SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET MARINA BOŠNJAK GOSPODARENJE VODOM NA HRVATSKIM OTOCIMA DIPLOMSKI RAD Rijeka, 2013.
SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET
MARINA BOŠNJAK
GOSPODARENJE VODOM NA HRVATSKIM
OTOCIMA
DIPLOMSKI RAD
Rijeka, 2013.
2
SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET
GOSPODARENJE VODOM NA HRVATSKIM
OTOCIMA
DIPLOMSKI RAD
Predmet: Ekonomika i politika zaštite okoliša
Mentor: prof. dr. sc. Nada Denona Bogović
Studentica: Marina Bošnjak
Smjer: Međunarodno poslovanje
JMBAG: 0081095759
Rijeka, listopad 2013.
3
KAZALO Stranica
1. UVOD ......................................................................................................... 5
1.1. PROBLEM, PREDMET I OBJEKT ISTRAŽIVANJA ........................................ 5
1.2. RADNA HIPOTEZA ............................................................................................. 6
1.3. SVRHA I CILJEVI ISTRAŽIVANJA................................................................... 6
1.4. ZNANSTVENE METODE ................................................................................... 7
1.5. STRUKTURA RADA ........................................................................................... 8
2. OPĆENITO O VODNIM RESURSIMA U HRVATSKOJ .................. 9
2.1. VODNI RESURSI U REPUBLICI HRVATSKOJ………………………………9
2.1.1. Raspoloživost vodnih resursa………………………………………………..9
2.1.2. Površinske vode…………………………………………………………….12
2.1.3. Podzemne vode……………………………………………………………..15
2.2. VAŽNOST VODE ............................................................................................... 18
3. GOSPODARENJE VODOM ................................................................. 22
3.1. INTEGRALNI PRISTUP U GOSPODARENJU VODAMA ............................. 22
3.2. OBILJEŽJA GOSPODARENJA VODAMA U REPUBLICI HRVATSKOJ .... 24
3.3. ZAKONSKA REGULATIVA ............................................................................. 27
3.4. INSTITUCIONALNI OKVIR ............................................................................. 30
3.5. UPRAVLJANJE VODOM NA OTOCIMA ........................................................ 33
4. VODOOPSKRBA OTOKA KAO JEDAN OD SEGMENATA
UPRAVLJANJA VODOM ........................................................................ 40
4.1. VODOOPSKRBNI POTENCIJALI HRVATSKIH OTOKA ............................ .40
4.2. STANJE I ZNAČAJKE VODOOPSKRBE HRVATSKIH OTOKA ................. 45
4.2.1. Vodni resursi hrvatskih otoka………………………………………………45
4.2.2. Podaci o većim otocima…………………………………………………….47
4.3. SPECIFIČNI PROBLEMI VODOOPSKRBE OTOKA ..................................... 51
4.4. MOGUĆNOSTI PONOVNE UPORABE VODE NA OTOCIMA..................... 57
5. PERSPEKTIVA RAZVOJA GOSPODARENJA VODOM NA
HRVATSKIM OTOCIMA ........................................................................ 61
6. ZAKLJUČAK.......................................................................................... 66
LITERATURA ............................................................................................ 69
POPIS GRAFIKONA ................................................................................. 74
POPIS SHEMA ........................................................................................... 74
4
POPIS TABLICA ....................................................................................... 74
POPIS ZEMLJOVIDA............................................................................... 75
5
1. UVOD
U uvodu će se obrazložiti međusobno povezani dijelovi diplomskog rada: 1) problem,
predmet i objekt istraživanja, 2) radna hipoteza i pomoćne hipoteze, 3) svrha i
ciljevi istraživanja, 4) znanstvene metode te 5) struktura rada.
1.1. PROBLEM, PREDMET I OBJEKT ISTRAŽIVANJA
Voda je jedinstven i nezamjenjiv prirodni resurs ograničenih količina i neravnomjerne
prostorne i vremenske raspodjele. Iz činjenice da su svi oblici života i sve ljudske
aktivnosti više ili manje vezane uz vodu, jasno proizlazi važnost odnosa prema vodi i
značenje dokumenata kojima se taj odnos uređuje.
Otoci predstavljaju specifičan slučaj u pogledu raspoloživosti pitkom vodom koji valja
uzeti u obzir pri rješavanju problema vodoopskrbe otoka. Zbog svog geografskog
položaja te osjetljivih i limitiranih vodnih resursa, hrvatski otoci su vrlo siromašni pitkom
vodom koja se može koristiti. Radi toga vrlo je važno pravilno gospodariti vodom u
otočnim zajednicama, prvenstveno ljeti kada vladaju sušna razdoblja te se na pojedinim
otocima utrostručuju potrebe za vodom radi turista.
Stanje vodoopskrbe hrvatskih otoka nije zadovoljavajuće. Potrebe u vodoopskrbi otoka
rješavaju se na nekoliko načina: dovođenjem vode s kopna putem regionalnih vodovoda,
opskrbom iz vlastitih izvora i dovoženjem vode autocisternama ili vodonoscima.
Međutim, da bi se u potpunosti zadovoljile potrebe domicilnog stanovništva i turista za
pitkom vodom treba težiti ka optimalnoj kombinaciji različitih načina i metoda
snabdijevanja vodom na otocima. Rješavanje ovog problema svakako zahtijeva značajne
promjene u dosadašnjoj praksi planiranja i upravljanja vodama, financiranja,
institucionalnoj organiziranosti, zakonskoj regulativi kao i aktivno sudjelovanje svih
dionika u procesu upravljanja vodama.
6
Problem istraživanja u ovom diplomskom radu je nedostatak svijesti o vodnim
resursima i važnosti gospodarenja vodom u Republici Hrvatskoj, kao i nedovoljna briga o
vodoopskrbi hrvatskih otoka.
Iz tako definiranog problema istraživanja proizlazi i predmet istraživanja, a to je
istražiti, utvrditi i analizirati ulogu gospodarenja vodama u Republici Hrvatskoj s
zakonodavnog, institucionalnog i financijskog aspekta, odnosno analizirati stanje i
značajke te specifične probleme vodoopskrbe otoka.
Problem i predmet istraživanja odnose se na objekt istraživanja a to je gospodarenje
vodom na hrvatskim otocima.
1.2. RADNA HIPOTEZA
Na temelju znanstvenih spoznaja o tehnologijama ušteda vode te alternativnim načinima
dobivanja pitke vode na otocima, a uvažavajući specifičnosti geografskog položaja i
potreba hrvatskih otoka za vodom moguće je dokazati da će se uspostavom i primjenom
plana gospodarenja vodama na hrvatskim otocima te aktivnim uključivanjem svih dionika
u tom procesu poboljšati i unaprijediti vodoopskrba otoka kao i kvaliteta života na
hrvatskim otocima.
1.3. SVRHA I CILJEVI ISTRAŽIVANJA
Osnovna svrha i cilj istraživanja proizlaze iz predmeta istraživanja.
Svrha istraživanja je utvrditi i objasniti ekološke, socijalne i ekonomske aspekte
postojećih sustava vodoopskrbe na hrvatskim otocima.
7
Cilj istraživanja je predložiti mjere i prihvatljiva rješenja za uspostavu i izgradnju
održivih sustava vodoopskrbe na hrvatskim otocima..
Za rješavanje problema istraživanja, dokazivanja postavljene hipoteze i ostvarivanje
svrhe i cilja istraživanja, potrebno je odgovoriti na sljedeća pitanja:
1) Koje su značajke vode i stanje voda u Republici Hrvatskoj?
2) Koje su karakteristike, zakonski okvir te uloga gospodarenja vodama u Republici
Hrvatskoj?
3) Na koji način se upravlja vodom na otocima?
4) Kakvo je stanje i koje su značajke vodoopskrbe na hrvatskim otocima?
5) Koji su specifični problemi vodoopskrbe otoka?
6) Na koji način je moguće potaknuti razvoj gospodarenja vodom na hrvatskim
otocima?
1.4. ZNANSTVENE METODE
Pri pisanju ovoga rada nastojalo se zadovoljiti osnovne značajke znanstvenih metoda:
objektivnost, pouzdanost, jednostavnost i općenitost. Korištena je sva dostupna literatura
s interneta, koja obrađuje ovu tematiku, te brojne spoznaje raznih autora i organizacija.
Pri izradi diplomskog rada korištene su, u odgovarajućim kombinacijama različite
metode znanstvenog istraživanja, kao što je: metoda analize i sinteze, induktivna i
deduktivna metoda, metoda apstrakcije i konkretizacije, metoda generalizacije i
specijalizacije, metoda klasifikacije, metoda diskriminacije, metoda kompilacije,
komparativna metoda i povijesna metoda.
8
1.5. STRUKTURA RADA
Rad se sastoji od šest međusobno povezanih dijelova.
U prvom dijelu UVODU definiran je problem i predmet istraživanja, postavljena je radna
hipoteza, određeni su svrha i ciljevi istraživanja, navedene su korištene znanstvene
metode i obrazložena je struktura diplomskog rada.
Naslov drugog dijela rada je OPĆENITO O VODNIM RESURSIMA U
HRVATSKOJ. U njemu je utvrđeno stanje vodnih resursa u Republici Hrvatskoj i
objašnjena je važnost voda u Hrvatskoj.
U trećem dijelu s naslovom, GOSPODARENJE VODOM, elaboriran je integralni
pristup u gospodarenju vodama te su navedena i objašnjena osnovna obilježja
gospodarenja vodama te zakonski i institucionalni okvir gospodarenja vodama u
Republici Hrvatskoj. Posebna pozornost posvećena je važnost upravljanja vodom na
otocima.
VODOOPSKRBA OTOKA, KAO JEDAN OD SEGMENATA UPRAVLJANJA
VODOM, naslov je četvrtog dijela rada. U njemu su analizirani vodoopskrbni potencijali
hrvatskih otoka i utvrđeno je stanje i značajken postojećih vodoopskrbnih sustava na
hrvatskim otocima.
PERSPEKTIVE RAZVOJA GOSPODARENJA VODOM NA HRVATSKIM
OTOCIMA naslov je petog dijela rada u kojem se iznose različite mjere i načini za
održivo gospodarenje vodom na hrvatskim otocima.
U posljednjem dijelu, ZAKLJUČKU, dana je sinteza rezultata istraživanja kojima je
dokazana radna hipoteza.
9
2. OPĆENITO O VODNIM RESURSIMA U HRVATSKOJ
Zbog specifičnog prirodno-geografskog položaja Hrvatska obiluje prirodnim resursima
koji nažalost nisu dovoljno iskorišteni. Republika Hrvatska ima velik broj tekućica i
jezera koja su rasprostranjena po svim dijelovima Hrvatske. Također postoji i velik broj
prirodnih izvora vode iz kojih se crpi i prodaje vrlo kvalitetna voda za piće.
U nastavku ovog dijela rada obradit će se sljedeće tematske jedinice: 1) vodni resursi u
Republici Hrvatskoj i 2) važnost vode.
2.1. VODNI RESURSI U REPUBLICI HRVATSKOJ
U ovom dijelu rada dan je pregled stanja vodnih resursa u Republici Hrvatskoj kroz
sljedeće tematske jedinice: 1) raspoloživost vodnih resursa, 2) površinske vode i 3)
podzemne vode.
2.1.1. Raspoloživost vodnih resursa
70,8% ukupne površine planeta Zemlje pokrivaju mora i oceani, od čega 29,2% otpada na
slatku vodu, a svega 1% na pitku vodu. Taj mali postotak slatke vode uništava se
neviđenom brzinom (Bolić, 1991, p. 33).
Hrvatska se ubraja u skupinu vodom relativno bogatih zemlja stoga raspoloživost vode za
sada ne predstavlja ograničavajući čimbenik razvoja. Prema istraživanjima UNESCO-a iz
2003. godine, Hrvatska je po dostupnosti i bogatstvu vodenih izvora na vrlo visokom 5.
mjestu u Europi, a na 42. u svijetu. Bilance površinskih i podzemnih voda pokazuju da
Hrvatska raspolaže velikim nejednoliko prostorno i vremenski raspoređenim količinama
površinskih i podzemnih voda. Njeni ukupni obnovljivi resursi iznose do 71,4 BCM ili 14
10
900 m3 po stanovniku, od čega se oko 60% stvara u Hrvatskoj a ostatak dolazi iz
uzvodnih zemalja tj. Slovenije, Austrije, BiH i Mađarske.
Hrvatska uživa u blagodatima bogatih i izdašnih zaliha vode. Taj dragocjeni resurs
potječe iz više različitih izvora. Na sjeveru zemlje one se napajaju iz velikih
međunarodnih rijeka kao što su Sava, Drava i Dunav, koje presijecaju krajolik u svim
smjerovima i donose vodu u najudaljenija područja. S tim su rijekama povezane i velike
močvare i poplavne ravnice te mnogi polu-prirodni šaranski ribnjaci. Središnjim dijelom
zemlje dominira prostrano krško područje. Tu najveći dio vode otječe u dubine putem
složenih sustava podzemnih vodnih tokova i kanala koji teku kroz vapnenačke stijene.
Iako se voda uglavnom ne može vidjeti, to je područje najveći izvor čiste pitke vode za
cijelu zemlju, poput masivnoga, ali krhkoga, prirodnog vodotornja. Krško područje
također ima mnogo relativno kratkih, ali brzih rijeka i vodopada. Najpoznatija su dakako
Plitvička jezera s nizom od 16 jezera i sedrenim slapištima na rijeci Korani. Hrvatska ima
malo prirodnih jezera, ali ona koja postoje, poput Vranskog jezera pored Zadra, još su
relativno dobro očuvana. Duž Jadranske obale voda postaje sve oskudnijom i često je
boćata zbog djelovanja mora. Tipičan je primjer prostrana delta Neretve koja se lepezasto
širi područjem većim od 200 četvornih kilometara u mozaik močvara, laguna i jezera
(Radović i Trnec, 2011, p. 4).
Usprkos obilju vode u Hrvatskoj, potražnja za tim dragocjenim resursom je velika. Mnogi
sektori poput poljoprivrede, ribarstva, građevinarstva, industrije, elektroprivrede,
prometa, vodnog gospodarstva (obrana od poplava) te gradovi, na ovaj ili onaj način
ovise o upravljanju, regulaciji i korištenju različitih vodnih resursa. Ponekad su ti interesi
u sukobu, na primjer kada jedan korisnik želi isušiti poplavnu nizinu, dok drugi želi
zadržati postojeća močvarna područja radi kontrole poplava, zaštite podzemnih voda ili
privlačenja turista. Ponekad su kumulativni učinci različitih korisnika toliko veliki da
njihove aktivnosti dugoročno postaju neodržive i za posljedicu imaju uništavanje
prirodnih ekosustava i njihove biološke raznolikosti.
11
Hrvatska je vlada prepoznala te probleme i donijela cjelovitu i koordiniranu strategiju
vodnog gospodarstva za cijelu zemlju, a njen cilj je osigurati dugoročno održivo
korištenje hrvatskih vodnih resursa i zaštitu vrijednih voda od onečišćenja i značajnih
fizičkih šteta na mjestima gdje to nije prevladavajući javni interes. Takav integrirani
pristup u gospodarenju vodama i zaštiti vrijednih voda već postoji kao obveza za države
članice EU-a u sklopu Okvirne direktive o vodama (2000/60/EZ) (dalje u tekstu:
Direktiva). Iako još nije članica EU-a, Hrvatska već poduzima korake da se njenim
vodnim resursima gospodari na održiv način, odnosno u skladu s načelima Direktive,
kako bi se kvaliteta i dostupnost vodnih resursa očuvala za dobrobit budućih naraštaja
(Radović i Trnec, 2011, p. 5).
U tablici 1. prikazani su raspoloživi vodni resursi u Republici Hrvatskoj.
Tablica 1. Raspoloživi vodni resursi u Republici Hrvatskoj Obnovljive zalihe podzemne
vode
(106m
3/god)
Sliv Površina
(km2)
Količina vlastite
vode
(m3/s)
Količina ulazne
vode
m3/s)
Oborine
(mm)
Aluvijalni
vodonosnici
Karbonatni
vodonodnici
Jadranski 21 407 451 435 1426 - 3 831,31
Crnomorski 35 131 376 395 1001 1 198,3 653,80
Hrvatska 56 538 827 4 130 1162 1 198,3 4 485,11 Izvor: Izrada studentice prema podacima Hrvatskih voda, (2007)
Kao što je vidljivo iz tablice 1. Hrvatska obiluje obnovljivim zalihama podzemne vode.
Vodni resursi u Hrvatskoj podijeljeni su na 2 sliva Jadranski (21.404 km2) i Crnomorski
(35.131 km2). U Jadranskom slivu znatnije količine vode akumuliraju se u karbonatnim
vodonosnicima pukotinske poroznosti u gorskim područjima sjeverne Hrvatske, dok su
najveće obnovljive zalihe podzemne vode crnomorskog sliva vezane za aluvijalne
vodonosnike tj. kvartarne naslage u dolinama Drave i Save.
12
2.1.2. Površinske vode
Glavni vodni resurs Republike Hrvatske je površinska voda koja se nalazi u 20 rijeka, 26
prirodnih i umjetnih jezera i Jadranskom moru. Glavni vodotok iznosi ukupno 6 829 km
(Gereš, 2009, p. 43 ).
Većina rijeka teče prema Dunavu ili nekom od njegovih pritoka. Dunav (koji dolazi iz
Mađarske) teče kroz Hrvatsku u dužini od 188 km. Drava i Sava (obje dolaze iz
Slovenije) koje su glavni pritoci Dunava, teku kroz Hrvatsku u dužini od preko 562 km
odnosno 505 km. Rijeke Sava, Drava, Dunav, Kupa i Mura u crnomorskom slivu ubrajaju
se u vodotoke s vrlo velikim slivnim površinama (većim od 10.000 km2) (Strategija
upravljanja vodama, 2009, p. 10). Velike slivove (površine 1.000 do 10.000 km2) imaju
Dobra, Korana i Glina (pritoci Kupe), Krapina, Ilova-Pakra, Česma, Orljava, Bosut i Una
(pritoci Save), Karašica-Vučica (pritok Drave), te Baranjska Karašica i Vuka (pritoci
Dunava). U slivu Save na području Hrvatske ima oko pedeset, a u slivu Drave oko
petnaest srednjih slivova (100 do 1.000 km2). U jadranskome slivu Neretva je vodotok s
vrlo velikim slivom, dok se Lika, Zrmanja, Krka i Cetina ubrajaju u velike slivove.
Vodotoka sa srednjom veličinom sliva ima oko 40.
Većina velikih vodotoka crnomorskog sliva međudržavnog je značaja (pogranični ili
prekogranični). Od većih vodotoka u Hrvatsku ili u njezine pogranične vodotoke utječu
Sava, Drava i Mura iz Slovenije, Dunav iz Mađarske, te Una, Vrbas, Ukrina i Bosna iz
Bosne i Hercegovine. Na jadranskom slivu granična rijeka sa Slovenijom jest Dragonja, a
najveća prekogranična rijeka je Neretva s više od 90% sliva na području Bosne i
Hercegovine (Strategija upravljanja vodama, 2009, p. 11).
Riječni tokovi Hrvatske nisu samo izvor pitke vode, već su i područja izuzetnih prirodnih
ljepota. Stoga su brojna područja oko vodenih tokova zakonski proglašena zaštićenim
dijelovima prirode, nacionalnim parkovima i sl.
U tablici 2. prikazani su podaci o većim prirodnim jezerima u Hrvatskoj.
13
Tablica 2. Veća prirodna jezera u Hrvatskoj
Jezero (a) Najveća površina
km2
Nadmorska visina
m.n.m.
Najveća dubina
m
Vransko-Dalmacija 30,7 0,7 4
Prokljansko 11,1 0,5 20
Visovačko 7,7 45 17
Vransko-otok Cres 5,8 14 84
Kopačevsko 3,5 80 6
Plitvička 2,1 636-503 46
Baćinska 1,9 5 32
Prošćansko 0,68 636 37
Izvor: Izrada studentice prema Strategiji upravljanja vodama, (2009), Hrvatske vode, Zagreb.
U Hrvatskoj postoje mnoga prirodna i umjetna jezera. Prirodna jezera su: Plitvička jezera,
Vransko jezero kod Biograda, Vransko jezero na Cresu, Baćinska jezera pokraj Ploča te
Crveno i Modro jezero kod Imotskog. Plitvička jezera su najpoznatija prirodna jezera u
Hrvatskoj koje sačinjavaju 16 kaskadnih jezera vodotoka rijeke Korane. Smještena su
između Male Kapele i Plješevice u Lici. Uvrštena su na UNESCO-vu listu Svjetske
kulturne i prirodne baštine. Vransko jezero kod Biograda je najveće prirodno jezero u
Hrvatskoj površine 30,7 km2 .Vransko jezero na otoku Cresu je slatkovodno jezero u
središnjem dijelu otoka Cresa. Sadrži više od 200 milijuna m³ slatke vode te se
iskorištava za vodoopskrbu cresko-lošinjskog akvatorija. Umjetna jezera su: jezero
Peruča na Cetini, Krušćičko jezero u Lici, Varaždinsko i Dubravsko jezero na Dravi,
Šoderica, Trakošćansko jezero, Jarun.
Na poplavnim dijelovima slivova Drave, Dunava, Save i Neretve nalaze se značajna
močvarna područja. Posebno su značajna četiri lokaliteta koja su na Ramsarskom popisu
vlažnih staništa, i to: Kopački rit na slivovima Drave i Dunava, Lonjsko polje i ribnjak
14
Crna Mlaka u slivu Save, te područje donjeg toka Neretve (dio se prostire na područje
Bosne i Hercegovine) u jadranskom slivu (Strategija upravljanja vodama, 2009, p. 12).
Park prirode Kopački rit smješten je u sjevero-istočnom dijelu Republike Hrvatske, na
ušću rijeke Drave u Dunav. Površina od 177 km2 je ispresijecana brojnim kanalima,
ribnjacima i jezerima okruženim lugovima vrbe, topole i hrastovim šumama i drugim
biljnim staništima. Leži na granici između dvije klimatske zone – kontinentalne klime
centralno-europskog tipa i kontinentalne klime Panonske nizine. Kopački rit je najbolje
očuvano i najznačajnije poplavno polje Dunavskog sliva. Značajan je faktor očuvanja
globalno i regionalno ugroženih vrsta. Lonjsko polje je smješteno u centralnom toku
Save. Površina mu je 506 km2. To je najveće zaštićeno močvarno područje ne samo u
Hrvatskoj, već i u cijelom Dunavskom porječju. Nizinsko poplavno polje rijeke Save i
njenih pritoka Lonje, Struge, Pakre, Ilove, Trebeža, Česme i mnogih manjih potoka čini
ovaj prirodnih krajolik jednim od najvrjednijih močvarnih područja u Europi. Delta
Neretve (na ušću Neretve u Jadransko more) močvara je od globalnog značaja. Većina
rijeke Neretve (195 km od ukupno 220 km) teče kroz Bosnu i Hercegovinu. Sama delta
se nalazi i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Močvarno tlo delte pokriva površinu od
200 km2 od čega je 120 km
2 smješteno u Hrvatskoj (Latin, 2008, p. 36).
U Hrvatskoj značajne površine vode čine i mnogobrojni ribnjaci. U kontinentalnom dijelu
Hrvatske postoje brojni toplovodni ribnjaci (šarana) površine nekih 131 km2 s 400 MCM
vode te ribnjaci sa hladnom vodom za uzgoj pastrve (Gereš, 2009, p. 43). Najčešći
lokaliteti ribnjaka su u slivnim područjima Save, Drave i Dunava.
Ukupni volumen Jadranskog mora iznosi oko 35.000 km3, što čini 4,6% volumena
Sredozemnog mora. Hrvatski dio Jadranske obale je dug 5 835 km, od čega 4 058 km
otpada na preko 1 000 otoka. Jadransko je more zatvorenog tipa, ukupne površine
zajedno s otocima oko 138.600 km2. Obalna područja karakteriziraju brojne vrste flore i
faune, od čega je veliki broj endemskih. Male količine slatke vode iz Hrvatske (20%
hrvatskih rijeka po količini vode) ulijeva se u Jadransko more (Strategija upravljanja
vodama, 2009, p. 13-14).
15
2.1.3. Podzemne vode
Podzemne vode na teritoriju Republike Hrvatske iznimno su važan, ali nedovoljno
iskorišten vodni potencijal. U usporedbi s ostalim europskim zemljama Hrvatska je jedna
od najbogatijih prema količini podzemnih voda i ukupnih obnovljivih vodnih resursa.
Količina i raspored podzemnih voda u Hrvatskoj uvjetovani su geološkom građom,
klimatskim i hidrološkim uvjetima te hidrogeografskim značajkama pojedinih područja
(Mayer i Bačani, 2003, p. 531-540). Ako se uzmu u obzir geološke i hidrogeološke
značajke, prema autorima Pejdo i Šiljković (2008, p. 114) Hrvatska se može podijeliti na
dvije različite regije:
1. Sjevernu i Istočnu Hrvatsku koje su najvećim dijelom izgrađene od klastičnih
sedimentnih stijena različita granulometrijskog sastava i različita stupnja
konsolidacije.
2. Zapadnu i Južnu Hrvatsku koje su građene pretežito na čvrstim karbonatnim
stijenama različita stupnja trošenja i okršavanja.
Tablica 3. prikazuje podatke o obnovljivim resursima hrvatskih podzemnih voda1.
1 S obzirom da rezultati dosadašnjih istraživanja hrvatskih podzemnih voda nisu pružili podatke o njihovim
obnovljivim zalihama, podaci u tablici predstavljaju minimalnu i maksimalnu procjenu Pejde, A. i
Šiljkovića, Ž. iz 2008. godine.
16
Tablica 3. Obnovljive zalihe podzemnih voda u Hrvatskoj
Vrsta Minimalna procjena Maksimalna procjena
m3/s 10
6m
3/god. m
3/s 10
6m
3/god.
I. Vodno područje sliva Save
1. Aluvijalni akviferi 36,21 1 141,9 221 6 969
2. Krški akviferi 15,27 481,6 144 3 590
3. Arteški i sl. akviferi 2,49 78,5 4 140
Ukupno vodno područje sliva Save
59,97 1 702,0 339 10,699
II. Vodno područje slivova Drave i Dunava
1. Aluvijalni akviferi 14,79 466,4 17 536
2. Arteški i sl. akviferi 1,02 32,2 1 20
Ukupno vodno područje slivova Drave i Dunava
15,81 498,6 18 556
III. Vodno područje primorsko-
istarskih slivova
1. Krški akviferi
Izvori
Vodonosnik
35,64
11,45
1 123,9
362,1
182
58
5 755
1 817
Ukupno vodno područje primorsko-istarskih slivova
47,09 1 485,0 240 7 572
IV. Vodno područje dalmatinskih slivova
1. Krški akviferi
Izvori
Vodonosnik
46,32
14,88
1 460,7
469,3
275
87
8 682
2 742
Ukupno vodno područje dalmatinskih slivova
61,20 1 930 362 11 424
Ukupno Hrvatska 178,07 5 6153,6 959 30 251
Izvor: Izrada studentice prema Pejdo, A., Šiljković, Ž. (2008), Mogućnosti navodnjavanja podzemnim vodama u Hrvatskoj, Odjel za geografiju, Sveučilište u Zadru, p. 116.
Kvaliteta podzemne vode i njezin prostorno-vremenski raspored iznimno su važni za
korisnike pitke vode, navodnjavanje i vodoopskrbu industrije, kao i za održivost
17
ekologije jezera, rijeka i močvara. Usmjerenim zalaganjem poljoprivrednika, industrije,
društvene zajednice, grupa za zaštitu okoliša i lokalnih vlasti potrebno je zaštititi
kvalitetu resursa podzemnih voda. Budući da različiti načini uporabe zemljišta imaju
presudan učinak na kvalitetu podzemne vode, upravljanje njihovom kvalitetom zahtijeva
jedinstven pristup na području slijeva. Iako društvo ne može opstati bez poljoprivrednih
aktivnosti, one su jedan od glavnih razloga zagađenja i degradacije kvalitete podzemnih
voda. U Republici Hrvatskoj monitoring razine podzemne vode provodi se na oko 1000
mjernih lokacija. Na području porječja Drave postoji osnovna mreža, te mreže mjernih
postaja uspostavljenih za potrebe izgrađenih i planiranih hidroenergetskih objekata.
Na slivu Save uspostavljene su mreže za potrebe javne vodoopskrbe (šire područje
Zagreba) i mreže mjernih postaja za planirane hidroenergetske objekte. Na krškim je
područjima uspostavljena mreža mjernih postaja za potrebe vodnoga gospodarstva u
zapadnoj i južnoj Istri, kojom je pokriven manji dio poluotoka. Na ostalim krškim
područjima ne postoji monitoring, osim lokalnih mreža (Pejdo i Šiljković, 2008, p. 116).
Na prostoru Primorske i Gorske Hrvatske, koje karakteriziraju vodonepropusni reljefni
oblici, prijeko je potrebno proširiti praćenje podzemnih voda na veće područje. Krške
prostore obilježavaju vodonosnici koji mogu osigurati velike zalihe vode, dok i najmanji
ljudski utjecaj na takve reljefne oblike znatno ugrožava floru i faunu, koje su najbolji
pokazatelji ekološkog stanja.
Učinkovitost programa zaštite podzemnih voda ovisi o sveobuhvatnom i usmjerenom
praćenju stanja podzemnih voda. Cjelovita područja porječja, riječnih bazena ili
zaštićenih prostora moraju biti ograničena i označena radi učinkovitog očuvanja tla, vode
i šuma. Uz mehanizaciju i genetski inženjering, kemizacija je jedna od osnovnih osobina
poljoprivrede današnjice. Kemikalije u uporabi u poljoprivredi, poput pesticida, najveća
su prijetnja zaštiti podzemnih voda jer mogu putem korijenja biljki prodrijeti do razine
podzemne vode (Mayer, 2004, p. 207). Osim pesticida, negativan utjecaj na kvalitetu
podzemne vode imaju cestovna infrastruktura, promet, distribucija nafte i naftnih
derivata, proizvodni pogoni te mnoge druge gospodarske djelatnosti i ljudske aktivnosti.
18
Osnovni resursi podzemnih voda nalaze se na krškom području Zapadne i Sjeverne
Hrvatske te na području porječja rijeka Save i Drave. Trenutno stanje gospodarstva i
promjene utjecaja na okoliš prijete kvaliteti podzemnih voda te stvaraju poteškoće u
procjeni trenutne i buduće distribucije podzemnih voda. Premda bi se podzemne vode
trebale u većoj mjeri koristiti za navodnjavanje nego je to trenutno slučaj, donositelji
odluka moraju biti svjesni problema koji se mogu javiti kao posljedica poljoprivrednih
aktivnosti praćenih pretjeranom uporabom kemikalija. Pravilno upravljanje resursima
podzemnih voda u krškim područjima prijeko je potrebno za budući ekonomski rast kao i
za ljudsko zdravlje (Pejdo i Šiljković, 2008, p. 127).
2.2. VAŽNOST VODE
Voda je jedan od najvažnijih prirodnih resursa, odnosno resurs bez kojega nema života.
Voda je svuda oko nas i u nama. Oko 70% ljudskog tijela čini voda. Može se reći da je
voda izvor života, ona stvara i razara, ona znači i život i smrt (Ožanić, 2010, p. 1).
Voda je preduvjet života, kulture i gospodarske moći. Spoznaja da je za život neophodna
voda, prisutna je kod ljudi već od davnina. Prve ljudske zajednice nastanjuju se na
područjima koja obiluju pitkom vodom, jer se jedino na taj način osiguravao njihov
opstanak i njihov daljnji razvitak. Važnost vode za održavanje života od izuzetnog je
značaja. Ona je izvor cjelokupnog života na Zemlji i ima veliku ulogu, katkad i središnju,
u Zemljinom sustavu. Svako živo biće, ma gdje bilo i što god radilo, ovisno je o vodi.
Voda je potrebna za život, svaki dan, na svakom mjestu i na bezbroj načina (Makvić,
2003, p. 44).
Voda je jedan od suštinskih elemenata okoliša i ondje se nalazi u četiri osnovna oblika:
izvorišta i površinske slatke vode, podzemne vode, morska voda i para u atmosferi.
Najvažnije funkcije vode u biosferi prema Boliću (1997, p. 36):
- voda je stanište znatnog broja organizama,
19
- nezaobilazan je činitelj u procesima fotosinteze,
- otapalo je za sve hranjive elemente tla,
- hrana je većini živih organizama,
- važan je prenosilac energije u svom biokemijskom ciklusu,
- značajan je klimatski regulator zbog svojstva i procesa isparavanja i
kondenzacije, te visokog toplinskog kapaciteta u ukupnoj toplinskoj
bilanci zemlje.
Voda se u biosferi nalazi u neprestanom kruženju. Hidrološki ciklus obuhvaća
isparavanje, padaline, poniranje i otjecanje vode. S vodenih površina, tla i biljnog
pokrova isparava se zbog djelovanja sunčeve energije i vjetra. U atmosferi se vodena para
kondenzira i u obliku padalina ponovno vraća na zemlju. U obliku padalina, na kopno
padne 38.830 prostornih kilometara više nego što se s njega ispari u atmosferu
(Rastovčan-Mioč, 2009, p. 30).
Premda se zna da bez vode ne bi bilo života, mnogi će tek morati naučiti kako postupati s
najdragocjenijim elementom na planetu. Voda se mijenja iz krutog stanja u plinovito i
tekuće stanje putem ciklusa kruženja vode u prirodi. Važni klimatski povratni efekti su
promjene u vodenoj pari, oblacima, uvjetima visokog leda i snijega te uvjeta na površini
tla. Ljudi ovise o predviđanju oborina, evaporacije2, tečenja vode, akumulacije vode, te
ekstrema, kao što su suša i poplava, kako bi planirali način upravljanja, dobivanja i
korištenja vode. Upravo iz tog razloga potrebno je istraživanje općeg vodnog ciklusa
kako bi se utvrdio utjecaj prirodnih procesa i ljudskih aktivnosti na raspodjelu i kakvoću
vode.
Važan dio istraživanja globalno vodnog ciklusa jest razvoj sveobuhvatnog i dosljednog
globalnog promatračkog sustava – monitoringa. Taj će se sustav formirati kao „oči i uši“
znanstvenika u atmosferi, oceanima i ekosustavima i s vremenom će se moći mnogo toga
2 Evaporacija (lat.) isparavanje, odnosno prijelaz iz tekućeg ili krutog stanja voda u plinovito stanje tj.
vodenu paru.
20
spoznati o prošlim, sadašnjim i budućim klimatskim promjenama i kako se za njih
najbolje pripremiti (Gereš, 2003, p. 30).
Sljedeća shema prikazuje kruženje vode u prirodi.
Shema 1. Kruženje vode u prirodi
Izvor: http://www.nmw.co.rs/slike/kruzenje_vode.jpg, (21.11.2011.)
Iz sheme je vidljivo da voda u prirodi stalno kruži. Djelovanjem Sunca voda neprekidno
isparava s golemih morskih površina. Nastalu vodenu paru vjetrovi odnose na kopno gdje
u obliku oborina (kiša, snijeg, tuča, rosa, magla) pada na Zemlju. Trećina te oborinske
vode prodire u Zemlju i akumulira se kao podzemna voda koja kao izvorska i bunarska
ponovno izlazi na površinu. Trećina oborinske vode ponovno ispari, a trećina se potocima
i rijekama vraća u more. Na taj način se kruženje vode u prirodi ponavlja tijekom godine
42 puta. U kružni tok uključuju se biljke, životinje i ljudi koji koriste vodu3.
3 Ciklus vode, http://www.aquapur.hr/ovodiukratko.asp (21. studeni 2011.)
21
Voda je nepresušan prirodni resurs koji se ipak može regionalno i lokalno iscrpiti. U
globalnim se mjerilima danas čovječanstvo suočava s pojavom prividnog nestajanja vode
(nemogućnost da je koristi) zbog velikog onečišćenja (Črnjar, 2002, p. 156). Potrošnja
vode od strane čovjeka dvostruko je veća nego u prošlom stoljeću. Ljudi danas troše 54%
raspoložive slatke vode, a ukoliko se takav trend nastavi u budućnosti ugrozit će se svi
ostali ekosustavi na zemlji. Nedostatak vode mogao bi ubrzo ograničiti ekonomski razvoj
(Rajnović, 2007, p. 4-5).
22
3. GOSPODARENJE VODOM
U ovom dijelu rada obradit će se sljedeće tematske jedinice: 1) integralni pristup u
gospodarenju vodama, 2) obilježja gospodarenja vodama u Republici Hrvatskoj, 3)
zakonska regulativa, 4) institucionalna regulativa, 5) upravljanje vodom na otocima.
3.1. INTEGRALNI PRISTUP U GOSPODARENJU VODAMA
Godina 2003. proglašena je odlukom Ujedinjenih naroda Međunarodnom godinom
slatkih voda, a kako bi se podigla svijest o njezinoj važnosti desetljeće od 2005.-2015.
godine proglašeno je Međunarodnom dekadom za akciju Voda za život (Makvić,
2003, p. 44).
Prečesto se voda tretira kao neograničeno besplatno dobro, no, u područjima gdje su
zalihe vode dostatne ili čak obilne, povećana potražnja za vodom može uzrokovati njeno
zagađenje ili potpuno iscrpljivanje. Procijenjuje se da će do 2025. godine dvije trećine
ljudi na Zemlji živjeti u područjima s umjerenim do jakim nedostatkom vode.
Sukobljavanje interesa oko vodenih resursa uzrok je straha da pitanje vode sa sobom nosi
mogućnost novog uzroka ratova – ratova za vodu. Tu je činjenicu prije dvadesetak godina
prepoznala i međunarodna zajednica. Postepeno se stvara svijest da je zaštita voda
globalan, a ne samo lokalni problem. To je dovelo do primjene koncepta održivog
razvoja u integralnom upravljanju vodnim resursima (Gereš, 2003, p. 45).
U okviru koncepcije održivog razvoja upravljanje vodama uspostavlja ravnotežu između
korištenja resursa za poboljšanje životnih prilika i poticanje gospodarskog razvoja te
zaštite resursa i održavanja njihovih prirodnih funkcija i značajki. To je moguće ostvariti
cjelovitim pristupom u vodnom sustavu i uvažavanjem složenih veza i odnosa između
vodnog sustava i svih korisnika u njegovu okruženju. Riječ je o korisnicima koji ovise o
vodi i uređenom vodnom režimu i/ili korisnicima koji utječu na stanje voda i vodnoga
23
režima. U tom se zajedništvu ne mogu ostvariti sva pojedinačna očekivanja i zadovoljiti
svi pojedinačni zahtjevi, ali se o svima treba voditi računa te odluke koje se predlažu i
donose moraju biti objektivne, transparentne i društveno prihvatljive (Biondić, 2009, p.
2).
Budući da se u politici i strategiji upravljanja vodama preklapa niz drugih sektorskih
politika zajedno s opće nacionalnom makroekonomskom politikom, planski dokumenti za
upravljanje vodama imaju multisektorski značaj. Njihova priprema temelji se na
planskim dokumentima raznih sektora, koji jasno izražavaju svoja očekivanja, putem
iskazanih potreba i pritisaka na vodni sustav.
Sljedeća shema prikazuje segmente upravljanja vodama u društveno-gospodarskom
okruženju.
Shema 2. Segmenti upravljanja vodama u društveno-gospodarskom okruženju
Izvor: Biondić, D., (2009), Strategija upravljanja vodama, Hrvatske vode, AKD, Zagreb, p. 2.
24
Gospodarenje vodama i njihova zaštita zahtijevaju integralni pristup, koji usklađuje sve
suvremene vodne djelatnosti (vodoopskrbu, kontrolu vodotokova, zaštitu nadzemnih i
podzemnih voda od zagađivanja i zdravstvenu preventivu) s privrednim i razvojnim
djelatnostima u poljoprivredi i zaštiti tla, industriji, energetici i urbanim sredinama
(Gereš, 1995, p. 51).
Jedna od osnovnih komponenti održivog gospodarenja vodama je i njihova zaštita.
Kruženjem u prirodi voda ispire zagađivače iz zraka, tla i podzemlja, prenosi ih u
tekućem stanju te na kraju odlaže u prijamnike, odnosno u manje protočne dijelove
vodnih resursa. Zbog toga kontrola zagađenja voda ima važnu ulogu u okviru integralnog
gospodarenja vodnim resursima, a posebice u područjima koja oskudijevaju pitkom
vodom, kao što su primjerice hrvatski otoci.
3.2. OBILJEŽJA GOSPODARENJA VODAMA U REPUBLICI HRVATSKOJ
Voda je resurs koji se u prirodi nalazi u ograničenim količinama i geografski je
neujednačeno rasprostranjena. Upravo iz tog razloga važno je pravilno gospodarenje
vodom kako se prilikom njene eksploatacije nebi ugrozila njena kvaliteta.
Kao osnovni cilj održivog gospodarenja vodama nameće se trajno uspostavljanje i
održavanje ravnoteže između čovjeka i prirodnog ciklusa vode. Gospodarenje vodama
podrazumijeva vrlo široko područje ljudskog djelovanja (Beraković, 1993, p. 33) koje
obuhvaća raspolaganje vodama, brigu o vodama i zadovoljavanje potreba za vodom u
okviru određene društvene zajednice (Ostojić, 1993, p. 28).
Sukladno tomu institucije zadužene za gospodarenje vodama imaju ovlasti za sve
dijelove vodnoga sustava i pripadajuće gospodarske djelatnosti. U tome se polazi od
koncepcije održivog razvoja za koji se Republika Hrvatska opredijelila, a koji je
zasnovan na slijedećim načelima (Strategija upravljanja vodama, 2009):
Racionalno upravljanje prirodnim resursima,
25
Očuvanje ekoloških sustava na kojima počiva ukupna kakvoća života sadašnjih i
budućih generacija uz očuvanje biološke raznolikosti,
Otklanjanje nejednakosti koje ugrožavaju socijalnu koheziju, pravdu i sigurnost,
Ostvarenje predviđenog gospodarskog rasta,
Osiguranje integracije u globalno društvo, uz zadržavanje vlastita identiteta.
Gospodarenje vodama može se prikazati kao ciklički proces aktivnosti koji obuhvaća
planiranje i definiranje strategija gospodarenja vodama; projektiranje i izgradnju
vodnogospodarskih sustava; upravljanje, korištenje i izgradnju vodnogospodarskih
sustava; te praćenje i kontrolu provedbe strategije gospodarenja vodama.
Sljedeća shema prikazuje ciklički proces aktivnosti gospodarenja vodama.
Shema 3. Ciklus gospodarenja vodama
Izvor: Karleuša, B., Beraković, B., Rajčić, V., (2010), Ekspertni sustavi za ocjenu uspješnosti planiranja u
gospodarenju vodama, Građevinar 62, 1, 1–11, p.2.
Sustav gospodarenja vodama sastoji se od tri opća sustava (Margeta, 1993, p. 353):
Sustav prirodnih voda koji obuhvaća hidrološki ciklus i sve njegove sastavnice:
padaline, isparavanje, evapotranspiraciju, površinsko otjecanje i podzemne tokove
uključujući biosferu, tlo, atmosferu i vodu. Taj sustav sačinjava voda i prirodna
bogatstva vezana uz vodu koja se mogu koristiti za ljudske djelatnosti i usluge.
26
Sustav ljudskih djelatnosti koji obuhvaća mnoga čovjekova djelovanja koja
utječu na sustav prirodnih voda i obrnuto. Te ljudske djelatnosti obuhvaćaju
iskorištavanje voda za zadovoljavanje potreba kao što je vodoopskrba kućanstva,
navodnjavanje, odlaganje otpadnih voda, proizvodnja električne energije,
plovidba, uzgoj riba, rekreacija te smanjenje šteta nastalih zbog poplava,
onečišćenja voda i suša (Dragičević, 2006, p. 642).
Sustav gospodarenja/upravljanja vodnim resursima koji obuhvaća aktivnosti i
odnose u javnom i privatnom sektoru, čiji je zadatak usklađivati opskrbu vodom s
potrebama kako bi se ostvarili društveni ciljevi. Uz to, uloga ovog sustava je i
zaštita voda od zagađenja, te zaštita čovjeka i njegovih bogatstava od velikih
voda- poplava. Važna podrška i dio sustava gospodarenja vodnim resursima jest
institucijsko ustrojstvo koje obuhvaća organizacije, propise i zakone za
iskorištavanje i kontrolu vodnih resursa (Beraković, 1995, p. 97).
Vodama se upravlja prema načelu jedinstva vodnog sustava i načelu održivog razvitka,
koje nalaže da se prilikom zadovoljavanja potreba današnjih generacije ne dovede u
pitanje pravo i mogućnosti budućih generacija da zadovolje svoje potrebe. Upravljanje
vodama se također prilagođava globalnim klimatskim promjenama.
Za gospodarenje i upravljanje vodama u Republici Hrvatskoj odgovorne su Hrvatske
vode, a u strukturi njihove djelatnosti ističu se tri temeljne funkcije (Ožanić, 2010, p. 5):
Korištenje voda – obuhvaća vodoopskrbu stanovništva, naselja, industrije,
natapanje poljoprivrednih zemljišta, opskrbu ribnjaka vodom, iskorištavanje
električne energije, vodotoka za transport i plovidbu te upotrebu voda za
rekreaciju i turizam.
Zaštita od štetnog djelovanja voda - uključuje zaštitu od poplava, erozije i
bujica, kontrolu, prognoziranje i obavještavanje o stanju voda, uređivanje
vodotoka, sustav navodnjavanja i odvodnje.
Zaštita voda i mora od onečišćenja - podrazumijeva zakonsku regulativu i
različite mjere za zaštitu voda od onečišćenja, sprečavanje i ograničavanje
27
unošenja opasnih i štetnih tvari u vode, odvodnju otpadnih voda,
pročišćavanje voda i izgradnju uređaja za pročišćavanje, interventne mjere u
slučaju akcidenata.
Upravljanje vodama čini skup aktivnosti, odluka i mjera čija je svrha održavanje,
poboljšavanje i ostvarivanje jedinstvenog vodnog režima na određenom području.
Primjena upravljanja vodnim resursima na načelima održivog razvoja zahtijeva
odgovarajuće uvjete. Znači da se moraju stvoriti: politički, zakonski, organizacijski i
financijski uvjeti s jedne stane i osigurati podrška stanovništva za provođenje usvojene
politike s druge strane. Postojeće stanje vodnoga gospodarstva karakterizira tradicionalan
pristup upravljanja vodnim resursima s nekim elementima integralnog pristupa.
3.3. ZAKONSKA REGULATIVA
Tijekom vremena mijenjali su se sadržaj i način vodnogospodarskog djelovanja. Na
početku je to bila zaštita od velikih voda i uređenje režima voda na poljoprivrednim
površinama. Slijedilo je intenzivnije angažiranje na korištenju voda i vodnih snaga.
Urbanizacijom i razvojem industrije i turizma na značenju dobivaju komunalne vodne
usluge (javna vodoopskrba i odvodnja) te zaštita kakvoće voda.
Zakonski okvir za upravljanje vodama zadan je sljedećim zakonskim dokumentima:
Ustav RH određuje vode kao dobro od osobitog interesa za RH i jamči im osobitu
zaštitu.
Zakonom o vodama (NN 153/09) uređuju se pravni status voda, vodnoga dobra i
vodnih građevina; upravljanje kakvoćom i količinom voda; zaštita od štetnog
djelovanja voda; detaljna melioracijska odvodnja i navodnjavanje; djelatnosti
javne vodoopskrbe i javne odvodnje; posebne djelatnosti za potrebe upravljanja
vodama; institucionalni ustroj obavljanja tih djelatnosti i druga pitanja vezana za
vode i vodno dobro.
28
Zakon o financiranju vodnog gospodarstva (NN 153/09) određuje prihode
vodnog gospodarstva4. Sredstva iz pojedinih izvora troše se namjenski u skladu s
godišnjim planovima za poslove javnih službi, obavljanje stručnih poslova
upravljanja vodama, redovito gospodarsko i tehničko održavanje vodotoka,
vodnog dobra i vodnih građevina i ulaganja u razvoj komunalnih sustava, zaštitu
voda i zaštitu od štetnoga djelovanja voda.
Novi Zakon o vodama usklađen je s Okvirnom direktivom o vodama (2000/60/EZ) i svim
ostalim vodnim direktivama Europske unije, kao i nacionalnom Strategijom upravljanja
vodama (NN 91/08). Ovim zakonom definirana su vodna područja, propisana je obveza
donošenja planova upravljanja vodnim područjem, koji su osnove za upravljanje vodama
na vodnim područjima i usuglašene su sa Strategijom upravljanja vodama, a donosi ih
Vlada Republike Hrvatske svakih 6 godina.
Osim navedenih zakona, pojedinačne odredbe o vodama nalaze se i u zakonima kojima se
uređuju druga pravna područja. To su osobito:
Zakon o zaštiti okoliša (NN 110/07), čije se pojedine odredbe odnose na vode
kao bitni dio okoliša, Zakon o zaštiti prirode koji se bavi zaštitom vodenih i
kopnenih ekosustava i bioraznolikosti,
Zakon o zaštiti od elementarnih nepogoda (NN 73/97), koji se odnosi i na
poplave, erozijske nepogode i nagomilavanje leda na vodotocima,
Zakon o plovidbi unutarnjim vodama (NN 19/98), koji propisuje ovlasti i
obveze u vezi s otvaranjem i obilježavanjem plovnih putova na unutarnjim
vodama i njihovim tehničkim održavanjem,
Zakon o komunalnom gospodarstvu (NN 26/03), koji sadrži odredbe o
komunalnim djelatnostima opskrbe pitkom vodom i odvodnje i pročišćavanja
otpadnih voda.
4 Prihodi vodnog gospodarstva uključuju: 1) sredstva državnog proračuna, 2) naknade za korištenje voda,
3) naknade za zaštitu voda, 4) naknade za vađenje šljunka i pijeska, 5) slivne vodne naknade, 6) proračune
jedinica lokalne samouprave i uprave, 7) ostale izvore (državniproračun, krediti, donacije, naplata novčanih
kazni od zagađivača,…).
29
Prema Zakonu o vodama (NN 153/09), osnovni dokumenti na osnovi kojih se gospodari i
upravlja vodama su Vodnogospodarska osnova Hrvatske (NN 120/03), te
vodnogospodarske osnove i planovi slivnih područja. S aspekta zaštite voda, najznačajniji
dokument je Državni plan zaštite voda (NN 08/99), a njime se, među ostalim, propisuje i
donošenje niže (županijske) razine planova zaštite voda.
Navedeni osnovni zakoni specificirani su većim skupom podzakonskih akata (Uredbi,
Pravilnika, Odluka), među kojima su za problematiku zaštite voda najrelevantniji: Uredba
o klasifikaciji voda (NN 77/98); Uredba o opasnim tvarima u vodama (NN 78/98);
Pravilnik o graničnim vrijednostima pokazatelja opasnih i drugih tvari u otpadnim
vodama (NN 40/99, 06/01, 14/01); Pravilnik o utvrđivanju zona sanitarne zaštite izvorišta
(NN 55/02); te Odluke o odvodnji gradova i općina (čl. 75. Zk. o vodama).
Osim navedene nacionalne legislative, za problematiku zaštite voda relevantni su i
međunarodni sporazumi i konvencije iz područja voda koje je RH ratificirala. U nastavku
se navodi nekoliko primjera:
Konvencija o zaštiti i uporabi prekograničnih vodotoka i međunarodnih
jezera (Helsinška konvencija, Helsinki 1992.)
Međunarodna suradnja na crnomorskom slivu regulirana je Konvencijom o
suradnji na zaštiti i održivoj uporabi rijeke Dunav (Dunavska konvencija,
Sofija, 1994.). Konvencijom su se stranke obvezale težiti održivom i pravednom
gospodarenju vodama, uključujući očuvanje, poboljšanje i racionalnu uporabu
površinskih i podzemnih voda u slivu Dunava.
Suradnju na jadranskom slivu regulira Konvencija o zaštiti Sredozemnoga
mora od onečišćenja (Barcelonska konvencija, Barcelona, 1976.) i s njom vezani
Protokol o zaštiti Sredozemnog mora od onečišćenja s kopna. Konvencija se
bavi zaštitom priobalnog mora u Sredozemlju, odnosno jadranskog područja u
Hrvatskoj.
Međudržavni vodni i vodnogospodarski odnosi rješavaju se u okviru bilateralnih
sporazuma sa susjednim zemljama Mađarskom, Slovenijom, Bosnom i
Hercegovinom i Crnom Gorom. Takav sporazum sa Srbijom je u pripremi.
30
Održivo gosodarenje podrazumijeva integralan pristup u upravljanju vodama koji se
zasniva na ravnoteži između korištenja vodnih resursa i njihove zaštite. U tom pogledu,
neophodno je jačati suradnju sa susjednim državama kako bi se poštivale preuzete
međunrodne obveze i provodile norme zaštite graničnih i prekograničnih vodotoka.
3.4. INSTITUCIONALNI OKVIR
Prema odredbama Zakona o vodama (NN 153/09), Republika Hrvatska je u svrhu
upravljanja vodama podijeljena na četiri vodna područja, i to: vodno područje sliva Save,
vodno područje slivova Drave i Dunava, vodno područje primorsko-istarskih slivova i
vodno područje dalmatinskih slivova.
Shema 4. prikazuje hijerarhiju upravljanja vodama u Republici Hrvatskoj.
31
Shema 4. Hijerarhija upravljanja vodama u Republici Hrvatskoj
Izvor: Izrada studentice prema Strategiji upravljanja vodama, (2009), Hrvatske vode, Zagreb.
Poslovi upravljanja vodama obuhvaćaju niz aktivnosti, od donošenja zakona do
organiziranja neposrednog održavanja i provođenja nadzora nad stanjem vodnog sustava.
Dvije vladine institucije koje su direktno odgovorne za upravljanje vodama u Hrvatskoj
su: Državna uprava za vode i Hrvatske vode. Pored toga, postoji Hrvatski sabor i
Nacionalno vijeće za vode, koje su uspostavljene u cilju razmatranja politike, strategija i
provođenja zakona koji se odnose na upravljanje vodom.
Državna uprava za vode je nadležna za administrativna i druga pitanja koja se odnose na
upravljanje vodnim resursima i sustav upravljanja vodama te razvojna pitanja u u okviru
ekonomskog razvoja. Državna uprava za vode je odgovorna za zaštitu izvora vode od
zagađenja i zaštitu mora od zagađenja s kopna. Pored toga Državna uprava za vode je
HRVATSKI SABOR
VLADA REPUBLIKE
HRVATSKE
MINISTARSTVA
NACIONALNO VIJEĆE ZA VODE
DRŽAVNE UPRAVNE ORGANIZACIJE
MINISTARSTVO
REGIONALNOG RAZVOJA I
FONDOVA EU
UPRAVA GOSPODARENJA
VODAMA
UPRAVA VODNE POLITIKE I
MEĐUNARODNIH PROJEKATA
JAVNE USTANOVE I
TRGOVAČKA RUŠTVA U IMOVINI REPUBLIKE
HRVATSKE HRVATSKE VODE
PRAVNA OSOBA ZA UPRAVLJANJE VODAMA
32
odgovorna za planiranje i koordinaciju razvoja i izgradnje velikih sustava vodoopskrbe,
kanalizacije i pročišćavanja otpadnih voda; i za monitoring vodnih resursa. Predlaže
Vladi visinu naknada za korištenje vode i naknada za zaštitu vode, koje se ugrađuju u
ukupnu cijenu isporučene vode.
Hrvatske vode imaju nadležnost za provođenje aktivnosti koje se odnose na upravljanje
nacionalnim i lokalnim vodnim resursima. Surađuju s lokalnim poduzećima u slivnim
područjima i koordiniraju i financiraju implementaciju programa kvalitete površinskih
voda od strane ovlaštenih laboratorija. Također, pružaju javne usluge i obavljaju druge
zadatke iz plana upravljanja vodama u skladu sa sredstvima osiguranim za te svrhe.
Hrvatske vode djeluju na cijelom području Republike Hrvatske i pokrivaju sva vodna i
slivna područja.
Sektorska ministarstva koja također imaju značajnu ulogu u upravljanju vodama su:
Ministarstvo za zaštitu okoliša i prirode te Ministarstvo graditeljstva i
prostornog uređenja su odgovorna za pitanja generalne politike okoliša, korelacije
pitanja vode i ostalih okolišnih pitanja, te za harmonizaciju regionalnog prostornog
razvoja i planiranja.
Ministarstvo poljoprivrede je odgovorno za poljoprivredu, hranu i duhansku
industriju, proizvodnju, prodaju i korištenje poljoprivrednih proizvoda (gnojiva,
pesticida, itd.).
Ministarstvo zdravlja je nadležno za Zavode za javno zdravstvo, koji su odgovorni
za monitoring i kontrolu vode i otpadnih voda.
Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije je odgovorno za
razvoj strateških infrastrukturnih projekata i investicijske programe od nacionalnog
interesa.
Ministarstvo gospodarstva, Ministarstvo turizma i Ministarstvo financija također
učestvuju u svim raspravama koje se tiču upravljanja vodnim resursima.
33
Na lokalnoj razini, općinske i županijske vlade su odgovorne za dizajniranje i
implementaciju infrastrukturnih projekata uključujući sisteme vodoopskrbe i
kanalizacije/pročišćavanja otpadnih voda.
Prema Zakonu o vodama (NN 153/09), vode su opće dobro, koje zbog svojih prirodnih
svojstava ne može biti ni u čijem vlasništvu. Pravo na zahvaćanje vode radi iskorištavanja
za različite namjene stječe se na temelju koncesije, u skladu s tim pravima, gospodarski
subjekti sami planiraju, izgrađuju i održavaju vodne građevine za vlastite potrebe i
koriste se vodom na propisani način uz plaćanje naknade. Iznimka od toga jest pravo
opće uporabe voda.
3.5. UPRAVLJANJE VODOM NA OTOCIMA
Hrvatska je zemlja tisuću otoka - ima ih 1185, površine oko 3300 km2 (5,8 posto površine
hrvatskog kopna): otoka 718, hridi 389 i grebena 78. Naseljeno je 67 otoka, površine
3062 km2, a 15-ak je otoka povremeno naseljeno.
U nastavku je prikazan zemljovid hrvatskih otoka.
34
Zemljovid 1. Hrvatski otoci
Izvor: http://www.dijana.20m.com/images/karta_hrvatske1.gif (20.02.2013.)
Na otocima nema dovoljno kvalitetne pitke vode, naročito ljeti u sušnom razdoblju koje
koincidira s najvećim potrebama za vodom. Potrebe u vodoopskrbi otoka rješavaju se na
nekoliko načina: dovođenjem vode s kopna putem regionalnih vodovoda, opskrbom iz
vlastitih izvora i dovoženjem vode autocisternama ili vodonoscima. Stoga je očito da je
za daljnje učinkovito vodnogospodarsko upravljanje otočnim područjem potrebna
uspostava jednog kompleksnijeg regionalnog pristupa praćenju, analizi, planiranju i
gospodarenju vodnim resursima. Za takav integralan model vodnogospodarskog
planiranja i upravljanja, nužan je preduvjet sveobuhvatno poznavanje hidroloških
značajki toga područja.
35
Najvažniji cilj razvoja vodoopskrbe u Hrvatskoj je osiguranje dovoljnih količina vode za
potrebe stanovništva i gospodarstva.5 Planiranje vodoopskrbe provodi se na državnoj i
županijskoj razini te na razini gradova i općina. Prosječna opskrbljenost stanovništva
vodom iz javnih vodoopskrbnih sustava u Hrvatskoj iznosi 76%, što znači da se
opskrbljuje vodom oko 3,35 milijuna stanovnika (Blagus, 2006, p. 37). Ostatak nema
pristup sigurnoj i zdravoj pitkoj vodi, jer nema priključka na javni vodoopskrbni sustav
(Kemeter, 2009). U Hrvatskoj je predviđeno da se do 2015. dostigne potpuna
opskrbljenost stanovništva vodom iz javnih sustava i podmirenje potreba gospodarstva.
Gospodarenje vodama na otocima ima svoje specifičnosti koje, pri planiranju i rješavanju
problema vodoopskrbe, treba uzeti u obzir. Potrebno je poznavati raspoložive resurse, i to
otočne (unutarnje) i kopnene (vanjske), na temelju kojih se mogu podmiriti potrebe za
vodom. Prema Nacionalnom programu razvitka otoka6, u kojem je između ostalog
predstavljen osnovni koncept održivog gospodarenja vodama i sustavom vodoopskrbe,
procijenjeni troškovi gradnje vodoopskrbnih sustava iznose 746 milijuna kuna.
Realizacijom ovog programa ostvarilo bi se 85-postotna opskrbljenost stanovnika iz
javnih vodoopskrbnih sustava (Zdunić, 1998, p. 2).
Prema Zakonu o vodama, cilj gospodarenja i upravljanja vodama jest ostvarenje
integralnog, koordiniranog vodnog režima na cijelom nacionalnom teritoriju, i na svakom
pojedinom vodnom području. Što uključuje: upravljanje prostornom distribucijom,
izgradnju vodnog sustava, te stanje količine i kakvoće voda na način koji je
najadekvatniji za konkretno područje i vrijeme. Zajedničkim aktivnostima vodnog
gospodarstva i komunalnih gospodarstava, realizirat će se sljedeći ciljevi: osiguranje
5 Potrošnja vode u svijetu raste 12% godišnje (Vitelj, 2006, p. 24). Najveci potrošac je zapadna Evropa s 28% ukupne potrošnje. Na istocnu Evropu otpada 6% globalne potrošnje. Ujedinjeni narodi upozoravaju
da ce do 2025. dvije trecine ljudi na Zemlji biti suoceno s nestašicom vode. Borba za cistu i svima dostupnu
vodu postat ce svjetski prioritet. FAO je zabrinut jer 1,2 milijarde ljudi vec živi u podrucjima u kojima nedostaje voda, a tom ce se broju vrlo brzo prikljuciti još 500 milijuna ljudi (B. Ž., 2007, p. 14). 6 Nacionalni program razvitka otoka donesen je 28. veljače 1997. na Saboru RH i njime je definirana
briga o otocima na razini države i županija te općina i gradova, a sve u cilju održivog i trajnog razvitka
otoka te opstanka i povratka stanovništva na njih. Za provedbu Nacionalnog programa zaduženo je 1997. g. Ministarstvo razvitka i obnove (MRO), od 2000. g. Ministartvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo, a
od 2004. Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka. Danas u sklopu Ministarstva regionalnog razvoja i
fondova EU.
36
dovoljnih količina kvalitetne pitke vode za vodoopskrbu domaćinstava (naselja);
osiguranje potrebnih količina kvalitetne vode za upotrebe u gospodarstvu; zaštita ljudi i
materijalne imovine od štetnog djelovanja voda; i zaštita i poboljšanje stanja voda i
ekosustava ovisnih o vodi.
Opća načela upravljanja vodama prema čl.6., Zk. o vodama (NN 153/09):
Voda je nezamijenjiv uvijet života i rada. Voda se mora upotrebljavati i koristiti
racionalno i ekonomično.
Vodama se upravlja prema načelu jedinstva vodnog sustava i načelu održivog
razvitka kojim se zadovoljavaju potrebe sadašnje generacije i ne ugrožavaju pravo
i mogućnost budućih generacija da to ostvare za sebe.
Upravljanje vodama prilagođava se globalnim klimatskim promjenama.
Za korištenje voda koje prelazi granice općeg korištenja, kao i za svako
pogoršanje stanja voda, plaća se naknada razmjerno koristi, odnosno stupnju i
opsegu utjecaja na promjene u stanju vodnih tijela, poštujući ekonomsko
vrednovanje voda, povrat troškova njezinoga korištenja i zaštite vodnoga okoliša i
drugih sastavnica okoliša.
Zaštita i korištenje voda temelji se na načelu predostrožnosti, poduzimanja
preventivnih mjera, otklanjanja štete nanijete vodnom okolišu na mjestu njezinog
nastanka te načelima »onečišćivač plaća«, odnosno »korisnik plaća«.
Upravljanje rizicima od poplava zasniva se na načelima solidarnosti, prvenstva u
potrebama, hitne službe, trajne imobilizacije i mobilizacije; planira se i koordinira
na razini vodnog područja u cilju smanjenja rizika od štetnih posljedica poplava,
posebno po život, zdravlje i imovinu ljudi, okoliš, kulturnu baštinu, gospodarske
djelatnosti i infrastrukturu.
U donošenju planskih dokumenata, sukladno Zakonu i posebnim propisima o
zaštiti okoliša, osigurava se informiranje i sudjelovanje javnosti.
37
Upravljanje vodama koje ima prekogranični utjecaj ostvaruje se suradnjom s
drugim državama, sklapanjem i provedbom međunarodnih ugovora,
obavješćivanjem o prekograničnim utjecajima na vode i vodni okoliš kao i
međunarodnom razmjenom informacija o vodama i vodnom okolišu.
U nastojanju održivog razvitka otoka i gospodarskog razvitka otoka, ulaganja u otočnu
infrastrukturu čine značajan izdatak u Državnom proračunu. Ministarstvo regionalnog
razvoja i fondova Europske unije koordinira aktivnosti i direktno, preko Uprave za
otoke7, sudjeluje u rješavanju vodoopskrbe i otpadnih voda. Program vodoopskrbe otoka
uvažava načela upravljanja otočnim razvitkom i uklopljen je u vodnogospodarske
planove. Programi se sastoje od utvrđivanja i analize vodnih resursa, analize i prognoze
potreba za vodom, od zatečena stanja vodoopskrbe i zaštite voda i od formuliranja
rješenja (Gereš, 1998, p. 26). Svrha je da svako otočno naselje dobije siguran i, prema
uobičajenim standardima, dovoljan dotok pitke vode.
Shema 5. prikazuje integralno upravljanje vodama.
7 Unutar tadašnjeg Ministarstva pomorstva, prometa i veza ustrojen je 1995. g. Centar za razvitak otoka.
1996. g. Centar se seli u Ministarstvo razvitka i obnove. Preustrojem Ministarstva 2000. godine Centar
prerasta u Upravu za razvoj otoka koja je 2001.g. proširena i djeluje kao Uprava za otočni i područni razvoj. Preustrojem početkom 2004. g. ponovno se razdvajaju otoci i područni razvoj i od tada postoji samostalna Uprava za otoke.Danas u sklopu Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU.
38
Shema 5. Integralno upravljanje vodama
Izvor: Margeta, J., (2011), Gospodarenje vodnim sustavom-Promjene u svijetu i gospodarenje urbanim
vodnim sustavom, Građevinar, 63, 12, 1069-1077, p.1075.
Integralno upravljanje vodama je koncept koji daje jednaku važnost svim vrstama voda te
paralelno s tim upravlja opskrbom vode i potrebama za vodom.Održivo upravljanje
vodama je nužnost u uvjetima porasta stanovništva i povećanih pritisaka na vodne
resurse. Takvo upravljanje uravnotežuje raspoložive količine vode s potrebama za vodom
različitih korisnika vode. Riješavanje vodoopskrbnih problema na našim otocima sastoji
se dakle: 1) u dobavi dovoljnih količina pitke vode, 2) u dobavi dodatnih količina vode
ljeti u naselja koja inače imaju dovoljno vode, 3) u poboljšanju kakvoće raspoloživih
voda (Kunst, 2001, p. 185). Sve navedeno ne može se potpuno, na vrijeme, niti
ekonomično izvršiti korištenjem raspoloživih podzemnih i površinskih voda. Potrebno je
stoga iskoristiti sve dostupne vode, oborinske, slankaste (boćate), pa i morsku vodu, što
je danas tehnološki moguće a često i cijenama dostupno.
Stanovništvo i gospodarske aktivnosti (turizam) dominantni su izvori onečišćenja
(Vojvodić, 2001). Polazište za planiranje mjera zaštite voda jest procjena utjecaja
onečišćenja na vode iz točkastih i raspršenih izvora onečišćenja. U točkaste izvore
onečišćenja uključena su onečišćenja iz kanalizacijskog sustava i/ili uređaja za
39
pročišćavanje otpadnih voda, a ubrojena su sva naselja i industrijski pogoni, koje je
moguće svesti na jednu točku upuštanja onečišćene vode u prijamnik. Raspršene izvore
onečišćenja čine onečišćenja na tlu ili u tlu, koja oborinskim otjecanjem dolaze u vode
(poljoprivredne površine, oborinske vode različitih slivnih površina itd.).
Zaštita voda se provodi temeljem Državnog plana zaštite voda, koji uključuje aktivne i
pasivne mjere u zaštiti voda i mora od onečišćenja s kopna kao što su: opće
administrativne mjere, mjere za očuvanje kakvoće voda, mjere za sprečavanje i
smanjenje onečišćenja voda, provedbene mjere, mjere za slučajeve iznenadnih i
izvanrednih zagađenja, plan građenja objekata za zaštitu voda, te izvore i načine
financiranja. Aktivnim mjerama za zaštitu voda realizira se smanjivanje točkastih i
raspršenih izvora onečišćenja (Izvješće o stanju okoliša u Republici Hrvatskoj, 2006, p.
137). Poslovi zaštite voda prema Tedesciju (1997), se namjenski financiraju iz naknade
za zaštitu voda, koja se plaća prema količini ispuštene otpadne vode i stupnju utjecaja na
pogoršanje kakvoće i upotrebivosti vode, a u skladu s mjerilima i uvjetima utvrđenim
podzakonskim aktima. Zakon predviđa da naknada za zaštitu voda što ne smije biti manja
od cijene čišćenja otpadnih voda što pouzdano danas nije slučaj. Jedna od
najdjelotvornijih mjera zaštite voda je ekonomska mjera, odnosno primjena načela
onečišćivač plaća.
Na pojedinim područjima, tzv. zaštićenim područjima8, utvrđuje se potreba za dodatnim
strožim i složenijim mjerama zaštite voda (površinske i podzemne vode) s obzirom na
mjere koje se provode na cijelom području Hrvatske. Osnova planiranja zaštite voda na
lokalnoj razini jesu županijski planovi za zaštitu voda s mjerama zaštite voda i odlukama
o odvodnji otpadnih voda.
8 Pojam zaštićenih područja s aspekta upravljanja vodama uređen je Zakonom o izmjenama i dopunama
Zakona o vodama (prosinac 2005.).
40
4. VODOOPSKRBA OTOKA KAO JEDAN OD SEGMENATA
UPRAVLJANJA VODOM
U ovom dijelu rada obrađene su sljedeće tematske jedinice: 1) tijek razvoja opskrbe otoka
u Jadranskom moru , 2) stanje i značajke vodoopskrbe hrvatskih otoka, 3) specifični
problemi vodoopskrbe otoka i 4) mogućnosti ponovne upotrebe vode na otocima.
4.1. VODOOPSKRBNI POTENCIJALI HRVATSKIH OTOKA
Osnovni preduvjet za optimalno upravljanje vodnim resursima je detaljno poznavanje i
razumijevanje njihovog pojavljivanja u prostoru i vremenu. Trend dovođenja vode s
kopna kojim se krenulo na hrvatskim otocima ne smije se prihvatiti kao jedino rješenje,
već treba inzistirati na alternativnim načinima vodoopskrbe, kako tradicionalnim tako i
suvremenim, te kombinaciji istih. U tom pogledu, potrebno je usporediti efikasnost,
ekonomsku opravdanost, sigurnost i ostale čimbenike sustava otočne vodoopskrbe
dovođenjem vode s kopna sa drugim mogućim rješenjima.
U sljedećem grafikonu dan je prikaz vodoopskrbe hrvatskih otoka.
41
Grafikon 1. Vodoopskrba hrvatskih otoka
Izvor: Izradila studentica prema podacima Dadić, Ž., at all., (2008), Improvement pf water supply on
inhabited Croatian islands.
U fazi prvih razmišljanja o izgradnji velikih podmorskih cjevovoda s kopna na otoke
ukazivalo se na problem mogućnosti pucanja ili eventualne diverzije na cjevovodu. Što se
i dokazalo kada se 1988. godine zagadila voda rijeke Cetine uzvodno od zahvata za
vodoopskrbu otoka Brača, te je ovaj vodovod morao nekoliko dana biti van pogona.
Stoga jedan sustav ne smije isključiti drugi, a u slučaju otoka Brača i ne samo njega,
upravo se to dogodilo. Napuštene su mnoge seoske nakapne plohe i cisterne, te
individulani objekti koji mogu poslužiti kao alternativni načini u slučaju havarije
cijevovoda. Dovođenje vode s kopna vrlo je skup tehnički poduhvat koji rješava
vodoopskrbu u periodu od tri ljetna mjeseca. Izvan tog perioda tolika količina vode nije
potrebna jer su uglavnom dovoljni i postojeći otočni vodni resursi (Bonacci, 1998, p. 19).
Neki od mogućih i postojećih načina snabdijevanja vodom otoka u Jadranskom moru
prema Bonacciju (1998) su: 1) kaptaže izvora slatke vode; 2) desalinizacija boćatih
42
priobalnih izvora i vrulja inženjersko-tehničkim zahvatima; 3) crpljenje podzemnih voda
kopanim ili bušenim bunarima, 4) izrada drenažnih galerija za sakupljanje podzemnih
voda; 5) korištenje vode iz prirodnih slatkovodnih jezera; 6) stvaranje umjetnih
akumulacija; 7) desalinizacija morske boćate vode; 8) sakupljanje kiše; 9) čišćenje i
ponovna upotreba vode; 10) dovođenje vode s kopna brodovima vodnosncima; 11)
dovođenje vode s kopna podmorskim cjevodovima.
U nastavku rada detaljnije će se objasniti mogućnosti i opravdanost primjene navedenih
načina snadbijevanja vodom na hrvatskim otocima.
U Hrvatskoj gotovo da i nema ni iskustava niti pokušaja s izgradnjom umjetnih
akumulacija za zadržavanje vode u periodu suše na otocima Jadrana. A upravo ova
metoda čini se i razumnom i ekonomičnom i perspektivnom. Akumulacije kao prvo ne
trebaju biti velike po volumenu i mogu odgovarati svojoj svrsi već i onda ako im se
dimenzije kreću od 100 do 1000 m3. Akumulacije ne trebaju biti locirane samo na
otvorenim vodotocima već mogu na primjer biti formirane u brojnim prirodnim
depresijama, a prije svega vrtačama ili dolinama.
Kao perspektivna metoda akumuliranja slatke vode u priobalnim krajevima, razvijena u
Švedskoj (Hogland i Malm, 1988, p. 19), ističe se metoda akumiliranja slatke vode u
morskoj vodi. Ova tehnika koristi činjenicu da zbog manje gustoće slatka voda pliva na
slanoj morskoj vodi. Sakupljanje kišnice uobičajen je postupak koji se vrlo često koristi
čak i u najrazvijenijim zemljama svijeta. U SAD-u sve više se javlja neophodnost i
razvija uvjerenje, a s tim u vezi egzistira i cijeli pokret vezan s ponovnim vraćanjem
cisterni i sakupljanje kišnice u masovnu upotrebu. Situacija u drugim krajevima svijeta
još je očitija u korist postupka sakupljanja kiše. O tome svjedoči postojanje vrlo aktivne
međunarodne udruge pod nazivom IRCSA (International Rainwater Catchment Systems
Association) koja se bavi svim aspektima sakupljanja kišnice.
Prema autoru Frenchu (1988, p. 565-577) u San Franciscu je 80-ih godina pošlog stoljeća
postojalo 150 cisterni za sakupljanje kišnice čiji volumen iznosi 400 000 m3. On je
43
smatrao da to nije dovoljna količina te je stoga predloženo i izgrađeno novih 120 cisterni
s volumenom od 340 000 m3 vode. U Nevadi i drugim pustinjskim krajevima SAD čak
se oko 20% stanovništva snabdijeva pitkom vodom sakupljajući kišnicu. Kod toga treba
naglasiti da godišnje oborine na spomenutim prostorima rijetko premašuju iznos od 100
mm.
U oborinskim uvjetima koji vladaju na malim kraškim otocima Jadrana ovo je upravo
idealan način sakupljanja slatke, kvalitetne vode. Godišnje oborine su velike i kreću se od
700 do 1200 mm, a na raspolaganju stoje ogromne gole i neplodne površine koje samo
treba jeftinim mjerama pripremiti da posluže kao nakapne plohe, a pri tome se ne gubi
obradivo ili građevinsko zemljište. Nažalost, sadašnje stanje na otocima je upravo
obratno. Klasični postojeći seoski sistemi snabdijevanja vodom pomoću sakupljanja kiše
su ili napušteni ili zapušteni. Razlog zapuštanja seoskih cisterni i nakapnih ploha je
dovođenje vode s kopna, čak i samo očekivanje da se voda dovede s kopna, te opća
nebriga za objekte koji nisu individulani, nego predstavljaju opće dobro.
Čišćenje već upotrebljene vode i njeno korištenje za poljoprivredne svrhe postupak je
koji obećava, ali da bi se on mogao ostvariti neophodno je potrebno stvoriti uvjete za
njegovu primjenu. Prvi od njih koji tehnički nije jednostavan je osigurati centralno
sakupljanje, a potom i tretman zagađene vode. Na otocima Jadrana za sada takve
mogućnosti ne postoje pošto je praksa da svaki zagađivač vodu individualno ispušta u
kraško podzemlje gdje se ona, barem se tako vjeruje, nepovratno izgubi. Nažalost
zagađenja čistih podzemnih voda zbog ovakvog nekontroliranog ispuštanja sve su češća,
te će se u tom smislu morati ubrzo poduzeti odgovarajući koraci (Bonacci, 1998, p. 19).
O postupcima desalinizacije boćate izvorske vode započelo se ozbiljno razmišljati. U
planu je izgradnja nekoliko pokusnih postrojenja. Za sada se ne misli ići na desalinizaciju
morske vode već isključivo na odstranjenje soli iz manje zaslanjenih priobalnih izvora.
Budući da ovakvih ima dosta postoji realna mogućnost da se postignu ekonomski
opravdani i po količinama zadovoljavajući učinci. Ostaje dosta problema koje će trebati
riješavati tijekom eksploatacije. Radi se prije svega o činjenici varijabilnosti saliniteta
44
boćate izvorske vode. U ljetnom sušnom razdoblju kada je slatka voda najpotrebnija
kapaciteti priobalnih izvora su najniži, a salinitet najviši. Kako će u tom kritičnom
razdoblju sustav funkcionirati treba tek vidjeti (Bonacci, 1998, p. 20).
Za vodoopskrbu Cresa i Lošinja koristi se slatka voda iz Vranskog jezera smještenog na
otoku Cresu. Maksimalno godišnje crpljenje bilo je tijekom 1987. godine kada se u
prosjeku crpilo 72 l/s. Najveće dnevno crpljenje zabilježeno 14.08.1994. godine, a
iznosilo je 139 l/s. Na otoku Krku voda se crpi iz dva jezera Njivice i Ponikve. U oba
slučaja radi se o kombinaciji prirodnih retencija i ljudskim djelovanjem formiranih
jezera čija je namjera snabdijevanje vodom otoka Krka. Dok se iz jezera Njivice voda
direktno crpi u vodoopskrbni sustav, jezero Ponikve služi za prihranjivanje podzemnog
vodonosnika u kojem je izrađena galerija iz koje se voda crpi za potrebe vodoopskrbe.
Sve se intenzivnije razmišlja o tome da se voda počne direktno crpiti iz same akumulacije
Ponikve.
Najčešći način snabdijevanja vodom na hrvatskim otocima je crpljenje podzemne vode iz
uglavnom krških vodonosnika. Ovaj način ima vrlo dugu tradiciju još iz rimskog
razdoblja. Primjera radi na otoku Pagu je postajao složen sustav kaptaže i transporta vode
na području od Kolana do Caske. Dijelom se voda iz podzemlja crpi komunalnim
sustavima a djelom individualnim bunarima. Zbog toga nisu poznate točne količine
crpljenja. Općenito se može reći da one variraju tijekom godine. Najmanje su u ljetnom i
sušnom razdoblju kad je voda najpotrebnija, a tada i ugrožene od zaslanjivanja (prodora
morske vode u leću slatke vode).
Ne može se reći da ne postoje geološka i hidrogeološka istraživanja ponašanja
vodonosnika na malim krškim hrvatskim otocima. Međutim, kako su ona uvijek i
isključivo bila vršena s ciljem brzog i pragmatičnog rješavanja pitanja vodoopkrbe, s
dubokim žaljenjem se treba suočiti s činjenicom da su teorijska i opća saznanja o
funkcioniranju krških vodonosnika na otocima nesistematizirana i nedostatna. Ta
činjenica bitno otežava postizanje pozitivnih pomaka za efikasnije korištenje podzemnih
vodnih rezervi koje postoje na otocima. Jedno je ipak sigurno. Ove rezerve slatkih voda
45
po svojim količinama najznačajnije su na diskutiranim prostorima. Stoga će biti potrebno
načiniti organizirane napore da se takvo nezadovljavajuće i neperspektivno stanje što
radikalnije i brže promijeni (Bonacci, 1998, p. 21).
4.2. STANJE I ZNAČAJKE VODOOPSKRBE HRVATSKIH OTOKA
Osiguranje dovoljnih količina vode od iznimne je važnosti za socijalni i gospodarski
razvoj otoka te za stabilnost društvene zajednice na otocima. U skladu s tim, u ovom
dijelu rada elaborirane su sljedeće tematske jedinice: 1) vodni resursi hrvatskih otoka i 2)
podaci o većim otocima.
4.2.1. Vodni resursi hrvatskih otoka
Količine oborina tijekom godine iznose na vanjskim otocima 600-700 mm, na
unutrašnjim otocima 700-900 mm, a uz obalu, u blizini gorskih lanaca, količina doseže
1500 mm. Veća količina oborina pojavljuje se u hladnoj polovici godine. U razdoblju
1931.do 1980. godine srednja je godišnja oborina na Lastovu i Visu bila manja od 700
mm. Na otocima zadarskog arhipelaga i na Šolti godišnja je količina oborina između 800
i 900 mm, a na Krku i Braču 1000 do 1500 mm. Zbog čimbenika ograničene veličine,
dostupnost i geologije i topografije, vodni resursi u malim otocima su izuzetno
osjetljivi na promjene i varijacije u klimi, osobito u oborina(IPCC, 2001). Zbog propusne
podloge (krš na vapnencima i na dolomitima) i zbog nepovoljnoga godišnjeg rasporeda
oborina javljaju se teškoće u vodoopskrbi. Klima je mediteranska; karakteriziraju je blage
i vlažne zime te topla, suha i sunčana ljeta (Gereš, 1998, p. 27).
S hidrografskog stajališta otoci pripadaju slivu Jadranskog mora. Na otocima nema
površinskih vodotoka ili su rijetki. Najznatnija (dominantna) je krčka podzemna
odvodnja. Podzemne vode otječu prema mnoštvu stalnih i povremenih priobalnih izvora i
vrulja. Jezero Vrana na Cresu prostrana je kripto-depresija ispunjena slatkom vodom.
46
U geomorfološkom pogledu podmorje Jadranskog mora međugorska je zavala između
gorskih sustava Dinarida, Apenina, Alpa i Helenida. Sjeverozapadna je zavala veća i
plitka, a jugoistočna je manja, ali dublja. U sadašnjem obliku zavala Jadranskog mora
oblikovana je dizanjem morske razine za približno 100 m poslije ledenog doba. Taj je
proces imao velik utjecaj na razvoj reljefa, hidrografije i hidrogeoloških prilika područja.
Područje Jadrana područje je krša Dinarida, pretežno karbonatne građe. Intenzivnom
mehaničkom i kemijskom razgradnjom karbonatnih stijena stvoreni su krški oblici
reljefa. Jadranski krški pojas dijeli se na kopneno priobalje i otoke. U jadranskom krškom
pojasu hidrogeološka odrednica jest utjecaj mora, tj. mogućnost zaslanjenja slatkih
podzemnih voda morskom vodom zbog prirodnih ili antropogenih uzroka. Ima razlike u
općim hidrogeološkim odnosima između obale kopna i otočnog pojasa. Na obali su veliki
dotoci podzemnih voda iz gorskog zaleđa s velikim gradijentima podzemnih tokova. Na
otocima nema te pojave. Na otocima se formira vlastita podzemna voda, skromnih
količina i malenih hidrauličkih gradijenata.
Morfologija otoka, geološki sastav i struktura, veličina i oblik otoka utječu na formiranje
podzemnih voda i njihovu količinu. Otoci su pretežito izgrađeni od karbonatnih stijena
kredne i paleogenske starosti. Debljina stijena prelazi nekoliko tisuća metara.
Na nekim su otocima (Krk, Rab, Pag i dr.) razvijene paleogenske klastične stijene, lapori
i pješčenjaci, koji u hidrogeološkom pogledu mogu biti barijere ili vodonosnici.
Tektonska građa otoka predstavljena je nizom bora, kombiniranih s rasjedima. Bore
imaju pravac pružanja kao i otoci; sjeverozapad-jugoistok. Hidrogeološke prilike na
otocima pretežno određuju karbonatne stijene, vapnenci i dolomiti. Vodonosnici na
otocima su vapnenci, koji se razlikuju po starosti, sastavu, strukturi i načinu
pojavljivanja. Oborinske vode, koje padnu na vapnenački podlogu uglavnom poniru u
podzemlje i dalje se kreću prema moru ili se miješaju s morskom vodom. Mala širina
otoka, strukturni položaj stijena i postojanje recentnog okršavanja omogućuju dobar
hidraulički kontakt između morske i slatke podzemne vode (Gereš, 1998, p. 28).
47
4.2.2. Podaci o većim otocima
Hrvatska ima 718 otoka te 467 hridi i grebena. Njihova površina iznosi oko 3300 km2 što
predstavlja 5,3% od ukupne kopnene površine Hrvatske. Naseljeno je 67 otoka, od kojih
samo 9 ima vodne resurse koji se mogu koristiti za vodoopskrbu. Ostali otoci dobivaju
vodu s kopna, a na brojnim se otocima skuplja kišnica ili se voda dovozi brodovima
vodonosnicima.
U tablici 4. prikazani su podaci o površini, stanovništvu i gustoći naseljenosti petnaest
najvećih hrvatskih otoka. Površina ostalih otoka je između 1 i 20 km2. Najviše kote otoka
dosežu 778 mnm. (Brač), prosječna je visina između 100 i 200 mnm. (Gereš, 1998, p.
28).
48
Tablica 4. Veći hrvatski otoci – površina i stanovništvo
OTOK Površina, km2 Broj stanovnika Gustoća naseljenosti
(osoba/km2)
Krk 405,78 17.860 44,0
Cres 405,78 3.184 7,8
Brač 394,57 14.031 35,6
Hvar 299,66 11.103 37,1
Pag 284,56 8.398 29,5
Korčula 276,03 16.182 58,6
Dugi Otok 114,44 1.772 15,5
Mljet 100,41 1.111 11,1
Vis 90,26 3.617 40,1
Rab 90,84 9.480 104,4
Lošinj 74,68 7.771 104,1
Pašman 63,34 2.711 42,8
Šolta 58,98 1.479 25,1
Ugljan 50,21 6.182 123,1
Lastovo 46,87 835 17,1
Izvor: Izrada studentice prema podacima Državnog zavoda za statistiku, (2011), Geografski i meteorološki podaci
Najveću površinu imaju otok Cres i Krk (405,78 km2) koji se znatno se razlikuju po broju
stanovnika. Krk ima najveći broj stanovnika čak 17 860, dok Cres tek 3 184 stanovnika.
Slijedi otok Brač sa 394 km2, koji je ujedno i najviši jadranski otok(Vidova gora 778 m).
Četvrti po veličini je najsunčaniji i najduži hrvatski otok, otok Hvar (299,66 km2) sa 11
103 stanovnika. Najrazvedeniji i peti po veličini je otok Pag površine 284,56 km2.
Najnaseljeniji je otok Rab (90,84 km2) sa čak 104,4 stan./ km
2. Slijede ga Lošinj (74,68
km2) sa 104,1 stan./ km
2 i Ugljan (50,21 km
2) sa 123,1 stan./ km
2. Otok Šolta zauzima
58,89 km2. Veličinom je trinaesti, a stanovništvom šesnaesti hrvatski otok.
49
Podaci o prosječnim godišnjim kapacitetima izvorišta voda na otocima predočeni su u
tablici 5. Izvorišta vode za vodoopskrbu kategorizirana su na površinske vode, na zahvate
izvora i na iskorištavanje podzemne vode zdencima.
Tablica 5. Izvorišta vode na otocima i srednji kapaciteti
Otok Tip izvorišta za vodoopskrbu (l/s)
jezero izvor zdenci
Ukupno
(l/s)
1. Krk
Njivice 65
Ponikve 85
Baška 25 175
2. Cres
Vrana 306 306
3. Rab 20 42 62
4. Pag 26 26
5. Dugi Otok 3 3
6. Hvar 51 51
7. Vis 5 27 32
8. Korčula 65 65
9. Lastovo 3 3
10. Poluotok Pelješac 10 10
Izvor: Izrada studentice prema podacima Hrvatskih voda, (2011)
U pogledu činitelja koji određuju vodne resurse otoka: klime, hidrologije, geologije,
hidrogeologije, biljnoga pokrova, iskorištavanja zemljišta itd., može se ustvrditi da su
otoci specifičan slučaj. Vodne resurse čine slane i slatke vode. Stvaranje vodnih resursa
otoka je jednostavno - oborine padaju na površinu otoka, dio vode otječe u podzemlje,
dio otječe površinom, a dio se ispari. Voda, koja ponire u podzemlje, djelomično se
zadržava u prostoru iznad razine mora i stvara podzemnu vodu, ili pak dolazi do razine
mora na kojoj stvara leće slatke vode. Ta se slatka voda postupno difuzno miješa sa
50
slanom vodom i istječe po rubu na površinskom kontaktu. Jedini prirodni input voda na
otoku dolazi iz atmosfere. Nema tranzitnih voda, već isključivo lokalne vode. More je
prijamnik svih voda s otoka. Vodni su resursi otoka jedinstveni, omeđeni morem, koje je
također slan vodni resurs otoka. Slatke su vode striktno ograničene rubom otoka, a slane
vode otvoreni su globalni sustav (Gereš, 1998, p. 30).
Otoci su siromašni iskoristivim vodnim resursima. Izuzeci su otoci Cres, Krk i Vis.
Skupljanje kišnice, njezino čuvanje i iskorištavanje stara je i poznata metoda, koja se
primjenjuje širom svijeta. Ponovno se oživljava interes za ovaj način korištenja vode i to
za tehnike skupljanja kišnice s krovnih površina ili velikih sabirnih ploha i cisterni pa do
retencija površinskog ili pod-površinskog toka (Gereš, 1998, p. 31).
Istraživanjem strane literature dolazi se do zaključka da postoje mnogi dokumenti, koji
opisuju tehničke detalje, posebno za male sustave. Međutim u Hrvatskoj nedostaje
dokumenata o planiranju, projektiranju i pogonu sustava, koji su socijalno, tehnički i
ekonomski prihvatljivi za iskorištavanje, a da zadovoljavaju i zahtjeve okoliša. Shodno
tome, donositelji odluka trebali bi koristiti iskustva razvijenijih zemalja, te ih primijeniti
na našim otocima.
Skupljanje kišnice za kućnu upotrebu u osnovi je projekt malih razmjera. Međutim
postoje i drugačiji primjeri. Na malim otocima ili na područjima bez značajnih vodnih
tokova, koriste se natapne plohe većih dimenzija. Gibraltar ima jedan od najvećih
modernih sustava iskorištavanja kišnice za javnu vodoopskrbu. Koriste se dvije vrste
slivnih površina: vode se prikupljaju direktno sa stjenovite površine, a na dijelu područja
s pjeskovitom podlogom sagrađena je umjetna nakapnica. Prikupljena kišnica skladišti se
u podzemnim vodospremnicima. Na taj se način osigurava 10% potreba vode za piće.
Upravljanje i gospodarenje vodama na otocima ima specifičnosti koje valja uzeti u obzir
pri rješavanju problema. Te su posebnosti prirodne karakteristike otoka, uključujući
vodne resurse i potrebe za vodom. Potrebno je poznavati raspoložive resurse, i to otočne -
unutarnje i kopnene – vanjske resurse. Potrebe za vodom su prirodne, za održavanje
ekosustava i socijalno gospodarske, za vodoopskrbu, manjim dijelom za navodnjavanje.
51
Slijedeći je element zaštita voda i mora. Obje su kategorije nužne za razvoj otoka
(Tedesci, 1997, p. 201).
4.3. SPECIFIČNI PROBLEMI VODOOPSKRBE OTOKA
Nedovoljnu razvijenost vodoopskrbe na otocima potrebno je rješavati sustavno kako bi se
stvorili nužni uvjeti za skladan razvoj otoka i kvalitetno podmirile potrebe za vodom.
Republika Hrvatska u cjelini ima dovoljne količine prirodne vode, iako je u pojedinim
regijama nema dovoljno (WHO, 2000), ponegdje se ne koristi racionalno, a sve se više i
onečišćuje. U Hrvatskoj se putem sustava organizirane komunalne vodoopskrbe
opskrbljuje oko 80% ljudi, što nas samo po toj osnovi svrstava u red razvijenijih zemalja.
Ostali dio populacije opskrbljuje se vodom za piće iz individualnih vodoopskrbnih
objekata (javnih zdenaca, mjesnih vodovoda, cisterni i sl.). Lokalnih vodovoda u RH je
trenutno 443, a opskrbljuju oko 260.000 korisnika ili 6% ukupne populacije. Vodu za
piće iz individualnih izvora, bunara i cisterni koristi 14% ukupne populacije (Dadić,
Vitale i Ujević, 2009, p. 129-138).
Na osnovi prikaza vodoopskrbe otoka, prema Gerešu (1998) mogu se definirati njena
opća obilježja:
veliki nastanjeni otoci imaju vodoopskrbu koja razmjerno zadovoljava;
nedovoljni vodni resursi otoka uvjetovali su razvoj vodoopskrbnih sustava uz
dovod vode s kopna;
do 1991. godine položeno je mnogo podmorskih cjevovoda;
zahvati vode na otocima nemaju utvrđene zone sanitarne zaštite, a kvaliteta vode
često ne odgovara;
objekti vodovodnih sustava stari su 30 i više godina, a njihovo održavanje nije
zadovoljavalo;
sagrađeni su magistralni dovodi, a nedostaje opskrbna mreža;
česta fizička oštećenja mreža zbog nedovoljnog stupnja sigurnosti sustava;
52
veliki su gubici vode u sustavima - koji variraju od 15% do 50%, pa i više u
pojedinim slučajevima;
ne zadovoljava upravljanje vodoopskrbnim sustavima;
ne zadovoljava opremljenost komunalnih poduzeća, koja gospodare
vodoopskrbom.
Morfološka razvedenost prostora, prirodne barijere i značajan otočni arhipelag utjecao je
na to da su se vodoopskrbni sustavi razvijali induvidualno i neujednačeno. Veliki
nastanjeni otoci imaju vodoopskrbu, koja razmjerno zadovoljava, kombinacijom vlastitih
resursa i dovodom vode s kopna, dok manji otoci još uvijek sakupljaju kišnicu u cisterne
ili im se voda doprema brodom vodonoscem. Otoci koji se opskrbljuju iz vlastitih izvora
kao što su Cres, Krk, Lastovo, Mljet, Dugi otok i Vis imaju problem nerazvijene
vodoopskrbne mreže ili nedostatka temeljnih objekata vodoopskrbe kao što su
vodospreme.
U nastavku rada opisan je sustav vodoopskrbe odabranih hrvatskih otoka:
1. Brijuni
Vodoopskrba otočne skupine Brijuni riješena je podmorskim cjevovodom, koji je spojen
s vodoopskrbnim sustavom pulskog vodovoda. Nema većih problema u vodoopskrbi,
kojom upravlja Vodovod Pula. Potrebno je rekonstruirati i dograditi objekte na kopnu i
otocima.
2. Cres, Lošinj i Unije
Na Cresu i Lošinju vodoopskrbni sustav pokriva središnji i južni dio otoka Cresa i otok
Lošinj. Izvorište vode za vodovod je Vransko jezero. Na otoku Cresu nema razvodne
mreže na sjeverozapadnom niti sjevernom dijelu otoka, gdje je smješteno ukupno 11
naselja, pa im se voda dovozi u autocisternama. Otoci Unije, Susak, Srakane Male i
Velike te Ilovik nemaju javne vodoopskrbe. Voda se dovozi vodonosnicima.
Vodoopskrbom otoka upravlja KP „Vodovod i čistoća“ iz Cresa, a iz javnog je sustava
vodovoda opskrbljeno oko 75% stalnog pučanstva.
53
3. Krk
Na Krku je sagrađen vodoopskrbni sustav. Za vodoopskrbu služe površinska voda (160
l/s), podzemna voda (36 l/s) te voda sa kopna (akumulacija Tribalj, 54 l/s). Nestašice se
javljaju ljeti. Voda iz vlastitih izvorišta slabe je kvalitete, pa se mora pročišćavati. Na
većem dijelu otoka nema razvodne mreže. Naseljima bez vodovodne mreže voda se
dovozi autocisternama. Odvijali su se i višegodišnji istražni radovi za osiguranje većih
količina vode. Vodoopskrbom otoka upravlja KP „Ponikve“ iz Krka, a vodom je
opskrbljeno oko 65% stanovništva. Do kraja 2012. planira se izgraditi preostali dio
vodoopskrbne infrastrukture čime bi se 99 % stanovništva na otoku Krku opskrbilo
vodom. Broj priključaka zaključno s 31.12.2010. godine je 18 836 priključak
(Vodopskrba otoka Krka – postojeće stanje, 2012).
Na grafikonu 1. prikazan je broj priključaka na otoku Krku kroz godine.
Grafikon 2. Broj priključaka kroz godine – otok Krk
Izvor: Vodopskrba otoka Krka – postojeće stanje, (2012), dostupno na http://www.ponikve.hr/postojece-
stanje-vodoopskrba.php (18.kolovoza 2012.)
Kako bi potrebna količina vode došla do svih potrošača, u vodoopskrbnom se sustavu
nalazi jedan uređaj za pročišćavanje vode (Ponikve, kapaciteta 200 l/s), dva uređaja za
desalinizaciju vode (Stara Baška kapaciteta 5 i 20 m3/h), 14 crpnih stanica, 32
vodospreme ukupnog kapaciteta 25 500 m3 i više od 380 km cjevovoda. Svi objekti na
54
vodovodu dimenzionirani su na vršnu potrošnju koja traje najduže mjesec dana u godini.
Vodoopskrbni sustav nadzire se i upravlja iz dispečerskoga centra putem sustava
telemetrije. Radi stvaranja kvalitetne baze podataka o sustavu, u Ponikvama je 2000.
godine započela izrada GIS-a. Tako sistematizirani podaci o vodovodu, iskustva
prikupljena u dispečerskom centru i hidrauličke analize sustava na matematičkom modelu
omogućavaju pravovremeno uočavanje postojećih i budućih problema te njihovo
rješavanje prije nego li utječu na kvalitetu vodoopskrbe (Vodopskrba otoka Krka –
postojeće stanje, 2012).
Kako se potrošnja stalno povećava, a i kriteriji utvrđivanja kvalitete vode u
vodoopskrbnim sustavima svake su godine sve rigorozniji, 2001. godine potpisan je
Sporazum između svih otočnih jedinica lokalne samouprave, Ministarstva graditeljstva,
Hrvatskih voda i Ponikava d.o.o. Krk o provođenju KONCEPCIJE RAZVOJA
VODOOPSKRBE NA OTOKU KRKU 2001. - 2008. za čije je ostvarenje predviđeno
114 milijuna kuna. U 2008. godini predloženo je potpisivanje novog sporazuma o
provođenju kojim bi se rok za završetak radova produžio do kraja 2012. godine. Vlada
RH prihvatila je prijedlog sporazuma o sufinanciranju programa s novim dodatnim
sredstvima tako da se u razdoblju 2009 – 2012 osigura 165 mil. kn. Do sada je odrađen
veći dio posla (78%), a ostatak bi trebao biti gotov do kraja 2012. godine (Vodopskrba
otoka Krka – postojeće stanje, 2012).
4. Rab
Komunalno poduzeće Vrelo d.o.o. opskrbljuje vodom za piće stanovništvo i
gospodarstvo na otoku Rabu putem voda iz:
Vodovoda Hrvatsko primorje – južni ogranak čija voda se koristi cijelu godinu,
maksimalne količine vode koje se mogu koristiti su 126 l/s
Vode otoka Raba čija voda se zahvaća u ljetnom periodu, te po potrebi u
incidentnim situacijama. To su vode Mlinica, bušotine Gvančići I, Gvančići II,
Perići, Podmaravići, koji daju 78 l/s.
55
Ukupno se opskrbljuje 9.480 stalnih stanovnika vodom u zimskom i ljetnom periodu
(prema popisu od 2001. godine), dok još u ljetnom periodu potrošnja se povećava za
1.010.701 ostvarenih noćenja (podatak u 2011. godini).
Ogranak Rab je sastavni dio Hrvatskog Primorja – južni ogranak sa zahvatom u tlačnom
tunelu HE Senj u Hrmotinama. Od zahvata u Hrmotinama magistralno cjevovod ide duž
obale preko prekidnih komora „Lokva“, „Sitnica“, „Koromačina“ prema Karlobagu. Od
prekidne komore „Sitnica“ na koti 312.00 – 315.00 mnm. odvaja se ogranak Rab, profila
400 mm, od kojeg se odvajaju ogranci za Jablanovac i Sitnicu. Kopneni dio ogranak Rab
završava u uvali Hrastovača, odakle ide podmorski vod polietilenska armirana cijev
profila 219 mm i dužine 2115 m do uvale Zaprašta na otoku Rabu izgrađen 1986. godine
(Vodopskrbni sustav otoka Raba, 2012).
5. Vis
Otok Vis je deseti po veličini jadranski otok, s površinom od oko 90 km2
. Na otoku Visu
trenutno živi oko 3.630 stanovnika, koji su uglavnom koncentrirani u gradovima Visu i
Komiži. Vis je krški otok koji svoju vodoopskrbu zadovoljava crpljenjem vlastitog
vodonosnika. Sva naseljena mjesta otoka Visa priključena su na vodovod koji se vodom
opskrbljuje na crpilištu “Korita”.
Vlastiti resursi otoka Visa nisu još u potpunosti iskorišteni, te je potrebno ustrajati na
konceptu korištenja vlastitih voda. Crpilište “Korita” sastoji se od šest zdenaca (BO-1,
BO-2, BO-3, BO-4, BO-5, BO-6), no za vodoopskrbu se koriste samo prva četiri
ukupnog kapaciteta 36 l/s. Prve istražno-eksploatacijske bušotine su izbušene u razdoblju
1966.-1969.g. (BO-1 i BO-2), dok su preostale dvije bušotine izvedene 1983.g., sve na
lokalitetu Korita koji se nalazi između Visa i Komiže. Nažalost, od spomenute 1983.g.
kada su izbušene bušotine na Visu nisu provođeni vodoistražni radovi, sve do 2011.g.,
kada su započeti radovi na određivanju zona sanitarne zaštite. U vrijeme ljetnih suša na
vodovod se priključuje i kaptirani izvor “Pizdica”. U sušnim razdobljima zabilježeno je
povišenje saliniteta (400-700 mg/l Cl). Podrijetlo takvog saliniteta može biti rezultat
različitih prirodnih i antropogenih utjecaja. Najčešći slučajevi su miješanje s morskom
56
vodom, zaslanjenje s površine terena zbog utjecaja vjetra, zatim čak i miješanje sa starom
ili izoliranom morskom vodom (Terzić, 2003). Postoje i brojni manji izvori, prvenstveno
u Komiškom zaljevu, jedna značajnija vrulja u Kutu (Viška luka), lokva i ponor u
Pliskom polju, te brojni kopani zdenci i cisterne. Zbog povećanih potreba za vodom Vis
je redovito suočen s ljetnim redukcijama. Tada je smanjeno napajanje vodonosnika, a
potrebe za vodom su višestruko povećane zbog turizma i poljoprivrede. Otok je također
priključen na podmorski cijevovod Split-Brač-Hvar-Vis.
Najveća isporučene (evidentirane) količine vode bila je 2004. godine i iznosila je 327.957
m3. Za očekivati je da će potrebe Visa za vodom u budućnosti rasti i to prvenstveno na
ime daljnjeg razvoja turizma na otoku (cf grafikon 3).
Grafikon 3.: Isporučene (evidentirane) količine vode u periodu 1995. – 2010.
Izvor: Hrvatska Vodoprivreda, Zagreb, lipanj/kolovoz 2012.
Na temelju analize sustava vodoopskrbe na hrvatskim otocima može se zaključiti da su
na većim otocima i onima bliže kopnu stvoreni bolji uvjeti za izgradnju i spajanje otočnih
vodoopskrbnih sustava sa sustavima na kopnu, dok se udaljeniji i manji otoci uglavnom
koriste tadicionalnim načinima snabdijevanja, te kombinacijom istih sa suvremenim
metodama. Kako bi se postigla održiva vodoopskrba otoka, upravljanje limitirajućim i
osjetljivim vodnim resursima na otocima zahtijeva prilagodbu i primjenu inovativnih
rješenja i sa strane ponude i potražnje za vodom.
57
4.4. MOGUĆNOSTI PONOVNE UPORABE VODE NA OTOCIMA
U slučajevima kada postoji nedostatak čiste prirodne vode za ukupne potrebe određenog
područja, odnosno kada su troškovi dobave vode s udaljenijih izvorišta veći od troškova
ponovne uporabe obnovljene vode, primjenjuje se postupak „neposredne ponovne
uporabe vode“. Obnovljena voda za ponovnu uporabu je „dodatno izvorište“ vode,
odnosno izvorište vode niže kakvoće.
Polazeći od činjenice da je voda preduvjet svekolikog života na Zemlji, te da se
početkom sljedećeg stoljeća očekuje kriza vode, slično naftnoj krizi sedamdesetih godina,
treba se podsjetiti na deklaraciju Društveno gospodarskog vijeća Ujedinjenih naroda
(1958.): „Voda visoke kakvoće, ne smije se koristiti za namjene gdje je moguće
upotrijebiti niži stupanj kakvoće, osim ako ne postoji višak vode“.
Raspravljajući o problemima suvremenog svijeta na Skupu o Zemlji održanom u Rio de
Janeiru (1992.) političari i znanstvenici, zabrinuti zbog očekivanih klimatskih promjena
koje bi mogle smanjiti količine kišnih oborina, preporučili su Program za 21. stoljeće u
kojem se naglašava sljedeće (Keating, 1994, p. 70): „Potrebno je razviti i alternativne
izvore slatke vode: odslanjivanje morske vode, prikupljanje kišnice (posebno na malim
otocima) ponovnu uporabu otpadnih voda i recikliranje vode“.
Iako se u sredozemnim zemljama već dugo vremena primjenjuju načela ponovne
uporabe, tek je na Drugoj sredozemnoj konferenciji o vodi (u Povelji) ponovna uporaba
istaknuta kao jedan od načina upravljanja vodama (Međunarodna konferencija za vode,
1992): „Povećati moguća vodna bogatstva smanjenjem zagađenja, a istovremeno
recikliranjem industrijske vode, te ponovnom uporabom pročišćene otpadne vode za
natapanje u poljodjelstvu kao i druge namjene“.
Posljednjih desetljeća postoji izrazito zanimanje za mogućnosti ponovne uporabe vode u
svim područjima koja ne raspolažu sa značajnim zalihama slatke vode. Upravo iz tog
58
razloga u Strategiji zaštite okoliša i održivog razvitka u jadranskom području Republike
Hrvatske (1996) kao jedna od smjernica navodi se sljedeće: „Razraditi program primjene
obnovljenih voda (pročišćenih gradskih i industrijskih otpadni voda) kao dodatnog
izvorišta niže razine kakvoće u poljoprivredi, šumarstvu uključivo i za protupožarne
pričuve, u industriji i za komunalne potrebe.“
Neposredna uporaba vode znači planiranu i razboritu primjenu pročišćene otpadne vode
(obnovljene) za korisne svrhe kao što je: poljodjelstvo, industrija, obogaćivanje
podzemnih voda, razonodu, uzgoj vodnih organizama (akvakultura) te komunalne
potrebe (Tedesci, 1997, p. 201).
Upravljanje vodnim bogatstvom obuhvaća cjelovito kruženje vode na Zemlji, i to ne
samo glede količine raspoložive vode, već i kakvoće vode za pojedine namjene. Obzirom
na klimatske, hidrogeološke i druge okolnosti u pojedinim područjima postoji trajan, ili
samo u dijelu godine, nedostatak dovoljnih količina vode za ukupne potrebe gradova,
naselja, poljoprivrede, industrije i drugih djelatnosti. Tako, primjerice, u krškim
predjelima Hrvatske, ukupna i to značajna godišnja količina oborina, nepovoljno je
raspodijeljena tijekom godine, pa se u ljetnim mjesecima pojavljuju sušna razdoblja.
To se posebice odnosi na većinu hrvatskih otoka, na kojima ne postoji razvijena mreža
površinskih voda, a podzemne vode su često teško dostupne. Tako upravo otoci, koji su
prema definiciji dijelovi kopna okruženi masom vode, od kasnog proljeća do rane jeseni
ne raspolažu sa dovoljnim količinama uporabive vode za vodoopskrbu, poljoprivredu i
druge namjene. Treba odmah naglasiti da je moguće i morsku vodu, koja sadrži oko 3,5%
različitih soli, koristiti za sve namjene, ali uz visoke troškove odslanjivanja, odnosno
značajnu potrošnju energije. U pojedinim slučajevima, za neophodnu vodoopskrbu
stanovnika i takvi postupci se primjenjuju. Međutim, na hrvatskim otocima razvija se i
razvijat će se turizam, za kojeg su potrebne značajne količine vode, i to baš u ljetnim
mjesecima. Istovremeno i u poljodjelstvu potrebne su određene količine vode.
59
Posljednjih desetljeća vodoopskrba stanovnika, uključivo i turista rješavana je
izgradnjom regionalnih vodoopskrbnih sustava sa dovodom vode putem podmorskih
cjevovoda sa kopna. Zbog visokih investicijskih troškova, takav način dovoda voda za
potrebe poljodjelstva, bio bi gospodarski neopravdan. Složenost gospodarenja
regionalnim vodoopskrbnim sustavima izražena je i zbog činjenice da se puni kapacitet
vodovodnog sustava koristi svega dva do tri ljetna mjeseca, zbog naravi turističke
potrošnje. U zimskim mjesecima, kod odnosa stalnog stanovništva i turista od 1:2 do 1:3
potrošnja vode je u granicama 15% do 8% najviše ljetne potrošnje (Keating, 1994, p. 70).
Dovodom vode sa kopna na otoke, te s tim u vezi povećanjem potrošnje, povećale su se i
količine otpadne vode, koje se najčešće ispuštaju u more. Kako bi se procijenila
mogućnost ponovne uporabe obnovljene vode u Jadranskom slivnom području potrebno
je utvrditi količine vode koje bi mogle biti na raspolaganju. Jedan od prvih uvjeta za
sigurnu uporabu obnovljene vode jest stalan nadzor nad prikupljanjem i čišćenjem
otpadne vode te dovod i raspodjela otpadne vode do mjesta uporabe, a to predstavlja
budućnost gospodarenja vodom na otocima. To znači da moraju postojati izgrađeni
kanalizacijski sustavi s odgovarajućim uređajima za čišćenje otpadne vode.
Kanalizacijski sustavi u načelu grade se obično tamo gdje postoje javni vodoopskrbni
sustavi, odnosno gdje je dnevna potrošnja vode veća od približno 50 do 100 l po
stanovniku. Ponovna uporaba obnovljene vode bila bi u skladu s gospodarenjem vodama
prema načelima održivog razvitka, a istovremeno bi bila jedna od mjera očuvanja i
unapređenja kakvoće priobalnog mora.
U pogledu opće bilance vode bitna je razlika da li se “obnovljena voda” ispušta u
vodotoke ili jezera, ili pak u more. Kod ispuštanja pročišćenih otpadnih voda u vodotoke
(jezera), nakon odgovarajućeg dodatnog samočišćenja, vodu je moguće ponovno
uporabiti za sve namjene. Takav posredni način ponovne uporabe vode poznat je od
početka civilizacije. Ispuštanjem u obalno more, dio slatke vode je izgubljen za ponovnu
uporabu u naseljima, industriji i poljodjelstvu. Na otocima, gdje nema dovoljno vlastitih
izvorišta slatke vode, već se voda dovodi razmjerno skupim vodoopskrbnim sustavima,
60
takav način gospodarenja vodom predstavlja i gospodarski gubitak (Tedesci, 1997, p.
200).
61
5. PERSPEKTIVA RAZVOJA GOSPODARENJA VODOM NA
HRVATSKIM OTOCIMA
Hrvatska može mirnije od većeg dijela svijeta gledati u budućnost što se tiče
vodoopskrbe. Takvo stanje je uvjetovano klimatskim, hidrološkim i hidrogeološkim
značajkama, relativno malom broju stanovnika, koji će prema procjenama biti i manji.
Danas Hrvatska raspolaže s oko 15 000 m3/stan/god oborina, odnosno preko 7 000
m3/stan/god obnovljivih zaliha podzemnih voda i preko 30 000 m
3/stan/god vode koje
rijekama dotječu u Hrvatsku iz susjednih zemalja. Te količine vode su garancija da krize
vode ne bi trebalo biti. Međutim, treba se ipak s dužnom pažnjom odnositi prema vodi i
racionalno je trošiti. Samo s takvim odnosom prema vodi može se čuvati bogatstvo s
kojim se raspolaže (Državni hidrometeorološki zavod, 2010).
Saznanja o ozbiljnosti problema o vodama prisutna su godinama. Međunarodna zajednica
je globalno reagirala organiziranjem velikih konferencija o vodama. Prve važne
preporuke bile su formulirane na Konferenciji UN o vodama koja je održana 1977.
godine u Mar del Plati, Argentina. I drugi skupovi su se bavili problemima voda. Ovdje
treba spomenuti i Ministarsku deklaraciju s Međunarodne konferencije o pitkoj vodi,
Bonn, 2001. u kojoj se apelira na jačanje koordinacije aktivnosti unutar sustava UN-a
glede pitanja pitke vode. Usprkos tome, propadanje zemljanih ekosustava nesmanjeno se
nastavlja pa se postavlja pitanje kada će briga o okolišu prerasti iz filozofije u način
života i kada će ljudi shvatiti da će uništenje okoliša sigurno prije ili kasnije direktno
ugroziti blagostanje u kojem žive. Veći dio problema mogao bi se riješiti, ali ne postoji
suglasnost oko načina kako se tko odnosi prema krizi. Npr. neslaganja postoje u vezi
gradnje brana, ulozi privatnog sektora, načina osiguranja financijskih sredstava,
određivanja cijene vode i sl. Suglasnost jedino postoji oko veličine i hitnosti problema.
U prošlosti inženjeri su imali reaktivno ponašanje što bi značilo da su otklanjali problem
u trenutku nakon njegovog nastanka, dok u današnjem vremenu očekujemo od inženjera
da imaju proaktivno ponašanje, tj. da pronađu načine i metode da do problema ne dođe.
62
To bi značilo da za održivo gospodarenje vodama na hrvatskim otocima treba predhodno
detaljno predvidjeti sve potrebe i sve moguće probleme koji mogu nastati, te u skladu s
tim pronaći pravi pristup, alate i tehnike za sustavno riješavanje problema. Viša razina
upravljanja bila bi da se problemi vodoposkrbe preveniraju čemu bi zapravo uvijek
trebalo težiti (Margeta, 2011, p. 1069-1077).
S obzirom da je stanje u području voda vrlo složeno i teško, potrebno je djelovanje svih
subjekata i struktura u rješavanju tekućih i razvojnih pitanja i problema, kako bi se u
budućnosti osigurale potrebne količine čiste pitke vode na otocima. U tom cilju mogu se
poduzimati različite mjere, ali je važno da se one poduzimaju i provode po određenom
sistemu, koji će dati najbolje i najsigurnije rezultate (Kos, 2002, p. 20-29). Kako se radi o
osijetljivim i limitirajućim vodnim resursima, koji se manifestiraju na daljnji razvoj
otoka, sve planirane i pokrenute mjere treba provoditi na svim razinama – na svakoj u
onoj mjeri u kojoj je moguće pridonijeti rješenju problema (Gereš, 1997, p. 278-283).
Mjere koje je potrebno poduzimati su raznovrsne i mogu se podijeliti prema različitm
kriterijima: sistemske i djelomične, sveobuhvatne i ograničene, kratkoročne i dugoročne,
lokalne, nacionalne (državne), međudržavne, kontinentalne i svjetske, te političke,
pravne, gospodarske, organizacijske, informacijske, kadrovske, obrazovne, religijske,
tehničke, tehnološke, biomedicinske, ekološke, inovacijske…
Uvažavajući globalnu potrebu za hitnom i učinkovitom akcijom u rješavanju vodnih i
drugih globalnih ekoloških problema, Gleicke (2003) smatra da će provedba sljedećih
praktičnih mjera doprinijeti uspostavi održivih otočnih vodoopskrbnih sustava:
uspostaviti i razvijati suradnju svih struktura „u igri oko vode“ – na svim razinama;
uspostavljati partnerstva u rješavanju razvojnih pitanja i projekata ;
unapređivati upravljanje vodama ;
stvarati uvjete za donošenje boljih procjena;
uvoditi nove tehnologije;
stvarati baze podataka na temelju svestranog i trajnog praćenja pojava, razvijajući
integralni pristup bazama i informacijama;
63
proučavati trendove u vezi s vodnim resursima;
ostvariti kompleksno povezivanje informacija: vodni resursi + okoliš + društvo +
ekonomija + hrana + industrija +…;
poboljšati monitoring razvojem regionalnih sustava motrenja;
za rješavanje vodnih problema stvoriti odgovarajuće političke, zakonske, financijske i
organizacijske pretpostavke na državnim razinama;
zaustaviti negativne trendove u području voda;
posvetiti veću pažnju razvoju tehnologije ponovnog iskorištavanja već korištene vode
na otocima;
povećati istraživački rad u području voda na hrvatskim otocima;
osigurati veće javno sudjelovanje (lokalnu zajednicu) u rješavanju vodnih problema.
Jedan od bitnih elemenata za provođenje politike održivog razvoja vodnih resursa na
hrvatskim otocima jest spajanje svih vodno-gospodarskih aktivnosti (od planiranja do
održavanja sustava; koristeći se alatima i tehnikama koje pružaju brze i precizne
odgovore, uza što manje troškove), te cijelovito i integralno upravljanje vodama na
državnoj razini. Koordinacija aktivnosti različitih institucija omogućuje da se ostvare
ciljevi politike održivog upravljanja vodama na nacionalnom nivou. Osim toga, nužno je
uspostaviti institucionalne mehanizme koji će osigurati integraciju i suradnju različitih
skupina korisnika voda, interesnih grupa i javnosti.
Postojeća podjela nadležnosti (velik broj malih komunalnih društava) u velikoj je mjeri
negativno djelovala na koordinaciju aktivnosti vodnoga gospodarstva i drugih
gospodarskih grana - energetike, poljoprivrede, šumarstva, ribolova, turizma, zaštite
okoliša i financiranje, što je posebice izraženo na otocima. Slijedom navedenog nužno je
poštivati EU smjernice prema kojima organizacija vodnoga gospodarstva u državama
članicama EU mora biti provedena prema jedinstvenom konceptu koji podrazumijeva
integraciju svih vodno-gospodarskih aktivnosti na osnovi koncepta integralnog
upravljanja vodnim resursima.
64
Posebno je važno stajalište u Smjernicama o politici cijena vode. Sve zemlje članice
moraju voditi usuglašenu politiku u vezi s određivanjem cijena vode (Strosser, 2001).
Stoga se i Hrvatska obvezala na usuglašavanje politike cijena i prilagodbu jedinstvenog
koncepta integralnog upravljanja vodnim resursima. Te cijene moraju biti takve da potiču
kontroliranu i racionalnu potrošnju vode kako bi se spriječila prekomjerna upotreba toga
dragocjenog prirodnog resursa. Vrlo je važna preporuka da svaka država mora voditi
računa o socijalnim, ekonomskim i ekološkim učincima politike cijena vode i vodnih
usluga. Smjernice EU postavljaju načelo samoodrživog razvoja vodnoga gospodarstva.
Međutim hrvatski sustav vodoopskrbe nije jednakomijerno razvijen, osobito na
jadranskim otocima i ruralnim područjima koja znatno zaostaju po razvoju, stoga se ista
subvencioniraju od strane države.
Osiguranje financijskih sredstava za korištenje voda na načelima održivog razvoja
zahtijeva i novi tretman vode kao resursa. Voda nije samo prirodno i javno bogatstvo već
i ekonomsko dobro, što je ponajviše uvjetovano ekonomskim i financijski i troškovima
dobave i zaštite voda, nestašicom i/ili ograničenom dostupnosti vodi te privatizacijom
javne vodoopskrbe (Crichlow, 2001). Voda mora postati i ekonomska kategorija kako bi
se politika razvoja društva uskladila s politikom zaštite voda i ekosustava. Ovaj pristup,
sadržan u Smjernicama o vodama, uvođenjem ekonomske cijene vode treba osigurati
najveći dio prihoda za poslovanje i razvoj vodnoga gospodarstva. Naplatom vodnih
usluga mogu se osigurati izvori financiranja, kao i kontinuirani priljev sredstava za
vodoopskrbu, odvođenje i pročišćavanje voda, zaštitu od štetnog djelovanja voda, zaštitu
voda, izgradnju vodno-gospodarske infrastrukture kao i za zaštitu okoliša.
Na međunarodnim skupovima o vodi i u stručnoj literaturi se ukazuje na važnost
upravljanja vodama uopće, a posebno se ističe potreba globalnog upravljanja i holističkog
pristupa. Ovaj pristup je najprikladniji za male otoke ili izolirana područja. Jedan od
bitnih čimbenika u implementaciji holističkog pristupa upravljanju vodama jest svijest
ljudi o vodi kao prirodnom resursu, koji već sada ne može zadovoljiti rastuće potrebe
stanovništva za vodom. Bez široke podrške javnosti u svim aktivnostima rješavanja
problema iskorištenja, zaštite voda i zaštite od voda ne mogu se naći racionalna rješenja
65
kojima će se osigurati društveno ekonomski razvoj, zaštita okoliša i očuvanje kulturno-
povijesnih i ambijentalnih vrijednosti prostora. Prema tome, nužno je poduzeti aktivnosti
da se stvori javna svijest o održivom iskorištenju voda i zaštiti voda i da se osigura
značajno sudjelovanje stanovništva u procesima odlučivanja. Prijeko je potrebno prijeći u
akciju na širokom planu (UN WWDR, 2003). U tom kontekstu, razvoj mjera prilagodbe u
odgovoru na promjene u vodnom sektoru može pružiti odgovarajuću put za integraciju i
lokalnih i globalnih snaga prema otocima razvoja, koji je održiv, pod uvjetom da su
lokalne zajednice uključene (Tran, 2006, p. 367-383).
66
6. ZAKLJUČAK
Ukupna količina vode na Zemlji iznosi 1.33 milijarde prostornih kilometara. Osim što je
važan čimbenik društvenog i kulturnog razvoja ljudskog društva, ona je i vrlo važan
čimbenik gospodarske moći. Voda je strateški prirodni resurs koja ima presudnu ulogu za
ekonomski i socijalni razvoj hrvatskog gospodarstva. Iako je do danas upravljanje vodom
u Hrvatskoj bilo loše, na tragu su pozitivni trendovi.
Gospodarenje vodama obuhvaća raspolaganje vodama, brigu o vodama i zadovoljavanje
potreba čovjeka vodom. Potrebe vezane uz vodu najčešće se mogu svrstati u tri grupe i to
korištenje voda, zaštita od voda i zaštita voda. Načelo održivog razvoja podrazumijeva
integralno upravljanje vodama, kojim će se osigurati ravnoteža između korištenja resursa
za poboljšanje životnih uvjeta i poticanje razvoja, te zaštite resursa i očuvanja njihovih
ekoloških funkcija, a sve uz uvažavanje međunarodnih obveza i normi na graničnim i
prekograničnim vodotocima. U tome smislu poseban naglasak u planiranju i održivom
korištenju daje se vlastitim vodnim resursima. Za ostvarenje cjelovitog, jedinstvenog i
racionalnog upravljanja vodama treba, među ostalim, kontinuirano raditi i na razvoju
procesa upravljanja kroz: planiranje, provedbu i praćenje učinaka aktivnosti i mjera, na
razini temeljnih djelatnosti i integralno (površinske/podzemne vode, korisnici/resursi),
zatim zakonodavni, financijski i institucionalni okvir, te unaprjeđenje sustava
uključivanja nadležnih tijela, svih korisnika i javnosti kod planiranja i provedbe planova.
Hrvatska ima 718 otoka te 467 hridi i grebena. Naseljeno je 67 otoka. Jadranski otoci,
osim nekoliko izuzetaka (Krk, Cres, Lošinj, Rab ...) uglavnom nemaju vlastitih izvorišta
vode. Samo 9 otoka ima vodne resurse koji se mogu koristiti za vodoopskrbu. Kapaciteti
tih izvorišta vode kreću se od 3 l/s do 300 l/s. Ostali otoci dobivaju vodu s kopna, a na
brojnim se otocima skuplja kišnica ili se voda dovozi brodovima vodonosnicima. Stanje
vodoopskrbe hrvatskih otoka ne zadovoljava. Otoci predstavljaju specifičan slučaj u
pogledu vodnih resursa. Hrvatski otoci su vrlo siromašni slatkom vodom koja se može
koristiti. Neke od značajki postojeće vodoopskrbe otoka su: samo veliki otoci imaju
relativno zadovoljavajuću vodoopskrbu, razvoj sustava se temelji na dovodu vode s
67
kopna, položeno je više podmorskih cjevovoda, zahvati vode nemaju određene zone
sanitarne zaštite, slabo održavanje objekata vodovoda, postoje magistralni dovodi, a
nedostaje opskrbna mreža, veliki gubici vode u sustavu, ne zadovoljava upravljanje
vodoopskrbnim sustavima i komunalna poduzeća su slabo opskrbljena.
Na osnovi iznesenih podataka može se zaključiti da na jadranskim otocima ima određenih
količina slatke vode koje nisu još uvijek dovoljno istražene. Javlja se potreba
kompleksnog sagledavanja, a potom i vrednovanja postojećih vodnih resursa i njihovog
ekonomskog i tehničkog optimalnog korištenja. Glavnina problema u vezi sa
snabdijevanjem vodom malih krških otoka u Jadranskom moru javlja se u toplom
razdoblju godine u trajanju od 60 do 90 dana (od 15.04. do 15.09. u zavisnosti o vlažnosti
godine). Tada zbog dolaska brojnih turista potrebe za vodom naglo (čak i do pet puta, a
negdje i više) narastu, a prirodni se resursi (prije svega izvori i podzemne vode ) spuste
na najniži nivo. Prilikom promišljanja o problematici upravljanja vodnim resursima na
hrvatskim otocima, moraju se u cijelosti poštivati principi održivog razvoja. Paradigma
održivi razvoj ne predstavlja ni alibi niti igru riječima. Ona doista osigurava dugoročnu
budućnost života. Sretna je okolnost da na hrvatskim otocima ekološki sustavi i njihova
osnovica biološka raznolikost, do danas nisu bili ozbiljnije dovedeni u pitanje. Istine radi
treba reći da ni razvoj nije bio onakav kakvim se priželjkivao da bude. Ljudi su se
iseljavali a taj je trend nastavljen. Postoji opravdana bojazan da će nekontrolirani razvoj
prije nego svega profitnog turizma imati pogubne posljedice na ekosustav i biološku
raznolikost malih hrvatskih otoka. Baš stoga neophodno je stvoriti nevladinu, nestranačku
i neprofitnu organizaciju koja će uključiti nezavisne i slobodno misleće intelektualce i
mještane hrvatskih otoka koji će promišljati (ne odlučivati) o budućem razvoju otoka.
Kod toga uloga stručnjaka koji se bave najširim vidovima pojavnosti vode na otocima od
posebnog je značaja. Iako su učinjeni veliki pomaci u vidu vodoopskrbe otoka i uložena
znatna financijska sredstva potrebna su daljnja ulaganja u komunalnu infrastrukturu otoka
(kako vodoopskrbu tako i odvodnju) da bi se postiglo održivo upravljanje vodnim
resursima na hrvatskim otocima.
68
Stanje vodnoga gospodarstva posljedica je brojnih čimbenika koji su djelovali tijekom
dužega vremena. Budućnost traži poduzimanje niza konkretnih koraka u sustavu mjera
koje bi trebale osigurati poboljšanje institucionalnog statusa i financijskog položaja
vodnoga gospodarstva. Integralno upravljanje vodnim resursima postavlja nove ciljeve,
načela i standarde u stvaranju politike i potrebnom okruženju za njenu primjenu.
Globalne i međunarodne konvencije, a posebno Smjernice o vodama Europske unije,
predstavljaju bitne dokumente za aktivnosti u vodnom gospodarstvu. Uvođenje nove
politike traži značajne promjene u dosadašnjoj praksi planiranja i upravljanja vodama,
institucionalnoj organiziranosti, zakonskoj regulativi, financiranju itd.
Razvoja pa prema tome i budućnosti hrvatskih otoka nema bez stabilne opskrbe vodom,
koja doslovno život znaći. Rješenja se nikako ne smiju a vjerojatno i ne mogu tražiti u
izgradnji isključivo jednog sustava opskrbe vodom pa bilo to i dovođenje vode s kopna.
Neophodno je istražiti doslovno sve moguće otočne vodne resurse, te ih stalno
uspoređivati i usuglašavati s potrebama razvoja. Razvoj se sukladno rasploživim vodnim
resursima mora pažljivo i znanstveno planirati. Pri tome se mora voditi računa da je svaki
otok posebni slučaj na kojeg se teško mogu primijeniti iskustva i rješenja s nekog drugog
otočnog prostora. Procijenjeno je da se u današnjim uvjetima na svim hrvatskim otocima
koristi u prosjeku ispod 1 m3/s vlastitih voda. Ova činjenica jasno ukazuje da na
analiziranom prostoru postoje potencijalne mogućnosti za bolju i efikasniju opskbu
vlastitom vodom.
69
LITERATURA
1) KNJIGE
1. Bolić, J., (1991), Vode Hrvatske – monografija o vodama i vodoprivredi
Republike Hrvatske, Ministarstvo vodoprivrede Republike Hrvatske, Zagreb.
2. Črnjar, M., (2002), Ekonomika i politika zaštite okoliša, Ekonomski fakultet
Sveučilišta u Rijeci, Glosa Rijeka.
3. Dekanić, I., Lay, V., (1994), Geopolitički aspekti nafte i vode, Centar za politička
istraživanja, Zagreb.
4. Mayer, D., Bačani, A., (2003), Navodnjavanje i podzemne vode, Hrvatske vode,
11, 45.
5. Mayer, D., (2004), Voda – od nastanka do upotrebe, Prosvjeta, Zagreb.
6. Tedesci, S., (1997), Zaštita voda, Hrvatsko društvo građevinskih inženjera,
Zagreb.
7. Terzić, J., (2003.), Hidrološki odnosi na krškim otocima - primjer otoka Visa,
Institut za geološka istraživanja, Zagreb.
8. Radović, J., Trnec, N., (2011), Natura 2000 i vodno gospodarstvo u Hrvatskoj,
Državni zavod za zaštitu prirode, Grafokor, Zagreb.
2) ČLANCI, I STUDIJE
9. Beraković, B., (1993), Gospodarenje vodama, Hrvatske vode, Zagreb, br. 1.
10. Beraković, B., (1995), Značajke gospodarenja vodama, 1. Hrvatska konferencija o
vodama, Hrvatske vode, Zagreb.
11. Blagus, K., (2006), Obilježavanje 130 godina Hrvatskih voda, Hrvatska
vodoprivreda, Zagreb, br. 165.
12. Biondić, D., (2009), Strategija upravljanja vodama, Hrvatske vode, AKD, Zagreb.
13. Bonacci, O., (1998), Voda na otocima i mogućnost njenog korištenja, Zbornik
radova -Voda na hrvatskim otocima, Hrvatsko hidrološko društvo, Hvar, 14-24.
14. Dadić Z, Vitale K, Ujević M., (2009), Integral management of water resources in
Croatia: step towards water security and safety for all. U: Koukouliou V,
70
ur.NATO Advanced Research Workshop “Threats to food and water chain
infrastructure” NATO Science for Peace and Security Series: C – Environmental
Security. Springer Science and Business Media, Dordrecht (NL).
15. Dragičević, J.,(2006), Gospodarenje vodama, Gospodarstvo i okoliš, Zagreb, 14,
06/82.
16. French, H.R., (1988), Cisterns for water conservation and flood control. Journal
of Water Resources Plannins and Management. Vol. 114. No. 5:565-577.
17. Gereš, D., (2003), Međunarodna godina slatkih voda, Hrvatska vodoprivreda,
Hrvatske vode, Zagreb, XII., 129.
18. Gereš, D., (1998) Gospodarenje vodom na otocima i vodoopskrba, u:Voda na
hrvatskim otocima, Zbornik radova (ur. Trninić, D.), Hvar, 25-44.
19. Gereš, D., (1997), IX. svjetski kongres o vodama: Perspektive vodnih resursa za
21. stoljeće: sukobi i mogućnosti, Hrvatske vode, V, br. 20.
20. Gereš, D., (1995), Održivi razvoj i integralno upravljanje vodama, 1. Hrvatska
konferencija o vodama, Hrvatske vode, Zagreb.
21. Hogland, W. i Malm, J. (1988), A Swedish technique for longtime storage of
rainwater. Journal of Applied Hydrology, Vol. I, No. 1; 17-23.
22. Izvješće o stanju okoliša u Republici Hrvatskoj, (2006), Agencija za zaštitu
okoliša.
23. Karleuša, B., Beraković, B., Rajčić, V., (2010), Ekspertni sustavi za ocjenu
uspješnosti planiranja u gospodarenju vodama, Građevinar 62; 1, 1–11.
24. Keating, M., (1994), Program za promjenu. Ministarstvo graditeljstva i zaštite
okoliša Republike Hrvatske, Zagreb.
25. Kos, Z., (2002), Održivost korištenja vode u trećem tisućljeću, Hrvatska
vodoprivreda, XI, br. 117-118.
26. Kunst, B., (2001), Mjesto desalinizacijskih pstupaka u vodoopskrbi naših otoka,
HAZU, Zagreb.
27. Makvić, Ž., (2003), Međunarodna godina slatkih voda, Hrvatska vodoprivreda,
Hrvatske vode, Zagreb, XII., br. 129.
28. Margeta, J., (2011), Gospodarenje vodnim sustavom - Promjene u svijetu i
gospodarenje urbanim vodnim sustavom, Građevinar, 63; 12, 1069-1077.
71
29. Margeta, J., (1993), Integralni pristup gospodarenju vodama, Građevinski
godišnjak, Hrvatsko društvo
građevinskih inženjera, Zagreb.
30. Međunarodna konferencija za vode, (1992), Mediterranean Charter for Water, 2nd
Mediterranean Conference on Water, Rim.
31. Ostojić, Ž., (1993), Zaštita u gospodarenju vodama, Savjetovanje, Osnove
strategije zaštite vode i mora od zagađivanja u Republici Hrvatskoj, Ministarstvo
poljoprivrede i šumarstva, Zagreb.
32. Pejdo, A., Šiljković, Ž. (2008), Mogućnosti navodnjavanja podzemnim vodama u
Hrvatskoj, Odjel za geografiju, Sveučilište u Zadru.
33. Pravdić, V., (1993), Strateška usmjerenja zaštite voda, Savjetovanje, Osnove
strategije zaštite vode i
mora od zagađivanja u Republici Hrvatskoj, Ministarstvo poljoprivrede i
šumarstva, Zagreb.
34. Rajnović, S., (2007), Svjetski dan voda, Hrvatska vodoprivreda, Hrvatske vode,
Zagreb, XIV, 171.
35. Strategija upravljanja vodama, (2009), Hrvatske vode, Zagreb.
36. Strategija razvitka Republike Hrvatske “Hrvatska u 21. stoljeću”, “Narodne
novine”, br. 108/03.
37. Strategija zaštite okoliša i održivog razvitka u Jadranskom području Republike
Hrvatske, (1996), Savjet za prirodoznanstvena istraživanja Jadrana Hrvatske
akademije znanosti i umjetnosti.
38. Strosser, P. (2001), Utvrđivanje cijena vode u izabranim zemljama za
pridruživanje Europskoj uniji - Sadašnje politike i trendovi, u: Ekonomski
instrumenti i politike voda u centralnoj i istočnoj Europi, Regionalni centar za
okoliš, Zagreb.
39. Tedesci, S., (1997), Zaštita voda: ponovna uporaba voda, Građevinski fakultet
Sveučilišta u Zagrebu, HDGI, Zagreb.
40. Tran, K. C., (2006), Public perception of development issues: public awareness
can contribute to sustainable development of a small island. Ocean Coast.
Manage., 49, 367-383.
72
41. Vojvodić, V., (2001), Onečišćenje voda, u Đukić, D.: Ekološki leksikon,
Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja, Barbat, Zagreb.
42. WHO. Global Water Supply and Sanitation Assessment, (2000), Report, Geneva,
Switzerland.
43. Zdunić, Z., (1998), Voda na hrvatskim otocima, Zbornik radova okruglog stola
Voda na hrvatskim otocima, (ur.Trninić, D.), Hrvatsko hidrološko društvo,
Zagreb 11-12
3) INTERNET IZVORI
44. Ciklus vode, http://www.aquapur.hr/ovodiukratko.asp (21.rujan 2012.)
45. Cindrić, (2004), Činjenice o vodi i održivom razvoju, dostupno na:
http://web.zpr.fer.hr/ergonomija/2004/cindric/cinjenice.html (16. kolovoza 2012.)
46. Crichlow, M., (2001), Water Demand, dostupno na
www.yyy.rsmas.miami.edu/IAI/Inst2001/lectures/crichlow_jul19/crichlow_t_jul1
9b.pdf ( 17. listopad 2012.)
47. Državni zavoda za statistiku, (2011), Geografski i meteorološki podaci, dostupno
na www.dzs.hr (20. kolovoza 2012.)
48. Gereš, D., (2009), Vodni resursi u Hrvatskoj, u: Vodič za dobro upravljanje
vodom u okviru Projekta Svaka kap je važna - rijeka Gacka, Program Ujedinjenih
naroda za razvoj (UNDP), dostupno na
http://www.undp.hr/.../VODIC_za_vode_HR_za_WEB.pdf (19. prosinac 2012.)
49. Gereš, D., (2003), Neprekidno kretanje vode, Hrvatske vode, Zagreb, dostupno
na http://www.avia.croadria.com/01_04/kretanje_vode.htm (20. kolovoza 2012.)
50. Gleick, P. H., at al., (2005), California Water 2020: A Sustainable Vision,
dostupno na www.pacist.org/reports/california_water_2020/summary.htm (17.
listopad 2012.)
51. Gleick P. H., (2003), Water Conflict Chronology, Pacific Institute, dostupno na
www.worldwater.org (17. listopad 2012.)
52. Okvirnom direktivom o vodama (2000/60/EZ)
73
53. Ožanić, N., (2010), Voda – izvor života, Građevinski fakultet Sveučilišta u Rijeci,
dostupno na
www.gradri.hr/adminmax/files/class/HIDROLOGIJA-Uvodno_predavanje.pdf
(22. srpnja 2012.)
54. Rastovčan-Mioč, A., (2009), Uvod u ekoligiju - predavanja, Sveučilište u
Zagrebu, Metalurški fakultet u Sisku, Sisak, dostupno na
http://www.simet.unizg.hr/nastava/...pdf/.../file (19. prosinac 2012.)
55. Latin, (2008), Upravljanje vodnim resursima u jugoistočnoj Evropi, dostupno na
http://waterwiki.net/images/b/bf/(_Latin).doc (19. prosinac 2012.)
56. Uredba o klasifikaciji voda, (1995), Narodne novine br. 107/95, dostupno na
http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/268778.html (16. kolovoza 2012.)
57. Vodopskrba otoka Krka – postojeće stanje, (2012), dostupno na
http://www.ponikve.hr/postojece-stanje-vodoopskrba.php (18. kolovoza 2012.)
58. Vodoopskrbno stanje otoka Raba, 2012, dostupno na
http://www.vrelo.hr/vodoopskrba-stanje.htm (18. kolovoza 2012)
59. World Water Development Report – UN WWDR (2003), dostupno na
www.unesco.org/water (01. svibnja 2012.) i World Water Council, (2000): World
Water Vision (Making Water Everybody’s Business), Earthscan Publications,
London
60. Zakon o financiranju vodnog gospodarstva, (1995), Narodne novine br.107/95.
61. Zakon o vodama, (2009), Narodne novine br. 153/09, dostupno na http://narodne-
novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2009_12_153_3744.html (12. kolovoza 2012.).
74
POPIS GRAFIKONA
Redni
broj
Naslov grafikona Stranica
1. Vodoopskrba hrvatskih otoka 41
2. Broj priključaka kroz godine – otok Krk 53
3. Isporučene (evidentirane) količine vode u periodu 1995.-2010. –
otok Vis
56
POPIS SHEMA
Redni
broj
Naslov sheme Stranica
1. Kruženje vode u prirodi 20
2. Segmenti upravljanja vodama u društveno-gospodarskom
okruženju
23
3. Ciklus gospodarenja vodama 25
4. Hijerarhija upravljanja vodama u Republici Hrvatskoj 31
5. Integralno upravljanje vodama 38
POPIS TABLICA
Redni
broj
Naslov tablice Stranica
1. Raspoloživi vodni resursi u Republici Hrvatskoj 11
2. Veća prirodna jezera u Hrvatskoj 13
3. Obnovljive zalihe podzemnih voda u Hrvatskoj 16
4. Veći hrvatski otoci – površina i stanovništvo 48
5. Izvorišta vode na otocima i srednji kapaciteti 49
75
POPIS ZEMLJOVIDA
Redni
broj
Naslov zemljovida Stranica
1. Hrvatski otoci 34
76
IZJAVA
kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom GOSPODARENJE VODOM
NA HRVATSKIM OTOCIMA izradila smostalno pod mentorstvom prof.dr.sc.
Nade Denone Bogović, a pri izradi rada pomogao mi je i asistent Saša Čergar. U radu
sam primijenila metodologiju znanstvenoistraživačkog rada i koristila literaturu koja
je navedena na kraju diplomskog rada. Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i
zakonitosti koje sam izravno ili parafrazirajući navela u diplomskom radu na
uobičajen, standardan način citirala sam i povezala fusnotama s korištenim
bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.
Suglasna sam s objavom diplomskog rada na službenim stranicama Fakulteta.
Studentica
Marina Bošnjak