1. UVOD Klima se na zemlji mijenja zbog čovjekovog djelovanja koje mijenja kemijski sastav u atmosferi nagomilavanjem stakleničnih plinova, prvenstveno ugljičnog dioksida, metana i natrijeva oksida. Toplina koju stvaraju ovi plinovi je neosporna. Sunčeva energija utječe na vrijeme i klimu na zemlji. Zagrijana zemljina površina vraća tu energiju u svemir. Plinovi koji u atmosferi stvaraju staklenik (vodeno vapno, ugljični dioksid i drugi) sprječavaju prodiranje plinova zadržavajući toplinu, nešto poput staklene ploče na stakleniku. Bez ovog prirodnog "učinka staklenika" temperature bi bile znatno niže nego što su sada, i život na zemlji, ovakav kakav je danas, ne bi bio moguć. Umjesto toga, zahvaljujući plinovima u omotaču prosječna temperatura na zemlji je ugodna, i iznosi 15°C. Problem može nastati ako atmosferska koncentracija oksidnih plinova naraste. Od početka se industrijske revolucije koncentracija ugljičnog dioksida u atmosferi povećala za 30%, koncentracija se metana udvostručila, a natrijeva se oksida povećala za 15%.Ova povećanja utječu na zadržavanje topline u zemljinoj atmosferi. Znanstvenici većinom vjeruju kako su sagorijevanje fosilnih goriva i druga čovjekova djelovanja glavni uzrok povećanja koncentracije ugljičnog dioksida i drugih stakleničnih plinova. Klimatske promjene su jedan od najuzbunjujućih izazova koji potresaju svijet u 21. stoljeću. Proučavanja koja su se vodila posljednjih 50 godina donose nove i jače dokaze koji zahtijevaju odgovore. Klimatske se promjene događaju sada, a već je očekivano klimatsko zatopljenje u budućnosti veće nego 1
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
1. UVOD
Klima se na zemlji mijenja zbog čovjekovog djelovanja koje mijenja kemijski sastav u
atmosferi nagomilavanjem stakleničnih plinova, prvenstveno ugljičnog dioksida, metana i
natrijeva oksida. Toplina koju stvaraju ovi plinovi je neosporna. Sunčeva energija utječe na
vrijeme i klimu na zemlji. Zagrijana zemljina površina vraća tu energiju u svemir. Plinovi koji
u atmosferi stvaraju staklenik (vodeno vapno, ugljični dioksid i drugi) sprječavaju prodiranje
plinova zadržavajući toplinu, nešto poput staklene ploče na stakleniku. Bez ovog prirodnog
"učinka staklenika" temperature bi bile znatno niže nego što su sada, i život na zemlji, ovakav
kakav je danas, ne bi bio moguć. Umjesto toga, zahvaljujući plinovima u omotaču prosječna
temperatura na zemlji je ugodna, i iznosi 15°C. Problem može nastati ako atmosferska
koncentracija oksidnih plinova naraste. Od početka se industrijske revolucije koncentracija
ugljičnog dioksida u atmosferi povećala za 30%, koncentracija se metana udvostručila, a
natrijeva se oksida povećala za 15%.Ova povećanja utječu na zadržavanje topline u zemljinoj
atmosferi. Znanstvenici većinom vjeruju kako su sagorijevanje fosilnih goriva i druga
čovjekova djelovanja glavni uzrok povećanja koncentracije ugljičnog dioksida i drugih
stakleničnih plinova. Klimatske promjene su jedan od najuzbunjujućih izazova koji potresaju
svijet u 21. stoljeću. Proučavanja koja su se vodila posljednjih 50 godina donose nove i jače
dokaze koji zahtijevaju odgovore. Klimatske se promjene događaju sada, a već je očekivano
klimatsko zatopljenje u budućnosti veće nego što se predviđalo. Većina se istraživača o
klimatskim promjenama slaže kako se već suočavamo s neizbježnim povećanjem globalne
temperature i kako je velika vjerojatnost da su klimatske promjene već nastupile. Na
međunarodnom savjetovanju IPCC1 1997. i ne tako davne 2000., na kojem je sudjelovalo
preko 2000 znanstvenika, upozoreno je kako je ljudsko djelovanje glavni uzrok klimatskih
promjena.
1 Intergovernmental Panel on Climate Change (Međuvladin panel o klimatskim promjenama )
1
2. METODOLOGIJA, OBJEKT I CILJ ISTRAŽIVANJA
Prve mjere globalne brige o zračnom omotaču poduzete su tek nakon pojave ozonskih rupa
kroz koje prodire smrtonosno ultraljubičasto zračenje - zabranom proizvodnje i
upotrebe freona. No, rupe su ostale i trebat će barem pola stoljeća da se zatvore. U posljednjih
200 godina upotreba fosilinih goriva kao što su ugljen i nafta, ali i sječa šuma uzrokovali su
značajan porast koncentracije stakleničkih plinova koji sprječavaju prirodno “hlađenje”
Zemljine atmosfere. Prije svega radi se o povećanju koncentracije ugljičnog dioksida u
atmosferi uzrokovanom ljudskom aktivnošću. Iz svega toga proizlazi da je neminovno
ozbiljnije sagledavanje problema globalnog zatopljenja. U prilog toj tvrdnji ide i izjava
glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, Ban Ki-moona koji je na 27. sjednici Međuvladinog
panela o klimatskim promjenama (IPCC) održanoj 2007. godine izjavio kako se “Svijet nalazi
na rubu propasti”, misleći pri tome na probleme uzrokovane upravo globalnim zatopljenjem.
Većina stručnjaka slaže se s tvrdnjama da je do globalnog zatopljenja došlo zbog ljudske
aktivnosti, tj. zbog emisije CO2 i metana. Davna prošlost također bilježi značajne klimatske
promjene, no one su se događale u mnogo kraćim intervalima nego što se je to danas. NASA2
niz godina sustavno prati promjene koje se događaju na Zemljinoj površini i uzroke globalnih
klimatskih promjena. Antarktik je posljednjih 30 godina uglavnom bio okovan ledom, no
studija NASA-e iz 2004. godine predviđa budućnost koju će obilježiti upravo obrnuta slika.
Studija nagovještava zatopljenje u južnom polarnom području u sljedećih 50 godina.
“Antarktik se hladi i moglo bi se reći kako bi neka područja mogla izbjeći globalno
zatopljenje, ali je studija pokazala da za takav scenarij postoji vrlo mala vjerojatnost. Očekuje
se kako će globalno zatopljenje dominirati u budućim klimatskim trendovima”, zaključili su
tada u NASA-i. Računalni model uključivao je tri različita scenarija koji su se odnosili na
interakciju oceana i atmosfere. Simulacije su započele 1945. godine i odnosile su se na
razdoblje do 2055. Sve do 2004. godine stručnjaci NASA-e dobro su predvidjeli, a tada je
jedan od znanstvenika koji je radio na projektu izjavio kako dugoročna opasnost globalnog
zatopljenja leži u topljenju santi leda u oceane. “Ako se Antarktika nastavi zagrijavati
tempom kao do sada, moramo ozbiljno razmisliti o razini zagrijavanja koja može uzrokovati
topljenje ledenih santi, odnosno njihovo odvajanje, što će pak utjecati na povećanje globalne
razine mora”, zaključili su u NASA-i. Nešto kasnije, 2006. godine, studija američkih
2 National Aeronautics and Space Administration (Američka Nacionalna uprava za zrakoplovstvo i svemir )
2
znanstvenika predvidjela je značajno topljenje leda na sjevernom i južnom polu prema kojoj
bi do 2100. godine razina mora mogla narasti i do 6 m!
SLIKA 1. Efekt staklenika(izvor : http://web.zpr.fer.hr/ergonomija/2004/habjanac/Slike/efekt_staklenika.jpg )
3
3. PREGLED DOSADAŠNJIH ISTRAŽIVANJA
U "Neugodnoj istini" Al Gore pokušava dokazati dvije stvari: prvo, da je globalno
zagrijavanje neupitna znanstvena činjenica, i drugo, da se emisiju stakleničkih plinova (prije
svega ugljičnog dioksida) vrlo lako može smanjiti, pitanje je samo političke volje. On također
dovodi u pitanje "naš način života": umjesto potrošnje nameće štednju, umjesto
hiperproizvodnje racionalizaciju, umjesto kratkoročne dobiti - dugoročnu ekonomiju. U svojoj
knjizi Gospodari vremena Tim Flannery strastveno zastupa tezu o nužnom i hitnom
djelovanju koje će, prije svega, osvijestiti činjenicu kako globalne klimatske promjene
oštećuju sav život na Zemlji, ugrožavajući pritom i naš vlastiti opstanak. Neosporiva u svom
autoritetu, vješto i pristupačno napisana, pojašnjavajući svoju viziju onoga što bi svatko od
nas mogao napraviti kako bi se izbjegla katastrofa, ovo je globalni poziv na oružje koji pred
nas razumljivo, no ništa manje kontroverzno izlaže ono što znamo, što pretpostavljamo da bi
se moglo dogoditi, te koja sredstva imamo na raspolaganju kako bismo promijenili sadašnju
situaciju. Flannery se složio s bojaznima britanskog znanstvenika dr. Davida Kinga kako
klimatske promjene predstavljaju veću prijetnju na globalnom planu od terorizma. Kraj 20.
stoljeća u sjevernoj hemisferi bilo je najtoplije razdoblje unazad 1.200 godina, kažu
znanstvenici s University of East Anglia. Usporedili su podatke koji datiraju još od 890. do
danas i utvrdili kako je sadašnji topli period najraširenija temperaturna anomalija bilo kakve
vrste još od 9. stoljeća, piše Science. Analizirajuće dnevnike koje su pojedinci pisali unazad
750 godina te proučavajući fosilne ostatke donijeli su zaključak da je sadašnje razdoblje
najtoplije u zadnjih 1000 godina. Nadalje, prije 35 godina, najjači su uragani činili oko 1/6
svih tropskih oluja. Danas, razorni uragani čine 1/3 olujnih vjetrova. U istom vremenskom
razdoblju, površine mora i oceana na Zemaljskoj kugli postaju topliji, a što je voda više
zagrijana to i brže isparava. Kada se u jednom trenutku te pare nadu u atmosferi, kondenzacija
ispušta energiju koja formira oluje. Iako povećanje temperature vodenih površina za jedan
stupanj ne zvuči mnogo, klimatolog Stephen Schneider, inače profesor sveučilišta Stanford,
kaže da je situacija znatno složenija. "Vidjet ćemo zapravo mnogo više toplotnih valova, doći
će do smanjenja snježnih ledenjaka, sušni periodi će biti sve duži, a s njima i veći broj
šumskih požara" priča on. "Neprestano se povećava broj oluja koje dostižu najrazornije
kategorije 4 ili 5, kao i broj dana u kojima te oluje ostaju tako snažne" . A sve to je posljedica
globalnog zatopljenja. Godinu 2008. obilježile su značajne aktivnosti u borbi protiv globalnog
zatopljenja. Održane su brojne međunarodne konferencije, radionice i seminari te su upućeni
4
apeli svjetskim vladama da ozbiljnije shvate problem 21. stoljeća i pronađu adekvatna rješenja
za smanjenje emisija CO2. Tako je u veljači 2008. održana akcija “Jedan sat za planet” u
sklopu koje su na 1h ugašena svjetla u velegradovima diljem svijeta. U travnju 2008. godine u
Pragu su raspravljale Češka, Francuska i Švedska o planovima koje trebaju postići kada budu
predsjedavale Europskom unijom. Među zacrtanim planovima bio je i onaj o poticanju
rasprave sa Sjedinjenim Američkim Državama u vezi globalnog zatopljenja. Najrazvijenije
zemlje svijeta, poznate pod kraticom G83, u svibnju su izrazile želju da do 2050. godine
prepolove emisije stakleničkih plinova. Na Okvirnoj konvenciji Ujedinjenih naroda o
klimatskim promjenama (UNFCCC) održanoj u kolovozu 2008. godine u Accri u Gani
raspravljalo se o ključnim problemima o kojima treba govoriti na velikoj konferenciji o
promjeni klime koja će se održati u Kopenhagenu u prosincu 2009. Oko 1600 sudionika,
uključujući izaslanstva vlada iz 160 zemalja te predstavnike ekoloških organizacija, tvrtki,
udruga i istraživačkih centara, tjedan su dana raspravljali i tražili rješenja za sprječavanje
globalnog zatopljenja.
SLIKA 2. Godišnja emisija ugljičnog dioksida u svijetu( izvor : http://www.zelena-lista.hr/UserFiles/Image/Globalno_Zatopljenje/23-EmisijaCO2-svijet.jpg )
3 SAD, Kanada, Njemačka, Francuska, Italija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Japan i Rusija
5
4. GLOBALNO ZATOPLJENJE
4.1. ŠTO UZROKUJE GLOBALNO ZATOPLJENJE?
Do globalnog zatopljenja dolazi kada se koncentracija određenih plinova, poznatijih kao
staklenični plinovi, posebno CO2 i klorofluorougljikovodici CFC (freon) , povećava u
atmosferi, čemu je uzrok čovjekova i industrijska djelatnost. Glavni staklenični plin je ugljični
dioksid (CO2) koji se stvara korištenjem ugljena, nafte i plinova, kao i uništavanjem šuma i
šumskih površina. Natrijev oksid ispuštaju automobili i industrija, dok metan ispušta
industrija i nastaje kao proizvod poljodjelske proizvodnje. Freon, koji uvelike uništava
ozonski omotač i pridonosi globalnom zagrijavanju, je stavljen pod Montrealski protokol.
Ugljični dioksid, freon, metan i natrijev oksid su plinovi koji zagađuju okolinu i nakupljajući
se u atmosferi zaustavljaju sunčevu toplinu. Iako oceani i biljni svijet upijaju goleme količine
CO2, njihova sposobnost da djeluju kao "slivnici" prelazi njihove mogućnosti. To znači da
svake godine, određena količina nakupljenih stakleničnih plinova ostaje u atmosferi i time
povećava globalno zatopljenje. U zadnjih je 100 godina korištenje energije u svijetu poraslo
za 70%. Razvijene zemlje koriste 78% energije dobivene iz fosilnih goriva. Ovo uvelike
stvara nesrazmjer koji pojedine zemlje osiromašuje, dok druge iz toga izvlače golemu dobit.
Postotak je korištenja obnovljivih energija (sunčeve, vjetra, biomase, vode) koje bi mogle
odigrati značajnu ulogu u smanjenju korištenja fosilnih goriva, još uvijek izuzetno mali,
podjednako u razvijenim i nerazvijenim zemljama. Uništavanjem se šuma smanjuje
apsorbiranje ugljika što dovodi do povećanja ugljika u atmosferi za 20% . Time se mijenja
mjesna mikroklima i hidrološki slijed, što pak utječe na plodnost zemlje.
4.2. PRIRODNI UZROCI GLOBALNIH KLIMATSKIH PROMJENA
6
Od prirodnih čimbenika, koji utječu na globalnu klimu, među najvažnijima su aktivnost
oceana i oceanske struje. Oceani mogu konzervirati veliku količinu topline (ta njihova
osobina je poznata kao oceanska toplinska inercija). Dva najpoznatija primjera utjecaja
oceana na klimu su Golfska struja i fenomen "El Nino"4. Topla Golfska struja, koja teče
od Meksičkog zaljeva duž istočne američke obale, pa do britanskog otočja i Skandinavije,
čini klimu tih područja toplijom, nego što bi se očekivalo samo na osnovu njihovih
geografskih širina. Velike vulkanske erupcije mogu uzrokovati globalno zahlađenje, tako što
materijal izbačen vulkanskom erupcijom (pepeo, vodena para, prašina i sumporni dioksid),
sprječava sunčevu svjetlost da dopre do zemljine površine. Najveća poznata erupcija vulkana
na Zemlji, bila je erupcija vulkana Toba, na otoku Sumatri, koja se dogodila prije 70.000
godina. Tom prilikom je u atmosferu izbačeno oko 900 kubičnih kilometara materijala, što je
izazvalo značajne promjene globalne klime. Procjenjuje se da je nakon te erupcije uginulo
75% biljaka na sjevernoj zemljinoj hemisferi. Oblaci imaju velik utjecaj na klimu, zato što
reflektiraju energiju sunčeve svjetlosti natrag u svemir. Kad ne bi bilo oblaka, prosječna
temperatura na zemljinoj površini bila bi viša za desetak stupnjeva Celzija. Konačno,
promjene u zemljinoj orbiti i u nagibu zemljine osovine, a možda i varijacije sunčeve
aktivnosti, također mogu uzrokovati globalne klimatske promjene.
SLIKA 3. Golfska struja s odvojcima(izvor: http://www.ngdc.noaa.gov/mgg/image/2minrelief.html )
4.3. KYOTO PROTOKOL
4 globalni atmosfersko-oceanski fenomen koji nastaje usred fluktuacija pravaca vjetrova i temperature vode u tropskom dijelu Tihog oceana
7
Kada se u drugoj polovici dvadesetog stoljeća vidjelo da aktivnost čovjeka uzrokuje promjene
klime, počele su se osnivati brojne organizacije koje su se bavile problemom okoliša.
Međunarodna klimatska politika počinje se sustavno voditi 1979. godine održavanjem Prve
svjetske konferencije o klimi u Genevi, kada je usvojen Svjetski klimatski program (World
Climatic Programme – WCP). Godine 1988. Generalna je skupština Ujedinjenih naroda
proglasila klimatske promjene «zajedničkom brigom čovječanstva». UNEP (United Nations
Environment Programme) i WMO (World Meteorological Organization) iste su godine
osnovali Međuvladino tijelo za klimatske promjene (Intergovernmental Panel on Climate
Change – IPCC). Znanstvenici zaposleni u ovom tijelu bave se istraživanjem klimatskih
promjena i procjenjivanjem njihovih posljedica, a donose i preporuke za političke strategije
koje se odnose na klimatske promjene. Na međunarodnoj konferenciji o klimatskim
promjenama koja se održala 1988. godine u Torontu i koja je bila znanstvenog karaktera,
upozoreno je na veliki porast stakleničkih plinova u atmosferi, te su države pozvane da
smanje emisiju ugljikovog dioksida za 20 % do 2005. godine u odnosu na 1988. godinu. Ovaj
zahtjev, premda opravdan, bio je neozbiljan, te nije naišao na potporu. Na Drugoj svjetskoj
konferenciji o klimi u Genevi 1990. godine postojao je širok znanstveni konsenzus da su
klimatske promjene uzrokovane emisijom stakleničkih plinova u atmosferu. Na toj se
konferenciji upućuje na nužnost smanjenja stakleničkih plinova, pogotovo ugljikovog
dioksida, metana, fluoriranih ugljikovodičnih spojeva i didušikovog oksida. Zahtjev IPCC-a o
smanjenju emisije stakleničkih plinova ni tada nije naišao na podršku. Godine 1992. održana
je Konferencija o zaštiti životne sredine i razvoju u Rio de Janeiru. U okviru te konferencije
160 država Ujedinjenih naroda donijelo je Okvirnu konvenciju o promjeni klime (United
Nation Framework Convention on Climate Change –UNFCCC), koja je na snagu stupila 21.
ožujka 1994. godine. Također je naveden cilj da se razina emisije stakleničkih plinova u
atmosferu smanji, te do 2000. godine dovede na razinu emisije iz 1990. godine. Prva
konferencije država potpisnica Konvencije o klimi održana je 1995. godine. Donesen je
zaključak da se za dvije godine donesu propisi o smanjenju stakleničkih plinova od strane
razvijenih zemalja. U tom su razdoblju vođeni intenzivni pregovori kako bi se usuglasio tekst
sporazuma kojima se predviđa smanjenje emisije stakleničkih plinova. Na trećoj konferenciji
država potpisnica Konvencije o klimi u Kyotu 1997. godine usvojen je Kyotski protokol . U
jednom dodatnom protokolu uz Konvenciju o klimi propisani su razni dokumenti koji
definiraju ciljeve za smanjenje emisije stakleničkih plinova. Važno je naglasiti da je Kyotski
protokol donesen nakon teških pregovora, pa i opstrukcije nekih moćnih država te je rezultat
pokušaja vlada svijeta da se dogovore o smanjenju emisija stakleničkih plinova. Nakon što je
8
protokol ratificiralo 55 država, zaključno s Rusijom, on je 16. veljače 2005. godine stupio na
snagu. Danas ovaj dokument prihvaćaju i potpisuju čak 183 države ( od veljače 2009. Turska i
Kazahstan).
SLIKA 4. Ratifikacija Kyotskog protokola u svijetu. (Zelenom bojom označene su države koje su potpisale i ratificirale Protokol, žutom države koje su Protokol potpisale, ali nisu ratificirale, dok su crvenom bojom označene države koje Protokol odbijaju ratificirati, unatoč tome što su ga potpisale.)(izvor:http://en.wikipedia.org/wiki/Image:Kyoto_Protocol_participation_map_2005.png )
Države potpisnice Kyotskog protokola obvezale su se da će do razdoblja od 2008. do 2012.
godine smanjiti emisije stakleničkih na 5,2 % ispod razine emisije 1990. godine. Prema nekim
znanstvenicima stvarno smanjenje, kada ne bi bilo provedbe Kyotskog protokola i s obzirom
na trend porasta emisije stakleničkih plinova, u odnosu na 1990. godinu iznosi 29%. Kao
staklenički plinovi, čije je smanjenje potrebno navedeni su ugljikov dioksid, metan, dušikov
oksid, fluorougljikovodici (HFC), perfluorougljici, (PFC) i sumproni heksaflourid.
4.3.1 HRVATSKA I KYOTO PROTOKOL
9
Hrvatska je od 1999. godine potpisnica Kyotskog protokola, a ratificirala ga je 2007. godine,
nakon pregovora o razini emisije stakleničkih plinova u baznoj 1990. godini. Naime, razina
smanjenja emisije stakleničkih plinova određivala se prema 1990. godini, koja je zbog
činjenica da je Hrvatske tada bila dio Jugoslavije, bila vrlo nepovoljna za Hrvatsku. Da je
Kyotski protokol ratificiran prema tim kriterijima Hrvatska bi do prekoračenja kvote emisije
došla već 2005. godine. Zato je Hrvatska tražila povećanje kvote emisije stakleničkih plinova.
Na 12. Konferenciji država stranaka Okvirne konvencije UN-a o promjeni klime te 2.
Konferenciji država stranaka Kyotskog protokola Hrvatskoj su priznate posebne okolnosti u
kojima je bila 1990. godine te je odobrena dodatna emisija ugljičnog dioksida u baznoj godini
od 3,5 milijuna tona, što se dodalo dotadašnjoj kvoti od 31,7 milijuna tona. Predviđa se da bi
provedba Protokola Hrvatsku godišnje koštala od 20 do 40 milijuna US$ ili 0,1-0,2% BDP-a.
Mjere koje su potrebne za provođenje Protokola brojne su, a obuhvaćaju ekonomski sektor
(naknade na emisije SO2 i NO2 te naknade za vozila na motorni pogon, naknade na emisije
stakleničkih plinova iz energetskih postrojenja, financiranje projekata koji se odnose na
obnovljive izvore energije, energetsku učinkovitost, održivu gradnju i čisti transport),
energetski sektor (gradnja vjetroelektrana i elektrana na zemni plin, kao i revitalizacija starih
hidroelektrana, provedba manjih projekata energetske učinkovitosti i primjene obnovljivih
izvora energije u industriji, javnom sektoru i poljoprivredi), promet (kakvoća goriva,
proizvodnja biodizela), graditeljstvo i sektor otpada. Navedeni sektori određeni su
metodologijom praćenja emisije i ponora stakleničkih plinova Kyotskog protokola. Najveći
doprinos emisiji stakleničkih plinova 2003. godine (sl. 2.) imala je energetika (75,8%), zatim
poljoprivreda (10,8%), industrijski procesi (9,0%) i gospodarenje otpadom (4,3%). Uklanjanje
stakleničkih plinova odnosi se na procese kojima se smanjuje udio stakleničkih plinova, npr.
upijanje ugljikovog dioksida porastom drvne mase u šumama, a naziva se ponorima
stakleničkih plinova. Za hod emisije stakleničkih plinova bitno je naglasiti smanjenje emisije
nakon početne 1990. godine, zbog Domovinskog rata, ali i prestrukturiranja gospodarstva,
posebno industrije, u uvjetima tranzicije.
10
SLIKA 5. Emisija i uklanjanje stakleničkih plinova po sektorima u razdoblju od 1990. do 2003. godine