-
1
FUNKCIJA RAZUMA U RAZUMEVANJU DUHA ZAKONA
ILI ZAŠTO MUSLIMANI NE RAZUMEJU
BIT HRIŠĆANSTVA? Mnogi imaju problem sa razumevanjem smisla
Svetog pisma, jer gotovo uopšte ne koriste razum koji se razvija u
školsko doba, a koji se bavi smislom napisanoga, već se pretežno
oslanjanju na sposobnosti razuma koji se razvija u predškolsko
doba, a koji ne gleda smisao već samo formalnu logičku doslednost
teksta. Takođe, umesto analize smisla, skloni su da se bave načinom
i tehnikom, što je karakteristika inteligencije koja se razvija u
vreme puberteta. Zato njihovo proučavanje svetih spisa izgleda kao
kada domaćica čita kuvar, tražeći recepte koje će slepo po slovu da
ispunjava i tražeći načina i tehnike da ostvari svoj cilj.
Posledica toga je da jedni usvajaju Pismo na formalan način, držeći
ga zatim po slovu, dok ga drugi upravo zato odbacuju jer im se čini
besmislenim. Sada ću navesti nekoliko primera nerazumevanja Svetog
pisma od strane muslimana zato što su jako očigledni primeri
zanemarene uloge razuma školskog doba koja se bavi analizom smisla.
Kada u Svetom pismu Bog kaže da zaboravlja naše grehe, muslimani se
pitaju kako je to moguće, kada je Bog savršen, čime otkrivaju da ne
ulaze u analizu smisla te poruke, koja ima za svrhu da ohrabri
pokajnika da će mu Bog oprostiti prethodne grehe. Oni te reči
obećanja o oproštenju tumače kao da Pismo tvrdi da "Bog ima slabu
memoriju". Kada u Svetom pismu Bog naređuje proroku Osiji da se
oženi sa bludnicom i da mu ona rodi decu bludničku, muslimanu se to
čini kao protivrečnost sa zabranom bluda, jer uopšte ne ulazi u
smisao te naredbe, koja ima za svrhu da primerom proroka Osije
ukori Jevreje
-
2
kao bludnike koji varaju Jehovu sa lažnim bogovima. Takođe,
musliman ne shvata da je greh bluda pitanje motiva srca, te da
prorok nije iz grešnih motiva bio sa ženom bludnicom. Rezultat
takve površnosti jeste ideja da promiskuitetne želje nisu greh ako
osoba njih legalizuje kroz višeženstvo, te da je ono rešenje protiv
savremenog zapadnog kurvarstva. Oni ne shvataju da Bog gleda na
motive srca i da je greh uvek greh, pa čak i ako ima formu braka.
Kada apostol Pavle kaže "I obrezanje je ništa, i neobrezanje je
ništa; nego držanje zapovesti Božjih" (1.Korinćanima 7,19)
muslimanu se čini nedoslednim da zapovest o obrezanju jedno vreme
važi, a onda više ne važi. Ali on uopšte ne ulazi u smisao
obrezanja, inače bi shvatio da je obrezanje izgubilo svrhu onda
kada se rodio Mesija i kada su ga potom Jevreji odbacili i poslali
na krst.
Zbog nerazumevanja smisla muslimani ne shvataju razliku između
moralnog zakona (Deset zapovesti) koji nas čini svesnim potrebe za
reformom srca i tako potrebe duše za Bogom, i krivičnog zakona koji
je napravljen za nepravednike, da bi ih obuzdao da zlo ne čine
drugima. Takođe, ideja o Bogu sa tri ličnosti se muslimanima zbog
njihove formalne logike čini besmislenim, jer po formalnoj logici 1
+1 + 1 ne može biti = 1. Takođe, analizom kako to jedan Bog može da
ima tri božanske ličnosti, oni postavljaju pitanje načina i
tehnike, što
-
3
odgovara inteligenciji puberteta, pa kako ostaju bez odgovora,
ideja o Bogu sa tri ličnosti im se čini besmislenom. A kada bi
upotrebili razumnu analizu smisla tog pojma, shvatili bi da postoji
potreba da se Bog koji je stvorio vreme i prostor, radi sopstvenog
otkrivenja i radi spasenja čoveka, manifestuje u vremenu i prostoru
kroz još dve ličnosti Njegovog božanstva, jedne koja je spolja,
kroz Božjeg Sina, i drugoj koja živi u nama, kroz Svetoga Duha.
Tada bi razumeli smisao reči: "Boga niko nije video nikad:
Jedinorodni Sin koji je u naručju Očevom, On Ga javi." (Jovan 1,18)
Sin je "sjajnost slave i obličje bića Njegovog" (Jevrejima 1,3).
Shvatili bi da manifestacija jednog Boga Stvoritelja kroz dve
sopstvene ličnosti u vremenu i prostoru ne kvari entitet jednog
Božanstva i ne pretvara jednog Boga u tri Boga. Shvatili bi da 1 x
1 x 1 = 1. Kao što vidimo, glavni problem muslimana jeste odsustvo
analize smisla i kada im se ove stvari predoče, njima to deluje kao
teška filozofija. Zašto je to tako? Postoje dva razloga, prvi je
samo učenje islama, a drugi prirodno iskušenje tih ljudi, tj.
genetska preddispozicija zbog koje su druge sposobnosti uma
preuzele primat nad razumnom analizom smisla. Svojim pedantnim
moralnim zahtevima koji se tiču najsitnijih pravila života, na
primer, kojom nogom prvo ulaziš u džamiju a kojom u toalet, islam
ulazi u ono što je sfera ljudske ličnosti i određuje čoveku do
sitnica kada će da se moli, kojim rečima, kojim položajem tela i
koliko puta dnevno, što predstavlja poguban atak na ljudsku ličnost
i uništenje njegove ličnosti, njegove odgovorne upotrebe razuma.
Islam uopšte nema moralni zakon koji ljude čini svesnim greha na
nivou motiva srca već ima samo formalna pravila koja ljude direktno
navode na licemerstvo. Zato muslimani nemaju svest o potrebi za
Spasiteljem od greha srca, jer greha srca nisu svesni. Naglašavam
da
-
4
u islamu ne postoji nijedna zapovest koja vernika ukorava za
grehe srca kao što su to zapovesti: "Ne zaželi." (Rimljanima 7,7)
"Ne budi osvetoljubiv..." (3.Mojsijeva 19,18) “I da se ne zanosite
za srcem svojim i za očima svojim, za kojima činite preljubu;”
(4.Mojsijeva 15,39) “Jer sve šta je na svetu, telesna želja, i
želja očiju, i ponos života, nije od Oca, nego je od ovog sveta.”
(1.Jovanova 2,16) “Telu ne ugađajte po željama.” (Rimljanima 13,14)
“A koji su Hristovi, raspeše telo sa slastima i željama.” (Galatima
5,24) “Zato obrežite srce svoje, i nemojte više biti tvrdovrati.
Jer je Gospod Bog vaš Bog nad bogovima i Gospodar nad gospodarima,
Bog veliki, silni i strašni, koji ne gleda ko je ko niti prima
poklona;” (5.Mojsijeva 10,16-17) Ako musliman čini dobra dela iz
straha od kazne, umesto iz ljubavi, Kuran ga nigde ne ukorava za te
motive kao loše motive, dok Sveto pismo jasno ukorava takvu
motivaciju: “Strah kojim me se boje zapovest je ljudska kojoj su
naučeni.” (Isaija 29,13) Biblijski Bog nas poziva "da mu služimo
bez straha, u svetosti i u pravdi pred njim dok smo god živi."
(Luka 1,74-75) "U ljubavi nema straha, nego savršena ljubav izgoni
strah napolje; jer je u strahu mučenje, a ko se boji nije se
usavršio u ljubavi." (1.Jovanova 4,18)
-
5
"Jer nam Bog ne dade duha straha, nego sile i ljubavi i
čistote." (2.Tim.1,7) “Ili ne mariš za bogatstvo Njegove dobrote i
krotosti i trpljenja, ne znajući da te dobrota Božja na pokajanje
vodi?” (Rimljanima 2,4) Zbog zanemarene uloge razuma koji
preispituje motive srca, mnogi se zadovoljavaju spoljašnjom
formalnom ispravnošću i iskrenošću svojih svesnih namera, nesvesni
da njima samo zavaravaju svoju savest pred i dalje iskvarenim
motivima svog grešnog srca. Zato se i pojam licemerstva razlikuje
između islama i hrišćanstva. Dok je u islamu licemer osoba koja
jedno govori a drugi radi, u hrišćanstvu je licemer osoba koja sve
spolja ispravno čini, ali u srcu nije ispravna: “Teško vama
književnici i fariseji, licemeri što čistite spolja čašu i zdelu a
iznutra su pune grabeža i nepravde. Fariseju slepi! Očisti najpre
iznutra času i zdelu da budu i spolja čiste. Teško vama književnici
i fariseji, licemeri, što ste kao okrečeni grobovi, koji se spolja
vide lepi a unutra su puni kostiju mrtvačkih i svake nečistote.
Tako i vi spolja se pokazujete ljudima pravedni, a iznutra ste puni
licemerja i bezakonja.” (Matej 23,25-28) “Još reče: Šta izlazi iz
čoveka ono pogani čoveka; Jer iznutra, iz srca ljudskog, izlaze
misli zle, preljube, kurvarstva, ubistva, Krađe, lakomstva,
pakosti, zloće, lukavstvo, sramote, zlo oko, huljenje na Boga,
ponos, bezumlje. Sva ova zla iznutra izlaze, i pogane čoveka.”
(Marko 7,20-23) Za razliku od islama, a i većine tradicionalnih
hrišćana, koji svojim pravilima ponašanja definišu čovekovo
ponašanje u svakoj sferi življenja, zahtevi Božjeg zakona iz
Biblije vrlo strogo, pedantno i jasno definišu ispravne pobude
ljudskih srca, pa ako su pobude ispravne, ako čovek ima pravu
ljubav u svom srcu, sam će znati kako da se
-
6
ponaša. Nema potrebe da mu se kaže ono što će sam svojim razumom
da shvati, ako ima ljubavi. A ako nema ljubavi, pravila mu neće
pomoći već će ga zavaravati da ima ljubavi, iako nema. Dakle, islam
i takvi isti zahtevi u tradicionalnom hrišćanstvu zadržavaju osobu
na nivou razuma predškolskog doba kada dete uči pravila ponašanja,
a bez dubljeg razumevanja njihovog smisla. U predškolsko doba dete
razvija logiku formalne doslednosti (konzistentnosti). Ono usvaja
pravila ponašanja (radi razvitka svoje volje), ali ne nosi na sebi
odgovornost da mora da shvati smisao naloga koji mu daje roditelj.
Tek u školsko doba se razvija sposobnost razmišljanja o smislu
postupaka i preispitivanju motiva srca.
-
7
Prava ljubav nije slepo držanje pravila već je odgovor na realne
potrebe života, i zato je neophodno razviti razum školskog doba. U
školsko doba se prirodno razvija sposobnost razuma da se na osnovu
analiza smisla razumeju potrebe života, a u pubertetu se razvijaju
sposobnosti (tehnike i načini) da se na potrebe života odgovori.
“Što je neki narod civilizovaniji, to je period detinjstva duži.”
(Dr Ivan Tuličić, Pubertet i doba mladosti, str. 3, godina 1964.)
“Mnogi razvojni psiholozi vide društveno kreiranje dugog detinjstva
kao ključ za ljudsku kulturnu evoluciju, kao jedan od ključeva za
napredak civilizacije.” (Lester R. Kurtz, Encyclopedia of Violence,
Peace, and Conflict, Volume 3) “Humano je imati dugo detinjstvo,
civilizovano je imati još duže detinjstvo.” (Erik Erikson) No,
opšte je poznato da kod semita pubertet počinje ranije. Višak
polnih hormona rezultuje da faza razvoja razuma u vreme školskog
doba kraće traje na račun sledeće pubertetske faze, koja počinje
ranije i biva veoma intenzivna, pa je zbog toga sposobnost razuma
školskog doba kod njih slabije razvijena. Zato je kod semita više
razvijena formalna logika predškolskog doba (dobri su matematičari)
i više nego kod drugih ljudi su im razvijene sposobnosti puberteta
(dobri su tehničari, zanatlije, majstori, trgovci...), dok im je
sposobnost analize smisla, slabije razvijena. Zbog viška polnih
hormona kod semita je slabije razvijena i sposobnost govora, pa
tamo gde ih kod nas najviše ima, poreklom od Feničana, u delovima
južne Srbije i u delovima Makedonije, jako uprošćavaju srpski i
makedonski jezik, izbacujući padeže i skraćujući reči, pa govore
srpski i makedonski kao da su semitski jezici.
-
8
Grčko pravoslavlje, zbog izmešanosti Grka sa semitima
feničanskog porekla, Grci često interpretiraju kao islam, sve
svodeći na formu i pravila, neprestano se raspravljajući između
sebe oko verskih načina i tehnika. Kako su to iskušenje praznih
rasprava imali i Jevreji, apostol Pavle upozorava: "A ludih
zapitkivanja i teftera od plemena, i svađa i prepiranja o zakonu
kloni se; jer je to nekorisno i prazno." (Titu 3,9) Po izjavi
britanskog glumca Džona Marvuda Kliza, najnoviji filmovi Džejmsa
Bonda su lišeni britanskog smisla za humor, jer narodi istoka za
čije se tržište oni prave ne razumeju zapadni smisao za humor.
Naime, dok zapadni humor ima notu smejanja besmislicama, narodi
koji ne koriste analitičku funkciju razuma u prepoznavanju
besmislenog, neće prepoznati ništa smešno u takvom humoru, jer tu
funkciju razuma ne uključuju. Semiti se više smeju "masnim"
vicevima i vicevima koji sadrže lukavstvo, što je posledica
izraženog razvitka sposobnosti puberteta i njihovog čestog
izopačenja zbog narodne neprosvećenosti. Islam je religija semita.
On laska, pobuđuje i manipuliše prirodnim iskušenjima semita,
umesto da ta iskušenja ukori i da ljude od njih
-
9
sačuva. Da semitski narodi imaju razvijenu analizu smisla, bili
bi im smešni i besmisleni sami sadržaji njihovog verovanja: “Čuo
sam Muhameda govoreći “Vrućica je od vrućine Paklene Vatre, zato je
ohladite sa vodom” (Buhari zbirka 4, knjiga 54, hadis 484)
“Poslanik je rekao, “Ako se bilo ko probudi iz sna i opere se,
trebao bi isprati nos stavljajući vodu u njega i tada ga izduvati
tri puta jer Sotona je ostao u gornjem delu njegova nosa celu noć.”
(Buhari zbirka 4, knjiga 54, hadis 516) “Allahov poslanik je rekao
“Kada je zov na molitvu upućen, Sotona se postavlja na pete i prdi
sa zvukom tokom svog leta zbog toga da ne čuje zov na molitvu”
(Buhari zbirka 1, knjiga 11, hadis 582) Sve ovo što sam citirao
jeste logično, jer ima logičku konzistentnost, ali nema nikakvog
smisla. Ti ljudi jednostavno ne ulaze u analizu smisla. Kada
muslimani diskutuju o tome šta je dobro, a šta zlo, oni najčešće
ulaze u međusobne rasprave o ispravnim pravilima (predškolsko doba)
i o ispravnim tehnikama i načinima sprovođenja svojih rituala
(pubertet), ali gotovo uopšte ne ulaze u analizu ispravnosti smisla
svojih postupaka. Isus Hristos je zato Jevrejima, koji su takođe
pretežno semiti, tri i po godine svog propovedanja na zemlji
naglašavao razumevanja koja se razvijaju u školsko doba, analizu
smisla i preispitivanje motiva srca. Kako su oni na to odgovarali?
Za njih su Isusove reči bile "tvrda beseda" tj. filozofiranje. Čak
je i svojim učenicima Isus morao da uputi ukor što se hvataju za
slovo, umesto da gledaju smisao: "Zar ste i vi tako nerazumni?"
(Marko 7,18) Isus objašnjava Nikodimu potrebu za duhovnim
novorođenjem: "Ako se ko nanovo ne rodi, ne može videti carstva
Božijeg." (Jovan 3,3) A Nikodim mu u odbrani svog Ega odgovara
skretanjem pažnje sa smisla njegovih reči na pitanje načina i
tehnike: "Kako se može čovek roditi kad je star? Eda li može po
drugi put ući u utrobu matere svoje i roditi se?" (Jovan 3,3)
-
10
Dok Sveto pismo zahteva analizu smisla ponašanja (zašto nešto
radim) i motiva (iz kojih pobuda nešto radim), dotle semiti, bilo
kog naroda, beže od te upotrebe razuma, jer ih čini odgovornima i
skreću pažnju sa pitanja smisla na pitanja inteligencije
predškolskog doba (slepa pravila, lišena smisla) i inteligenciju
puberteta (pitanje tehnike i načina). Nordijski narodi koji
prirodno imaju veoma razvijen razum školskog doba, beže od razuma
tako što raznoraznim opijatima (duvan, marihuana, alkohol, zabavna
muzika, video igrice, itd) podižu skok dopamina i blokiraju prednji
korteks zadužen za odgovorno razumevanje i ponašanje.
Utvrđeno je da najinteligentnije osobe pokazuju najveću sklonost
ka opijatima. Razlog je taj što im razum (koji se bavi analizom
smisla)
-
11
najviše smeta, jer ih čini odgovornima i prirodno osvedočava o
potrebu za reformom motiva srca tj. potrebu za stvarnim pokajanjem.
Iako analiza smisla i preispitivanje motiva srca nijednom čoveku
nije prijatna stvar, ona je neophodna ako želimo da se istinski
pokajemo za svoje grehe. Svoju prirodno strogu savesnost mnogi
zavaravaju formalnim ispunjavanjem slova zakona. Bez upotrebe
razuma oni ne mogu postati svesni potrebe za Bogom, jer im za
držanje slova zakona Bog nije potreban. Slovo zakona može čovek da
drži i bez susreta sa Bogom, snagom svoje volje. Ali u srcu će
grešne motive i dalje da zadrži.
Bez razumevanja duha zakona, čovek će i posle pokajanja da
ostane ista osoba kao i pre pokajanja, jer će se kajati samo za
loše postupke, a ne i za loše motive srca, jer ih bez razumevanja
duha zakona ne može postati svestan. On će se pokajati što je rekao
ružnu reč prijatelju, ali se neće pokajati što je takav, jer bez
razuma čovek ne može biti svestan samih loših motiva za koje mu
treba pokajanje. Isus Hristos je zato Jevrejima, koji su takođe
pretežno semiti, tri i po godine svog propovedanja na zemlji
naglašavao zanemaren duh
-
12
zakona. Raznoraznim starozavetnim primerima je objašnjavao da
zakon gleda na smisao učinjenog dela i na motive srca. Sreo se sa
farisejima koji su Četvrtu Božju zapovest o svetkovanju subote
držali slepo i formalno, ne radeći nikakav posao u taj dan, pa ni
onaj koji je često neophodan. Da bi rešio problem, Isus nije ukinuo
zakon, već je pokazao njegov pravi duh, citiranjem starozavetnog
primera kada je car David jeo svete hlebove koje je smrtnom kaznom
bilo zabranjeno jesti, osim za službu u hramu. No, car David sa
svojim drugovima nije bio kriv što je jeo svete hlebove, jer ih
nisu jeli iz nepoštovanja i drskosti, već zato što su bili
iscrpljeni i gladni, dakle zbog realne potrebe. Isus je sa više
primera objasnio da nije načinjen čovek radi zakona, već zakon radi
čoveka. Dakle, kao što vidimo, da bi se duh zakona mogao shvatiti,
moraju se upotrebiti sposobnosti razuma školskog doba, koje se bave
analizom smisla i preispitivanjem motiva srca. Samo kada shvati duh
zakona, čovek će shvatiti svoju stvarnu grešnost i tek tada će
iskupljenje zaslugama Isusa Hrista i novorođenje pod uticajem
Svetoga Duha biti njegova životna neophodnost. Zato je Isus Hristos
tri i po godine propovedao duh zakona, u svoj njegovoj dubini, da
bi ljudi postali svesni svoje grešnosti i tako potrebe za spasenjem
kroz Njegovu iskupiteljsku žrtvu i kroz preporađajuću silu Svetoga
Duha. Pa opet, apostol Pavle je morao da konstatuje, da uprkos
svojoj iskrenosti, većina Jevreja nisu prihvatila mudrost da
razlikuju svoju prirodnu pravednost (dobra dela iz krivice,
gordosti, sebičnosti...) od božanske pravednosti (koja je
utemeljena na nesebičnoj ljubavi): “Jer svedočim da imaju revnost
za Boga, ali ne po razumu! Jer ne poznaju pravde Božje i gledajući
da svoju pravdu utvrde ne pokoravaju se pravdi Božjoj.” (Rimljanima
10,2-3) Danas ni muslimanima, a ni većini hrišćana, niti Isusova
žrtva, niti preporađajuća uloga Svetog Duha nisu životodavna
neophodnost jer nisu uopšte svesni svoje grešnosti, niti krivice
zbog površnosti svojih
-
13
moralnih zahteva, koji ne ukoravaju grehe njihovih srca.
Muslimani zato Isusovu žrtvu odbacuju, a većina hrišćana samo
deklarativno priznaje. Umesto u Bogu, većina vernika problem greha
rešava formalnim obuzdavanjem njegovog spoljnjeg ispoljavanja, a
problem krivice rešavaju psihološkim efektom svojih rituala.
Implikacije nerazumevanja duha zakona nisu samo poremećen odnos
čoveka sa Bogom, već i problem čovekovog odnosa prema drugim
ljudima. Šta postižemo propovedanjem slova zakona bez razumevanja
njegovog duha? Ako tebi neko definiše pedantno tvoje ponašanje, na
primer, kojim rečima ćeš, na koji način, koliko puta često da se
moliš Bogu, on time zalazi u tvoju ličnu odgovornost i čini atak
nasilja nad tvojom ličnošću, onaj isti atak koji bi ti činio
ličnosti svoje žene kada bi joj rekao kada, koliko puta, na koji
način koje izraze ljubavi rečima i delima da ti pokaže. Osoba kojoj
je tako ubijena ličnost u pojam, prirodno ne može da poštuje
ličnost drugog čoveka. Zatim, kada formalnim pravilima i strahom od
kazne obuzdaš ljude da svoj greh ne ispoljavaju, tada od njih
praviš licemere koji čim sretnu nekoga ko radi ono što bi oni sami
voleli, ali ne smeju jer im je zabranjeno, tada bi ti licemeri
nasiljem primorali druge na formalnu poslušnost, onim istim
nasiljem kojim svoju ličnost drže pod licemernom kontrolom. Zatim,
kada vernik ima krivicu i strah kao motiv religiozne revnosti, on
prirodno iz tog straha ima teoriju zavere u sebi i sklonost da
sumnjiči druge i da ih osuđuje, jer se sam nalazi pod osudom. Duh
farisejstva, duh srednjeg veka, duh islamskog fundamentalizma, i
duh nacizma jesu prirodni produkti nametanja drugima da drže
-
14
formalne principe onako kako ih ljudi formalno drže bez
razumevanja dubine zakona. Jedino rešenje je da čovek, shvatajući
dubinu zakona, shvati potrebu svoje duše za reformom motiva srca.
Tada neće imati potrebu za naučenim molitvama, već će iz njegovog
srca da se spontano uzdigne ka Bogu vapaj skrušenog srca,
osvedočenog o sopstvenu grešnost: “Učini mi, Bože, čisto srce, i
duh prav ponovi u meni.” (Psalam 51,10) Tako iskrena molitva,
dobiće odgovor Neba: “I sići će na tebe Duh Gospodnji i postaćeš
drugi čovek.” (1.Sam.10,6) “Ja ću vas očistiti od svih nečistota
vaših i od svih gadnih bogova vaših. I daću vam novo srce, i nov ću
duh metnuti u vas, i izvadiću kameno srce iz tela vašega, i daću
vam srce mesno. I duh svoj metnuću u vas, i učiniću da hodite po
mojim uredbama i zakone moje da držite i izvršujete.” (Jezekilj
36,25-27)