G.a.burger - Pustolovine Barona Munchhausena

1

G. A. Bürger

PUSTOLOVINE BARUNA MÜNCHHAUSENA

Preveli i priredili: Roman Ivanković Željko Ivanković

ČUDNOVATA PUTOVANJA ČUDNOVATA PUTOVANJA I PUSTOLOVINE BARUNA MÜNCHHAUSENA Prozori dvorca Bodenwerder bijahu prošarani mrazom. S krova su nadolje visjele

dugačke ledenice, a iz dimnjaka se dizala krasna dimna zastava. Širio se miris gorućeg drveta. Dočekivao je goste, koje su u dvorcu očekivali, i ušao je u nos svakom tko se izmigoljio iz svoga krznenog prekrivača, sišao iz saonica i uspeo se uz stube; primijetili su ga i orošeni konji, koje su konjušari ispregnuli i odveli u staju, gdje ovi zaroviše svoje gubice u pune jasle.

U međuvremenu su se hrastova vrata odavno zatvorila za onima koji su ušli, već okačili šubare i kožuhe na vješalice od kovanog željeza, a i barun1 Münchhausen je već bio tu da pridošlima na najljubazniji način iskaže dobrodošlicu. Münchhausen više nije bio mladić, to se mora reći, premda nitko nije znao, je li njegova kosa pod bijelo napudranom perikom još uvijek plava ili je u međuvremenu posijedjela. Išao je malo pognut, tek neznatno, premda je unatoč tomu, kao u najboljim godinama svoga života, još uvijek sve nadvisivao. Münchhausen je svakoga pogledao svojim živahnim očima, kojima ništa nije promicalo. Poput lovačkog psa je njušio svojim kukastim nosem i rastezao svoj plavobradi podbradak, smješkajući se. Ostao je isti onaj Münchhausen, bez obzira na godine.

U prostranome trijemu svoje kuće, u koji je i pozvao svoje goste, gorjela je u kaminu jaka vatra od bukova drveta, a sam ju je domaćin nadzirao i održavao. U polukrugu pred kaminom pripremljeni za goste nalazili su se udobni stolci. Uz to je Hannes,

2

Münchhausenov vjerni sluga, svakom pridošlom za zagrijavanje u tili čas iz vrča nalio čašu punča.2

I tako su se u predvečerje ovog lijepog zimskog dana pred kapijom dvorca zaustavljale saonice i saonice, a od stolaca je na trijemu samo još jedan ostao slobodan. Münchhausenov je pogled zastao više nego jednom na tom crvenom plišanom stolcu s ponešto usjednutom sjedalicom. Gostima također nije moglo promaći da je, osluškujući, glavu neprestance zabacivao prema vratima ili, bolje rečeno, prema dvama krznima bijelih medvjeda, koja su visjela pred vratima i tako djelotvornije zaustavljala hladnoću.

Da s tim osluškivanjem i čekanjem ne bi bio neugodan, okrenu se barun uzvanicima i poče: "Dragi prijatelji, susjedi, drugovi iz lova, kako vidite, mjesto mojeg prijatelja Antona Antonoviča Ahmatova još je uvijek prazno. To mi još uvijek ne daje razloga za zabrinutost, a i večera, na koju sam vas pozvao, još nije pripravljena. Stoga predlažem da si prekratimo vrijeme, tako što ću vam ispripovjediti jedan doživljaj, koji mi se zbio prije nekoliko...", – Münchhausen zastade, "dragi moji gosti, neću biti tašt – prije mnogo godina." Tad mahnu i doviknu Hannesu: "Najprije nam napuni još jednom čaše."

Prođe potom Hannes redom s velikim kositrenim vrčem i zakratko trijemom prođe miris crvenoga vina, cimta i klinčića i diže se uvis, k losu, čija je glava visila na zidu ponad kamina i kao da se sa svojim velikim rogovima naklonila tom skupu gospode.

PUT U RUSIJU "Kao što svi vi, dragi prijatelji, znate", počeo je Munnchausen, "na svoje sam

putovanje u Rusiju krenuo usred zime. To sam doba promišljeno odabrao, budući su mraz i snijeg još uvijek bili dobri graditelji puteva, a od drugih sam putnika čuo u kakvom su bijednom stanju bili putevi koji su vodili od sjeverne Njemačke preko Kurlandije i Livlandije u Rusiju. Budući sam zdravstveno bio u najboljem stanju, a i moj konj također, odlučio sam se za jahanje, jer mi je poštanski kočijaš, koji zbog obične žeđi ne može mimoići nijednu krčmu, oduvijek bio nepodnošljiv.

I tako sam po dobrom vremenu jahao nekoliko dana od jutra pa dok se ne bi smrklo i uvijek nalazio konačište u kojem bih spavao i mogao se okrijepiti. Ali jednoga dana, mogao je to biti četvrti ili peti dan mojega putovanja, odjednom ne mogah više naći staze ni bogaze, a tama se već mnogo ranije bila spustila. Nadaleko i naširoko ne mogah naći ni sela, ni kuće niti kolibe, a mome konju i meni prijeko je trebalo nekoliko sati počinka. Trenutak kasnije ugledah kako iz snijega viri nešto kao vršak nekog drveta.

Odlučno sam sjahao i čvrsto svezao konja za nj. Potom iz bisaga uzeh oba svoja pištolja pa ih stavih, jedan pod desno, drugi pod lijevo pazuho, legoh nedaleko od konja u snijeg i smjesta zaspah.

3

Spavao sam tako čvrsto, tako dobro i tako dugo, da sam se probudio tek kad je već bio bijeli dan. Otrah si sanju s lica i uspravih se. Na moje preveliko zaprepaštenje ustvrdih da se nalazim na groblju i to upravo između dviju humki. A gdje li mi se djenuo konj?

Nigdje ga nisam mogao naći. Nenadano začuh iznad sebe njištanje, iznad sebe, rekoh. Kad podigoh glavu, vidjeh ga gdje visi o vjetrokazu na vrhu zvonika. Jadna je životinja gore visoko bila čvrsto svezana. Razmislih na trenutak, a onda mi sinu pred očima kako se to dogodilo: Selo, čiji je bio zvonik, bijaše sinoć zajedno s crkvom posve zameteno snijegom. Sa svojim konjem bijah dakle tako daleko odjahao, dok ne vidjeh vršak drveta, koji se sada pokazao kao vrh zvonika. Tijekom noći je jako ojužilo, snijeg se bio otopio i mene polagano spustio na zemlju.

I s mojim bi se konjem desilo isto, da nije bio čvrsto privezan. – Kako se ponovno domoći svoga konja? Od ljudi, koji su se u međuvremenu našli na groblju, nisam mogao očekivati nikakvu pomoć. Oni stajahu unezvjerenih lica i razjapljenih usta i očiju. Nisam imao ništa drugo izuzev svoja dva pištolja pod pazusima.

Pištolji! Slutite da sam ih bio uzeo iz svojih bisaga. Brzo odlučih, uzeh jedan, naciljah konjski ular i okinuh. Konj smjesta pade sa zvonika i srećom dočeka se na svoja četiri kopita. Opet smo bili skupa i mogli smo nastaviti svoje putovanje.

Ovoga dana, a također i narednih, moje je putovanje lijepo napredovalo i Rusije se domogoh bez novih nezgoda. Doskora primijetih da u toj zemlji nije navada na veće udaljenosti zimi putovati jašući. A pošto sam se ja uvijek prilagođavao navikama i običajima zemlje u kojoj bih se u tom trenutku nalazio, kupio sam si trkaće saonice, prilično udobne i nevelike, kakve i priliče za vuču jednoga konja. Moram priznati da se i na ovaj način također dobro putovalo.

Da li se pustolovina koju ću sada ispripovjediti odigrala u Letoniji ili tlu Njemačke, više ne znam. Stoga vas molim da mi ne uzmete za zlo ovu netočnost što je kanim iznijeti, i to miljama daleko od Petrograda.

Kako si možete misliti, zima je odavna opet čvrsto stisla. Saonice su mjestimice letjele ne po snijegu nego po moćnom ledenom pokrivaču, te sam svoga konja morao uzicom čvrsto upregnuti. Oluja je navaljivala čas sprijeda čas straga, i ja bijah sretan kad se domogosmo neke šume, koja je obećavala zaštitu pred olujom. Ovaj je račun bio dobar, i bilo bi upravo ugodno putovati da me nije počeo progoniti jedan ogromni vuk. Taj je vuk bio tako velik da je takve veličine čak i u Rusiji bila rijetkost naći. A njegova je pak glad, kako se kasnije pokazalo, bila po svemu jedinstvena. On nije skakao, on je upravo letio za saonicama, i koliko god da sam kandžijao svoga konja, udaljenost između mene i vuka bivala je sve kraća i kraća.

Više i ne znam što mi je proletjele kroz glavu, kad je prvi put skočio na saonice. Vidio sam njegove zelene oči, zube njegovih strašnih ralja, dabome, osjetio sam čak i njegov dah na licu...

Premda me vuk ovoga puta nije bio dograbio, znao sam da bi to mogao napraviti sljedećim skokom. Tako da sam uradio ono što bi svaki od vas na mojem mjestu učinio:

4

Skliznuo sam sa sjedišta i legao u saonicama što sam niže mogao – sve drugo morao sam prepustiti svome konju.

Ono što sam htio, ali se nisam usudio nadati – i dogodilo se. Vuk više nije mario za mene, sad je napao moga konja. Njegova je glad pokrenula u njemu takav bijes i proždrljivost da je jadnoj životinji odjednom otrgnuo cijelu stražnjicu. Od bola i straha životinja je potrčala još brže. To sam itekako dobro zamijetio. Oprezno sam izdigao glavu preko ruba saonica, ne bih li vidio što se dogodilo, i na svoj veliki užas primijetio da je vuk konja gotovo posve iznutra izjeo. Glad mu je pomutila razum, jer je žderao i uvlačio se u konja sve dublje i dublje.

U tom mi trenutku u glavi bljesnu spasonosna misao. Kako su još jedino vukov but i rep stršili iz moga konja, dograbih bič i udarih po njima koliko sam više mogao. Takav, potpuno neočekivani napad, iznenadio je vuka tako da se u tijesnoj konjskoj utrobi više nije mogao braniti. Što je, dakle, učinio? Svom se silom tiskao naprijed. Premda je bilo očekivano, ono što je nakon toga bilo, bilo je posve sablasno. Lešina moga konja pala je na tlo, a umjesto njega u konjskom se hamu našao vuk.

Za to sam se vrijeme opet sasvim uspravio u saonicama i nije mi na um padalo ispustiti bič iz ruke. Dapače. Stajao sam i udarao ga koliko sam više mogao i tako sam u punom galopu zdrav i čitav stigao u Petrograd. A time nismo bili samo vuk i ja začuđeni, nego i svi Petrograđani, od kojih su mnogi svikli na neobičnosti."

Kad je Münchhausen okončao priču, oko njega su sjedili bučno zadovoljni i nasmiješeni gosti. Ustao je i pošao s pomalo ukočenim nogama prema kaminu, stavio dvije valjane bukove cjepanice na žeravicu, poslao Hannesa – bespotrebno – pred vrata, s tim da ovaj provjeri ima li posljednjih saonica, a sam je sve još jednom obišao s vrčom punča, ponovo sjeo i rekao: "Ako vam je, dragi prijatelji, po volji imamo vremena za još jednu pustolovinu."

ČUDNOVATI GENERAL "Kao što svi znate, u Rusiju sam išao služiti u Carskoj vojsci. Moje se stupanje u

vojsku, međutim, odužilo više nego sam očekivao. Ostalo mi je tako nekoliko mjeseci vremena da provedem svoj život na najugodniji način i da, kako si lako možete misliti, potrošim novac. Nisam se mogao žaliti na nedostatak poziva i mnogu sam noć proveo u igri i piću, što mi nipošto nije bilo mrsko.

Hladnoća ruske zime i narodni običaji učinili su da je pijenje u Rusiji mnogo više cijenjeno nego u nas. Bio sam s ljudima koji su pravi umjetnici u pijančenju. Ipak, sve je njih zasjenio neki sjedobradi general, koji je počesto blagovao za našim stolom. O njemu ću vam pripovijedati.

Ovaj je stari gospodin naročito vrijedan spomena, jer je u jednome boju s Turcima bio

5

izgubio gornju polovinu lubanje. Stoga za stolom nikad nije skidao šešir s glave, te bi se, čim bi se netko nepoznat našao za stolom, osjećao dužnim to objasniti.

Kada sam dakle prvi put sjeo preko puta njega, palo mi je u oči, koju je količinu rakije tijekom objeda ulio u sebe. Mora da je to bilo nekoliko boca. Ipak, ne dovoljno. Za kraj je naiskap popio, kao drugi bocu mineralne vode, cijelu bocu araka.3 Ali to ni slučajno ne bi bio vrhunac, popio bi on i dvije ili tri boce araka, ako bi se možda netko okladio. Međutim, nikada ovog starog gospodina nisam vidio niti najmanje pijana. Mogao je piti koliko god je želio, ostajao je uvijek potpuno trijezan. To je, istina, teško shvatljivo, ali ja sam to toliko mnogo puta vidio svojim vlastitim očima. Dugo sam razmišljao kako bi se razjasnilo tako nešto nepredočivo, ali mi nije pošlo za rukom. Napokon mi je, kao i tako često u mom životu, pomogao slučaj. Promatrao sam neprestance kako general s vremena na vrijeme malo podiže svoj šešir, ali pri tom nisam mislio ni na šta drugo, nego da mu je vruće po čelu. Ali sam jednom pobliže pogledao i primijetio da mu je za šešir pričvršćena srebrna ploča, koja mora da mu je nadomještala dio lubanje koji mu je nedostajao. K tomu, nije mi promaklo kako se ispod šešira i srebrne ploče iz njegove lubanje uvis diže oblak pare. U sljedećem trenutku bi mi jasno zašto je stari general svejednako ostajao trijezan. Rekao sam to još nekolicini starih prijatelja i bijah pripravan dokazati svoju tvrdnju.

Kad je general te večeri već bio prispio do svoje boce araka, ja sam se sa svojom lulom, kao slučajno, smjestio iza njega. Prema mome računu svakog je trena morao ponovno skinuti svoj šešir, te stoga uzeh luč u ruku i gurnuh je u vatru kamina.

Baš se ponovno okrenuh prema generalu, kad se dogodilo ono na što sam čekao: Digao je šešir sa srebrnom pločom uvis i usuprot plamenu pustio da izađe para. U istom je trenu cijelo društvo za stolom vidjelo jedan nov i lijep prizor: Oblak oko glave staroga generala zapalio se plavim plamenom i obavio ga predivnom aureolom4, tako divnom, kakvu nitko dotada ni na ma kojoj svetačkoj slici nije vidio.

Zaprepaštenje je za stolom bilo veliko. Namah svi zanijemiše, a general se, ništa drugo i nije bilo za očekivati, tome silno začudi. Na njegovo pitanje što je trebala značiti ta tišina, nitko ne htjede odgovoriti. Ja mu pak nalih čista vina, a on se zbog moga pokusa ne rasrdi, čak naprotiv. Štoviše, dopustio mi je ponoviti pokus i bio je spreman, kad se već moralo, prije toga popiti još jednu bocu araka, tako da se ja ne brukam. 'Bratac', reče on, 'kad si mi kadar dati tako uzvišen izgled, neću se valjda protiviti da ti u tomu malo pomognem.'

Pokus smo general i ja te noći ponovili najmanje tuce puta, a to mi nije priskrbilo samo njegovo prijateljstvo, već i toliko toga drugog."

Münchhausenovi su prijatelji i gosti kimali glavama. Vjerovali su mu na riječ, a ne

jedan je prošao rukom preko kose, kao da provjerava da li mu je vlastita glava još neozlijeđena. Barun je to opazio, nasmijao se malo i započeo s novom avanturom.

6

LOV NA PATKE "Bio sam gost u dvorcima u okolici Petrograda i mogao sam se uputiti u lov, kad, gdje

i kako sam htio, a to mi je, kako znate, dragi prijatelji, bilo uvijek iznimno važno. U lovu jednoga dana dospjeh na neko jezero na kome se igralo nekoliko tuceta pataka.

Nažalost plivale su raštrkane, daleko jedna od druge, tako da sam jednim hicem mogao ubiti tek jednu jedinu patku. S dovoljno patrona u džepu to i ne bi bila prevelika nesreća. Ali u kremenjači sam imao još samo jedan, posljednji naboj, a najradije sam ih htio imati sve.

Kako to učiniti, dobar savjet bi zlata vrijedio. Tada mi iznenada na um pade komadić slanine u mojoj lovačkoj torbi. Bio je to jedini preostali komad od moga doručka. Taj komadić slanine pričvrstih, dakle, na dugačak pseći povodac, koji, k tomu, još brzo odsukah te ga na taj način četverostruko produžih. Potom se sakrih u trsku na obali i bacih slasni zalogaj slanine u vodu. Nedugo potom vidjeh kako prva patka dopliva i naglo ga proguta. Doskora joj, neprobavljen, izleti na drugi kraj. Prvu je patku slijedila druga, treća, četvrta. I svaka bi od njih progutala skliski zalogaj. Četvrtu je patku slijedila peta, šesta i tako dalje, dok se sve patke koje su doplivale na jezero nisu pozabavile slaninom. Veoma razdragano sve sam to promatrao iz svog rogoznog skrovišta, jer se rasukani povodac, na kojemu je nalazio komad slanine, nije potrgao, a patke se na nj nizahu kao biseri na nisku. Kad se i posljednja na ovaj način uhvatila, ja ih sve povukoh na kopno, ovih se uzicom pet-šest puta oko vrata i struka i zaputih se doma.

Dragi prijatelji, ne možete niti zamisliti kako je teško nositi toliki broj pataka. Gotovo mi bi žao što sam ih toliko bio nahvatao. Gotovo neočekivano stiže mi pomoć, i to od samih pataka. Sve su još, možete si to zamisliti, bile žive. Tek što su se oporavile od prvog užasa počeše sve strašno udarati krilima. Dignuvši se najzad u zrak, povukle su i mene, ma kako sam se tomu pokušavao oprijeti.

Neki bi se lovac tu teško snašao, mene pak mašta nije iznevjerila. Lakše je to sad slušati, nego je bilo učiniti. Patke, naime, ni u kojem slučaju nisu vidjele svoju ulogu u tome da me odnesu kući. Na pameti im nije bilo ništa drugo doli kako se vratiti do svog jezerca. Nakon što sam nekoliko puta vješto zaveslao i izmanevrirao, ugledah svoj konak pod sobom. Od tog je trenutka jedino važno bilo donekle se sretno prizemljiti. Da bih to postigao, zakrenuh patkama, jednoj za drugom, vratove. Dakle, spustih se posve lagano, i to baš kroz dimnjak svoje kuće, usred kuhinjskog ognjišta.

Bez brige, dragi gosti", reče Münchhausen, "vatra nije gorjela. Ali trebali ste vidjeti preneraženo lice moga kuhara! Ipak, odmah se potom obradovao neočekivanom obogaćenju svoga jelovnika."

Prije nego je nastavio, Münchhausen je za trenutak uživao u zbunjenim licima svojih

gostiju: "S toliko mnogo pataka zaista nije mogao računati." Gosti na trijemu tako su se jako smijali da je Münchhausenov stari pas prepeličar teška srca odlučio napustiti mirisnu

7

kuhinju da bi vidio šta se to dešava kod njegova gospodara. MÜNCHHAUSENOVI PSI Münchhausen pozva psa k sebi, pogladi ga po glavi i zatiljku pa reče: "Pa, dragi

prijatelji, susjedi i drugovi iz lova, što se pasa tiče, za vremena provedena u Petrogradu iz lova mogu navesti uistinu samo neobične primjere. O njima večeras doduše nisam htio ništa pripovijedati. Ali pošto se moj stari, vjerni Treff udostojio posjetiti nas, a i jer me neobično podsjeća na mog prvog prepeličara iz Rusije, ispripovjedit ću vam kratko o njemu.

Toga sam psa zatekao, kad sam se uselio u lovačku kuću jednog prijatelja, koja mi je bila na raspolaganju koliko god sam to želio. Smjesta smo se svidjeli jedan drugom, pas i ja, a već pri prvom lovačkom pohodu mogao sam se uvjeriti kakav dobar nos je imao taj pas i kako je dobro bio odgojen.

Ali obje te vrline bijahu bačene u zasjenak pred njegovom strašću za lovom i trčanjem. Ma kako smo dugo znali ostati vani, vazda sam imao dojam da je on mogao izdržati još mnogo više. Osim toga, vrlo brzo mi je udarilo u oči da pokazuje znake lovačke groznice i uvečer, kad bi se već odavno bilo smračilo. Dakle, molim vas gospodo, koji to ovdašnji lovački pas radi? Kod nas svatko zna da je s mrakom kraj lovu.

Teško da sam se s ovim psom ondje mogao više zbližiti. Opazih kako svečeri uvijek sjeda pred malu svjetiljku što je visjela sa zida. I ne samo to. Gledao bi ju čeznutljivo, prišao bi joj mašući repom, udario bi u nju i tiho dahtao.

Kad je jedne noći stao čak uzdisati, postade mi bjelodano. Ovaj neumorni pas bijaše naučen loviti i danju i noću, danju posve uobičajeno, kao i svaki drugi, noću pak s fenjerom. Nisam dakle trebao uraditi ništa drugo nego mu svezati fenjer za rep, i mogli smo krenuti. Kako znate, pseći je rep izvanredno pokretljiv. Njime je stoga osvjetljavao prostor ne samo ispred nas, nego, u maniru svjetionika, na sve četiri strane. Iz ovih bismo noćnih pohoda kući donosili mnogi lijep primjerak divljači."

Pas uz Münchhausenove noge glasno i jasno uzdahnu te gostima dade dvostruki povod za njihovu razdraganost.

"S jednim sam drugim svojim psom", nastavi Münchhausen, "lovio nekog zeca. Moj ga je pas uvijek dogonio meni, ali ga ja ipak nisam bio kadar pogoditi. S čarolijom ili nečim tomu sličnim nitko mi ne bi smio prići, kao što znate, ali ovdje uistinu nisam znao što bih dalje. Napokon, pas mi natjera zeca u blizinu, tako da mi je bio na puškometu. Zec se sruši i osta ležati, i šta mislite, na što sam naišao? Zec nije imao samo četiri noge pod trbuhom, kako spada, imao je i četiri noge na leđima. Kad bi se dva para donjih nogu umorila, bacio bi se on, može se to usporediti s nekim spretnim plivačem, s trbuha na leđa, pa je sad već odmoran, zec još brže potrčao na svoje četiri pričuvne noge.

8

Nikad više u svom kasnijem životu nisam vidio nekog takvog zeca, a ni ovoga ne bih bio dobio da moj pas nije bio tako savršen.

Od svih pasa koje sam posjedovao i s kojima sam lovio, ovoga u trčanju bijaše nadmašio samo još jedan hrt. Toga sam hrta za lovačkog psa imao tek kratko vrijeme. Trčao je naime tako brzo i tako dugo, da si je u potpunosti istrošio noge, do tik uz trbuh, te sam ga stoga naposljetku mogao koristiti jedino još za gonjenje jazavaca. To sam, kako možete misliti, naročito žalio."

Pas uz Münchhausenove noge ustade i ode natrag u kuhinju, više se puta kriomice okrećući za svojim gospodarom. Gromko smijanje u krugu oko kamina nije prestajalo.

PUSTOLOVINA U LOVU NA DIVLJE SVINJE "Dragi prijatelji", okrenu se barun Münchhausen svojim gostima, "dopustite mi da

malo promislim, prije nego nastavim s pripoviješću. Želio bih vas naime izvijestiti o doživljajima iz lova, iz kojeg će se jedan odstrel pripremljen za objed kasnije naći za stolom."

Nakon što se udobno zavalio u stolici te još jednoč oslušnuo vrata, najzad započe s pripovijedanjem.

"Slučaj ili sreća", reče oprezno, "u lovu mnoge greške često okreću na dobro, to znate svi vi koji lovite tako strastveno kao ja. Evo mi baš na um dođe primjer. Jednom u nekoj dubokoj šumi spazih malog divljeg prasića i divlju krmaču kako kaskaju tik jedno iza drugog. To dvoje su pripadali jedno drugom, što mi je smjesta bilo jasno, i mora da sam imao povoljan vjetar, jer su mi takoreći presjekli put.

Kako znate, opalio sam čist hitac, ali sam promašio. Očekivao sam, naravno, da će sljedećeg trenutka oboje umaći. Na moje zaprepaštenje bježao je samo prasić, koji bijaše odmakao od stare krmače. Krmača je ostala stajati nepomična, kao da je bila prikovana za tlo.

Možete si misliti kako me se taj slučaj dojmio, pa sam ga smjesta htio pobliže ispitati. Prikradoh joj se tako do na dva koraka od nje. I što da vam velim, svinja bijaše slijepa. Osim toga nešto joj je, kako sam mogao vidjeti, visjelo iz gubice. Prišao sam još korak bliže – i šta sam ustanovio? Bio je to rep prasića koji je pobjegao. Sad mi se razjasni zašto su njih dvoje išli tik jedno iza drugog: svinja je sve vrijeme držala rep prasića u svojim zubima, a on ju je na ovaj način vodio. Moj hitac mora da je proletio točno između njih i raskinuo tu sponu.

Stara krmača to pak nije primjećivala, sve dokle je zubima mogla držati rep. Ali, pošto više nije bila vođena, jednostano je ostala stajati.

Nakon što sam si to bio razjasnio, vrlo brzo odlučih. Zgrabih krajičak prasićeva repa i krenuh. Stara, bespomoćna životinja pratila me bez protivljenja, te sam je bez muke doveo kući, premda, vi to znate kao i ja, razbješnjele divlje svinje mogu biti okrutne."

9

Münchhausen svojim gostima ne ostavi mnogo vremena da se oporave od smijeha. Samo se malo nakašlja i već započe naredni doživljaj iz lova.

JELEN S TREŠNJEVIM DRVETOM "Tko je sveti Hubert5, dragi prijatelji, ne trebam vam sad pravo navoditi. I vi i ja smo

dovoljno često slušali o krasnom jelenu koji je nosio križ među svojim rogovljem, kojeg je lovac Hubert jednoč u šumi sreo. Ovoga sam sveca i jelena jamačno tisuću puta vidio naslikane u crkvama ili uvezene u lovačku odjeću. To također znate. Neću se kleti svojom lovačkom čašću da ranije uistinu nije bilo takvih jelena s križem, ako je uopće ikako moguće da ih još i danas ima. Dopustite mi da vam ispričam šta sam vidio svojim vlastitim očima.

Jednog lijepog dana bijah vani već s prvim svjetlom zore, i ne bez lovačke sreće, drugim riječima: još jednom bijah ispucao sve olovo. Na putu doma posve nenadano sretoh golema jelena. Stajao je preda mnom visoko uzdignute glave, upravo tako kao da je znao da mi je vreća s patronima prazna.

Svejednako sam ga gledao i mislio što učiniti. Već u narednom trenutku napunih svoju kremenjaču barutom te preko toga stavih nekoliko trešnjevih koštica. Ta pitat ćete, odakle mi sad baš trešnjeve koštice. Vrlo jednostavno! Netom prije toga prošao sam pored stabla divlje trešnje, uzbrao si pregršt plodova, jedan za drugim trpao u usta i koštice pljuvao u slobodnu ruku, baš kao da sam slutio kako bi se ubrzo mogle upotrijebiti. Nanišanio sam, naciljao i sasuo cijelo punjenje jelenu posred čela, međ rogovlje.

Udarac omami jelena. Mogao sam lijepo vidjeti kako zatetura i malo poklekne. Ipak, nenadano uhvati maglu. Možete si misliti kako mi je bilo pri srcu gledati ga kako odlazi kasom. – Nisam se usudio ispričati nikome o svojoj zloj kobi. Promislio sam doduše nakratko o ovom susretu, ali ga potom nanova zaboravih.

Dvije godine kasnije nađoh se ponovno u lovu i to u istoj onoj šumi. Naravno, sjetih se svojeg doživljaja. Desilo se nešto što pak nikako nisam držao mogućim. Spazih najednom kako između drveća stoji jedan pristao jelen. Ovaj je pak jelen na glavi među svojim rogovljem nosio izraslo trešnjevo stablo, visoko najmanje tri metra, tri metra, dragi prijatelji, vjerovali vi to ili ne. Jedva sam to mogao shvatiti, u sljedećem trenu bi mi ipak jasno da ovaj jelen s trešnjevim drvom bijaše moje davno stečeno vlasništvo. A pošto sam sad uza se imao ne samo barut nego i olova, gurnuh kuglu munjevito u cijev i opalih.

Bijaše to dobar hitac, kako si možete misliti, te stoga donesoh doma, osim raskošnog rogovlja, valjanu pečenku, još i tomu odgovrajući umak: trešnjev umak. Trešnjevo se drvo naime prolamalo od plodova, trešanja, kažem vam, tako divnih, kakvih u svom cijelom životu još nisam vidio. Tomu primjeran bijaše i umak za moju pečenku. Kiseli umak od trešanja s daškom arome divlje trešnje, jednokratan, prijatelji moji, neponovljiv."

10

Barun je s užitkom uvijao brkove, kako i spada, prvo desnu potom lijevu stranu i potraja to jedan tren, prije nego se njegovi gosti dohvatiše onoga što im je bilo na stolu posluženo. Kad su oni to vidjeli, Münchhausen već poče pripovijedati sljedeću povijest.

PUSTOLOVINA S MEDVJEDOM "Ima lovaca", reče on, "kojima se za godinu dana ukaže prilika koliko nekima za

cijeloga života. Ovim prvima zasigurno pripadam i ja. Što kažete, na primjer, o ovom doživljaju:

U ruskim šumama medvjede se sreće tako često kao kod nas lisice. Stoga je svakom lovcu dobar savjet, uvijek držati kuglu u cijevi i stalno imati na dohvatu dobar, oštar nož. Ovakav je savjet ovdje uz vatru kamina dabome lako dati. Meni su pak ovaj savjet dali moji ruski prijatelji, ali mi to, koliko god da sam ga htio uvažiti, ipak nije uvijek polazilo za rukom, činilo se da je moja kob, da me najopasnije divlje zvjeri napadnu onda kad se nisam bio u stanju braniti.

Tako sam jednom baš bio odvrnuo kremen sa svoje puške, ne bih li ga ponovno naoštrio, kad začuh strašno brundanje iza sebe. Okrenuh se i stadoh pred najstrašniju medvjeđu neman koju sam ikada vidio. Jednu sekundu stajao sam kao okamenjen, ali tad mi ne preostade ništa drugo nego uzverati se na drvo, hitro poput majmuna.

Poslovično, nesreća rijetko dolazi sama. Pri veranju mi je, naime, iz ruke ispao nož, što sam ga upravo bio koristio za oštrenje kremena. Tako da mi nije ostalo ništa čime bih zategnuo vijak, koji se na mojoj kremenjači ionako teško okretao. Pod drvetom je pak stajao medvjed, i svakog sam trena mogao računati s tim da će krenuti za mnom, na drvo.

Što mi je, dragi prijatelji, bilo činiti? Kresati iskre iz vlastitih očiju, kako sam jednom ranije već bio učinio, drugi puta nisam htio ni pokušati, te se, premda mi je ostalo malo vremena za razmišljanje, cijelom duljinom polegoh na jednu granu i potražih izlaz. Pri tom mi pogled pade – moram još reći: čeznutljiv pogled – na moj dobri, oštri nož, što je poda mnom stajao okomito u snijegu. Ipak, sami moji čeznutljivi pogledi nisu mi ga nimalo približili.

Napokon, ipak mi nešto na um pade. Nešto neobično, ali i dobro. Naime, najednom dobih nagon ispustiti vodu iz sebe. Onu vodu kakve čovjek u velikom strahu uvijek ima u zalihi. Nisam se stidio medvjeda ispod sebe, pa mi se posreći da pogodim točno držak noža. Tih je dana – ne znam jesam li to već spomenuo, dragi prijatelji? – vladala najstrašnija od svih zamislivih hladnoća. Ona je odmah smrznula mlaz, te se u trenu na mome nožu stvori ledenica, koja je sezala čak do mene, u krošnju.

Time sam bio, pravo govoreći, već dopola spašen. Zgrabih taj ledeni produženi držak i povukoh tako svoj nož bez mnogo muke, gore, k sebi. Jedva sam s njim stigao privrnuti kremen na svoju pušku, a gospon medo već se krenuo penjati prema meni. Uistinu, mislio

11

sam, čovjek mora biti lukav poput medvjeda da u pravom trenutku ugrabi priliku i tučom sačme poželi medvjedu dobrodošlicu, da mu više nikad na um ne padne penjati se na drvo.

Vidite, dragi prijatelji i drugovi iz lova, u kakve prilike lovac može dospjeti. Ali tako beznadne..." Münchhausen zastade. Njegov pas dotrča na trijem lajući, i to pred Hannesom, koji je s fenjerom hitao prema ulaznim vratima.

MALA MEĐUIGRA Barun Münchhausen se diže, njegovi gosti okrenuše glave prema krznima bijelih

medvjeda. Izvana su se mogli čuti glasovi. Vrata se otvoriše a Hannes povuče jedno medvjeđe krzno ustranu.

Neki čovjek stupi unutra, gospodin kojemu je zasniježeni kožuh od samurovine6 sezao do gležnjeva. Svjetlost svijeća na trijemu zatreperi. Pridošlica bijaše Anton Antonovič Ahmatov, stari prijatelj iz Münchhausenovih ruskih dana. Često je provodio mnogi mjesec kod Münchhausena u Bodenwerderu, a stanovao je u maloj vrtnoj kući u perivoju.

Ahmatov zaželi dobru večer na njemačkom i ruskom, te zamoli goste, Münchhausena pak prije svih, da ga ispričaju zbog kašnjenja.

"Točnije uzevši, na mome bi se mjestu morala ispričati ova mala gnjida", reče on, rastvori svoje krzno i izvuče nježnog dugonogog psića. Gurnu ga Münchhausenu u ruke i, dok se ruski gost uz Hannesovu pomoć izvlačio iz kožuha, reče: "U Hamelnu se ova smrdljivica od pseće dame svidjela nekom seoskom džukcu, seoskom kažem – tako visokom, zaista!" Ahmatov si je držao ruku u visini vrata, a budući je bio barunove visine, svima u društvu bi jasno zašto ta dvojica tako blisko prijateljevahu.

"Najednom", nastavi Ahmatov, "stade se naganjati s tim buldogom, i sad ja tebe pitam Hieronymuse von Münchhausene, šta bi ti uradio kad bi tebi tvoj omiljeni pas..."

"Sačekao, baš kao ti, prijatelju moj." Ahmatov sjede pred Munchhausena u crveni stolac, primi čašu podgrijana kuhana

vina, njegov mu pas učas skoči u krilo, a nakon toga Ahmatov ispripovijedi o svojoj kupnji u Hamelnu, te o sniježnoj vijavici u koju je bio dospio na pola puta, prošao je još samo trenutak, i stol je bio postavljen. Münchhausen pozva svoje goste u blagovaonicu.

Stol ne bijaše postavljen svečano nego kako priliči objedu u uskom krugu. Münchhausenova je litavska kuharica, kao i obično, kuhala izvrsno. Za predjelo je služena pašteta od divlje svinje, potom je išla jaka jelenja juha, a onda su slijedile masne patke. Bile su to salom ovijene, reš pečene divlje patke. Potom Hannes donese jelenji but, za kojeg umaci i preljevi bijahu tako nestvarno dobri: divlje trešnje gusto ukuhane u melasu7.

Münchhausen svojim gostima nije previše obećavao. Svi doživljaji o kojima je barun pripovijedao, dali su se dovesti u vezu s jelima na stolu, divlja svinja, patke, jelen s kiselim

12

trešnjama – još je samo medvjed nedostajao. Gosti su se pitali jesu li možebit but ili mast medvjeđi. Nitko nije računao, da su šape

mogle biti medvjeđe. Sama je litavska kuharica iznijela ovo krasno pecivo, koje je namah sve uzmirisalo vanilijom. K tomu je još Hannes servirao ruski i voćni čaj s rumom.

Da bi pak upotpunio zadovoljstvo gostiju, ispriča Münchhausen novu pripovijest. Pogledao je od jednog do drugog i najednom mu oči zastadoše na hrtu, koji je već sjedio Ahmatovu u krilu i jeo komadiće medvjeđih šapa.

KONJ NA ČAJNOM STOLU "Mala kuja mojeg prijatelja", poče Munchhausen, "uvijek me sjeti na moju vlastitu

kuju, o kojoj sam vam pričao. Pomislim na nju jednako rado kao i na odličnog litavskog konja, kojeg se, moram to odmah reći, nikakvim novcem nije moglo platiti. Taj mi je konj došao u ruke jednom prilikom kad sam pokazao svoju jahaću vještinu.

Bio sam, naime, jednom prigodom ostao u gostima na divnome ladanju nekog litavskog grofa, kad je bio serviran čaj u damskom salonu. Gospoda su se ispričala i sišla u dvorište. Htjeli su pogledati nekog punokrvnog konja, što je netom prije dospio iz ergele. Ja sam zabavljao dame nekim malim doživljajima a one bijahu, kako mi se činilo, zadovoljne.

Najednom začusmo poziv u pomoć. Poskočih i pohitah niza stepenice što sam brže mogao. Kad dospjeh u dvorište dvorca, tamo zatekoh konja lijepa poput slike, ali tako divljeg i neobuzdanog, da se nitko nije usuđivao niti prići mu, a kamoli ga uzjahati. Potpuno zbunjeni stajahu tu najodvažniji jahači. Jednoga od njih konj je bio ugrizao i bacio u kut.

Na svim je licima počivao strah, kad sam bez oklijevanja prišao konju i jednim mu se skokom vinuo na leđa. Time sam konja preplašio, i svojim ga jahaćim sposobnostima u trenu ukrotio. Da bih pokazao kako je konj u mojim rukama poslušan, zamolio sam dame da oslobode jedan od prozora s kojeg su me gledale. Natjerah potom to kljuse da kroz taj otvoreni prozor uskoči u čajnu sobu. Tu sam ga jahao prvo hodom, potom kasom, a nakon svega i galopom. A kad sam bio posve siguran, skočih s njim čak na čajni stol, gdje sam od njega da na tom malom prostoru zahtijevao cijelu visoku školu jahanja.

Dame nisu mogle vjerovati vlastitim očima, pljeskale su mi oduševljeno uz burno odobravanje, jer je pri tom, štoviše, daleko najznačajnije bilo to da se nisu razbili niti čajnici niti šalice. Zato su mi se dame divile, a grof me pak zamoli na svoj uljudan način, da konja primim na dar.

Punokrvna konja na dar! 'Jašite', reče mi on 'konja protiv Turaka, kad se uskoro krene u vojni pohod'. Vojni

pohod tada bijaše već gotova stvar, grof je to znao, a preda mnom se nalazilo moje vojničko vatreno krštenje. Ali s takvim konjem nisam se morao brinuti.

13

KONJ NA ZDENCU Večeras vam nipošto ne želim nadugo i naširoko raspredati o ovoj vojni. Također sam

preskroman da bih se hvastao velikim djelima, jer svaka se pobjeda postiže zajednički. Doduše, poslije se često pripisuje nekom vojskovođi ili kralju, koji, ako je ikako bilo moguće, baruta nije ni omirisao, a kamoli da je ispalio hitac.

Ali i to može biti po volji. Meni je, u svakom slučaju dodijeljena jedna postrojba husara8 s kojom sam išao u različite ekspedicije i svaki su put pobjeda ili poraz ovisili o mojoj dovitljivosti i odvažnosti. O jednoj takvoj akciji ću vam sada pripovijediti.

Jednoga dana kad potjerasmo Turke prema Oczekowu, prethodnica bijaše uletjela u vatru, a ja sam sa svojim litavcem dospio gotovo do samog pakla. Imao sam prilično istureno mjesto i vidio sam neprijatelja u oblaku prašine gdje mi se primiče. Taj mi je oblak prašine onemogućavao utvrditi broj neprijateljskih konjanika i shvatiti što smjeraju. A upravo je to bila moja zadaća. Zapovjedih odatle svojim pratiocima neka se razviju lijevo i desno i pri tom dignu što je veću moguću buku. Ja pak pojahah ravno na neprijatelja, ne bih li ga poizbliže osmotrio, i to mi uistinu pođe za rukom. Nije se pokolebao sve dokle ga konjanici s mojih krila nisu prikliještili. Tu se naši protivnici zbrkaše, te okrenuše svoje konje.

Sad je došlo vrijeme da navalimo na njih. Udarili smo ih nanoseći im silan poraz i odgoneći ih ne samo u utvrdu, iz koje bijahu izjahali, nego čak kroz cijeli grad. Tu pak bijaše, kako znate, samo moj litavac tako izvanredno brz. Stoga sam u potjeri svagda ostajao prvi i jedini.

Kad sam pak opazio neprijatelja kako bježi prema izlaznim gradskim vratima, shvatio sam da je najbolje zaustaviti se i na trgu se okupiti i ispuhati. Rečeno – učinjeno! Ali zamislite moje zaprepaštenje – nisam mogao pronaći niti svog trubača niti ikojeg drugog od mojih husara. Jesu li se još borili po drugim ulicama? Nisam čuo niti konjska kopita niti glasove niti kakvu drugu buku, stoga rekoh sebi, ne mogu biti daleko, uskoro će me sustići. Da bih iskoristio vrijeme, odjahah na svojem zasopljenom litavcu do zdenca na sred trga i pustih ga piti.

Smjesta mi upade u oči kako konj neumjereno loče, žeđu, moglo bi se reći, upravo neizmjernom. Kako je konj nastavljao pohlepno piti, ja se okrenuh ponovno tražeći svoje ljude. Najednom nađoh objašnjenje za žeđ svoga konja: jadna životinja bijaše ostala bez cijelog zadnjeg dijela trupa. Bio je kao odrezan, točno na mjestu do kojeg je sezalo moje sedlo. Životinja je zato toliko i pila jer je voda istjecala iz nje ne gaseći joj žeđ.

Kako se to dogodilo, ostalo mi je zagonetnim, dok najposlije bez daha ne dojuri moj posilni. S mnogo iskrenih dobrih želja i ljutih kletvi ispriča mi što su vidjeli on i drugi husari: kad sam za Turcima uletio u utvrdu, neprijatelji su najednom spustili zaštitnu

14

rešetku, koja je ravno odrubila zadnji dio moga konja. Isprva je stražnji dio još strašno bjesnio među neprijateljima, jer kako sam se mogao sjetiti, nisu više ni svi Turci mogli unići. Zadnji je dio među njima udarao na sve strane, potom je otkasao na obližnji pašnjak, gdje bih ga posigurno još mogao pronaći.

Smjesta, naravno, okrenuh prednji dio moga konja, te s pola mog litavca stigoh na pašnjak nevjerojatno brzim galopom. Na moju veliku radost, tu uistinu njegovu drugu polovicu, živahnu i vedro raspoloženu, zatekoh sred krda kobila. Obje su se polovice dakle nalazile u dobrom zdravstvenom stanju. Poslah svog posilnog galopom po našeg potkivača, te ovaj čovjek bez razmišljanja izdankom lovora ponovno zaši dvije konjske polovice.

Lovor, dragi prijatelji, na jugu inače raste na svakom koraku. Rana je odlično zacijelila i dogodilo se nešto, što je moguće samo kod tako slavnih konja. Mladice su uhvatile korijenje, izrasle i načinile sjenicu nada mnom, tako da sam tamo poslije često jahao pod svojim lovorom i lovorom svoga konja.

Mogao bih vam, gospodo moja, cijelu večer pripovijedati o ovom konju, ali to bi vam po svoj prilici isto tako dosadilo kao i cijeli Turski rat. Samo mi još jedna mala zgoda pade na um. U jednom sam boju tako neumorno i tako silno sabljom udarao po neprijatelju, da mi je ruka nastavila mlatiti oko sebe kad je neprijatelj već davno bio pobjegao. Da ne bih ni kriva ni dužna udario sebe ili ljude oko sebe, nije bilo druge pomoći nego ruku tjedan dana držati zavezanu, dok se nije namlatila i smirila."

Ahmatovljev hrt poče tiho zavijati. "Ne obraćaj pažnju", reče Ahmatov Münchhausenu, "ona ima ljubavnih muka. Ispričaj nam tiho još jedan djelić."

JAHANJE NA TOPOVSKOM ĐULETU "Dobro", reče je Münchhausen, koji se nije dao dugo moliti, "posljednji čin iz

Turskoga rata! – Dragi gosti, prijatelji i lovačke kolege, čovjeku poput mene, koji je kljuse kao što je moj litvanac pripitomio da ga ovaj razumije, a kojem ćete također priznati i drugo umijeće jahanja, moguće je da će ovo u vašim ušima nevjerojatno zazvučati.

Opsjedali smo tada neki grad, čijega se imena danas više ne sjećam. Jednom riječi, u to sam vrijeme ulazio u šator i izlazio iz šatora generalštaba, a našem je feld-maršalu toga dana predočeno iznimno mnogo točnih obavijesti o neprijatelju. Morao je bezuvjetno znati kako stoje stvari u tvrđavi koju smo opsjedali. Dao je i da se saslušaju brojni zarobljenici i brojne je prebjege dao podmititi, ali ništa se od njih nije saznalo. Također, ni našim najlukavijim obavještajcima nije pošlo za rukom, pored predstraža, straža i gradskih utvrda.

Razmotrio sam stvar uzduž i poprijeko. Najposlije sam stao, prerevan od hrabrosti, pored jednog od najvećih topova koji je bio upravljen na utvrdu i u sljedećem je trenutku trebao ispaliti hitac. Gledao sam kako su topnici potpaljivali fitilj, slušao kotrljanje u topovskoj cijevi, a onda munjevito skočio uvis i spustio se pravodobno i točno na topovsku

15

kuglu... Na njoj sam jahao prema utvrdi. Dok sam u zraku prevaljivao pola puta, nije mi na um

pala ni najneznatnija slutnja. Dragi moj, kažem ja sebi, tamo ćeš već nekako i doći, ali kako ćeš se vratiti natrag iz tvrđave? Kako ćeš proći u tvrđavi? Tamo ćeš odmah biti prepoznat kao uhoda i objesit će te na prva vješala. Vješala-vješala-vješala, zvonilo mi je u glavi. Ne bih baš poželio da mi se ta čast ukaže.

Ali, gdje je bio izlaz? Razmišljao sam o ovom i onom, i dok sam još bio na pola puta, ugledam drugo

topovsko đule, koje je iz tvrđave letjelo k meni. Ono je moj spas! Sad je samo trebalo odmjeriti pravi trenutak da se preskoči s moje kugle na drugu. I mogu vam reći, da matematičar ne bi bolje izračunao trenutak za skok od mene, koji to nisam bio. I posrećilo mi se! Na neprijateljskom topovskom tanetu opet sam se našao zdrav i čitav iza naših položaja."

Baron je napravio stanku i uživao u dobrom raspoloženju u koje je doveo svoje goste. Onda je rekao: "Da unatoč svoj svojoj hrabrosti i brzonogosti svojih konja nisam u tom ratu imao samo dobre trenutke, nego sam čak pao u tursko zatočeništvo, ispričat ću vam drugom prigodom što sam doživio tamo i kako sam se opet vratio u Rusiju. – Smijem li vas sad pozvati da opet sa mnom krenete sjesti na trijem pored kamina? Mislim da je tamo sjedjeti ugodnije, a vatra daje krila mojim sjećanjima na jedan posve osobit način. Osim toga, odlučio sam vam ispričati nekoliko svojih doživljaja koje sam imao na svojim bezbrojnim pomorskim putovanjima."

PRVA POMORSKA PUSTOLOVINA Kad su gosti opet zauzeli mjesta pred kaminom, vatra zbrinuta, a Munchhausen

vlastoručno napunio čaše purpurnocrvenim burgundcem9 i pas se na Ahmatovljevom krilu zadovoljno protegnuo, mogao je barun nastaviti priču.

"Bio sam još posve mlad kad su gotovo sve moje želje i misli bile upravljene na putovanje. Moji roditelji, međutim, nisu mislili na to da mi te moje želje tada ispune, a moj mi je ujak, koji je inače bio husarski pukovnik s najcrnjom bradom koju sam ikad vidio, uvijek govorio: 'Ti bi trebao sačekati sve dok ne izađe na vidjelo da li će maljice na tvojoj bradi nestati i hoće li ti izrasti istinska brada'.

To me je ražalostilo, premda sam ga inače dobro podnosio zbog njegovih suludih dosjetki.

Jednoga je dana k nama u Bodenwerder došao rođak moje majke. S njim sam brzo sklopio tijesno prijateljstvo. On me razumio. Mojim je roditeljima odagnao sve slutnje, i konačno sam ga smio pratiti na njegovom putu u Cejlon, gdje je opet njegov ujak dugo godina bio guverner10.

16

Nekoliko tjedana kasnije isplovili smo s važnim nalozima holandske vlade iz Amsterdama. Imali smo dobar vjetar, te smo stoga dobrano napredovali, a ja sam se veselio, kako samo pretpostaviti možete, zbog putovanja morem u punom pogonu, premda se ništa osobito nije događalo. Naravno, ako zaboravimo jednu oluju. Ta oluja je, doduše, imala nešto u sebi. Dobro smo prošli jer nas nije zatekla na otvorenom moru, nego usidrene uz neki otok gdje smo se došli snabdjeti drvetom i vodom.

Bučala je i bjesnjela tako silno da je veliku gomilu visokog i debelog drveća s korijenjem iz zemlje iščupala i čitave dijelove šume, takoreći, bacala u zrak. Pritom je bilo stabala koja su bila teška i nekoliko stotina kvintala11 i gledao sam kako ih oluja nosi sve više i više uvis. Najposlije su izgledala kao ptičje perje koje lebdi zrakom.

Mi na brodu smo se brinuli gdje će ta stabla pasti na zemlju. Bio sam uvjeren da će pasti u vodu i jednog dana se negdje pojaviti kao naplavina.

Ali dogodilo se drukčije. Uskoro se orkan smirio, svako je drvo palo okomito i odmah je počelo puštati korijenje. Stoga se na otoku jedva mogao vidjeti kakav trag pustošenja. Iznimku je činilo samo najveće drvo. Naime, kad ga je oluja istrgnula iz zemlje, na granama je sjedio neki čovjek sa ženom, jer su brali krastavce. Morate znati, dragi prijatelji, da u tom dijelu svijeta krastavci rastu na drveću.

Tako je bračni par strpljivo podnio zračno putovanje. Zbog njihove težine drvo je odletjelo u drugom pravcu i srušilo se, te stoga nije moglo, kad je ponovo došlo na zemlju, pustiti korijenje. Kao čudom nije napravilo veliku štetu, udarilo je naime samo poglavicu otočana. On je, na svu sreću, bio na mjestu mrtav. Doista, na sreću, jer je poglavica bio čitav život stanovnicima otoka najodvratniji tiranin. Pustio je da istrunu živežne namirnice u njegovim skladištima za vrijeme dok su njegovi podanici skapavali od gladi. Premda se nije morao plašiti neprijatelja, batinjanjem svakog snažnog, mladog momka pravio je od njega junaka i s vremena na vrijeme prodavao probrane od njih susjednim knezovima, koji bi mu za njih ponudili najviše školjki.

Bračni par berača krastavaca koji je stanovnicima otoka učinio tako veliko zadovoljstvo, doduše slučajno, ali ipak, imenovan je sad kraljevskim parom. Nažalost, njima je na njihovom putovanju zrakom od jake sunčeve svjetlosti oslabio vid, pa su preko očiju morali nositi velike štitnike. Ali, vladali su mudro i blago, i, kako sam poslije doznao, nijedan stanovnik otoka nije pojeo krastavac a da nije pritom rekao: 'Neka nam Bog čuva našeg kralja krastavaca! Neka nam Bog čuva našu kraljicu krastavaca!'

Naravno, naš brod za vrijeme te strašne oluje nije ostao neoštećen. Nakon što smo ga popravili, nastavili smo naše putovanje, i šest tjedana poslije sretno smo stigli u Cejlon.

Kao guvernerov gost, najviše sam se družio s njegovim najstarijim sinom. Jednog dana me pitao da li bih s njim pošao u lov, što je naravno bilo posve po mom ukusu. Moj prijatelj, jedan veliki, jaki čovjek, bio se priviknuo na toplu klimu, a ja bih naprotiv u kratko vrijeme postao iscrpljen čak i ako bih se sasvim umjereno kretao. Tako se dogodilo da sam zaostao daleko iza njega kad smo došli do šume. Stoga sam sjeo na obalu rijeke da malo predahnem.

17

Iznenada sam iza sebe začuo šum. Okrenuo sam se i gotovo se skamenio. Na putu kojim sam došao, ugledao sam gorostasnog lava. Svojom otvorenom čeljusti dao mi je na znanje, naravno i ne pitajući me za dopuštenje, što je namjeravao učiniti sa mnom.

Na svu sreću imao sam pušku, no samo zečjom sačmom nabijenu. Nije mi ostalo mnogo vremena za razmišljanje. Stoga sam brzo odlučio opaliti na životinju. Ako je već ne budem mogao ubiti, svakako ću je moći raniti. U svojoj smetenosti međutim nisam čekao da mi se lav dovoljno približi. Pucao sam!

Lav se prestrašio i bijesno navalio na mene. U svom užasnom strahu pokušao sam mu izmaći i pobjeći. Okrenuo sam se i – vjerujte mi – još i danas mi prođe jeza niz leđa kad mislim na to: Nekoliko koraka preda mnom stoji odvratni krokodil ždrijela široko otvorenog i pripravan u trenutku me prožderati.

Sad si predočite moj položaj! Iza mene lav, preda mnom krokodil, s moje lijeve strane plahovita rijeka, s desne strane užasni ponor u kojemu su trebale biti najotrovnije zmije. Strahom omamljen pao sam na tlo. Moja je jedina misao bila: Tko će od njih dvoje biti brži, krokodil ili lav?

Već nakon nekoliko sekundi čuo sam čudnovat, meni potpuno stran glas. Sačekao sam kratko i konačno se odvažio podići glavu. I što mislite, što sam mogao vidjeti? Lav se do pleća nalazio u krokodilovom ždrijelu i obojica su činili sve da se jedan drugog oslobode.

U trenu sam shvatio da sam spašen jedino ako dovoljno brzo djelujem. Izvukao sam svoj lovački nož i jednim jedinim udarcem otkinuo lavu glavu. Nakon toga mi se njegov trup dokotrljao do nogu. Skočio sam ustranu i donjim dijelom puške zabio lavlju glavu još dublje krokodilu u ždrijelo. I tako se krododil, htio ne htio, morao jadno udaviti. Ne samo, dakle, da sam bio spašen, nego sam i izvojevao dvostruku pobjedu nad dvama strašnim neprijateljima.

U tom me sretnom raspoloženju zatekao moj prijatelj. Bio me izgubio, pa se vratio po mene. Pričao sam mu što sam doživio i pritom shvatio da me moj strah spasio. Naime, kad se lav spremao na skok, a ja se bacio na tlo, on je skočio preko mene točno krokodilu u ždrijelo. Moj prijatelj i ja smo se zagrlili, a onda se dali na mjerenje krokodila. Bio je dugačak točno dvanaest metara i dvadeset centimetara.

Za taj smo dan naš lov okončali. Čim smo guverneru ispričali našu neobičnu pustolovinu, poslao je kola s nekoliko ljudi da dovuku njegovoj kući obje životinje. Lavlja je koža dana nekom krznaru da izradi vrećice za duhan."

Münchhausen je pokazivao s desne strane kamina gdje je na zidu visjela svjetlosmeđa kozja vrećica. "Ove sam duhanske vrećice poklanjao prijateljima i poznanicima u Cejlonu, a preostale sam ponio sa sobom u Nizozemsku. Najveću sam uručio gradonačelniku Amsterdama, koji mi je za nju htio platiti tisuću dukata. Mogao sam time riješiti sve svoje brige.

Krokodilska je koža, međutim, bila ispunjena i postavljena kao znamenitost u Amsterdamu u muzeju, a vodič u muzeju, koji unaokolo vodi posjetitelje, svaki put im do potankosti priča tu priču. Jednom sam se prigodom pomiješao s posjetiteljima da bih

18

ustanovio dodaje li priči štogod što ne bi u potpunosti i do kraja odgovaralo istini. Tom je prigodom, naprimjer, rekao da je lav skočio kroz krokodila i kad je htio izaći na zadnja vrata, njemu je gospodin, svjetski poznati barun von Münchhausen, odsjekao glavu zajedno s krokodilskim repom. I tada je još tvrdio, taj drski momak od muzejskog vodiča, da se krokodil iskrivio od bolova jer je istrgnuo gospodinu lovački nož iz ruke i progutao ga. Nož je potom prošao toj grdosiji kroz sred srca.

Moram li vam reći, dragi gosti, kako mi moraju biti neprijatne laži tog lupeža? Ljudi koji me znaju mogli bi zbog toga posumnjati u istinitost mojih stvarnih djela. To je čovjeku poput mene izuzetno neprijatno. Da, mogu reći, to me vrijeđa i žalosti. Smatraš li ti, Antone Antonoviču, ovaj doživljaj stvarnim?", obratio se Munchhausen svome prijatelju.

Ahmatov je tresao glavom. "Ne", rekao je, "stoga sam ga s posebnom napetošću slušao. Ali, ako me želiš obradovati, pričaj nam o svom putovanju na Ledeno more."

Münchhausen je klimao glavom, pozvao je svoje goste da ispiju piće, natočio novo, sjeo i nastavio pričati.

DRUGA POMORSKA PUSTOLOVINA "Bez dvojbe ste čuli o svim posljednjim nordijskim istraživačkim putovanjima

kapetana Phippsa. Zbog svojih zasluga sad nosi ime lord Mulgrawe. Pratio sam kapetana ne samo kao časnik, nego prije svega kao prijatelj. Išao sam u London na palubu njegova broda, s kojim smo smjesta uzeli pravac na sjeverozapad. Mogao bih vam mnogo više pričati o tome što sam doživio u Londonu, ali ću to ostaviti za neki drugi put. Jednu malenkost, koja je na mene ostavila veliki dojam, ipak bih vam usput, tako da kažem, želio ispričati.

Imao sam zadovoljstvo vidjeti kralja sa svom raskoši dok se vozio u parlament svojom državnom kočijom. Na kočijaškom je sjedalu sjedio kočijaš s bradom iznimno vrijednom svakog poštovanja. U bradi je tog kočijaša bio lijepo urezan i točno oblikovan engleski grb. No, nije s tim bilo sve gotovo. Kočijaš je sjedio na svom kočijaškom mjestu kao kraljev najosobniji zastupnik i svaki put kad bi pucketao bičem, a pucketao je gizdavo, u zraku bi bičem iscrtavao engleski grb. Ovo, kako rekoh, spominjem samo usput. A što se tiče našeg putovanja na Ledeno more, također kao i na putu za Cejlon, na početku se nismo susreli ni s čim spomena važnim. Ali kad smo došli prilično visoko na sjever, uzeo sam svoj dalekozor i detaljno promatrao sve što se nalazilo preda mnom. Otprilike pola milje12 udaljen ispred nas plovio je ledeni brijeg. Bio je daleko viši od naših jarbola i na njegovom sam podnožju mogao vidjeti dva bijela medvjeda. Promatrao sam ih neko vrijeme i bio sam uvjeren da su bili u žestokom dvoboju. Smjesta sam otišao kapetanu Phippsu u molio ga da brod zauzme pravac ledenog brijega.

Kako smo se približavali ledenom brijegu on je sve više izrastao u ledenjak. Zametnuo

19

sam se puškom, lovački nož sam stavio za pojas i jedva dočekao da se baci sidro. Kad je to bilo učinjeno, spustio sam se Jakovljevim13 ljestvama i stao na led. Tek što sam prešao nekoliko koraka, zapazio sam na kako sam se težak i opasan put upustio. Morao sam se penjati preko strašnih ponora, a na drugim je mjestima površina bila uglačana kao ogledalo. Moje napredovanje nije bilo ništa drugo nego stalno padanje i ustajanje. Najposlije sam se odskliznuo toliko daleko koliko je bilo potrebno da svojom puškom mogu dostići medvjede.

U tom trenutku sam, međutim, vidio da se oni međusobno ne bore, nego samo igraju. Dok sam ih nakratko promatrao proračunao sam u mislima vrijednost kože. Svaka od njihovih koža bila je velika najmanje kao u vola. Kad sam htio odložiti pušku, neočekivano sam se poskliznuo, pao, udario potiljkom I jedno pola sata ostao u besvjesnom stanju.

Sad, dragi gosti, zamislite moje čuđenje kad sam ponovo došao k svijesti. Jedna od dvije bijele nemani me je bila okrenula na stomak i upravo se spremala pokupiti svežanj mojih kožnih hlača. Gornji je dio moga tijela stavila ispod svoga trbuha, dok su moje noge bile između njezinih prednjih šapa. Bogzna kamo me je beštija htjela odvući. U svojoj nevolji shvatio sam da je gotovo. Izvukao sam iz džepa hlača svoj džepni nož, ovaj tu..."

Münchhausen dade da njegov džepni nož prođe ukrug gostima od ruke do ruke. "Ovim sam nožem zasjekao u zadnju lijevu medvjedovu nogu i odrezao mu tri nožna

prsta. Bijeli je medvjed odmah pao i strašno zaurlao. Ispuzao sam ispod njegova stomaka, uzeo svoju pušku i zapucao na njega. Učinio je nekoliko skokova i pao mrtav na led.

Tim sam dobrim pogotkom doduše zauvijek uspavao jednu životinju, ali sam tisuće drugih probudio. Tisuće, dragi prijatelji. Bijeli su medvjedi uokolo po ledu spavali i stoga ih nisam vidio. Ali sad su svi počeli trčati jedan za drugim prema meni. Pomoći mi je u tom trenu mogla jedino neka brza domišljatost ili sam bio bespomoćno izgubljen. I sjetio sam se!

Znate koliko treba izvježbanom lovcu da zecu zguli kožu. U mojoj strašnoj nevolji meni je za medvjeda trebalo tek pola tog vremena. Jedva sam s tim završio, pravovremeno se uvukao u kožu i stavio svoju glavu ispod medvjeđe lubanje, a već se cijeli čopor okupio oko mene. Ali s tim nije bilo gotovo. Počeli su mi se približavati, njušiti me, gurkati me. Počeli su me smatrati pravim medvjedom. Moja je varka dakle uspjela.

Samo, moja je veličina bila veličina mladog medvjeda, pa sam se i počeo kretati kao mladi medvjed. Doduše, nisam baš mogao, kao drugi, tako glasno urlati, ali u brundanju i gacanju uokolo brzo sam napredovao. Međutim, moja je pozicija bivala pogibeljna kad su se medvjedi htjeli igrati sa mnom. Nisam si nipošto smio dopustiti da se hrvem s njima, stoga sam hitro morao naći izlaz...

U ratu s Turcima od jednog sam starog vojnog liječnika čuo da je jedna ozljeda kičme trenutačno smrtonosna. To mi projuri kroz glavu ispod moje medvjeđe lubanje i smjesta sam to htio iskušati. Uzeo sam nož u ruku, digao sam šapu kao da sam htio zagrliti najvećeg medvjeda i zabo mu nož u zatiljak. Ovdje je to uz kamin veoma zabavno slušati, ali zamislite što bi se dogodilo da tvrdnja vojnog liječnika nije bila točna! U sljedećem bi

20

trenutku bio rastrgan u komade. Ali, moj je pokušaj uspio i medvjed je pao mrtav pred moje noge, a da nijednom nije ni pisnuo. Odlučio sam se i svih drugih riješiti na isti način i dao sam se na posao. Premda su mnogi medvjedi pali mrtvi od moje desnice i moje ljevice, ostali prema meni nisu bili nepovjerljivi i to je bila moja najveća sreća. Kad sam ih konačno vidio pred sobom sve pobijene, sam sam se sebi učinio kao Samson14, kad je tisuće pobio.

I da stvar skratim, vratio sam se natrag na brod, ispričao što se dogodilo, a kapetan je Phipps naravno, odmah bio spreman dati mi ljude koji bi mi pomogli oderati kože sa sjevernih medvjeda. Onda smo sve kože i medvjeđe šunke donijeli na brod i mogli smo nastaviti putovanje. Čim smo se vratili u London poslao sam u ime kapetana nekoliko šunki lordovima admiraliteta, lordovima riznice, lordu gradonačelniku i gradskom vijeću Londona. Naravno, nisam zaboravio ni svoje najbolje prijatelje. Svi su se veoma srdačno zahvalili, jer sam svima priredio osobitu radost.

Kože, pak, sjevernih medvjeda, osim one dvije pred vratima, darovao sam ruskoj carici. Zahvalila mi je vlastoručnim pismom koje mi je osobno uručio njezin izvanredni opunomoćenik. U tom mi je pismu, vjerovali vi ili ne, poslala bračnu ponudu i zamolila me da s njom podijelim krunu. Međutim, za tako visokim položajem nikad u životu nisam težio i stoga sam njezinu ponudu na najljubazniji način odbio.

O kapetanu Phippsu se može zlobno tvrditi da na ovom putovanju nije dovoljno daleko prodro u Sjeverno more. Ovom sam se prigovoru uvijek odlučan suprotstaviti. Kako bi se i moglo s takvim pretovarenim brodom upravljati razumnim pravcem između ledenjaka, pitam ja vas. Bilo bi uistinu najbjelodanije ludilo nastaviti daljnju plovidbu. Tisuću polarnih medvjeda daju tisuću koža polarnih medvjeda i dvije tisuće šunki polarnih medvjeda!"

Sad je jedan od gostiju htio znati postoji li razlika u okusu između medvjeđe šunke i šunke sjevernog medvjeda.

"Pa dakako, dragi prijatelju", odgovorio je Münchhausen, "sjeverni medvjedi jedu ribe i stoga njihovo meso ima okus na losos, jesetru ili kavijar. Osim toga je mnogo mekanije, rastapa se upravo na jeziku kao..."

"Kao led!" reče Ahmatov. "Ti to reče, prijatelju." TREĆA POMORSKA PUSTOLOVINA Pio se purpurno crveni burgundac, koji goste uvijek pomalo razuzda. Stoga je malo

trebalo da barun Münchhausen na najbolji način otpočne svoj novi doživljaj. "Jednom sam", počeo je napokon, "u Sredozemnom moru bio u opasnosti da poginem.

U zemlje Sredozemlja uvijek rado putujem, ali tada... Kupao sam se jednog ljetnog popodneva, nedaleko od Marseillea, u tom ugodno toplom moru. Iznenada sam vidio jednu golemu ribu koja je nasrnula na mene širom otvorena ždrijela. Smjesta sam znao da mi je

21

nemoguće umaći jer sam se bio predaleko od obale udaljio. Pokušao sam se što je moguće manjim učiniti. Privukao sam noge, a ruke stavio tik uz tijelo. U tom položaju mi je pošlo za rukom provući se između ribljih čeljusti. Kad me je riba ipak progutala, sjurio sam se do njezina želuca. U tom je ribljem želucu u jednu ruku bilo mračno, a u drugu nije bilo neugodno toplo.

Nakon što sam prevladao svoj prvi strah, postao sam mirniji i sam sam sa sobom počeo razgovarati: 'Možda si joj prouzročio pritisak u želucu i ona te se pokušava na najbrži mogući način riješiti'. Ali riba je plivala i plivala i ništa nije činila da me izbaci iz sebe. Razmišljao sam o tome što je moguće poduzeti čime bi joj bilo loše od mene. Moj je zatvor doista bio prostran i mogao sam se u njemu dobrano kretati. Dakle, počeo sam stupati i udarati nogama, skakao sam gore dolje i bacakao se nogama. Drugim riječima: vrlo loše sam se igrao s njom. Od toga je, prije nego što drugo, dobila štucavicu. Što je štucavica bila žešća, to sam ja bivao više zao. Ribu je to veoma uznemirivalo i bacala se s jedne na drugu stranu vjerojatno u želji da me izbaci. A onda sam u njezinu stomaku zaplesao pravi pravcati krakowiak15.

Učinak je bio golem. Riba je grozno kriknula i izdigla se gotovo okomito iz vode. Nedugo potom osjetio sam iznad sebe strahovit trzaj. Učinilo se kao da se riba

okrenula na bok i zapazio sam da ne pliva više svojom vlastitom snagom nego da je nešto kroz vodu vuče. Odmah mi je bilo jasno što se dogodilo. Posada nekog broda otkrila je ribu i harpunirala je. Mornari su je sad vukli na palubu.

Jesam li bio spašen ili mi je prijetila nova opasnost, bilo je novo pitanje. Jer, ova će gorostasna riba odmah biti razrezana i prerađena, u tome za mene nije bilo dvojbe.

Jedva da je riba, sa mnom u utrobi, i bila položena na brodsku palubu, a već sam začuo mornare koji su se savjetovali kako bi ribu trebalo izrezati. Nadošli su da bi se od nje mogla iskuhati velika količina ulja. Svaku sam riječ mogao čuti i razumjeti, jer mi talijanski jezik nije bio stran.

Silno sam se uplašio da me nehotice, prilikom rezanja, ne dohvate i zato sam se brzo smjestio u sredinu želuca. Strah me popustio kad sam primijetio da su gorostasnoj ribi najprije rasporili stomak. Nešto bolje mi se nije ni moglo dogoditi. Čim sam ugledao malo svjetlosti, viknuo sam iz sve snage: 'Molim vas, gospodo, režite pažljivo, jer bi me veoma obradovalo, kad me izbavite iz riblje utrobe, na svjetlost dana doći posve zdrav'. Dakako da nisam mogao vidjeti, ali si je bilo lako predočiti, kakva su lica napravili. Čuđenje i strah mogao im se na licima još primijetiti kad su konačno do mene bili ribu razrezali, a ja im gol golcat pošao ususret.

Sad sam vam ispričao kako se sve odigralo. Ne možete to shvatiti a možete se do smrti čuditi. Odmah su mi dali nešto popiti i nekoliko naranči za osvježenje. Naravno da sam to sa zahvalnošću prihvatio.

Onda sam skočio u more da sa sebe sperem riblji zadah, mahnuo sam još jednom mornarima i otplivao natrag po svoju odjeću. Našao sam je na obali onako kako sam je i ostavio. Dok sam se oblačio, računao sam i izračunao da sam se najmanje tri i pol sata

22

morao zadržati u želucu gorostasne ribe." Münchhausen je pogledao svoje goste i rekao: "Svaki put kad pričam ovu priču imam

odvratan riblji okus u ustima kao onda kad sam ispuzao iz ribe." Digao je svoju čašu i rekao: "Uzdravlje, dragi gosti, želim ga na najbrži način saprati."

ČETVRTA POMORSKA PUSTOLOVINA Za vrijeme dok su jednu za drugom ispijali, Hannes je pored Münchhausenove stolice

spustio novu bocu zajedno s vadičepom. Barun ju je sam otčepljavao, kao i uvijek kad se dobro osjećao. A kad je izvukao čep iz boce to je prestrašilo hrta u Ahmatovljevu krilu i on je zalajao. Na to je iz kuhinje dojurio Münchhausenov pas i zajedno su zalajali na društvo.

Münchhausen je pružio bocu Hannesu. Ovaj put je Hannes trebao natočiti čaše. Münchhausen je za to vrijeme milovao svoga psa umirujući ga. "Da", govorio je, "u svim sam svojim doživljajima dovoljno često vidio kako jedan drugog vuku za sobom. Dopustite da vam ispričam sljedeću priču:

U svojim mladalačkim godinama sam imao čast da su me ruskocarski i francuski veleposlanici predstavili Velikom sultanu od Konstantinopolja. Vjerojatno sam na Velikog sultana ostavio dobar dojam inače me sigurno ne bi pozvao da ostanem neko vrijeme kod njega na dvoru. I ne samo to! Jednoga dana poslao me u Kairo nekim poslom koji je bio tako važan i tako povjerljiv da ni danas ovdje u Bodenwerderu ne mogu o njemu govoriti. Otputovao sam, naravno, s brojnom pratnjom i svim udobnostima koje se daju zamisliti na putovanjima kopnom. I premda mi ništa nije nedostajalo usput sam uzeo još nekoliko ljudi u svoju službu, jer su mi se činili korisnima.

Jedva smo se koju milju udaljili od Konstantinopolja kad mi zapade za oko neki slabunjavi čovjek koji je silnom brzinom trčao prečicom. Kad sam se dobro zagledao, zapazio sam da je taj čovječuljak, mogu sad slobodno tako reći, na svakoj nozi imao po olovni uteg težak otprilike pedeset funti16. Tomu sam se, naravno, nemalo čudio. Zaustavio sam konja i viknuo: 'Kamo si toliko požurio, prijatelju? I zašto si se, k tomu, opteretio tolikim teretom?'

Čovjek mi priđe. 'Ah', dahtao je, 'prije pola sata sam krenuo iz Beča. Tamo sam proveo godine u službi jedne plemenite obitelji poradi svojih brzih nogu, što uza svu skromnost moram istaknuti. Sad, pak, kao slobodan čovjek htio bih vidjeti Konstantinopolj. Sad mi kao slobodnom čovjeku moja brzina više nije tako nužna. Stoga nosim, kao što vidiš, ove utege na svojim nogama. Svladavanje je potrebno u životu, tako je govorio moj učitelj'.

Još jednom sam pogledao čovječuljka uzduž i poprijeko. Dopao mi se i zamolio sam momčića da za dobru plaću dođe k meni u službu. Mali je pristao, ali morao sam mu obećati da ću ga jednoga dana dovesti u Konstantinopolj.

Ne možete pojmiti, dragi prijatelji, kako je dosadno jahanje kroz pustinju i kako je to

23

kad se najednom negdje pojavi zeleni grm ili drvo. Između grma i drveta na daljnjem putovanju otkrio sam čovjeka, koji je ležao tiho poput miša i činilo se kao da je spavao. Nabasao sam na njega. Ipak, pokazalo se da nije spavao. Samo je prislonio uho na zemlju, ali tako pažljivo kao da je prisluškivao stanovnike najdublje dubine pakla. Pošto su mu oči bile otvorene, rekao sam mu: 'Šta to, prijatelju, prisluškuješ?'

'Prisluškujem', šaptao je, 'iz razonode travu, i slušam kako raste'. 'Šta to?', pitao sam, 'možeš čuti kako trava raste?' 'Da, to je za mene malenkost.' Mislio sam da čovjek baš nije posve uredu, ali je na mene ostavio dojam

dobroćudnosti, pa rekoh sebi, tko zna zašto može poslužiti. Dakle, pitam ga bi li htio stupiti u moju službu.

'Da', reče čovjek, 'za dobru plaću, vrlo rado', i pošao je sa mnom. Sljedeći koji mi je zapeo za oko na mom putu u Kairo stajao je na jednom brežuljku,

što znači, već sam ga čuo, prije nego sam ga vidio da stoji. Naime, prislonio je bio svoju pušku i pucao rupe u zraku. S drugom dvojicom svojih junaka već sam se susreo s dovoljno neobičnosti na ovom putu, pa me gotovo ništa više nije čudilo. 'Sretan lov, gospodine lovče!' viknuo sam. 'Smijem li usput priupitati na što pucaš? Ja, naime, ništa ne vidjeh osim plavog neba'.

Lovac skide šešir, nakloni se i odvrati: 'Ah, iskušavam ovu novu pušku. Tamo prijeko, na vrhu samostanske crkve u Strassburgu vidio sam vrapca i na njega sam upravo pucao'.

Dragi gosti, prijatelji i lovački drugovi. Znate svu moju strast prema lovu. Odgalopirao sam do njega i obgrlio ga. 'Takvog strijelca kao što si ti mogu iskoristiti! Ne možeš mi učiniti veće zadovoljstvo nego da stupiš u moju službu. Osim dobre plaće, obećavam ti da ideš ususret vremenima čudesnim za lov'.

Bio je suglasan. Rukovali smo se i nastavili dalje. Naš je put vodio kroz sela i gradove. Konačno smo prošli mimo brda Libanon. Još izdaleka mi je u oči upala velika šuma cedrova17. Veliki cedrovi su nešto čudesno i radovao sam se izbliza vidjeti cedrovu šumu. Osim toga, mogli smo se okoristiti pravim hladom.

Kad smo se primakli cedrovoj šumi, zamijetio sam snažnog zdepastog momka. Taj je momak držao uže u ruci i vukao ga, vukao. Nije bilo načina da ga mimoiđemo, budući smo po svaku cijenu htjeli hlad.

'Šta to radiš tako, prijatelju?', upitao sam. 'Ah da, da', dobio sam odgovor, 'došao sam po građevno drvo, ali sam kod kuće

zaboravio sjekiru. Kuća mi je daleko odavde, pa se sad snalazim kako znam'. Tako je bilo, dragi prijatelji, ne znam kako to nazvati, ali taj je momak užetom omotao

šumu. I dok sam tu sa svojom pratnjom još stajao, i nitko nije mogao shvatiti ono što je gledao, mladić je povukao i jednim je jedinim potezom, na naše oči, oborio cijelu šumu. Šumu veličine kvadratne milje, a nije izgledalo kao da ga je to previše snage koštalo, iščupao je kao da je riječ o žbunu rogoza. Možete razumjeti da nisam mogao propustiti a da tog momka ne pribrojim drugoj trojici. Postadosmo jedna cjelina i put u Kairo mogao se

24

nastaviti. Ne znam više koliko je dana u međuvremenu prošlo kad smo stupili na egipatsko tlo. I

nisam više siguran jesmo li već drugi ili treći dan bili u Egiptu kad se najednom digla golema oluja. Plašio sam se za sve naše konje i kola, a i inače za sve što smo sa sobom vukli, ne samo da nas ne obori, nego da nas čak ne zakovitla u zrak. S lijeve strane našeg puta sam nabrojao sedam vjetrenjača čija su se krila tako brzo okretala kako nikad prije nisam vidio, a niti sam to ikad i igdje poslije mogao vidjeti.

Unatoč oluji zapazio sam nedaleko od vjetrenjača nekog čovjeka. Bio je ogromno debeo da sam povjerovao da je riječ o fatamorgani18, jer tako debeo ne može biti nijedan čovjek u normalnom životu. Taj je čovjek stajao, a kažiprstom je bio začepio desnu nozdrvu.

Tek što je debeli zapazio kako se kukavno moramo boriti protiv oluje, okrenuo se k nama, naklonio se i stavio šešir. I šta da vam kažem? Najednom se više ni dašak vjetra nije osjetio, a svih je sedam vjetrenjača najednom utihnulo. Kako sam pojavu žege mislio pripisati zloduhu ili što je to već moglo biti, viknuo sam: 'Momak, imaš li đavla u sebi ili si sam đavo?'

Čovjek se još jednom naklonio i rekao: 'Oprostite, visosti, samo sam malo mojoj gospodi mlinarima napravio vjetra da mogu valjano mljeti'.

'Malo?' viknuo sam i nasmijao se. 'Da, naravno. Dakako, visosti. Zato sam i zatvorio jedno nozdrvu. Što mislite kakva bi

oluja bila da to nisam bio učinio!' Uistinu, mislio sam, veličanstven čovjek. Dat će se upotrijebiti kad jednom dođem

kući i bude mi nedostajalo daha u pričanju svih čudnovatih stvari koje sam na svojim putovanjima kopnom i morem doživio.

S tim proizvođačem vjetra sam se također razmjerno brzo usuglasio. Ostavio je svoje mlinove. Sad, međutim, više nije bilo vremena za gubljenje. Cijelo društvo koje me pratilo potjerao sam naprijed. Trebalo je stići u Kairo.

Čim sam tamo po želji i propisu izvršio nalog, cijelu sam svoju suvišnu poklisarsku pratnju otpustio, osim, naravno, mojih pet novostečenih korisnih slugu. S njima sam kao privatna osoba putovao natrag u Konstantinopolj.

Budući sam nalog izvršio s punim zadovoljstvom, stao sam pred Velikog sultana s najvišim poštovanjem. Da, činilo mi se kao da njegova visost nakon moga egipatskog puta bez mene više jednostavno nije mogla živjeti. Svakoga me dana i svake večeri pozivao na objed i morao sam mu pričati o svojim putovanjima i svojim doživljajima. Najsrdačnije smo se razumijevali, a jeli smo sve najbolje. Stvarno moram reći da od svih kneževa i vladara na svijetu turski car ima najbolju kuhinju. – Možda bih se trebao ograničiti, jer to se može reći samo za jelo, ne i za piće."

Münchhausen je podigao čašu, pogledao uokolo i pustio da mu burgundac sklizne preko jezika.

"Kao što znate, Muhamed je vjernicima zakonom zabranio svaki alkohol. Stoga se na

25

svim turskim gozbama morate oprostiti od čaše dobrog vina – javno. Ali tajno, znate već... Među muslimanima nije drukčije, a turski Veliki sultan tu nije nikakva iznimka.

Za stolom, za kojim objeduje turski papa, on se tamo inače zove muftija19, posve je razumljivo da propis obdržava. Ah, znate, nikad se o vinu nije ni smjelo govoriti, čim bi se objed završio i njegovo veličanstvo Veliki sultan se vratio u radnu sobu dočekala bi ga boca.

Kad sam se uspješno vratio iz Kaira, domahnuo mi je jednog dana Veliki sultan kradomice i ja sam pošao za njim u njegovu radnu sobu. čim smo se zaključali, iz jednog je ormarića izvukao bocu i rekao: 'Münchhausene, Vi ste mi doista napravili izvanrednu uslugu, i stoga s Vama želim popiti čašu izvanrednog vina. To je tokajac20 od kojega imam pohranjeno još samo nekoliko boca. Takvu kapljicu još nikad niste u svom životu popili!' Potom nam je njegova visost natočila po jednu čašu i nazdravila. I nakon što smo popili, reče: 'I, šta kažete? Nije li ovo nešto izvanredno?'

'Vino je dobro, vaša visosti', odgovorio sam. 'Ali ako, s vašim dopuštenjem, smijem reći, kod pokojnog cara Karla Šestog bilo je točeno jedno mnogo bolje. To je bilo vino! Želio bih da ga Vaša visost može jednom kušati'.

'Münchhausene', dobih odgovor, 'prijatelju, poštujem Vašu riječ, ali to je nemoguće. Ovu sam bocu dobio na dar od jednog mađarskog plemića. Mislite li daje moguće takvo što da se Velikom sultanu ne donese najbolje'.

'Vaša će visost oprostiti, ali postoji velika razlika između tokajca i tokajca, a k tomu Mađari nikad nisu bili osobito širokogrudni'.

Veliki me sultan odmjerio od glave do pete. Užasan trenutak! Izazvao me na dvoboj. 'Spreman sam se kladiti s Vašom visosti da mogu za sat vremena nabaviti iz carskog

podruma u Beču bocu tokajca'. 'Münchhausene, mislim da ste izgubili razum!' 'Oprostite, Vaša visosti, nisam ga izgubio. Baš iz carskog podruma u Beču za sat

vremena donijet ću vam tokajac prema kojem je ovo ovdje bućkuriš'. 'Münchhausene', reče Veliki sultan, 'mislite li Vi sa mnom zbijati šale? Vaše vam

zasluge priznajem, ali takvo što ne dopuštam'. 'Vaša visosti, možemo pokušati', rekao sam mirno, 'protivnik sam svakog razmetanja.

Ako ne održim svoju riječ, tad neka mi Vaša visost dade odrubiti glavu, a moja glava uistinu nije sitnica. Tu je moja riječ, a sad molim Vašu visost da protuslovi'.

'Sporazuman sam', reče Veliki sultan. 'Prihvaćam. Ako danas dok otkucaju četiri sata boca tokajca ne bude ovdje, onda će Vas to, bez ikakva milosrđa, koštati glave. Ako pak održite svoje obećanje, dat ću Vam iz svoje riznice onoliko zlata, srebra, bisera i dragog kamenja koliko najjači čovjek bude iz nje mogao povući'.

'Prihvatljivo', odgovorim, odmah zamolim za pero i tintu i napišem carici Mariji Tereziji u Beč sljedeće pismo:

Vaše je veličanstvo naslijedilo nesumnjivo kao jedini baštinik i vinski podrum Vašeg

26

blagopokojnog oca. Smijem li moliti da donositelju ovog pisma predate u ruke bocu onog tokajca što sam ga kod Vašeg gospodina oca, Njegovog carskog veličanstva, tako često pio. Dakle, molim ponizno za najbolje, jer se radi o okladi. Za to ću rado Veličanstvu služiti tijelom i životom, kako i čime mogu i ostajem najponizniji

Hieronymus barun von Münchhausen Najhitnije sam poslao po svog trkača i predao mu pismo još prije nego se tinta i

osušila. Morao je smjesta skinuti utege s nogu, jer ipak je već bilo tri i pet. 'U Beč', rekao sam, 'u Beč i natrag, što brže možeš!'

Veliki sultan mi se nasmijao na način koji još do danas nisam zaboravio. A onda nam je opet čaše napunio tokajcem. Više mu nije bilo važno hoćemo li uskoro, kako je rekao, dobiti bolje.

Otkucalo je četvrt iza tri, onda pola četiri, otkucalo je četvrt do četiri, a od mog trkača ni traga ni glasa. Otvoreno vam priznajem da sam osjetio slabost u želucu. Sa svakim pokretom kazaljke prema punom satu sve češće je njegova visost, Veliki sultan, pogledavao u uže na zvonu pored njegova jastuka. Već su mu se prsti u zraku oko njega poigravali, baš tako, kao da nije mogao dočekati da potegne uže i pozove krvnika.

Premda sam se u međuvremenu već bio naviknuo na vrućine u Konstantinopolju u to doba godine, polako ali sigurno sam se znojio. Veliki sultan je to, činilo se, zamijetio, pa mi je u svojoj beskrajnoj dobroti dopustio da malo prošećem vrtom. Na bijeg se naravno nije ni moglo misliti, jer je odmah za mnom poslao dva tjelohranitelja.

Kad je još nedostajalo samo pet minuta do punog sata, bio sam na kraju strpljenja. Pozvao sam svoga prisluškivača i svoga strijelca. Odmah su došli. Prisluškivač se priljubio uz tlo i počeo osluškivati nije li moj trkač u blizini. U sekundi mi je rekao da je taj nepouzdani čovjek od trkača negdje daleko i da spava dubokim snom. 'Hrče', reče prisluškivač, 'kao da mora ispiliti cijelu šumu'.

Kako sam se osjećao na tu vijest, više se to ne bi moglo nazvati ni užasom. Jednako kao i ja, to je čuo i moj vjerni strijelac. I što je učinio? Pojurio je na uzdignutu terasu, propeo se na prste i u sljedećem trenutku povikao: 'No, dakle, lijenčina je tamo!'

A znate li gdje ga je ugledao? Iza jednog hrasta kod Beograda. Spavao je, a boca tokajca se nalazila pored njega.

'Sačekaj', reče moj strijelac, 'sad ću ja tebe zagolicati!' I prije nego sam shvatio što on smjera, uzeo je pušku, namjestio je i ispalio naboj olova u krošnju drveta. 'Tuča žireva pala je na lijenčinu', rekao je. 'To ga, gospodine von Münchhausen, sigurno budi. Da, to ga budi! Ah, sad, gospodine von Münchhausen, sad tek shvaća što se zbilo. Uzima bocu i trči. Sad trči. I kako samo trči, gospodine von Münchhausen!', povika moj strijelac. 'Smirite se, bit će sve uredu. Svi dobri duhovi, već je tu. On će uspjeti... sve je bliže... još nekoliko sekundi...'

I što da vam kažem, dragi gosti, prijatelji i lovački drugovi, pola minute, slovom i brojem – pola minute prije četiri sata bio je moj trkač u radnoj sobi Velikog sultana. S olakšanjem mu padoh oko vrata, ali ne izgovorih nijedne riječi. Usprkos tome, cijela je

27

stvar postala velika razonoda, jer mi moj trkač nije donio samo tokajac, nego za mene osobno i vlastoručno pismo njezina veličanstva, carice Marije Terezije. 'Uzdravlje, dragi Münchhausene', pisala je carica, 'za dug i sretan život!'

Da je carica znala da je moj život samo minutu ranije visio o uzici zvonceta! U istom trenutku dok sam o tome mislio, Veliki sultan, taj sladokusac, srkao je zatvorenih očiju prve gutljaje tokajca. Kad ih je otvorio, pogledao me. 'Münchhausene', rekao je, 'zamjerili mi ili ne, ali od ove boce nećete dobiti niti jednu jedinu kap. Vi ste, kako mi se čini, u Beču poznatiji od mene, i mislim da ćete za sebe nekom prigodom' – pritom je zaškiljio lijevim okom – 'već isposlovati još jednu bocu'.

Onda je začepio bocu, zaključao je u ormarić, ključ stavio u džep hlača, povukao uzicu zvonceta i pozvao rizničara.

Bio je to srebrni ton u mojim ušima! Nažalost, nisam mogao u tome uživati koliko sam htio, jer mi se Veliki sultan opet obratio. 'Moram vam isplatiti okladu, dragi Münchhausene'. Okrenuo se svom rizničaru i rekao: 'Pustite moga prijatelja Münchhausena da iz riznice uzme onoliko koliko najjači čovjek mogne ponijeti'. Na to se rizničar naklonio dok nije turbanom21 dodirnuo sag na podu, a Veliki mi je sultan rekao: 'Idite s njim, dragi Münchhausene i poslužite se kako je dogovoreno'.

Na putu u riznicu imao sam osjećaj kao da su me u isto vrijeme obasjali i sunce i mjesec i sve zvijezde. Poslao sam po svoga jakog momka i poručio mu da ponese sa sobom dugo uže od konoplje. Našli smo se u riznici i poslužili se. A kako smo se poslužili, što da vam kažem!

Ono što je ostalo u riznici moglo je stati u malu lovačku torbu. Dok je moj snažni momak vezao, sad već naš svežanj, šapnuo sam mu: 'Moramo u

luku! Najbržim putem u luku!' Klimnuo je glavom, zabacio teret na leđa i nestao. U luci sam zaplijenio najveći teretni brod koji sam mogao naći i sa svojom se poslugom, što sam brže mogao, popeo na palubu. Kapetan je morao odmah dići sidro i isploviti. Htio sam biti siguran u svoje blago prije nego nam se bilo što ispriječi na putu. Jer, mogao sam si živo predočiti što će se u palači odigrati...

Rizničar je bezglavo odjurio Velikom sultanu. U svojoj je žurbi riznicu ostavio otvorenom. Zašto ne? Ono što smo moj snažni momak i ja ostavili u njoj, više nije bilo vrijedno spomena.

To Velikom sultanu nikako i nipošto nije odgovaralo. 'Time je', rekao je, 'boca tokajca dobro plaćena'. Smjesta je naložio svom Velikom admiralu, kako zna i umije, da cijelu flotu za mnom uputi u potjeru. Htio mi je time dati do znanja da se tako nismo bili okladili.

Jedva sam bio dvije milje udaljen od kopna kad sam zamijetio tursku flotu kako punim jedrima plovi za mnom. To je bilo ono čega sam se sve vrijeme plašio.

'Je li mi se to opet radi o glavi', povikao sam, 'nakon što sam je jedva sačuvao?' Gledao sam tursku flotu kako se opasno brzo približavala i mora da mi se na licu vidjela velika zabrinutost, jer mi je iznenada prišao moj vjetrotvorac.

'Ne plašite se, gospodine Münchhausene', reče i ode na zadnju palubu broda, osloni se

28

o ogradu palube i zapuha. Tako je glavom spretno vrtio da je vjetrom iz jedne nosnice pogađao tursku flotu, a iz

druge je puhao u naša jedra. A vjetar je bio tako snažan da je turska flota s loše postavljenim jarbolima bila vraćena natrag u luku. Naš je brod nekoliko sati kasnije sretno pristao u Italiju.

Od moga mi blaga, moram nažalost reći, nije mnogo ostalo, jer je u Italiji siromaštvo i prosjačenje veoma veliko, a k tomu je i policija vrlo loša. Tako ne samo da sam mnogo od svog blaga poklonio, jer sam ipak, kao što znate, dobroćudne duše, nego sam također i bio pokraden po svim pravilima lopovskog umijeća.

Unatoč tomu još sam mnoga pustolovna putovanja imao i kad bi trebalo da vam ispričam što sam sve doživio morali bismo provesti zajedno dane i tjedne. No, kako to nećemo, podignimo još jednom čaše i nazdravimo onome što je vrijedno – doživjeti i uživati. Tomu, posve je izvjesno, i ovaj burgundac služi. Do nekog novog susreta, dragi gosti!"

NA KRAJU ČITANJA Knjiga Pustolovine baruna Münchhausena objavljena je prvi put 1786. godine i otada

je, za više od dvije stotine godina, doživjela niz izdanja, priređivanja, ponovnih prepričavanja i prerađivanja, ali je sve vrijeme ostajala jednako zanimljiva najširem krugu čitatelja. To je velikog njemačkog lažova i velike njegove lagarije, kako neki vole imenovati Münchhausena i njegova pripovijedanja, učinilo veoma omiljenim književnim likom širom svijeta, a knjigu o njegovim zgodama jednom od najčitanijih u toj vrsti literature. I ne samo to, ime Münchhausen je posvuda u svijetu postalo sinonim za lažljivca ili, kako se to eufemistično zove – za čovjeka rijetko bujne mašte. Tako kad se danas kaže za nekoga "priča kao Münchhausen " ili "pusti ga, vidiš da je Münchhausen " i slično, to znači da netko naveliko izmišlja i laže ili barem da ima bujnu maštu.

Bilo kako bilo, izvanredna mašta i dar za pripovijedanje učinili su baruna Münchhausena svjetski poznatim, a priče o njemu i njegovim avanturama uveseljavaju čitatelje širom svijeta. Negdje će se njegove avanture danas nazvati "veselim", negdje "čudnovatim, i negdje "neobičnim ", ali kad ih je Gottfried August Bürger prvi put objavio puni naslov knjige bio je: Čudnovata putovanja morem i kopnom, ratni pohodi i vesele pustolovine baruna Münchhausena kako ih uz bocu sam običava pripovijedati u krugu svojih prijatelja. Zapravo je ovim i ovako dugim naslovom sve rečeno i o knjizi koja je pred nama i o najvećem lašcu svjetske književnosti.

Pa tko je onda barun Münchhausen, s razlogom se pitamo. Nije on, zanimljivo je, nikakav izmišljeni književni lik, nego stvarni lik, čovjek koji je živio u XVIII. stoljeću! Da,

29

baš tako! Evo vam i njegovo puno ime: Hieronymus Carl Friedrich barun Münchhausen (čitaj: Hieronimus Karl Fridrih barun Minhauzen), rodio se 11. svibnja 1720. godine u Bodenwerderu blizu Hannovera u Njemačkoj. Tu je i umro 22. veljače 1797. godine. I bio je, kao što ćemo naći i u knjizi, u njegovim pustolovinama, konjanički stjegonoša, pa poručnik, dok najposlije nije dogurao i do časničkog čina satnika. I u Rusiju je išao, i išao u ratne pohode protiv Turaka, o čemu također čitamo u njegovim pričama. Kad je završio vojnu karijeru, kao plemić se vratio u svoj rodni Bodenwerder i tamo proživio ostatak života, te uz piće pripovijedao najneobičnije zgode sa svojih putovanja, i one koje je vidio i one za koje je čuo, ali ponajviše one koje su oblikovali njegova bogata mašta i golemi pričalački dar. Sve je te zgode i podvige vezao za svoje ime, za svoje iskustvo, za svoje junaštvo i domišljatost, kao da su se njemu, baš njemu dogodile i, naravno, sve ih obogatio nevjerojatnim pripovjedačkim šarmom i maštom kakvu je rijetko susresti u životu i literaturi. Tako je, svojim pričama, ne samo uveseljavao svoje slušatelje, svoje prijatelje i goste u svom dvorcu, nego je tim pričama i, očito hotimičnim pretjerivanjem preko svih granica vjerojatnoga i mogućeg, zatvarao usta svim onim lovačkim, ratničkim i pustolovnim razmetljivcima kojih ima posvuda i u svim vremenima.

Ovaj naš izbor iz Münchhausenovih pustolovina "s kopna i mora "prati neka od brojnih priređivanja i prepričavanja, među kojima kao ponajvažnije izdvajamo ono Bürgerovo. Pa da onda i vidimo tko je taj Bürger, Gottfried August Bürger (čitaj: Gotfrid August Birger)?

Gottfried August Bürger (rođen 1747. u malom mjestu Molmerswendeu, a umro 1794. u Göttingenu), vidimo to po godinama u kojima je živio, bio je Münchhausenov suvremenik. Danas je široj javnosti poznat još samo kao najpoznatiji i najbolji Münchhausenov "literarni otac", a u svoje je doba bio ugledni i veoma popularni njemački pjesnik. Živio je veoma burno, gotovo dostojno samog Münchhausena, mada posve suprotno njemu – krajnje neveselo i tragično. Najposlije, Bürger je svoj život okončao u bijedi i siromaštvu, nesretan, napušten i prezren gotovo od svih u Göttingenu, gdje je radio kao sveučilišni profesor.

Ipak, više nego njegove pjesme, nadživjele su ga i sačuvale mu ime u svijetu književnosti priče o Münchhausenu, čija je imaginacija dostojna najboljih knjiga te vrste, od Defoeovog "Robinsona Crusoea" preko "Guliverovih putovanja" Jonathana Swifta do "Alice u zemlji čudesa i iza zrcala" Lewisa Carrolla i nenadmašnih Verneovih romana, napisanih u rasponu od više od 150 godina.

A mi ovdje, u ovoj knjizi, donosimo nevelik izbor i prijevod ponajzanimljivijih Münchhausenovih zgoda za koje smo uvjereni da će razveseliti mlađe čitatelje i probuditi im zanimanje ne samo za književne pustolovine, nego i dar mašte kojim djetinjstvo ne oskudijeva. Pa ipak, važnije i od jednog i od drugog je radost, vedrina i iskren smijeh što će ih, uvjereni smo, čitanje ove knjige izazvati na licima mladih čitatelja. S tom nadom i predajemo ovu knjigu užitku čitanja, ponovnog čitanja i maštanja zajedno s najdražim nam lašcem svjetske književnosti – Münchhausenom.

30

Sarajevo, 18. veljače 2003.

Željko Ivanković