GALOVIĆ Porat i Poratani

Augustin ŠabaljaPORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU

Nakladnici

Općina Malinska-DubašnicaTuristička zajednica općine Malinska

Za nakladnike

Anton SPICIJARIĆNediljko VUČETIĆ

Urednički kolegij

Josipa CVELIĆPerica DUJMOVIĆTomislav GALOVIĆGordana GRŽETIĆ

Petrica MRAKOVČIĆ

Recenzenti

Dr. sc. fra Anđelko BADURINA,znanstveni savjetnik u m. Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu

Dr. Milan RADIĆ,predsjednik Povijesnog društva otoka Krka

Lektura i korektura

Petrica MRAKOVČIĆ

Likovni i grafički urednik

Franjo KIŠ, ArTresor naklada, Zagreb

Tisak

Denona d. o. o., Zagreb

Naklada

500 primjeraka

ISBN 978-953-99716-1-6

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 120310064

Augustin Šabalja

Porat, 2009.

PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU

Rukopis Augustina Šabalje objavljuje se u godini svečanog jubileja – osam stoljeća postojanja franjevačkog reda (1209. – 2009.), a čiji su trećoredci prisutni u Portu preko pet stotina godina, i svečanog obilježavanja 100. obljetnice organiziranog turizma u Malinskoj (1909. – 2009.).


5

Uvodna beseda: More, čovik, duša i porat od uspomen (Gordana GRŽETIĆ) 7

ŽIVOT NAŠIH STARIH 9

Ribarija 9

Morski pas u Valu 13

Ki alat su naši stari duperali 14

Pekjari 15

Gradina 16

UŽANCE NAŠIH STARIH 17

Molitva i kanat 17

Ča su naši stari nosili 18

Kudlaci i štrige 18

Priprave i užance za ženidbu 19

Portani i tanac 20

Jilo se od jedne zdele 20

Od Badnjaka do Tri kralji 21

Užance Velike šetemane 25

Mandalenjina i Prošćenje 27

PORTANSKI FRATRI 29

Fratri – zemljoradnici 29

Padre Šime Žic 30

Padre Vice i padre Jacinto 30

OD VENECIJANSKOGA PORTA DO TURISTIČKOG NASELJA 35

Porat – glavni porat na ovu bandu otoka 35

Gradnja crikve i zvonika 35

Kolera u Porat 38

Teška 1917. 39

Vrime zad Drugoga svjetskog rata 39

Sadržaj U

Ž

U

P

O

AUGUSTIN ŠABALJA

6

Umjesto zaključka: Ljubavi i sloge bilo je jako puno! 43

Sine, brate, mužu, tata, barba, dede Tino: Augustin Tino Šabalja (1919. – 2001.) (obitelj ŠABALJA) 45

Rječnik čakavskih izraza (Josipa CVELIĆ i Petrica MRAKOVČIĆ) 51

Dubašljanski Porat na otoku Krku – od prvih svjedočanstava života do suvremenih dana / skica namjesto pogovora (Tomislav GALOVIĆ) 59

...scripta manent i gorostasnost neznatnog (Perica DUJMOVIĆ) 67

Izbor iz izvora i literature (Tomislav GALOVIĆ) 69

Iz recenzija (dr. fra Anđelko BADURINA i dr. Milan RADIĆ) 73


7

More…

Ne znaš mu početak ni kraj, a nebo mu je jedini limit. Od kada postoji, dava i zima, spaja i razdvaja, pitura u modro, oblači u črno. Makar ne umi ganat, razumit ćeš ga i dokle ti na mučeć šumi, daje ti svoj mir. A onda, najedanput, zi petnih žil, zbudi svoju tešku narav. Straši te, tuče i poteže kako da bi te otil zva-vik frmat u sebi i za sebe. Ma kakovo god more bilo, ti ga vavik isto voliš.

Kako je more čudnovato! Baš kako i…

Čovik…

I njemu je nebo jedini limit. Dava i zima, spaja i razdvaja, otil bi širit svitlo, ma kadgod i ne zna da je namesto svitla prnesal škurinu. Čuda puti na mučeć reče ono ča besede ne bi mogle ili otile reć. Lipo ti je zi šnjin, misliš da si u raj zemaljski, a onda… onda sve parti naopak. Pred tobu je znenada čovik kakovoga ne pozna-ješ; čovik ki ti zima mir, dava nemir, jadi te, poteže i tuče... A ti ga vavik isto voliš.

Kako je čovik čudnovat – baš kako i more!More i čovik, čovik i more… još samo jedna stvar rabi da bi bili kako jedno:

Duša…

Duša, dar vičnosti ki je regalan samo čoviku, je ono ča je čovika va viki dililo i razlikovalo od mora… Sve dok ni prišal čovik ki je za sobu pušćal najvažniji del sebe. Tako je more dobilo dušu od čovika ki mu ju je dal, dobilo je i ono najboje ča je imil – mir u sebi i okolo sebe, jubav za sve i svakoga…

I zato je ovo posebna knjiga o jednomu posebnomu moru ko ima dušu po-sebnoga čovika. Moru čiji su vali besede, a granice mu gredu od uspomene do uspomene. Ovo more samo dava, a ne zima, spaja, a ne razdvaja.

Zaplivajte bez straha! Duša mora vas čuva i čeka…

u porat od uspomen…

Gordana GRŽETIĆ

Uvodna beseda

More, čovik, duša i

porat od uspomen

i rapv

moa je

i seč

seu

AUGUSTIN ŠABALJA

8

Stara ladva, vrše i mriže ke se danas čuvaju u mostirski muzej u Porat.

Ćapalo se puno ribe pa ju je tribalo poć prodat. Na vesla se šlo

do Malinske ili do Rike.


9

Ribarija

Naši su pradedi živili od kampanje, blaga i ribarije. Najprvo ću opisat zi čin

su i na ki način ribarili.

Do početka 20. vika imili su takozvane ladve. Bile su zdubljene od stabla de-

beloga hrastića. Ladva je imila jigo za ravnotežu i na jigo se stavjalo vesla zi ke bi

se pokretalo ladvu.

U prvo vrime za lovit ribu rabilo se vrše. Vrše su bile od šibovine. Na jednu

stranu imile su vršić ki je moral bit od tankog brestovog šiblja. Vrše su pleli sami

ribari i ako je bila lipo delana, boje je lovila. Kroz vršić je hodila riba u vršu, a uć

više ni mogla aš su šibe bile otešene z nutarnje bande. Z dru-

ge bande vrša je imila grlo zatvoreno zi čepon od črnike. Sva

je bila obučena u kite od črnike, tako da je riba hodila u vršu

radi hlada. Vrše se vavik stavjalo u more na protuleće i po

leti, a zi početka jeseni ih se znimalo na kraj. Riba se znimala

tako da bi se znel čep vrše. Kalivalo ih se samo na tvrdo dno:

na velike grote i kraj škuj, na brak ili siku. Dizalo ih se svakih

pet do sedan dan, znimalo se ribu po čepu vrše i opet ih se

kalivalo u more. Za dizat i kalivat vršu rabil se drakmar. Uz

to svaki je ribar imil osti ke su bile nadijene na lanču. Lanča

je bila od domaćega drva (obično od črnoga grabra) i morala

je bit ravna. U vrše se lovilo više vrsti ribe, a najviše kantare

i mrkači. Mrkači se parićivalo još friški, a dosta ih se sušilo

i za zimu. Od suhoga mrkača se delalo brudet zi palentu,

makaruni ili njoki. Mrkača se obično sušilo na madijuni od

puneštar. Svaka puneštra je imila dva madijuna od kamika

i na njega se stavjalo kolac zi nadijeni mrkači. Niki su sušili

mrkač i na brkljaču. To je bilo drvo zi više rogi kadi se sušila

roba.

U to su vrime u Porat živili Venecijani, a naši stari su

živili zad Porta, veći del u Dvoran. Dvorani su svoje ladve

držali u Porat. Zna se da su se bavili lovon na lokarde. Imili

su takozvani svitnjaki tripije. Te tripije su stavjali na provu,

Život naših starih

su

b

se

st

ri

AUGUSTIN ŠABALJA

10

na njih ložili oganj na drva i zi tin svitili na jednu određenu dubinu. Zanimljivo je

ča su u to doba svi naši stari imili brke i nosili široke brageše. U lađu su imili drva

za ložit. Jedan je bil na krmu i daval drva onomu sprida, ki je ložil. Taj je šempre

imil opaljeni brki aš se najviše ložilo zi suhu šmriku ka je delala veliki oganj. U ono

vrime riba se ni vagala, nego se brojila na komadi pa su znali reć jedan drugome:

»Ča kumpare, je ča bilo?« – »A kumpare, bilo je, hvala Bogu, ćapali smo pet ili

šest mijari« – to se podrazumilo lokarad. Ribu se stavjalo u vrnje, ke su se rabile

za više stvari, a bile su pletene od šib. Kad je prišal karbit, počeli su svitit zi ferali

na karbit. Ti ferali su imili više bekuci pa su imili dosta jako svitlo (prema tome

koliko je bilo bekuci). Kad je prišal petroj, onda su počeli svitit zi ferali na petroj.

Onda je bilo puno boje i lagje svitit aš je bil dosta jedan ribar na sviću, a ne dva

kako prvo.

Na Porat su bile i kumpanjije za ribariju. U svaku kumpanjiju je bilo najma-

nje sedan judi, pet ribari i dva svićara i grip ili trata s ku se potezalo ribu na kraj.

Svaka kumpanjija je imila i tri barke, dvi za sviće i jednu za grip, ku smo zvali

griparica. Prvo nego se počelo svitit na lokarde, moralo se je pokrpat grip. Tako

se svako leto, prvo nego se počelo ribarit, moralo prvo poć u Malinsku na brušket

zi gripon. Tamo bi prišli svi gripi od vale Malinske i sastavila bi se komisija od tri

člana na čelo zi piloton, ka bi pregledala gripi ako su propisni i dobri za ribarit.

Mriža ni smila imit škuju manju od 10 mm. Ako ni ispunjavala uvjeti, kumpanija

ne bi dobila dozvolu za ribariju. Službeno se počelo svitit treću večer zad užbe u

maj misec. Ta dan bi se brušketale i pošte na ke se je moglo potezat grip na kraj.

Bilo je svićari ki nisu bili u kumpanjije, a zvali su ih vinturini. Oni nisu smili svitit

u valu od Porta do Malinske, nego samo van nje. Ako su našli ribu, zvali bi grip ili

griparicu ka je bila slobodna, a mogli su ih potegnut samo u Porat ili Haludovo.

Kad je sve bilo pripravno za ribariju, zad prve užbe bi se blagoslovil grip, bar-

ke, ferali i svi ribari kumpanjije. Blagoslivjali su vavik naši fratri z Porta. Fratar je

imil na sebi kotu, štolu i kvadrat na glavu. Šnjin je vavik bil obučeni ministrant ki

je nosil blagoslovjenu vodu i kadilnjak. Za vrime luzara gorili bi svi ferali, a ribari

su pobožno pratili sv. blagoslov. Od prve ribe ku bi se ćapalo, poslalo bi se fratrima

jedan del, a davalo in se još ki put.

Moj je ded, Augustin Šabalja rojen 1855. leta, govoril da je za njegove mlado-

sti bil u mostir kandidat za brata laiha i da su i fratri imili grip pa su on i drugi laici


11

i junaci ribarili zi gripon. Ma ne znan ako su oni svitili na plavu ribu ili na potez po danu. Govoril je da su fratri imili i vrše i da su znali ćapat dosta ribe. Jedan put su ćapali jednoga velikoga mrkača, bit će da su ga ćapali u grip ili vršu i da su ga nosili doma živoga. Laiho ga je stavil živoga u brunac i kad se voda steplila, mrkač je ušal od brunca na komoštru. Kad je laiho šal vidit ko je mrkač kuhan, mrkača ni bilo u brunac. U mostir je nastala gužva aš su mislili da je niki zel mrkača. Na kraj su mrkača našli na vrh komoštre kako gleda doli zi veliki oči, a lajho da govori po dobrinski: »Pasji sinu, čo gori si ušo?«. I tako su ta dan fratri pasali obed bez mrkača aš već ni bilo vrimena za obed parićat.

Ribari su grip potezali zi kraja (slikano na Cuklićevo).

AUGUSTIN ŠABALJA

12

U Porat su bile dvi kumpanjije. U jednu kumpanjiju je bilo pet famej: Trogirani, Paroni, Mikini, Guštini i Kirinčići i oni su imili svi jed-naki deli u grip. U drugu kumpanjiju su bili Ce-lebrini i Tonini. Prvi grip je napravil stari Tonin, a nasljedili su ga dva brata: Riko i Tino. Ta kum-panjija je imila i pet ribari ki nisu imili del u grip, a ribarili su svi po istin regulami i običaji. Riba se dilila najprvo na pol: pol su imili ribari, a pol grip i svićari. Svićari su imili 30%, a grip 20%. Tako su se dilili i šoldi. Kad se potezalo vinturina, onda su od te ribe imili i svićari del, kako i ribari. Gri-parica, barka, je imila del kako svaki ribar i ona se dilila od one polovice z ribari.

Na griparicu je vavik bil niki glavni. Kad bi svićar našal ribu, zval bi po imenu glavnoga riba-ra i kad bi se ribari oglasili, svićar bi rekal svoju poziciju, npr. Tunera ili Vantačić, pa bi ribari šli na tu poštu. Na Gorinje Krokišće bi skrcali dva ribara ki bi guvernali sviću. Pušćali bi škandaj, ki je bil dug 100 m, a ki put bi se kalalo i do 150 m od kraja. Gripari bi pustili grip u more – okolili bi sviću i zi drugin krajen konopa bi šli na Go-rinje Krokišće i skrcali drugi dva ribara. Glavni – kapo, bi šal van zi kajićen. Na sredinu gripa je bil jedan sinjal koga bi ćapal u ruke i bi rekal u veliki glas: »Ala u ime Božje!«, svi ribari i svićari bi odgovorili: »Pomoglo nas!«. Pokle toga bi glavni ribar prezel komandu. Guvernal je svićara i zapovidal bi kako i kamo da se poteže i kaliva. Bilo je leta kad se je dobro lovilo – jednu večer 1943. u dva poteza smo ćapali l00 kvintali lokarad. Prvo nego se razdanilo, zeli smo svi portanski kajići i šli na vesla u Riku zi 60 kvintali rib, a 40 kvintali smo prodali Franu Rubčiću u Malinsku za solit. Bilo je ratno vrime pa se puno ribe solilo i takovu prodavalo. Od 1944. z nami su ribarili i fratri ko svićari vinturini. Od mo-

Stari portanski mandrać.


13

stira je hodil u ono vrime fra Dinko Burić, i jednu noć kad smo potezali, ćapali smo pun kajić lokarad, kolo 500, 600 kil. Važno je za reć da su ribari, kad bi čekali zi griparicu, više put molili krunicu. Portani nisu nikad gladovali, ali su bili jako premoreni aš su po danu kopali i delali težački posli, a večer su obavezno na more hodili ribarit. Tako da se malo spalo, a čuda delalo. Ali je zato vavik bilo veselo na more – kantalo se i pravjalo štorije, judi su se volili, ni bilo radija ni novin tako da su bili više jedan zi drugin. U Porat su samo fratri čitali novine (Hrvatska straža) i judi su ih znali pitat ča je novoga u svit.

Dobro je reć da je u to vrime u Valu, tj. od Porta do Malinske, bilo više ili ma-nje l5 do l8 kumpanjij i da su svi ribarili po istoj reguli. U isto vrime bil je još jedan del judi ki su se zvali Konjušari. Oni bi prišli od Gornje Dubašnice na more, ali bi čekali na kraj; ako bi ki potezal grip, oni bi pomogli i bi njin se dalo ribe. Za vrime rata, od 1943. do kapitulacije Italije 1945., sve kumpanjije dobivale su aprovizaciju, a moralo ju se poć dignut u Riku i to zi barku na vesla. Vavik su hodili dva ribara, po redu, svaki misec drugi. Kako su fratri bili u našu kumpanjiju i oni su dobivali aprovizaciju i u ono teško vrime to ih je spašavalo od gladi. Domišjan se da je za fratri hodil po aprovizaciju fra Stanko Turčić.

Već prvo Prvog svjetskog rata niki Portani su imili mriže srdelere. Te mriže se kalivalo kolo zahoja, a kad bi dobro zaškurilo bi ih se dizalo, tako da su u more bile oko dvi, tri ure. Srdela se lovila u prvi mrak, a ki put i na izlaz miseca. Srdelere su visile na sinjali, a z nutrašnje i z vanjske bande su ih držala dva sidra. I ta riba se ni vagala nego brojila, a kašete nisu imili, nego paneri, kih su sami pleli od šibovine. Portani su imili i poštice – stajaćice. Večer ih se kalalo u more, a jutrin dizalo. U te mriže se lovila kostena riba. Još su imili palandara za rumbaci, a pleli su ih sami aš su imile velike oči oko 10 cm i bile su od debeloga špaga. Dogodilo se više puti da se u grip ćapalo rumbaca i palamidu. Prišli bi pod sviću i bi ih se poteglo zajedno zi lokarde.

Morski pas u Valu

Znalo se dogodit da je u Valu prišal i morski pas. Tako san na Veliku Gospu 1949. kalal mrižu u valu Tunera i kad san jutrin šal dignut, u nju san našal mor-skoga psa dugoga 2 m, a bil je to morski pas tigar.

AUGUSTIN ŠABALJA

14

Jedno leto u agušt misec, dije zad rata, jedna divojka se kupala u Porat i od terase u Celebrini judi su vidili morskoga psa i počeli zvat: »Ljubica, biži, morski pas!« Z početka ni verovala, ali na kraj je ušla, a ta grdosija duga oko pet metri, se približila na deset do petnajst metri od kraja.

Sjećan se po govoru pokojnog Tonina Celebrini da je, kad je bil dite, prišal kit blizu Porta. Gjedal ga je od Trogiranovoga guvna, a kit da je imil oči velike kako njegova kapa. Dignul se na površinu pa ga je mogal jako dobro vidit.

Ki alat su naši stari duperali

Kad se sijalo šenicu ili ozimac, judi bi stavili bisage priko ramena i dokle bi sipali žito po zemji, na glas bi molili. U to vrime bi blago čekalo upreženo zi ralicu Judi su živili od kampanje.


15

na uvrat. Kad bi finil sijat, ćapal bi seljak u ruke ručicu od ralice i bi rekal: »Ala, u ime Božje!«, a kad bi na večer finil rekal bi: »Hvala Bogu, neka Bog blagoslovi!« ili »Hvala Bogu, a sada neka bude volja Božja!«

Od alata su imili motiku, krčicu, capun, pikun, pralicu, a u novije vrime i ro-guju. To je bil alat za zemju. Još su duperali bat za kamik tuć, a za sić drva sikiru, rankun i šegac. Šegac je bil za pilit debele drva, dva su ga čovika potezala, tako da je to bil mukotrpan posal.

Ki je imil veliko blago, voli ili krave, obavezno je imil voz, a na voz bi stavil koš pleten od loze. Imili su i koš od daske ki se rabil za vozit gnjoj ili zemju. Karijolu su imili za vozit šumu i faši drva na more pa su ih krcali na brodi za Talijani, ki su vozili najviše za Veneciju. Niki naši judi su imili brodi pa su isto vozili drva za Veneciju i Cizu. Prihod od drva je bil dobar za naši judi i većinon glavni.

Za voz se još rabilo kočije, a šnjimi su se prevozili kamiki. Šćule se stavjalo na voz za vozit duge drva i drače.

Želin još reć da su judi, makar svi trudni od dela, vavik bili veseli i pronti za škerac. Šempre se čul kanat kumpanjije od Porta do Poganke. A delalo se od jutra do noći. Bilo je teško ma svi smo posli rado delali, vavik zazivajuć Božju pomoć, kako su nas od malih nog učile naše matere.

Pekjari

U staro vrime bilo je dosta siromahih judi ki nisu imili ni glavno za preživit. Morali su hodit od kuće do kuće pekjat. Za moje doba takovih siromah ni bilo u Porat aš su svi puno dela-li. Pekjat nisu hodili samo z Dubašnice, nego i od gornjega kraja – Bribira, Krasnoga i Krivog puta. Ti siromahi bi spravjali žito, vunu i uje, ki je ča mogal dat. Tih siromahih je bilo skoro svaki dan na vrata pa bi više puti prespali u Porat. Nisu ih svi prima-li. Naša pokojna mat i još nikoliko kuć su ih šempre primali na spanje. Oni su bili kuntenti samo da su pud krov. Vavik su spali u kuhinju na pod blizu ognjišća da njin ne bude zima. Mat bi rastr-la na pod kakovu slamaricu i zi stari kapoti bi se pokrili. Kad bi

AUGUSTIN ŠABALJA

16

prišal na vrata pekjar, prvo bi pozdravil zi: »Hvaljen Isus i Marija« i onda bi zmolil Očenaš, Zdravomarijo i Pokoj vječni za preminule od te kuće. Molili su na kanat i jako pobožno, a kad bi dobili milostinju, lipo bi zahvaljivali i opet pozdravili zi: »Hvaljen Isus i Marija i neka van Bog daje zdravlja i sriću.«

Gradina

Knez Ivan Frankopan je daroval Gradinu selima: Dvoran, Porat, Vantačić, Turčić, Zidarić, Milčetić, Bogović, Malinska, Radići, jedan del Milovčići, Hržići i Oštrobra-dići. Na prvi petak marčeni se hodilo gradit u Gradinu i na ta dan se biralo suca, fanta i pet kapi. U Gradinu je bilo pet čet i svaka je četa imila svoga kapa. Kapo je imil besplatno pašarinu, ali je imil i obaveze: pobirat šoldi za pašarinu, urdinat kad će se poć gradit i popravjat puti. Kapo ili starješina je bil čovik koga se moralo poslušat. Regula je bila od starine za svakoga: ki ima voli ili krave – mora delat na put pet žurnad, ki ima samo ovce – tri žurnade, a ki nima niš – jednu žurnadu. Fratri su bili oslo-bojeni ovih obavez, samo su morali delat zatoku na Jabučicu. Na prvi petak je bil sudac dužan pročitat račun i koliko je bilo velikoga blaga, koliko ovac i koliko je ki platil za porez, a koliko za kvialent. Kvialent su plaćele sve ustanove kadi ni bilo diobe. Na prvi petak marčeni bi se dokončalo kada će se stavit veliko blago u Gradinu, a kada će se ga zet van. Tako i za ovce. Tako je sve bilo urejeno, sve dokle ni prišla komunistička vlast. Onda je Gradinu zela Općina Krk na upravljanje i više se ni znalo ni ki pije ni ki plaća. Jedan del judi je sikal i prodaval drva bez milosti pa se dosta šume ruvinalo i sad tamo raste drača i kupina.

Put od Porta do Bogović je popravjalo pet čet ke su gra-vitirale na taj put, a to su Porat i Vantačić, Zidarić, Milčetić, Bogović i Malinska. Ta put je bil prohodan samo za vozi i retko kad je do Porta prišal ki mali auto. U butigu u Malinsku se hodilo najviše zi kajićen, a ako je bilo slabo vrime – hodeć. Do zad Drugoga svjetskoga rata svi su vozili na vesla, a kad su prišli motori bilo je puno lagje.

Staro ognjišće u mostirski toš.


17

Molitva i kanat

Kad san bil još dite, judi su bili jako pobožni. U korizmu je bilo svaku večer čut, od svake kuće, kako se moli luzar na veliki glas aš onda su bile velike fameje, po 6 do 12 judi u svaku. Još i danas mi odzvanja u uši ona lipa molitva na kanat po staru dokle je bilo vanka škuro, a u kuće se gorilo lampe na petroj aš onda ni bilo letrike. Kad bi finil luzar, u Porat bi se čule samo žrna. To su žene morale speć kruh do svitla da moru muži poć drugi dan u kampanju. Kad se čulo žrna da meju, čul bi se i kanat. Zi žrna je bilo jako lipo kantat aš su bile dobra pratnja. Obično se kantalo adventske pjesme po domaću: »Evandje Arhandjele, pridi malo ti do mene« i »Poslan bi andjel Gabrijel«. U korizmu i Advent čule bi se samo pobožne pjesme.

Užance naših starih

oddKdZpjG

Zimi se molilo kraj ognjišća.

AUGUSTIN ŠABALJA

18

Ča su naši stari nosili

Žene i divojke su na večer prele, plele maje i kal-cete. U ono vrime svi su nosili robu od domaće vune. Onda nas nisu mučili rematižmi.

U Porat su bile dvi tkalice, prva je bila Dume Šegu-lja (nju se ne spominjan da je tkala), a druga je bila Luce Barešić, rojena Šeguljova, ka je bila jako vridna tkalica; delala je sukno i bedenu. Sukno je bilo debelo i nosilo se za blagdan. Delalo se je i salunići od sukna, ma to se no-silo samo u zimsko doba. Široke brageše se nisu delale od sukna, ma ni ženski kamižoti, aš to je bilo jako teško za nosit. Sve su to, osim košuje, delali od bedene. Tkali-ca je delala i ponjave. Obično se robu koluralo zi gavići. To su bili mali šiškići od hrastića kih su žene kuhale pa bi delali črni kolur. Ki ni kolural, je nosil belo.

U staro vrime muški su nosili široke brageše. Ja pamtin u Dubašnicu deset starih bragešari. Zadnji u Porat je bil moj ded, Augustin, rojen 1855. leta, a umrl 1942. U Dubašnicu zadnji u široke brageše je bil Ive Turčić (Jerovac).

Kudlaci i štrige

Judi su se znali spravit kad bi prišli na mašu u Bo-gović, u župnu crikvu. Kad bi finila maša, skoro vavik bi se spravili pud zvonik i ganali se najviše od kampanje i od blaga.

Kad san bil mlad, judi su se više spravjali leh danas, i to najviše po zimi po ku-ćami. Njihovi govori su bili – kadi je ki ča posijal ili posadil, a šempre se govorilo i od kudlaci, malići, štrige. Šempre bi niki pravjal kako je ki vidil malića, razumi se – po noći. Jedan del judi je u to veroval.

Govorilo se ako je ki muški bil slabo obučen, star i grd, to je bil kudlak, a stara žena, ako je bila grda i slabo obučena, je bila štriga. Kad bi ih se utaknulo po putu,

Miću divojčicu obukli su u narodnu nošnju.


19

bilo je običaj držat ruke u žep i kazat rogi. Ako je ki imil lipoga vola ili kravu, kad bi pasivali takovi judi, opet se je držalo rogi u žep da ne bi urekal blago.

Jedan dan je pasival seljan Ive Milčetić zi dvi krave po putu, a prema njemu je hodil čovik za koga su govorili da je kudlak. A ov zi krave mu je rekal: »Čuješ ti, obrni ti oči od mojega blaga«, da mu ne bi urekal blago. Kakovu sramotu i ne-pravdu je ta jadan čovik moral potrpit. Judi su bili dobri, ali puno ih je verovalo u te bedastoće.

Priprave i užance za ženidbu

Mladići i divojke su se u staro vrime najvi-še spravjali na nediju u crikvu i kol crikve ili na tanci ki su šempre pripravjali mladići za blagda-ni, npr. za Sv. Apolinara (Polinarova), Sv. Ivana (Ivanja), Sv. Pavla (Pavlova). Bil je tanac u sela kadi su kapele posvećene tin svetima. Najduže se tancalo o mesopustu – po danu na placu u Bogović kraj škole, a večer i noći u niku veću kuću ili štalu po selima. Od 1925. leta po noći se tancalo u hotel »Draga«, vlasnika Antona Milče-tića (Matiše). Tanac bi počel prvu nediju zad Tri kralja i nastavjal se svaku nediju do mesopusta

do pol noći. U pol noći bi zazvonil zvon Sv. Apolinara i mladići i divojke bi šli doma aš je počimala korizma.

Mladići su u doba moje mladosti na subote hodili na sedo kod divojke. U kuću kadi je bilo više divojak bi šlo i više mladići na sedo. Ako se divojki ki mladić pijažal, kad bi šal ća, dala bi mu boke od rožic. Te rožice ili rožicu bi mu stavila na haju u livi žepić. Drugi dan, u nediju bi zi te rožice šal u crikvu na veliku mašu. Po tomu se znalo da je bil kod nike divojke na sedo.

Tribalo je kadagod malo i počinut, sest u hlad.

AUGUSTIN ŠABALJA

20

Kad se mladić otil ženit, najprvo bi pital doma ako su

kuntenti da se ženi za tu divojku i onda bi mladić divojku

pital ko bi se za njega oženila. Divojka je isto pitala svoje

starije i tek onda bi mladić prišal zi svojin ocen u kuću kol

divojke i to bi bile zaruke. Onda bi se dogovaralo ča će dat

divojki za dotu. Više puti je kolo toga bilo dosta natezanja.

Mladoženjini roditelji su gjedali da dobiju čin više zemje.

U ono vrime su bile velike fameje pa su se mladići niki put

morali oženit na blago kod divojke. To je značilo – poć ži-

vit u ženinu kuću, aš za svi sini ni bilo dosta mesta doma.

Bilo je slučaji da niki od onih ki su bili oženjeni na žensko

nisu dobro pasali. Bili su jako slabo rešpetani, niki nisu ni

jili za istin stolon. Puno zeti je tako poumiralo prvo leh

tast i punica.

Portani i tanac

U staro vrime na Porat se tancalo pud kuprivu kod Celebrini, a po noći u kuću Iva Šegulje (Cota). U Porat je onda bilo puno sopci, i to: dva brata Hržići (njihove se sopele čuvaju u muzej u Mostir), Osip Cvelić, ki je bil naj-boji sopac i Andre Dujmović (Paron) ki je najviše sopal zi Ivon Kosićen od Poljic. Ive je živil jedno vrime na Porat zi fameju kadi su sad koludrice. Bil je ključar u mostir.

Jilo se od jedne zdele

Cele fameje su jile od jedne zdele, a zdela je imila korniž na vrh tako da se, kad se ćapa zi žlicu, ne prolije opet u zdelu. Zdele su bile pečene od zemje. Jilo se brzo. On ki je bil brži, se najil, a ki je bil sporiji, ostal je više puti lačan. Domišjan se čak da je jedna velika fameja jila zi jednu drvenu žlicu. Judi su jili samo ono ča je naša zemja dala: frmentun, leću, bob, čič, ozimac, fažol...

Augustin Šabalja – zadnji bragešar u Porat.


21

Od Badnjaka do Tri kralji

Na Porat je bilo jako lipo za vrime božićnih blagdani. Sve te lipote bi počele

još nikoliko dan sprid Božića kad bi naše drage i trudne matere mlile šenicu doma

u žrna da nan moru speć kruh za blagdani.

Od kad su frmala mlit ta naša žrna i peć naše pećnice, ni više dobrih pinak,

ni hljibi, a ni baškotini.

Na Badnjak bi par muži šlo z vozon zet šmrike za okitit crikvu. Fratri su bili

dobri majstori za okitit jaslice i crikvu. Jaslice su kupljene otprilike 1932. leta kad

U staro vrime na Porat se tancalo pud kuprivu kod

Celebrini. A kadagod se još zatanca i u novo.

AUGUSTIN ŠABALJA

22

Zdele od kih su naši stari jili i bukalete od kih su pili.

je bil gvardijan padre Šime Vladović, a prilog su dali Portani i Vantačićari. Na Badnjak se postilo. Celi dan se ni jilo, samo bi se jutrin popilo malo črnoga kafe od ozimca. Na večer bimo kurajno prišli doma aš smo bili fanj lačni. Za vičeru se obično jilo broskve začinjenu zi domaćin ujen, ko je ostalo od onoga ča su se fri-gale frite. Tako je broskva imila jedan lipi vonj i gušt po fritami. Obično je na stol bil i rižot od lignji, a u zadnje vrime i bakalaj. Pokle vičere bimo svi šli na ognjišće i molili luzar za mrtvi.

Ja ne moren šiguro reć, ali polnoćku smo imili kad smo dobili jaslice, a prvo se je ne spominjan.

Jutrin rano za Božić smo hodili na zornicu u crikvu. Zornice su bile priprava za Božić, a počinjale su devet dan prvo Božića i to na pet ur jutrin. Fratri bi kan-


23

tali svaki od svoje bande oltara. Počelo bi se zi molitvu »Očenaš« po tiho, a onda bi gvardijan svečano, visokin glason počel: »Bože, u pomoć mi priteci«, a drugi fratar istin tonon: »Gospodine, pohiti da mi pomogneš« pa bi skupa zakantali »Aleluju«. Pokle toga gvardijan bi zakantal antifonu pa psalmi od Staroga zavjeta, a na kraj pjesmu »Veliča duša moja Gospodina«.

Zornice su se kantale po hrvatski, a ne staroslavenski. Fratri su imili libri od kih su kantali i ki su se zvali Bogoslužbenik. Danas se čuvaju u mostir u knjižnicu. Jako su stari, morda i priko 200 let, i zliženi, aš su bili čuda duperani.

Pokle zornice je bila maša po staroslavenki, a danas se kanta po hrvatski. Za vrime maše su se kantale adventske pjesme pa tako i danas. To bi sve skupa duralo jednu uru i onda bismo prišli doma po velikoj zimi.

Dubašjanski kolejani.

AUGUSTIN ŠABALJA

24

Judi su zi veseljen hodili u crikvu, aš su bili jako pobožni. Fratri su obično sami kantali zornicu, i to po domaću, aš su bili, od kad ja pamtin, u Sv. Mandalenu doma-ći fratri: padre Pijo Dujmović i padre Vice Milčetić (Matiša). Padre Pijo je prišal na Porat 1920., a postal je gvardijan kad se padre Karlo Brajković z Beloga utopil u Čavlenu.

Na Božić je na 10 ur jutrin bila velika maša. Većina judi bi se onda spovidalo i pričestilo. Nikada se kantala maša i božić-ne pjesme po staroslavenski i po domaći. Kanturi bi počeli na hor i onda bi ćapa-la cela crikva. Nike žene su posebno lipo kantale, a i fratri bi pomogli. Još kada bi zvonilo, bilo bi prelipo aš zvoni daju jeno posebno veselje i raspoloženje.

Kako posvuda, tako je i u Porat na Božić bilo veliko veselje. Pokle maše smo vavik hodili čestitat fratron pa koludrican. Oni bi nas vavik počastili, a ta običaj se drži i danas. Svi onda zgljedamo kako jena velika fameja.

Zapodne je bil luzar. Pokle luzara, na koga su hodili Portani i Vantačićari, bi se zaigralo na bale pud mostira, a fratri nefaljeno s nami. Jako dobri igrači su bili padre Jacinto Rušin z Brzac i padre Ljubo Valčić. I padre Benko Žgombić (Petičić) bi više puti igral, pak bi šal u mostir zet jednu veliku bukaletu črnoga vina. Kad se ni znalo čigov je punat, fratri bi zneli pas, koga su nosili kolo habita i bi zmirili čigov je punat.

Igralo se i na nedije po maši i po luzaru. Igrali bi s nami i Fučići aš su nikoliko let hodili na ferije u mostir; otac Šime Fučić, ki je bil nikada meštar u Dubašnicu i njihov barba Ive Brehler, ki je bil plovan u Dubašnicu. Svi bi igrali i bilo je jako veselo. Ni bilo ni radija ni televizije, ma je bilo više jubavi i sloge.

Spominjan se da je više puti prišal doma padre Osip Dujmović za Božić i on bi mašil veliku mašu i prodikal. Mi, ki to pametimo, ne moremo zabit njegove lipe prodike.

Okolo žrna su se judi spravjali i molili na kanat.


25

Na Staro leto u crikvu je bila pobožnost, zahvala starome letu. Bila je maša i lipa prodika, a na kraj se svečano kantalo »Tebe Boga hvalimo« uz pratnju harmo-nija. Kantalo se i božićne pjesme »U se vrime godišća« i »Na tom Mladom ljetu veselimo se«.

Na Mlado leto je sve kako i na Božić, judi su veseli i čestitaju jedan drugome. Pokle maše samo muški gredu čestitat fratron, ki nas lipo pogoste. Pokle se gre če-stitat koludrican. Obično i tamo kantamo božićne pjesme. Lipo je da s nami pridu i judi ki su se doselili u naš kraj. Oni pomalo ćapivaju naše užance, a pomoru nan i delat radne akcije kolo crikve i mostira.

Od starine je bilo da se dan prvo Tri kralja na večer blagoslovi voda i kanta maša zi božićne pjesme. Na Tri kralja je pak bila užanca da se blagoslivjaju kuće pokle maše. U ono vrime se kropcu davalo kobasicu i jedan lipi čičkan kolač od domaće muke ča su ga pekle naše matere doma u špajher.

Zadnje leta se to malo prominilo – voda se blagoslovi par dan prvo Tri kralji, a kuće isto tako aš je sad puno više vikendaši ki blagoslivjaju kuće pa je i puno više posla za fratri, a kropcu se više ne daje ni kolač ni kobasicu, nego se daju šoldi ki koliko more.

Užance Velike šetemane

Na Maslinsku nediju u crikvu Sv. Marije Mandalene, od kada pamtin, vavik su se blagoslivjale ulike ke bi judi prnesli za blagoslov. Ulike se vavik stavjalo vanka spod velikoga križa od kamika (mi to zovemo cimiter). Kad pride pop, sprida gre ministrant zi pokrijenin križen, a za njin gredu drugi ministranti. Onda kanturi počnu kantat antifonu »Hosana Sinu Davidovu, blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje«. Kad kanat fini, gvardijan održi prodiku pa blagoslovi ulike aš onda počinje muka i smrt Gospodina našega Isusa Krista. Pokle svaki čovik pride do fratra i kušne jednu blagoslovjenu uliku, a kanturi dokle kantaju »Hosana Sinu Da-vidovu«. Onda parti procesija u crikvu. Na čelo gre ministrant zi križen pa muški pa fratri pa kanturi i koludrice. Zadnje u crikvu gredu žene.

U staro vrime, to još i ja pamtin, vrata crikve su bila zatvorena, a nutri je bil jedan pop i još ki pjevač kantajuć »Himan Kristu Kralju, Izraelov kralj si ti«. Odzvana bi pokle svake kitice kanturi ponavjali »Slava, čast i hvala ti«. Kada bi

AUGUSTIN ŠABALJA

26

finil »Himan«, ministrant bi malo bubnul zi šćapon od križa u vrata i onda bi pop

znutra otvoril vrata. Kanturi bi celo vrime kantali.

Na mašu se kantala Muka Gospodina našega po Mateju. Z Malinske bi dohodil

Božidar Karabaić, otac pokojnoga profesora i maestra muzike Nedeljka Karabaića, koga

se svi mi rado spominjamo. Stari Božidar je imil jako lipi glas i vavik je kantal tekst. Bil

je dobar bariton – tenor, a dobro je bil intoniran aš je kako mlad sviral triještinku.

Blagoslovjene ulike smo vavik nosili na cimiter na grobi naših dragih pokoj-

nih. I danas držimo tu užancu. Nosimo jih i po kampanji i po trsi i stavjamo u naše

štale da Bog očuva naše blago i da blagoslovi kampanju.

Na Veliki četrtak je bila služba Božja, kantana maša jutrin u 8 ur. Na »Slavu« bi

zvonili svi zvoni, oni na zvonik i mali ki su bili po crikvi i više ne bi zvonili do Velike

subote. Na mali oltar je bil Božji grob i tamo bi se prneslo sveto Otajstvo. Zad maše

bi se drugi dva oltara skroz otkrili tako da bi se sve ča je bilo na njih zelo u sakreštiju.

Na Veliki četrtak večer je bil luzar, a pokle luzara bi se kantalo Gospin plač: »Poslu-

šajte braćo mila gorku muku Gospodina Isusa Krista, Božjeg sina, ki na križu sad

umira…«. To je duralo više jednu uru, a užanca je bila od starine da dica nose šćapi

i tuku Barbana. Šćapi bi skrivali u gaće, aš dokle se kantalo, oni bi – sad jedan sad

drugi – batili po banki. Fratri bi se šujali mej dicu i zimali šćapi. Još bi s tin šćapon

ćapal ki po glavi, aš dokle se kantalo, ni se smilo pačit. Kad bi finil kanat, onda bi se

dici pušćalo tlić Barbana: tukli bi po banki, a crikva bi bila na pol škura. Za dicu je to

bilo veliko veselje. Kako zvoni nisu zvonili, bila je jedna škrbetalnica, ka se duperala

mesto zvoni. Dupera se i danas kad se zovu judi u crikvu i na podizanje.

Na Veliki petak je bila služba Božja jutrin, a križni put večer. To se prominilo.

Danas se služba Božja drži večer, tako da bude kratko maša i otkrivanje križa, a

prvo toga se kanta »Muka Gospodina našega po Ivanu«. Kad je otkrivanje križa,

kanta se: »Evo drvo križa na kom je visjelo Spasenje svijeta«, a kanturi odgovaraju:

»Dođite, poklonimo se«. To se zakanta tri puti, ali vavik za jedan ton više. Pokle

toga se križ položi sprid oltara. Vjernici su se u staro vrime šujali na kolena od

vrata crikve do oltara i kuševali bi križ.

Jednoga leta je bil u Porat u Sv. Mandalenu otac Ignacije Radić od Sv. Vida.

Kad je prodikal na Veliki petak, plakal je špjegivajuć muku i smrt Isusovu.

Na Veliku subotu je služba Božja dosta kasno večer, u škuro. Nikada se delalo

oganj u hodnik mostira. Kad jedan ministrant zaškrbeće zi škrbetalnicu, svi judi se


27

stave kolo ognja i pridu fratri i ministranti u procesiju zi križen. Blagoslovi se oganj onako u škuro aš niš osim ognja ne smi svitit. Gvardijan nosi uskrsnu sviću, najprvo blagoslovi oganj, a onda blagoslovi veliku uskrsnu sviću. Uriže u sviću leto, a sviću zapali blagoslovjenin ognjen. Onda gre procesija u crikvu. Pop noseć sviću zakanta »Svitlo Kristovo«, a kanturi odgovaraju »Bogu hvala«. Tako tri puti, svaki put za je-dan ton više i onda počne maša, ka dura jako dugo. Na »Slavu va višnji Bogu« zvone sva zvona, sviraju orgulje i judi su jako srićni aš Isus Krist je uskrsnul.

Vazanj je za nas najvažniji blagdan. U Sv. Mandalenu su dvi maše, na sedan i na devet i pol ur jutrin. Stari judi bi prišli fumajuć niki cigar, a niki pipu. Obično bi se za marendu pojilo žigaricu od janjčića i popilo bukaleticu črnoga vina. Žene su hodile na malu mašu aš su morale kuhat obed. Muži su hodili na svečanu kantanu mašu na devet i pol. Potle maše smo vavik hodili čestitat fratron. Ko je bila i miže-rija, fratri su nas vavik počastili zi onin ča su imili. Vrata od mostira su bila vavik otvorena za svi judi u svako vrime, a posebno za sirote i stare.

Mandalenjina i Prošćenje

Na dvajset i dva mandalenskoga miseca je blagdan svete Marije Mandalene. Tako se zove i crikva naših fratri glagoljaši trećega reda sv. Frana. Po sv. Mandaleni se zove i misec sedmi – mandalenski. Blagdan držimo mi Portani i Vantačićari. To je dan kad je dosta veselo, u crikvu, ma i doma. Svi se lipo obuku i gredu na veliku mašu na devet i pol. Žene gredu na malu mašu na šest i pol da moru delat šurlice ali makaruni za obed.

Velika maša se je kantala po staroslavenski sve do trejset i petoga leta, a kad je prišal za gvardijana padre Šime Vladović, zel je niku dicu i počel je kantat po moderno, ma vavik glagoljaški. Tako da stari nisu više kantali pa se zatrla užanca kantat u crikvu po staru.

Kad se kantalo po staru, kanturi bi u hor počeli kantat mašu, a ki god fratar bi pomogal. Onda bi cela crikva ćapala i svi bi kantali. Kanturi bi prvo maše šli u mostir u kuhinju popit rakijicu da moru lipje kantat.

Na Mandalenjinu je bila maša interca. Glavni ki je mašil je obično lipo kantal, osobito prefaciju. Jedan fratar je kantal Evanjdjelje, drugi pištulu, a prodikal je

AUGUSTIN ŠABALJA

28

jedan dobar prodikač. Jeno leto je prodikal padre Osip Dujmović (Paron). Kad je on prodikal, čuda vrimena se je njega spominjalo i njegove lipe besede. On je prodikal na mlade maše, na ženidbe i za velike fešte. On ni čital prodike aš mu ni rabilo. Bil je pravi redovnik!

Na Mandalenjinu je veselo aš se kampana i to još i danaska, hvala Bogu i Peru Dujmoviću (Skočigoriću) ki ne preskoči nijedan veliki blagdan. Judi su drugačije raspoloženi kad čuju kampananje.

Mi imamo još jednu feštu, a to je Prošćenje na dva agušta. Judi su hodili od cele Dubašnice, Sv. Vida Dobrinjskoga na prvi agušta. Još i danas se otvori Pro-šćenje na četire ure zapodne i dura drugi dan do pol noći. Judi bi prišli hodeć i to prvi dan aš auti ni bilo. Oni od daljega bi prespali u mostir i u crikvu po banki. Obavjalo se prošćenje svaki za sebe i za svoji mrtvi. Maše su bile kako i na Man-dalenjinu.

Na nedije po maši bimo zaigrali na bale i fratri s nami.


29

Fratri – zemljoradnici

Vavik su Portani i fratri bili jako blizi, kad se je ča delalo kod mostira ali cri-kve. Portani i Vantačićari su bili pronti za delo.

U staro vrime popi su sami kopali i delali na zemju. Govoril mi je ded da je bil u Zidarić niki pop ki je sam kopal i sadil ulike u Žubru. Isto tako je bil niki pop Ive Blažov od Bogović ki je nasadil ulike u Rudinu, a kad bi zvonilo podne u Sv. Mandalenu, prišal bi u mostir na obed. Fratri su se štufali toga gosta pa su najprvo obedvali i zad toga zvonili podne. Pop je vidil da su se fratri štufali i više ni prišal.

Do sprid Prvoga svjetskog rata fratri su bili bogati zi zemju iz drmuni. Imili su i dva, tri pari voli kih su rabili za vozit i orat, a delali su junaci i mladi lajhi. Pravjal mi je ded da kad bi orali i kad bi zazvonilo podne, voli bi se frmali, makar bili na pol brazde. Kad bi finilo zvonit, voli bi šli daje potezat ralicu, tj. orat. U ono doba su imili i dosta ovac pa su imili žensku ka je delala sir i pekla kruh. Fratri i zavje-tovani lajhi su vavik jili u refitorij, a svi drugi u drugu kamaru. Želin napomenut da su se fratri boje razumili i u poljoprivredu i u voćarstvo. Krajen 19. vika ovdi je bil za gvardijana niki padre Šime Žic zi Punta ki je cipal sve ulike. Govorili su stari judi da je cipal Toninove Celebrinove ulike u Podvornicu, a bilo ih je na tu parcelu 365 stabal, koliko i dani u leto.

Portanski fratri

Portanski mostir na katastarskoj harti

(početkon 19. vika).

kv

bIvMo

i mpsutodbju3

AUGUSTIN ŠABALJA

30

Padre Šime Žic

Čul san govoreć da je u Istru zad Učke bila nika župa zi jako hudi judi. Biškup ni mogal šnjimi na račun. Ni jedan pop ni otil tamo živit pa je biškup zamolil pro-vencijala da mu da padra Šima Žica. Provencijal je udovojil molbi biškupa. Kad se padre Šime predstavil u tu župu, rekal in je: »Judi, ja san vaš novi plovan. Govore da ste vi vrazi, ma znajte da ste se na vraga i namirili«. Kad bi maša finila muški bi obično zapalili pipu na kandel, a on kad bi prišal na oltar, nosil bi kalež i na njega beretu. Zapritil je da niki neće pofumat pipu ku je zapalil na kandel pa je pokazal beretu. Kad je finila maša je rekal: »Čekajte, vanka ćemo se malo poganat«. No-sil je bačvicu vina i rekal: »Ala muškardini, napite se po tapunu tako da dignete bačvicu na ruke«. Niki to ni mogal pa je rekal: »Onda ću najprvo ja«. Zavrnul je habit i ćapal bačvicu za obe dna i dignul ju na usta i se napil. To je bilo zato da pokaže koliko ima force aš su više puti znali popa stuć. On jin je govoril: »Znate ča? Nemojte se igrat aš vi ste vrazi, ali šiguro ste se na vraga namirili!« Bil je jako velik i debel, a posebno jak. Tako je padre Šime Žic umiril ti judi i pravjalo se da su ga jako rešpetali. To mi je govoril moj ded aš on se šnjin dobro znal.

Padre Vice i padre Jacinto

Najprvo bin otil opisat padre Vica. On je prišal u mostir Sv. Marije Manda-lene u Porat nikoliko let prvo leh padre Jacinto. Ostal je vavik običan fratar, ni bil gvardijan u Sv. Mariju Mandalenu. Još prvo leh san počel u školu, jenu večer je prišal u nas padre Vice i rekal mojoj materi: »Jele, biš pustila maloga da nam otpiva mašu«? Ona je bila sva srićna aš do tada je otpival moj brat, ki je šal učit za fratra. I tako smo padre Vice i ja počeli, ma to je hodilo dosta teško. On je bil fanj nervo-zan, a ja nisan mogal sedit na mir. Šempre bin ćapal ku »teplu« za uho aš mašilo se na staroslavenski i to ni hodilo tako lako.

Jedan dan na kraj maše, se spominjan kako da je čera bilo, padre Vice je rekal: »Idite, misa est«, a ja san rekal: »Hvala Bogu da je već finilo«. Svi judi su se na-smijali, a ja san pokle maše ćapal po uhu. On je vavik mašil malu mašu. Veliku je mašil gvardijan, za vrime ke je moral bit padre Vice u hor zi kanturi. Kada bi prišal fratar na oltar, moral je intonat mašu. Jedan psalam na staroslavenski, kantajuć


31

Mostir.

AUGUSTIN ŠABALJA

32

po staru i »Slava Ocu i Sinu«, onda bi opet ponovil prvi psalam po staru, a kad bi počel pristup, kanturi bi zapje-vali »Gospodi pomiluj«.

Padre Vice je bil jako vištor (maj-stor), delal je lipe škatule za tabak od drva ulike ili javorke, žlice i piruni za salatu i druge stvari od drva. Fumal je malo, ma je tabakal fanj i vavik je duperal veliki modri facolić. Bil je mi-ćega rasta, ma papren.

Jako je volil fruti. Bi se bilo dogo-dilo više puti da je, dokle je bila maša, za vrime prodike, šal u vrt po grozja aš gvardijan ni daval grozja na voju. Prišal zobljuć u hor, ki put bi zakasnil na »Verovanje« pa bi kantal zi pune usta. Jako je lipo kantal po staru, aš je imil lipi glas. Jutrin se rano staval i po zimi na pet ur je već bil u crikvu, makar je bilo fanj zima. Pri svići od uja bi molil oficij i onda bi šal mašit.

U ono vrime nijedan fratar ni šal nikamo van mostira da ni pital gvardijana. Zna se da bi ga vardijan pustil, i onda bi šal sprid vardijana i bi rekal: »Benedicite«. Gardijan bi ga prekrižil, a kad bi se vrnul, bi mu se javil da je prišal.

Fratri su čuda molili, svaki dan oficij, luzar i pokle obeda i vičere vavik zajeno u crikvu bi šli molit po 5 – 10 minuti.

Buduć da su isto vrime živili, ću opisat malo i padre Jacinta. On je bil jedan posebojno dragi fratar, jednako je volil bogatih i siromahih, imil je čuda prijatelji. Osobito je bil veliki prijatelj zi gospodinon Gorupon, ki je bil jako bogat i ki je bil glavni dioničar Jadranske plovidbe. Gorup bi prišal šempre u mostir i zato je padre Jacinto ukrcal fanj domaćih ljudi na Jadransku plovidbu priko njega. Padre Jacinto je bili veliki prijatelj zi Fučići i zi njihovin barba Ivanon Brehleron ki je bil jeno vrime za plovana u Dubašnicu. Već je Branko Fučić o tome pisal u Naši

zvoni.

Padre Jacinto Rušin i padre Vice Milčetić (zi klobukon).


33

Ono su bili lipi dani za svi Portani, ma posebojno za mene. To se ne more zabit. Bili su jeni od najlipših dani za svih nas. Šempre smo igrali na bale. Kakov je padre Jacinto bil igrač na bale, takovoga ni bilo. Ki je šnjin igral, na njegovu stran, ta ni mogal zgubit: kad je zbijal, nikad ni falil. Ista stvar je bila i za harte. Po zimi smo igrali svaki večer na harte, a njega se ni moglo dobit aš je znal ki ča drži u ruke. A imil je još jenu kumpanjiju s kimi je igral na harte. To su bili najviše popi od Poljic i Linardić i još ki god čovik od Milohnić. Kad bi se spravili, jedan dan

Portanski toš.

AUGUSTIN ŠABALJA

34

i jenu noć skupa bi igrali. Su govorili da je niki od njih zgubil vridnost od jedne krave. Jedan put su govorili da je i pop poljički, ki bi prišal na konja igrat na Porat, zgubil fanj šoldi i da će ga zato konj »lagje« nosit put Poljic priko Dubašnice.

A bil je i jako dobar ribar, volil je lovit kanji. Dobro je znal braki pa je ćapival fanj ribe, najviše kanji i kugod škrpinu. Volil je hodit i na lignji, a škaramelu za lovit je sam delal, bil je za to majstor.

Fratri nisu nikad živili na veliko. Jili su kako i Portani, ono ča je zemja dala. Zemju i drmuni su držali Portani, davli bi njin polovicu ča bi urodilo.

Padre Jacinto je i fumal i to dobar tabak ki se zval škija. Njegov nećak Jive Vo-dopija je navigal na brodi Jadranske plovidbe za nostroma od Sušaka do Ulcina i bi mu prnesal toga tabaka. Po leti kada su bile velike tepline, on bi obično sedil pod staru kuprivu sprid mostira, ka je onda imila priko sto let. Šoto je i danaska jedan stol od kamiki, toti je sedil i savijal cigaret. Kad bi niki pasal onuda zi blagon, ralicu ili zi vozon, se moral frmat, aš padre Jacinto, kad ga je vidil da gre, već bi počel sa-vijat cigaret i su morali zajeno zafumat. Bil je jako drag redovnik, imil je veliko srce za svakoga. Kad bi ki mladi prišal, bi rekal: »Hoj zakalat malo friške vode, da se napijemo, ma pusti sigaj do dna gušterne, neka bude hladna«. On je govoril vavik po šotoventinski. To je bila prva gušterna u Porat, ka je bila delana 1746. leta.

Fratri su imili i toš za mlit ulike ča ga je delal padre Osip Turčić 1850. leta. Tamo smo svi Portani i Vantačići mlili ulike. Kada su Talijani okupirali 1941. i naš otok, onda su zatvorili svi toši u Dubašnicu, samo su pustili oni u Bogović i na Porat i držali na njih veliku kontrolu. Financer Talijan je bil noć i dan u toš aš su se minjali svaki dvanajst ur. Financer je miril ulike i uje, a pušćal je koliko je potribno po glavi, višak je stavjal u late i pod ključ u jenu malu konobicu u mostir, a on je spal isto u mostir. Ulike su tako rodile da se ne pameti kako su bile pune i u oreno i u pusto. Ma financera se ni moglo prevarit.

Jenu večer mi govori moj bratučed Petar Kirinčić: »Ćo, ćeš mi poć nič pomoć, moramo Talijana zafrigat, moramo mu zet uje od tinjera, kadi je točilo kad se je stiskalo mejene ulike«. Padre Jacinto je bil dekord s nami i mi smo probili skroz zida jenu malu škujicu kadi je mogla poć samo tanka cijev. U nju smo rinuli jednu tanku gomicu u tinjer i po toj gomici smo potegli veći del uja vanka. Talijan ni mogal razumit zač su te ulike tako slabo platile aš ni imil ča zet. To je bilo delano jako u veliko šekreto, aš je bilo lahko finit u logor u Sardiniju: i padre Jacinto i mi.


35

Porat – glavni porat na ovu bandu otoka

Porat je bil glavna luka na ovu bandu otoka Krka. Moj ded je znal govorit da

su se u staro vrime u Porat koštivali brodi zi putnici i svaki od njih je moral pasat

carinu. Pamtin zidine ke su bile blizu mora. Zvali smo ih Šenitad, a zrušene su

pokle Drugoga svjetskog rata 1946. Leta 1947. i 1948. kopali smo luku (produbili)

i u blato našli veliki komadi drva. Moral je tote bit škver za veći brodi. Verovatno

je luka bila zatvorena i spojena zi škojićen, ma se radi nevere ta zid porušil i ni

se popravjalo aš su se ondašnji stanovnici Porta ili preselili u Veneciju ili izumrli.

Zna se da su ondašnji Portani bili Venecijani po prezimenu: Stefanuti, Maškuli-

ni, Bonmartini, Celebrini, Kolaziji, Kristići. Zadnji Kolazio je bil dohtor i njegova

kuća je bila ograjena visokin zidon. Pokle Prvoga svjetskog rata u tu kuću je bila

pogranična straža, a bili su po nacionalnosti Rusi, ki su ušli od boljševizma.

Šiguro najbogatiji od tih Venecijana su bili Celebrini. Govoril mi je ded da su

bili najbogatiji na otok aš su od Porta u Veju mogli poć po svojoj zemji. Imili su

svoju crikvu Sv. Spiridiona i ča se zna imili su i dva popa. Jedan od tih je bil kano-

nik. Kad su ti popi poumirali, z vrimena na vrime su mašu u tu crikvu služili fratri.

Govoril mi je barba Ive Kirinčić da je njegov otac ministriral u tu crikvu kad je bil

fraškol, a mašil je pokojni o. Turčić i to na latinski. Crikva je imila zvon i taj zvon

je pokojni Tonin Celebrin dal crikvi Sv. Lucije kraj Veje. To su bogatstvo, kako i

drugdi u Dubašnicu, popi stekli na različiti načini. Kad bi niki pal u nemilost radi

kakovoga dišpeta, moral se ćapat za Celebrinov kantun od kuće. Tako bi bil oslo-

bojen svake kazne i ne bi šal u pržun, ma je zato moral dat niki drmun ili mesto

(oranicu). Na ta način se puno popi bogatilo. Niki pop je rekal divici neka skuha

dobar obed aš je ta dan dobil veliki drmun u Rebra za par postoli.

Gradnja crikve i zvonika

Ovu štoriju san čul od moga deda kako su naši pradedi gradili crikvu Sv.

Apolinara u Dubašnicu. Malo zad toga su gradili zvonik. U to vrime bil je potešta

Dubašnice Luka Mrvac i živil je na Dolinje Selo. Njegovi voli su zvozili svi kamiki

za zvonik ki su judi ondašnje župe Dubašnica kavali na Oplaze.

Od venecijan-

skoga Porta do

turističkog naselja

su

ca

p

i

je

se

Z

n

k

p

b

sv

n

G

fr

je

d

k

b

(o

d

A

D

za

AUGUSTIN ŠABALJA

36

Na kupolu zvonika je pala šajeta dva puta pa su stavili livelanu betonsku deku. Zad toga još jedanput je pala šajeta mej 1950. i 1960. leta. Onda je zgorila kućica uz zvonik. Sela Porat i Vantačić imili su tote nosilja za mrtvi pa su nan zgorile. Morali smo napravit druge, ke nan je financirala Općina Krk, a delal ih je Pere Žic od Sv. Vida.

Stari cimiter i zvonik u dubašjansko poje.


37

Mlada maša padre Augustina Šabalje.

AUGUSTIN ŠABALJA

38

Kolera u Porat

Zač su stanovnici Porta i Vantačića imili svoja nosilja? Prvo su bila jedna no-silja za celu Dubašnicu, ali pokle je leta 1915. izbila na Porat teška kolera (griža) ku je prvi prnesal na Porat od gorinjega kraja Jeličić. Zarazilo se zi tu bolest čuda judi u Porat, a umrlo ih je šest. Gornja su sela Dubašnice uspostavila stražu na Podvornicu da se ne bi judi mišali i da se ne zaraze drugi zi Dubašnice. Zato nisu otili dat nosilja ka su bila u zvonik u Bogović pa su morali nosit mrtvaca na škale od ulik. To san dosta puti čul od moje pokojne matere. Bilo je dani kad je u Porat bilo i po dva mrtvaca. Svih od Porta je pomogal nosit moj pokojni otac aš to je još bilo vrime rata, a on je bil oslobojen vojske radi srčane greške.


39

Fratri su zi Portani dilili i radost i žalost. U to vrime je bil u Sv. Mariju Man-dalenu gvardijan o. Karlo Brajković zi Beloga na Cres. On se škrbil za duh i za telo Portani, za živi i za mrtvi. Svaki bi dan obašal sve kuće u Porat. Ni se strašil da će obolit od kolere, imil je jaku veru i Bog ga je poštedil od te opake bolesti. Za vrime te bolesti na Porat je hodila nika dohtorica koj san zabil ime. Svaki dan bi se našla zi gvardijanon i skupa bi delali. O. Karlo je stalno obahajal sve kuće i popisival ča komu treba od butige ili bilo ča drugo. Prišal bi do straže na Podvornicu kade bi judi spravili i raznesli sve ča treba. Kad je na Porat prestala ta bolest, onda se zarazil drugi del Dubašnice. Kad su se judi rekuperali od te bolešćine, moj ded Augustin Šabalja i još par judi napravili su akciju za nabavit nova nosilja.

Teška 1917.

Leta 1917. je bilo posebno teško radi bolesti, rata i teške gladi. Toga leta je bila nezapamćena suša. Kiša ni padala priko osan miseci, tako da judi, ne samo da su bili lačni, nego i žajni, skupa zi blagon. Dana 24. decembra 1917. moj pokoji otac i barba Ive Kirinčić bili su zi vozon na Jezero kod Omišlja po vode. Kad su prišli doma, se naoblačilo i počelo dažit. Palo je dosta vode tako da su vodu ku su pejali od Jezera stočili. Zad toga je delalo lipo vrime i judi su počeli sijat šenicu, ozimac i drugo. Naredno leto 1918. bilo je jako rodno (da se ne pamti tako dobro leto), bilo je svega u obilje.

Vrime zad Drugoga svjetskog rata

Pokle rata napravili smo velikih stvari u Porat. Dopejali smo struju, osnovali smo Turističko društvo, dobili butigu, vodu, telefon, proširili čestu i asfaltirali je, cementirali smo plaže i sadili bori na plažu i na Rošovo guvno, kade smo kašnje napravili i jog.

Najprvo smo dobili struju. Od Malinske do Porta sami smo kopali jame i razvažali i postavjali stupi. Bilo je velike muke aš je bilo judi ki nisu otili zet struju. Delali su račun koliko let će kupovat petroj za oni šoldi ča budu potrošili za struju. To je bil jedan manji broj judi, a na kraj su svi pristali. Bilo je to 1965. leta. Kad je zasvitila struja, veselju ni bilo kraja. Moran napomenut da smo mi Portani i Van-

AUGUSTIN ŠABALJA

40

tačićari zajedno delali i dobili struju. Puno nan je pomogal Tončić Bogović (Jerov) ki je bil tajnik u ondašnju Općinu Krk. Uz njegovu preporuku smo dobili veliku novčanu pomoć od Dječjeg odmarališta »Borovik« u Malinsku u kojen je bil upravitelj Frane Kraljić (Pavočkin).

Butigu smo dobili 1982. leta. Z Božon Kopićen, direk-toron OTP Kvarner iz Punta, san ugovoril sastanak u Pu-nat. Dogovorili smo se da ćemo zajednički gradit butigu – mi smo kupili teren od Pera Turčića (Dunkina) od Zida-rić i skopali temelj i zalili, napravili prvu ploču, a Kvarner je po dogovoru trebal finit zgradu. Svi projekti za struju, vodu, munjovod i samu zgradu napravili su judi iz Vikend naselja besplatno. Nadzor svih posli vodil je gospodin An-ton Šimecki od Zagreba, isto besplatno. Ne moren svih poimenu napisat ki su nan pomogli, ali puno se zahva-ljujen gospodinu Mariju Majnariću, ondašnjen direktoru Projektnog zavoda u Zagreb aš su nan svi projekti, kako za butigu, tako i za čestu i sve drugo, napravili besplatno. Puno su se zalagali za ovo područje – zi savjeton i zi šol-di.

Kad se turizam na Porat naglo razvil, bez vode se više

ni moglo. U isto vrime kad smo gradili butigu, 1982. leta,

grupa ugostitelji dogovorila se z upravu vodovoda »Poni-

kve« da se od Milčetić do Porta povuče voda priko alkate-

na (plastična cijev za vodu), ki je bil zakopan pol metra, i

tin puten smo punili naše gušterne. Leta 1988. velikin za-

laganjen ondašnjeg odbora MZ Porat-Vantačić dobili smo

vodovod s kin se napajaju sva naša domaćinstva i danas.

Istoga leta počela je delat i butiga.

Prvi turistički ured u Porat počel je z delon 1968., a

prvi službenik u njemu bila je ondašnja gimnazijalka Mira

Jurić. Tako je bilo par let, a onda je preuzela i vodila ured

Katica Cvelić, ka je vodila Turističko društvo i Mjesnu za-


41

jednicu. Zahvaljujuć njoj, a i piscu ovog članka, napravili smo jako lipu reklamu u Njemačku, Austriju i Italiju, posebno priko naših fratri ki su bili u Njemačku po župami. Puno puti smo imili toliko gosti da ih nismo imili kamo poslat. Da bi Turističko društvo imilo svoj prostor, kupili smo jedan kontejner u kojen je bila i mjenjačnica i Mjesna zajednica.

U odbor Mjesne zajednice bili su: predsjednik Augustin Šabalja, tajnik Ivan Dujmović, članovi Petar Dujmović stariji, Bernardo Cvelić, Josip Dujmović, An-ton Šegulja i Petar Milčetić, te Petar Dujmović, mlaji. Imili smo jako dobrih i po-žrtvovnih judi ki nisu žalili ni truda ni vrimena. Porat je bil dosta zapušćeno selo,

Turistički prospekt Porta (1970. leta).

Plaža na Uhlić u današnje vrime.

AUGUSTIN ŠABALJA

42

a bilo je na žalost judi ki su vukli svaku akciju nazad i kočili svaki napredak sela i turizma. Trebalo je puno truda i napora dok nisu judi vidili da se od turizma more dobro zaradit. Tako su počeli otvarat pansioni. Svaka naša domaćica se brinula da budu gosti zadovoljni i dobro posluženi. Dokaz tome je da su nan gosti hodili više let. Kvalitetnu prehranu mogli smo njin dat aš smo nudili friško, domaće jist, kako ča je: pršut, sir, jaja, kvalitetna riba, vino, rakija, teletina, janjetina i svo povrće. To su sve stvarale marljive portanske ruke. Sve to propagirali smo prospekton ki je bil štampan na hrvatski, njemački i talijanski i to 1970. leta. U to vrime Malinska još ni imila prospekt. Tu moramo dat zahvalnost pok. Milivoju Huberu ki ih je dal štampat u Vjesnik za jako mali šoldi.

Pud bori na Uhlić.


43

Ja se jako rado i šempre domišjan svoje mladosti, a tako i dani kada su naši

stari bili jako pobožni. Tako su mi ostali u sjećanju i oni davni dani kada nismo

imali letrike.

Neka bude volja Božja!

U to doba svi smo mi rabili petrolej i lampe. Kad bi naše matere navečer za-

palile lampu, rekle bi:

– Hvaljen Isus i Marija!

Svi u fameju bi odgo vorili:

– Vazda budi hvaljen, na ča bi naše matere dodale:

– Naši mrtvi Bog pomiluj!

Svi ukućani bi onda zajedno odgovorili:

– Amen, Bože.

I drugda se zazivalo Božje ime. Tako npr. kad se upreglo voli, seljak bi se pre-

križil i rekal:

– Ala homo, u ime Božje.

U polje se počinjalo zi besede:

– U ime Božje, a finjivalo zi:

– Hvala Bogu, a sada neka bude volja Božja.

Tako je počinjal i finjival svaki posal, niti jedan ni drugačije obavljen, vavik se

zazivala Božja pomoć.

Skromno se živilo, ali je bilo ljubavi i sloge

Svemu ovome otil bin dat jedan skroman komentar aš pisac ovih redi nima

nego pet razredi pučke škole. Zato, dragi čitatelju, nemoj mi zamirit ako moje

pisanje ni hvalevridno. Nikad smo skromno i siromašno živili, ali je ljubavi i sloge

bilo jako puno. Judi nisu imili zahtjevi, bili su skromni, ali vavik veseli i spravni za

škerac. Stalno se čul kanat kum panije od Porta do Poganke. Istina, puno se delalo

i bili smo jako štufi, ali zato vavik veseli. Delalo se od jutra do noći, a najviše kad

smo bili na more. Ako smo ulovili ku ribu, morala se prodat kako bi se dobil ki

dinar za život. Zato smo nakon napornih noći hodili prodavat ribe po selima Du-

Umjesto zaključka

Ljubavi i sloge bilo

je jako puno!

st

im

p

k

za

n

p

b

šk

i

sm

d

AUGUSTIN ŠABALJA

44

bašnice i Poljica. Najviše smo lovili lo karde i njih smo prodavali. Ali u ono doba bilo je ribu teško prodat aš judi nisu imili šoldi. Bila je velika mižerija po otoku pa se hodilo i na Sušak, ali samo kad se ćapalo puno rib aš se za male količine ni isplatilo partit na tako dugi put. Život je ribara bil jako težak, ali taj i svi drugi te-žački posli obavjali smo zi gušton aš smo vavik sazi vali Božju pomoć, kako su nas od malih nog učile naše ma tere.


45

Sine, brate, mužu, tata,

barba, dede Tino

Augustin Tino

Šabalja (1919. – 2001.)

Rojen 25. marča 1919. leta u Porat, kako treće dite majke Jelene (rođ. Milčetić) i oca Ivana koji su imili 7 dice. Prvi je bil Augustin rojen 1911. leta i umrl jako mal. Imil je još jednoga starijega i nikad prežaljenog brata, našeg mučenika, padre Guština (Ivan rojen 1915. leta). Četrta je bila Marija ka je isto umrla mića, a peta je opet Marija (čs. Velimira) rojena 1923. leta. Šesta je bila Ana rojena 1931. leta (kašnje udana Bogović) i sedma je bila Dinka rojena 1932. leta ka je isto umrla mića, od pol leta.

Imil je samo 5 razredi osnovne škole i dokle je hodil u školu bil je mini-strant. Bil je prirodno nadaren, sve ga je zanimalo pa mu ni bil problem da i zi školovani judi more vodit razgovora. U govoru zi drugimi je bil fin i pri-stupačan i zi svakin je imil »načina«. Radi bolesti je bil oslobojen rata pa je to vrime pametno skoristil i naučil svirat orgulje. Fratri su mu dali temelj, a on si je dal truda da ča više nauči, aš je to volil, a i lipo je kantal. Zi fratri je bil jako povezan celoga življenja, šempre je bil u mostir, a oni su mu pomogli da proširi svoje znanje. Otac mu Ivan je bil celi život u Merike. Kroz to vrime je nikoliko puti bil doma, ostal leto ili dvi i šal nazad. Mučil se je po tujemu svitu, bez svojih najmilijih, sam bez topline i jubavi svoje fameje, samo da bi svojoj dici pripravil boji život nego ča ga je on živil. Zadnji put je šal pud kraj leta 1931. i bil tamo leto i pol, a kroz to vrime ni mogal dobit delo pa se jako pojidal, a već je bil i onako slab na srce i tako mu se pogoršalo da je moral poć u bolnicu, a bolnice su tamo onda bile jako skupe. Kada je malo prizdravil da more puto-vat, prišal je doma da umre na svoju postiju, a to je bilo po leti 1933. leta. Tako slab živil je još pol leta, ali je najviše bil u postiju, vanka ni hodil. Da bi bilo gore, jedan od retki puti ča je bil vanka je bilo kad je Tino pal u gušternu, on je čul od postije ča se dogaja i skočil u gušternu po njega ča mu je samo pogor-šalo ionako slabo zdravje, ma se ni premišljal ni momenta za škapulat sina. To vrime je vavik bil žalostan, nikad se ni nasmijal, naročito kad se pomiril da će brzo umrit. Umrl je mlad 28. jenara 1934. leta, imil je 54 leta.

Zad njegove smrti ostala je velika tuga i bol u kuću ča više ni oca. Materi je bilo najteže i sva shrvana od boli preuzima teško brime na sebe. Ded star i slab, baba Marija umrla još 1927. leta, padre Guštin je već nikoliko leta bil ća i učil se za fratra, tako da njoj je jedina nada bila Tino. On je tad imil 15 let

AUGUSTIN ŠABALJA

46

i samo je on mogal pomoć materi i bit joj desna ruka, a takov je i bil. Pokojni mu otac je delajuć u tuji svit, hvala Bogu, parićal da zad njega čagod ostane pa je tako na-bavil lipu intradu i kupil fanj tereni za ono vrime. Kad je bil doma 1930./1931. leta, poredil je kuću, pridal je dvi kamare i cimental dvor, napravil kućicu pud Sada i potle i gušternu. Vrime je pasivalo, a Tino je uz mater vodil brigu o svemu: za kampanju, blaga je bilo vavik u dvor, ri-bariju itd. Bil je svjestan svoga položaja i dužnosti ka mu je pripala kako najstarijemu i to je ozbiljno razumil. Već kako mlad je proval kako je život gorak i težak. Mučili su se zi mater orat, sijat i sve ča je bilo potriba, a ded dokle god je mogal hodil – je pomalo zi šćapon pud Sada – va-vik bil u trsi. Tako su mat i Tino zajedno delali i mučili se dokle ni šal u vojsku 1938. leta na jesen. To isto leto je i teta Velimira šla u Đakovo, tako da su doma ostali samo ded, mat i Anica ka je imila 7 let. Povrh svega toga mat se udrila kad je pala pobirajuć ulike u Greštinu. Ozljedila je niki kralježak, ma ni šla u bolnicu, nego je doma miro-vala. Tino je bil odrejen za mornaricu i nakon kratkoga vrimena ča je bil nutri, teško se razbolil, dobil je upalu zglobi. Bolest je hodila na gore, postal je nepokretan i takovoga su poslali doma, niš ni mogal sam napravit, a mat brižna – sama oko njega. Mučila se, plakala i molila i dragi Bog njoj je poslal pravoga Samaritanca ki se zval gosp. Hartl. On je bil Njemac, a u Sveti Martini je imil kuću. Materi je čuda pomo-gal pa i po noći bil kod nepokretnoga Tina. U tako teškon stanju je bil oko pol leta, a i gosp. Hartl je ustrajal delajuć dobro. Njega su 1945. leta partizani ćapali u Veju, u crikvu Gospe od zdravja, kadi se on brižan skrival od progona. Sve to vrime ča je Tino bil slab, mat je svesrdno i neprestano molila te zajedno zi tetu Dumu od Zidarić delala zaveti Majki Božjoj Trsatskoj. Dragi Bog se ni oglušil i vrnul je Tinu zdravje, znal je reć da samo Bogu zahvaljuje da je opet zdrav i da je to samo od Boga čudo, aš njega su od vojske od Šibenika poslali doma da umre i svi dohtori

Augustin Šabalja kad je bil mladić.


47

su tamo od njega digli ruke. Od onda do kraja života su mu, kako nikakov spomen na tu bolest, prsti ostali zgrbavljeni i nikad ih potle ni mogal naravnat. Nas dicu je vavik zafrkaval da će dat 5 dinari onome ki mu jih naravna, mi smo se mučili i natezali ti njegovi grdi grbavi prsti, aš to njega ni niš bolilo, ma mu ih nismo naravnali. Kad bi kigod od nas dobil po uši zi ti njegovi tvrdi prsti, par dan bi ti zvonilo u glavu od ćepe. Kad mu je bilo boje, počel je opet normalno delat i vodit brigu za sve, pogotovo ča je materi bilo sve gore odkad je pala zi ulike, a naročito je patila kad je čula da je padre Guštin stradal i da je u logor finil mučenički. Ne zna se ni dan danas kako i kadi, šiguro u niku zajedničku jamu mu počivaju kosti. Ded Guštin, koga su zvali i Bragešar, umrl je 1942. leta i imil je 87 let. Mat mu je Jelka svoj mučenički život finila 1956. leta zi 67 let.

Tino je moral mislit na budućnost. Zrel je mladić i po Božjin zapovijedima mora mislit na potomstvo. Providnost Božja mu je za životnu družicu odredi-

U mornarici.

AUGUSTIN ŠABALJA

48

la mladu divojku Maricu (rojenu 1930. leta), kćer Marije i Jiva Drpića. Oženili su se 08. febrara 1948. i mesto brata mu padre Guština, sakrament ženid-be je obavil padre Marijan Šegulja. Dragi Bog ih je obdaril zi 4 dice. Jelka rojena 1948. leta, Jive rojen 1949. leta, treći je bil mali Tinić ki je bil rojen 1954. i umrl mal istoga leta te četrta je bila Mira rojena 1959. leta. Dica su lipo napredovala, odgajana po Božjin zapovijedima i to mu je bila osobita radost. Svaki njihov uspjeh mu je bilo posebno zadovoljstvo pa već i kašnje kad su imili i svoje fameje. Sve ga je veselilo, svemu se je radoval. Kako se je radoval životu, tako je mislil i na smrt. Bil je dobar vjernik, svaki dan je molil krunicu i molil Boga da ga očuva od duge bolesti i da se drugi šnjin više ne muče kako pokojna mat. Posebno je molil za sretnu smrt. Jako rado je čital, a posebi katoličku štampu kako ča je Koncil, Zvona, Kvarnerski vez i dr. U časopisu Naši

zvoni znal je napisat i po koji članak po našemu di-jalektu i od nikada. Zadnji mu je članak izašal u 14. broj, miseca jula, kad je on već bil u grob. Već kako mladić je počel svirat i za to je imil jaku voju. Sviral je u crikvu skoro 50 let, lipo je kantal i do smrti slavil Boga i vodil zbor u našu crikvu Sv. Mandalene u Po-rat. Kada mu se sin Jive tornal z’ Merike, nastavil je sin svirat i vodit zbor, ali je Tino i dalje šnjin kantal do zadnje nedije ku je proživil 10. juna 2001. leta.

Volil je svoju grudu zemje i zi muku, ali i zi veseljen, ju obrađival do zadnjega dana ča ga je morda i dokončalo delajuć po suncu do 11 ur toga dana. Prišal je doma i legal u postiju kadi mu je prišlo slabo. Bog je opet uslišal njegove molitve pak se ni dugo mučil. Umrl je u bolnicu na Riku potle 10 dan, 22. juna 2001. leta. Tjelesne boli ni imil, duševne su bile teške aš ni mogal govorit, a šiguro je bil toliko priseban da je vidil ča se šnjin dogodilo.

Barba Tino dela.


49

Jako ga je zanimala starina i ni imil mira dok ni doznal ča je otil. Pogotovo se zanimal za naši stari, a volil je kada ga se je nič pitalo i zi ponoson je odgovaral da more nič reć ča mi ne znamo.

Za njegovu jubav i brigu kroz celi život za svakoga od nas pojedinoga, a naro-čito za svoju dicu, dugujemo mu veliku zahvalnost i ne smi nijednomu pasat dan da se ne pomoli za pokoj njegove duše.

Dragi naš sine, brate, mužu, tata, barba, dede Tino, utihnula je tvoja pjesma u našu crikvu Sv. Mandalene kamo si tako rado hodil. Nakon napornog puta od-maraj se i novon pjesmon na nebesima hvali i slavi uskrsloga Krista koga si i na zemju slavil sviranjen i pjevanjen. On ki ti je daroval život na zemju, pobatil je na tvoja vrata i odvel te u svoju slavu kade ćeš pridružen Vječnoj liturgiji novin glason, novin žaron slavit Trojedinoga Boga! Moli se za sve nas ki još putujemo prema vječnoj srići! Amen.

obitelj Šabalja

51


A

agušt – kolovozaprovizacija – poticaj (za ribolov)

B

banda – stranabat – čekićbedastoća – glupostbedena – vrsta pletivabekuc – sapnicabereta – pištoljbeseda – riječbisage – dvije torbe koje vise na ramenima (jedna

ispred, druga iza)blago – domaće životinjeboje – boljeboke – buketbrageše – hlačebrak – povišeno kamenito morsko dnobrest – vrsta stablabrkljača – komad drva sa suhim granama na koji-

ma se sušila robabrudet – vrsta jela od ribe ili morskih glavonožacabrunac – kotlić u kojem se kuhala hranabrušket – izvlačenje brojeva za mjesto gdje će se

bacati mrežabubnut – udaritibukaleta – vrč, posuda iz koje se pije vinobutiga – trgovina

C

capun – alatka, vrsta motike

Rječnik čakavskih

izrazaPriredile:

Josipa Cvelić i Petrica Mrakovčić

52

AUGUSTIN ŠABALJA

cimiter – grobljecrikva – crkva

Č

čigov – čijičrnika – vrsta crnogoričnog stablačuda – mnogo

Ć

ćapat – uhvatiti

D

dekord – suglasandel – diodelat – raditidije – odmahdišpet – nepodopštinadivica – kućna pomoćnicadivojka – djevojkadokončat – odlučitidomišjat se – sjećati sedota – mirazdrača – dračdrakmar – malo sidro za dizanje vršadrmun – neobrađeno zemljišteduperat – koristitidurat – trajati

F

facolić – rupčićfameja – obiteljfanj – dostafaš – komad drveta od 90 centimetara duljine

fažol – grahferije – praznicifinit – završitiforca – snagafraškol – učenikfriško – svježefrmat – stati, zaustavitifrmentun – kukuruzfumat – pušiti

Gganat – pričatigavić – hrastova šiškagjedat – gledatigrabar – vrsta stabla, grabgrd – ružangren – idemgrozje – grožđegrip – vrsta mreže, potegačagušt – okus, ukusgušterna – bunarguvernat – brinuti se o nečemuguvno – gumno

Hhabit – halja koju nose fratrihaja – jaknahljib – okrugli kruhhodit – hodati, ićihud – zločest, loš

I

imit – imati

53


iskat – tražiti

J

jigo – drvo koje se stavljalo preko čamca na ko-jem se stavljalo vesla

jist – jestijudi – ljudijunak – najamni rednikjutrin – ujutro

K

kadi – gdjekadilnjak – kadionikkajić – barkakalcete – čarapekalivat – spuštatikamara – sobakamik – kamenkamižot – vrsta ženske odjećekampanat – zvonitikampanja – polje, poljoprivredna površinakanat – pjesmakandel – svijećakantara – vrsta ribekantat – pjevatikantun – ugaokapo – starješinakarbit – ruda od koje se dobiva acetilen (za feral)karijola – drveno priključno vozilo za prijevoz

materijalakavat – iskapati kamenjeki – koji, tko

kiput – koji putkita – granakočija – priključno vozilo za prijevoz kamenakoludrica – časna sestra, redovnicakolurat – bojatikomanda – zapovijed, zapovjedništvokomoštra – željezni lanac na kojemu je visio

brunackonop – uže, konopackorniž – rub zdjelekostena – s kostima (riba)koš – dio voza za prijevoz gnojivakoštivat – pristajatikota – dio svećenikove odjeće za bogoslužjekraj – obala; pokrajkrčica – mala motika s rogovimakrma – stražnji dio barkekudlak – vukodlak (iz legende)kumpanjija – društvokumpar – prijateljkuntenat – zadovoljankurajan – hrabarkušnut – poljubitikvadrat – pokrivalo za glavu koje svećenik koristi

u bogoslužjukvialent – vrsta porezakvintal – mjerna jedinica koja iznosi 100 kg

L

lačan – gladanladva – vrsta barke

54

AUGUSTIN ŠABALJA

lagje – lakšelaiho – pomoćnik u samostanulajno – (stočna) balegalanča – dugački drveni štap za ostileh – negoleto – ljeto, godinaletrika – strujalivelan – ravan, vodoravanlokarda – vrsta ribeluzar – pobožnost blagoslova Presvetim sakra-

mentom

M

madijun – kamena izbočina kraj prozoramakaruni – vrsta ručno izrađene tjesteninemalić – zao čovječuljak (iz legende)marčeni – mjeseca marta (ožujka)mašit – misitimat – majkameštar – učiteljmijar – tisućamisec – mjesecmižerija – siromaštvomoć – moćimostir – samostanmotika – vrsta alata za kopanjemrkač – hobotnicamuke – brašno

N

nać – pronaćinajprvo – najprije

navigat – plovitinevera – olujaniki – nekinikoliko – nekoliko

NJ

njin – njima, im

O

obać – posjetiti, obićiobedvat – ručatioganj – vatraognjišće – ognjišteoslobojen – oslobođenotešeno – istesanoovac – ovacaovin – ovimozimac – ječam

P

pačit – smetatipalandara – mreža za lov rumbacapaneri – okrugla košara od šiblja (koja se nosila

na glavi)parićivat – priprematipartit – krenutipas – pojaspasat – proćipašarina – novac ili roba koja se davala za kori-

štenje nečije pašepekjat – prositipetroj – petrolej

55


pijažat se – sviđati sepikun – vrsta alata, pijuk, kramppilot – lučki kapetanpinka (kruha) – duguljasti kruhpipa – lulapirun – vilica (pribor)plovan – župnik, svećenikpo – nakonpoć – krenuti, kretati sepokle – poslijeponjava – vrsta pokrivačapopravjat – popravljatiporat – lukaposebojan – poseban, izuzetanpotegnut – povućipotešta – načelnikposal – posaopošta – određeno mjesto za spuštanje mrežepoštica – mreža stajačicapralica – vrsta alatapravjat – pričatiprezet – preuzetiprnest – donijetiprit – doćiprodikat – propovijedatiprotuleće – proljećeprova – prednji dio barkepržun – zatvorpud – pod, ispodpunat – bodpuneštra – prozor

pušćat – pustiti

R

rabit – koristiti, trebatirankun – vrsta alata za krčenje korovaregula – pravilorekuperat se – oporaviti serematižam – reumatizamrešpetan – poštovanretko – rijetkorinut – gurnutiroguja – alat za kopanje sa dva rogarožica – cvijetruvinat – uništiti

S

sakreštija – sakristijasedo – udvaranjesić – sjećisigaj – sić, kantasika – plićina u morusikira – sjekirasinjal – plutena oznaka koja se stavlja uz mrežu

ili vršusirota – sirotinjaskrcat – istovaritiskroz – potpunoslamarica – madrac od listova kukuruza, krevet

od slame (navlaka ispunjena slamom koja služi za ležaj)

smila – smjelaspat – spavati

56

AUGUSTIN ŠABALJA

spominjat – sjećati sesprida – ispredspraviti se – okupiti se, pripremiti sestavat se – ustajati sestavjat – stavljatisteplit – zagrijatistrest – istrestisvića – svijećasvit – svijetsvitit – svijetlitisvitnjak – svijetnjak

Š

šajeta – gromšćap – štapšćule – štula, drvo postavljeno okomito na vozu

za potporušegac – vrsta alata, ručna pilašempre – čestošenica – pšenicašibovina – šiblješiguro – sigurnoškale – ljestve, stepeniceškandaj – konopac za povlačenje mreže (gripa)škatula – kutijaškerac – šala, vicškija – vrsta duhanaškojić – greben koji izlazi na površinu moraškrbetalnica – komad drva koji daje zvuk za po-

četak mise u korizmiškrbit se – brinuti se

škuja – rupaškuro – tamno, mračnoškver – brodogradilištešmrika – vrsta stabla, zimzelena smrekašnjimi – s njimašoldi – novacšpag – konopac, užešpajher – štednjak (na drva)špjegat – objasnitištola – dio svećenikovog odijela za bogoslužještorija – pričaštriga – vješticaštufat – biti zasićen nečega, umoriti sešurlice – domaće jelo od tjestenine

T

tabak – duhantanac – plestapun – čeptinjer – vrsta bačvetote – tutrata – vrsta mreže, potegačatrieštinka – glazbalo, vrsta harmoniketripije – željezne šipketrudan – umoran

U

u veliki glas – glasnouć – pobjećiulika – maslinaupreženo – upregnutoura – sat

57


urdinat – zapovijedatiureć – ureći, urokom navući zlu kob, nesrećuuvrat – zaokret pri oranjuužanca – običajužba – pun mjesec

V

vala – uvalavanka – vanivavik – uvijekVazanj – UskrsVeja – grad Krkvinturin – ribar svjećar koji nije pripadao ribar-

skom kumpanijivonj – mirisvrime – vrijemevrnja – pletena košaravršić – vrh, kraj nečega (otvor na vrši za ulaz ribe)

Z

zad – iza, u pozadini, nakon, na krajzahoj – sumrakzakalat – izvući vodu iz bunarazatoka – drveni ulaz u zemljištezaškurit – zamračitizdela – zdjelazdubit – izdubitizemja – zemljazet – uzetizgljedat – izgledatizimat – uzimatizližen – izlizan

zmolit – izmolitiznet – skinuti, izvaditi

Ž

žajan – žedanžigerica – jetricežrno – mlinski kamenžurnada – dnevnica

AUGUSTIN ŠABALJA

58

Zavjetni križ Petra Trpa (na Fumku kod Porta).


59

Knjižica koja je u rukama predstavlja izvorni memoarski, kulturni, povijesni

i jezični doprinos Augustina Šabalje (1919. – 2001.) prostoru s kojeg je ponikao.

Vjerno je to i vrijedno svjedočanstvo Porta kakvog više nema.

Porat uz sela Vantačiće, Turčiće, Zidariće, Milčetiće, Bogoviće, Radiće i mje-

sto Malinsku ubraja se pod Dolinja sela Dubašnice. Zbog svoga smještaja pri

moru, u zaljevu, Porat, Vantačići, Zidarići i Malinska zajednički se nazivaju Vala,

a njihovi stanovnici Valari.

Naziv Porat potječe od latinske imenice portus koja znači luka, pristanište.

Drugim riječima, taj naziv označava funkciju koju je to mjesto imalo za širi duba-

šljanski kraj. Porat je, naime, bio luka Dubašnice kako je to uostalom zabilježeno

u kasnosrednjovjekovnim i ranonovovjekovnim povijesnim i kartografskim izvo-

rima: Dobasnisca (Dubašnica), S. M. Madalena (samostan Sv. Marije Magdalene)

te Porto, e Ponta Dobasnisca (luka i rt Dubašnice).

Na ovom su području svjedočanstva života vrlo stara. Gradina Zidine i ondje

nađeni artefakti vjerno svjedoče o nastanjenosti područja još prije nekoliko tisuć-

ljeća. Poznato je, naime, da su tu obitavali Liburni. Uz nekoliko drugih predmeta

pronađena je jedna grobna keramička posuda koja je datirana u 8. ili 9. stoljeće

prije Krista. Iako su na Zidinama kopali fratri i arheolozi, do sustavnih istraživanja

ipak nije došlo. Nešto podalje, na priobalnom području u uvali Zaharija, o ladanj-

skom pak životu svjedoče ostatci antičkoga stambenog objekta (villa rustica).

Starokršćanskom razdoblju pripadao bi lokalitet pod nazivom Stunjina u bli-

zini Porta, a na nešto širem području pronalazimo tragove bizantskoga utjecaja iz

Ravenne, o čemu svjedoči titular crkve, a kasnije i samostana, sv. Apolinar. Iz raz-

doblja rane romanike potječe pak kapela-crkva Sv. Martina, smještena nedaleko

Punte Pelove, u čijem se nazivu također pronalazi nešto raniji franački utjecaj.

U morskom pojasu ispred Porta krčki su ribari 1953. godine uhvatili u svoje

mreže nekoliko komada svakodnevne uporabne keramike i tzv. »arhajski« faen-

tinski vrč koji je datiran krajem 13. ili početkom 14. stoljeća.

Valja naglasiti da u Portu kojim slučajem nije bio utemeljen samostan – u

konkretnom slučaju franjevaca trećoredaca glagoljaša – teško bismo danas imali

relativno dosta podataka o jednom tako malom mjestu. Naime, dobar dio gradiva

nad čijim sadržajem gradimo sliku našega srednjovjekovlja i novovjekovlja nalazi

se ili potječe upravo iz crkvenih institucija, poglavito samostana.

Dubaš-ljanski

Porat na otoku Krku

od prvih svjedočanstava

života do suvremenih dana

(skica namjesto pogovora)

Tomislav GALOVIĆ

AUGUSTIN ŠABALJA

60

Kada je Mletačka Republika 1480. godine zavladala Krkom, a krčki knezovi

Frankapani doživjeli na otoku slom, franjevci trećoredci su od nove vlasti dobili

kapelu Sv. Marije Magdalene na sjeverozapadnom dijelu otoka. Uz nju je, u neka-

kvoj potleušici, živio jedan pustinjak. Libro fondale (Osnivačka knjiga) portansko-

ga samostana, koji je doduše sačuvan u redakciji iz 1792. godine, donosi podatke

o najranijoj povijesti samostana: »Smješten na rtu Dubašljanske Luke, nasuprot

Austrijskoj obali, na sjevernoj strani, nekoliko koraka udaljen od mora. (…) tu

je postojala mala kapela s jednim pustinjakom iz Reda«. Upravo se stoga 1480.

smatra godinom utemeljenja samostana Sv. Marije Magdalene franjevaca trećo-

redaca glagoljaša (mostir S. M. Mandalene na Dubašnicu) koji će se kasnije iz-

graditi pokraj spomenute kapele. Redovnici se za stalno tu nastanjuju dvadesetak

godina kasnije. Kapela je prvotno bila pod glavotočkim samostanom (S. Maria de

Capo), a Ivan VII. Frankapan daje je na uporabu svojim podanicima koje od 1451.

do 1463. godine naseljava na otok Krk. Kapela im je privremeno poslužila dok

nisu osposobili za bogoslužje župnu crkvu Sv. Apolinara u selu Dubašnici.

Samostan i crkva grade se početkom 16. stoljeća, točnije u vrijeme mletačko-

ga dužda Leonarda Loredana (1501. – 1521.), uz velike trzavice s dubašljanskim

župnikom Petrom. Crkva je ipak sagrađena u kasnogotičko-renesansnom stilu sa

četverokutnim svetištem i križno-rebrastim svodom. U crkvi se nalazi i veliko

drveno gotičko raspelo koje valja datirati upravo u vrijeme ovih radova.

U samostanskoj je crkvi, u likovnom i povijesno-umjetničkom pogledu, po-

sebno vrijedan poliptih, rad Girolama i Francesca da Santacroce (ili Da Santa Cro-

ce, tj. Od Svetoga Križa), datiran 1556. godine. Krčki biskup Albert Dujam de

Gliricis posvetio je 16. siječnja 1557. crkvu i oltar koje krasi taj poliptih na kome

su prikazani sv. Marija Magdalena, sv. Ivan Krstitelj, sv. Grgur papa, Bogorodica s

Djetetom, sv. Franjo Asiški i sv. Kvirin. Poliptih je dao izraditi tadašnji gvardijan o.

Grgur Hromčić, pa se zbog toga na poliptihu našao i njegov imenjak, papa sv. Gr-

gur. Taj je vrlo lijepi poliptih preživio sve nadolazeće ratne i ine nedaće te je danas

ponosno svjedočanstvo duge i bogate samostanske povijesti mostira na Portu.

Poliptih se, naime, sretno spasio u drugoj polovici 16. stoljeća kada je sa-

mostan za jedne uskočke akcije u vrijeme rata s Venecijom temeljito opljačkan i

djelomično spaljen. Tom je prilikom samostan ostao bez svih svojih dokumenta

o samostanskim početcima, vlasničkim pravima i drugim odnosima u dubašljan-


61

skom kraju. Taj uskočki napad zbio se između 1566. i 1570. godine i, nažalost, nije

bio i posljednji.

Unatoč teškoj devastaciji, samostan se protokom vremena proširuje, stari se

dijelovi obnavljaju te je temeljito obnovljen u 17. stoljeću otkada potječe i današnji

izgled samostana. Budući da je samostan kao i onaj u Glavotoku bio oslobođen

plaćanja desetine, to mu je itekako pomagalo da se ne ugasi. Dapače, samostan će

s vremenom dobivati i proširivati posjede.

U spisima iz samostanskoga arhiva navodi se podatak da je 1617. godine samo-

stan imao 7 svećenika i 2 klerika, a 1729. godine 7 svećenika, 2 klerika, 1 brata po-

moćnika i 5 »junaka« (laika pomoćnika). Zbog toga je donesena odluka o proširenju

samostana i pribavljanju novoga crkvenog inventara. Zanimljiv je i podatak iz 1734.

godine o broju bogoslužnih knjiga: Misali mostirskih 4, Misal latinski mostirski

1, Misal s(veto)ga Mikule (bratovštine) novi 1, Misalić mrtvaški mali 1, Rituali 2,

Šćaveti 2 itd. Također je ostalo zabilježeno da je 1717. godine na ispovjedaonici sa-

mostanske crkve glagoljicom bilo uparano: »Spomeni se da imaš umriti«.

Iz 1746. godine posjedujemo zapis o gradnji samostanske »gušterne«: »Godi-

šće 1746 biše kada saližasmo gušternu pod p‹r›ešidentom (tj. zamjenikom gvardi-

jana) p. fra Ivanom Vantačićem. Na 26 novenbra 1746 / finismo ark u crikvu pod

gvardiênom p. fra Antonom Petrlinom. / I dasmo z depožita u sve L 452; opet za

železo i centane i čavli L 40; opet za škalin zdolu L 61 S 10; / opeta meštru za sta-

vit ga na mesto na kordiju L 106; / opeta ča dahu starii s(veto)ga Mikule L 100«.

Sredinom pak 18. stoljeća samostan se različitim pregradnjama i dogradnja-

ma proširuje, što je na kraju rezultiralo dvama unutarnjim dvorištima (ili bolje

rečeno klaustrom i atrijem) unutar samostanskoga kompleksa, a crkva poprima

barokne konture. Pridodane su joj dvije plitke i četverokutne bočne kapele u koje

su smješteni oltari sv. Roka i sv. Nikole. Uz potonju nalazi se i danas aktivna bra-

tovština sv. Nikole koja je osnovana davne 1538. godine otkada izvorno i datira

Nikolin oltar. Njezina je dužnost brinuti se o pogrebu i sv. misama te moliti za

pokojne bratime. Živući bratimi okupljaju se na »nedilju od brašćine« najprije

u samostanskoj crkvi gdje prisustvuju misi za pokojne bratime, a nakon toga na

zajednički ručak objedujući obliju, šurlice i dr.

Godine 1736. samostan je bio ekonomski snažan jer je posjedovao 67 ovaca,

20 janjaca i 5 volova. Vrlo zanimljivih podataka imamo u Knjigama primitaka i

AUGUSTIN ŠABALJA

62

izdataka (Datja i prijatja) koja zaslužuju zasebnu obradu i publiciranje. Evo jed-

noga primjera: »Na 1. šetembra 1834. / Daemo na fit ednoga vola dlake čerlene

od let 6 Matu Šeguli po. Mata od sela Dvoran na koga dat ima dvi kvarte šenice

na leto« – ili pak – »Frane Lukačić po. Ivana, 1823 na 2 juna činimo račun koi

osta mi dužan u sve L 11:17, 2 verča êrice(?) i edan fažola« i sl.

U tim knjigama pronalazimo također različite zapise i bilješke o pojedinim

događajima ili zanimljivostima. Tako za gvardijana o. Gašpara Milčetića 1683.

godine piše da je: »Uto doba biše zima velika for‹t›una bure i dura, čuda dan i

pokerši nam masline u vertli jedan i drugi kruto i bi škoda velika – i biše tu zimu

suša i zlo staše žito i u to doba bihu zatvoreni paši ne mogaše se nikamor čujaše se

zla nemoć a Goricija i ostali pajizi na cesarovoi zemli a naš biše dobar gospodin

providor i biše nam zapovidal nategnuti našu b‹a›rku i ne mogohomo«.

Godine 1734. u samostan je stigao dekret o potrebi osnivanja samostanskog

arhiva. Međutim, to ne znači da ga do tada nije bilo. U dekretu stoji: »Bi prepo-

ručeno u isto vrime (tj. 1734.) da se ima učiniti arkivii po svih naših mostirih u

mistu posoboinomu i šeguru, kadi se ote kunšervati ištrumenti, pisma, i memorie

pristoeće na sta‹n›je, i uzdržanje mostirov. Tolikaiše da oci p. gvard(ia)ni po svih

naših mostirih imaju činit kataštik od svih zemal mostirskih, i ostalih štabili sva-

ke vrsti i kondiciona, a to do prvoga vižita oca m. p. Prov(incia)la«.

U Portu su se nalazile ladanjske vile krčkih (venecijanskih) plemića Colazzio,

Celebrini, Bomartin i dr. iz 18. stoljeća. Tada je ostalo stanovništvo uglavnom živjelo

u Dvoranima. No, s vremenom se i ono postupno nastanjivalo bliže moru, dakle u

samo mjestu o, iako nikada nije napustilo rad na zemlji kao i ribarenje na moru.

Plemići Bomartin imali su u Portu, uz kuću za stanovanje, obiteljsku kapelu

Sv. Spiridiona koja se spominje u izvorima između 1770. i 1795. godine. Kapela

danas više ne postoji, a na njezinu je mjestu sagrađena kuća obitelji Celebrini.

Kapela je imala zvonik-preslicu čije je zvono pok. Tonin Celebrini poklonio crkvi

Sv. Lucije u gradu Krku. No iz te je crkve zvono kasnije otuđeno. Osim spomenute

kapele, u Portu se od 1908. godine nalazi i poklončić Gospe Lurdske koji je kao

i onaj Sv. Antuna Padovanskoga u Vantačićima podigao o. Benedikt Žgombić. U

blizini Porta je i monumentalni zavjetni križ Petra Trpa.

U vrijeme mletačke dominacije Porat je služio kao luka za utovar drva u bro-

dove i njihov izvoz u Veneciju i Chioggiu. Tek će kasnije tu funkciju na sebe preu-


63

zeti Malinska. Izvozili su se i drugi poljoprivredni proizvodi (npr. maslinovo ulje), pa je zbog toga u Portu bio smješten sanitarni ured koji je kontrolirao kvalitetu izvoznih proizvo-da. Među izvoznicima bila je i venecijanska obitelj Maškulin koja svojim brodom održava vezu između Porta i Venecije. Obitelj je prvotno stanovala u Portu, a kasnije se preselila u Malinsku.

Padom Mletačke Republike 1797. godine te predsto-jećim političkim i drugim promjenama, samostan u Portu nastavlja kroz 19. stoljeće svoj životni vijek u koje se, slo-bodni smo kazati, gasi veliko glagoljaško ranonovovjekovno razdoblje.

Neraskidiva vezanost franjevaca trećoredaca uz staro-slavensko bogoslužje i glagoljicu, odnosno uza sve ono što je vezano uz kompleks hrvatskoga glagoljaštva, rezultiralo je vrlo velikim brojem očuvanih glagoljskih rukopisa, od čega posebno mjesto zauzimaju: Žgombićev zbornik (Arhiv HAZU, sign. VII 30) iz 16. stoljeća, Hržićev zbornik (Ar-hiv HAZU, sign. VII 34) iz 18. stoljeća, dok se Sabljićevu

zborniku iz 17/18. stoljeća po svemu sudeći zametnuo trag. Samostanski arhiv posjeduje i različite glagoljske rukopise iz 17. i 18. stoljeća. Riječ je uglavnom o rukopisnim knjigama koje se odnose i u koje se bilježi samostanska svakodnevica: Knjige primitaka i izdataka, Blagajničke knjige, Evidencija

o davanju stoke u zakup, Knjiga zajmova, Knjiga dužnika, Knjiga ljetine (hrane i vina), Inventari pokretne imovine, Gospodarska bilježnica

o stoci, Knjiga posinovljenja i novicijata, Knjiga zadušnica za umrlu braću i dr.Priraslost franjevaca trećoredaca glagoljaša lokalnom puku treba ponajprije

tražiti u činjenici da su sâmi fratri bili upravo iz toga naroda, a i sam red nije bio vezan, primjerice, uz plemiće ili druge patrone, već je živio s narodom i od svoga rada, kako fizički na polju i na moru, tako i pastoralno među vjernicima. Bavili su se obrađivanjem zemlje, uzgojem stoke, ribolovom, lovom i sl. Možda je najbitnije naglasiti da su u svemu sa svojim narodom dijelili i dobro i zlo.

O. Augustin Šabalja (prvi s lijeva).

AUGUSTIN ŠABALJA

64

Iz portanskoga samostana ponikli su brojni redovnici, njih preko stotinu, kako to svjedoči Nekrologij franjevačke trećoredske provincije. Među njima tre-balo bi spomenuti mnoge. Ipak, izdvojit ćemo samo neke: o. Josipa Dujmovića, o. Pija Dujmovića, o. Stanka Dujmovića i o. Augustina Šabalju. O. Pijo bio je gene-ralni poglavar – redovrhovnik Franjevačkoga trećeg reda u Rimu, a o. Augustin nakon što je preživio Bleiburg i »križni put«, osuđen je na smrt te pogubljen 1945. godine. I danas mu se groba ne zna!

Mnogo je različitih podataka i zanimljivih epizoda iz portanske prošlosti. Tako je upravo na portanskom području 1924. godine oformljeno prvo uzgajalište gambuzija (malenih slatkovodnih riba) na Kvarnerskom primorju. One su služile za uništavanje ličinki malaričnih komaraca, a bile su na kraju presudne za suzbi-janje malarije na otoku Krku i njegovoj okolici.

Porat u novije vrijeme.


65

U vrijeme druge talijanske okupacije otoka Krka 1941. godine, u Portu je čak

djelovala i pučka škola, dakako, na talijanskom jeziku. No o razdoblju 19. i 20.

stoljeća ovdje nećemo zasebno govoriti jer to prepuštamo piscu Tinu Šabalji i

njegovu radu Porat i Portani u 19. i 20. viku na materinskoj čakavštini, što mu s

jezičnoga aspekta daje dodatnu vrijednost. Taj rad sadržava sljedeće cjeline: Život

naših starih (Ribarija, Morski pas u Valu, Ki alat su naši stari duperali, Pekjari,

Gradina), Užance naših starih (Molitva i kanat, Ča su naši stari nosili, Kudlaci

i štrige, Priprave i užance za ženidbu, Portani i tanac, Jilo se od jedne zdele, Od

Badnjaka do Tri kralji, Užance Velike šetemane, Mandalenjina i Prošćenje), Por-

tanski fratri (Fratri – zemljoradnici, Padre Šime Žic, Padre Vice i padre Jacinto)

i Od venecijanskoga Porta do turističkog naselja (Porat – glavni porat na ovu

bandu otoka, Gradnja crikve i zvonika, Kolera u Porat, Teška 1917., Vrime zad

Drugoga svjetskog rata).

Suvremeni Porat svoju budućnost vidi u turizmu uz uvažavanje tradicijske

kulture i narodnoga života. U okrilju franjevačkoga samostana vjerojatno trebamo

tražiti začetke turizma na ovome dijelu otoka Krka jer je on bio pogodno mjesto

za odmor i prenoćište. Upravo kao što je to i danas.

Turistička orijentacija pretvorila je Porat u drago i rado posjećeno mjesto, a

napose samostanski kompleks sa zbirkama umjetnina te poljodjelskoga i ribarsko-

ga alata, koji su smješteni unutar etnološkoga i kulturno-povijesnoga muzeja, te s

otvorenim kamenim muzejom hrvatskih glagoljskih epigrafskih spomenika, glagolj-

skim lapidarijem, koji je na samostanskom ulazu ingeniozno osmislio tko drugi doli

naš Branko Fučić. Stari ali još uvijek uporabljiv »toš«, koji na autentičnom mjestu

izravno pokazuje stanje od prije stoljeće i pol (iz 1850. godine), jedan je od rijetkih

u potpunosti očuvanih mlinova za preradu maslina u Hrvatskoj. Da su naši stari

Portani oduvijek bili orijentirani prema moru, govori i monoksil ladva, stari čamac

izdubljen od duba (hrasta) koji se također čuva u samostanskom muzeju.

Kao što se može primijetiti iz ovoga prikaza povijesti Porta, u njemu se često

spominje samostan i njegovi fratri. Odgovor zašto je tomu tako treba tražiti u či-

njenici da je upravo samostan bio generator razvoja Porta kao mjesta. Danas pak s

pravom očekujemo suprotan smjer: da Porat bude na pomoći svome samostanu s

kojim čini jednu zaokruženu i teško djeljivu duhovno-kulturnu i društvenu cjelinu

otoka Krka.

AUGUSTIN ŠABALJA

66

* * *Kakav je bio put Porta i Portana kroz prošlost do modernoga, sadašnjega vre-

mena svjedoči nam knjižica koja je pred nama. Uspomene, sjećanja i istraživanja Augustina Šabalje pomažu u boljem sagledavanju ove sredine i njezinu svjesnu vr-jednovanju u budućnosti. A to pokazuju i sljedeći podatci. Prema popisu stanov-ništva iz 1818. godine Porat je imao 17 kuća i 61 stanovnika, a susjedni Dvorani 5 kuća i 13 stanovnika. U prvom službenom popisu iz 1857. u Portu je zabilježeno 83 stanovnika. Po zadnjem popisu iz 2001. godine Porat je imao 138 stanovnika – malo, ali opet puno! – odnosno najviše unutar svoje duge povijesti! Porat 1920.


67

Stari su Rimljani nekoć iskovali poslovicu: verba volant, scripta manent – ri-

ječi lete, zapisano ostaje. Ovu je drevnu mudrost kao jedno od svojih načela pre-

uzela cjelokupna kasnija europska civilizacija, nastala na temeljima grčko-rimske

kulture, točnije njezina opismenjena elita koja je zapisivala sve ono što se u nekom

povijesnom trenutku činilo vrijednim, dostojnim kolektivne memorije čovječan-

stva. Na sreću i s pravom; jer usmena je predaja, posredstvom koje se čuvala i

prenosila s koljena na koljeno riznica duhovnih tekovina »običnog«, nepismenog

puka, samo djelomično mogla osigurati nepromjenjivost i vjerodostojnost poda-

taka i tema sadržanih u njoj. Usmenom su se predajom, naime, ti podaci vre-

menom kontaminirali – »uljepšavali« ili, obrnuto, difamirali – svaki je naraštaj,

primivši predaju od predaka, u nju unosio i dalje prosljeđivao budućnosti nešto

karakteristično svoje, »moderno« i prijemčivo duhu dotičnog vremena. Zato je

zapisano, taj trag grafita, tinte ili možda kojeg drugog sredstva za pisanje na papi-

ru te pergamentu tako dragocjen za nas danas; jer, naime, pruža nedvojben dokaz

duha vremena u kojem je taj trag bio misao rukom konkretizirana.

Ti tragovi, dakle zapisana ostavština čovječanstva, mogu biti bezbrojno ra-

znorodni. Postoje primjerice zapisi opsegom tako veliki, neobuhvatni, koji se pro-

težu pustim metrima papira, a govore nam opet tako malo; oni koji hvastaju se

oblikom, a brčkaju u pličini značenja; koji laprdaju besmislice u pohvalu pseudo-

intelektualizma... No, iznalazi se ponekad, doduše tek malobrojne, i one zapise

jedva vidljive, sramežljive tragove, neznatne duljinom ispisanog, a nestrpljive da

svoje svjedočanstvo iznesu u trenu – zapise koji su, suprotno svojoj majušnosti,

gorostasni zbog neposrednosti, korisnosti, iskrenosti kojima obiluju. U takvima

možemo iščitati sve ono bitno što jedno zapisano svjedočanstvo čini bliskim čita-

telju koji to zna cijeniti.

Zašto sve ovo prije ispisano? Zato što se nadam, dragi čitatelju, da si u rečeni-

cama, koje je tako brižno bio sročio naš dobri barba Tino, našao sve ono što jedan

zapis čini neprocjenjivim svjedokom prošlosti, da si iskusio gorostasnost ovoga

neznatnog traga ruke mudra i radoznala čovjeka.

Autor je ovih redaka, koje upravo čitaš, to doživio kada mu je barba Tino

krajem prošlog tisućljeća skromno gurnuo ovaj rukopis u ruke, nesiguran u vri-

jednost svojega djela. Samozatajno je tada natuknuo da bi, kada ga pročitam, ci-

jenio moje mišljenje o njegovu tekstu. Dakle, tražio je mišljenje čovjeka koji je bio

...scripta manent i gorostas-

nost neznatnog

Perica DUJMOVIĆ

je

u

k

p

st

p

p

ta

m

p

k

za

ru

d

zn

te

o

in

je

sv

go

m

te

ca

za

n

k

je

je

AUGUSTIN ŠABALJA

68

tek na pragu punoljetnosti, šezdesetak godina mlađi od njega samog! Iako mi je to tada bilo impresivno, nepojmljivo i nejasno u isto vrijeme (danas shvaćam da je za to bila zaslužna vječita mladost i iskrena neposrednost njegova duha), dao sam se na čitanje. Ubrzo nakon što mi je pogled prešao preko prvih nekoliko re-daka, osvjedočio sam se u prije spomenutu veličinu ovog stranicama skromnog rukopisa, točnije u njegovu neprocjenjivost za kraj od Čufa do Pelove, zlatni kutak Zlatnog otoka.

Barba Tino uzeo si je u zadaću revno za-pisati prošlost portanske svakodnevice. Zadaća jednostavna, a opet nemjerljivo zamršena! No, kada sam prvi puta završio s čitanjem teksta, očarala me upravo njegova jednostavnost u najboljem smislu te riječi. Shvatio sam da bi bila ogromna šteta da ovakav jedan zapis pro-padne u nekakvom škafetinu prašnjava stola ili završi u vlazi nečije konobe, da ispari u ljetnoj vrućini kojeg portanskog šufita. Nakon nekoli-ko dana, obasuvši ga najprije sasvim opravda-nim lovorikama, odlučno sam poručio barba Tinu da svoju umotvorinu mora nesebično po-dijeliti sa svijetom, objaviti je da takvo svjedo-čanstvo portanske tradicije postane stameno i trajno, na korist budućim generacijama toga mjesta. Barba Tino činio se zadovoljnim. Po-slije nekog se vremena među Našim zvonima počelo razglašavati dijelove rukopisa. A sada, osam godina poslije smrti barba Tina njegovo se djelo objavljuje cjelovito, kako i zaslužuje, da bude podsjetnik Portanima i Dubašljanima, možda nostalgična poema iseljenicima, priruč-nik nebodulima – znatiželjnicima, došljacima te strancima – ali prije svega duhovni spome-nik duhu mudra i radoznala čovjeka.


69

BADURINA, Anđelko, Novootvorena zbirka umjetnina u Portu na otoku Krku, Vijesti

muzealaca i konzervatora Hrvatske (Zagreb) 4/1971.

BADURINA, Anđelko, Porat – samostan franjevaca trećoredaca 1480 – 1980, Zagreb

1980.

BADURINA, Anđelko, Porat, Likovna enciklopedija Jugoslavije (Zagreb) 2/1987.

BADURINA, Anđelko, Porat, Enciklopedija hrvatske umjetnosti (Zagreb) 2/1996.

BADURINA, Anđelko, Porat, Hrvatska likovna enciklopedija (Zagreb) 5/2005.

BADURINA, Anđelko, Inventarij crkve i samostana Sv. Marije Magdalene u Portu na

otoku Krku od 1734. do 1878. (rukopis)

BARBIŠ, Vinko, Na izvorima Malinske, Malinska 1997.

BOLONIĆ, Mihovil, Uskoci i otok Krk, Senjski zbornik (Senj) 8/1980.

BOLONIĆ, Mihovil, Pet stoljeća naših sela, Krčki zbornik (Krk) 16/1986. (= Pos. izd. 9:

Otok Krk – zapadni dio)

BOLONIĆ, Mihovil – ŽIC ROKOV, Ivan, Otok Krk kroz vjekove, Zagreb 1977., 22002.

BRADANOVIĆ, Marijan, Arhitektura i urbanizam renesanse na otoku Krku I – II, dok-

torska disertacija, Sveučilište u Zadru, Zadar 2007.

CRNČEVIĆ, Drago, Pisma iz Malinske (24): Kud nestaje Porat?, Naši zvoni (Malinska)

IX/35, 2006.

CVELIĆ, Josipa – http://malomorgen.bloger.hr/ – on-line publicirani tekstovi A. Šabalje

o Portu (sa slikovnim prilozima).

ČULINA, Ksenija – ŽGALJIĆ, Josip, Vodič. Samostan i crkva sv. Marije Magdalene (Po-

rat, Malinska, otok Krk), Malinska 2004. (višejezično)

DUJMOVIĆ, Perica – GALOVIĆ, Tomislav, Plovanska crikva svetoga Apolinara (150

godina dubašljanske župne crkve u Bogovićima), Malinska 2008.

Franjo među Hrvatima. Zbornik radova franjevačkih zajednica u prigodi 750. obljetnice

smrti sv. Franje Asiškoga (1226. – 1976.), ur. Hrvatin Gabrijel Jurišić, Zagreb 1976.

FUČIĆ, Branko, Dubašnica, Enciklopedija likovnih umjetnosti (Zagreb) 2/1962.

FUČIĆ, Branko, Glagoljski natpisi, Zagreb 1982.

FUČIĆ, Branko, Dubašnica, Likovna enciklopedija Jugoslavije (Zagreb) 1/1984.

FUČIĆ, Branko, Porat – samostan sv. Marije Magdalene – glagoljski lapidarij, Zagreb

1991.

FUČIĆ, Branko, Gaštronomija grišnoga fra Karla z Dubašnice, Rijeka 21997.

Izbor iz izvora i

literaturePriredio:

Tomislav GALOVIĆ

B

B

B

B

B

B

B

B

B

B

B

C

C

Č

D

Fr

F

F

F

F

F

AUGUSTIN ŠABALJA

70

GALOVIĆ, Tomislav, O Dubašnici i njezinim ljudima. Prinosi za povijest dubašljanskoga

kraja na otoku Krku, Rijeka 2004.

GALOVIĆ, Tomislav, Branko Fučić i Dubašnica, Riječki teološki časopis (Rijeka) XV/1(29),

2007.

HORVAT, Anđela – MATEJČIĆ, Radmila – PRIJATELJ, Kruno, Barok u Hrvatskoj, Za-

greb 1982.

IVANČIĆ, Stjepan, Povjestne crte o samostanskom III. Redu sv. O. Franje po Dalmaciji,

Kvarneru i Istri i poraba glagolice u istoj redodržavi, Zadar 1910.

LOZZI-BARKOVIĆ, Julija, Djela venecijanskih majstora na otoku Krku od XIV. do XVI.

st., Dometi (Rijeka) 2 – 3/1986.

MATEJČIĆ, Radmila, Nalazi gotičke i renesansne bojene keramike na otoku Krku i u luci

Osoru, Krčki zbornik (Krk) 5/1972.

MILČETIĆ, Ivan, Arkeologično-istorične crtice s hrvatskih otoka, Viestnik Hrvatskoga

arkeologičnoga družtva (Zagreb) VI(1)/1884.

MILČETIĆ, Lidija, Povijest samostana duga više od 500 godina – u povodu blagdana sv.

Marije Magdalene 22. srpnja, Naši zvoni (Malinska) I/2, 1998.

PRIJATELJ, Kruno, Bilješke uz slike Đirolima i Frančeska da Santakroče u Kvarneru i Istri,

Zbornik za likovne umetnosti (Novi Sad) XII/1976 /na ćir./ (= Studije o umjetninama

u Dalmaciji IV, Zagreb 1983)

RADIĆ ml., Milan, Voljenoj vali. Razvoj turizma u Malinskoj, Malinska 2009.

RADIĆ st., Milan, Razvoj turizma u Portu i Vantačićima, Krčki zbornik (Krk) 29/1994.

SCHNEIDER, Artur, Popis umjetničkih spomenika na otoku Krku, Krčki kalendar 1940

(Zagreb) 1940. (= Ljetopis JAZU 46 /Zagreb/ 1934.)

STARAC, Ranko, Arheološka karta Općine Malinska-Dubašnica, rukopis u Poglavarstvu

Općine Malinska-Dubašnica, 2001.

ŠABALJA, Augustin Tino, Mandaljenina i Prošćenje – svi se lipo obuku i gredu na mašu,

Naši zvoni (Malinska) I/2, 1998.

ŠABALJA, Augustin Tino, Nikadašnja ribarija u Porat, Krčki kalendar 1998 (Krk) 1998.

ŠABALJA, Augustin Tino, Mostir na Porat. Padre Vice i padre Jacinto – ne more ih se

zabit, Naši zvoni (Malinska) II/6, 1999.

ŠABALJA, Augustin Tino, »Novi« je Porat stvoren posljednjih desetljeća, Naši zvoni (Ma-

linska) II/7, 1999.

ŠABALJA, Augustin Tino, Običaji u Portu, Krčki kalendar 1999 (Krk) 1999.


71

ŠABALJA, Augustin Tino, Ljubavi i sloge bilo je jako puno, Naši zvoni (Malinska) IV/14,

2001.

ŠABALJA, Augustin Tino, Kolejani u Dubašnici, Krčki kalendar 2003 (Krk) 2003.

ŠTEFANIĆ, Vjekoslav, Dubašnica, Hrvatska enciklopedija (Zagreb) V/1945.

ŠTEFANIĆ, Vjekoslav, Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije I – II, Zagreb 1969 –

1970.

ŠTEFANIĆ, Vjekoslav, Glagoljski rukopisi otoka Krka, Zagreb 1960.

ŠTEFANIĆ, Vjekoslav, Opatija sv. Lucija u Baški i drugi benediktinski samostani na

Krku, Zagreb 1937.

TRAUSMILER, Oto [TRAUSMILLER, Otmar], Malarija na otoku Krku. Epidemiologija

i pobijanje 1923. – 1926., Sušak 1927.

TURČIĆ, Anton, Dubašnica – sveta baština i duhovni zov, Dubašnica 1996.

TURČIĆ, Petrica, Magdalenjina, Naši zvoni (Malinska) VIII/31, 2005.

TURČIĆ, Petrica, Bratovština svetoga Nikole, Naši zvoni (Malinska) X/38, 2007.

TURČIĆ, Petrica, Muzej u Portu. Kuntenti s onime što ostavljamo budućim naraštajima,

Naši zvoni (Malinska) XI/43, 2008.

TURK, Hrvoje, Svećenik i fotograf dr. fra Stanko Dujmović, Naši zvoni (Malinska) V/20, 2002.

TURK, Hrvoje, Prvi Hrvat redovrhovnik – fra dr. Pijo Dujmović, Naši zvoni (Malinska)

VI/23, 2003.

TURK-ŠARIĆ, Helena, Općina Malinska-Dubašnica. Uvjeti i značajke turističke valori-

zacije, Malinska 2002.

VALKOVIĆ, Anton, Stanko Dujmović – najistaknutiji fotograf krčkog trolista, Krčki ka-

lendar 2001 (Krk) 2001.

Vjesnik franjevaca trećoredaca, Provincijalat franjevaca trećoredaca, Zagreb

WESTPHAL, Doroteja, Malo poznata slikarska djela XIV. do XVIII. stoljeća u Dalmaciji,

Rad JAZU (Zagreb) 258(2)/1937.

Zdravstvo otoka Krka (Krčki zbornik 19, Posebno izdanje 13), Krk 1989.

ZEC, Antun (prir.), Dubašnica jučer, danas, Rijeka 1969.

ZELIĆ, Danko, Prostorna organizacija otoka Krka u antici, magistarska radnja, Filozofski

fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1992.

ŽIC ROKOV, Ivan, Naseljavanje Dubašnice i Poljica u 15. stoljeću, Krčki zbornik (Krk)

7/1976.

ŽIC, Igor, Crkveno slikarstvo na otoku Krku (od 1300. do 1800. godine), Rijeka 2006.

AUGUSTIN ŠABALJA

72

Satelitski snimak Porta i Vantačića.


73

Dr. sc. fra Anđelko BADURINA,znanstveni savjetnik u m. Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu

Svako naše selo ima svoje kroničare, redovito starije ljude. Te su se kronike

(»štorije«) redovito prenosile usmenom predajom. Obično je to bilo u dugim zim-

skim večerima, dok nije bilo struje. Tu je često dolazilo do ispuštanja ili dodavanja

nekih stvari. Veoma su rijetko neki od takvih kroničari i pisali, osim predaje »sta-

rih«, bilježili su i svoje vlastite doživljaje, sjećanja i pamćenja. Za Porat je to učinio

barba Tino. Početak toga pisanja pokazao mi je još pred više od 20 godina, pitajući:

»Da li to ča vridi?« Ja sam mu rekao ne samo da »vridi« nego da nastavi i dalje

i to baš na »portanskom jeziku«, a ne na »gosposkom«. Tako je to preraslo u ovaj

prilično opsežni »libar« koji imamo pred sobom. Nije doduše preopsežan po stra-

nicama, ali je veoma bogat događajima. Siguran sam da većina današnjih Portana

nikad nije čula za ove događaje iz povijesti Porta u 19. i 20. stoljeću.

Prijašnja razdoblja Porta i Dubašnice, od prapovijesti do Tina i danas,

znanstveno nadopunjuje Tomislav Galović, tako da ovdje imamo cjelovitu povi-

jest Porta, koji je zaista bio jedan od glavnih Luka ovoga dijela otoka Krka u kojoj

su za nevremena (»škuntradure«) sklanjali i noćili mnogi brodari prije odlaska

»na Riku«.

Ovaj »libar« (knjiga) svakako zavrijedi da bude tiskan jer će mu se veseliti

mnogi Dubašljani.

Zagreb, na Antonju 2009. fra Anđelko Badurina

Dr. Milan RADIĆ,predsjednik Povijesnog društva otoka Krka

Augustin Tino Šabalja dugi je niz godina promatrao, bilježio i aktivno su-

djelovao u događanjima i životu rodnog mu mjesta Porat. Bistar, znatiželjan te

naročito uporan, događanja je bilježio na portanskom dijalektu – dubašljanskoj

čakavštini.

Iz recenzija

(»

sk

n

ri

b

»D

i

p

n

n

zn

je

su

»

m

dj

n

ča

AUGUSTIN ŠABALJA

74

Kao praktični i iskreni vjernik, pokojni je Tino bio često u svakodnevnom, pri-

jateljskom kontaktu s fratrima. Stoga su posebno zanimljivi njegovi zapisi i crtice

iz života samostana. Vrijedni su autorovi zapisi o liturgiji i crkvenom pjevanju u

kojima je kao dugogodišnji orguljaš, gotovo pedeset godina i sam sudjelovao.

Leksik – rječnik čakavskih izraza na kraju knjige, a koji su sastavile Josipa

Cvelić i Petrica Mrakovčić, upotpunjuje ovu publikaciju.

Značajan je i dodatni tekst »Dubašljanski Porat na otoku Krku« autora

Tomislava Galovića koji predstavlja povijesno dokumentirani osvrt na Porat i

franjevački samostan Sv. Marije Magdalene. Povjesničar Galović sačinio je i obu-

hvatan izbor iz izvora i literature o Portu. Moći će ga koristiti svi koje zanima

daljnja valorizacija i istraživanje povijesti ovoga kraja.

Knjiga je grafički dobro uobličena i skladno ilustrirana za što su se potrudili

Perica Dujmović (izborom) i Franjo Kiš (prijelomom).

S poštovanjem prema autoru Tinu Šabalji, veselim se objavljivanju njegovih

zabilježbi i svjedočanstva o nekadašnjem Portu, životu naših starih i užancama

kakve su nekad bile.

Malinska, 24. lipnja 2009. Milan Radić

GALOVIĆ Porat i Poratani

Documents