Gospodin Dido

Al be rto SAv i n i o

G o S p o d i n d i d o

Beletrina

Urednik: Momir Oljača

Prevoditeljica: Jasna Rešić

Grafička priprema: Momir Oljača

Izdavač: Naklada Jesenski i Turk

Za izdavača: Mišo Nejašmić

Tisak: Znanje d.o.o., Zagreb

www.jesenski-turk.hr

Al be rto SAv i n i o

GOSPODINDIDO

PREVELA I PREDGOVOR NAPISALA

JASNA REŠIĆ

Naklada Jesenski i TurkZagreb, siječanj 2015.

Naslov izvornika:

Alberto Savinio: Il Signor DidoCopyright © 1978 Adelphi Edizioni S.P.A. MilanoAll rights reserved

Copyright © 2015 Za hrvatsko izdanje: Naklada Jesenski i TurkCopyright © Prijevod na hrvatski: Jasna Rešić i Naklada Jesenski i Turk

Objavljivanje ove knjige potpomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.

GOSPODIN SAVINIO

Alberto SAvinio (pravog imena Andrea Francesco Al-berto de Chirico) mlađi je brat znamenitog grčko-tali-janskog slikara Giorgia de Chirica. Manje poznat, ali ne i manje značajan i utjecajan, Savinijev je umjetnički opus razgranatiji i širi od bratova; on podjednako vir-tuozno slika, sklada i piše. Možda upravo u toj širini umjetničkog djelovanja, pored neminovnog traženja zaklona od jeke bratova uspjeha, valja tražiti razlog Savinijeva posezanja za novim, “čistim” identitetom neoskvrnutim asocijacijama i usporedbama. Osim toga, odbacujući svoje ime, Savinio odbacuje i svoje biološko rođenje, svoje podrijetlo i roditelje; stvarajući iznova sebe sama, određuje nov početak svog života.

Andrea Francesco Alberto de Chirico rodio se 25. ko-lovoza 1891. godine u Ateni. Činjenica da je rođen u Grčkoj, “u sjeni Partenona”, značajno je utjecala na njegov život i umjetnički opus. Kao dječak pohađao je nastavu klavira i kompozicije na atenskom konzerva-toriju, dok je njegov tri godine stariji brat Giorgio učio slikarstvo. Nakon očeve smrti 1905. godine, majka i dvojica sinova sele u München. U njemačkom okru-ženju, osim što je nastavio svoje obrazovanje (Andrea

J a s n a R e š i ć

~ 6 ~

je upisao muzički konzervatorij, a Giorgio umjetničku akademiju), Savinio je upio i širu kulturnu sliku upo-znavši se, među ostalim, i s djelima Nietzschea, Scho-penhauera, Bergsona. U tim je godinama skladao svoju prvu skladbu Carmela. Nakon putovanja po Italiji s majkom, otišao je u Pariz gdje je ostao sve do ulaska Italije u rat. Tijekom tog razdoblja sudjelovao je u bo-gatom društvenom životu grada, susreo se i družio s mnogim uglednim kulturnim ličnostima poput primje-rice Pabla Picassa, Francisa Picabie, Jeana Cocteaua, Maxa Jacoba, Guillaumea Apollinairea. U tom se peri-odu još pretežno bavio glazbom pa je 24. svibnja 1914. godine održao svoj prvi koncert pod pokroviteljstvom prijatelja Apollinairea koji ga je cijelo vrijeme zdušno podupirao u njegovu radu. Osim što označava Andrei-no prvo glazbeno predstavljanje u javnosti, taj je kon-cert vrlo značajan jer se radi o njegovom prvom pred-stavljanju pod novim imenom: Alberto Savinio1. Kako je već spomenuto, događaj je to koji se može označiti i kao njegovo drugo rođenje. No kao i sve ostalo kod 1 Osim tim pseudonimom, u svojim će se književnim djelima

koristiti i serijom, nazovimo ih, alter ega zahvaljujući koji-ma će moći neprepoznat neizravno ulaziti u svoje tekstove. Jedan od najpoznatijih, a ujedno i posljednji Savinijev alter ego, posredstvom kojeg on sam postaje pravi protagonist svog djela, jest gospodin Dido. Sličnosti je previše da bismo pokušali negirati očito: obojica su pisci, obojica su period života proveli u Parizu, oženjeni su i imaju dvoje djece te kućnu pomoćnicu, obojica su stari, umorni, neshvaćeni, usa-mljeni, pomalo ogorčeni, i sve se više povlače u sebe.

G o s p o d i n S a v i n i o

~ 7 ~

Savinija, ni taj čin nije jednoznačan, površan ili brzo-plet; dobro je promišljen i u sebi skriva dublje razloge. U Savinijevoj poetici ime igra vrlo važnu ulogu; Savi-nio imenu pridaje snažan psihološki značaj, ono je za njega “krov koji pokriva cijelu kuću”.

Nakon početka Prvog svjetskog rata, braća odlaze u vojsku u Ferraru gdje Savinio po prvi put, vjerojatno pod utjecajem brata, pokušava slikati. Surađivao je s mnogim kulturnim časopisima, a 1917. godine potre-ban je kao prevoditelj u grčkoj Saloni što je bila neka vrsta prisilnog povratka korijenima. Nakon završetka rata vraća se u Italiju i otad živi na relaciji Milano--Rim-Pariz. Bavio se kazalištem, ali tih mu je godina glavna preokupacija ipak slikarstvo pa je 1927. godine održao i prvu samostalnu izložbu. Oženio se s Mari-jom Morino s kojom je ostao do kraja života. Razdoblje Drugog svjetskog rata provodi u Rimu i tamo se u pot-punosti okreće književnosti tako da je većina njegovih literarnih djela nastala u razdoblju nakon rata. Tek se u zadnjoj fazi života ponovno vratio glazbi i kazalištu radeći kao dramaturg i režiser te pišući kazališne opere i drame. Umro je u Rimu 5. svibnja 1952. godine.

Iza Savinija ostao je raznovrstan književni, likov-ni i glazbeni opus koji se – bogat referencama koje se odnose na njegov život – nudi kao svojevrsna višedi-menzionalna biografija. Pored uloga pisca, skladatelja,


~ 8 ~

glazbenika i slikara, rado je preuzimao i one novinara, scenografa, redatelja i prevoditelja. Ličnost je to koja je po uspomenama iz djetinjstva Grk, po roditeljima Talijan, po obrazovanju Nijemac, a po kulturnoj težnji Francuz.

Taj veliki, izrazito heterogen, a istovremeno iznena-đujuće ujednačen svijet Alberta Savinija vrlo je teško predstaviti. Njegovu čitatelju sasvim je jasno da je suo-čen s neobično kompleksnom ličnošću iz čijih rečenica izbijaju višestruki kulturni identiteti, učenost, njegova želja da uči, ali i da naučeno podijeli sa svojim čitate-ljima.

Savinijev opus temelji se na tri konstante. Zainteresi-ran je za psihologiju, tako da prvo uporište čine freu-dovski motivi: podsvjesno, snovi i noćne more, Eros i Tanatos, djetinjstvo, očinska i majčinska figura, edipov kompleks, odnos muškarca i žene, ludilo, dom, obitelj, depresija, samoubojstvo, inzulinska koma, elektrošok, i drugi. Bio je duboko i kreativno inspiriran Freudovim djelima i smatrao je da slike sačuvane u pamćenju (čak i one koje su plod mašte) mogu na najadekvatniji na-čin izraziti iskustva, snove i brige prvih godina života. Posredstvom snova i sjećanja često se vraća u djetinj-stvo, pripovijeda o događajima koji su se dogodili kad je bio dječak i premješta ih u sadašnjost. Promatrajući ljude i događaje “frojdovskim očima” i koristeći izraze


~ 9 ~

koji pripadaju području psihologije, pokušava objasniti ponašanje luđaka, želi interpretirati poruke koje šalje podsvijest njegovih likova, trudi se analizirati rečeni-ce i izraze, sveudilj naglašavajući da stvari nisu uvijek kakvima se pričinjaju, te da postoje i druge razine koje treba imati pred očima.

Od svega toga ne može se strogo odijeliti druga konstanta, a to je nadrealizam: pokušaj da se razot-krije privid jednodimenzionalnosti stvarnosti pribje-gavanjem mehanizmima nesvjesnog i snova. Njegova istinska potraga jest potraga za skrivenim značenjem stvari, običnih stvari koje promatrane iz drugog kuta mogu postati zagonetnima. Kroz svoja promišljanja traži jedinstvo između iracionalnog i razuma, između sna i života, želi dati oblik neodređenom i svijest ne-svjesnome.

Treći stup su kulturalna polazišta koja u sebi sadrže mitološki aspekt: česte su figure klasične mitologije, tek naznačene ili pak jasno oblikovane sukladno moder-nom kontekstu. Mitologija kod njega nije mirna, stabil-na i sigurna. On dovodi u pitanje kulturne i društvene konvencije, ruši njihovu stabilnost i trajnost. Savinio miješa klasiku i modernost, uspoređuje ih, ocrtava pro-bleme sadašnjosti i pokušava ih riješiti mitologijom. U svakodnevne i banalne situacije sadašnjosti umeće mitološke motive, a mitološki svijet služi mu kao spre-mnik likova i arhetipova koje obilno koristi, stvaraju-ći na taj način nerijetko i komične situacije. Jedno od


~ 10 ~

Savinijevih najdražih mitoloških bića, još od početka njegova umjetničkog djelovanja, svakako jest Herma-frodit, simbol dvojnosti. Osim potpunog bića koje je polu-muškarac i polu-žena, kod Savinija Hermafrodit poprima jedno još općenitije značenje hermafroditskog stanja. On smatra da smo svi u dječjoj dobi hermafro-diti, da to stanje nestaje nakon formativnog razdoblja, te da se samo umjetnik djelomično može spasiti od te promjene vlastite prirode jer su pjesnici “muškarci koji su ujedno žene”, muškarci u kojima se realizira “mo-derni ideal koji sjedinjuje osobine Hermesa i Afrodite”.

Pri pokušaju predstavljanja Savinijeve književne slo-ženosti, nužno je osvrnuti se ne samo na osnovne kon-stante njegova opusa, nego i na način na koji piše, reda misli, odabire riječi i izraze. Za njega je jezik iznimno važan jer je to još jedan način kojim možemo razotkri-ti podsvijest osobe. Mišljenja je da treba inzistirati na spontanosti jer samo se tako može izraziti prava priro-da pojedinca. Jezik koji umjetnik upotrebljava trebao bi biti sredstvo pomoću kojeg se ulazi u “drugu” stvar-nost. I opet su djeca ta koja su najbliža umjetnicima; jedinstvo onoga što misle i onoga što čine stvara jezik prepun ekspresivnih izraza, onomatopeja, jezičnih igri. Djeca brbljaju i ne govore urednim i oblikovanim jezi-kom odraslih. Odrasli se trude oblikovati psihu djeteta, prilagoditi je modelima koje nameće obrazovanje; prije


~ 11 ~

ili kasnije, dječji jezik zadobiva formu, kaos se smiruje, a to je jasan znak da se djetinjstvo napušta i da započi-nje odrasli život.

Ako govorimo o Savinijevom jeziku, ponavljanje je možda najučestalija njegova karakteristika; njegov opus vrvi ponavljanjima tema i motiva, a u pojedinim pripovijetkama česta su ponavljanja riječi i rečenica.

Osvaja Savinijeva zaljubljenost u etimologiju; ona je za njega prosvjetljenje, osjećaj da rukom dotiče isti-nu. Za njega je svaka riječ malena zagonetka koju je nužno odgonetnuti, interpretirati, stoga etimološka ot-krića bude u njemu veliku radost i zadovoljstvo, po-moću njih otkriva prirodu, i to ne samo prirodu riječi nego i prirodu djetinjstva. Savinio više voli riječi zbog njihove duše nego zbog njihove zvučnosti. Analizira-jući “tijelo” riječi on želi doći do njezine duše, a na taj posredan način i do duše osobe koja je upotrebljava.

Zbog toga njegova proza nije posve prozirna i lako dostupna nepripremljenom i nepozornom čitatelju. Njegovi tekstovi obiluju stranim riječima: ubacuje izraze na grčkom, latinskom, francuskom, njemačkom, koristi arhaizme, dijalekte, žargon. Ne prevodi ih, niti ih objašnjava, ne navodi njihove autore. Štoviše, od čitatelja zahtijeva široku opću kulturu i temeljito po-znavanje klasične i suvremene literature. Može se reći da se Savinio obraća informiranom i discipliniranom čitatelju, po temperamentu i karakteru sličnome sebi.


~ 12 ~

Zbirka priča Gospodin Dido (Il signor Dido) stoji na samom kraju Savinijeva opusa. Riječ je o dvadeset i osam pripovijedaka objavljivanih u dnevnim novina-ma Corriere della Sera između 1949. i 1952. godine, a koje su posthumno, 1978. godine, objedinjene i objav-ljene u cjelovitom izdanju. One pružaju uvid u gotovo sve elemente Savinijeve poetike i gotovo sve motive Savinijeva opusa, a neke od njih lako je prepoznati već i u samim naslovima: Muza, Roditelji i djeca, Obitelj, Zubar Orfej, Ja Dafne, Osamljenost, Dika, Djeca go-vore tiho, Neobična obitelj, Haronov vlak, Umno puto-vanje…

Spomenimo i dosljednu komičnu ironiju koju Sa-vinio najčešće upotrebljava na tuđi račun, ali u ovom djelu, budući da je postao usamljen, neshvaćen, ranjiv, dobrovoljno postaje njezinom žrtvom. No usprkos na-izgled jednoličnom i dosadnom okružju i rutiniranoj svakodnevici pozne dobi, gospodin Dido djetinjim ža-rom juri predjelima snova i mašte, često se nakaradno suprotstavljajući oštricama svijeta: dapače, mogli bi-smo reći da upravo ovdje, uhvaćen u “klopku” Doma i Obitelji, u kućnoj odjeći gospodina Dida-oca, gospodi-na Dida-supruga, gospodina Dida-domaćina, “intelek-tualni putnik” Savinio postiže najviše. S vanjske strane prozora nalazi se rezidencijalni kvart neimenovanog grada ispunjenog “beskorisnim” metežom, u kojem lako prepoznajemo Rim. S unutarnje su strane prozo-ra – žena, djeca i slijed služavki nevjerojatnih imena. Savinio vrlo dobro zna da su najintimnije obiteljske


~ 13 ~

ljubavi nužno vezane i uz mržnju i netrpeljivost. I to prihvaća gotovo sa zadovoljstvom. Dapače, koristi to kako bi dao poticaja svom velikom umijeću – u maho-vima očajavajućeg – komičara.

Jedan od osnivača nadrealizma, Philippe Soupault, za-pisao je: “Zamjerao sam, i to još uvijek činim, što Sa-vinijevim djelima nije bila posvećena onolika pažnja koliku zaslužuju. Znam da ga je pjesnik-prorok i moj prijatelj Guillaume Apollinaire uvelike podržavao. Na-dam se da nije prekasno da se uzvrati pravda čovjeku, piscu i slikaru čija je skromnost primjer i očit znak nje-gove vrijednosti”.

Sve do 1970-ih godina talijanska je kritika ignorira-la Savinija, a onda ga je po treći put zasluženo vratila u život. Važnost Savinija jest u njegovom odupiranju modelima talijanske tradicije, upornoj ustrajnosti u svom eklekticizmu. U nasljedstvo talijanskoj književ-nosti ostavio je novo i originalno svjedočanstvo diskur-sa koji je imun na komplekse provincijalnosti i koji se temelji na europskoj kulturi međuratnog razdoblja. Po-kušao je potaknuti stvaranje kritičke svijesti Talijana, razotkriti fiktivnost i ispraznost uvriježenih društvenih mitova. Uloga pisca, kako je vidi Savinio, sastoji se upravo u tome da otjera mentalne slabosti, da promatra stvarnost otvorenih očiju, da bude spreman na nova za-čuđujuća iskustva i prije svega da se ne hvata za lažne sigurnosti.

~ 14 ~

Kod Savinija život je često nesretan: ili zato što je loše interpretiran ili zato što se živi u potpunom nezna-nju. Njegov je cilj živjeti bolje i omogućiti drugima da žive bolje. A da bi se živjelo bolje mora se naučiti umri-jeti, mora se prihvatiti da drugo ne postoji – ni iznad ni ispod. U svom se slučaju ipak prevario: zahvaljujući jedinstvenosti, bogatstvu i suptilnosti svog osebujnog književnog, glazbenog i likovnog opusa, Savinio će nam, u ekstravagantnom društvu svojih brojnih alter ega, još dugo otkrivati tajne prolaze k punini naše du-hovne stvarnosti.

Jasna Rešić

GOSPODINDIDO

G o s p o d i n D i d o

TANJURIĆ

Gospodin Dido već je neko vrijeme iz zdravstvenih ra-zloga primoran na posebnu dijetu.

Za stolom, u vrijeme obroka, hrana namijenjena su-pruzi i djeci gospodina Dida stiže na velikom tanjuru; hrana namijenjena gospodinu Didu stiže na malom ta-njuru.

I veliki i mali tanjur na stol donosi Trebisonda, kuć-na pomoćnica obitelji Dido.

Trebisonda je rodom iz malena seoskog mjesta u Abruzzu.

Seosko stanovništvo, za razliku od gradskog sta-novništva, vjeruje u magiju imena. Smatraju da ime utječe na sudbinu, zbog čega oprezno biraju ime koje će dati djetetu. Kakve li je nade gajio otac kućne po-moćnice obitelji Dido, kad je vlastitoj kćeri dao ime Trebisonda?

Trebisonda poštuje svoje roditelje. Poštuje ih iz ra-zličitih razloga. Kod svog oca poštuje razum, kod svoje majke poštuje što je bila udana za samo jednog muš-karca.

Kod svoje majke Trebisonda također cijeni zrelu ljepotu.

A l b e r t o S a v i n i o

~ 98 ~

Jednog dana Trebisonda reče gospođi Dido:

“Moja je majka još uvijek prekrasna. A već je u če-trdesetima.”

Po Trebisondinu mišljenju, četrdeset je godina vrlo visoka dob.

Trebisonda doda:

“Moja majka ima prekrasne zube. Nedostaje joj samo jedan: sprijeda. Nezgoda.”

“Pala je?” upita gospođa Dido.

“Ne”, odgovori Trebisonda. “Tata joj ga je jednog dana izbio šamarom.”

Trebisonda ustvari nije rekla šamar nego triska.

U mjestu je Trebisondin otac poznat kao pjesnik im-provizator. Pjesnike, kao što je znano, često obuzima bijes.

Trebisondu krasi krnja pamet. Izokreće imena koja čuje preko telefona, ne može razumjeti ni najjednostav-nije razgovore. Kao protuteža, njezin je glas povjerljiv i zamaman. Besmisao, s njezinih usana, postaje istina.

Nakon što Trebisonda nešto kaže, pomisli se: “Pa da. Istina.” A već sljedećeg trenutka veo se razgrne i pojavi se besmisao.

Trebisondini razgovori ostavljaju dojam sna.

Gospodin Dido po prirodi je šutljiv. Kad je za sto-lom, i više nego inače. Sjedi ispred svog tanjurića;


~ 99 ~

gledajući kriomice veliki tanjur namijenjen njegovoj ženi i djeci, gospodin Dido šuti. Šuti i razmišlja. Raz-mišlja i prisjeća se.

Prisjeća se davnih vremena. Koliko je godina tada imao gospodin Dido? Dvije… Dvije i pol. Ne više. I tada je bio za obiteljskim stolom, a pred njim posebna hrana. Mekša.

Upravo ta sumnja da se vratio u djetinjstvo jest ono što ponižava gospodina Dida.

Ne. Ako govorimo o intelektualnim sposobnostima, gospodina Dida još ne bi trebalo otpisati.

Što se tiče kakvoće hrane, gospodin Dido trebao bi biti zadovoljan. Hrana koja mu je poslužena odvojeno na malom tanjuru kvalitetnija je od hrane poslužene na velikom tanjuru. Gospođa Dido ukazuje mu na to. “Vi-diš? Mi imamo odreske, a za tebe sam dala pripremiti file.” I gospođa Dido pritisnu vlastiti odrezak koji se odupre nožu.

Taj se povlašteni status ne sviđa gospodinu Didu. Naprotiv: povećava njegovo poniženje.

Trebisonda sluša i u sebi odobrava razloge zbog ko-jih je gospodinu Didu poslužena posebna i kvalitetnija hrana. U Trebisondinoj glavi progovara staromodnost.

Trebisonda zna da se glavu kuće poslužuje prvoga i bolje. Veliki tanjur ona stavlja na sredinu stola bez ceremonija. Mali tanjur stavlja pred gospodina Dida s ritualnom sporošću.


~ 100 ~

Gospodin Dido fiksira pogledom bijeli zid pred so-bom.

Zašto taj posebni prehrambeni tretman ponižava gospodina Dida?

Možda zato što razotkriva stanje invalidnosti. Čo-vjek zdrave psihe osjeća stanje invalidnosti kao sra-motno stanje.

Gospodin Dido morao je primiti kuru potkožnih injekcija. Prvu mu je injekciju došao dati njegov liječ-nik.

“Lezite”, reče liječnik.

Gospodin Dido ne posluša. Pronađe tako uvjerljive riječi da je liječnik zabio iglu u leđa gospodina Dida kao u nekoga tko prihvaća umrijeti, ali stojećke.

I metaforički, ostati bez gaća znak je predaje.

Gospodin Dido držao se poput Frine10.

Nakon toga injekcije mu je dolazila davati bolničar-ka. Bila je debela i zvala se Italia. Nakon treće injekci-je, gospodin Dido zgrabi špricu s iglom pričvršćenom na vrhu, zabi je desetak puta u jastuk kreveta, a jedana-esti je put zabi u vlastito meso.

Bezbolnost te male operacije ga začudi. Bio je po-nosan na sebe. Od tog si dana gospodin Dido potkožne injekcije daje sam, i razmišlja kako će si ih jednog dana uspjeti dati i intravenozno.

10 Phryne (grč.), znamenita grčka kurtizana, živjela u 4. st. pr. Kr. [ur.]


~ 101 ~

Osjećaj poniženja zbog posebne prehrane, kao po-kazatelja stanja invalidnosti, ne uvjerava u potpunosti gospodina Dida.

Mora postojati neki drugi razlog.

Skriveniji.

Koji?

I evo, iznenada, prosvjetljenja.

Gospodin Dido se sjetio.

Obrok u zajednici ima prastaro sveto značenje. Konzumacija iste hrane jest učvršćivanje veze koja nas spaja s Bogom. Uskraćen za hranu s velikog tanjura, gospodin Dido osjeća se kao onaj koji nema pravo ući u hram i mora ostati sam u predvorju.

Gospodin Dido je šutljiv, ali on je vlastitu šutljivost spreman prekinuti čim mu sine misao kojom može dir-nuti slušatelje.

Dakle, gospodin Dido reče, prikladnim riječima, da ga posebna hrana koja mu je poslužena na malom tanjuru stavlja u položaj onoga koji nema pravo prisu-stvovati misterijima hrama i mora ostati sam u pred-vorju.

Djeca gospodina Dida ne pokazaše da su čula.

Gospođa Dido je saslušala, a da nije podigla pogled sa žilavog odreska.

Sa svoje strane ona izgovori nekoliko riječi. Izgo-vori ih polako i sa svojom uobičajenom, a to znači slat-kom, intonacijom.


~ 102 ~

Riječi koje je izgovorila gospođa Dido nisu odobra-vale riječi gospodina Dide; niti su ih osuđivale. Poni-štavale su ih.

Gospođa Dido nema argumente, ali je ujedno po-nosna. Ona ne raspravlja o tuđim argumentima: ona ih poništava. Sa slatkoćom. Gospođu Dido obavija neka neopisiva mreža o koju se tuđi argumenti odbijaju i pa-daju.

Borbene oklopnjače nekad su od torpeda bile zašti-ćene čeličnom mrežom.

Bijes udara u sljepoočnice gospodina Dida. I samo što mu ne izađe na oči.

Ulazi Trebisonda, ritualnim pokretom stavlja mali tanjur pred gospodina Dida.

Gospodin Dido fiksira pogledom zid.

O PREVODITELJICI

Jasna Rešić rođena je 1983. godine u Zagrebu. Nakon gimnazije općeg usmjerenja upisala je studij povijesti umjetnosti i talijanskog jezika i književnosti na Filo-zofskom fakultetu u Zagrebu. Već i prije završenog stu-dija počela je raditi kao profesorica talijanskog jezika u školi stranih jezika. Za vrijeme studija pobijedila je na natječaju za najbolji studentski prijevod u sklopu Festivala europske kratke priče (Stefano Benni, Una leggenda di Stranalandia. Racconto di Osvaldo. Stra-nalandia, 1984). Dosad je prevela: Stefano Petrungaro, Kamenje i puške. Društveni protest na hrvatskom selu krajem XIX. stoljeća (Srednja Europa, 2012.); Roger R. Talbot, Krug sestara (Lumen, 2013.).

SADRŽAJ

gospodin savinio (jasna rešić) 5

k… u posjetu 17

poslijepodne gospodina dida 27

muza 35

roditelji i djeca 41

obitelj 47

svijetla i bijela kuća 53

glava koja leti 59

zubar orfej 67

ja dafne 73

osamljenost 77

dika 85

bradati gospodin 91

djeca govore tiho 95

tanjurić 97

berenika 103

neobična obitelj 109

kuća na brijegu 119

ravenski osjećaj 127

pet stabala 135

vila u rapalu 143

klimatsko lječilište 149

poljubac 155

pizza 163

haronov vlak 171

noćni čuvar 179

bez kočnice 187

umno putovanje 195

nestanak gospodina dida 201

o prevoditeljici 209

Gospodin Dido

Documents