Istraţivanja, časopis Fakulteta humanističkih nauka, broj 5, str.167-181, FHN, Mostar 2010. Jasmin Hodžić GLAGOLI „IĆI“ I „IMATI“ KAO MODIFIKATORI GLAGOLSKE RADNJE U SINTAKSI GLAGOLA I GLAGOLSKIH OBLIKA Istraţivanja, časopis Fakulteta humanističkih nauka, broj 5, str.167-181, FHN, Mostar, 2010.
18
Embed
Glagoli IĆI i IMATI kao modifikatori glagolske radnje
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
Istraţivanja, časopis Fakulteta humanističkih
nauka, broj 5, str.167-181, FHN, Mostar 2010.
Jasmin Hodžić
GLAGOLI „IĆI“ I „IMATI“ KAO MODIFIKATORI GLAGOLSKE RADNJE
U SINTAKSI GLAGOLA I GLAGOLSKIH OBLIKA
Istraţivanja, časopis Fakulteta humanističkih nauka,
broj 5, str.167-181, FHN, Mostar, 2010.
Istraţivanja, časopis Fakulteta humanističkih
nauka, broj 5, str.167-181, FHN, Mostar 2010.
Jasmin Hodžić
GLAGOLI „IĆI“ I „IMATI“ KAO MODIFIKATORI GLAGOLSKE RADNJE
U SINTAKSI GLAGOLA I GLAGOLSKIH OBLIKA
Sažetak:
U radu se prikazuje sintaksički nivo ispitivanja fukcije glagola „ići“ i
„imati“ u prilikama gdje oni nisu nosioci leksičog jezgra glagolske radnje, pa time ni samostalni rečenični (sintaksički) konstituenti, već služe kao modifikatori,
upravni glagoli, operatori, ili pomoćna sredstva, za potpuni leksički glagol kojim se glagolska radnja pritom iskazuje. U razradi teme imaćemo priliku uočiti karakter modalnosti u glagola „ići“ i „imati“, gdje ih neke njihove osobine
svrstavaju u pomoćne riječi, tj. modalne i pomoćne (ali i fazne) glagole. Ispitana je i granica izmeĎu složenog predikata i složene rečenice pri upotrebi modalnih
glagola „ići“ i „imati“ s obzirom na njihovu dvojaku leksičko-semantičku prirodu, što se odražava na strukturu i morfoloških, i sintaksičkih kategorija, kada su upitanju složeni glagolski oblici i upotreba istih.
Prikazano je i poreĎenje našeg jezika s engleskim jezikom, gdje su dati ekvivalenti s primjerima i rješenjima.
Opisani su i pojedini dijalektizmi u formi pleonastičke konstrukcije, gdje se
daje u razmatranje mogućnost uvoĎenja istih u fond standardnih jezičkih formi i izraza.
Ključne riječi: glagol, sintaksa, morfologija, modalnost, modifikator, složeni predikat, složeni glagolski oblici, pleonazam, južno narječje, standardni jezik
Glagoli u sintaksi - riječi kao sintaksičke jedinice
Jezik, kod, tj. sistem znakova koji se dekodiraju, odnosno, znače, čine isti
ti znakovi, s različito rasporeĎenim funkcijama i ulogama, različitim značajem i
različitim vrstama značenja, pa je u procesu dekodiranja, čitanja i razumijevanja
znakova, naročito bitna kategorija značenja. Tako postoje nepunoznačne i
punoznačne riječi, pa i punoznačni (potpuni) i nepunoznačni (nepotpuni) glagoli.
MeĎu nepunoznačnim riječima jednu skupinu čine one koje se zajedno s
punoznačnim riječima mogu javiti u poziciji nekog od rečeničnih članova. Uloga
takvih riječi je da preciziraju gramatička značenja, i one su u većem stupnju
gramatikalizirane. Stoga, njima najbolje pristaje ime pomoćne riječi. Ovoj skupini
treba pridodati kopulativne (sponske), modalne i fazne glagole... (Jahić i dr. 2000:
332).
Istraţivanja, časopis Fakulteta humanističkih
nauka, broj 5, str.167-181, FHN, Mostar 2010.
Rečeno je da neke nepunoznačne riječi popunjavaju funkciju punoznačnih,
a takvi su i modalni glagoli. MeĎutim, postoje i punoznačni glagoli koji se
upotrebljavaju kao pomoćni i kao takvi preuzimaju osobine i ulogu
nepunoznačnih glagola.
Nepunoznačni glagoli imaju nepotpuno značenje ili značenje kojim se
modificira kakva radnja, a ne značenje same radnje, pa traţe kakvu glagolsku
dopunu, najčešće u infinitivu drugoga, samoznačnoga (punoznačnog) glagola.
(Pranjković; Silić 2005: 184).
Svi glagoli koji su po prirodi potpuni leksički, ali posjeduju neku osobiniu
ili funkciju koja je inače svojstvena sinsemantičnim glagolima, po funkciji oni
situaciono prelaze u sinsemantične glagole, pa za ove dvije grupe pri tom važe isti
jezički zakoni i pravila. Zato treba teorijski prikazati grupu sinsematičnih glagola,
strukturu i funkciju izraza u kojima se oni pojavljuju, pa onda pratiti zakone koje
će važiti za glagole punoznačnog tipa, koji se pritom upotrebljavaju kao
- Imam ti nešto reći ( Moram ti nešto reći). – I have to tell you something.
-(Ujutru) imaš rano ustati. – You have to get up early ( tomorow morning)
-Idem spavati. – I am going to sleep.
Postoje i primjeri koje će pojedini lingvisti smatrati pleonazmom:
- I am going to go swimming ( Idem ić' plivat – Namjeravam ići plivati).
- I have to have your opinion ( Ima da imam tvoje mišljenje – Moram
imati tvoje mišljenje).
Imajući u vidu da konstrukcija „going to“ zapravo izražava namjeru,
nema smetnje da se dopuni glagolom ići (go), mada se umjesto „going to“ može
koristiti i „planning to“ u značnju plana, namjere. U drugom primjeru „have to“
znači moranje, obavezu, pa nema smetnje da se koristi uz leksičko „have“ u
značenju „imati“. Tako je u engleskom jeziku odveć poznata upotreba pomoćnog
glagola „have“ u raznim oblicima, zajedno sa svojim istim leksičkim dodatkom:
„have“ - što ne treba posebno napominjati. Podobnost konstrukcije „going to go“
objašnjava se i u udžbeniku Univerziteta u Oksfordu, Matrix Pre-Intermediate (
2002/2004), sa ovim primjerima:
1. „I am going to go to aerobics class once a week.“
(Namjeravam ići na časove aerobika jednom sedmično)
2. „I am going to go out with friends at the weekend.“
(Namjeravam ići vani s prijateljima ovog vikenda)
Iako, kako vidimo, upotreba konstrukcije „going to go“ jeste moguća, u
engleskom jeziku se umjesto glagola ići ( go, going) ovdje predlaže glagol doći
(come, comming), a izraz „have to have“ možemo zamijeniti sa „must have“.
7.0. Pleonazam, tautologija, ili standard: „Idem ić', ima da me nema!“
Kako su glagoli ići i imati potpuni leksički glagoli, a time i nosioci
predikativnosti, koji se pak nerijetko mogu upotrijebiti kao operatori, odnosno,
pomoćne sintaksičke forme bilo da su fazni, modalni ili pomoćni glagoli poslije
kojih u predikatu dolazi glagolska dopuna, postavlja se pitanje šta je sa izrazima
koji su sastavljeni od dopune i operatora, a čine ih dvije iste lekseme.
Istraţivanja, časopis Fakulteta humanističkih
nauka, broj 5, str.167-181, FHN, Mostar 2010.
Je li u našem jeziku suvišno reći: „Idem ić'“ - ili je dovoljno reći: „Idem“?
Je li gramatički funkcionalna i konstrukcija: „Ima imati“?
Treba imati u vidu da je u slučaju ovakve i slične sprege dva ista glagola,
jedan od njih uvijek pomoćni. Po funkciji on mijenja značenje, pa se time
izbjegava prividna tautologija koja se primijeti na formalnom planu. Oblik
prividne tautologije s pomoćnim i leksičkim glagolom imati u jednom te istom
pedikatu prikazan je i u primjeru iz jedne poljičke crkvene odredbe.8
Pomenuti primjer glasi:
„(Svaki oltar) ima imati likuinu, s prilikom od koga sveca komu je crkva ali oltar
posvećen“ (Mošin 1952: 185)
Takav je i primjer: „Svaki oltar ima imati postavu zelenu za braniti od
praha ubruse.“ (Mošin 1952: 185). Prezent glagola imati ovdje je pomoćni izraz,
modifikator, čije se značenje podudara sa glagolima trebati, morati. Slično je sa
izrazom: „Ima da me nema“, koji se svakodnevno čuje u razgovornom stilu.
Leksički dio predikata ovdje je u odričnoj formi glagola imati, pa je ovaj izraz
manje neobičan nego prethodni.9
Forma „Idem ić“, iz razgovornog stila, u jeziku se nekada tretira kao
pleonazam, i sa pravopisnog stanovišta nepravilan izraz. MeĎutim, uzmemo li u
obzir promjenu u značenju pomoćnog glagola „idem“=„namjeravam“ – pomenuti
izraz postaje jasniji. On se i koristi upravo u značenju namjere. Recimo, kada
obavještavamo sagovornika da smo već odlučili da ga napuštamo, ili da
namjeravamo da odemo; reći ćemo: - „Idem ić“, a idalje stajati na istom mjestu.
Potpuno ista upotreba kao u izrazu: -„Idem spavati“, gdje obavještavamo
sagovornika da želimo otići spavati, sa izvršenjem radnje od trenutka govora, pa
nadalje.. Moguće je reći i: -„Idem ić spavat“, što je dupla modalna konstrukcija.
Sam izraz „idem“, nepodesan je da izrazi značenje koje ima oblik „idem ić“. Ako
8 Dio poljičke crkvene odredbe o vladanju sveštenstva. 9 Poljičke crkvene odredbe pisane su u XVII st, a s obzirom na svoj naredbodavni
karakter, sačinjavaju veliki broj primjera s glagolom imati kao modifikatorom radnje. Takvi su primjeri: „ Kandilo ima goriti i obdan i obnoć“ , „Ako je nuţno, ima se drţati umbrela“, „Redovnik putem ima govoriti psalme“, itd.
Istraţivanja, časopis Fakulteta humanističkih
nauka, broj 5, str.167-181, FHN, Mostar 2010.
neko kaže: „idem“ - postavlja mu se pitanje: Gdje? Zašto? Kuda? (ako prethodno
to kontekstualno nije jasno naznačeno) – zato ovaj oblik prezenta glagola ići samo
obavještava o stanju u kojem se vršilac radnje nalazi. MeĎutim, oblik „idem ić“
koristićemo samo onda kada želimo obavijestiti okolinu o vlastitom voljnom činu
odlaska, s akcentom na odlazak, i to i jeste modalna obavještajna forma.10
Ovi i ovakvi izrazi često se čuju u Hercegovini, u Mostaru i okolini, pa su,
s obzirom da jesu tretirani kao dijalektizmi, ipak udaljeni od korpusa standardnih
jezičkih formi i izraza, jer ih mnogi smatraju ne samo nepravilnim, nego i totalno
nemogućim.
10 Primjer: „Idem u Mostar“ – govori nam o odlasku radi Mostara, a „Idem ić“
čisto pominje odlazak radi samog odlaska, tj. samo nas obavještava o tom činu, bez obzira na druge okolnosti. Jedan je glagol modalni, kao operator, a drugi je potpuni leksički, kao nosilac predikativnosti. (Bukvalno: „Idem da odem.“)
Istraţivanja, časopis Fakulteta humanističkih
nauka, broj 5, str.167-181, FHN, Mostar 2010.
Zaključak
Glagoli ići i imati nisu nepotpuni, oni su potpuni leksički glagoli. Imaju i neka druga značenja na osnovu kojih im se pripisuje obilježje modalnosti, pa se
koriste za modifikaciju glagolske radnje. Inače, za modifikaciju glagolske radnje upotrebljavaju se modalni, fazni i pomoćni glagoli.
Posebnost glagola imati jeste u tome što može vršiti funkciju i pomoćnog glagola, i to u tvorbi futura prvog, a posebnost glagola ići jeste u tome što u odreĎenom kontekstu ima karakter faznog glagola.
Kada glagoli ići i imati nose modalno značenje, tada su dio složenog semikopulativnog predikata, kao modalni glagoli - modifikatori radnje. Kada
potpuno zadržavaju svoje leksičko značenje, oni su nosioci predikativnosti u jednoj od klauza složene rečenice, u drugim složenim konstrukcijama.
Funkcionalno, oba ova glagola u sistemu glagolskih oblika najčešće
izražavaju futuralnu radnju, izraženu prezentom, a često se pojavljuju i u značenju imperativa.
Glagoli ići i imati kao modifikatori glagolske radnje, prisutni su u razgovornom stilu, ali isto tako i u savremenim književnim djelima. Često se koriste u administrativnim spisima s naredbodavnim karakterom. Razgovorni stil i
danas dobro čuva ove oblike. Glagoli ići i imati prisutni su i u engleskom jeziku kao modifikatori radnje
( have to, going to) gdje su izdvojeni kao posebne gramatičke forme. Prividni pleonazam prisutan je u živom govoru Mostara i okoline, pri
modalnoj upotrebi glagola „ići“. Ipak, ako odreĎena formulacija funkcioniše u
tačno odreĎenim okolnostima upotrebe, i ako je gramatički objašnjena, nema nikakvog razloga da se smatra nepravilnom. Ne bi to bilo prvi put da se
progresivno juţno narječje nameće svojim rješenjima, i gradi standard, našeg jezika.
Summary:
This paper attempts to show syntactical level of testing the function of the verbs go and have, in circumstances where these verbs are not the carr iers of the lexical core of action, neither the sentential (syntactical) constituents, but serve as
modifiers, direct verbs, operators, or auxiliary fill ins that complete lexical verb, which is then used to express the action.
While dealing with the subject, we will have a chance to perceive the nature of modality of verbs go and have, where some of their characteristics place these verbs in the group with auxiliary type of words, and modal and auxiliary (but also
phase) verbs too. Borderline between complex predicate and complex sentence when using verbs go and have, has been examined too, considering their dual
lexical-semantic nature, which reflects on the structure of morphological and syntactical categories, when we talk about verb forms and their usage.
This paper also shows a comparison between the Bosnian and the English language, with equivalents and solutions provided.
Particular dialects with pleonasm construction forms have also been described,
Istraţivanja, časopis Fakulteta humanističkih
nauka, broj 5, str.167-181, FHN, Mostar 2010.
where a possibility of inclusion of the given forms into the fond of standardized
linguistic forms and expressions has been considered.
IZVORI:
1. Andrić, I. (1945): Na Drini ćuprija. Izdavačko - grafički zavod Beograd
2. Gude, K. & Duckworth, M. (2002/2004: 59): Matrix: Pre-Intermediate
Student’s Book, Textbook, exercise 4, Oxford, Oxford University Press .
3. Hadžić, O. / Miličević, I. ; Osman – Aziz (1980): Ago Šarić. BKN,
Sarajevo
4. Hadžić, O. /Miličević, I. ; Osman – Aziz (1895): Bez nade. Zabavna
knjižnica, Matica hrvatska, Zagreb
5. Krleža, M. (1963): Aretej. Sabrana djela Miroslava Krleže, Zora, Zagreb
6. Lalić, M. (1975): Lelejska gora. Nolit, Beograd
7. Mošin, V. (1952): „Poljičke konstitucije iz 1620. i 1688. godine“
Radovi Staroslavenskog instituta, Vol.1 No.1
8. Rizvić, M. (1976): Pisma muslimanskih krajišnika pisana bosančicom kao
oblik stare epistolarne knjiţevnosti, Godišnjak odjeljenja za književnost,
Institut za jezik i književnost, V, Sarajevo
9. Selimović, M. (2004 ): Derviš i smrt. Civitas, Biblioteka Dani, Sarajevo
LITERATURA:
1. Hamm J. (1974): Staroslavenska gramatika, Školska knjiga. Zagreb
2. Jahić, Dž. / Halilović, S. / Palić, I., (2000): Gramatika bosanskoga
jezika, Dom štampe, Zenica
3. Nikolić Svetozar (2000): Staroslovenski jezik I (Pravopis, glasovi,
oblici) Trebnik, Beograd
4. Rječnik MS/MH, knjiga II (1967): Rječnik srpskohrvatskog
knjiţevnog jezika, Matica srpska – Matica hrvatska,
Novi Sad – Zagreb
5. Silić J., Pranjković I. (2005): Gramatika hrvatskoga jezika za
gimnazije i visoka učilišta, Školska knjiga, Zagreb