda f0/10 tada je i opseg centralnog dela spektra
(centralno polukruga) za ovaj kod fcf0/10, tj. fc1,023MHz. U
slučaju P koda spektar centralnog dela spektra fcf0, tj.
fc10,23MHz. Na taj način širina spektra signala modulisanog C/A
kodom iznosi 2,046MHz, a za P kod 20, 46MHz i centrirani su oko L1,
L2 i L3 frekvencija..
b)Formiranje modulisanih signala Oba, L1 i L2, noseća signala
modulisana su sa P-kodom (preciznije Y-kodom). C/A kod je
implementiran na L1 noseći signal, u kvadraturi sa P-kodom (tj.
noseći signal je fazno pomeren za 90).
Ako obeležimo nemodulisani noseći signal sa Lit=aicosωit, onda
se modulisani noseći signali mogu reprezentovati sledećim
jednačinama:
L1t = Ap Pt Dt cos 2πf1 t + AcGtD(t) sin 2π f1 t, i (5)
L2t = BpPt Dt cos 2π f2 t, (6)
pri čemu su: Ap ,Ac- amplitude P(Y) i C/A koda,
-
P(t)- vremenska zavisnost pseudoslučajnog P(Y) koda, Gt-
vremenska zavisnost pseudoslučajnog C/A koda, D(t)- vremenska
zavisnost navigacione poruke.
Na slici 5. je predstavljena pojednostavljena blok šema
modulisanja L1 i L2 signala.
Prvo se vrši sabiranje po modulu dva navigacione poruke i koda (
pomoću sabirača po modulu 2 obeleženog kao , a zatim se ovim zbirom
fazno moduliše noseći signal pomoću binarnog faznog modulatora.
Na slici 6 su prikazani približne vremenske zavisnosti signala
pre i posle modulacije. Signal obeležen sa C je C/A kod, signal D
je navigaciona poruka, njihovin
sabiranjem po modulu 2 dobija se signala CD. Ovaj signal se
koristi za modulisanje nosećeg signala (carrier), i konačno se
dobija modulisani signal (Final signal).
Potpuni blok dijagram koji je prikazan na slici 7 prikazuje ceo
proces kako se iz lokalnog oscilatora generiše osnovna frekvencija
f0, a ostali noseći signali (carrier signals) množenjem ove osnovne
odgovarajući broj puta. Na taj način su svi procesi u predajniku
sinhronizovni sa ovim oscilatorom osnovne frekvencije koji možemo
ovde smatrati osnovnim časovnikom. Pored ovog, iz generatora pseudo
slučajnog signala se generišu pseudoslučajni kodovi i to iz jednog
C/A kod, a iz drugog P kod. Generisani osnovni signal ujedno kao
časovnik daje takt generatoru P-koda, a množenjem osnovne
frekvencije f0 sa 10 daje se takt generatoru C/A koda. Na satelitu
postoji i i generator navigacione poruke (Data generator) koji
generiše bitove navigacione poruke brzinom od 50 bita u sekundi tj.
frekvencijom 50Hz. Zatim se vrši sabiranje navigacione poruke i
pseudoslučajnih kodova i tako dobijeni signali se binarno
faznomodulišu. Kako bi L1 modulisani signal sadržao i C/A u P kod
deo nosećeg signala L1 se fazno pomera za /2 i umesto aicosωit,
postaje aisinωit,. Zatim se vrše modulacije kako
Slika5. Blok šema modulisnja L1 i L2 nosećih signala
Slika 6. Vremenske zavisnosti signala koji se generišu na
satelitu
-
bi se konačno dobili L1 i L2 fazno modulisani signali koji se
šalju preko antene prema prijemnicima na Zemlji
c) Prošireni spektar i njegova uloga kod GPS-a Tehnika
proširenog spectra je tehnika prenosa podataka. Digitalni signal
koji predstavlja informaciju koja treba da se prenese (tj.
navigaciona poruka kod GPS ) i koji ima uzak frekventni spektar se
moduliše pseudoslučajnim kodom sa ciljem da se energija korisnog
signala rasporedi na mnogo većem frekventnom opsegu od frekventnog
spektra same informacije.
Slika 7. Detaljna šema formiranja strukture GPS signala na
satelitu
-
Ova tehnika prenosa signala ima više prednosti, a glavna je
otpornost na uskopojasne interferencije pri prenosu signala. . Na
slici 8 je prikazan idealizovan dijagram kojim se opisuje ova
tehnika i na njemu je pod :
i) prikazan je idealizovan spektar korisnog signal koji treba da
se pošalje sa predajnika,
čija je snaga P i frekventni spektar je uzan . ii) prikazan je
prošireni spektar korisnog signala koji je modulisan
pseudoslučajnim
kodom. Na taj način korisni signal se pomoću pseudoslučajnog
koda proširi tako da se njegova snaga rasporedi na mnogo širem
frekventnom opsegu, ali se ukupna snaga signala ne menja. Nivo
signala je zato sada znatno niži i obično je u nivou ili ispod
nivou šuma. Na ovom nivou teško ga je izdvojiti i detektovat zbog
šuma. Ovo proširenje spectra vrši se u okviru predajnika.
iii) prikazano je kako se u toku prenosa ovako proširenog
korisnog signala pri prenosu do prijemnika na signal superponiraju
uskopojasne i širokopojasne interferentne smetnje..
iv) prikazano kako se ponovnim množenjem signala koji je došao
na prijemnik pomoću ogovarajućeg tj. istog pseudoslučajnog koda kao
na predajniku sužava spektar (despreading) korisnog signala i samim
tim mu se povećava amplituda. Pri ovome se istovremeno proširuje
spektar uspopojasnih smetnji i istovremeno im se znatno smanjuje
nivo. Široko pojasni šum ostaje ali je on sada znatno nižeg nivoa
od nivoa korisnog signala Praktično se na ovaj način rekonstruiše
korisni signal da se jasno razlikuje od šuma..
v) prikazano kako se posle filtriranja filterom propusnikom
opsega eliminišu sve smetnje viših i nižih frekvencija od opsega
korisnog signala. Prijemnik rekonstruiše predajnu povorku impulsa
tj. korisni signal jer on sada ima mnogo veću amplitude u odnosu na
interferentne smetnje. Pseudoslučajni kod se naziva u ovom slučaju
i spreading (proširujući) kod ili spreading sekvenca. Ova tehnika
se široko primenjuje kod različitih vrsta prenosa podataka.Blok
dijagram digitalnog sistema koji radi u prošireno spektru se može
predstaviti kao na slici 9..
Slika 8 . Idealizovan diagram postupka proširenja i sužavanja
spektra signala
-
Ulazni podaci se dovode na kanalni koder kako bi se dobio
digitalni koristan signal (u slučaju GPS navigaciona poruka) . On
se dalje moduliše pomoću spreading sekvence (iz PN generatora) i
dobija se predajni signal proširenog spectra koji se preko nekog
medijuma ili bežično (kanal) prenosi do prijemnika . Tamo se vrši
demodulacija množenjem dolaznog signala pomoću istog
pseudoslučajnog koda i ovaj procese naziva i dispreading i onda se
dobija korisni signal koji se dekoduje u izlazne podatke .
U praksi se za prenos signala u proširenom spektru koriste dve
različite metode: a) direktna sekvenca (direct sequencing DS, tj
tehnika se obeležava skraćeno DSSS-direct sequence spead spectrum.)
b) frekventno skakanje ( frequency hopping-FH), pa se ova tehnika
skraćeno obeležava kao FHSS (frequency hopping spread spectrum)
-FHSS Kod ove tehnike se stalno menja centralna frekvencija
predajnog signal . Ovi frekventni pomeraji ili skokovi (frequency
hops) se dešavaju slučajno, tj pseudoslučajno, jer su te promene
poznate i predajniku i prijemniku. Ako se centralna frekvencija
proizvoljno pomera izmedju 100 različitih frekvencija tada će
propusni opseg signala proširenog spectra biti 100 puta veći u
odnosu na prvobitni koristan signal. -DSSS Kod ove tehnike se
praktično svaki bit izvornog informacionog signala predstavlja sa
velikim brojem bitova u predajnom signalu i ovo se postiže pomoću
spreading koda (pseudoslučajnog koda). Kako sada imamo umesto
jednog bita korisnog signala na primer 10, 20, 100 bitova predajnog
signal ovoliko puta se i širi sprektar prvobitnog korisnog signala.
Kod C/A koda na primer jedan bit navigacione poruke koji traje 20
ms je pretvoren u niz od 20x1023 bitova. Na slici 10. je prikazano
kako se pomoću kola ekskluzivno ILI, odnosno kola koje vrši
sabiranja po modulu 2 , sabiraju informacioni signal A i
pseudoslučajni kod B i dobija se predajni signal C proširenog
spektra kod koga svaki informacioni bit postaje N užih impulsa koje
nazivamo čip.
Slika 9. Blok dijagram sistema za slanje i prijem podataka koji
radi u tehnici proširenog spektra
-
Na prijemniku se primljeni predajni signal C ( sa dodatim
smetnjama koje u ovo primeru nisu dodate tj. koje u ovom primeru
zanemarujemo) sabira po modulu dva sa generisanom istom spreding
sekvencom B i dobija se rekonstruisani infomacioni signal A. Da bi
opisali kako ova tehnika praktično radi usvojićemo da se u
konkretnom rešenju koristi BPSKmodulaciona tehnika. Umesto da se
binarni podaci predstave kao 1 i 0, povoljnije je tretirati ih kao
+1 i –1, što se naziva polarno predstavljanje. U tom slučaju, BPSK
modulisani signal se može predstaviti sledećom relacijom
)2cos()()( tftdAts cd (7) gde je: sd(t) – BPSK modulisani
signal, A – amplituda nosećeg signala; fc – frekvencija nosioca;
d(t) – diskretna funkcija koja ima vrednost +1 ako je odgovarajući
bit u povorci 1, a vrednost –1 kada je odgovarajući bit u povorci 0
i pri čemu povorka jedinica i nula odgovara na primer navigacionoj
poruci. Da bi dobili DSSS signal množimo ovu jednačinu funkcijom
c(t) koja predstavlja PN sekvencu uzimajući da i ona ima vrednosti
1 i -1, pa se dobija
)2cos()()()( tftctdAts cd i ovo odgovara signalu na predajniku.
Na prijemnoj strani ovaj signal se ponovo množi sa c(t). Kako je
c(t)c(t)=1 , tj autokorelacija koda sa samim sobom, dobija se
Slika 10. Vremenske zavisnosti signala pri proširenju i
sužavanju spektra
-
)2cos()()2cos()()()()()( tftdAtftctctdAtcts ccd tj, dobija se
modulisana osnovna poruka. Na slici je prikazano modulisanje
nosećeg signala osnovnom porukom d(t) , i zatim proširenje spektra
binarnom faznom modulacijom pomoću pseudoslučajnog tj. spreading
koda, a koje je predstavljeno prethodnim jednačinama.
Naravno ovo bi važilo kada bi prijemnik primao signal sa samo
jednog satelita. Medjutim na prijemnik dolaze signali proširenog
spectra sa različitih satelita pri čemu je svaki proširen drugim
kodom. Zbog ovoga se kod prenosa signala sa proširenim spektrom
koristi tehnika CDMA (Cod Division Multiple Acess), tj. tehnika
multipleksiranja po kodu. Multipleksiranje je osnovni mehanizam za
deobu medijuma kojim se prenose signali tako da više korisnika
koristi isti mdijum, a da pri tome minimalno interferiraju.
Multipleksiranje može biti po prostoru, vremeni frekvenciji i kodu.
i ovde će ukratko biti opisana tehnika multipleksiranja po kodu. U
okviru ove tehnike svi kanali kojima se prenose različiti signali
koriste isti opseg frekvencija i da bi se razlikovali svakome se
dodeli sopstveni kod. Kodovi se kako je prethodno rečeno pažljivo
biraju kako bi u kodnom prostoru imali neophodno rastojanje, i zato
se biraju kodovi koji se nazivaju ortogonalni tj. kroskorelacione
funkcije su im praktično jednake nuli tj, male u odnosu na
autokorelacione .
-
Pretpostavimo da nas prijemnik prima signale proširenog spectra
sa n satelita kako je prikazano na slici. Podaci od svakog satelita
di(t) se modulišu BPSK modulacijom dobija i zatim se množe sa
spreding kodom satelita ci(t).
Ako prijemnik želi da rekonstruiše poruku sa prvog predajnika na
prijemniku se vrši množenje signala sa pseudoslučajni kodom koji
odgovara prvom satelitu , a zatim se signal demoduliše kako bi se
dobili podaci sa prvog satelita. Ostali signali koji su došli na
predajnik kada se množe pseudoslučajnim kodom prvog satelita usled
ortogonalnosti sa prvim kodom ne sužavaju svoj spektar ( tj. ne
despreaduju se ) , pa je energija ovih neželjenih signala i dalje
rasporedjena na široki frekventni opseg i stoga ima veoma mali
nivo.