Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola 1 Gmizavci (classes Reptilia) Poreklo gmizavaca Gmizavci (lat. Reptilia, od reptilis – onaj koji gmiže) su prvi suvozemni tetrapodni kičmenjaci koji ne zavise od vode, stari oko 365 miliona godina. Smatra se da su nastali u srednjem karbonu, a mezozoik je poznat kao period gmizavaca u kome su oni bili dominantna grupa životinja. Prvobitne oblike gmizavaca predstavljaju članovi najprimitivnije grupe gmizavaca, Cotylosaurio. Oni potiču od primitivnih labirintnodontnih vodozemaca, Stegocefala, od kojih su se odvojili u toku poznog karbona i sa kojima su imali čitav niz zajedničkih osobina. Gmizavci zajedno sa pticama i sisarima pripadaju grupi Amniota jer poseduju sve tri embrionalne opne (amnion, horion i alantois), a sa ribama i vodozemcima poikilotermnim organizmima čija telesna temperatura zavisi od temperature okoline. Nauka koja se bavi gmizavcima naziva se Herpetologija. Znanje o njihovoj negi i uzgoju u terarijumima naziva se vivaristika. Gmizavci su odigrali izuzetno značajnu ulogu u istoriji razvoja životinjskog sveta jer je to prva grupa kičmenjaka koja je u potpunosti izašla na kopno, pa stoga predstavljaju prve prave kopnene kičmenjake. Mnogi naučnici smatraju da su vodozemci ispuzali iz vode pre otprilike 400 miliona godina i da su neki od njih tada počeli da polažu jaja na kopnu. S vremenom, vodozemci su evoluirali u gmizavce. Ključne adaptacije odnose se na način razmnožavanja i disanja. Razlikovali su se od vodozemaca prvenstveno po amniotskom jajetu s ljuskom koja služi za zaštitu od isušivanja, što im je omogućilo da u potpunosti vode kopneni život, za razliku od vodozemaca. Amnionska opna obavija embrion koji se nalazi u tečnoj sredini, pa je embrion mogao da se razvija lebdeći u tečnosti, a nije bilo potrebno da se jaja polažu u vodi. Takođe, amnion, alantois i horion, zajedno sa jajnim opnama, štite jaje od odavanja vode u okolnu vazdušnu sredinu. Od mnogo starijih oblika gmizavaca, koji su živeli davno pre dinosaurusa, vode svoje poreklo sisari (pa i sam čovek), dok su se ptice razvile iz malog ogranka dinosaurusa koji su se prilagodili životu na drveću. Dok su ptice i sisari u tercijaru doživljavali veliku evoluciju i razvili se u mnoge nove oblike, gmizavci su bili u opadanju. Današnji gmizavci su samo ostaci ranijih bezbrojnih vrsta od kojih su mnoge još uvek neotkrivene.
87
Embed
Gmizavci ( classes Reptiliabiologija.vet.bg.ac.rs/Katedra/Uzgoj_nega_divljac/... · rebara. Za razliku od guštera, zmije imaju znatno kra ći rep od trupa. Kod kornja ča su rebra
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
1
Gmizavci (classes Reptilia)
Poreklo gmizavaca
Gmizavci (lat. Reptilia, od reptilis – onaj koji gmiže) su prvi suvozemni tetrapodni kičmenjaci koji ne
zavise od vode, stari oko 365 miliona godina. Smatra se da su nastali u srednjem karbonu, a mezozoik
je poznat kao period gmizavaca u kome su oni bili dominantna grupa životinja. Prvobitne oblike
gmizavaca predstavljaju članovi najprimitivnije grupe gmizavaca, Cotylosaurio. Oni potiču od
primitivnih labirintnodontnih vodozemaca, Stegocefala, od kojih su se odvojili u toku poznog karbona
i sa kojima su imali čitav niz zajedničkih osobina. Gmizavci zajedno sa pticama i sisarima pripadaju
grupi Amniota jer poseduju sve tri embrionalne opne (amnion, horion i alantois), a sa ribama i
vodozemcima poikilotermnim organizmima čija telesna temperatura zavisi od temperature okoline.
Nauka koja se bavi gmizavcima naziva se Herpetologija. Znanje o njihovoj negi i uzgoju u
terarijumima naziva se vivaristika.
Gmizavci su odigrali izuzetno značajnu ulogu u istoriji razvoja životinjskog sveta jer je to prva grupa
kičmenjaka koja je u potpunosti izašla na kopno, pa stoga predstavljaju prve prave kopnene
kičmenjake. Mnogi naučnici smatraju da su vodozemci ispuzali iz vode pre otprilike 400 miliona
godina i da su neki od njih tada počeli da polažu jaja na kopnu. S vremenom, vodozemci su evoluirali
u gmizavce. Ključne adaptacije odnose se na način razmnožavanja i disanja. Razlikovali su se od
vodozemaca prvenstveno po amniotskom jajetu s ljuskom koja služi za zaštitu od isušivanja, što im je
omogućilo da u potpunosti vode kopneni život, za razliku od vodozemaca. Amnionska opna obavija
embrion koji se nalazi u tečnoj sredini, pa je embrion mogao da se razvija lebdeći u tečnosti, a nije
bilo potrebno da se jaja polažu u vodi. Takođe, amnion, alantois i horion, zajedno sa jajnim opnama,
štite jaje od odavanja vode u okolnu vazdušnu sredinu.
Od mnogo starijih oblika gmizavaca, koji su živeli davno pre dinosaurusa, vode svoje poreklo sisari
(pa i sam čovek), dok su se ptice razvile iz malog ogranka dinosaurusa koji su se prilagodili životu na
drveću. Dok su ptice i sisari u tercijaru doživljavali veliku evoluciju i razvili se u mnoge nove oblike,
gmizavci su bili u opadanju. Današnji gmizavci su samo ostaci ranijih bezbrojnih vrsta od kojih su
mnoge još uvek neotkrivene.
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
2
Osnovne anatomske karakteristike gmizavaca
Kod većine gmizavaca telo je podeljeno na tri regije:
1) glavu, koja je spoljoštena i zašiljena, a sa strane se nalaze oči iza kojih su smešteni otvori slušnih
organa,
2) trup , na kome se nalaze dva para ekstremiteta sa po pet prstiju od kojih su prvi obično kraći,
3) rep, na kome se sa trbušne strane nalazi otvor kloake.
Telo gmizavaca je pokriveno rožnim krljuštima, odnosno, rožnim pločama, štitovima i oklopom.
Lobanja je izgrađena od kostiju tako da hrskavice skoro da nema. Kod zmija i guštera, kosti vilično-
nepčanog aparata obrazuju pokretan zglob sa lobanjom što omogućava lako hvatanje pokretnog plena.
Kod kornjača, koje su najčešće omnivori, i krokodila, koji komadaju plen, ovaj sistem kostiju je
potpuno nepokretan. Dva para bočno položenih nogu, najčešće sa po pet prstiju (kod krokodila se na
zadnjim nogama nalaze četiri prsta), predstavljaju organe za kretanje. Setae predstavljaju krljušt ili
lamele u obliku dlaka koje se nalaze na ventralnom delu prstiju gekona i omogućavaju im penjanje uz
glatke, vertikalne površine, kao i po onim površinama koje imaju kontra-nagib (npr. plafoni u
kućama).
Mnoge karakteristike zmija vezane su za njihovo izduženo telo koje je posledica bočnog vijuganja,
odnosno načina kretanja. Kod svih zmija (i pojedinih vrsta guštera) noge su tokom evolucije iščezle.
Zmije vode poreklo od guštera iz familije Varanidae, kod kojih je tokom evolucije došlo do
izduživanja tela, gubljenja nogu, izduživanja unutrašnjih organa i gubljenja jednog plućnog krila,
(mada neke zmije imaju i dva plućna krila). Pošto zmije gutaju ceo plen, njihov vilični aparat je tako
sagrađen da omogućava ustima da se prošire i navuku preko žrtve. Takođe, je značajno za zmije da se
njihovo telo može dosta raširiti jer nemaju skelet ramenog i karličnog pojasa, niti grudnu kost.
Redukcija udova kod zmija, uključujući i nedostatak ramenog i karličnog pojasa, kao i grudne kosti,
dovela je do pojave velikog broja pršljenova (često i preko 200). Osim toga, njihov kučmeni stub je
diferenciran na samo dve regije: trupne pršljenove, za koje su vezana rebra i repne pršljenove, bez
rebara. Za razliku od guštera, zmije imaju znatno kraći rep od trupa.
Kod kornjača su rebra i kičma srasli sa oklopom. Oklop kornjača, koji se sastoji od leđnog omotača
(karapaks) i ventralnog omotača (plastron), je jedinstvena struktura koja razlikuje kornjače od svih
drugih predstavnika iz klase reptila. Specijalizovani tvrdi delovi epidermisa, tzv. rožne ploče ili rožni
štit, pokrivaju površinu oklopa kod gotovo svih vrsta kornjača. Kretanje većine gmizavaca je slično
geganju, osim kod zmija koje nemaju udove. Kod morskih kornjača su udovi slični perajima.
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
3
Koža se sastoji od dva osnovna sloja koja funkcionišu kao jedinstvena celina: spoljašnje pokožice
(epidermis) i unutrašnjeg krzna (corium, dermis). Ima veliki broj funkcija kao na primer:
obezbeđivanje fizičke zaštite organizma od dehidracije, abrazije, UV zračenja, pomaže u razmeni
vode, gasova i toplote, a takođe, koža ima ulogu i u socijalnoj interakciji (gušteri iz familija Iguanidae,
Agamidae, Chamaeleonidae i Gekkonidae imaju sposobnost promene boje). Stanje kože reptila
odražava njihovo zdravstveno stanje i pod uticajem je faktora životne sredine i ishrane. U poređenju sa
vodozemcima, reptili imaju vrlo malo žlezda u koži. Sve u svemu, koža reptila je suva, ali primećeni
su i neki izuzeci: mošusne ili Ratkeove, kao i podbradne žlezde prisutne su kod kornjača, dok neki
gekoni i iguane imaju sekretorne femoralne i prekloakalne pore. Pojedini kameleoni imaju temporalne
žlezde koje luče sekret u vidu voska, a njihova uloga je u odbrani od neprijatelja, obeležavanju
teritorije i privlačenju insekata.
Srce (cor) većine gmizavaca je sastavljeno iz tri dela, dve pretkomore i jedne komore, pa je moguće
mešanje arterijske i venske krvi. U komori se nalazi nepotpuna pregrada, osim kod krokodila, kod
kojih je pregrada potpuna, pa je srce četvorodelno. Osim toga, karakteriše ga i prisustvo dva aortina
luka, levog i desnog.
Gmizavce karakteriše isključivo plućni način disanja. Organi za disanje sastoje se iz dva plućna
mehura. Respiratorni trakt gmizavaca počinje nosnim otvorima koji se nalaze na vrhu, rostrum, zatim
se nadovezuje grkljan (larinx), a on se nastavlja na dušnik (trachea). Dušnik se grana na dve dušnice
(bronchiae) koje vode u pluća (pulmo) gde se nalazi kapilarna mreža koja preuzima kiseonik.
Krokodili imaju veoma dobro razvijena pluća koja uz pomoć interkostalnih mišića (m. intercostales) i
septum post hepaticum omogućavaju adekvatan inspirijum. Septum post hepaticum je mišićna
tvorevina nalik dijafragmi koja razdvaja grudnu (thorax) i trbušnu (abdomen) duplju. Veliki broj
membranskih veza odvaja pluća i jetru, dok složeni mezenterijalni sistem obavija gastrointestinalni
trakt i abdomen. Sve ove tkivne strukture su neophodne kako bi krokodil mogao da reguliše promene
pritiska koje se javljaju tokom ronjenja.
Kod zmija se glotis (glottis) nalazi na dnu usne duplje (cavitas oris). Zmije nemaju glasne žice (plicae
vocales), tako da karakteristični zvuk “šištanja” proizvode snažnim strujanjem vazduha kroz glotis.
Dušnik (trachea) zmija je dugačak, cevasti organ koji ima hrskavičave prstenove (cartilago
trachealis) koji su nepotpuni pa više liče na latinično slovo C, nego na slovo O. Tanka membrana
spaja razdvojene delove prstenova traheje. Ovakva konfiguracija traheje se viđa i kod guštera, ali je
nepoznata njena uloga. Traheja se obično završava neposredno ispred srca gde se grana u dva
primarna (glavna) bronha iz kojih vazduh ulazi u levo, odnosno desno plućno krilo. Zbog slabo
razvijenog mukocilijarnog aparata ove životinje imaju poteškoće prilikom eliminacije sadržaja iz
traheje i pluća. Da bi kompenzovale ovaj nedostatak, zmije postavljaju glavu i vrat u takav položaj
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
4
koji im omogućava najbolji protok vazduha, najvećom snagom. Zmije sa respiratornim oboljenjima
često drže glavu i vrat podignute pod uglom od 45o. Generalno, primitivne zmije imaju dva plućna
krila, dok evolutivno naprednije vrste imaju samo jedno plućno krilo (kod vrsta koje imaju dva plućna
krila, desno plućno krilo je primarno (levo plućno krilo je smanjeno ili zakržljalo). Kod zmija se u
kranijalnim partijama pluća vrši razmena gasova, dok kaudalne partije (tzv. vazdušne kese) služe za
skladištenje vazduha.
Nozdrve su jasno vidljive kod većine guštera. Nazalne tzv “slane žlezde” (salt glands) su takođe
prisutne kod pojedinih vrsta (npr. kod zelene iguane). Pravi primer “slanih žlezda” (salt glands)
zapaža se kod morske iguana sa Galapagosa koje imaju produžetke na svojim nozdrvama koje im
pomažu u odstranjivanju morske soli od tela. Gušteri imaju jedan otvor traheje (glottis) koji se nalazi
na bazi jezika. Kada su usta guštera zatvorena zatvoren je i sam glotis pomoću tvorevine koja je slična
hoanama kod ptica. Pluća guštera su tokom vremena evoluirala tako da mogu imati izgled vazdušne
kese koja ima minimalan broj alveola, ili mogu imati složeniju retikularanu (mrežastu) strukturu sa
većim brojem alveola. U svakom slučaju je struktura pluća guštera jednostavnije građe od pluća sisara.
Pluća najčešće zauzimaju značajan volumen celomske duplje i mogu se tokom inspirijuma proširiti
kaudalno u lumbalnu regiju. Takođe, gušteri koriste svoja pluća da naduvaju telo kako bi izgledali veći
i odbranili se od napada predatora. Ovakvo ponašanje mogu pokazati tokom rutinskog fizičkog
pregleda od strane veterinara. Zbog nedostatka dijafragme, gušteri se prilikom disanja, odnosno
inspirijuma i ekspirijuma, oslanjaju samo na mehaničku akciju rebara. Upravo zbog toga se mora
voditi računa da prilikom manipulacije ne pritiskamo telo guštera isuviše jako kako ne bi došlo do
poteškoća u disanju. Auskultacijom zdravih pluća guštera čuje se minimalni respiratorni zvuk.
Pojačani respiratorni zvuk može biti posledica noramalne vokalizacije (tzv. “šištanje”) ili patološkog
procesa (pneumonia)
Izlučivanje se obavlja preko bubrega koji su po tipu metanefros. Najveću količinu ekskreta čini
mokraćna kiselina u obliku kristala koja ne zahteva vodu za izlučivanje. Kod većine gmizavaca urin je
tečan, dok je kod guštera i zmija u obliku guste kaše bele boje, koja se u kloaki sjedinjuje sa
fekalijama. Voda koja izlazi iz krvi se reapsorbuje u bubrežnim kanalićima, kloaki (cloaca) ili
mokraćnoj bešici (vesica urinaria).
Nervni sistem se sastoji od mozga i kičmene moždine (medulla spinalis). Mozak se sastoji od prednjeg
(telencephalon) mozga, međumozga (diencephalon) sa epifizom i hipofizom, srednjeg mozga
(mesencephalon) i zadnjeg mozga (metencephalon).
Čula vida i mirisa su dobro razvijena. Miris osećaju račvastim jezikom koji neprekidno izbacuju i
uvlače (palacanje) sakupljajući čestice mirisa. Jezik je veoma važna hemosenzorna struktura i
povezan je sa Jakobsonovim organom koji se nalazi na krovu usne duplje i služi za razlikovanje
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
5
mirisa. Oči su velike i nalaze sa strane glave. Na njima se nalaze gornji i donji kapak (oba su
pokretljiva), suzna žlezda i prozirna opna (migavica) koja se pomera od prednjeg ugla oka ka nazad.
Ova opna održava vlažnost i čistoću oka. Kod guštera se na glavi nalazi neparno temeno oko, koje
sadrži svetlosne receptore i pigmentne ćelije. Ispunjeno je staklastim telom i pokriveno je prozirnom
opnom kroz koju svetlost pada na temeno oko. Organ čula sluha sastoji se od: bubne opne, srednjeg
uha, povezanog preko Eustahijeve tube sa usnom dupljom i unutrašnjeg uha.
Sistem za varenje se sastoji od: usne duplje u kojoj se nalaze: jezik, zubi (koji se obnavljaju tokom
čitavog života), veliki broj viličnih žlezda (nalaze se ispod gornje i donje usne), ždrelo, jednjak,
želudac, creva (tanko crevo i kolon) i kloaka. Takođe, reptili imaju i jetru i pankreas. Creva reptila
biljojeda su duža, a podeljena su u vidu nabora. Hrana kroz njih prolazi sporo, a celulozu razgrađuju
bakterije koje se nalaze u crevima. Zmije otrovnice luče svoj otrov iz modifikovanih pljuvačnih žlezda
kroz šupalj zub koji je presvučen mukozom sve do trenutka ujeda. Otrov je potentna enzimska
supstanca koja ne služi samo za ubijanje plena već učestvuje i u varenju plena. Kloaka je podeljena na
koprodeum (sakuplja feces iz kolona), urodeum (nalazi se ventralno i predstavlja mesto sakupljanja
urina iz uretera ili mokraćne bešike; ovidukti se takođe prazne u urodeum) i proktodeum (ovde se
meša sadržaj urodeuma i koprodeuma).
Kod gmizavaca je oplođenje unutrašnje, razvijaju se bez metamorfoze i većina mužjaka poseduje
kopulatorni organ (penis). Kopulatorni organ je kod raznih vrsta različitog oblika i uzima se kao
kriterijum pri klasifikaciji gmizavaca. Gušteri i zmije imaju dva kopulatorna organa (hemipenis)
smeštena u kloaki, koji se za vreme parenja izvlače kao prsti rukavice u uvlače u kloaku ženke. Otvor
kloake kod guštera i zmija je poprečan i nalazi se pri osnovi repa, dok je kod kornjača i krokodila
uzdužan. Većina gmizavaca je oviparna (polažu jaja) mada je znatan broj i viviparnih (rađaju žive
mladunce). Ženke polažu manji broj jaja nego ribe i vodozemci, što je u vezi sa kleidoičkim jajetom
koje štiti embrion pa je smrtnost mladih daleko manja. Jaja su krupna i bogata žumancetom.
Zakopavaju ih u pesak, zemlju ili organski kompost gde dolazi do raspadanja organskih materija pa se
oslobođena toplota koristi za inkubaciju jaja. Jaja zarivena u pesak ili zemlju greje sunčeva svetlost.
Kod nekih guštera i morskih zmija inkubacija jaja odvija se u telu.
Embrioni oviparnih vrsta pri kraju razvića dobijaju na vrhu njuške jedan zuboliki izraštaj kojim
razbijaju ljusku i izlaze iz jajeta. Viviparnim vrstama pripadaju neke od ogromnih topskih zmija,
morske zmije iz grupe Hydrophina, a od gmizavaca koji žive kod nas to su šarka (Vipera berus),
slepić (Anguis fragilis), planinski gušter (Lacerta vivipara) i dr. Sposobnost regeneracije je jako dobro
izražena. Kornjačama i posle odstranjivanja znatnih telesnih delova život nije ugrožen. Gušteri vrlo
uspešno regenerišu odstranjen rep.
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
6
Osim na nisku spoljašnju temperaturu, gmizavci su veoma otporne životinje. Mogu dugo da izdrže bez
hrane. Neki pitoni mogu bez hrane da budu i više od godinu dana. Takođe, gmizavci spadaju među
najdugovečnije životinje na našoj planeti: velike tropske zmije i krokodili mogu da žive preko 80
godina, neke gigantske kornjače žive i preko 100 godina, dok je dužina života, na primer slepića 30-35
godina.
Presvlačenje (Ecdysis)
Kod većine gmizavaca tokom života se odvija proces presvlačenja (ecdysis). Ecdysis predstavlja
fiziološki proces koji se dešava kod gmizavaca pri čemu se stara koža zamenjuje novom. Faktori koji
utiču na učestalost i trajanje procesa presvlačenja su: starost (mlade zmije koje brzo rastu presvlače
košuljicu svakih 5 do 6 nedelja, dok se odrasli presvlače 3-4 puta godišnje), temperatura (učestalost
presvlačenja raste sa povećanjem temperature jer tada dolazi do ubrzanja metabolizma reptila),
ishrana, ambijentalna temperatura i vlažnost vazduha takođe mogu uticati na učestalost presvlačenja i
ukoliko nisu na odgovarajućem nivou mogu dovesti do nepravilnog presvlačenja (dysecdysis), bolesti,
stres, prisustvo starih ožiljaka i hormonski disbalans mogu takođe uticati na proces presvlačenja.
Ecdysis ili presvlačenje se odvija neprestano tokom života reptila. Način presvlačenja se razlikuje
među različitim grupama reptila. Fiziologija procesa presvlačenja je slična kod svih reptila. Kod
kornjača se ćelije stratum germinativum kontinuirano dele tokom života jedinke, a prestaje samo
tokom hibernacije. Gušteri i kornjače uglavnom odbacuju male komade krljušti. Kopnene vrste
kornjača odbacuju male pahuljice spoljašnjeg oklopa, dok akvatične vrste kornjača odbacuju
spoljašnje delove kompletnog rožnog štita. Zmije i pojedine vrste guštera odbacuju kožu (zajedno sa
naočarima) u jednom komadu. Presvlačenje kod zmija počinje i najpre se završava na glavi. Zmija će
odbaciti svoju košuljicu izvrćući je preko svog tela.
Proces presvlačenja (ecdysis) kod guštera i zmija traje oko 14 dana. Tokom ovog perioda reptili mogu
odbijati hranu, skrivaju se, postaju mnogo agresivniji i odbijaju manipulaciju. Proces presvlačenja se
odvija u 6 različitih faza. Prva faza je tzv. faza odmora i može trajati nekoliko nedelja ili meseci, u
zavisnosti od nutritivnog statusa i starosti reptila. Faza obnove (druga od šest faza) traje oko 14 dana,
i karakteriše se proliferacijom stratum germinativum koji produkuje ćerke ćelije koje zamenjuju
spoljašnju generaciju. Diferencijacija počinje u spoljašnjem generacijskom sloju i germinativne ćelije
počinju da se dele. U trećoj fazi, ćelije dobijene iz stratum germinativum u drugoj fazi počinju da se
keratinizuju i da formiraju novi unutrašnji sloj ili unutrašnju epidermalnu generaciju i boja životinje
počinje da tamni. U četvrtoj fazi koža je još tamnija, a naočare postaju neprozirne i dolazi do stvaranja
stratum intermedium između spoljašnje i unutrašnje epidermalne generacije (populacije). U toku ove
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
7
faze potrebno je izbegavati manipulaciju. U petoj fazi tkivo stratum intermedium se raspada, a
presvlačenje u šestoj fazi traje još 4 do 7 dana nakon što naočare postanu potpuno bistre. Odbacivanje
košuljice nastaje kada dve epidermalne generacije postanu fizički razdvojene kao posledica enzimskog
razlaganja najdubljeg sloja ćelija spoljašnje generacije i difuzijom limfne tečnosti u međuprostor.
Kada zmija uđe u ranu fazu obnove, koža i oči postaju suvi i dobijaju plavkastu nijansu
Na polovini faze obnove na koži i naočarima se razvijaju duboki plavkasti tragovi
Faza odmora ciklusa presvlačenja se karakteriše svetlom kožom i bistrim naočarima
Nekoliko dana pre odbacivanja košuljice, koža i naočare gube palavkasti trag i postaju skoro normalne boje
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
8
Karantin
Karantin je mera opšte nespecifične profilakse čiji je cilj da spreči unošenje zaraznih bolesti u zdrav
zapat, zemlju, region. Kao i kod drugih vrsta životinja, tako i pre uvođenja novog gmizavca u
terarijum ili objekat sa drugim jedinkama koje su već prisutne i zdrave neophodno je da novopridošla
jedinka bude 60 do 90 dana u karantinu. Karantin predstavlja izolaciju zdravih ili potencijalno
bolesnih životinja.
Karantin predstavlja posebno izgrađen objekat u koji smeštamo novonabavljenu životinju, on je strogo
izolovan, ograđen, sa dezbarijerama na ulazu, sa obezbeđenom hranom za sve vreme trajanja
karantina, prostorijom za ambulantu sa laboratorijom, prostorijom za obdukciju kao i prostorijom za
neškodljivo uklanjanje leševa. Za to vreme nadležni veterinar klinički pregleda životinju, a vrše joj se i
serološka ispitivanja (radi potvrđivanja odsustva oboljenja ili kliconoštva), kompletna krvna slika i
biohemija, antistres terapija, dehelmintizacija po potrebi, obeležavanje itd. Tako na primer, kod
predstavnika reda krokodila rade se serološki testovi radi utvrđivanja prisustva antitela protiv West
nile virusa, dok se kod guštera i zmija utvrđuje da li su nosioci zoonozne bakterije Salmonella spp.
Kada počne odbacivanje košuljice, startuje novi ciklus presvlačenja (ecdysis). Stare naočare (strelice) se odbacuju zajedno sa kožom, a tokom narednih nekoliko dana nova generacija epidermalnih ćelija nastavlja da sazreva.
Zmije svoju košuljicu prilikom odbacivanja izvrću naopako
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
9
Karantin se završava završnom dezinfekcijom objekta (traje 7 dana). Odmor objekta traje mesec dana
nakon karantina (ne kraće, a može da traje 1-3 meseci).
Krokodili ( ordo Crocodilia)
Krokodili su po izgledu slični gušterima, ali su znatno krupniji i njihova morfologija znatno se
razlikuje od gušterske. Koža krokodila sadrži široke koštane ploče presvučene snažnom rožnom
navlakom. Međutim, za razliku od kornjača, koštane ploče nisu spojene u čvrst i nepokretan oklop već
su slobodne i rastavljene. Glava i rep su dorzoventralno spljošteni a rep je bočno spljošten. Na
prednjim nogama imaju po 5, a na zadnjim po 4 prsta. Između prstiju zadnjih nogu razapeta je plovna
kožica. Svi krokodili se kod plivanja pomažu repom držeći udove uz telo. Isključivo su mesojedi i
veoma su opasne životinje.
Građa lobanje omogućava životinji disanje dok se održava na površini vode. Kao i kod drugih
životinja koje se održavaju na površini vode i kod krokodila su oči, uši i nozdrve na istom nivou, malo
su uzdignute tako da vire iz vode dok se odmara. Uši se zatvore pomoću snažnih pokretljivih zalistaka
a oči imaju dobro razvijene i donje kapke i žmurnjaču. Ove životinje nemaju mokraćnu bešiku,
kopulatorni organ je neparan, analni otvor je u obliku uzdužne pukotine. Zubi su tekodontni i usađeni
su u jamice vilica.
Sve danas živeće vrste prilagođene su građom tela i načinom života semiakvatičnom životu, pri čemu
životinje veliki deo života provode u vodi. Uz samo jedan izuzetak (Crocodylus porosus), svi
krokodili žive pretežno u slatkoj vodi, no mogu se sresti i u slanoj vodi u blizini morske obale. Pri
tome, neke vrste daju prednost otvorenim vodama jezera i većih reka, kao i vrsta koje biraju potoke i
žive u obalnom području. Nastanjuju tropska područja, uz izuzetak obe vrste aligatora koji žive u
severnijim područjima, ali samo u onima, gde su blage zime. Uz ova svojstva, njihova pojava zavisi i
od količine moguće lovine, povoljnih mesta za polaganje jaja, konkurencije u borbi za hranu ali i od
lova kome su izloženi.
Razlika između krokodila i aligatora (i kajmana) zapaža se kada pogledamo dorzalni aspekt glave
ovde dve vrste iz reda krokodila – kod krokodila je glava u obliku slova V, dok je kod aligatora glava
šira i u obliku slova U. Zubi krokodila gornje i donje vilice nalaze se u skoro istoj liniji, pri tome
uvećani četvrti donji zub uleže u lateralno udubljenje gornje vilice i jasno se vidi kada su vilice
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
10
zatvorene. Kod aligatora i kajmana zubi gornje vilice prelaze preko donjih zuba, pa uvećani četvrti zub
u donjoj vilici uleže u udubljenje gornje vilice i ne vidi se kad je čeljust zatvorena.
Životni vek krokodila kreće se oko 20 godina, a neke vrste aligatora dostižu starost i do 50 godina.
Dužina odraslih je različita, od 1-7,5 metara, a najčešće se mogu naći u Severnoj, Srednjoj i Južnoj
Americi, Africi, Aziji i Australiji. U Indiji močvarnog krokodila smatraju svetom životinjom i često ga
drže u bazenima, a brigu o njima najčešće vode sveštenici.
Za krokodile, gavijale, aligatore i kajmane je potrebno obezbediti veliki terarijum. Vodena površina
treba da bude bar 2 m2 po jedinki, a dubina treba da je najmanje tolika da životinja može u vodi da se
okrene (bar 40 cm). Kopneni deo (sunčalište) trebalo bi da bude od betona ili prekriven plastičnom
masom, krupnim tresetom ili korom drveta. Za svaku dodatu jedinku proširiti terarijum i to vodenu
površinu za 20%, a kopnenu za 10%. Voda treba da bude zagrejana na 25-27oC, dok temperatura
ambijenta mora biti 25-30 oC, a ispod reflektorske sijalice 35 oC.
Kubanski krokodil ( Crocodylus rhombifer)
Kubanski krokodil je endem kubanske močvare Zapata i ostrva Isla de la Juventud. Živi uglavnom u
slatkovodnim staništima, kao što su močvare, bare i reke, a retko pliva u slanoj vodi. Kubanski
krokodil je najviše od svih krokodila prilagođen kopnu. Dobar je plivač, a takođe je vešt i u hodanju i
skakanju, tako da se jednako dobro snalazi i u vodi i na kopnu. S obzirom na veličinu drugih
Razlika između krokodila i aligatora
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
11
krokodila, mala je vrsta, dug je 2-3,5 metra. Malo je manji od američkog krokodila, a mužjaci su veći
od ženki. Životni vek kubanskog krokodila je 50-75 godina. Ima kratku, široku glavu s koštanim
grebenom koji se nalazi iza očiju.
Ima brojne zanimljive karakteristike koje ga razlikuju od drugih krokodila, kao što su svetlija boja
odraslih jedinki, hrapavije ljuske i duge, snažne noge. Mladi krokodili imaju svetlu šarenicu, koja s
godinama postaje tamnija.
Mladi kubanski krokodili hrane se malim ribama, vodenim artropodama i rakovima, dok se odrasli
hrane malim sisarima, ribom i kornjačama. Kubanski krokodil ima tupe zadnje zube, koji pomažu u
drobljenju oklopa kad ulovi kornjaču. U zatočeništvu se obavezno daje hrana koja je, poštujući
dobrobit životinja, adekvatno usmrćena a potom zamrznuta, kako zbog sprečavanja povređivanja
samog krokodila tako i zbog inhibicije razmnožavanja različitih patogenih mikroorganizmima. Pre
davanja hranu treba obavezno otopiti. U kontrolisanim uslovima, ovi krokodili se obično hrane ribom
ili kunićima.
Kubanski krokodil (Crocodylus rhombifer) se najčešće hrani ribom
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
12
Ovi krokodili razmnožavaju se u maju i julu. U divljini se često ukršta sa američkim krokodilom, jer
im se početak sezone razmnožavanja poklapa. U svim slučajevima, smatra se da su hibridi plodni, i to
predstavlja opasnost za genetsku čistoću vrste. Ženke polažu jaja u gnezda koja mogu biti dvojaka:
1) brežuljkasta gnezda, koja ženka pravi od biljnog materijala koji kasnije procesom truljenja
"proizvodi" potrebnu toplotu za jaja,
2) jamasta gnezda, su jame koje ženka iskopa, a prekriva ih biljnim materijalom.
Ženka krokodila polaže između 30 i 40 jaja dugih 5-7,5 centimetara. Razvoj mladunaca zavisi od
temperature u leglu. Njihova jaja nemaju polne hromozome, pa se zbog toga iz svakog jajeta
potencijalno mogu razviti jedinke oba pola. Ako jaja sazrevaju pri temperaturi od oko 30°C, iz jaja se
izlegu ženke, ali ako je temperatura u gnezdu oko 34°C iz jaja će se izleći isključivo mužjaci. Ako su
jaja položena na raznim dubinama gnezda, velika je verovatnoća da će se izleći mladunci različitog
pola. Mali krokodili izlegu se nakon 58-70 dana. Neposredno pred izleganje, mladunci se javljaju
kreketavim glasovima, i tada majka pomaže mladuncima otkopavajući gnezdo. Uzima ih u usta, nosi
ih do vode i još neko vreme ostaje uz mladunce štiteći ih od grabljivaca ali i od pripadnika vlastite
vrste.
Kubanski krokodil je kritično ugrožena vrsta. Ograničeno stanište i raspon čine ga ranjivim. Ljudi su
ga lovili toliko da je pretila opasnost od izumiranja. Lov se znatno povećao 1990. godina zbog
prodaje mesa privatnim restoranima. Problem je i hibridizacija, najčešće sa američkim krokodilom.
Nijedna od ovih pretnji nije rešena. Sprovode se mere zaštite, kao što su programi gnežđenja u
zatočeništvu i ponovno uvođenje u zaštićena područja.
Američki aligator (Alligator mississippiensis)
Američki aligator (Alligator mississippiensis), često i misisipski aligator prema latinskom nazivu, je
jedan od dve vrste roda Alligator u redu krokodila. Ova vrsta živi samo na jugoistoku SAD gde
nastanjuje mokre terene (bare, reke i močvare) koji se često preklapaju sa ljudskim naseljima. Veći je
od druge vrste ovog roda, kineskog aligatora (Alligator sinensis). Američki aligator raste do šest
metara, no većina je duga oko tri metra. Mogu težiti do pola tone. Ženke su dosta manje, i retko su
duže od tri metra. Široka, spreda tupo zaobljena njuška životinje izgledom potseća na glavu štuke.
Obojeni su tamno, gotovo crno, a mladunci imaju žućkaste poprečne pruge. Trbušna strana je
uglavnom prilično tamna, no može biti i svetla.
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
13
Najčešće se hrane ribom, kornjačama, vodozemcima, sisarima, zmijama, pticama. Mladi najčešće jedu
beskičmenjake poput pauka, puževa, larvi, crva, glista itd. Kako rastu tako se i veličina plena
povećava pa počinju da se hrane ribom, žabama i malim sisarima poput miševa i pacova. Odrasle
jedinke se hrane izrazito velikim plenom poput jelena, ovce, koze, nutrije, psa a dešava se da se na
njihovom meniju nađe i panter i američki crni medved. U zatočeništvu se obavezno daje hrana koja je,
adekvatno usmrćena i potom zamrznuta. Pre davanja aligatoru hranu treba obavezno otopiti. U
kontrolisanim uslovima aligatori se najčešće hrane komadima goveđeg mesa sa kostima (zbog
kalcijuma), celim pilićima, kunićima itd. Sasvim mlade jedinke treba hraniti jednodnevnim miševima,
dok se nešto veći primerci hrane miševima i pacovima.
Vreme parenja američkih aligatora počinje u proleće. U to vreme mužjaci se oglašavaju dubokim
zvukom koji potseća na pseći lavež. i na taj način dozivaju ženke ali i drže na rastojanju druge
mužjake. Nemaju glasnice, a zvuk "proizvode" plućima. U to vreme mužjaci su izuzetno teritorijalni, a
pare se sa više ženki.
Ženke u blizini vode grade gnezda od biljnog materijala gde polažu oko 50 jaja koja se zatim greju
temperaturom koja se razvija truljenjem biljnih materija koje ih okružuju. U zavisnoti od temperature
Američki aligator (Alligator mississippiensis)
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
14
kojoj su jaja izložena u periodu inkubacije zavisi i pol mladunaca. Ženke čuvaju leglo sve do izleganja
mladunaca. Kad izleganje počne, mladunci se javljaju, pa im majka pomaže da izađu iz gnezda, uzima
ih u usta i nosi do vode. Žućkasto prugasti mladunci se u prvo vreme hrane ostatkom žumanaca, a u
majčinoj blizini ostaju do starosti od oko pet meseci, kada kreću u samostalni život. U tom periodu
majka ih štiti od brojnih grabljivaca.
Kajman naočarac (Caiman crocodilus)
Kajman naočarac (Caiman crocodilus), poznat i pod imenom obični kajman, živi u Centralnoj i Južnoj
Americi, može dostići dužinu do tri metra, ali većina jedinki nije duža od 2,5 metra. Njuška im je
široka a telesne proporcije su mu vrlo slične onima kod pravih krokodila. Boja mu je ravnomerno siva
do maslinasto zelena. Oblik lobanje, veličina kao i boja su vrlo različiti, a vrsta ima i više podvrsta.
Mužjaci su izraženo teritorijalne životinje gde uspostavljaju dominacijsku hijerarhiju.
Mladunci se uglavnom hrane rečnim beskičmenjacima. Sa starošću, ishrana se sve više obogaćuje
kičmenjacima, a neki mogu lako loviti i velike sisare. U sušnim periodima godine kajmani naočarci
prestaju da jedu, izlaze iz vode i zakopavaju se u blato. Pod ovakvim uslovima dolazi i do pojave
kanibalizma. U zatočeništvu se obavezno daje hrana koja je, adekvatno usmrćena i potom zamrznuta,
a najčešće se hrane celim pilićima, svinjskim ili goveđim mesom sa kostima, ribom, kunićima,
pacovima itd.
Kajman naočarac (Caiman crocodilus)
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
15
Ženke dostižu polnu zrelost sa 4-7 godina starosti, kada su dugačke 1,2 metra. Mužjaci dostižu polnu
zrelost kada narastu do 1,4 metra. Nekoliko ženki može deliti jedno gnezdo koje grade uz rub vode
kao humku od zemlje i trule vegetacije ili na splavu od plutajućeg bilja. Zajedničko gnezdo kao
strategija omogućava lakšu odbranu jaja i mladih. Radi istog cilja, događa se da jedna ženka prihvati
hraniteljsku i odbrambenu ulogu za mladunce nekoliko parova. Socijalna hijerarhija se uspostavlja već
među mladuncima.
Fiksacija i vađenje krvi kod krokodila, gavijala, aligatora i kajm ana
Veličina i vrsta krokodila određuju najbolji i najbezbedniji način za fiksaciju. Neophodno je da
fiksaciju izvodi osoba koja ima veliko iskustvo u rukovanju krokodilima. Prilikom obuzdavanja
neophodno je obratiti pažnju da ne bi došlo do povređivanja ni osoblja koje izvodi fiksaciju a ni same
životinje. Najčešće su kajmani, gavijali i aligatori manje agresivni od krokodila, mada to ne mora biti
uvek slučaj. Za krokodile koji su manji od 1m za obuzdavanje je neophodna jedna ili dve osobe, dok je
za fiksaciju jedinki veličine 1 do 2 m potrebno dve do tri osobe. Za krokodile veće od 2 m neophodno
je obezbediti četiri do pet jakih muških osoba. Kao alat za fiksaciju koriste se razni konopci, mreže,
zamke, štapovi itd. Glava, rep i udovi moraju biti imobilizovani i sve vreme kontrolisani. Preko usta se
stavlja lepljiva traka ili konopac, dok se ekstremiteti vezuju konopcima. Obuzdavanje je veoma
stresno za jedinku stoga mora biti vremenski ograničeno onoliko koliko je potrebno da se izvede
odgovarajuća procedura.
Za fiksaciju krokodila većih od 2 m neophodno je obezbediti četiri do pet jakih muških osoba.
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
16
Ventralna kokcigealna vena (vena coccigea) je mesto izbora za vađenje krvi kod predstavnika reda
Crocodilia. Može biti pristupačna za uzimanje krvi i sa ventralne i sa lateralne strane repa. Ovaj krvni
sud se nalazi u predelu ventralne središnje linije kokcigealnih pršljenova. Hipotermija i hipovolemija
mogu otežati uzimanje krvi iz ventralne kokcigealne vene zbog nastale periferne vazokonstrikcije.
Kao alat za fiksaciju koriste se razni konopci, mreže, zamke, štapovi itd. Glava, rep i udovi moraju biti imobilizovani i sve vreme kontrolisani. Preko usta se stavlja lepljiva traka ili konopac, dok se ekstremiteti vezuju konopcima.
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
17
Najvažnije bolesti krokodila
1) West Nile bolest
Ovo oboljenje se javlja kod različitih vrsta krokodila, uključujući i Američkog aligatora (Alligator
mississippiensis) i nilskog krokodila (Crocodylus niloticus). Kao i kod ptica i sisara, i kod krokodila
infekcija se prenosi ujedom komaraca Culex spp., a takođe, postoji mogućnost nastanka infekcije i
nakon ingestije plena koji je zaražen u velikoj količini West Nile virusom. Nakon unošenja virusa, kod
životinje se javlja viremija, a nakon toga virus se izlučuje fecesom. U pitanju je zoonoza, a prenošenje
bolesti na ljude može nastati onda kada dođu u kontakt sa zaklanim krokodilom (u nekim zemljama
jedu krokodile), sa odranom kožom (koža krokodila se koristi za pravljenje torbi, kaiševa,
novčanika…), krvlju ili nekim drugim tkivom obolele jedinke.
Jedinke obolele u zatočeništvu bile su starosti od jednog meseca pa do preko godinu dana. Kod mladih
jedinki, oboljenje najčešće protiče u akutnom toku sa veoma teškim kliničkim simptomima, a
mortalietet je preko 60%. Klinički znaci uključuju plivanje u krug, tremor mišića, tortikolis, slabost,
letargiju i anoreksiju. Nadutost i poteškoće u plivanju se takođe mogu javiti ali znatno ređe.
Ventralna kokcigealna vena je mesto izbora za vađenje krvi kod krokodila
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
18
Patomorfološki nalaz kod aligatora obolelih od West Nile virusa je nespecifičan i uključuje pojavu
heterofilnog histiocitnog nekrotičnog enteritisa, heterofilni meningoencefalitis, nekrotični i
heterofilni hepatitis, heterofilni i histiocitni splenitis, kao i nekrotični i heterofilni pankreatitis.
Dijagnoza se postavlja na osnovu istorije bolesti, kliničke slike i rezultata dijagnostičkih testova. Ne
postoji terapija za lečenje obolelih jedinki. Preventiva je najvažnija i uključuje kontrolu komaraca,
primenu karantina itd.
2) Poxvirusna infekcija krokodila
Poxvirusi su veliki virusi (220 - 450 nm), ovoidnog oblika, imaju dvostruku DNK, a replikuju se u
citoplazmi inficiranih ćelija. Poseduju omotač, a jezgro im je cilindričnog ili bikonkavnog oblika.
Familija Poxviridae je podeljena na dve subfamilije: Chordopoxvirinae (poxvirusi kičmenjaka) i
Entomopoxvirinae (poxvirusi beskičmenjaka). Postoji više rodova u okviru ove familije. U ćelijama u
kojima se virus replikuje uvek se histološki mogu zapaziti eozinofilne intracitoplazmatske inkluzije.
Na koži krokodila javljaju se multiple papule braon boje. Histološkim pregledom je utvrđeno da se u
epidermalnim ćelijama nalaze velike eozinofilne intracitoplazmatske inkluzije. Eozinofilne
intracitoplazmatske inkluzije utvrđene su u monocitima, jetri i slezini.
Dijagnoza se postavlja primenom elektronske mikroskopije i nalazom virusnih partikula u inkluzijama
koje su morfološki kompatibilne sa partikulama poxvirusa. Specifična terapija ne postoji. Postojeće
lezije su spontano nestale 3 do 4 meseca nakon što su uočene. Treba primeniti potpornu terapiju zbog
nastanka sekundarne bakterijske infekcije.
U makrofagima se zapažaju intracitoplazmatske inkluzije (strelice) Poxvirusna infekcija krokodila
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
19
3) Nespecifična septikemija krokodila
Krokodili su veoma osetljivi na stres. Pod uslovima intenzivnog i dugotrajnog stresa, intestinalne
bakterije probijaju zid creva ulaze u cirkulaciju i dovode do septikemije. Ako se stresne situacije
ponavljaju ili se javljaju uporedo sa niskim temperaturama (npr. transport u toku zime), imuni sistem
neće biti u stanju da eliminiše bakterije iz krvi, pa se ovakvo stanje može završiti fatalnim ishodom. U
pojedinim slučajevima, bakterije mogu da se lokalizuju u zglobovima prouzrokujući poliartritis.
U početku su obolele životinje depresivne, a kasnije se razvija artritis što dovodi do otežanog kretanja,
hromosti, čak i do potpune nemogućnosti kretanja kao posledica bola koji prouzrokuje nastala
zapaljenska reakcija.
U ranom stadijumu bolesti, adekvatan antibakterijski tretman može dati dobre rezultate. Kao
preventiva oboljenja, treba izbegavati stresne procedure naročito u zimskom periodu.
Gušteri i zmije (ordo Squamata)
Gušteri (subordo Sauria)
Gušteri predstavljaju najmnogobrojniju i najraznovrsniju grupu današnjih gmizavaca. Imaju izduženo
telo sa dva para petoprstih nogu koji se završavaju kandžama. Rožna navlaka kože pokazuje različite
diferencijacije kod raznih grupa i na raznim delovima tela. Postoji pojava autotomije (voljno
odbacivanje repa, u slučaju opasnosti, na primer ako neko uhvati guštera za rep on se otkida u svojoj
osnovi i tako omogućava da životinja pobegne. Rep se zatim regeneriše, mada ne u potpunosti tako da
je vrh repa zatupljen.
Terarijum za guštere treba da bude adekvatnih dimenzija, najčešće 4x3x3 dužine tela jedinke (za
arborealne guštere visina treba da bude 3,5 dužine tela). Za svaku dodatu jedinku prostor treba proširiti
za 15%. Kao supstrat u terarijumu se najčešće koristi treset, kora drveća, krupni šljunak ili
komercijalna podloga. Neke vrste guštera koje se ukopavaju, moraju imati visinu podloge (pesak) 8 do
10 cm. Terarijum mora bar delimično, vizuelno da oponaša prirodno okruženje. Mora se obezbediti
mesto za skrivanje koje je što manje. Arborealni gušteri moraju imati terarijum sa granama od kojih
bar jedna mora biti u vodoravnom položaju ispod reflektorske sijalice ili UV fluorescentne lampe kako
bi životinja mogla da se sunča. Ne preporučuje se terarijum sa drvenom ili zemljanom podlogom zbog
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
20
razvoja parazita. Temperature u terarijumu treba da je 28 do 35 oC. Grejač se obavezno postavlja u
suprotnom delu terarijuma od onog u kome su mesta za skrivanje i može zauzimati najviše 1/3
površine terarijuma. Voda mora uvek biti prisutna. Arboralne vrste često ne piju vodu iz posuda pa je
potrebno prskati terarijum kako bi pili vodu nakupljenu na granama i sl.
Nilski varan (Varanus niloticus)
Nilski varani su članovi porodice džinovskih guštera (Varanidae) i spadaju među najveće gmizavce
Afrike. Postoje dve varijante nilskih varana u divljini: V. niloticus niloticus (nilski varan) i V. niloticus
ornatus (šaren nilski varan). Nilski varan ima pet pruga na torzu, dok šareni nilski varan ima sedam.
Šareni nilski varan je ograničen na jugozapadne delove Afrike. Kod primeraka iz zarobljeništva,
razvila se albino forma, iako su ovi primerci vrlo retki i skupi. Vrste iz zarobljeništva i divljine žive u
proseku 15 godina. Iako spadaju u guštere velike proporcije (mogu dostići dužinu od preko 2 metra)
naseljavaju oblasti pored slivova reka, rečnih korita, jezera i bara. Pronađeni su bilo gde u Africi gde
ima vode, naseljavaju predeo od delte reke Nila (po kojoj su i dobili ime), preko delova pustinje
Sahare uz reku Nil, pa sve do Rta Dobre nade u Južnoj Africi. U Južnoj Africi poznati su pod nazivom
"leguan", koji je nastao od holandske reči za iguanu. Mogu se naći i na Floridi, naročito na Rtu
Korala, gde se kao bivši kućni ljubimci nesavesnih vlasnika veoma uspešno razmnožavaju.
Nilski varan (Varanus niloticus)
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
21
Oni imaju mišićavo telo, snažne noge i snažne vilice. Kod mladih životinja zubi su oštri i šiljati, dok
kod odraslih postaju tupi i liče na klin. Oni takođe poseduju oštre kandže koje koriste za veranje,
odbranu ili dranje plena. Kao i drugi varani i nilski imaju račvast jezik, sa jako dobro razvijenim
čulom mirisa. Njihove nozdrve su locirane visoko na njušci, što nam ukazuje na to da su ove životinje
izrazito akvatične, ali su takođe odlični penjači i brzi trkači na zemlji.
Mlade jedinke mogu prihvatiti insekte obogaćene vitaminima i jednodnevne miševe. Kako životinja
raste u ishranu treba uvoditi glodare, kuvana jaja i mekušce. Nilski varani takođe jedu i ribu, žabe,
zmije, ptice, male sisare, velike bube i strvinu. Nije preporučljivo davati im „lokalne“ insekte ili
glodare, koje možete pokupiti u šumi ili dvorištu, zato što ne znate čime su hranjeni, a neki reptili,
posebno žabe, mogu ubiti nilskog varana. U zatočeništvu se nilski varani hrane najčešće humano
usmrćenim glodarima (pacovi i miševi) koji su nakon toga podvrgnuti temperaturama zamrzavanja
zbog sprečavanja razvoja patogene mikroflore. Svakako, pre davanja zamrznutu hranu treba otopiti.
Ova vrsta je veoma izdržljiva u zarobljeništvu ako je dobro odgajana. Kao kućni ljubimac, nilski varan
je veoma zahtevan, pa se ne preporučuje neiskusnima, ali se, uprkos tome veoma često nalazi u
prodavnicama kućnih ljubimaca. Nilski varani nisu za početnike. Obično su agresivni, i teško ih je
ukrotiti. Iako je svaka životinja drugačija, većina ima gadnu narav tokom čitavog života, veoma
snažan ugriz i šibanje repom, stoga mogu naneti ozbiljne povrede neiskusnom teraristi. Ima svega
nekoliko vrsta guštera koji su manje pogodni za držanje u zarobljeništvu od nilskih varana. Buffrenil
(1992) je zaključio da je nilski varan, kada je borba za život u pitanju, mnogo opasniji protivnik od
krokodila slične veličine. Veoma su veliki kad dostignu svoju punu veličinu i imaju posebne zahteve
tokom života. Ako se pravilno uzgaja, nilski varan se može u izvesnoj meri pripitomiti. Međutim,
trebalo bi ih ostaviti iskusnijim hobistima koji im mogu obezbediti odgovarajuću negu i koji mogu
njima pravilno rukovati.
Terarijum za varane može biti različitih dimenzija: 5x3x4, 5x2x4, 4x2x5 ili 5x2x2 dužine tela. Mali
varani mogu biti smešteni u mali terarijum, iako bi odraslima bio potreban veći kavez koji obezbeđuje
vodeni deo dovoljno veliki da životinja može da pliva, i dovoljno dubok da može da zaroni, jer je
nilski varan semi-akvatična životinja. Oni imaju običaj da defeciraju u vodu, tako da vodu treba
menjati svaki put kada je prljava ili bar jednom dnevno.Male životinje mogu imati podlogu od jasike,
vermikulita, peska za guštere, ili akvarijumskog šljunka u kombinaciji sa vodom. Najvažnije je da se
podloga, bez obzira na tip, jednostavno menja, i da fekalije mogu lako da se uklone. Unutrašnjost
kaveza mora da bude što sličnija prirodnom okruženju i trebalo bi da ima po koji kamen, nekoliko
cepanica, plastične biljke i improvizovano sklonište.
Dnevna temperatura u kavezu bi trebalo da bude između 27-32 °C, a noćna između 26-27°C, dok bi
temperatura na mestu predviđenom za sunčanje trebalo da bude oko 45 °C, bar 12 sati dnevno. Zbog
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
22
bolje kontrole temperature, preporučuje se da u kavezu bude i termometar. Vlažnost vazduha bi
trebalo da bude između 40 i 60%.
Belogrli varan (Varanus albigularis)
Belogrli varan je drugi najduži varan u Africi (naseljava južne delove kontinenta) posle Nilskog
varana, a definitivno je najteži gušter na kontinentu. Žive oko 15 godina, а rastu do 2 metra. Za
razliku od nilskog varana, manje je agresivan, pa je samim tim i lakši za uzgajanje i manipulaciju.
Sezona parenja je od maja do avgusta. Ženka polaže u u proseku oko 30 jaja, a inkubacija jaja traje od
150 – 180 dana (na temperaturi od 28 do 31oC i pri vlažnosti vazduha između 70-95%). Postoje 4
podvrste Varanus albigularis i to: Belogrli varan – Varanus albigularis albigularis, Angolski belogrli
oxysporum, Trichophyton spp i Trichosporon beigelii .
U kliničkoj slici se na početku bolesti javljaju diskoloracije na pogođenim regijama i komplikacije
prilikom presvlačenja. Kao posledica gljivične infekcije najčešće se javlja hiperkeratoza
(hyperkeratosis). Gljivice mogu dovesti do veoma raznovrsnih kliničkih simptoma: može doći i do
sistemskog širenja uzročnika što najčešće dovodi do fatalnog ishoda, zatim može doći do pojave
supkutanih čvorića duž kičmenog stuba i supkutanih hematoma.
Multifokalne braon hiperkeratotične promene na koži
Ulcerativne nekrotične epidermalne lezije na koži
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
32
Do dijagnoze se dolazi izolacijom i identifikacijom gljivica. Terapija treba da se sprovodi najmanje 4
nedelje. Topikalni antimikotični preparati (mikonazol, ketokonazol ili nistatin) mogu da se koriste za
superficijalne infekcije, dok se u drugim slučajevima koriste sistemski antimikotici. Antimikrobna
terapija treba da bude praćena adekvatnom ishranom i ambijentalnim uslovima, kao i potpornom
terapijom ukoliko je potrebno. Ukoliko je došlo do stvaranja gljivičnih granuloma treba izvršiti
njihovu hiruršku eksciziju.
3) Virusni papilom (Herpesvirus)
Papilomi izazvani herpesvirusima se najčešće viđaju kod zelembaća (Lacerta viridis), mada se mogu
javiti i kod Varus prasinusa i kod zelene iguane (Iguana iguana). Papilomi su veličine od 2 do 20 mm,
a na telu obolelih jedinki ih je bilo između 2 i 25. Papilomi predstavljaju sivo-crne, sferično uzdignute
dermalne mase. Lezije se kod ženki nalaze na bazi repa, dok se kod mužjaka nalaze na glavi. Pojedini
autori povezuju izbijanje papiloma sa reproduktivnim ponašanjem guštera, pri čemu mužjak nanosi
povrede ženki ugrizima oko baze repa ili do povreda dolazi usled borbi mužjaka u sezoni parenja pri
čemu nastaju povrede oko vrata i glave. Histopatološki pregled papiloma ukazuju na postojanje
hiperkeratoze i hiperplazije epidermalnih ćelija. Jedra epidermalnih ćelija su hipertrofisana,
hromatinski materijal se nalazi na margini jedra, a u samom jedru su prisutne i eozinofilne inkluzije.
Infekcija oka izazvana gljivicom Aspergillus niger
Mikotične promene na ventralnoj strani glave i vrata usled infekcije gljivicom Trichosporon mucoides
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
33
Specifična terapija ne postoji. Lezije treba hirurški ukloniti, a naravno treba tretirati i eventualno
nastalu sekundarnu bakterijsku infekciju.
4) Parazitske infekcije kože guštera
Najvažniji ektoparaziti guštera su helminti, grinje i krpelji, koji su čak i kod divljih guštera
identifikovani kao problem.
Helminti , kao i kod zmija mogu izazvati promene na spoljašnjim delovima tela. Nematoda,
mikrofilarija (Foleyella furcata) pronađena je u supkutanom tkivu kod senegalskog kameleona
(Chamaeleo senegalensis). Tretman je podrazumevao aplikaciju jedne doze ivermektina (0,2 mg/kg
s.c.) koja je bila neuspešna i dovela je do vidljive toksičnosti.
Grinje od značaja pronađene kod guštera su: Trombiculidae, Macronyssidae (Ophionyssus acertinus)
i Pterygosomatidae.
Kutana papilomatoza. Na telu guštera se zapažaju multipli
pigmentisani papilomi
Filarioza guštera . Foleyella furcata se zapaža u supkutanom tkivu duž rebara
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
34
Grinje iz familije Trombiculidae obično napadaju guštere i zanimljivo je da ne sisaju krv, već se hrane
limfom i raspalim tkivom domaćina. Takođe, ovi paraziti luče supstancu koja razlaže epidermalne
ćelije. Trombiculidae napadaju svoje domaćine samo u larvenom stadijumu, dok su odrasli oblici
slobodno-živeći. Ove grinje se mogu naći na bilo kom mestu na telu guštera, ali ih najčešće možemo
zapaziti oko očiju i usta.
Grinje iz familije Macronyssidae, a posebno Ophionyssus acertinus identifikovane su kod guštera. U
pitanju je parazit crvene boje koga najčešće možemo naći u naborima kože oko glave i repa. Grinja
zmija Ophionyssus natricis se mnogo češće javljaju od Geckobiella texana.
Grinje iz familije Pterygosomatidae napadaju guštere najčešće u malom broju izazivajući neznatan
gubitak krvi. Izuzev nekoliko izuzetaka, ove grinje ne mogu dugo preživeti u zatočeništvu, jer
zahtevaju specifičnog domaćina. Najčešće parazitiraju u aksilarnoj i ingvinalnoj regiji.
Grinje mogu biti veoma značajne štetočine kod odgajivača reptila izazivajući dermatitis, gubitak krvi
(anemia), a eventualno može doći i do širenja infektivnih bolesti.
Dijagnoza se postavlja nalazom grinja na telu reptila. U terapiji je veoma važno da se grinje, osim sa
tela samog guštera, uklone i iz njegove životne sredine. Terapija podrazumeva aplikaciju ponovljenih
doza ivermektina (0,2 mg/kg p.o., s.c. ili i.m.) svakih 14 dana najmanje 6 nedelja. Za dezinfekciju
terarijuma može da se koristi ivermektin sprej (5 mg ivermektina, 1 ml propilen glikola i 500 ml
vode). Piretrini, permetrini i piretroidi se takođe mogu koristiti za uništavanje parazita u životnom
okruženju guštera. Supstrat u terarijumu mora biti zamenjen, a posuda za vodu i pomoćni predmeti u
terarijumu moraju da se dezinfikuju.
Grinje iz familije Trombiculidae se često zapažaju na timpaničnoj membrani kod guštera
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
35
Krpelji, članovi familije Ixodidae koji parazitiraju kod guštera uključuju sledeće rodove Amblyomma,
Aponomma, Hyalomma, Ixodes i Haemaphysalis, a od krpelja iz familije Argasidae najčešće nalazimo
Ornithodoros foleyi. Infestacija krpeljima može proći asimptomatski. Međutim, krpelji mogu biti
veoma važni vektori u prenošenju različitih infektivnih bolesti i kada su prisutni u velikom broju mogu
izazvati anemiju. Krpelj (Neotrombicula californica) se najčešće nalazi u kožnim naborima oko glave,
izazivajući inflamatorni odgovor na mestu na kome se prikačio. Krpelji (Ixodes pacificus) su
pronađeni u predelu brade gde izazivaju inflamatornu reakciju oko mesta gde su se prikačili. Stepen
infestacije zavisi od sezone.Dijagnoza i terapija su isti kao kod infestacije grinjama.
5) Dysecdysis (Suva gangrena)
Dysecdysis predstavlja poremećaj presvlačenja i najčešće je multifaktorijalne etiologije. Najčešće
nastaje kao rezultat neadekvatnog ili nepravilnog držanja reptila. Faktori koji utiču na proces
presvlačenja su temperatura i vlažnost u životnoj sredini, ishrana, parazitske infekcije, ožiljci od starih
A) Infestacija grinjama B) Hirstiella trombidiiformis
Infestacija guštera krpeljima
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
36
povreda, hirurške intervencije ili opekotine, sistemske bolesti, osnovna bolest koja dovodi do
dehidracije ili ugrozi kretanje kao što su spojeni pršljenovi.
Pustinjski gušteri, kao što je leopard gekon, (Eublepharis macularius) zahtevaju nisku ambijentalnu
vlažnost, ali im je potreban pristup vlažnom području da bi se normalno obavljao proces presvlačenja
(ecdysis). U divljini, ovi gušteri će iskopati jazbinu u pesku, dok im se u zatočeništvu mora obezbediti
tzv. vlažna komora. Plastični kontejner, sa otvorom kroz koji životinja može da uđe, mora da sadrži
papirne ubruse, mahovinu ili vermikulit (mineral, hidrozni silikat).
Suva gangrena na repu i prstima javlja se kod guštera kao posledica avaskularne nekroze usled
poremećenog presvlačenja (dysecdysis), ali može nastati i spontano. Intravaskularni helminti, trauma
repa ili bakterijska trombo-embolija mogu prekinuti protok krvi manjih distalnih krvnih sudova. Svi
ovi činioci mogu dovesti do otpadanja dela repa guštera. Progresivno napredovanje suve gangrene
primećeno je kod iguana i bradatih zmajeva. Frye opisuje trovanje ergotom, gljivicom koja raste na
zrnima žitarica, što dovodi do vazokonstrikcije izazivajući suvu gangrenu kod herbivornih reptila.
Ako se ne primeni odgovarajući tretman usled pojave dysecdysis, zaostali delovi kože će okružiti prste
ili rep, što izaziva konstrikciju i može dovesti do suve gangrene, a takvo stanje može zahtevati
amputaciju. Kada se lezije jave na repu, linija razgraničenja (demarkaciona zona) između vitalnog i
nekrotičnog tkiva napreduje od vrha repa prema kranijalno.
Dijagnoza se postavlja na osnovu kliničke slike. Tretman je isti kao kod zmija i podrazumeva kupanje
guštera ili otklanjanje zaostalih delova kože manuelno. Tretman treba ponavljati sve dok se kompletna
Suva gangrena kod zelene iguane (Iguana iguana)
Dysecdysis. Poremećaj presvlačenja kod guštera
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
37
zaostala koža ne ukloni. U slučajevima progresivne suve gangrene neophodno je izvršiti amputaciju
repa. Prognoza nakon hirurške intervencije je dobra. Potrebno je uporedo vršiti uzorkovanje krvi za
analizu kako bi se odredili drugi uzroci nastanka suve gangrene ili eventualno prisustvo septikemije.
Gušterima koji imaju sposobnost regeneracije repa se ne sme zašivati preostali patrljak repa nakon
amputacije kako bi isti mogao ponovo da izraste.
6) Nutritivne bolesti kože guštera
Od nutritivnih oboljenja kod guštera se najčešće javlja hipovitaminoza A i hipovitaminoza E.
Nedostatak vitamina A je nutritivni poremećaj koji se često sreće kod mladih jedinki. Najčešće se
javlja kod Lacertida. Usled nedostatka vitamina A dolazi do hiperplazije epitela i skvamozne
metaplazije epitelizovanog i glandularnog tkiva. Promene se mogu videti na koži, očima i mukoznim
membranama, kao i na sluzokoži respiratornog, gastrointestinalnog i genitourinarnog trakta. Česte su
komplikacije u vidu sekundarne bakterijske infekcije.
Bolest se najčešće javlja kod kameleona, pošto su oni insektivori i ako insekti nisu dobro svareni
organizam neće dobiti dovoljnu količinu vitamina A. U kliničkoj slici kod kameleona mogu biti
atakovane i otečene temporalne žlezde na lateralnim komisurama usta. Kameleon ima zatvoreno jedno
ili oba oka, javljaju se promene u ustima u vidu stomatitisa, konjunktivitis, blefaritis, otok kapaka,
anasarka, lihenifikacija kože, jedinke mogu postati anoreksične ili imaju smanjen apetit, a javlja se i
usporen rast. Voštani sekret koji luče temporalne žlezde može postati neprijatnog mirisa i zelene boje
ako dođe do infekcije ili formiranja apscesa.
Dijagnoza se postavlja na osnovu istorije bolesti (naročito u pogledu neadekvatne ishrane),
određivanja koncentracije vitamina A u krvi i kliničkih simptoma. Tretman uključuje čišćenje predela
oko žlezda rastvorom hlorheksidina. Može se javiti i krvarenje koje je najbolje sprečiti pritiskom vate
Inficirane fermoralne pore iguane kao posledica nedostatka vitamina A
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
38
na područje koje krvari. Rentgenska dijagnostika treba da se primeni ako se formirao apsces žlezde
kako bi se isključila eventualna zahvaćenost kostiju. Kulturelno ispitivanje i test senzitivnosti mogu
biti veoma korisni, a pre dobijanja rezultata treba započeti terapiju enrofloksacinom. Kako uzrok
nedostatka vitamina A može biti multifaktorijalan, treba proceniti uslove držanja i ishranu i oralno
aplikovati suplemente vitamina A, a parenteralnu aplikaciju treba izbegavati zbog opasnosti od
hipervitaminoze A. Klinički simptomi oboljenja se brzo povlače nakon sprovođenja odgovarajuće
ishrane i aplikacijom vitamina A. Utvrđeno je da je aplikacija (i.m, s.c., p.o.) 1000 do 2000 IJ vitamina
A bezbedna za tretiranje guštera. Ovu dozu je potrebno aplikovati jednom u 7 do 14 dana (ukupno 3
tretmana). Konjunktivitis treba tretirati topikalnim antibioticima, a hroničnu infekciju respiratornog
trakta odgovarajućim sistemskim antibiotikom.
Hipovitaminoza E se najčešće javlja kod gojaznih varana (Varanus sp.), a predisponirajući faktor za
njeno nastajanje je ishrana hranom sa velikom količinom masti. Kod guštera se ispod kože nalaze
depoziti masnog tkiva žute ili bele boje. Nekroza masnog tkiva izaziva ljuštenje kože koje za
posledicu ima pojavu bakterijske infekcije. Dijagnoza se postavlja na osnovu istorije bolesti i kliničke
slike. Ako se bolest dijagnostikuje u ranoj fazi, promena u načinu ishrane i davanje suplemenata sa
vitaminom E i selenom može dovesti do poboljšanja kondicije i ozdravljenja.
Ključna stvar za prevenciju nutricionih oboljenja kod guštera u zarobljeništvu je dobro izbalansirana
ishrana uz adekvatne ambijentalne uslove.
7) Giht
Giht je metaboličko oboljenje, koje nastaje kao posledica trajno visokog nivoa mokraćne kiseline u
krvi (hiperurikemija) i taloženja kristala mononatrijum-urata u zglobovima i drugim delovima
organizma. Može se javiti u viscelarnoj, artikularnoj i periartikularnoj formi. Predisponirajući
faktori za nastanak gihta su dehidracija, hronične bolesti, renalne bolesti, kao i prekomerno unošenje
proteina hranom. Obolele životinje su slabe, letargične, dehidrirane i u lošoj kondiciji. Mokraćna
kiselina može biti prisutna u krvi kao slobodna mokraćna kiselina ili u vidu uratnih soli. Privremeno
povećanje količine mokraćne kiseline u krvi pripisuje se dehidraciji i ne vodi nastanku gihta. Upravo
zbog toga, nivo mokraćne kiseline u krvi nije uvek relevantan parameter. Prisustvo hiperurikemije i
smanjena sposobnost eliminacije mokraćne kiseline preko bubrega dovodi do stvaranja nerastvorljivih
kristala mokraćne kiseline koji se talože u različitim tkivima.
Artikularni i periartikularni giht je veoma bolan kada se javi kod guštera. Supkutani noduli se mogu
javiti u blizini zglobova, a radiološki je moguće identifikovati i lizu kostiju u blizini zahvaćenog
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
39
zgloba kao i prisustvo kristala. U pojedinim slučajevima se beli noduli mogu zapaziti i na mukozi u
usnoj duplji.
Dijagnoza se postavlja na osnovu istorije bolesti, kliničkog pregleda, rentgenskog pregleda i analize
krvi radi utvrđivanja povećane koncentracije mokraćne kiseline. U lečenju se primenjuje terapija
tečnostima, a takođe treba ispraviti i nedostatke vezane za ishranu guštera. Alopurinol i probenecid se
mogu koristiti kako bi se povećalo izlučivanje mokraće. Kod jedinki sa jakim bolovima koriste se
antiinflamatorni lekovi. Ukoliko je moguće, nodule treba hirurški ukloniti. Međutim, ako su kristali
rasprostranjeni po celom telu tada je prognoza neizvesna i najčešće dolazi do uginuća. Pravilna
hidratacija, ishrana i držanje su ključni u prevenciji nastanka gihta.
8) Metabolička bolest kostiju
Metabolička bolest kostiju je verovatno jedna od najčešćih bolesti gmizavaca, a najčešće nastaje kao
posledica disbalansa vitamina D3, kalcijuma i fosfora što dovodi do slabljenja kostiju i sistemskih
poremećaja. Iako se najčešće smatra da je jedini uzrok pojave bolesti nedostatak kalcijuma, to nije
jedini faktor koji dovodi do metaboličke bolesti kostiju. Ono što se sa sigurnošću može reći je to da
bolest redovno nastaje u lošim uslovima držanja gmizavaca, kao i zbog neadekvatne ishrane. Bolest se
veoma često javlja kod zelene iguane, pre svega jer je vrlo popularna kao kućni ljubimac, a držaoci
vrlo često nemaju dovoljno znanja o specifičnim potrebama u pogledu dijete, osvetljenja i uslova
životne sredine.
Artikularna forma gihta kod Leopard gekona
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
40
Zdravlje reptila umnogome zavisi od pravilnog odnosa kalcijuma i fosfora u organizmu (normalno je
taj odnos 1:1 do 2:1). Međutim, ako dođe do disbalansa ovog odnosa u tom smislu da je koncentracija
kalcijuma suviše niska, organizam će taj nedostatak kompenzovati tako što će uzimati kalcijum iz
kostiju, što dovodi do razmekšavanja kostiju, fraktura i stvaranja veoma bolnih depozita fibroznog
tkiva (na taj način organizam pokušava da ojača kost na druge načine). Pored toga, kalcijum je
neophodan za odvijanje mnogih fizioloških procesa kao što su to, na primer, mišićna kontrakcija i
koagulacija krvi, pa će ukoliko se javi manjak kalcijuma u organizmu doći do mnogih poremećaja od
kojih neki mogu biti fatalni (poremećaj kontrakcije srčanog mišića, krvarenja).
Nedostatak kalcijuma se može javiti kao posledica njegovog nedostatka u ishrani, ali može nastati i
kao posledica više kompleksnih faktora. Vitamin D je neophodan za metabolizam kalcijuma, stoga
nedostatak ovog vitamina utiče na nivo kalcijuma u oganizmu, čak i u onim slučajevima kada se
hranom unese u organizam dovoljna količina kalcijuma. Pored toga, neadekvatna količina proteina u
hrani može dovesti do metaboličke bolesti kostiju. Takođe, bolesti jetre i bubrega, oboljenja tankog
creva, oboljenja tireoidne i paratireoidne žlezde ometaju ili ugrožavaju konverziju vitamina D u
njegov aktivni oblik, a samim tim utiču i na metabolzma kalcijuma. Temperatura, isto tako, može
imati ulogu u nastajanju ovog oboljenja, jer se pri nižim temperaturama usporava metabolizam, a
samim tim i varenje kao i apsorpcija kalcijuma. Ipak, smatra se da je glavni uzrok metaboličke bolesti
kostiju kod reptila loše izbalansirana ishrana.
Simptomi mogu da variraju, u zavisnosti od težine same bolesti i od dužine trajanja bolesti. Obično su
promene izražene na kostima i mišićima, u čijem nastanku odnosno funkcionisanju učestvuje
kalcijum. Najčeći simptomi su savijeni i otečeni ekstremiteti, čvorići na dugim kostima nogu ili duž
kičme, savijena kičma, oticanje i razmekšavanje vilice (tzv. “gumena vilica”) ili smanjena donja
vilica, prelomi kostiju nastali kao posledica njihovog slabljenja, tremor ili grčeviti pokreti i trzanje
nogu i stopala, hromost, anoreksija, konstipacija, letargija, slabost, može se čak javiti i delimična
paraliza, a kod kornjača dolazi do razmekšavanja oklopa.
Čvorići na dugim kostima nogu ili duž kičme i savijena kičma su veoma česti simptomi Metaboličke bolesti kostiju
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
41
Dijagnoza se postavlja na osnovu anamneze (posebno u pogledu ishrane i načina držanja reptila),
kliničkog pregleda, dok se definitivna dijagnoza postavlja rentgenološki. Terapija je najčešće moguća,
i u lakšim slučajevima je potrebno samo korigovati ishranu i uslove držanja, dok je u težim
slučajevima neophodna aplikacija kalcijuma i vitaminskih dodataka.
Rentgenski snimak gekona sa uznapredovalom Metaboličkom bolešću kostiju. Za razliku od prethodnog na ovom snimku se zapaža senka koštnog tkiva slabog intenziteta, što pokazuje da kosti imaju malu gustinu i da nisu dovoljne jačine. „Vrećice kalcijuma” koje se nalaze u glavi su značajno manje nego u prethodnom slučaju
Rentgenski snimak zdravog gekona. Na snimku se zapaža intenzivna senka koštanog tkiva, koja pokazuje normalnu gustinu kostiju što predstavlja veoma dobar indikator njihove jačine. Takođe, u glavi se zapažaju tzv. „vrećice kalcijuma”, u vidu velkih belih mrlja, koje gekoni koriste za skladištenje kalcijuma
“Gumena vilica” - Razmekšavanje vilice je veoma čest simptom kod zelene iguane
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
42
Veoma je lako sprečiti nastanak ovog oboljenja. Potrebno je samo obezbediti reptilu izbalansiranu
ishranu (što podrazumeva dovoljno proteina, kalcijuma, fosfora, vitamina i energije) i obezbediti
adekvatne ambijentalne uslove, što nije uvek slučaj s obzirom na to da veliki broj držaoca veoma malo
zna o potrebama svog kućnog ljubimca. Takođe, veoma je važno da se esencijalni sastojci u hrani
nalaze u bioraspoloživoj formi. Tako na primer, spanać, šargarepa, blitva, sadrže velike količine
kalcijuma, ali takođe sadrže i velike količine oksalata koji vezuje kalcijum i onemogućava njegovu
apsorpciju. Zato, pored ishrane bogate kalcijumom, treba primenjivati i suplemente sa dodatkom
kalcijuma kao i multivitaminske preparate formulisane za reptile. Pošto reptili ne mogu adekvatno da
apsorbuju vitamin D, moraju sami da proizvode ovaj vitamin izlaganjem ultravioletnim zracima. Stoga
je neophodno da se u terarijumu nalazi specijalna UV sijalica koje obezbeđuju UV-a i UV-b zrake.
Isto tako, treba i temperaturu ambijenta održavati u optimalnim vrednostima kako bi normalno moglo
da se odvija varenje.
Zmije (subordo Ophidia)
Zmije su gmizavci sa potpuno redukovanim ekstremitetima. Nasuprot beznogim gušterima (npr.
slepić), kod zmija su većinom iščezli i unutrašnji koštani oslonci ekstremiteta. U odnosu na trupni deo
broj repnih pršljena je relativno mali. Rožni sloj se kod mnogih povremeno odbacuje (tzv. zmijska
košuljica). Većina zmija polaže krupna jaja, mada ima i viviparnih (poskok i šarka su, na primer,
viviparne). Čulo mirisa ima veliku ulogu u životu zmija. Jezik zmija je dugačak, rascepljen i jako
pokretljiv. Izbacivanjem jezika zmija “hvata” mirisne draži. Mnoge zmije su kanibali. Kod zmija je
česta pojava mimikrije.
Kod guštera su promene najčešće izražene na kostima i mišićima
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
43
Dimenzije terarijuma za zmije treba da su 1x0,5 dužine tela jedinke, a arborealne jedinke moraju da
imaju terarijum visok najmanje 0,5 dužine tela. Za svaku dodatu jedinku prostor treba proširiti za 20%.
Kao supstrat se najčešće koriste grubi treset, kora drveća, piljevina, novinski papir ili komercijalna
podloga. Svaki terarijum mora imati mesto za skrivanje takvih dimenzija da se zmija jedva uvuče.
Arborealne vrste zmija moraju imati terarijum sa granama od kojih bar jedna mora biti u vodoravnom
položaju. Ne preporučuje se terarijum sa drvenom ili zemljanom podlogom zbog razvoja parazita.
Temperatura u objektu treba da bude od 250C do 300C, a grejač mora biti postavljen na suprotnoj
strani od mesta za skrivanje i može zauzimati najviše 1/3 površine terarijuma. Za grejanje se ne
preporučuju tzv. “tople strehe”. Neophodno je obezbediti i UV lampu. Voda mora biti uvek prisutna, a
neke vrste je potrebno i prskati jer piju vodu iz ljuskica sa tela. Posuda sa vodom mora biti dovoljno
velika da sklupčana zmija može u nju da legne.
Smuk (Elaphe longissima)
Smuk je neotrovna zmija iz familije Colubridae, poznata i pod nazivima Eskulapova zmija i belica.
Predstavlja najveću evropsku zmiju. Telo smuka je vitko i dugo, glava je uska, a zenice su okrugle.
Ova zmija najčešće dostiže dužinu od 140 do 180 cm, mada postoje i jedinke od preko 200 cm.
Mužjaci su nešto duži od ženki. Gornja strana tela je jednobojno sivkasta do tamnosiva, sivkasto-
zelankasta ili smeđkasta. Donja strana tela je beličasta.
Smuk je rasprostranjen u južnoj i srednjoj Evropi, i u Maloj Aziji. Na zapadu Evrope ima ga do
severne Francuske i Španije, na severu do Nemačke i Poljske. Zapaženo je da su jedinke koje
naseljavaju zapadne areale rasprostranjenosti nešto manje rastom od onih u istočnim krajevima. U
Velikoj Britaniji je introdukovana vrsta i postoji jedna kolonija u Velsu, koja se iz zoološkog vrta
proširila u okolne parkove i bašte. U južnoj Italiji je prisutna vrsta Zamenis lineata (ranije poznata kao
Elaphe longissima romana) ili italijanski smuk.
Smuk naseljava šume, ali preferira suvlja staništa, kao što su stene, gomile kamenja ili ruševine.
Naseljava i livade sa grmljem i visokom travom. Smuk je dobar penjač i može se često videti kako se
penje po drveću, a pliva samo ako mora. Leti se sunča, ali izbegava vioke temperature. Većinom se u
septembru krije zbog zimskog mirovanja. Ima blagu narav, ali često ujeda kad se oseti ugroženim, pri
čemu ispušta sadržaj kloakalne žlezde.
Mlade jedinke se hrane gušterima, dok se odrasli najviše hrane miševima koje po letnjim vrućinama
love svaki treći dan. Povremeno se hrane i krticama, žabama, mladim pticama, voluharicama, a nekad
i vevericama. Plen ubija stezanjem, a guta ga od glave. U zatočeništvu se hrani isključivo glodarima,
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
44
koji su prethodno zamrznuti i adekvatno usmrćeni. Kao bebe hrane se tek izleglim miševima, tzv.
pinkijima. Hrane se svakih 5 dana kada su mladi a kasnije se može prorediti na nekih 10 dana ili više
kada su skoro odrasli primerci.
Pare se u maju i junu, a ženka polaže 5 do 8 jaja krajem juna ili početkom jula. Jaja su kruškastog
oblika, izdužena i bele boje. Ženka ih polaže pod zemljom, u rupama drveća ili u kompostištima,
nekad zajedno sa belouškom. Smuk dostiže starost od 25 do 30 godina.
Smuk je bitna karika u spletu lanaca ishrane u prirodi kao konzument, jer je mesojed na čijem su
jelovniku većinom miševi i drugi glodari, te tako reguliše njihovu bojnost. Pored toga smuk je zbog
svojih životnih navika, ishrane i neotrovnosti, zastupljen u teraristici kao kućni ljubimac. Smuk je bio
poznat i Starim Grcima, pa je tako postao sastavni deo simbola medicine, odnosno štapa grčkog boga
medicine i lečenja, Asklepija (lat. Eskulap), po kome je i smuk dobio naziv Eskulapova zmija.
Što se tiče terarijuma, dok su mali mogu se držati u plastičnim posudama optimalnih dimenzija.
Neophodno je obezbediti sklonište, kora drveta, kokosov orah, panj, kamen sa udubljenjem ili
improvizovano sklonište od plastike sa otvorom za ulaz. Kada su odrasli, dimenzije terarijuma za
zmije treba da su 1x0,5 dužine tela jedinke. Moguće je koristiti nekoliko vrsta podloga: šljunak, pesak
ili treset debljine nekoliko cm. Retko kopaju kada porastu, uglavnom dok su male da bi se sakrile pod
zemljom. U toplijem delu temperatura od 300C je sasvim dovoljna. To se može postići sijalicom,
podnom folijom ili kabl grejačem. Pošto je ovo noćna vrsta zmije nikakvo dodatno osvetljenje nije
potrebno. Dovoljna je dnevna svetlost prostorije u kojoj se drže. S obzirom da potiču iz suvih predela
Smuk (Elaphe longissima) se najčešće hrani glodarima
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
45
nije im neophodna visoka vlažnost vazduha. Posuda sa vodom trebalo bi da bude dovoljno velika da
zmija može da uđe cela. Potrebno je redovno čistiti posudu jer zmije ponekad vrše nuždu u posudu.
Veoma su jednostavne za razmnožavanje i pogodne su za one koji žele da se oprobaju u reprodukciji
zmija a da nemaju nikakvog iskustva. Smukovi postaju polno zreli sa 3 godine. Mužjaci mogu i ranije
da se pare jer su oni zreli već posle 2 godine života ukoliko su redovno hranjeni. Nije im neophodna
hibernacija ali se preporučuje pred sezonu parenja. Krajem godine, u decembru, treba prestati sa
hranjenjem, ali je neophodno ostavititi grejanje još 10-14 dana nakon poslednjeg obroka kako bi
zmije svarile sve što imaju u digestivnom traktu. Nakon toga treba postepeno, u intervalu od 7-10
dana, spustiti temperaturu, i ostaviti zmije 6-8 nedelja na temperaturi od 13-18 0C. Nakon toga treba
postepeno povećavati temperaturu u intervalu od 7-10 dana. Kada temperatura u toplijem delu
terarijuma ponovo bude oko 30 0C, zmiji treba ponuditi hranu, a nakon nekoliko hranjenja ženka će se
presvući i nakon presvlačenja treba ubaciti mužjaka kod ženke. Ukoliko ženka ne beži panično od
mužjaka i ukoliko on ide za njom i polako prelazi preko nje, parenje će se desiti u roku od nekoliko
dana, nakon čega treba odvojiti mužjaka i ženku. Nakon 40 dana ženka će se presvući i položiti jaja u
improvizovano gnezdo napravljeno od plastične posude koja ima otvor na vrhu a napunjena je do pola
vlažnim tresetom. Nakon polaganja ženku treba lagano izvaditi, a jaja odvojiti (ukoliko je to moguće) i
ukopati do pola u vlažan medijum za inkubaciju (vermikulit ili treset). Inkubacija se odvija na oko
28,5 0C. Mladunci se rađaju posle 2 meseca i imaju dužinu oko 18-20 cm i obim oko 1,5-2 cm.
Kukuruzni smuk (Pantherophis guttatus)
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
46
Tajvanska lepotica (Orthriophis taeniurus)
Tajvanski smuk je zbog svoje izuzetne lepote dobio ime tajvanska lepotica, naseljava jugoistok Azije,
uključujući tu i Sumatru i Borneo. Nastanjuje pećine i kamenjare u blizini reka, džungle, travnate
površine u blizini ljudskih naselja. Odličan je lovac, hrani se manjim glodarima, a aktivan je i danju i
noću. Može dostići dužinu od preko 2,5 m. Oviparne su, a ženka polaže od 9-20 jaja. Životni vek u
zatičeništvu joj je preko 20 godina. Terarijum, ambijentalni uslovi i način ishrane su isti kao kod
Eskulapovog smuka.
Zelena anakonda (Eunectes murinus)
Zelena anakonda je najveći predstavnik familije boa (Boidae), kao i najteža zmija na svetu. Ona je
jedna od četiri vrste u svom rodu. Zelene anakonde žive pretežno na severu Južne Amerike, u
slivovima reka Amazon i Orinoko, u Venecueli, Kolumbiji, Brazilu, severnoj Boliviji, severoistočnom
Peruu, Gvajani i na ostrvu Trinidad. Prosečan životni vek u divljini im je 10 godina.
Anakonda je jedna od najvećih zmija na svetu. Prosečna dužina iznosi blizu 5.5 metara, dok su
zabeležene (ali neproverene) dužine od 9.45 m i 11 metara. Po dužini je blizu najdužoj živoj zmiji na
svetu, mrežastom pitonu, koji je dugačak oko 10 metara, ali zato drži rekord kao najteža i
najglomaznija današnja zmija; može da teži 270 kilograma i u prečniku da ima više od 30 centimetara.
Najveća zmija ikada izmerena je verovatno bila ženka anakonde, ulovljena ali ne ubijena, na granici
između Kolumbije i Venecuele 1944. godine. Ovaj džin je bio dugačak čak 11.43 metara, ali joj nisu
Tajvanska lepotica (Orthriophis taeniurus)
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
47
izmerili težinu. Ženke su vidljivo krupnije od mužjaka, a anakonde su zmije sa najvećim polnim
dimorfizmom na svetu.
Njihova boja kože je maslinasto zelena sa crnim mrljama koje se protežu celom dužinom tela. Glava je
mala, u poređenju sa veličinom tela, i na njoj se nalaze prepoznatljiva narandžasto-žuta obeležja. Oči
su visoko postavljene na glavi, kako bi zmija mogla da gleda iznad vode dok je ostali deo tela
sakriven.
Sve anakonde su uglavnom vodene životinje. Hrane se različitim životinjama: ribama, pticama,
drugim gmizavcima i sisarima. . Krupnije, veće, anakonde love tapire, jelene, kapibare, kajmane, a
ponekad krokodile i jaguar. Plen ubijaju stezanjem. Najpre ga uhvate svojim moćnim vilicama, a
zatim, ili se obaviju oko njega dok ga ne uguše, ili ga stežu u vodi dok se ne udavi. Ponekad, dok su na
kopnu, mogu da se sa drveta obruše na plen. Plen gutaju svojim pokretljivim vilicama koje im
omogućavaju da ga progutaju iako je veći od prečnika njihovih usta. Nakon velikog obroka, anakonde
leže na suncu, odmarajući se danima ili nedeljama dok se obrok ne svari. Kod zelenih anakondi je
prisutan i kanibalizam. Postoji više pretpostavki za ovo ponašanje, ali nijedna nije u potpunosti
razjašnjena. U zatočeništvu su poznate po svojoj naravi i sklonosti ka agresivnom ponašanju. Iako
zelene anakonde zadaju snažan i bolan ugriz, on nije smrtonosan. U zatočeništvu se najčešće hrane
komadima svinjskog ili goveđeg mesa sa kostima, celim pilićima, kao i zečevima i pacovima.
Zelena anakonda (Eunectes murinus) je uglavnom vodena životinja
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
48
Dimenzije terarijuma za anakonde treba da su 1x0,5 dužine tela jedinke, pri čemu vodeni deo mora da
zauzima bar polovinu, pošto ova vrsta praktično najviše vremena provodi u vodi. Grane i kamenje su
neophodni u terarijumu kako bi zmija mogla trljanjem da odbaci staru košuljicu. U terarijumu je
neophodno obezbediti i UV lampu, kao i adekvatan supstrat (grubi treset, kora drveća, piljevina,
komercijalna podloga). Svaki terarijum mora imati mesto za skrivanje. Temperatura u terarijumu treba
da je 230C do 290C (na mestima za sunčanje do 320C), a vlažnost vazduha treba da bude oko 80% jer
ova vrsta potiče iz vlažnih oblasti.
Anakonde su viviparni organizmi. Polnu zrelost postižu sa 2 do 3 godine. Parenje se odvija u vreme
kišne sezone, u vodi. Tada nekoliko mužjaka konkurenata formiraju takozvanu loptu oko jedne ženke,
a to može da potraje i do četiri nedelje. Mužjaci i ženke se jedino mogu videti zajedno tokom parenja,
nakon čega svako nastavi svojim putem. Nakon šest meseci, ženka rađa žive mlade, a broj najčešće
varira od 20 do 40, ali ih može biti i do 100. Mlade zmije su po rođenju obično duge oko 61 cm i u
roku od samo nekoliko sati počinju da plivaju i love žabe i ribe.
Serratia spp, Neisseria spp, Streptococcus spp i Corynebacterium pyogenes.
Apscesi se mogu javiti skoro na bilo kom mestu na površini tela, ali se ipak najčešće javljaju na glavi i
na ekstremitetima, a manifestuju se u vidu čvrstih supkutanih otoka. Kao posledica ispunjenosti ovih
supkutanih otoka polučvrstim gnojnim sadržajem, ulceracije se javljaju tek kada apsces postane jako
velik. Većina apscesa ima fibroznu kapsulu. Solitarni apscesi retko izazivaju probleme osim ako se
infekcija ne proširi i zahvati kost. Zato pri pojavi apscesa oko glave i u njenoj okolini treba rentgenski
snimiti zahvaćeno mesto. Ukoliko je otok blizu kosti, što se naročito odnosi na guštere, potrebno je
radi sigurnosti napraviti, rentgenski snimak da bi se isključila eventualna mogućnost frakture.
Termičke povrede su dosta česte kod reptila u zatočeništvu usled držanja u lošim ambijentalnim uslovima
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
65
Metodom aspiracione biopsije tankom iglom možemo diferencijalno dijagnostički isključiti
neoplazme. Kulturelno ispitivanje sadržaja apscesa najčešće nije potrebno ukoliko za lečenje
primenimo hirurški tretman.
Hirurški zahvat sa potpunom ekscizijom apscesa i rutinskim zatvaranjem rane je metoda izbora, i
znatno je efikasnija od punkcije sadržaja apscesa. Apscesi koji su kazeozne prirode uklanjaju se
hirurški in toto, a nastale rane se po pravilu zašivaju. U lečenju apscesa treba koristiti antiseptička
sredstva i lokalno antibiotike u obliku praška ili masti. Sadržaj apscesa se može dostaviti na kulturelno
ispitivanje i test senzitivnosti, a antibiotsku terapiju treba započeti pre dobijanja rezultata. Najčešće se
upotrebljavaju baktericidni antibiotici koji deluju protiv Gram-negativnih bakterija.
Kornja če (ordo Chelonia)
Kornjače predstavljaju vrlo staru i primitivnu gupu gmizavaca; njihovi najstariji pronađeni fosilni
ostaci datiraju iz perioda perma, što je oko 280 miliona godina pre nove ere. Ove spore i trome
životinje prvobitno su kopneni organizmi od kojih su se neke naknadno prilagodile životu u slatkim
vodama i u moru.
Ono što kornjače na prvi pogled jasno razlikuje od ostalih gmizavaca je njihov karakteristični koštani
oklop. Oklop je uvek sastavljen iz određenog broja koštanih ploča poređanih po utvrđenom rasporedu.
Srastao je sa telom i samo s prednje i zadnje postoje otvori za prolaz glave, nogu i repa, koji se u
Kod zmija se najčešće javljaju supkutani apscesi
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
66
slučaju opasnosti uvlače unutra. Gornji ili leđni deo oklopa naziva se karapaks (carapax), a donji ili
trbušni plastron (plastron). Iznad svake ploče koštanog oklopa nalazi se odgovarajuća rožna ploča, ali
se granice ove dve vrsta ploče ne poklapaju. Broj koštanih i rožnih ploča na karapaksu je znatno veći
nego na plastronu. Sredinom karapaksa duž leđa pruža se pet ploča (neuralia), koje su srasle sa
trnolikim nastavcima pršljenova kičme. Desno i levo od neuralia prostire se po jedan niz od četiri
široke ploče, srasle s rebrima koje se nazivaju rebarne ploče ili costalia, dok se ivicom karapaksa u
obliku venca pruža jedan niz malih pločica koje s donje strane graniče sa plastronom i nazivaju se
ivične pločice ili marginalia. Među marginalnim pločama jedna mala, neparna pločica leži napred
iznad poslednjih vratnih pršljenova i naziva se vratna (nuchale), dok se na suprotnoj strani, iznad repa
nalazi jedna ili dve nadrepne ploče (supracaudale). Plastron se skoro uvek sastoji iz šest pari širokih
ploča koje se međusobno dodiruju u jednoj središnjoj liniji. Oblik i međusobni odnos ovih ploča imaju
veliki značaj pri identifikaciji.
Unutrašnji kostur (endoskelet) kod kornjača je sastavljen od aksijalnog (lobanja, kičma i rebra) i
apendikularnog (rebra, ključna i karlična kost) dela. Kičmeni stub je izgrađen od 40 - 50 pršljenova od
kojih je samo 8 vratnih i 25-30 repnih slobodno. Ostali su svojim trnovitim nastavcima srasli sa
karapaksom, dok su ključna i grudna kost srasle sa plastronom.
Slobodni delovi tela, glava, noge i rep prekriveni su rožnim krljuštima, dok je kod nekih koža na glavi
sasvim gola. Napred na glavi se nalaze mali nosni otvori i obično jasno izdvojene slušne opne. Glava
je odvojena od trupa dosta dugim vratom, koji se savija prilikom uvlačenja glave pod oklop. Vilice su
bez zuba, prevučene čvrstom rožnom navlakom u obliku kljuna, slično kao kod ptica. Jezik je širok,
debeo i mesnat. Oči su uvek dobro razvijene i zaštićene očnim kapcima sa uzdužnim prorezom. Kod
svih kornjača uvek postoje dva para nogu, čiji oblik zavisi od njihovog načina života. Kod kopnenih
kornjača noge su prilagođene hodanju, prsti su srasli i završavaju tupim kandžama; kod slatkovodnih
prsti su spojeni opnama za plivanje, dok su kod morskih kornjača udovi prilagođeni plivanju i imaju
oblik peraja. Zbog koštanog oklopa oko tela mnogi mišići su izmenjeni, tako da je mišićni sistem
različit u odnosu na ostale kopnene kičmenjake. Kornjače karakteriše plućni način disanja. Odvojenih
su polova, imaju spoljašnje polne organe, a oplođenje je unutrašnje. Mužjaci imaju neparni
kopulatorni organ smešten iznad kloake. Često je razvijen polni dimorfizam i mužjaci su većinom
živahnijih boja od ženki. Parenju pojedinih vrsta često prethodi specifično "udvaranje", a borba za
teritoriju takođe nije retka.
Današnje vrste kornjača mogu biti omnivori (svaštojedi), karnivori (mesojedi) ili herbivori (biljojedi),
ali je većina ipak omnivorna, odnosno hrane se mesom, ali i biljnom hranom.
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
67
Sve kornjače polažu jaja (oviparne su) u iskopanu rupu u zemlji ili pesku. Kopnene kornjače legu
relativno mali broj jaja, dok neke velike morske kornjače, polažu po 200-300 komada. U trenutku
polaganja jaja ljuska im je mekana, u obliku kožaste opne tako da mogu proći kroz uski otvor na
zadnjoj strani oklopa. Jamice u koje polažu jaja ženke iskopaju zadnjim nogama, a ukoliko je zemlja
tvrda, često je omekšaju mokraćom. Polaganje jaja obično dugo traje i ženke se tom prilikom jako
iscrpe. Ljuska kasnije kalcifikuje i očvrsne, pa jaja dobiju svoj uobičajeni okruglasti ili eliptični izgled.
Većinom su sivkaste ili čisto bele boje, veličine oko 7 cm. Inkubacija jaja varira u zavisnosti od
geografske širine, obično traje 70-90 dana, ali kod mnogih porodica traje i mnogo duže, čak i do 200
dana. Embrionalni razvoj u jajima značajno zavisi od spoljašnje temperature, čiji nagli pad može
ugroziti celo leglo. Iz jaja se izlegu potpuno razvijeni mladi mekanog oklopa koji postupno očvrsne
nakupljanjem kalcijuma. Rast rožnih ploča na oklopu odvija se koncentrično na rubovima.
Kornjače su među najdugovečnijim životinjama na Zemlji, od kojih neki predstavnici (posebno iz
porodice Testudinidae) u prirodi mogu doživeti preko 50 godina. Pojedine su u zatočeništvu dostigle
starost od 100 godina. Međutim, na temelju osteo-hronoloških analiza ustanovilo se da njihova
prosečna starost u prirodi nije veća od 35 godina, zbog mnogih opasnosti koje ih vrebaju. Mogu
podneti teške povrede tela, njihova žilavost i vitalnost u biologiji su poznati kao retki primeri među
višim životinjama.
Dimenzije terarijuma ili ograđenog prostora u prirodi za kopnene vrste kornjače treba da su 5x4x3
dužine oklopa. Predstavnici ovog reda se drže u zajednicama. Najčešće se koriste terarijumi sa
plastičnom podlogom, ali se kao supstrat može koristiti i šljunak, mešavina treseta i zemlje itd.
Skrivalište mora biti tolike veličine da se istovremeno u njega može sakriti više životinja. Spoljašnji
prostor mora biti dobro ograđen, jer kornjače dobro kopaju pa mogu prokopati prolaz ispod ograde.
Prostori na otvorenom moraju biti sa travnatom ili zemljanom podlogom i sa skrivalištima na više
mesta po mogućstvu u hladovini. Optimalna temperatura ambijenta je od 27 do 30oC, dok ispod
reflektorske lampe temperatura mora biti oko 35 oC. Ako se drže napolju deo smeštajnog prostora
trebalo bi da je na suncu, a drugi deo u hladu, kako bi se životinje mogle zaštititi od sunca.
Terarijum odnosno spoljašni bazen za vodene vrste kornjača mora biti sledećih dimenzija: 5x4x3
dužine oklopa. Kao i kopnene vrste kornjača, i vodene se drže u zajednicama. Terarijum mora imati
suvi deo dovoljne veličine kako bi životinja mogla da se sunča i kako bi se normalno mogao odvijati
fiziološki proces presvlačenja (ecdysis). Ograda spoljašnjeg bazena mora biti takva da se životinja lako
može popeti i izaći na suvo. Vodene vrste kornjača ne moraju imati skrivalište, jer se one kriju u vodi,
a neke imaju običaj da se ukopavaju u mulj, pa na dno treba staviti deblji sloj peska. Temperatura vode
za mlade kornjače trebalo bi da je bar 22 oC, a najpoželjnije je da bude 26 oC. Voda se može grejati i
akvarijumskim grejačima.
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
68
Crvenouha kornjača (Trachemys scripta elegans)
Crvenouha kornjača je semiakvatična vrsta poreklom iz južnih delova današnjih Sjedinjenih
Američkih Država. Ova vrsta je jedan od najčešćih gmizavaca koji se drže kao kućni ljubimci.
Crvenouhe kornjače su dobile ime po crvenim ili narandžastim, jače ili slabije izraženim, prugama
koje se nalaze iza samih očiju, na vratu. Oklop mladunaca je ovalan i simetričan, izrazito zelen, sa
jasno izraženim rožnim pločicama, a donja strana je svetla i prošarana tamnim mrljama nepravilnog
oblika. Kako odrastaju, boja njihovog oklopa postaje sve tamnija tako da se rožne ploče sve manje
primećuju.
Ulogu zuba, koje ove kornjače nemaju, preuzima snažan kljun koji koriste za ubijanje plena i
komadanje hrane. Nos se nalazi na samom vrhu glave kako bi mogle da dišu iznad površine vode, bez
opasnosti od napasnika van vode. Noge se završavaju kandžama koje koriste za kopanje, držanje hrane
i udvaranje.
Kod svih vrsta roda Trachemys prisutan je isti polni dimorfizam. Ženke su uglavnom krupnije od
mužjaka, sa blago ispupčenim stomakom. Ženke narastu do 25 cm, a mužjaci do 15, maksimalno 20
cm. Mužjaci imaju duže kandže i deblji i duži rep, čija je kloaka bliža kraju repa.
Crvenouhe kornjače se, kao domaće vrste, sreću u svim slatkim, mirnim i toplim vodama u predelima
koji se pružaju od reke Misisipi do Meksičkog zaliva. Tu se ubrajaju jezera, bare, močvare, rečni
rukavci i kanali. Njihova staništa su često gusto obrasla vodenim biljem, koje čini veliki deo njihove
Crvenouha kornjača (Trachemys scripta elegans)
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
69
ishrane. Biraju uglavnom tiha područja sa sunčanim i suvim mestima nedaleko od vode, kao što je
kamenje ili plutajuće granje. Često se može videti, kada su u prirodnoj sredini, kako se dve ili više
kornjača zajedno sunčaju na kamenju ili panjevima, često i jedna na drugoj. Ove kornjače u divljini
napuštaju vodu na duže vreme samo kada traže novo stanište, a ženke na duže izlaze i kada traže
mesto pogodno za polaganje jaja.
Kako raste potražnja za crvenouhim kornjačama kao kućnim ljubimcima, tako se širi njihovo životno
stanište u prirodi. Takvom neprirodnom širenju doprinose neupućeni vlasnici kućnih ljubimaca koji ih
puštaju u lokalne vode. To obično predstavlja opasnost po lokalne gmizavce; na Balkanu, na primer,
domaće barske kornjače su indirektno ugrožene od crvenouhih, jer se bore za isto stanište i hranu.
Odrasle kornjače su svaštojedi (omnivori), dok mladunci uglavnom prihvataju samo hranu
životinjskog porekla. U prirodi uglavnom love ribe, žabe, punoglavce, vodene insekte, larve, račiće i
puževe, kad im se za to ukaže prilika. Kako životinja raste, biljke zauzimaju važnije mesto u njihovoj
ishrani. U ishrani ovih kućnih ljubimaca nije dobro ograničiti se na kupovnu hranu, nego im treba
omogućiti što raznovrsniju ishranu, koja podrazumeva komadiće sirove i nezačinjene ribe, govedine ili
piletine, zeljasto povrće i poneko voće. Najbolje bi bilo povremeno im obezbediti žive ribice ili
akvarijumske puževe, koje će moći da love. Tolerancija biljne hrane varira od jedinke do jedinke.
Crvenouhe kornjače ne proizvode pljuvačku, te im se hrana mora davati u vodi. Pokušaj gutanja suve
hrane može izazvati gušenje.
Mladunci, koji su dugi u proseku oko 5 cm, širom sveta se prodaju i mušterijama predstavljaju kao
idealni ljubimci za koje nisu neophodni posebni uslovi. Međutim, suprotno potpuno pogrešnom ali
raširenom verovanju po kojem je kornjačama dovoljno obezbediti plastičnu posudu sa vodom i kutiju
sušenih crva, crvenouhim kornjačama je potrebno obezbediti mnogo više za normalan život.
Među prvim uslovima je nešto veći vodeni prostor, u kome obavljaju dobar deo životnih funkcija, i
suv prostor, koji je važan za sunčanje a samim tim i za sintezu vitamina D. Terarijum odnosno
spoljašni bazen za vodene vrste kornjača mora biti sledećih dimenzija: 5x4x3 dužine oklopa. U plitkim
plastičnim posudama kornjača ne može da pliva, a u njih nije moguće postaviti ni filter i grejač, koji su
neophodni za zdravlje kornjače. Pored toga, kornjači je obavezno obezbediti i sijalicu sa
ultraljubičastim svetlom.
Uređenje akvaterarijuma ne mora biti složeno, štaviše bolje je da imaju što više prostora za plivanje.
Mlađim kornjačama moguće je postaviti akvarijumsko bilje, ali veće kornjače će obično grickati biljke
što ih čini teškim za održavanje u životu. Ako to veličina akvaterarijuma dozvoljava, bilo bi dobro
obezbediti i mesta za skrivanje, jer se ova vrsta kornjača obično plaši čoveka.
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
70
Pošto većinu vremena provode u vodi, gde i jedu, ispuštaju mokraću i fekalije i spavaju, voda mora
biti čista i zahteva prisustvo filtera. Voda mora biti dovoljno duboka da, ukoliko se kornjača slučajno
okrene na leđa, može da se vrati u normalan položaj uz pomoć glave i mišića vrata. Ukratko, voda
mora biti bar toliko duboka koliko je i kornjača visoka. Treba naglasiti da je ovo samo minimalna
dubina vode u kojoj se kornjača svakako neće osećati najprijatnije. Otpad koji ostaje posle kornjače će
se bolje rastvoriti i lakše pročistiti u većoj količini vode. Takođe, nivo vode ne sme biti previše blizu
vrhu akvaterarijuma da kornjača ne bi mogla da iskoči iz njega i povredi se pri padu.
Voda iz česme je obično hlorisana i preporučuje se da odstoji (preporučuje se 24 sata) pre nego što se
sipa u akvaterarijum. Takođe, preporučuje se da voda iz česme malo iscuri pre nego što se sipa
kornjači.
Jedan od osnovnih uslova za gajenje crvenouhih kornjača je zagrejana voda. Minimalna temperatura
na kojoj njihovi vitalni organi normalno funkcionišu je 24°C, a najviša koju mogu podneti je 32°C.
Konkretno, mladunci bi trebalo da budu držani na temperaturi između 25,5 i 26,5 °C, a odrasle jedinke
između 24 i 25,5 °C. Zimi, kada dođe do naglog pada temperature, crvenouhe kornjače u prirodi
prelaze u stanje hibernacije i zakopavaju se u mulj na dnu vode. U akvaterarijumima, međutim, gde
postoji grejanje, temperatura neće sama pasti tako nisko, a i obično ne postoje uslovi za hibernaciju, pa
do nje u zarobljeništvu ne dolazi. Ukoliko borave na temperaturi nižoj od 23°C, a dovoljno visokoj da
ne dođe do hibernacije, za koju u zarobljeništvu obično nema drugih uslova, kornjače će prvo postati
manje aktivne, zatim će izgubiti apetit, oboleti, a može doći i do uginuća jedinke.
Parenje crvenouhih kornjača odvija se pod vodom, obično u periodu između marta i jula. Udvaranje
mužjaka ženkama se manifestuje titranjem kandži prednjih nogu ispred ženke. Ako ženka prihvati
mužjaka, ona tone na dno a mužjak je prati. Ženka koja, nasuprot tome, ne prihvati mužjaka može biti
agresivna prema njemu.
Parenju crvenouhih kornjača pod vodom prethodi ritualno udvaranje
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
71
Ponekad mužjaci trljaju kandžama jedni ispred drugih, ali to je samo znak upozorenja. Hibernacija i
pravilna ishrana su neophodni uslovi za razmnožavanje. Ženka koja u sebi nosi oplođena jaja provodi
prvih nekoliko dana sunčajući se, da bi ugrejala jaja, a zatim kreće u potragu za mestom na kom će
položiti jaja. Među najvažnijim uslovima koje treba da ispunjava takvo mesto su vlažnost i
temperatura. Posle polaganja jaja, ženka napušta gnezdo. U zavisnosti od temperature mladunci se
mogu izleći iz jaja 2-3 meseca nakon polaganja. To čine probijajući ljusku jajeta malim rogom na
glavi, koji nedugo nakon toga sam otpada. Mladi u jajetu mogu ostati i nekoliko dana ili meseci nakon
normalnog perioda ukoliko je zimski period. Kada se izlegu, mladi neko vreme imaju žumančanu
kesu na plastronu, koja se ne sme uklanjati.
Polno zrele ženke koje nikad ranije nisu bile sa mužjakom mogu izbaciti neoplođena jaja u vodu. Ona
najčešće budu pojedena od strane iste te ženke ili drugih kornjača. Čak i oplođena jaja mogu završiti u
vodi, najčešće onda kada ženka ne pronađe povoljno mesto za polaganje. U vodi se jaja nikad neće
izleći, pa ih je potrebno odmah uzeti i u istom položaju smestiti u inkubator. Ako se jaja okrenu,
embrion će uginuti.
Leopard kornja ča (Stigmochelys pardalis)
Leopard kornjača je velika i veoma atraktivna kornjača koja naseljava savane istočne i južne Afrike.
Pre svega živi na suvim, trnovitim staništima, livadama, a u nekim slučajevima može naseljavati nešto
kišovitija područja. U slučaju velikih vrućina ili niskih temperatura ovi gmizavci se sakrivaju u lisičije
jame, jame šakala i rupe mravojeda. Ove jedinke ne kopaju osim kada ženke treba da položi jaja. Pošto
često naseljava pašnjake rado pase, mada favorizuje voće, jastučiće kaktusa, čičak itd. Životni vek
ovih jedinki je 80 do 100 godina. Dostižu dužino od oko 50 cm, i telesnu masu od oko 55 kg.
Leopard kornjača (Stigmochelys pardalis)
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
72
Leopard kornjače zahtevaju velike terarijume, a najidealnije je da se drže napolju uvek kada to
dozvoljavaju vremenski uslovi. Dimenzije terarijuma ili ograđenog prostora u prirodi treba da su
5x4x3 dužine oklopa. U divljini ove životinje najčešće žive pojedinačno (osim u vreme parenje), dok
se u zatočeništvu drže u grupama pa je tada neophodno obezbediti dovoljno prostora da mogu da
pobegnu jedna od druge i da se sklone. Nije preporučljivo držati više mužjaka zajedno zbog njihovog
teritorijalnog ponašanja i eventualnog povređivanja u toku borbi za ženku ili teritoriju. Dnevna
temperatura ne bi trebalo da prelazi 32°C, dok noću temperatura ne bi trebalo da bude niža od 18°C.
Pošto naseljavaju suva staništa, vlažnost vazduha mora da bude niska. Takođe, mora im se obezbediti
posuda sa vodom koja je dovoljno velika da se cela kornjača može u nju potopiti.
U zatočeništvu treba omogućiti kornjačama da pasu, s obzirom na to da se ishrana ovih gmizavaca
sastoji pre svega od trave. Kao dodatak daju se zelena salata, paradajz, šargarepa, peršun, sveža i
sušena lucerka, kelj, spanać, a u hranu treba dodati i kalcijum. Oko 20 % hrane može sačinjavati voće
(ostalih 80% čini trava i zeleno povrće) i to: banana, dinja, lubenica, grožđe… Ovim kornjačama se
nikako ne sme davati meso jer animalni proteini mogu izazvati ozbiljne zdravstvene probleme.
Fiksacija kornja ča
Fiksacija manjih kornjača se najčešće izvodi tako što se jedinka hvata za karapaks sa leve i desne
strane. Međutim ako je u pitanju veća jedinka onda se jednom rukom prihvata oklop dorzalno od
vrata, dok se drugom rukom hvata oklop dorzalno od repa. Treba uvek obratiti pažnju na kljun
kornjače kako ne bi došlo do ujeda. Glavu možemo fiksirati palcem i kažiprstom oko baze lobanje.
Takođe, uspešno možemo fiksirati kornjaču na taj način što je okrenemo na oklop i postavimo u
okruglu posudu za hranu, lavor, kantu itd. Ako je onemogućen kontakt ekstremiteta sa nekom tačkom
oslonca uspešno smo izvršili imobilizaciju. Na sličan način možemo fiksirati kornjaču tako što je
postavljamo na plastron i to na predmet koji je uži od njenog oklopa, a dovoljno je visok da jedinka ne
može dohvatiti ekstremitetima podlogu i ne može se kretati.
Neagresivne kornjače mogu da se fiksiraju hvatanjem za bočne strane oklopa
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
73
Vađenje krvi kod kornja ča
Krv se kod kornjača može uzimati različitim tehnikama. Maksimalna količina krvi koja se može uzeti
je 5 do 8 ml/kg telesne mase, mada je najčešće dovoljno da se uzme 1 do 1,5 ml/kg telesne mase.
Krv koja se uzima iz jugularne vene (vena jugularis) ima najmanju verovatnoću da bude razblažena
limfom, tako da jugularna vena predstavlja mesto izbora za venepunkciju kod kornjača koje imaju
manje od 4 kg. Glava i vrat se moraju istegnuti i fiksirati palcem i prstom iza potiljka. Nakon toga je
moguće kornjaču postaviti u bočni položaj, a jugularna vena je često uočljiva kako se proteže
kaudalno od ugla mandibule. Iglu treba uvući u krvni sud u kaudalnom pravcu.
Dorzalni vensiki sinus ili dorzalna kokcigealna vena (vena coccigea), mogu se koristiti za uzimanje
krvi kod nekih vrsta kornjača, a najčešće je locirana na dorzalnoj površini repa u predelu središnje
linije. Treba napomenuti da uzorak uzet sa ovog mesta može biti razređen limfom i da može doći i do
oštećenja centralnog nervnog sistema (CNS) ako je igla ušla u subarahnoidni prostor a prethodno nije
na propisan način izvršena dezinfekcija mesta uzorkovanja krvi.
Kornjaču možemo fiksirati tako što je postavljamo na plastron i to na predmet koji je uži od njenog oklopa, a dovoljno je visok da jedinka ne može dohvatiti ekstremitetima podlogu i ne može se kretati
Najbolje mesto za uzimanje krvi kornjača je jugularna vena(vena jugularis)
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
74
Subkarapaksni venski sinus se takođe može koristiti za uzimanje krvi ili za intravensku aplikaciju
lekova. Sa ovog mesta krv se uzima hipodermalnom iglom pod uglom od 600 dorzalno od cervikalnog
dela vrata u predelu središnje linije odmah ispod karapaksa. Vrat kornjače može biti flektiran ili
ekstendiran. Ako igla dođe u kontakt sa vratnim pršljenovima, treba je malo izvući i usmeriti put
kaudalno ili kranijalno.
Najvažnije bolesti kornjača
1) Apscesi
Apscesi su vrlo česti kod kornjača i drugih predstavnika reptila. Mogu biti timpanični, kada zahvataju
srednje uho, ili češće supkutani kada su locirani na ekstremitetima životinja. Takođe, mogu se javiti i
površinski i dubinski apscesi oklopa. Superficijalni apscesi i erozije oklopa su česti kod akvatičnih
kornjača, a najčešće nastaju kao posledica neadekvatnih uslova držanja. Duboki apsecesi imaju istu
patogenezu, a mogu da penetriraju duboko, sve do celomske duplje.
Pored vidljivog otoka zglobova i nogu, na rentgenskom snimku se ponekad mogu videti i promene na
kostima, usled bakterijama prouzrokovane osteolize, pa čak i totalnog razaranja kosti. Ipak, apscesi ne
zahvataju uvek kosti i lečenje će zbog toga zavistiti prvenstveno od rentgenskog snimka. Timpanični
apscesi se moraju hirurški lečiti pod opštom anestezijom, pošto zahvataju srednje uho. Prilikom
pregleda dna usne duplje, obično se kao potvrda postojanja ovakvih apscesa mogu videti male kapljice
gnoja na ulasku u Eustahijevu tubu.
Subkarapaksni venski sinus je odlično mesto za uzimanje krvi kornjača
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
75
Dijagnoza se postavlja na osnovu kliničke slike i rentgenskog snimka.
Spoljašnju kožu treba očistiti i dezinfikovati, a u cilju zaštite konjunktiva u oko aplikovati mast.
Zadebljalu i inflamiranu membranu treba probušiti i gnoj (ukoliko je to moguće) odjednom treba
ukloniti. Vrlo je značajno da se na ovaj način i jezgro gnoja, koji se nalazi u inficiranoj Eustahijevoj
tubi, može lako ukloniti. Pored incizije i čišćenja šupljine apscesa antiseptičkim sredstvima, tretman se
sastoji i u lokalnoj aplikaciji antibiotika. Posle toga, timpaničnu membranu treba zašiti. Obični
potkožni apscesi se takođe mogu incizirati pod opštom anestezijom. Kod većine se odstrani gnoj koji
ponekad može da zaudara zbog prisustva anaerobnih bakterija. Sličan režim se primenjuje i u čišćenju
unutrašnje šupljine, a zatim se mrtvi prostor šivenjem zatvara, i samim tim obezbeđuje, da voda ne
prodre u njega. Pre svega se primenjuju antibiotici. Kod onih apscesa gde je zahvaćena kost, jedina
terapija je amputacija. Patrljci ekstremiteta se obično ne ostavljaju, jer se “takve rane”, po pravilu
prelome i druga operacija je neophodna.
Kod površinskih lezija tretman podrazumeva pažljivo čišćenje oklopa i uklanjanje nekrotičnog tkiva sa
zahvaćenih delova oklopa. Pristup delu terarijuma sa vodom životinji treba ograničiti na jedan sat, dva
puta dnevno. Topikalna primena antibiotskih masti je efikasna protiv Gram-negativnih bakterija
(najčešće Pseudomonas sp) i primenjuje se nakon plivanja i hranjenja. Kada se jave duboki apscesi
oklopa, treba primeneti rentgenološku dijagnostiku da bi se adekvatno procenila situacija i postavila
prognoza. U slučaju pojave dubokih apscesa oklopa potrebno je pod sedacijom ili opštom anestezijom
uzeti uzorak tkiva i dostaviti ga u laboratoriju na bakteriološko ispitivanje i test senzitivnosti. Tretman
kod pojave dubokih apscesa oklopa je isti kao kod superficijalnih, s tom razlikom što se uz topikalnu
antibiotsku terapiju, antibiotici primenjuju i sistemski u trajanju od najmanje 4 nedelje.
Supkutani apscesi se kod kornjača najčešće nalaze na ekstremitetima
Apsces srednjeg uha kornjače
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
76
2) Septikemična kutana ulcerativna bolest kornjača (SKUB)
Septikemična kutana ulcerativna bolest (SKUB) je sindrom koji se javlja kod akvatičnih vrsta
kornjača. Uzročnik koji se najčešće povezuje sa ovom bolešću je Citrobacter freundii, ali i druge
Gram-negativne bakterije mogu izazvati iste kliničke simptome (Serratia, Beneckea chitinovora,
Mycobacterium kansaii). Bakterije ne mogu izazvati infekciju kod intaktnog oklopa, već je neophodno
prethodno oštećenje oklopa da bi bakterija Beneckea chitinovora izazvala oboljenje. Rakovi
(Crustacea) nose ove bakterije na svom egzoskeletu i kontaminiraju vodu koju kornjače koriste kao
izvor hrane. Drugi faktori koji dovode do SKUB-a su vezani za loše uslove držanja, loš kvalitet vode,
abrazije i ishrana beskičmenjacima.
Pojava infekcije vodi ka razvoju nepravilnih, kazeoznih, kraterastih ulcera na plastronu, karapaksu i
koži. Takođe, može se razviti septikemija koja dovodi do multifokalnih nekroza na jetri i drugim
visceralnim organima, hemolize, paralize ekstremiteta, gubitka prstiju ili kandži. Kornjače su
letargične, anoreksične, javlja se gubitak mišićnog tonusa, ulceracije na koži, a može doći i do
letalnog ishoda.
Septikemična kutana ulcerativna bolest (SKUB). Promene na perajima
Septikemična kutana ulcerativna bolest (SKUB). Promene na glavi
Uzgoj i nega životinja u ZOO vrtovima-Reptili Čobanović Nikola
77
Dijagnoza se postavlja na osnovu kliničke slike i bakteriološkog ispitivanja lezija. Spontani oporavak
se može javiti u pojedinim slučajevima, iako je prognoza uglavnom loša ako se ne preduzme
adekvatan tretman. Terapija podrazumeva uklanjanje stranih materija i nekrotičnog tkiva ulcera i
apscesa, upotrebu antibiotika (hloramfenikol), a ako je oklop pretrpeo značajna oštećenja može se
“zakrpiti“ upotrebom fiberglasa i smole. Potpuni oporavak oklopa se očekuje za jednu do dve godine.
3) Mikoti čni dermatitis
Gljivice su oportunistički mikroorganizmi, napadaju tkivo koje je već oštećeno ili inficirano.
Predisponirajući faktori za nastanak mikotičnog dermatitisa su loš kvalitet vode, malnutricija i stres.
Incidencija mikotičnih oboljenja može biti direktno ili indirektno povezana sa pH vrednošću vode, jer
je rast najvećeg broja gljivica inhibiran kada je pH vrednost vode manja od 6,5. Kod akvatičnih vrsta
kornjača relativno često su dijagnostikovane mešane bakterijske i gljivične infekcije, a nisu retki ni
slučajevi da se infekcija proširi sve do kosti.
Mikoze kod kornjača su najčešće izazvane sledećim mikroorganizmima: Aspergillus spp, Basidiobolus