Gestapo i obavještajno-sigurnosne službe NDH

Filip Kočiš

„Gestapo i obavještajno-sigurnosne službe NDH“

Zagreb, listopad 2010.

Sadržaj

1. Sažetak 3

2. Uvod 4

3. Razvoj sigurnosno-obavještajnih službi 6

4. Početak utjecaja njemačkih sigurnosno-obavještajnih službi 8

5. Gestapo u NDH 10

6. Smjena Eugena Dide Kvaternika 12

7. 1943. – 1945. 13

8. Utjecaj Konstantina Kammerhofera: nepoštivanje sporazuma 14

9. Slučaj Lorković-Vokić i završna faza 1945. godine 17

10. Zaključak 19

11. Prilog: zemljopisne karte teritorijalne podjele NDH 21

12. Literatura 23

2

1. Sažetak

Unatoč stoljetnim težnjama hrvatskog naroda za samostalnošću, proglašenje

Nezavisne Države Hrvatske nije rezultiralo uspostavi okruženja koje bi omogućilo

samoodređenje i nesmetano funkcioniranje države u izvršenju politika na vlastitom

teritoriju i nad vlastitim stanovništvom. Pod protektoratom i teritorijalnim

kondominijem nacionalsocijalističke Njemačke i fašističke Italije, NDH nije niti

činjenično vodila samostalnu sigurnosno-obavještajnu politiku, već je pod izravnim

utjecajem služila kao davatelj obavještajnih informacija u svrhu provođenja

sistematskog terora pod potpunom kontrolom Gestapoa i postojeće obavještajne

mreže kojoj su službe NDH služile isključivo kao davatelj informacija i usluga. U

radu se opisuje suodnos Gestapoa, njemačkog represivnog aparata i sigurnosno-

obavještajnih službi NDH, koje su unatoč nastojanjima za oslobođenjem od

kontrole njemačkih službi doživjele potpuni slom. Iako je formalno doživljena kao

samostalna država, Nijemci su u sigurnosno-obavještajnom i drugom smislu

tretirali NDH kao okupirano područje.

3

2. Uvod

Obavještajno-sigurnosne službe su djelatnosti i organizacije koje za potrebe

države, posebno njenog političkog i vojnog vodstva, a radi ostvarivanja političkih

ciljeva i vanjskopolitičkih interesa zemlje, prikupljaju i analiziraju podatke o

mogućnostima, namjerama i djelatnostima stranih sila i drugih obavještajno i

sigurnosno zanimljivih subjekata te štite od njihovih obavještajnih i drugih

djelatnosti, izuzimajući otvorenu oružanu agresiju, koje mogu ugroziti nacionalnu

sigurnost1. Drugim riječima, u suvremenom smislu, riječ je o svojevrsnom

podsustavu nacionalne sigurnosti, koji djeluju u smjeru realizacije nekoliko

primarnih funkcija; pružanje potpora državnom čelništvu u procesu donošenja i

realizacije političkih odluka, pružanja potpore vojnim zapovjednicima glede

pripreme i izvođenja vojnih operacija, pružanje potpore policijskim i pravosudnim

tijelima u otkrivanju i sankcioniranju počinitelja kaznenih djela, protuobavještajno

djelovanje, protuterorističko djelovanje te izvođenje tzv. tajnih operacija

prikrivenih djelovanja.2

Uz obavještajno-sigurnosne funkcije koji se spominju i u najstarijim povijesnim

zapisima i koje ćemo spomenuti nešto kasnije, važno je navesti modele njihovog

organiziranja, kako bismo s komparativnog gledišta dobili uvid u predmetnu

materiju te time razlikovali obilježja funkcioniranja obavještajno-sigurnosnog

sektora u totalitarnim režimima čije su karakteristike zamjetne u suodnosu

nacionalsocijalističkih službi i službi NDH u razdoblju od 1941.- 1945. godine. U

različitim državama, u skladu s povijesnim slijedom i razvojem političkog uređenja

država, različito su određeni mjesto i uloga obavještajnih, protuobavještajnih i

sigurnosnih institucija. Prema Tataloviću i Bilandžiću, na njihovu poziciju,

djelatnost i strukturu, bitno utječu osnovne karakteristike političkog sustava

konkretne države, karakteristike sustava nacionalne sigurnosti, sigurnosna situacija,

1 Ozren ŽUNEC, Darko DOMIŠLJANOVIĆ, Obavještajno-sigurnosne službe Republike Hrvatske, Zagreb 2000., str.11

2 Siniša TATALOVIĆ, Mirko BILANDŽIĆ, Osnove nacionalne sigurnosti, Ministarstvo unutarnjih poslova, Zagreb 2006.

4

položaj države u međunarodnim odnosima, shvaćanje pojma nacionalne sigurnosti

i organizacija vlasti.

U skladu s analizom, možemo zaključiti da u svijetu postoje tri modela

organiziranja navedenih sustava; američki (federativni), britanski (konfederativni) i

model bivšeg SSSR-a (totalitarni). Ovi modeli poslužili su kao podloga za

izgradnju drugih sustava u ostalim zemljama. Potonjeg možemo staviti u svezu s

režimom u nacionalsocijalističkoj Njemačkoj. U ono vrijeme, kao i kod sovjetskih

službi, Gestapo je bio pod kontrolom vladajuće, jedino dopuštene

nacionalsocijalističke stranke. Specifikum njihova rada rezultirao je strahovitim

stradanjima, progonima, dok su njihove politike brisanja ostavile težak trag

katastrofičnih razmjera.

Gledajući kroz prizmu političke teorije, prema Friedrichovom idealnotipskom

pojmu totalitarizma, po čijim karakteristikama sve totalitarne diktature možemo

povezati sa šest zajedničkih karakteristika3, evidentno je da je u trećoj – koja

govori o sistematskom teroru koji provodi tajna politička policija, koju podržava i

nadgleda partija te je njihov teror usmjeren protiv vidljivih neprijatelja i

proizvoljno odabranih grupa karakteristična i u našem predmetu rasprave.

Teorijski gledano, obavještajne, protuobavještajne i sigurnosne institucije,

potrebno je promatrati kao zasebne cjeline, unatoč tome što svaka od tih institucija

koristiti instrumente neke druge. S obzirom na njihovo zajedničko područje i

pripadnost zajedničkom sustavu nacionalne sigurnosti, u radu ćemo kroz širi

kontekst prikazati stanje koje je vladalo u NDH od 1941. – 1945. godine te time

opisati suradnju obavještajno-sigurnosnog sektora dvaju totalitarnih režima.

3 Prema Friedrichu sve totalitarne diktature imaju šest zajedničkih karakteristika (od kojih su četiri tehnologijski

uvjetovane). Prva je u detalje razrađena ideologija koja obuhvaća sve bitne aspekte čovjekove egzistencije.

Podanici moraju ideologiju bar pasivno akceptirati. U njoj je sadržan hilijastički zahtjev koji se temelji na

radikalnom ukidanju postojećeg poretka i realizaciji novog. Druga, u sistemu postoji jedna masovna partija koju

u pravilu vodi pojedinac – „diktator“. Partija obuhvaća do 10% populacije. Čvrsto jezgro partije je strasno i

bespogovorno odano partijskoj ideologiji i nastoji pridonijeti njenom sveopćem prihvaćanju. Partija je, dakako,

hijerarhijski i oligarhijski strukturirana. Treća, na djelu je sistematski teror koji provodi tajna politička policija

koju podržava i nadgleda partija. Teror tajne policije je uperen kako protiv vidljivih neprijatelja režima, tako i

protiv proizvoljno odabranih društvenih grupa. Tajna policija koristi suvremenu znanost, napose znanstvenu

psihologiju. Četvrta, na djelu je tehnologijski uvjetovan, potpuni monopol kontrole svih sredstava masovne

komunikacije. Peto, postoji sličan, tehnologijskih uvjetovan monopol na svim oblicima efektivne oružane sile.

Šesta, centralizirano upravljanje i kontrola cjelokupne ekonomije preko birokratske koordinacije ranije

nezavisnih dijelova društva. 5

3. Razvoj sigurnosno-obavještajnih službi4

U većini slučajeva, tajne službe organizirane su na temelju zakona i

predstavljaju organizacije, institucije i ustanove namijenjene za zaštitu teritorijalnog

suvereniteta država, oružanih snaga i vladajućeg sustava. Neprekidnom planiranom i

organiziranom djelatnošću svoga kadra (agenti i špijuni) i tehničkim sredstvima, bave

se prikupljanjem, analizom, prosudbama i distribucijom povjerljivih, ali i javnih

informacijama o pojava, stanjima i procesima u društvu kako bi svojim vladama i

oružanim snagama osigurali spoznaje o ugrozi nacionalne sigurnosti i obrane.5

Njihova povijest je duga, a klasifikacija složena i višeslojna. Uobičajeno se dijele na

civilne i vojne, funkcionalno su obavještajne i protuobavještajne, a prema razmjerima

su strategijske i taktičke, prema području djelovanja su političke, gospodarske,

znanstvene i vojne.

Primjer koji najbolje ocrtava važnost i snagu obavještajnog rada može se

razaznati kroz priču koja prikazana u grčkoj mitologiji - u priči o Titanu Prometeju.

Sin Titana Japeta i Clymene6. Prometej je, prema grčkoj mitologiji, ljudima koji su

živjeli u zajednicama sličnim životinjskim bez ikakvih posebnih sposobnosti, podario

darove korištenja znanja, mnoge vještine i sposobnosti. Prometej je, krišom ukrao

vatru s Olimpa i podario je ljudima koji su potom počeli brz i snažan gospodarski

razvoj koji je doveo do stvaranja snažnih zajednica koje su pak rezultirale stvaranjem

grčke države. Zbog tih svojih djela, Prometej je, po nalogu Zeusa, okovan na planini

Kavkaz, gdje mu je preko dana orao jeo jetru, koja je pak preko noći rasla. Nakon

dugog vremenskog razdoblja, heroj Heraklo oslobađa Prometeja, a Zeus ga pomiluje

od daljnjeg izdržavanja kazne nakon što mu je dao informaciju koja je bila ključna za

Zeusov opstanak kao vrhovnog božanstva na Olimpu. U ovoj priči, Prometej je, s

ljudskog stajališta, osoba koja se bavi gospodarskim obavještajnim radom.

Promatrajući slučaj sa Zeusove strane, Prometej se bavio ekonomskom špijunažom.

4 Pojava modernih autoritarnih i totalitarnih režima pogodovala je razvoju političkih policija za borbu s neprijateljem, osobito onih vlastite državne pripadnosti. Prvom suvremenom tajnom političkom policijom smatra se Ohrana, utemeljena 1881. godine u carskoj Rusiji. Stvorena je za borbu protiv subverzivnih elemenata i s raširenom mrežom agenata, denuncijanata i provokatora u zemlji inozemstvu.

5 op.a.; obavještajni ciklus

6 Daniel Ćosić - Dragan, Poslovnost i izvjesništvo

6

Na samom kraju priče, Prometeja od daljnjih patnji spašava podatak, intelligence, koji

je spriječio Zeusov pad.

Stvaranjem modernih nacionalnih država koje su obuhvaćale velike teritorije i

brojno stanovništvo te razdvajanjem pojedinih funkcija države, došlo je do potrebe da

se policijska funkcija javne sigurnosti, u što je ulazilo očuvanje reda, mira i

zakonitosti, funkcionalno i organizacijski odvoji od zadaća očuvanja državnog i

društvenog poretka. Funkcije javne sigurnosti preuzele su redovne policije, dočim su

sigurnosne poslove, koji su uključivali borbu protiv unutarnjih protivnika i vanjskih

neprijatelja režima (s izuzetkom vanjskih vojnih ugroza), preuzele naročito u tu svrhu

ustanovljene sigurnosne službe. Moderne sigurnosne službe karakteriziraju jasna

odvojenost od redovne policije u čijem djelokrugu ostaje javna sigurnost, uporaba

specifičnih javnih i tajnih metoda i tehnika, koncentracija i akumulacija ovlasti kojima

redovna policija ne raspolaže a koje uključuju istražne, tužiteljske, sudske i izvršne

ovlasti te neograničenost dosega djelovanja pri čemu od nadzora nije izuzeta ni vlast ni

njeni najviši dužnosnici Pojava modernih autoritarnih i totalitarnih režima, jednako

kao i pojava napetosti pa i otvorenih sukoba između suprotstavljenih društvenih

skupina i klasa, naročito je pogodovala razvoju političkih policija za borbu s

neprijateljima režima, osobito vlastite državne pripadnosti. Ove su službe nastojale

steći uvid u sva društvena zbivanja i njihove protagoniste te utjecati na njih. Pruska,

kao zemlja koja je u 19. stoljeću bila vodeća u stvaranju moderne državne

administracije, također je razvila tajnu političku policiju koja je dobila ovlasti

uhićivanja, pretresanja i kontroliranja ne samo građana nego i institucija vlasti.

Kao i u SSSR-u, u nacionalsocijalističkoj Njemačkoj također je razvijen velik

sigurnosni aparat s težištem na političkoj policiji namijenjenoj za borbu s političkim

neistomišljenicima. Već u travnju 1933. godine, svega dva mjeseca nakon Hitlerova

preuzimanja vlasti, od odjela političke policije Weimarske Republike formiran je

Gestapo7 (Geheime Staatspolizei, Tajna državna policija) koji u svojem djelovanju nije

7 Gestapo je bio poznat po naročitoj odanosti Adolfu Eichmannu; u njegovoj surovoj deportaciji i likvidaciji Židova,

Roma, dijela slavenskih naroda i protivnika fašističke ideologije u koncentracijske logore. Potkraj travnja 1933.

godini osnova ju je Herman Goering, pruski ministar unutarnjih poslova, a zapovjednik SS-a Hinrich Himmler,

nazvan Reichsfuehrer, imenovan je i zapovjednikom Gestapoa. Radi tzv. Zaštitnih uhićenja i

7

bio vezan nikakvim zakonskim ograničenjima. Zadaće Gestapa uključivale su, uz

borbu protiv protivnika režima, široke preventivne akcije protiv onih za koje se

sumnjalo ili pretpostavljalo da su neskloni režimu. Gestapo je imao ovlasti trajnog

zatvaranja sumnjivaca u koncentracijske logore, odlučivao je o pokretanju sudskog

postupka i nije bio obvezan puštati zatvorenike na slobodu čak i u slučajevima

oslobađajućih sudskih presuda.

Kao i sovjetske službe, Gestapo8 je bio pod kontrolom vladajuće, jedino

dopuštene, nacionalsocijalističke stranke. U svojem se radu oslanjao na informacije

koje je o protivnicima prikupljala stranačka Sigurnosna služba (Sicherheitsdienst, SD),

a već 1934. godine potpunu kontrolu nad Gestapom dobio je Himmler, vođa stranačkih

Zaštitnih odreda (Schutzstaffel, SS), koji je dvije godine kasnije postao i šefom svih

njemačkih policijskih službi. Izbijanjem rata, stvoren je i glavni stožer svih policijskih

snaga (Glavni ured sigurnosti Reicha, Reichssicherheitshauptamt, RSHA) koji je, u

skladu s rasističkom politikom, vodio i programe istrebljivanja Židova i pripadnika

ostalih nepoćudnih rasa i naroda, kako u Njemačkoj tako i u okupiranim zemljama.

Gestapo i SS upravljali su i naročitim logorima za istrebljivanje (Vernichtungslager) u

kojima su milijuni ljudi izgubili živote.

4.Početak utjecaja njemačkih sigurnosno-obavještajnih službi

Zbog odbijanja proglašenja NDH od strane Vladka Mačeka, Nijemci su se

usredotočili na hrvatske nacionaliste okupljene oko Slavka Kvaternika koji je prihvatio

ulogu proglašenja NDH na čelu s Antom Pavelićem. 10. travnja 1941. godine, u ime

ustaškog poglavnika, Slavko Kvaternik je na zagrebačkoj radio postaji u Vlaškoj ulici

proglasio uspostavu NDH, dok su istoga dana njemačke postrojbe ušle u Zagreb.

Nedugo nakon proglašenja u Zagrebu, uspostavljeno je više zapovjedništva, čiji se

djelokrug i nadležnost protezao na cjelokupni teritorij njemačkog okupacionog

područja u NDH.

zatvaranja ljudi, Gestapo je bio izvan zakona. U Drugom svjetskom ratu njegove trupe – Einsatzgruppen –

angažirane su na suzbijanju partizanskog otpora u okupiranim zemljama i kažnjavanju lokalnog pučanstva. 8

Dva dana nakon proglašenja, osnovan je vojni Stožer njemačkog opunomoćenog

generala u NDH dr. Edmunda Glaise von Horstenaua9, sa svim ustanovama vojnog

zbora, a na terenu s potrebnim vojnim postrojbama. Njegov primarni zadatak bio je

izgradnja oružanih snaga te je obnašao dužnost predstavnika Obavještajne i

kontraobavještajne uprave njemačkog Glavnog zapovjedništva oružanih snaga.

Također, trebao je koordinirati suradnju njemačke vojske i vlasti NDH i pomagati

Kvaterniku u formiranju policijske vojske čime bi se neutralizirao talijanski utjecaj.

Samim time, Talijani su zaključili da u NDH postoje dvije njemačke politike –

berlinska, koja je bila svjesna talijanskih potreba i lokalna koja je diktirana od strane

Horstenaua, prema talijanima bila neprijateljski raspoložena. Prema izvješću načelnika

stožera Druge talijanske vojske Giancoma Zanussija, Zagreb je bio centrala svih

njemačkih intriga u Hrvatskoj. Specijalni predstavnik talijanske fašističke partije u

Zagrebu, general fašističke milicije Eugenio Coselchi izvještavao je da u Zagrebu uz

mnoštvo službenih njemačkih predstavnika djeluje i više stotina policijskih agenata.

Procjenjivao je da je u Zagrebu bilo barem 900 gestapovaca, a u Dalmaciji čak dvije

tisuće.10

Italija je očito izražavala interes za širenjem utjecaja u NDH i diktiranjem

politika u smjeru kreiranja okruženja koje bi išlo u njihovu korist. Prije rata, ustaše su

bili uključeni u Talijansku političku policiju, Opera vigilanza repressione antifascista

(OVRA), koja je zajedno s Vojno-obavještajnom službom Glavnog stožera talijanske

vojske, Servizio informazioni militare (SIM) tvorila talijansku obavještajnu službu.

9 Služio je kao austrijski časnik u Prvom svjetskom ratu. Poslije rata postao je član Austrijske nacističke stranke i

bio druga osoba navedene stranke. Na nagovor dr. Arthura Seyss-Inquarta (predsjednika Austrijske nacističke

stranke) postao je član državnog parlamenta 1934. godine. Od 1936. do 1938. bio je ministar unutarnjih poslova u vladi Kurta Schuschnigga. Tu dužnost obnašao je jer je Adolf Hitler prisilio Schuschigga da ga postavi na tu

dužnost. Na sastanku u Berchtesgadenu 12. veljače 1938. između Hitlera i austrijskog kancelara Schuschingga pod njemačkim pritiskom Horstenau je postavljen za austrijskog ministra rata. Nova pronacistička vlada u

Austriji dopuštala je asimilaciju njemačke vojske nad austrijskom i asimilacije dvaju naroda. Nakon dugog

diplomatskog "mučenja" između Austrije i Njemačke, austrijski kancelar ipak se odlučio na neujedinjenje između Austrije i Njemačke, što je izazvalo oštre reakcije u Berlinu. Horstenau pored ostalih odlazi u Berlin, te

se vraća natrag u Beč s Hitlerovim uputama i sastaje se sa Seyss-Inquartom. Njihovi zahtjevi, odnosno Hitlerovi

zahtjevi su predstavljeni Schuschinggu, koji je bio upozoren na to da ne može računati ni na vojsku ni na policiju da će braniti austrijske granice jer je i vojska i policija bila pod nacističkim utjecajem iz Njemačke. Na 13.

ožujka 1938. usljedio je Anschluss. Austrija je postala njemačka provincija pod nazivom Ostmark. Od 11. ožujka do 13. ožujka 1938. Horstenau je bio potpredsjednik (dokancelar) vlade Austrije, dok je dužnost kancelara imao

Arthur Seyß-Inquart. Nakon Anschlussa odlazi na dužnost u NDH gdje je bio umiješan u urotu Lorković-Vokić.

Horstenau je smijenjen nakon neuspjeha urote. Izvršio je samoubojstvo u vojnom kampu Langwasser u blizini Nürnberga u Njemačkoj 20. srpnja 1946. (Marković Marko, 2003., Jure i Boban, Povijest Crne Legije)

10 N.Kisić-Kolanović, NDH i Italija, Zagreb 2001.

9

Početkom 1941. godine, u Italiju je otišla prva skupina ustaških obavještajaca kako bi

usvojila metode rada talijanske policije i ministarstva unutarnjih poslova.11

Uplitanje Trećeg Reicha u suverenitet NDH očitovalo se u nekoliko aktivnosti,

a interpretacija nadležnosti policijskog atašea i ustanova podčinjenih Himmleru dovela

su do razmimoilaženja s Ministarstvom vanjskih poslova; njemačkih poslanik u

Zagrebu Sigfried Kasche nastojao je ograničiti to djelovanje te je uputio verbalnu notu

vladi NDH, tražeći da se komunicira isključivo s ministarstvom vanjskih poslova.

5. Gestapo u NDH

Stožer Gestapoa za NDH pod nazivom Djelatna komanda policije sigurnosti i

službe sigurnosti – Zagreb (Einsatzkommando Sicherheitspolizei und Sicherheitsdienst – Agram) bio je smješten u Zagrebu s ciljem ostvarivanja suradnje s ustaškom

policijom. Pod istom suradnjom podrazumijevalo se i korištenje usluga ustaške policije

u borbi s protivnicima Trećeg Reicha. Gestapo je netom nakon dolaska u Zagreb uhitio

pedesetak zagrebačkih Židova, transferirajući ih u Graz gdje je bila centrala

Einstzgruppe SD za Jugoslaviju; od 1942. godine rješavanje „židovskog problema“,

ustaše su provodile samostalno. Modus provođenja nacionalističke rasne politike,

vlasti NDH provodile su preslikavajući obrasce njemačkih kolega. Od objave

Zakonske odredbe o rasnoj pripadnosti, Zakonske odredbe o zaštiti arijevske krvi i

časti hrvatskog naroda, popraćenim odlučnim izjavama tadašnjeg ministra unutarnjih

poslova Andrije Artukovića i poglavnika Ante Pavelića, ustaše su ukomponirale

radikalan orijentir koji je išao u smjeru potpunog istrebljenja. Nakon boravka Eugena

Dide Kvaternika u Glavnom uredu SS-a, uslijedila je naobrazba ustaškog kadra, a

Gestapo je slao instruktore koji su raspolagali sa adekvatnim znanjem u borbi protiv

komunističkog pokreta.

Nezadovoljni pristupom u rješavanju židovskog pitanja od strane ustaških

snaga, Gestapo je nadzirao rad policije u NDH, smatrajući da Hrvati nisu dovoljno

oštri u provođenju čistki. Nadalje, Konrad Klaser – Gestapov antikomunistički

djelatnik pomagao je tijelima Ravnateljstva za javni red i sigurnost (RAVSIGUR) i

11

Davor Kovačić, Obilježja njemačkog policijskog sustava u NDH od 1941. do 1945.

10

Ustaškoj nadzornoj službi (UNS) u stjecanju znanja za borbu protiv komunista,

istodobno stvarajući krug konfidenata unutar svoje špijunske mreže. Također, Klaser

je djelovao i politički te je bio oštar protivnih umjerenog dijela ustaškog režima. UNS

je bio sastavljen od neiskusnog i nestručnog kadra, dok se RAVISIGUR sastojao,

većinom od predratnih redarstvenika ili osoba iz upravne službe. RAVISIGUR je bila

prva redovita redarstvena ustanova uspostavljena u NDH. Njezinim ravnateljem postao

je Eugen Dido Kvaternik kojeg je imenovao Pavelić u cilju suradnje s UNS-om. S

druge strane, UNS je postala specijalna policija ustaškog režima, nastala po uzoru na

njemački Gestapo, a njezina je dužnost bila nazor nad radom redovitih redarstvenih

tijela i svih ustanova u NDH.12

Pod protektoratom i teritorijalnim kondominijem nacionalsocijalističke

Njemačke i fašističke Italije, NDH nije niti činjenično vodila samostalnu sigurnosno-

obavještajnu politiku, već je pod izravnim utjecajem služila kao davatelj obavještajnih

informacija u svrhu provođenja sistematskog terora pod potpunom kontrolom

Gestapoa i postojeće obavještajne mreže kojoj su službe NDH služile isključivo kao

davatelj informacija i usluga. Njemačke i talijanske službe nastojale su pridobiti

ustaške djelatnike kako bi došle do informacija, istodobno ne razmjenjujući

informacije koje čine vrlo važnu sastavnicu u suradnji obavještajnih službi. Istu

tvrdnju zorno prikazuje iskaz referenta RAVISIGUR-a Aleksandra Benaka koje

Kovačić navodi u svojoj knjizi. Prema istom, u političkom odjelu RAVISIGUR-a

postojala je kartoteka u čijem se popisu nalazilo oko 12.000 ljudi. Prema njegovoj je

procjeni otprilike 5.000 osoba s popisa uhićeno na zahtjev njemačkog Gestapoa. On

tvrdi da su među prvim osobama koje su se nalazile u ovoj kartoteci bili masoni,

odnosno slobodni zidari koje je Gestapo uhitio 10./11. studenoga 1942. godine, a 12.

studenoga otpremio u koncentracijski logor Staru Gradišku. Benakov iskaz govori da

je u nekoliko slučajeva Gestapo dostavljalo kompromitirajući materijal, popis osoba

koje treba uhititi i sl., da bi nakon traženja materijala od strane Benaka, ljudi iz

Gestapoa rekli da mu ga ne mogu dati jer da je isti dostavljen ili će ga dostaviti u

Berlin.

12

Prema Zakonskoj odredbi o Ustaškoj nadzornoj službi UNS je imao četiri grane; Ustaško redarstvo,

Ustašku obavještajnu službu, Ustašku obranu te Ustaški osobni ured. Kako navodi Kovačić, petu – Ustašku

sigurnosnu službu, UNS će dobiti naknadno. 11

6. Smjena Eugena Dide Kvaternika

O smjeni Eugena Dide Kvaternika i njegova oca Slavka Kvaternika postoji

nekoliko teorija; jedan od glavnih razloga bio je pritisak Berlina na Antu Pavelića.

Naime, Nijemci su preko svojih obavještajnih kanala dobivali informacije o surovom

ponašanju ustaša prema Srbima, što je rezultiralo otporom lokalnog stanovništva. U

prilog tome govori policijska akcija u Srijemu u travnju 1942. godine, u kojoj je

ubijeno više stotina Srba, a protivno postignutoj atmosferi, odgovornost za većinu

nedjela njemački su predstavnici u NDH pripisivali Eugenu Didi Kvaterniku. Nijemci

su bili zainteresirani jačem utjecaju na ustašku policiju i svrgavanju Eugena Dide

Kvaternika. Neka svjedočenja govore o inicijativi ministra vanjskih poslova NDH

Mladena Lorkovića, dok je s njemačke strane smjeni doprinio njemački opunomoćenik

Edmund Veesenmeyer. Tvrdi se da je i Nedić podnio ostavku zbog odvoženja žita iz

Srijema, no razlog smjene ravnatelja za javni red i sigurnost i državnog tajnika Eugena

Didu Kvaternika zasigurno je bio njemački pritisak na Pavelića u vezi s

Kvaternikovim postupcima prema Srbima. Također, u vrhu vlasti NDH pojavljivale su

se i konstrukcije o Kvaternikovoj ucjeni Pavelića i želji za preuzimanjem vlasti kako bi

proglasio njemački protektorat nad Hrvatskom.

7. 1943. – 1945.

Uz reorganizaciju obavještajno-sigurnosnog sustava NDH čime su promijenjene

ili ukinute neke ustanove iz spomenutog resora, što ćemo podrobnije opisati nešto

kasnije, razdoblje od 1943. – 1945. godine može se opisati manifestacijom potpunog

utjecaja Nijemaca na vlasti NDH, čime se uz koncentraciju snaga Gestapoa i Abwhera

i stvaranjem novih obavještajno-policijskih centara stvorila atmosfera u kojoj je NDH

poprimila ulogu okupiranog saveznika podčinjenog Trećem Reichu.

UNS je ukinut kao samostalna ustanova, a njegove su službe stavljene u

nadležnost Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost (GRAVISIGUR), Ustaške

12

vojnice i drugih institucija.13

GRAVISGUR je nastao spajanjem RAVISIGUR-a i

UNS-a (Ured I, II, III) o Naredbom ministra unutarnjih poslova od 25. svibnja 1943.

godine o unutarnjem uređenju i raspodjeli poslova u Ministarstvu unutarnjih poslova

dobio je oblik koji je u osnovi ostao nepromijenjen do sloma NDH. Jedan od glavnih

razloga uspostavljanja ove ustanove, njezina pojačanja i stvaranja niza drugih

policijskih centara bilo je jačanje NOP-a. GRAVISGUR JE ukidanjem UNS-a postao

glavna i vrhovna policijska ustanova u NDH i proširio je svoju djelatnost i nadležnost

na predmete koji su do tada bili u djelokrugu rada UNS-a. Struktura i organizacija

GRAVISGUR-a bila je približno jednaka organizaciji ukinutog UNS-a, naime bila je

riječ o strogo piramidalnoj organizacijskoj strukturi i odgovornosti. Svi ured, odjeli,

GRAVISGUR-a, jednako kao ranije UNS-a bili su podređeni ravnatelju odnosno

zapovjedniku GRAVISGUR-a. Na čelu svega je zapravo bio poglavnik NDH.14

U istom razdoblju, NDH više nije mogla jamčiti traženu podršku u obimu koja

bi odgovarala Nijemcima; rast partizanskog pokreta ugrožavao je njihove pozicije u

NDH. Istovremeno, u organizacijskom smislu, snage NDH približile su se njemačkim

snagama te su jednom tjedno održavani sastanci sa službenicima njemačkog redarstva

na temu službene suradnje njemačkog i hrvatskog redarstva. 1943. godine planirane su

posljednje deportacije hrvatskih Židova, a sastanci koji su prethodili akcijama

naglašavali su odlučnost provođenja akcija čišćenja Hrvatske s prvotnim planom

koncentracije Židova u Jasenovcu i Staroj Gradiški, a zatim deportaciji u logore u

Poljskoj. Isti naum kasnije je odbačen jer su Nijemci smatrali da „nema pogodnog

logora za koncentraciju svih Židova u Hrvatskoj“. Nakon deportacija u ljeto 1943.

godine, Njemačke obavještajne službe ustvrdile su svojevrsnu pasivnost hrvatskih

vlasti u izvršenju zadaća. Uz očiglednu eroziju suverenosti u provođenju obavještajno-

sigurnosnih politika, rijetki su bili pokušaji odvajanja NDH od njemačkog političkog

utjecaja, a među tim izoliranim pojavama navodi se i događaj koji se može

rekonstruirati iz izvješća agenta Konrada Klasera od 3. lipnja 1943. godine, koje se

temeljilo na informacijama agenta „Inda“ (vjerojatno je bila riječ o dr. Vilku Kűhnelu,

šefu Židovskog odjela Ustaškog redarstva). Naime, prema istom, postojao je strogo

13 Mirko Peršen, Ustaški logori

14 Davor Kovačić, Obilježja njemačkog policijskog sustava NDH od 1941. do 1945 – preuzeto: HDA, RSPU SRH SDS, 013.2.25. Glavno ravnateljstvo za javni red i sigurnost NDH, kut. 51., 112.

13

povjerljiv plan kojem je autor bio ministar unutarnjih poslova dr. Andrija Artuković.

Prema planu, obavještajnu službu NDH, trebalo je izgraditi, a da to ne primijete

osovinski partnerij, prije svega Njemačka. U izvještaju se ne navodi kakav bi trebao

biti taj novi ustroj, spominje se samo da bi radi kamuflaže trebala i dalje postojati

obavještajna služba GRAVISGUR-a. Na temelju tadašnje situacije u NDH, kao i

položaja osovinskih sila na svjetskim ratištima, vjerojatno je bila namjera izgraditi

novu obavještajnu službu NDH koja se neće u tolikoj mjeri naslanjati na Njemačku i

njezinu obavještajnu službu.15

8. Utjecaj Konstantina Kammerhofera: nepoštivanje sporazuma

Konstantin Kammerhofer bio je opunomoćenih Heinricha Himmlera te je stupio

na čelo njemačke redarstvene organizacije u NDH. Nedugo nakon imenovanja,

Kammerhofer je zahtijevao proširenje svojih ovlasti na cjelokupno oružništvo NDH,

time da bi se svakoj od 450 oružničkih postaja u NDH dodijelila po tri oružnika

Nijemca i pripadnika njemačke narodnosti. Također, tražio je uključivanje pripadnika

njemačke narodnosti u NDH u njemačko oružništvo te osnivanje pomoćne policije u

NDH u njemačkim odorama. Promjene su se manifestirale i u podjeli pet policijskih

područja sa središtima u Osijeku, Sarajevu, Banjoj Luci i Zagrebu, dok je u talijanskoj

zoni predviđena četvrta policijska oblast koja je osnovana nakon kapitulacije Italije.

Uz novu podjelu, Kammerhoferu su bili podređeni oblasni zapovjednici SS-a i policije

koji su na svojim područjima imali slična ovlaštenja kao Kammerhofer za čitavu NDH.

Unatoč zahtjevima koje je uputio, Lorković je iste smatrao miješanjem u

hrvatski suverenitet koji pogoršavaju hrvatsko-talijanske odnose. NDH koja se nalazila

između dvije vatre, balansirajući između Italije i Njemačke, ovakvim je činovima

iluzorno odolijevala pritiscima, jer je od samog proglašenja NDH bila marioneta.

Ovakva reagiranja bila su privid odlučnosti i htijenja za promjenom situacije u korist

NDH, već ubrzo – vlasti NDH su popustile. Gestapo je mudro igrao na obje strane, a

15

isto, preuzeto: HDA, RSPU SRH, 013.2.21, kut. 55. Podaci H. Helma o ustaškoj obavještajnoj službi i

agenturi. Bilo je predloženo da se organizacija nove obavještajne službe povjeri pukovniku Vladimiru Rogozu. Konrad Klaser na kraju izvješćuje da će pokušati Rogozu podmetnuti jednoga svog agenta.

14

kao primjer navodi se osnivanje obavještajne organizacije pod nazivom Tajna

antikomunistička organizacija (TAKO) koja je okupljala četničke agente koji su

ubacivani u partizanske redove kako bi uspostavili vezu sa srpskim stanovništvom u

slavonskim selima te ih vrbovali za suradnju s pokretom Draže Mihailovića.

1943. godina rezultirala je prividom u suradnji policija; pregovori između

Kammerhofera i Pavelića16

, koje je kasnije potvrdio i Himmler, u praksi su pokazale

svojevoljnost njemačkih snaga u provođenju uhićenja na području NDH. Lorković je

zahtijevao veću involviranost i samostalnost snaga NDH; neki zahtjevi, poput potrebe

uključivanja policije NDH u provođenju uhićenja tamo gdje postoji njezin utjecaj i

obvezi obavješćivanja policije NDH u vidu djelovanja njemačkih uhićenja gdje

policija NDH nema svoj utjecaj, nisu mogli biti ispunjeni zbog tadašnjeg stanja razvoja

policije NDH, no kako je dogovoreno, prema napredovanju razvoja snaga NDH,

postepeno će se ispuniti i ti zahtjevi. Još jedno kršenje sporazuma uslijedilo je od

strane Nijemaca, ovog puta riječ je o nepoštivanju dogovorenih djelovanja u

izvršavanju mjera odmazde. Sporazum koji je potpisan između vlade NDH i

njemačkog poslanika propisivao je pravila prema kojima su se taoci mogli uzimati

isključivo prema odobrenju Ministarstva unutarnjih poslova NDH. S druge strane,

izvještaj veliko župana Velike župe Vuka dr. Jakoba Elickera GRAVSIGUR-u, govori

da su njemačke jedinice bez suglasnosti NDH likvidirale taoce – i ovoga puta

sporazum je bio izigran od strane njemačkih snaga.

„Vojskovođa Slavko Kvaternik izjavio je da je tijekom 1943. i 1944. godine odmazdi

bilo nebrojeno mnogo, o čemu je čitao u novinama. On ističe da su u tu svrhu

žrtvovani i pojedini ljudi koji nisu imali baš nikakvog posla s politikom, nego su bili

zatvarani radi malih prekršaja, pa ako nije bilo dosta osumnjičenih, uzimali su po

16

N.Kisić-Kolanović, Mladen Lorković, Ministar urotnik; 1. opunomoćenik RFSS (Reichsfuehrer SS, op.

D.K.) za hrvatsku formirat će za izvršenje svog zadataka njemačku policijsku odnosno redarstvenu organizaciju

sastavljeno od Nijemaca iz Reicha, Hrvata i pripadnika narodnosti; 2. opunomoćenik je spreman savjetovati

hrvatsku vladu u pitanjima policije i oružništva, kako u pogledu organizacije, tako i u pogledu angažiranja; 3.

policija i oružništvo su obvezne da tijesno surađuju sa opunomo ćenikom u pogledu zadatka koje su mu

postavljeni, naro čio pri uspostavljanju i održavanju javnog reda i sigurnosti. U borbi protiv svih snaga koje

izazivaju nemire i dižu ustanak, organi hrvatskog oružništva se podčinjavaju opunomoćeniku. Uspostavljanje i

održavanje javnog reda i sigurnosti najvažniji je zadatak policije; 5. poglavnik je suglasan da se domaće snage

potrebne za izvršenje zadataka opunomoćenika RFSS osiguraju regrutiranjem ili premještanjem iz drugih

hrvatskih jedinica. 15

redu i druge. Slavko Kvaternik navodi da je čitao o poimenično navedenim

odmazdama i navodi da je najviše ljudi za odmazdu, njih pedeset, vješano jednom i to

prigodom atentata na njemačkog generala u Hrvatskom zagorju“.17

Daljnja događanja pokazuju da za SD Sporazum nije predstavljalo obvezujući

dokument, odnosno, svojim su djelovanjima upravo pokazivali suprotno, tako da su se

i dalje uhićivale sumnjive osobe bez znanja vlasti NDH. Također, Gestapo je otvorio i

poseban logor koji je bio smješten u Jankomiru kraj Zagrebu. Službe NDH informacije

o uhićenim osobama dobivale su preko iseljeničkog odsjeka Ministarstva udružbe, tek

nakon otpreme uhićenih osoba na rad u Njemačku. Nepoštivanje Sporazuma od strane

Kammerhofera doprinijele su zategnutim odnosima s vlastima NDH; prema

Lorkovićevim procjenama, u tri mjeseca od Kammerhoferova angažmana, neprilike u

njemačko-hrvatskoj suradnju su se utrostručile u usporedbi s razdobljem od samog

osnutka države, a u razgovorima s Kascheom iznio je primjedbu da Kammerhover

„policijski zahvaća čitavu zemlju svojim uredima i zahvaća u policijski suverenitet

Hrvatske, a ne samo one dijelove koje treba pacificirati“.

Vlasti NDH pokušale su djelovati na nastalu situaciju izdavanjem okružnice o

postupku pri uredovanju u slučaju pritužbi na njemačku vojsku, redarstvo ili njemačku

narodnu skupinu, no tek krajem veljače 1944. godine počinje reguliranje odnosa

između njemačke sigurnosne policije (SD) i policije NDH. Regulirana suradnja

podrazumijevala je dogovor oko uhićenja, dok je cijeli postupak trebalo voditi

redarstvo NDH, s pravom uvida u istražni materijal i prava na informaciju o rješavanju

postupka od strane Nijemaca; u mjestima gdje su postojale hrvatske redarstvene vlasti,

uhićenja su mogla obavljati iste, a u slučaju da njemačka strana izrazi interes za

uhićenje, dopuštenje treba tražiti od redarstva NDH. Iako se može zaključiti da je

suradnja jednostavno određena te da su pravila igre poznata njemačkoj i hrvatskoj

strani, jedna rečenica omogućavala je široko tumačenje. Prema toj rečenici Nijemci su

imali pravo uhititi one osobe ili osobu koje su se ogriješile o interese njemačkog

Reicha; u tom slučaju moralo se obavijestiti redarstvo NDH čiji je redarstvenik morao

biti nazočan u istrazi, a na odgovarajuće traženje s priloženim materijalom koji tereti

17

N. Kisić-Kolanović, Vojskovođa i politika, 243.

16

optužene policijska tijela NDH su bila dužna uhititi navedene osobe. Međutim, ako je

bilo opasno odlagati uhićenja ili na tom mjestu nisu postojala policijska tijela NDH,

uhićenje je trebala izvršiti njemačka policija. 18

9. Slučaj Lorković – Vokić i završna faza 1945. godine

Razvoj događanja koja su uslijedila 1944. godine označila su vrhunac kolapsa

jednog nesređenog i jednosmjernog uvjetovanog sigurnosno-obavještajnog sistema na

prostorima NDH. Vijesti o približavanju pobjede savezničkih snaga oslobodile su

htijenja ministra unutarnjih poslova Mladena Lorkovića i ministra oružanih snaga

NDH Ante Vokića koji su željeli preuzeti vlast u NDH te time promijeniti tabore,

svrstavši se tako na stranu pobjednika. Njemački policijski izvoru u lipnju 1944.

godine procijenili su da bi Vokić mogao odigrati lošu kartu protiv Nijemaca jer je

apsolutno protunjemački nastrojen. Oni su željeli ukloniti najkompromitiranije i

najradikalnije ustaše s vlasti. Pavelić je ugušio pobunu, uhitivši i pobivši dvojac te je u

svojem govoru osudio pučiste i istaknuo vjernost Velikom Njemačkom Reichu.

Zbivanja iz 1945. godine nagovijestila su raspadanje njemačkih vlasti;

miniranje i uništavanje pojedinih objekata u Zagrebu i na ostalom području NDH,

miniranje zgrada u kojima je bila smještena njemačka policije. U svrhu preispitivanja

stvarnih namjera njemačke obavještajne službe, organiziran je uski krug ljudi u

Glavnom ravnateljstvu za javni red i sigurnost, koji su trebali otkriti njemačke

suradnike i potrebi ih likvidirati. Time je trebalo steći uvid u rad Nijemaca, ali je bio

mali vremenski razmak za razvijanje i usavršavanje, kako u razvijanje obavještajne

mreže tako i u povezivanju tih obavještajaca u rad Nijemaca. 1945. godine cjelokupni

se politički, vojni i privredni život u NDH preselio u Zagreb koji je udomio mnoge

odsjeke njemačkih obavještajnih službi. Travanj 1945. iznjedrio je i ideje o

organiziranju zajedničkog ilegalnog rada poslije povlačenja pred partizanskim

18

Kao razlog tome Davor Kovačić, autor knjige Redarstveno-obavještajni sustav Nezavisne Države Hrvatske

od 1941. do 1945. godine, navodi da su tijela SD-a zbog nepoznavanja lokalnih prilika, često pravila pogreške

koje su mogle dovesti ne samo do teškoća s vladom NDH, nego i do pogoršanja opće situacije – ovakvim

postupkom nastojalo se i umiriti i odobrovoljiti vlasti NDH. 17

jedinicama. Kapitulacija i daljnji razvoj događanja koja su uslijedila iste godine,

rasplinula su nade u održavanju daljnje sigurnosno-obavještajne suradnje.

18

10. Zaključak

Četverogodišnja vladavina NDH iza sebe je podigla prašinu i pripremila prostor

mnogim raspravama koje ne jenjavaju ni nakon šezdeset i pet godina od raspada

države na čelu s Ustaškim pokretom. Vladavina NDH koja je vođena „povijesnim

pravom“ hrvatskog naroda za samoodređenjem i nezavisnošću kroz totalitarno

uređenje i potpunu ovisnost prema nacističkoj Njemačkoj, svoje je postojanje

ovjekovječila mračnom slikom i zločinima koji su vođeni rasnim zakonima doprinijeli

masovnim ubojstvima i „brisanju“ velikog broja stanovnika koji su živjeli na ovim

prostorima. Ustaški totalitarni režim ni u jednom segmentu nije samostalno provodio

svoju politiku. Isti je sustav negirao demokratske i civilizacijske dosege tadašnji

europskih političkih sustava i proizvodio unutarnje neprijatelje raspirujući netrpeljivost

i rasizam, istodobno proklamirajući jednu istinu, odnosno jednu ideologiju. Politički

teror koji su provodile sigurnosno-obavještajne institucije, potpomognut monopolom

kontrole sredstava masovne komunikacije, a u svrhu opstanka nacije, zasigurno nije

originalna umotvorina vlasti NDH. Iako kao uvezena nacionalsocijalistička matrica, ta

sigurnosno-obavještajna politika ne smije se okarakterizirati kao „svrsishodan

instrumentarij onog doba“ kojim se postizala sigurnost – individualna ili nacionalna.

Neovisno o kutu gledanja, ona zaslužuje svaku osudu. Kolaboracija sigurnosno-

obavještajnih institucija i obavještajnih službi Trećeg Reicha, naposve Gestapoa,

rezultirala je atmosferom koja je od samog početka bila osuđena na propast. Miješanje

Njemačke u suverenitet NDH posebno se očitovala u aktivnostima ustanova

podčinjenih Himmleru, dok je vrhuška vlasti NDH rado pružala podršku i informacije

širokoj mreži različitih obavještajnih službi koje su se nakon 1943. godine doživjele

vrhunac izravnim miješanjem u upravni aparat NDH. Kao i u ostalim sferama,

suradnja sigurnosno-obavještajnih službi zasnivala se na jednosmjernom odašiljanju

informacija, dok je krajnji korisnik bio – Gestapo. Iako predmet rada opisuje suradnju

između navedenih službi, teško je ne spomenuti konsekvence koje su nastale u

produkciji Gestapoa, a za čije izvršenje su bile zaslužne službe NDH.

19

„Okrutnost, sklonost nasilju, obožavanje sile, divlji rasizam nisu ni zločini jednog

naroda niti zločini jednog razdoblja. Oni pripadaju svim vremenima i svim narodima.

Imaju biološku i psihološku osnovu koje zato što nam još nisu poznate nisu manje

sigurne. Čovjek je opasna zvijer. U normalnom razdoblju, njegovi niski instinkti ostaju

u pozadini prigušeni običajima, navikama, zakonima, mjerilima civilizacije. Ali ako

stupi na vlast režim koji ne samo da oslobađa užasne porive već ih pretvara u vrline,

onda se iz dubine beskrajnih vjekova opet pojavi, ispod tanke maske civilizacije,

njuška divlje zvijeri i zaurla smrtonosnim urlikom iz davno zaboravljenih vremena“.

- Jacques Delarue, Historija Gestapoa

20

11. Prilog: zemljopisne karte teritorijalne podjele NDH

1941. – 1943.19

19

http://people.mail2me.com.au/sljeme/zemljopis.htm

21

1943. – 1945.20

20

http://people.mail2me.com.au/sljeme/zemljopis.htm

22

12. Literatura

• Obavještajno-sigurnosne službe Republike Hrvatske, Ozren Žunec i

Darko Domišljanović, Zagreb, 2000.

• Vodič kroz tajne službe, Emil Vidušić, Split, 2004.

• Poslovnost i izvjesništvo, Daniel Ćosić-Dragan, National Security and the

future 1-2 (9), 2008.,pp 53-75

• Osnove nacionalne sigurnosti, Siniša Tatalović i Mirko Bilandžić, MUP

RH, Zagreb, 2006.

• Redarstveno-obavještajni sustav Nezavisne Države Hrvatske od 1941. do

1945. godine, Davor Kovačić, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2009.

• Historija Gestapoa, Jacques Delarue, Epoha-Zagreb, 1966.

***

23