Mirko Tadić Termodinamika 1 TERMODINAMIKA 1 UVOD Klasična ili ravnotežna termodinamika Termodinamika je dio fizike koji proučava toplinska stanja materije, definira makroskopska svojstva (termodinamičke koordinate) i utvrđuje matematičke relacije koje takva svojstva povezuju u stanju ravnoteže zatvorenih sustava. Pretpostavlja se da je stanje svakog od sudionika procesa jednoznačno opisano setom pripadnih termodinamičkih koordinata, tj. da u domeni sudionika one imaju konstantnu vrijednost (homogeni fluidi). Termodinamičke relacije, koje vrijede za stanje ravnoteže, mogu se primijeniti i pri promjeni stanja sustava (procesima), ako se te promjene mogu smatrati kontinuiranim nizom ravnotežnih stanja. Klasična ili ravnotežna termodinamika razmatra upravo takve modele. Klasična termodinamika počiva na dvije osnovne pretpostavke: 1. U materijalnom svijetu nema praznog prostora, tj. ne postoji prostor bez materije. Takav prostor se naziva kontinuum. 2. Promjene stanja materije mogu se predstaviti nizom ravnotežnih stanja. U stvarnim slučajevima se pri izmjeni topline oblikuje temperaturno polje, pa sustav nije u toplinskoj ravnoteži. Za rješavanje takvih slučajeva potrebna je teorija neravnotežne termodinamike koja do danas nije u potpunosti razvijena. Stoga se takvi slučajevi rješavaju ili kombinacijom eksperimentalnog iskustva i teorije u okviru prijelaza topline, ili numeričkim metodama, pri čemu se polazi od hipoteze da relacije ravnotežne termodinamike vrijede lokalno, tj. za proizvoljno male djeliće sustava, koji je na globalnom nivou neravnotežan. U svakom slučaju je poznavanje teorije ravnotežne termodinamike nužno, pa ćemo se najprije tome posvetiti, da bi se kasnije upoznati s metodama rješavanja prijelaza topline. Materija Građa tvari Predodžba materije kao kontinuuma vrijedi samo na razini grubog makroskopskog promatranja koje ne prepoznaje diskretnu ("zrnastu") strukturu tvari. Finoća naših zapažanja ograničena je valnom dužinom svjetlosnih zraka koje se protežu u intervalu 0,36 ÷ 0,78 μm (mikrometar, 1μm = 10 -6 m). O građi materije ispod tog nivoa možemo zaključiti tek posrednim putem. Na primjer, lako možemo vidjeti da miješanjem alkohola i vode nastaje otopina čiji je volumen manji od zbroja pojedinačnih volumena alkohola i vode prije miješanja. To nas upućuje na zaključak da su tvari, u navedenom primjeru alkohol i voda, sastavljeni od čestica (korpuskula - lat. = malo tijelo, čestica) između kojih postoji prazan međuprostor.
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
Mirko Tadić Termodinamika
1
TERMODINAMIKA
1 UVOD
Klasična ili ravnotežna termodinamika
Termodinamika je dio fizike koji proučava toplinska stanja materije, definira makroskopska svojstva (termodinamičke koordinate) i utvrđuje matematičke relacije koje takva svojstva povezuju u stanju ravnoteže zatvorenih sustava. Pretpostavlja se da je stanje svakog od sudionika procesa jednoznačno opisano setom pripadnih termodinamičkih koordinata, tj. da u domeni sudionika one imaju konstantnu vrijednost (homogeni fluidi). Termodinamičke relacije, koje vrijede za stanje ravnoteže, mogu se primijeniti i pri promjeni stanja sustava (procesima), ako se te promjene mogu smatrati kontinuiranim nizom ravnotežnih stanja. Klasična ili ravnotežna termodinamika razmatra upravo takve modele. Klasična termodinamika počiva na dvije osnovne pretpostavke: 1. U materijalnom svijetu nema praznog prostora, tj. ne postoji prostor bez materije. Takav prostor se naziva kontinuum. 2. Promjene stanja materije mogu se predstaviti nizom ravnotežnih stanja.
U stvarnim slučajevima se pri izmjeni topline oblikuje temperaturno polje, pa sustav nije u toplinskoj ravnoteži. Za rješavanje takvih slučajeva potrebna je teorija neravnotežne termodinamike koja do danas nije u potpunosti razvijena. Stoga se takvi slučajevi rješavaju ili kombinacijom eksperimentalnog iskustva i teorije u okviru prijelaza topline, ili numeričkim metodama, pri čemu se polazi od hipoteze da relacije ravnotežne termodinamike vrijede lokalno, tj. za proizvoljno male djeliće sustava, koji je na globalnom nivou neravnotežan. U svakom slučaju je poznavanje teorije ravnotežne termodinamike nužno, pa ćemo se najprije tome posvetiti, da bi se kasnije upoznati s metodama rješavanja prijelaza topline.
Materija
Građa tvari
Predodžba materije kao kontinuuma vrijedi samo na razini grubog makroskopskog promatranja koje ne prepoznaje diskretnu ("zrnastu") strukturu tvari. Finoća naših zapažanja ograničena je valnom dužinom svjetlosnih zraka koje se protežu u intervalu 0,36 ÷ 0,78 µm (mikrometar, 1µm = 10-6 m). O građi materije ispod tog nivoa možemo zaključiti tek posrednim putem. Na primjer, lako možemo vidjeti da miješanjem alkohola i vode nastaje otopina čiji je volumen manji od zbroja pojedinačnih volumena alkohola i vode prije miješanja. To nas upućuje na zaključak da su tvari, u navedenom primjeru alkohol i voda, sastavljeni od čestica (korpuskula - lat. = malo tijelo, čestica) između kojih postoji prazan međuprostor.
Mirko Tadić Termodinamika
2
Grčki mislilac Demokrit (460-357 g. prije Krista) bio je začetnik ideje da se tvari sastoje od nedjeljivih čestica, atoma (grč. = nedjeljiv). Danas znamo da su atomi sastavljeni od jezgre koja je građena od protona i neutrona, te elektrona koji se nalaze u složenom gibanju oko jezgre (elektronski omotač). Postoji i čitav niz drugih elementarnih čestica unutar atoma. Promjer atoma je reda veličine 10-10 m, dok je masa atoma približno 10-26 kg. Međusobnim povezivanjem atoma nastaju molekule različitih tvari, kao npr. vodika i kisika ili spojeva poput vode, ugljičnog dioksida, alkohola i itd. Stoga možemo reći da je molekula najmanja česticom neke tvari, jer se ona ne može dalje dijeliti na manje čestice istog kemijskog sastava.
Na molekularnom nivou volumen čestica materije i ukupni volumen se razlikuju. To je posebno slučaj kod materije u plinovitom agregatnom stanju kada je volumen čestica materije zanemarivo malen u odnosu na prostor u kojem se molekule gibaju. Na makroskopskom nivou zamagljuje se diskretna struktura i materija se smatra kontinuirano raspoređena prostorom. S takvim pristupom materija se naziva kontinuum. Masa i količina
Materija ima slijedeća svojstva: zauzima prostor (ima volumen, V), posjeduje svojstvo inercije koje je povezano s masom m i podložna je utjecaju gravitacije, tj. ima težinu, mg. Kako su volumen i masa svojstva tvari to su i gustoća V/m=ρ , (kg/m3), i specifični volumen m/Vv = , (m3/kg), također svojstva tvari.
Materiju opisujemo na dva načina, s pojmom mase ili količine. Masu označavamo s m, a osnovna jedinica u SI sustavu je 1 kg. Oznaka za količinu je N, a osnovna jedinica je 1 mol, koja je za srazmjere naših problema suviše mala. Stoga ćemo u nastavku koristiti isključivo izvedenu jedinicu 1kmol = 1000 mol. Kod otvorenih sustava s protokom materije primjenjuje se pojam protočne mase m& (kg/s) i protočne količine N& (kmol/s). Osnovna jedinica mase je jedan kilogram (1 kg), određen na međunarodnoj Generalnoj konferenciji za utege i mjere 1901. godine. Pramjera jednog kilograma je valjak od platine i iridija, sastava koji ne podliježe kemijskim reakcijama koje bi ga oštetile i promijenile masu, a izrađena je 1799. godine. Čuva se u Sévresu, predgrađu Pariza. Količina (množina) omogućava kontrolu nad brojem molekula. Po definiciji količina 1 kmol sadrži 6,022·1026 molekula (do 1998. god. se koristio broj 6,023·1026), bez obzira o kakvim se molekulama radi, malim ili velikim. Taj broj molekula označava se ili kao Loschmidtov broj, NL , ili kao Avogadrov broj, NA, s dimenzijom kmol-1. U kemiji se obično koristi manja jedinica količine: 1 mol = 10-3 kmol = 6,022·1023 molekula.
Definiranjem jedinične količine: 1 kmol = 6,022·1026 molekula, vrijedit će jedinica za pretvorbu:
kmol1
molekula
molekula106,022
kmol26
2610022611
⋅=
⋅=
,. (1.1)
Sada možemo proizvoljan broj molekula n preračunati na pojam količine N (kmol):
Mirko Tadić Termodinamika
3
B [ ] [ ] [ ][ ]
[ ]kmolmolekula106,022
kmolmolekulakmol
26 26100226
1
⋅=
⋅=
,
nnN
B
. (1.2)
Potreba uvođenja pojma količine slijedi iz činjenice da se kemijske reakcije odvijaju na razini broja molekula, bez obzira na njihovu masu. Pojam količine posebno je prikladan pri opisivanju plinovitih i kapljevitih mješavina. Broj molekula u 1 kmolu je isti za sve tvari i ne ovisi o temperaturi, tlaku ili bilo kojem drugom vanjskom uvjetu. U slučaju plinova temperatura i tlak bitno utječu na volumen 1 kmola. Pri normalnom stanju, koje je definirano temperaturom 0oC i tlakom 1,0133·105 Pa, volumen 1 kmola plinova iznosi približno 22,41 m3. Na tome počiva uvođenje praktičnije manje jedinice količine, koja je jednaka broju molekula sadržanih u 1 m3 plina pri normalnom stanju. Taj broj molekula u 1m3 naziva se jedan normni kubni metar, 1 mn
3. Ova jedinica nije obuhvaćena SI sustavom, ali se još koristi u praksi – nažalost često na zamagljen način.
Proizvoljnu količinu s dimenzijom mn3 označavamo s Nn. Vrijedi odnos 1 kmol = 22,41
mn3, na temelju kojeg je jedinica za pretvorbu dimenzija:
B
kmol1
m
m22,41
kmol 3n
3n
412211
,==
B
. (1.3)
Preračunavanje količine N (kmol) u Nn (mn3), ili obrnuto, vrši se prema relacijama:
N,N n ⋅= 4122 , odnosno 4122,/NN n= . (1.4)
Ta relacija vrijedi i kada su u pitanju protočne količine, N& kmol/s ili nN& mn
3/s.
Do definicije broja molekula u 1 kmolu dolazi se na slijedeći način. Kao baždarna jedinica mase, označena s a, odabrana je 1/12 mase atoma izotopa ugljika C12. Njena približna vrijednost iznosi a = 0,1660 ⋅ 10-26 kg ( = 1 Da , Dalton, jedinica ove mase uvedena je u novije vrijeme u počast Johnu Daltonu). To znači da je masa samog atoma ugljika 12 puta veća: mc = 12 a. Broj 12 predstavlja molekularni broj (ranije: molekularna masa) ugljika, Mc, koji uspoređuje masu jednoatomne molekule ugljika, mc i baždarne jedinicu mase, a: a/mM cc = , (molekularni broj ugljika). (1.5)
Po definiciji je molekularni broj MBiB tvari i, relativni pojam, pa stoga nema dimenziju. Numerički podaci molekularnih brojeva nekih tvari mogu se naći u Toplinskim tablicama (izdanje FSB). Ako s n označimo proizvoljni broj molekula tvari i, čije molekule imaju pojedinačnu masu mi, tada je ukupna masa, m, te tvari jednaka:
26
26
1002261016600
⋅=⋅⋅=== −
,
nM,nManMnmm i
iii , [kg] . (1.6)
Uvrštavanjm jednadžbe (1.2) u jednadžbu (1.4) možemo potražiti vezu između mase (m, kg) i količine (N, kmol):
[ ] [ ] [ ] [ ] [ ] =⋅⋅=⋅⋅⋅⋅
= ii MNM,
nkgm kmolkmol
100226 26?
Mirko Tadić Termodinamika
4
Broj na desnoj strani jednadžbe jeste točan, ali bi imao dimenziju [kmol], a ne [kg] kako bi trebalo! Stoga je očito da masa i količina nisu povezane preko pojma molekularnog broja Mi, jer on nema dimenziju. Pojam koji povezuje masu i količinu mora imati numeričku vrijednost kao molekularna masa, ali uz dodatak dimenzije. Iz toga slijedi definicija nove veličine koja se naziva molna masa (često u literaturi: molarna masa), M:
N
mMM i =
⋅=
kmol
kg. (1.7)
Numerička vrijednost molne mase, M, jednaka je numeričkoj vrijednosti molekularnog broja
Mi tvari i, ali uz dodatak dimenzije, kg/kmol, sukladno činjenici da molna masa opisuje masu koju ima količina od jednog kilomola (tj. 6,022·1026 molekula) promatrane tvari. Preračunavanje količine u masu, ili obrnuto, vrši se prema ralacijama:
m = MN, Nn = 22,41 N , (zadano: količina N u kmol), (1.8a) m = (M Nn)/ 22,41, N = Nn /22,41 , (zadano: količina Nn u mn
3), (1.8b) N = m/M ; Nn = (22,41 m)/M. (zadano: masa m u kg). (1.8c)
Vrste sustava
Sustav je dio prostora, kontinuirano ispunjen materijom, koji je odabran za promatranje. Sustavi, odnosno tvari koje čine sustav, se mogu klasificirati na razne načine. Prema vrsti tvari razlikujemo: kemijske elemente i kemijske spojeve, a mogu postojati ili kao čiste tvari ili kao smjese. Prema agregatnom stanju razlikujemo tvari kao: - krute - oblik i volumen su postojani; malo se mijenjaju i pri djelovanju značajnih sila, - kapljevite (spadaju u tekućine ili fluide) - lako mijenjaju oblik, a volumen je postojan, - plinovite (spadaju u tekućine ili fluide) - lako mijenjaju i oblik i volumen, - plazma, tj. ionizirani plin, smatra se također oblikom agregatnog stanja. Prema kemijskom sastavu ili agregatnom stanju sustavi mogu biti homogen (istovrsni) ili heterogeni (različiti). Prema svojstvima razvrstavamo sustave u izotropne, ako imaju jednaka svojstva u svim materijalnim točkama, ili neizotropne. Prema modelu ponašanja (teorijska podjela radi lakšeg proračuna) razvrstavamo tvari na:
- idealne tvari; pojave na nivou molekularne strukture nemaju utjecaja na makroskopska svojstva,
- realne tvari. Granica sustava može se postaviti tako da obuhvaća sve sudionike procesa (slika 1a), ili tako da obuhvaćaju samo onu materiju za čije smo promjene stanja posebno zainteresirani (slika 1b). Nije nužno poznavati identitet i svojstva materije izvan sustava, ako su nam poznati efekti njene energijske interakcije, npr. toplinske (Q) ili mehaničke (W), sa sustavom. Često se materija izvan sustava smatra okolišem (okolinom), koja nije nužno u interakciji sa sustavom. Granice sustava mogu za masu (kg) biti nepropusne (zatvorene) ili propusne (otvorene) za
Mirko Tadić Termodinamika
5
protok mase (kg/s), a za energijsku interakciju izolirane ili neizolirane. Pored toga, one mogu obuhvaćati stalni ili promjenljivi volumen.
Slika 1.1a Izoliran zatvoreni sustav Slika 1.1b Neizoliran zatvoreni sustav Zatvoreni sustav podrazumijeva skup materijalnih sudionika uvijek istog identiteta, tj. kroz granice sustava nema protoka mase pa je masa sustava konstantna, ms = konst.,(kg), sukladno zakonu održanja mase. Sva ostala svojstva, uključujući i volumen, mogu se mijenjati tijekom procesa. Za nastanak procesa nužna su najmanje dva materijalna sudionika različitog energijskog stanja, npr. sustav i okolina, koji izmjenjuju toplinu Q (J) i mehanički rad W (J). Ovakav tip sustava koristi se u klasičnoj termodinamici.
Slika 1.2a Zatvoreni sustav Slika 1.2b Otvoreni sustav
Otvoreni sustav. Kontinuirani tehnički procesi odvijaju se u uvjetima stalne neravnoteže između sudionika sustava, ili sustava i okoline. Otvoreni sustav se definira kao fiksni dio prostora, kontrolni volumen Vs= konst., kroz koji postoji protok mase m& (kg/s) radne tvari koja mijenja stanje pod utjecajem okoliša u obliku toplinskog toka Φ (J/s) i/ili mehaničke snage P (J/s=W). Ovakav tip sustava uobičajen je u tehničkoj termodinamici kada se promatra promjena stanja radnog medija koji struji kroz neki tehnički uređaj. Potpuno izolirani sustav. Kroz granice sustava nema nikakve energijske interakcije s okolišem: Q = 0 i W = 0 kod zatvorenog, ili Φ = 0 i P = 0 kod otvorenog sustava. Izmjena topline i/ili rada odvija se između sudionika sustava, pa sustav ne može imati manje od dva sudionika. Djelomično izolirani sustavi su: toplinski izoliran sustav (Q = 0 ili Φ = 0) i mehanički izoliran sustav (W = 0 ili P = 0).
ZATVORENI SUSTAV
ms = konst.
OKOLINA
Toplina, Q Mehanički rad, W
Zatvoren za protok mase
OTVORENI SUSTAV
OKOLINA
Toplinski tok, Φ Snaga, P
m&
Otvoren za protok mase
m&Vs = konst.
SLOŽENI SUSTAV
m = ∑mi = konst.
Granica sustava
Energijska interakcija
između članova
sustava
Q i/ili W
OKOLINA
SUSTAV
m = konst.
Granica sustava
Energijska interakcija
s okolinomQ i/ili W
Mirko Tadić Termodinamika
6
Termodinamičke koordinate i stanje sustava
Stanje sustava opisano je s određenim brojem termodinamičkih koordinata: X1, X2, X3, ...., Xn. To su ona svojstva, koja su nužna za potpun opis makroskopskog stanja sustava, pa ih stoga nazivamo veličinama stanja. Numerička vrijednost veličine stanja ne ovisi o prošlosti, tj. o prošlim stanjima i načinu na koji se provedene promjene stanja sustava. Po toj karakteristici slijedi da su veličine stanja, sa stanovišta matematike, totalni diferencijali (oznaka: dX). Promjena svojstva X između početnog (1) i konačnog (2) stanja definirana je kao:
B ∫ ∆=−=2
1
1212 XXXdX
B
. (1.9)
Veličine stanja razvrstavamo u:
- intenzivne veličine stanja, čija numerička vrijednost ne ovisi o masi ili količini, su tlak (p) i temperatura (T), a u slučaju kapljevitih i plinskih smjesa još i maseni ili molni sastav smjese.
- ekstenzivne veličine stanja, čija numerička vrijednost ovisi o masi ili količini, su volumen (V), unutarnja energija (U), entalpija (H) i entropija (S), kao i sama masa (m) i količina, tj. broj molekula (N). Sukladno jednadžbi (1.9) vrijedi:
B ∫ ∆=−=2
1
1212 pppdp
B
, promjena tlaka, (1.10)
B ∫ ∆=−=2
1
1212 TTTdT
B
, promjena temperature, (1.11)
B ∫ ∆=−=2
1
1212 VVVdV
B
, promjena volumena, (1.12)
B ∫ ∆=−=2
1
1212 UUUdU
B
, promjena unutarnje energije, (1.13)
B ∫ ∆=−=2
1
1212 HHHdH
B
, promjena entalpije, (1.14)
B ∫ ∆=−=2
1
1212 SSSdS
B
, promjena entropije. (1.15)
Ekstenzivne veličine se mogu izraziti (svesti) po jedinici mase ili količine tvari, te tako dobivaju karakter intenzivnih veličina.
Specifične veličine su one koje su svedene na jedinicu mase 1 kg. Na primjer: specifični volumen v = V/m (mP
3P/kg).
Molne veličine svedene su na jedinicu količine 1 kmol. Na primjer: molni toplinski kapacitet C (J/kmol K).
Svođenjem na jedinicu volumena 1 m3 dobivamo veličinu koja ima smisao koncentracije. Na primjer: gustoća ρ = m/V (kg/m3) predstavlja koncentraciju mase u prostoru. Posebno, T, p, v i ρ nazivamo termičkim, a U, H i S kaloričkim veličinama stanja.
Mirko Tadić Termodinamika
7
Termička jednadžba stanja homogenog sustava
Veličine stanja su međusobno povezane, a matematička forma te veze naziva se jednadžba stanja: 0)...,,...,,,,( =zn XXXXXF 321
, (implicitna jednadžba stanja). (1.16)
Kako su materije različito građene to proizlazi da svaka od njih ima svoju jednadžbu stanja - tj. ne postoji "univerzalna" jednadžba stanja, koja bi imala identičan oblik (do konstanti!) za sve materije. Ako se neka fizikalna (elektromagnetska) i kemijska svojstva materije, koja proizlaze iz njene molekularne građe, uzmu kao karakteristične konstante (C1, C2, ...), tada se može napisati jednostavnija jednadžba stanja koja ima sličan oblik (po Xi) za sve materije; razlika je samo u vrijednostima konstanti:
Daljnje pojednostavljenje postiže se ako uzmemo da su molekularna svojstva zanemariva, tj. (C1, C2, ..., Cn) = 0, uključivo i ona koja su vezana uz agregatno stanje. Konačno, ako su neka svojstva međusobno zavisna, npr. X3 =X3 (X1, X2), X4 =X4 (X1, X2), ... itd., tada je oblik jednadžbe stanja još jednostavniji. Homogene izotropne tvari imaju najednostavniji oblik jednadžbe stanja, jer je dovoljno poznavati dvije veličine stanja, npr. X1 i X2. Tada vrijedi: X3 =X3 (X1, X2), X4 =X4 (X1, X2) itd., pa jednadžbu stanja u implicitnom obliku glasi: ( ) 0,, 3213 =XXXf , ili ( ) 0,, 4214 =XXXf itd.. (1.18)
Za homogene smjese nužno je znati još i sastav zi komponenti u mješavini: X3 =X3 (X1, X2, zi) itd., pa imamo implicitnu jednadžbu stanja: ( ) 0,,, 321
*3 =izXXXf , itd.. (1.19)
Izbor dvije nezavisne veličine stanja, X1, X2, pomoću kojih se mogu izraziti sve ostale, nije propisan nikakvim fizikalnim zakonom. Stoga je logično da se odaberu one veličine koje su dostupne mjerenju. Masu m i volumen V možemo lako mjeriti, ali se samo njihova kombinacija u obliku specifičnog volumena v = V/m ili gustoće ρ = m/V može smatrati pravom veličinom stanja. Kada se govori o stanju homogene tvari, tada je stanje 1 kg ili 1 m3 isto kao i stanje bilo kojeg dijela mase, ili volumena promatrane tvari. Relativno lako mogu se mjeriti još samo tlak (p) i temperatura (T), pa je to razlogom što se te veličine najčešće koriste kao nezavisne veličine stanja. Jednadžbe stanja homogenih tvari imaju oblik funkcijskih veza: ( ) 0=v,p,Tf , (termička jednadžba stanja idealne tvari). (1.20)
Uvjeti koje smo pretpostavili ne uzimaju u obzir agregatno stanje i karakteristična svojstva koja proizlaze iz molekularne građe tvari. Stoga jednadžba (1.20) može vrijediti samo za teorijski zamišljenu idealnu tvar, koja je u termodinamici poznata pod nazivom idealni plin.
Mirko Tadić Termodinamika
8
Zamišlja se da molekule imaju masu bez volumena, a sudari s okolnim realnim tvarima su elastični. Model idealnog plina koristi se radi ekstremne jednostavnosti pronalaženja korisnih termodinamičkih relacija (između makroskopskih svojstava) koje čine univerzalnu teoriju, neovisnu o molekularnoj strukturi. Korekcije za ponašanje realnih tvari moraju se odrediti eksperimentalno za svaki konkretan slučaj. Mnogi realni plinovi ponašaju se kao idealni, kada se nalaze u uvjetima relativno niskih tlakova i ne previsokih temperatura. Temperatura. Definicija pojma temperature glasi: tijela u toplinskoj ravnoteži imaju istu
temperaturu. Vrijedi i obrnuto: tijela jednakih temperatura nalaze se u toplinskoj ravnoteži. Ovakva definicija slijedi neposredno iz nultog zakona termodinamike. Prema kinetičkoj teoriji plinova dana je veza apsolutne temperature (T) i prosječne kinetičke energije molekula,
22 /wmEk = , temeljene na prosječnoj brzini molekula w , u obliku:
b
k
k
ET
3
2= , (1.21)
gdje je kb = 1,38·10-23, J/K, Boltzmannova konstanta. Za toplinsko stanje tvari mjerodavna je apsolutna temperatura (Kelvinova ili Rankinova skala), koju označavamo slovom T i nazivamo termodinamičkom temperaturom. Relativna temperatura (oznaka ϑ), mjerena relativnom skalom (Celsiusovom ili Fahrenheitovom), mora se preračunati u apsolutnu temperaturu i kao takva koristiti u jednadžbi stanja! Tlak. Gibanje molekula odražava se na graničnoj plohi tvari kao normalna sila, Fn, po jedinici površine te plohe s normalom n, tj. p = Fn/An . Sila se javlja kao posljedica vremenske promjene količine gibanja, mw, molekula pri sudaru sa stijenkom (ili npr. instrumentom za mjerenje tlaka) što je direktno proporcionalno broju i brzini molekula.
Prema kinetičkoj teoriji plinova tlak je, kao i temperatura, povezan s prosječnom kinetičkom energijom translacije molekula, kE , ali je za razliku od temperature ovisan još i o
koncentraciji molekula, odnosno broju molekula u jedinici volumena, n/V. Kako je broj molekula obuhvaćen pojmom količine, N = n/6,022·1026 , kmol, to vrijedi:
kk E
V
N,E
V
np
261002263
2
3
2⋅== . (1.22)
Sukladno SI-sustavu mjera osnovna jedinica tlaka je 1 Pa = 1N/m2. Najčešće se u praksi koristi izvedena jedinica tlaka, 1bar = 105 Pa, koja približno odgovara vrijednosti atmosferskog tlaka. U upotrebi su još i jedinice tlaka izražene visinom stupca žive, mm Hg, ili vode, mm SV. Izražavanje tlaka visinom ∆z, stupca kapljevine gustoće, ρ, temelji se na relaciji ∆p = ρg∆z . Jednadžba stanja idealnih plinova dobiva se povezivanjem jednadžbi (1.21) i (1.22):
NTNTT,
nk,TnkpV bb ℜ==
⋅⋅⋅== 8314
100226100226
2626 , (1.23)
gdje je 8314=ℜ J/(kmol K) opća plinska konstanta.
Mirko Tadić Termodinamika
9
ZAKONI TERMODINAMIKE
NULTI ZAKON TERMODINAMIKE
Ravnoteža podrazumijeva stanje tvari kada se njena svojstva vremenom ne mijenjaju. Tada su čestice materije s različitim energijskim stanjima jednako pomiješane u cijelom prostoru, kao što su i u najmanjem makroskopskom djeliću prostora. Čestice s većim energijama gibanja izmješane su s česticama nižih energija u cijelom prostoru bez ikakva energijskog reda, tj. reda koji bi se postigao sortiranjem čestica prema njihovim energijskim stanjima. Stoga se kaže da je ravnoteža stanje najvećeg nereda. Po iskustvu sve materije imaju prirodnu težnju prema unutarnjoj ravnoteži, kao što i sudionici sustava zajedno teže ravnoteži sustava. U stanju ravnoteže sustav je u energijskom smislu mrtav. Ove iskustvene spoznaje mogu se opisati samo pomoću posebnog svojstva kojeg je Clausius nazvao entropija, S (J/K). Sustav u ravnoteži ima maksimalnu entropiju za zadani iznos unutarnje energije sustava. Prvi postulat ravnoteže: Sustav prepušten sam sebi teži stanju koje se više ne može
promijeniti bez vanjskih utjecaja.
Ovaj postulat ukazuje na spontanost i jednosmjernost procesa. Posebno, spoznaja o jednosmjernosti toka topline, od toplijeg prema hladnijem tijelu, dovela je do analitičke fomulacije drugog zakona termodinamike sredinom 19-tog stoljeća.
Drugi postulat ravnoteže: Ako je tijelo A u toplinskoj ravnoteži s tijelom B, a zatim neovisno
o tome i s tijelom C, tada su prema iskustvu i tijela B i C u međusobnoj toplinskoj ravnoteži.
Na ovom postulatu se temelji mjerenje temperature, tj. termometrija. Formulaciju postulata dao je R. Fowler 1931. godine, a sam postulat se naziva nultim zakonom termodinamike, budući da su prvi i drugi zakon formulirani mnogo ranije. Ovaj postulat nije primjenljiv za opis kemijske ravnoteže. Sustav u ravnoteži ima jednolika (homogena) svojstva, tj. vrijednosti svojstava ne ovise o lokaciji. Neravnoteža može postojati unutar tvari, ili između sudionika unutar sustava, ili sustava i okoliša. Ona može biti mehaničke, toplinske, kemijske ili elektromagnetske prirode, što uzrokuje nastanak procesa. Sudionici procesa raspolažu s vlastitim energijama, a neravnoteža se očituje u različitim energijskim stanjima sudionika. Klasična termodinamika ograničava se na proučavanje procesa koji nastupaju zbog toplinske neravnoteže, tj. konačne razlike temperatura (∆T ≠ 0), i diferencijalno male mehaničke neravnoteže sila (dF ≈ 0). Nazivi mehanički rad (W) i toplina (Q), koriste se uz zatvorene
sustave, a snaga (P) i toplinski tok (Φ) uz otvorene sustave. Oni opisuju i uzrok i prirodu izmjenjene energije, pa se zato nazivaju prijelazne energije. One ne pripadaju samo jednom sudioniku (materiji), već su to oblici energijske interakcije između dva ili više sudionika, ovisno o tijeku procesa. Proces u pravilu označava ukupni fizikalni događaj tijekom kojega dolazi do promjene stanja sudionika. Često se promatra samo proces najvažnijeg sudionika, tzv. radne tvari, čije promjene stanja nastupaju zbog energijske interakcije s drugim sudionicima (okolišem).
Mirko Tadić Termodinamika
10
Smjer procesa je u smjeru poništavanja uzroka procesa s tendencijom uspostave ravnoteže, kada proces završava. Suprotan tok procesa ne može se ostvariti s istim sudionicima! Stoga zaključujemo da su svi realni procesi nepovratni (ireverzibilni), kao i da se oni zbog svog jednosmjernog karaktera ne mogu spontano odvijati kontinuirano i ciklički, tj. s ponavljanjem, jer je povratak na početno stanje povezan s promjenom smjera energijskih interakcija. Ciklički procesi se ostvaruju uz trajnu degradaciju energije, tj. energijske gubitke.
Pretvorba energije, tj. oblici energijske interakcije između sudionika procesa odvijaju se u obliku: mehaničkog rada, topline, kemijske reakcije, elektromagnetske indukcije i sl. Klasična termodinamika ne razmatra sustave u kojima dolazi do promjene kemijskih ili elektromagnetskih svojstava.
I. GLAVNI STAVAK TERMODINAMIKE
Energija se definira kao sposobnost vršenja rada. Rad je definiran kao djelovanje sile
na nekom putu: ldFrr
⋅ . Skalarni produkt vektora sile i vektora puta rezultira skalarom, pa je energija skalar s dimenzijom J = Nm. Svaki sustav, ili sudionik sustava, ima neko energijsko stanje.
SUSTAV
U, Ek , Ep, ..
OKOLINA (sve ostale tvari)
Oblik interakcijeP, snagaΦ, toplinski tok
Granica sustava
Zatvorani sustav
W, mehanički radQ, toplina
Oblik interakcije
.konstN =
.konstm =
Otvorani sustav
.konstm =&
.konstN =&
Slika 1.3 Energije sustava (U, EBkB, EBpB, ...) i oblici energijskih interakcija s okolinom
Razlikujemo dva vida energije:
1) Energija sustava (sudionika) je energija vezana na sustav (sudionik). Promjena takve energije mjerljiva je s promjenom nekih makroskopskih svojstava sustava čija se vrijednost izražava uvijek u odnosu na neko referentno ishodište. Na primjer, visina i brzina mjere se u odnosu na zemlju, tj. kao relativne veličine. Stoga nam nisu poznati apsolutni iznosi potencijalne i kinetičke energije sustava, nego samo promjene tih energija tijekom procesa. 2) Prijelazni oblici energija pojavljuju se u energijskoj interakciji između dva ili više sudionika, ili između sustava i okoline (ostatka svemira), ali ne pripadaju samim sudionicima.
Mirko Tadić Termodinamika
11
Oblici energije sustava Unutarnja energija, U, je energija molekularnog gibanja i predstavlja veličinu stanja tvari.
Kinetička energija: translacije Ek = mw2/2, ili rotacije Ek = Jω2/2.
Potencijalna energija, Ep = mgz, je energija položaja, z, težišta mase sustava, m, u nekom potencijalnom (gravitacijskom) polju koje izaziva ubrzanje g.
Kemijska energija, Ec, koja se oslobađa ili vezuje tijekom kemijskih reakcija.
Električna energija, Ee, koja je povezana s nabojem elektrona i protona u atomima.
Nuklearna energija, En, koja je vezana u jezgrama atoma, a oslobađa se razbijanjem (fisija) ili spajanjem (fuzija) atoma.
Energija elastične deformacije, Ed, koja nastupa pri promjeni oblika čvrstog tijeka (npr.opruge).
Jedinice (dimenzije) kojima se u SI-sustavu izražava energije su: 1 J = 1 Nm = 1 Ws , osnovna ili koherentna jedinica za energiju, dok su 1 kJ i 1 MJ izvedene jedinice. Ranije je korištena osnovna jedinica energije 1 kcal = 4186,8 J = 1/860 kWh. Za energije vrijedi aditivno svojstvo pa je ukupna energija sustava jednaka sumi pojedinačnih oblika: ∑=++++++=
i
idnecpk EEEEEEEUE . (1.24)
Svođenjem na jedinicu mase dobivaju se specifične energije: ∑=++++++=
i
idnecpk eeeeeeeue . (1.25)
U procesima koje ćemo proučavati ne dolazi do promjena kemijske, elektromagnetske i nuklearne energije sustava, tj. vrijedi Ec = konst., Ee = konst. i En = konst.. Na temelju te pretpostavke možemo promjenu energije sustava opisati jednadžbom: ∑=∆+∆+∆=∆
i
ipk EEEUE , ( 0=∆=∆=∆ nec EEE ) . (1.26)
Ako neki sudionik sustava ima elastična svojstva, tada se treba uzeti da postoji i ∆Ed ≠ 0. Zakon održanja energije = I. Zakon termodinamike
Obično se izražava na jedan od slijedeća dva načina: - “Energija potpuno izoliranog sustava je konstantna”, .konstEE i ==∑
- “Promjena energije potpuno izoliranog sustava jednaka je nuli ”, 0=∆=∆ ∑ iEE .
Kinetička Ek i potencijalna Ep energija su makroskopski oblici energije koje posjeduje materija s obzirom na svoju makro brzinu (w) i makro poziciju (z) u odnosu na neko referentno stanje s nultom brzinom i pozicijom u prostoru. Unutarnja energija, U, ima drugačiji karakter.
Mirko Tadić Termodinamika
12
Unutarnja energija Porast temperature tijela je makroskopski odraz pojačanog gibanja molekula promatrane tvari, kao posljedica primljene energije. Obrnuto, hlađenjem pada temperatura tijela, a gibanje njegovih molekula slabi. Zaključujemo, da molekularna struktura materije djeluje kao svojevrstan spremnik energije koju nazivamo unutarnja energija, U. Ona ne ovisi o makroskopskoj brzini ili poziciji tijela u prostoru, već je povezana s veličinama stanja sličnog molekularnog porijekla kao što su temperatura (T) i tlak (p). Unutarnja energija U je ekstenzivna veličina jer njena numerička vrijednost ovisi direktno o masi promatrane materije. Svođenjem na jedinicu mase dobivamo specifičnu unutarnju energiju:
kg
J,
m
Uu = , (specifična unutarnja energija). (1.27)
U općem slučaju je unutarnja energija ovisna i o temperaturi i o tlaku, u = u(T, p).
Implicitna jednadžba stanja idealnih homogenih tvari f(T, p, v) = 0, može se pisati kao p = p(T, v), pa vrijedi i u = u(T, v). Diferencijalna promjena specifične unutarnje, u, kao funkcije dviju nezavisnih varijabli, T i v, izražava se kao zbroj parcijalnih promjena:
dvv
udcdv
v
ud
udv
v
udT
T
udu v
vTv ϑϑ
∂
∂+ϑ=
∂
∂+ϑ
ϑ∂
∂=
∂
∂+
∂
∂=
B
. (1.28)
Parcijalna promjena specifične unutarnje energije s promjenom temperature i uz konstantan volumen (V = konst., m = 1 kg, v = V/m = konst.) označena je posebno:
vv
v
u
T
uc
ϑ∂
∂=
∂
∂=
B
, J/(kg K), (1.29)
i predstavlja definiciju specifičnog toplinskog kapaciteta pri konstantnom volumenu, cv.
Budući da su intervali temperature na relativnoj Celzijusovoj skali (∆ϑ, oC) jednaki onima na apsolutnoj Kelvinovoj skali (∆T, K) može se umjesto dϑ pisati dT. Iz istog razloga se u oznaci dimenzije uvijek nalazi oznaka K, a ne oznaka oC koja je grafički kompliciranija. Vrijedi: 1K = 1 oC. Idealni plinovi Za plinovite tvari obično se uzima da je unutarnja energija ovisna samo o temperaturi, u = u(T) ili u= u(ϑ) , što strogo vrijedi samo za idealne plinove. Tada se može koristiti jednostavnija relacija: ϑ= dcdu v
, (idealni plinovi). (1.30)
S obzirom da za idealne plinove vrijedi jednadžba (1.22) to pretpostavka da unutarnja energija ne ovisi o tlaku (p), znači i da ona ne ovisi ni o volumenu (v). Stoga se promjena unutarnje energije uvijek određena s jednadžbom (1.30), bez obzira da na to kako teče promjena stanja plina. Na primjer, ako se promjena stanja plina odvija pri konstantnom tlaku (p = konst.),
Mirko Tadić Termodinamika
13
promjena unutarnje energije odvija se prema relaciji (1.30), tj. proporcionalno razlici temperature i specifičnom toplinskom kapacitetu pri konstantnom volumenu, cv, premda se volumen plina mijenja tijekom promjene! To slijedi iz pretpostavke da je u = u(T), kao i činjenice da je unutarnja energija veličina stanja, a ne promjene stanja. Kapljevite i krute tvari Kod krutih i kapljevitih tvari koristimo iskustvo da se pri promjeni temperature njihov volumen zanemarivo mijenja, tj. dv ≈ 0. Usvajanjem pretpostavke da je v = konst. otpada posljednji član u jednadžbi (1.28), pa je i indeks uz specifični toplinski kapacitet suvišan. Stoga za krute i kapljevite pišemo: ϑ= dcdu , (krute i kapljevite tvari). (1.31) Za konačnu promjenu specifične unutarnje energije, ∆u12, pri konačno velikoj promjeni temperature, ∆ϑ12, vrijede jednadžbe:
( )∫ϑ
ϑ
ϑϑ=∆2
1
12 dcu v , (idealni plinovi). (1.32)
( )∫ϑ
ϑ
ϑϑ=∆2
1
12 dcu , (krute i kapljevite tvari). (1.33)
Ukupna promjena unutarnje energije, od početnog (indeks 1) do konačnog (indeks 2) stanja može se izračunati prema relaciji:
1212 umU ∆=∆ , J, (zatvoreni sustav). (1.34)
1212 umU ∆=∆ && , J/s, (otvoreni sustav). (1.35)
Specifični toplinski kapaciteti cv i c mijenjaju svoju vrijednost u ovisnosti o temperaturi. Za sve tehnički važne tvari mogu se njihove vrijednosti očitati iz odgovarajućih toplinskih tablica. Integrali na desnim stranama jednadžbi (1.32), odnosno (1.33), mogu se riješiti ako su poznate jednadžbe: ( )ϑ= vv cc , odnosno ( )ϑ= cc , obično u obliku polinoma po ϑ.
Toplinski kapacitet naziva se: - produkt mase i specifičnog toplinskog kapaciteta: mc , kg ·J/(kg K) = J/K, ili - produkt količine i molnog toplinskog kapaciteta: NC , kmol·J/(kmol)=J/K. Uvijek vrijedi jednakost: NCmc = . Iz odnosa mase i količine: m = NM, slijedi i odnos molnog i specifičnog toplinskog kapaciteta: C = cM , J/(kg K)· (kg/kmol) = J/(kmol K). Ovdje je M (kg/kmol) molna masa promatranog plina, koja je numerički jednaka njegovoj molekularnoj masi. Pravi i srednji specifični toplinski kapaciteti
Pravi specifični toplinski kapacitet označava toplinu, J, koja se treba dovesti 1 kg tvari za porast temperature od 1 oC, bez obzira koja je početna temperatura. Na višim početnim temperaturama treba više topline za porast temperature, stoga je c = c(ϑ). Posebno, za zagrijavanje 1 kg vode od 14,5 oC do 15,5 oC potrebno je dovesti 4186,8 J topline, pa je pravi specifični toplinski kapacitet vode: c(15
oC) = 4186,8 J/(kg K). Potreban iznos topline bio
je uzet ranije kao jedinica za toplinsku energiju nazvanu "kilokalorija", (1 kcal = 4186,8 J).
Mirko Tadić Termodinamika
14
Srednji specifični toplinski kapaciteti: [ ] 2
1
ϑ
ϑvc ili [ ] 2
1
ϑ
ϑc koriste se pri većim razlikama
emperatura ϑ1 i ϑ2. Za idealne plinove račun se provodi prema formuli (izvod je u poglavlju o idealnim
plinovima)
[ ][ ] [ ]
12
102012
2
1
¸
vv
v
ccc
ϑ−ϑ
ϑ⋅−ϑ⋅=
ϑϑ
ϑ
ϑ, (za plinove). (1.36)
Takav račun se primijenjuje i na realne plinove, ako se u zadanim uvjetima njihovo ponašanje
približava idealnom. Tada se prema imenu plina mogu vrijednosti [ ] 1
0
ϑ
vc i [ ] 2
0
ϑ
vc očitati iz
Toplinskih tablica.
Za krute i kapljevite tvari umjesto [ ] 2
1
ϑ
ϑc uzima se pravi specifični toplinski kapacitet, c(ϑref) ,
prema posebno definiranoj referentnoj temperaturi, ϑref, iz odgovarajućih tablica. U pravilu se za ϑref koristi aritmetička srednja vrijednost: ( )2150 ϑ+ϑ=ϑ ,ref
.
Srednji molni toplinski kapaciteti za plinove [ ] 2
1
ϑ
ϑvC , odnosno za kapljevine [ ] 2
1
ϑ
ϑC , određuje
se po istom principu, tj. po formi jednadžbe (1.36) .
Prijelazni oblici energije
Oblici energijske interakcije između sustava i drugih tvari koje čine okoliš mogu biti različite prirode. U klasičnoj termodinamici ne razmatraju se oblici prijelaznih energija koji su povezani s električkim ili kemijskim potencijalom. U narednim razmatranjima razmatrat će se samo dva oblika prijelaznih energija: toplinu, Q, i mehanički rad, W (zatvoreni sustavi), odnosno toplinski tok Φ i snagu P (otvoreni sustavi). Dogovor o predznacima topline i mehaničkog rada: dovedena toplina: Q > 0, odvedena toplina: Q < 0, utrošeni rad: W < 0, dobiveni rad: W > 0. Slika 1.4 Smisao topline Q i rada W
Sustav, toplinski izoliran od okoline, naziva se adijabatskim sustavom, Q = 0, a promjena stanja sustava, koja nastupa samo zbog mehaničke interakcije s okolinom, W ≠ 0, naziva se adijabatska promjena. Sličan dogovor vrijedi i za toplinski tok Φ i snagu P kod otvorenih sustava!
W < 0
hađenje
W > 0
Q < 0 Q > 0 SUSTAV
dobiveni rad
grijanje
utrošeni rad
Mirko Tadić Termodinamika
15
Mehanički rad (zatvoreni sustavi) Mehanički rad, W, je skalarna veličina, definirana kao skalarni produkt vektora sile i
vektora pomaka, lFlcosFlFW l=ϕ=⋅=rr
, gdje je Fl komponenta (projekcija) sile F u
smjeru pomaka l. Kada je sila funkcija puta, ( )lFF ll = , tada je mehanički rad definiran kao
( ) ( ) ( )∫∫ ∫ =ϕ=⋅=2
1
2
1
2
1
12 dllFdlcoslFldlFW l
rr. (1.37)
O mehaničkom radu ima smisla govoriti samo kao obliku energijske interakcije između najmanje dva, ili više sudionika. U pravilu je jedan sudionik tzv. radni sustav ili radni medij
(RM) na koga se odnosi desna strana jednadžbe (1.37), dok se W12 na lijevoj strani iste jednadžbe odnosi na ostale sudionike u okolišu radnog medija. Jednadžba (1.37) vrijedi u slučaju kada ne postoje, ili se zanemaruju, mehanički gubici (trenje) pri interakciji radnog medija i okoliša, pa kažemo da jednadžba vrijedi samo u slučaju
vanjske mehaničke ravnoteže. Mehanička energija prenosi se putem djelovanja sile na dodirnoj plohi radnog medija i okolišnjih tvari (okoliša). Ona se može odraziti na radni medij kao promjena njegove kinetičke energije
12,kE∆ :
12
21
22
2
1
22
1
2
1
2
1
2
1
12 22 ,kEww
mw
mwdwmdt
ldwdmld
dt
wdmldFW ∆=
−==⋅=⋅=⋅=⋅= ∫∫∫∫
rrr
rrr
rr, (1.38)
ili kao promjena potencijalne energije, 12,pE∆ :
( ) 12,12
2
1
2
1
2
1
2
1
12 pEllmglmgdlmgldgmldFW ∆=−===⋅=⋅= ∫∫∫rrrr
. (1.39)
Plinoviti sustavi
Poseban slučaj su plinoviti mediji zbog osobine da lako mijenjaju svoj volumen, ∆V. U općem slučaju, pri promjeni volumena plina mijenja se i tlak, p, pod kojim se plin nalazi, tj. općenito je p = p(V), pa je mehanički rad pri promjeni volumena jednak:
( ) ( ) ( ) ( )∫∫∫∫ ===⋅=2
1
2
1
2
1
2
1
12 dvvpmdVVplAdA
lFldlFW
rr
rr, (mehanički rad plina). (1.40)
Posebno, ako pri promjeni volumen ne dolazi do promjene tlaka, p = konst., tada je:
( ) ( )1212
2
1
12 vvpmVVpdVpW −=−== ∫ , (mehanički rad uz p = konst.). (1.41)
Promjena volumena plinovitog zatvorenog sustava moguća je samo ako to okolina dozvoljava! Samo se tada dio energije pretvara u mehanički rad. Ako volumen plina ostaje konstantan, tada nema mehaničkog rada! Kod otvorenih sustava prilike su drugačije, pa umjesto mehaničkog rada govorimo o tehničkom radu (snazi) koji je povezan sa strujanjem plina (vidjeti kasnije). Sve realne mehaničke interakcije između radnog sustava i okoliša praćene su, većim ili manjim, nepovratnim (ireverzibilnim) gubitkom energije. Nepovratni dio mehaničkog rada očituje se u pojavi trenja, između tvari koje se kreću različitim brzinama, kao i unutar samih
Mirko Tadić Termodinamika
16
tekućina u obliku viskozne disipacije. Plastične deformacije krutih sudionika pri mehaničkoj interakciji znak su da je dio energije trajno izgubljen (zarobljen) u deformaciji strukture, jer nakon prestanka uzroka ne će nastupiti spontani povrat u izvorno stanje. Promjena volumena plinova može se smatrati elastičnom (povratnom, reverzibilnom) ako se odvija u vanjskoj mehaničkoj ravnoteži s okolišem, tj. kada je razlika sila na graničnoj plohi sustava zanemarivo mala. Tada postoji jednakost između mehaničkog rada plina, W12plin-sustav , i mehaničkog rada okoliša, W12okoliš, koji se dijeli na mehanički rad prema okolnom zraku, Wo, i mehaničkom radu prema nekom trećem sudioniku, W.
( ) ( )∫∫ ==−
2
1
2
1
12 dvvpmdVVpWsustavplin
, (mehanički rad plina), (1.42)
okolišsustavplinWWW +=
− 012 , (vanjska mehanička ravnoteža). (1.43)
Znak jednakosti u jednadžbi (1.43) vrijedi samo u uvjetima vanjske mehaničke ravnoteže. U protivnom slučaju lijeva i desna strana jednadžbe nisu jednake. Pri neravnotežnoj interakciji javlja se gubitak rada koji se ne da lako procijeniti, već se mora eksperimentalno odrediti. U teoriji ravnotežne termodinamike razmatraju se samo reverzibilne promjene volumena u uvjetima vanjske mehaničke ravnoteže, zamišljajući da se proces odvija pri proizvoljno maloj neravnoteži. U narednim razmatranjima polazit ćemo od pretpostavke da je mehanička interakcija radnog sustava s okolišem povratan proces bez gubitaka!
Kruti i kapljeviti sustavi Čak i pod djelovanjem zamjetno velikih sila volumen takvih sustava ostaje praktički nepromjenljiv, V ≈ konst., dV ≈ 0 , pa ih zato smatramo nestlačivim. Zbog toga je
02
1
12 ≈= ∫−dVpW
sustavk , (kruti i kapljeviti sustavi). (1.44)
Čak i najekstremniji tlakovi koji se javljaju u tehničkoj praksi daleko su od uvjeta p → ∞, pri kojem bi uz dV → 0 mehanički rad W imao konačnu vrijednost, različitu od nule. Zbog zanemarive promjene volumena krutog, odnosno kapljevitog sustava, nema ni zamjetne volumenske promjene okolišnjeg zraka, tj. 00 ≈dV , pa nema ni mehaničkog efekta, Wo ≈ 0.
Tada se sustav nalazi u mehaničkoj ravnoteži i sa svim ostalim tvarima u okolišu: 012 ==
− okolišsustavkWW , (mehanička ravnoteža). (1.45)
Kod otvorenih sustava s protokom mase dominantan je pojam snage strujanja P u odnosu na mehaničke efekte W uslijed promjene volumena. O tome će biti riječi kasnije.
Mirko Tadić Termodinamika
17
Vrste sustava i oblici I. Zakona termodinamike
Zatvoreni sustav Prvi Zakon termodinamike je poseban oblik zakona održanja energije, kojim se uzima u obzir toplinska i mehanička interakcija sustava s okolišem. Sukladno dogovoru o predznacima, tj. smislu topline i mehaničkog rada, ovaj se zakon izražava u matematičkom obliku kao: ∑∆=−
i
,iEWQ 121212 , odnosno, (1.46)
∑∆+∆+∆+∆=−
i
i,p,k EEEUWQ 1212121212. (1.47)
Desne strane jednadžbi (1.46) i (1.47) opisuju promjene odgovarajućih oblika energije zatvorenog sustava (u pravilu samo radnog medija) uslijed toplinske i mehaničke interakcije s okolišem. Indeks 1 označava početno, a indeks 2 konačno stanje sustava. Zanemarujući posljednji član desne strane jednadžbe (1.47), sukladno objašnjenju uz jednadžbu (1.26), dobiva se jednostavniji oblik:
1212121212 ,p,k EEUWQ ∆+∆+∆=− , (J). (I. zakon termodinamike). (1.48)
Promjene različitih oblika energije mogu su odrediti na osnovu mjerljivih promjena odgovrajućih svojstava sustava:
Toplina, Q12, i mehanički rad, W12, su prijelazni oblici energije, pa se ne mogu odrediti na temelju svojstava samog sustava. Jedna od te dvije energijske interakcije mora biti poznata (zadana), a tada se druga može odrediti iz jednadžbe I. zakona termodinamike, (1.49). U posebnom slučaju, kada se radi o plinovitim sustavima, može se mehanička interakcija, W12, odrediti na temelju volumenske promjene sustava ukoliko je ispunjen uvjet vanjske mehaničke ravnoteže. Tada W12 slijedi iz jednadžbe (1.42). Naravno, ista jednadžba vrijedi i za određivanje mehaničkog rada okolišnjeg zraka, Wo. Ako jednadžbu (1.48) podijelimo s masom zatvorenog sustava, m = konst., tada dobivamo bilancu specifičnih energija:
1212121212 ,p,k eeuwq ∆+∆+∆=− , (J/kg). (I. zakon termodinamike). (1.53)
Mirko Tadić Termodinamika
18
Otvoreni sustav
Bilanca energije otvorenih sustava mora uzeti u obzir protok mase, m& (kg/s), kroz neke dijelove graničnih ploha sustava. Uvođenjem vremenske jedinice, članovi u jednadžbi dobivaju novu dimenziju, J/s = W. To se naglašava dodatnom oznakom u obliku točkice iznad oznake energija justava:
12H&∆ , 12,kE&∆ i
12,pE&∆ . Sukladno tome, sada govorimo o
toplinskom toku, Φ12, i snazi P12, a ne kao prije o toplini i mehaničkom radu. Za otvorene
Ovdje se oznake indeksa 1 odnose na stanje radne tvari na ulazu, a indeksa 2 na izlazu iz otvorenog sustava. Umjesto promjene unutarnje energije sada se pojavljuje promjena entalpije
12H&∆ . Entalpija Kombinacijom unutarnje energije (U), tlaka (p) i volumena (V) može se definirati nova veličina stanja koja se naziva entalpija (H). S obzirom na vrstu sustava entalpiju radne tvari izražavamo na dva načina, pVUH += , J, (zatvoreni sustav, m = konst.). (1.55)
VpUH &&& += , W, (otvoreni sustav, m& = konst.). (1.56) Slijedi da je, neovisno o vrsti sustava, specifična entalpija (h) definirana kao: pvuh += , J/kg. (1.57)
Za diferencijalnu promjenu specifične entalpije vrijedi relacija:
( ) vdppdvdupvddudh ++=+= . (1.58)
Kapljevine
Kod kapljevitih tvari je dv ≈ 0, pa se jednadžba (1.58) pojednostavljuje u oblik:
vdpdudh += , (kapljevine). (1.59)
Integracijom se dobiva
12121212 pvuhhh ∆+∆=−≡∆ , (kapljevine), (1.60)
odnosno ( ) 1212121212 pVUhhmHHH ∆+∆=−=−≡∆ &&&&&& , (kapljevine). (1.61)
Mirko Tadić Termodinamika
19
Plinovi
Kod plinova vrijedi opći oblik prema jednadžbi (1.58). Posebno, u slučaju idealnih plinova vrijedi jednostavna jednadžba stanja: pv = RT, pa je ( ) RdTpvd = , kao i relacija za
diferencijalnu promjenu unutarnje energije: dTcdu v= . Tada je:
Ovdje je cp, J/(kg K), specifični toplinski kapacitet pri konstantnom tlaku, p = konst..
Za razliku od kapljevina, kod plinova postoji neograničeno mnogo različitih specifičnih (ili molnih) toplinskih kapaciteta, ovisnih o promjeni stanja plina! Entalpija idealnih plinova ovisna je samo o temperaturi, isto kao i unutarnja energija! Ukupna promjena entalpije od ulaznog (1) do izlaznog stanja (2) dobiva se integracijom jednadžbe (1.62): ( ) ( )12121212 ϑ−ϑ=−=−≡∆ pp CNTTcmHHH &&&&& , W, (idealni plinovi). (1.63)
Kako ne znamo apsolutnu vrijednost unutarnje energije, tako tu vrijednost ne znamo ni za entalpiju! Srećom to nije bitno, jer se lako mogu odrediti promjene entalpije do kojih je došlo tijekom procesa. Stoga se referentno nulto stanje entalpije (
0H& ) može odabrati proizvoljno,
prema osobinama promatranog slučaja. Entalpija ulaznog stanja (
1H& ), u odnosu na referentno stanje (0H& ) , jednaka je
( )0101 ϑ−ϑ=− pcmHH &&& . (1.64)
Isto tako je entalpija izlaznog stanja (2H& ) u odnosu na referentno stanje (
0H& ),
( )0202 ϑ−ϑ=− pcmHH &&& . (1.65)
Razlika entalpija
1212 HHH &&& −≡∆ ne ovisi o izboru referentnog stanja, tj. entalpiji 0H& !
Obično se uzima da je pri temperaturi C00 0=ϑ , entalpija 00 =H& .
Promjena entalpije (12H&∆ ) radne tvari od ulaza (1) do izlaza (2) iz otvorenog sustava
uzrokovana je toplinskim tokom (Φ12) i/ili mehaničkom snagom (P12) u interakciji s okolišem.
Toplina Toplina, Q, označava energijsku interakciju koja nastupa zbog postojanja razlike
temperatura, ∆T, sudionika. Smjer topline je od tijela više prema tijelu niže temperature. Prema iskustvu, ne postoji spontani proces tijekom kojeg bi toplina prešla s hladnijeg na toplije tijelo i sudionici vratili u početna stanja. Zato je izmjena topline jednosmjerni (nepovratan, ireverzibilan) proces koji je povezan s degradacijom energije.
Prvi Zakon termodinamike izražava princip očuvanja energije, ali ne propisuje nikakav uvjet o smjeru pretvorbe energije iz jednog u drugi oblik. O tome govori Drugi Zakon termodinamike, o kome će biti riječi u nastavku.
Entropija Nepovratnost izmjene topline je za termodinamičku teoriju centralno pitanje. Pomoću svojstva sustava, kao što su: masa, volumen, temperatura, tlak ili unutarnja energija, ne
Mirko Tadić Termodinamika
20
možemo kvantificirati efekte nepovratnosti procesa, tj. one do kojih dolazi pri promjeni stanja sustava. Stoga se nameće potreba definiranja nekog novog svojstva sustava, čije bi promjene bile direktna posljedica nepovratnosti procesa. Pretpostavimo li sustav, potpuno izoliran od utjecaja okoliša, čiji se najmanji dijelovi nalaze u različitim energijskim mikrostanjima. Mjerenjem temperature ili tlaka dobili bi različite vrijednosti, ovisno o lokaciji instrumenta. Stanje sustava nije jedinstveno, pa takav sustav možemo smatrati složenim sustavom, sastavljenim od ogromnog broja sudionika različitih stanja. Prema iskustvu, to stanje sustava nije održivo. Sustav spontano teži stanju potpune unutarnje ravnoteže, u kojoj ima homogena svojstva: T = konst., i p = konst.. Vrijeme relaksacije, potrebno da se uspostavi ravnoteža, ovisi o veličini sustava. Za proces uravnotežavanja sustava vrijede slijedeći zaključci: 1. Težnja sustava prema stanju unutarnje ravnoteže je spontani proces! 2. Stanje ravnoteže sustava ne može promijeniti samo od sebe, bez vanjskih utjecaja! Unutarnja energija potpuno izoliranog sustava, koja je u početnom stanju neravnoteže jednaka zbroju unutarnjih energija svih i mikrostanja, jednaka je unutarnjoj energiji sustava u konačnom stanju ravnoteže, U.konstU
i
i ==∑ . Isto vrijedi i za masu, ∑ ==i
i m.konstm , i
volumen sustava, V.konstVi
i ==∑ , jer sustav nije u interakciji s okolišem. Dakle, svojstva
sustava m, V i U su konstantna i ne govore ništa o unutarnjoj neravnoteži ili ravnoteži sustava. Na temelju razdioba temperature, T i tlaka p možemo zaključiti da li je sustav u ravnoteži, ali ne i koliko je sustav daleko od stanja ravnoteže. Nadalje, dok je ravnoteža samo jedno stanje, definirano s jednolikom temperaturom i tlakom, dotle se u istom sustavu može zamisliti ogroman broj mogućih neravnotežnih stanja koji, pored toga, ovisi i o proporcijama (masi) sustava. Spontana i jednosmjerna težnja sustava prema ravnoteži ukazuje na postojanje nekog svojstva koje se mijenja sve dok sustav ne dođe u ravnotežu, nakon čega sustav ne može promijeniti svoje stanje bez dodatnih poticaja iz okoliša (tvari izvan sustava). To svojstvo ima pored određene numeričke vrijednosti i spontanu usmjerenost prema konačnoj vrijednosti koja se dostiže dolaskom u ravnotežu. Rudolf Clausius (1850.) prvi ukazuje na postojanje takvog svojstva, kojeg je 1865. nazvao entropija, S, J/K, (prema grčkoj riječi τρoπή koja označava pretvorbu). Kao konačno stanje, ravnoteža ima obilježja stanja najveće vjerojatnosti. Statistički karakter entropije prvi je prepoznao L. Boltzmann (1877.), utvrdivši proporcionalnost entropije s ukupnim brojem jednako vjerojatnih mikrostanja, Ω,
Ω= lnkS , (1.66)
tako da je ravnotežno stanje ono s najviše šanse da se uspostavi. Sustav u ravnoteži ima maksimalnu entropiju, Smax, za zadani iznos unutarnje energije U. Entropija je, kao i unutarnja energija, ekstenzivno svojstvo pa se entropija, S, složenog sustava u ravnoteži, koji se sastoji od i elemenata mase mi, može prikazati kao zbroj entropija:
Mirko Tadić Termodinamika
21
maxmax
i
ii
i
irav SsmsmSS ==== ∑∑ , J/K. (1.67)
Oznaka s, J/(kg K), označava specifičnu entropiju. Ako se stanje izoliranog sustava (s barem dva sudionika) mijenja bez promjene entropije sustava, ∆Ss = 0, tada je promjena sustava povratna (reverzibilna), a Ss = konst.. Kod takvih promjena ne postoji dominantan i spontan smjer promjene stanja, tj. promjenom smjera poremećaja u istom iznosu, dovodi do suprotne promjene stanja sudionika sustava i povratka na njihovo početno stanje. Takve promjene stanja ne postoje u prirodi, već se uzimaju kao granični slučaj pri teorijskim razmatranjima. Kod realnih promjena stanja sustava bit će uvijek ∆Ss > 0, tj. entropija sustava uvijek raste. Možemo zaključiti: "Promjena entropije izoliranog sustava uvijek je veća, ili jednaka nuli: ∆Ss ≥ 0".
Slika 1.5 Sudionici potpuno izoliranog sustava Na slici 1.5 prikazan je izolirani sustav s tri sudionika: radni medij (RM), toplinski spremnik (TS) i mehanički sudionik (MS). Promjena stanja radnog medija realno je neravnotežna, mehanički rad, W, praćen je gubicima zbog trenja, a izmjena topline, Q, je jednosmjerni proces. Zbog ireverzibilnosti procesa entropija sustava raste, ∆Ss > 0, ali se klasična termodinamika ne upušta u određivenje veličine stvarne promjene entropije. Umjesto toga, ona razmatra pojednostavljene fizikalne modele uvođenjem nekih pretpostavki, sukladno karakteristikama promatranog slučaja. Ravnotežne promjene U brojnim slučajevima su efekti mehaničkih gubitaka (trenja) zanemarivi u odnosu na ukupne mehaničke ili toplinske efekte. To je redovito slučaj kada se mehanička interakcija odvija uz zanemarivo malu razliku sila, tj. približno u uvjetima vanjske mehaničke ravnoteže. Tada vrijedi pretpostavka da je mehanički rad, W, povratan (reverzibilan). Za plinovite radne sustave, koji se u klasičnoj termodinamici pretežno promatraju zbog svojstva lake promjene volumena, a time i sposobnosti pretvorbe topline u mehanički rad, i obnuto, u pravilu se usvaja pretpostavka da se promjena stanja takvih sustava odvija u uvjetima unutarnje toplinske i mehaničke ravnoteže. Po svom karakteru se takve ravnotežne promjene stanja mogu se provesti i u suprotnom smjeru, pa kažemo da su one povrative.
RMradni medijm = konst.
mehaničkisudionik
Granica izoliranog sustava
TS MStoplinskispremnik
Q W
Mirko Tadić Termodinamika
22
U posebnom slučaju sustav se može sastojati samo od radnog medija i mehaničkih sudionika, bez prisustva i utjecaja bilo kojeg toplinskog spremnika. Takav se sustav naziva toplinski
izoliranim sustavom, ili adijabatskim sustavom, jer na granicama sustava nema toplinske interakcije, Q = 0. Ako je mehanička interakcija unutar takvog sustava reverzibilna, a promjena stanja radnog sustava ravnotežna, tada je cijeli proces tog sustava reverzibilan, tj. ∆Ss-ad = 0. Promjena stanja samog radnog medija je ravnotežna (povrativa) i odvija se uz reverzibilnu (povratnu) mehaničku interakciju ∆S MS = 0, pa i za radni medij vrijedi ∆S RM = 0, odnosno entropija radnog medija se ne mijenja, SRM = konst.. Stoga se takva promjena stanja radnog medija naziva izentropa. Općenito se ravnotežne promjene stanja plinovitih radnih sustava nazivaju politrope, među koja spada i spomenuta izentropa, kao specijalni slučaj promjene pri uvjetu Q = 0. Kod svih ostalih politropa postoji toplinska interakcija, Q ≠ 0, zbog postojanja konačne razlike temperatura između radnog medija i toplinskog spremnika, ∆T ≠ 0. Zbog jednosmjernosti topline je takva toplinska interakcija ireverzibilna, pa je i proces sustava u cjelini nepovratan. Bez obzira što je svaka politropa definirana kao ravnotežna, time i povrativa, ona će u ovom slučaju zbog karaktera topline biti nepovratna (ireverzibilna). To znači da se plinoviti radni sustav ne može s istim toplinskim spremnikom vratiti u početno stanje. Ipak, zbog karaktera politrope mogao bi se provesti proces u suprotnom smjeru, ali s drugim toplinskim spremnikom. U tome leži smisao iskaza: politrope su povrative, ali ne i povratne (s izuzetkom izentrope). Za zadani sustav su svi realni procesi s izmjenom topline ireverzibilni zbog nepovratne degradacije energije. Kao posljedica toga raste entropija sustava, ∆Ss > 0.
II. ZAKON TERMODINAMIKE Pretpostavivši da je mehanička interakcija reverzibilna otklonili smo njen utjecaj na promjenu entropije sustava. Preostaje da razmotrimo posljedice nepovratne izmjene topline između toplinskog spremnika i radnog sustava. Neka je početno stanje radnog medija ravnotežno, te neka mu se dovede infinitezimalni obrok topline, δQ, od nekog ogrjevnog toplinskog spremnika, zbog kojeg se temperature sudionika praktički ne mijenjaju. Zbog toplinskog poremećaja radni medij (RM) je pomaknut iz početnog stanja, i teži prema novom stanju ravnoteže. Toplinska interakcija može biti reverzibilan proces samo u teorijskom smislu, tj. pri jednakim i konstantnim temperaturama sudionika, TRM = TTS. Izmjenjena toplina između radnog medija i toplinskog spremnika je jednaka, ali sa suprotnim smislom, δQRM = - δQTS. Odgovarajuće promjene entropije bit će, prema Clausiusu,
RM
RMRM
T
QdS
δ= ,
TS
TSTS
T
QdS
δ= , (reverzibilni proces). (1.68)
Ukupna promjena takvog potpuno izoliranog sustava je 0=+= TSRMs dSdSdS , jer će zbog
različitog smisla toplina, promjena entropija biti jednaka i suprotnog predznaka:
TSRM dSdS −= . U realnim slučajevima toplina se izmjenjuje samo ako postoji razlika temperatura, TRM ≠ TTS. Uz pretpostavku ravnotežnih promjena stanja radnog medija vrijedi i dalje jednadžba (1.68), u
Mirko Tadić Termodinamika
23
kojoj su sada nazivnici različiti, a brojnici međusobno jednaki. Toplinu prima sudionik s manjom temperaturom, pa će njegova promjena entropije biti pozitivna, a ujedno i veća zbog manje temperature, od negativne promjene entropije sudionika koji predaje toplinu. Na primjer, ako je TRM < TTS, tada je
TSRM dSdS > . S obzirom na predznak je
0>δ
=RM
RMRM
T
QdS , 0<
δ=
TS
TSTS
T
QdS , (1.69)
jer je, za TRM < TTS , δQRM > 0, a δQTS < 0, pa je promjena entropije takvog sustava 0>+= TSRMs dSdSdS , (ireverzibilna izmjena topline). (1.70)
Premda je promjena stanja radne tvari ravnotežna (povrativa), cijeli proces uključuje sve sudionike i njihove interakcije, pa je zbog jednosmjernosti topline proces nepovratan. Isti rezultat slijedi i u obrnutom slučaju kada je TRM > TTS. Time je potvrđena ranija tvrdnja da je promjena entropije izoliranog sustava, dSs ≥ 0. Za konačne ravnotežne promjene stanja radnog medija može se toplina koju on izmjenjuje s toplinskim spremnikom izračunati pomoću svojstava radnog medije, T i S. Tada vrijedi:
∫=2
1
12 TdSQ , (ravnotežna promjena RM), (1.71)
iako je sama toplinska interakcija ireverzibilna. Za konačne neravnotežne procese je izmjenjena toplina QB12B različita od rezultata integrala na desnoj strani jednadžbe pa vrijedi:
∫<2
1
12 TdSQ , (neravnotežna promjena RM), (1.72)
jer je promjena entropije, osim o izmjenjenoj toplini, ovisna i o karakteru neravnotežne promjene stanja radnog medija. Neravnotežna promjena uzrokuje generaciju (produkciju) entropije, dSgen, definiranu kao
0≥δ
−≡T
QdSdSgen
, (1.73)
a koja se ne razmatra se u okviru klasične (ravnotežne) termodinamike.
Analitički oblik II. zakona. Clausiusova jednadžba:
TdSQ =δ , odnosno ( )∫=2
1
12 dSSTQ , (II. zakon termodinamike). (1.74)
smatra se analitičkom formulacijom II. zakona termodinamike za ravnotežne promjene
stanja. Jednadžba (1.74) ukazuje na to da se toplina Q može vidjeti u obliku površine u dijagramu s termodinamičkim koordinatama T, S radnog medija.
Mirko Tadić Termodinamika
24
Podsjetimo se da pri takvim procesima za mehanički rad vrijede relacije:
To znači da se mehanički rad može prikazati u dijagramu p, V.
III. ZAKON TERMODINAMIKE Prema Clausiusovoj jednadžbi:
T
QdS
δ= , (1.76)
definirana je samo promjena entropije ravnotežnog procesa, a ne i njena apsolutna vrijednost. To je dovelo do Nernstovog teorema, koji se ponekad naziva III. zakon termodinamike, a koji kaže da je entropija sustava na apsolutnoj nuli jednaka točno definiranoj konstanti. To je zbog činjenice da sustav na nultoj temperaturi postoji u svom osnovnom stanju, tako da je njegova entropija određena s degeneracijom osnovnog stanja. Mnogi sustavi, kao što su kristalne rešetke, imaju jedinstveno osnovno stanje na temperaturi apsolutne nule, pa je njihova entropija jednaka nuli, (ln1 = 0) . Apsolutna nula. Pojam apsolutne nule uveo je William Thomson (Lord Kelvin, 1848.) na zapažanju da se pri nižim temperaturama smanjuje promjena entropije. To je dovelo do postulata da se približavanjem temperature nekoj donjoj granici, nazvanoj apsolutna nula, entropija čistih supstanci približava nuli. Prema III. zakonu termodinamike, ako se može uzeti da je entropije svakog elementa na apsolutnoj nuli jednaka nuli, tada svi elementi iznad apsolutne nule moraju imati konačnu, pozitivnu vrijednost entropije. Ipak, budući da se entropija ne može smanjiti na nulu konačnim načinom (zbog II. zakona), to ni jedan sustav ne može doseći apsolutnu nulu.
Zaključak Nulti zakon definira toplinsku ravnotežu; I. zakon izražava očuvanje energije; II. zakon izriče da sve teži ravnoteži pri čemu entropije teži maksimalnoj vrijednosti, a III. zakon tvrdi da postoji najniža temperatura, nazvana apsolutna nula, gdje je entropija jednaka nuli.
Mirko Tadić Termodinamika
25
2 IDEALNI PLINOVI
Idealni plin je hipotetički plin čije je ponašanje egzaktno određeno zakonima plina.
Molekule plina imaju masu, zauzimaju zanemarivo malen prostor, a osim sudara sve druge
sile između molekula su zanemarive. Svi sudari, uključujući i one na graničnoj plohi s drugim
tijelima, su idealno elastični, tako da molekule mogu posjedovati samo kinetičku energiju
translacije. Približno teorijskom modelu idealnog plina ponašaju se razrijeđeni realni plinovi.
Pod zakonima plina podrazumijevaju se matematičke formulacije eksperimentalnih rezultata
do kojih se došlo tijekom dužeg povijesnog razdoblja.
Boyleov i Mariotteov zakon
Prve rezultate eksperimentalnih zapažanja dao je Irski znanstvenik Robert Boyle
(1662.). Dodavanjem žive kroz otvoreni krak J-cijevi smanjivao se volumen zraka koji je
ostao zarobljen u kraćem kraku. Mjerenjem volumena i tlaka zraka Boyle je uočio da se
volumen plina mijenja obrnuto s tlakom:
.konstpV = , (pri T = konst. i n = konst.), (2.1)
pri čemu su temperatura T i broj molekula n bili konstantni.
Neovisno o Boyleu, rezultate u istom obliku objavio je francuski fizičar Edme Mariotte
(1676.) stoga se taj zakon plina često naziva Boyleov i Mariotteov zakon.
Utjecaj broja molekula na vrijednost produkta pV = konst. može se eliminirati ako relaciju
(2.1) svedemo na broj NL = NA = 6,022·1026
molekula, što po definiciji odgovara količini N =
1 kmol. Tada je
( )TC.konstN
pVT== , (2.2)
gdje je CT(T) konstanta koja ovisi samo o temperaturi T.
Charlesov i Gay-Lussacov zakon
Francuski fizičar Jacques Charles ustanovio je (1787.) da se kisik, dušik, ugljični
dioksid i zrak šire na isti način u temperaturnom intervalu od 80 stupnjeva. Nešto kasnije
objavio je Joseph Louis Gay-Lussac (1802.) rezultate sličnog eksperimenta, ukazujući na
linearni odnos između volumena i temperature:
.konstT
V= , (pri p = konst. i N = konst.). (2.3)
Slično prethodnom i ovdje se može eliminirati utjecaj broja molekula, tako da isti zaključak
vrijedi i u obliku:
( )pC.konstNT
Vp== , (pri p = konst. i N = konst.). (2.4)
gdje je Cp(p) konstanta koja ovisi samo o tlaku p.
Mirko Tadić Termodinamika
26
Avagadrov zakon
Talijanski fizičar i matematičar Amedeo Avogadro oblikovao je (1811.) svoja
zapažanja o odnosu volumena i broja molekula u zaključak: jednaki volumeni plinova, pri
istom tlaku i temperaturi, sadrže isti broj molekula.
nCV n ⋅= , (pri p = konst., T = konst.). (2.5)
Za odnos volumena prema broju molekula u količini jednog kilomola vrijedi oblik:
( ) .konstNCN
VN == , (pri p = konst., T = konst.). (2.6)
Jednadžba stanja idealnih plinova - univerzalni zakon plina
Uzimajući u obzir jednadžbe (2.2), (2.4) i (2.6), slijedi da je:
( )
( ) ( )T
pNCpCp
T
TC
NT
pVNp
T === . (2.7)
Jednakost:
( )
( ) ( )T
pNCpCp
T
TCNp
T == . (2.8)
može biti istinita samo ako su svi članovi neka ista konstanta. Ta konstanta vrijedi za sve
plinove koji poštuju navedene zakone plina, a naziva se opća plinska konstanta ℜ. U SI
sustavu ona ima slijedeću numeričku vrijednost i dimenziju: ℜ = 8314 J/(kmol K).
S obzirom na to jednadžbu (2.7) možemo pisati u obliku:
ℜ=NT
pV , (2.9)
odnosno,
TNpV ℜ= , (jednadžba stanja idealnog plina). (2.10)
Budući da se pri izvodu jednadžbe (2.10) uzeo u obzir samo broj molekula, a ne i molekularne
karakteristike plina, to jednadžba vrijedi samo približno i za realne plinove. Za svaki realni
plin može se mjerenjem ustanoviti područje tlakova i temperatura u kojem se on vlada kao
idealni plin.
Za sada će se teorijska razmatranja ograničiti na idealne plinove, ili mješavine idealnih
plinova.
Oblici jednadžbe stanja idealnog plina
U jednadžbu stanja idealnog plina (2.10) može se uvesti masa m umjesto količine N,
koje su međusobno povezane preko pojma molne mase (mase jednog kilomola) M:
NMm = . (2.11)
Kako je već rečeno, molna masa ima istu numeričku vrijednost kao i molekularna masa
Mirko Tadić Termodinamika
27
promatranog plina (podatak se uzima iz odgovarajućih tablica).
Jednadžba stanja poprima oblik:
TRmpV = , (jednadžba stanja idealnog plina), (2.12)
gdje je R = ℜ/M , J/(kg K), individualna plinska konstanta, tj. plinska konstanta koja je
karakteristična za dotični plin.
S obzirom da su:
• specifični volumen, v = V/m, m3/kg,
• gustoća, ρ = m/V , kg/m3,
• molni volumen, vN = V/N, m3/kmol,
mogu se dobiti drugačiji oblici jednadžbe stanja:
RTpv = , (2.13)
RTp
=ρ
(2.14)
TpvN ℜ= , (2.15)
Ploha stanja idealnog plina
Navedeni zakoni plina mogu poslužiti za dobivanje grafičkog prikaza plohe na kojoj
leže sva stanja idealnog plina.
Prema zakonu Boylea i Mariottea, (2.1), mogu se stanja plina prikazati u ravnini p-V, ili p-v, s
razlikom mjerila na apscisi sukladno odnosu: v = V/m. Prikaz vrijedi za N = konst., odnosno
m = konst.
p
pA
pB
VA VBV
T1 T2 > T1
A
B
m = konst.
N = konst.
(vA) (vB)(v)
Slika 2.1 Izoterme u p-V dijagramu
Mirko Tadić Termodinamika
28
Za dva stanja (A) i (B) koja imaju istu temperaturu T1 vrijede odnosi:
BBAA VpVp = , (16a)
BBAA vpvp = . (16b)
U ravnini p-V, odnosno p-v, izoterme su istostrane hiperbole. Grafički prikaz dviju izotermi,
T1 i T2, dan je na slici 2.1.
Charlesov i Gay-Lussacov zakon, prema jednadžbi (2.3), mogu poslužiti za grafički prikaz u
ravnini V-T, odnosno v-T, ili alternativno, u ravnini v-ϑ, (slika 2.2).
Prema tom zakonu za stanja A i B, koja imaju isti tlak p, vrijedi odnos:
.konstT
v
T
v
B
B
A
A == (pri p = konst.). (2.17)
Liniju istog tlaka nazivamo izobarom, a prema jednadžbi (2.17) slijedi da ta linija u ravnini v-
T ima konstantan nagib. To znači da je u toj ravnini izobara pravac, što je vidljivo iz slike 2.2.
Nagib, v/T , izobarnog pravca p= konst. slijedi iz jednadžbe stanja (2.13):
p
R
T
v= , (2.18)
iz čega proizlazi da većem tlaku p2 > p odgovara pravac manjeg nagiba.
Na temperaturi ϑo = 0 oC, odnosno To = 273,15 K, specifični volemen plinova ovisi o tlaku: vo
= vo(p), pa se koeficijent smjera pravca može izraziti kao vo(p)/273,15. Stoga zakon Charlesa i
Gay-Lussaca možemo pisati u obliku:
( )
( )1527315273
,,
pvv o +ϑ= . (2.19)
v p1 < p
p
vo(p1)
ϑ oC
T K
- 273,15oC
v
p2 > p
0oC
0 K 273,15 K
vo(p)
vo(p2)m = 1 kg
A
B
Slika 2.2 Izobare u v-T dijagramu
Mirko Tadić Termodinamika
29
Na slici 2.2 isprekidane linije pravaca naznačuju područje u kojem ponašanje plina odstupa od
idealnog, zbog približavanja uvjetima pretvorbe u kapljevito agregatno stanje. Plinovi poput
vodika, helija i neona, zbog vrlo slabih molekularnih privlačnih sila imaju vrlo niske
temperature vrelišta i tališta. Zbog toga se oni u najvećem području ponašaju kao idealni
plinovi.
Grafički prikazi na slikama 2.1 i 2.2 mogu se objediniti u jedinstven prostorni prikaz u
odnosu na koordinate p-v-T. Tada dobivamo plohu stanja idealnog plina kakva je prikazana na
slici 2.3.
p
p2
p1
v1 v2 v
T′
T ″ > T1
T > T ′
T
2
( ) .konstpCT
v==
( ) .konstTCpv ==
Slika 2.3 Plohe stanja idealnog plina u p-v-T dijagramu
MJEŠAVINE IDEALNIH PLINOVA
Mješavine idealnih plinova vladaju se jednako idealno kao što se ponašaju i plinovi od
kojih su sastavljeni. Kada se na osnovi svojstava sudionika i njihovog udjela u ukupnoj masi,
odnosno količini, odrede svojstva mješavine, tada se ona može smatrati jednim plinom za
kojeg vrijedi jednadžba stanja idealnog plina, kao i sve druge relacije koje se koriste pri
proračunu procesa s idealnim plinom!
Za početak možemo razmotriti mješavinu koja se sastoji od dva idealna plina: 1 i 2. Poznate
su njihove mase: m1 i m2 , a time i količine: N1 = m1/M1 i N2 = m2/M2. Plinovi imaju istu
temperaturu T, pa se ona ne će promijeniti ni kada se plinovi pomiješaju (temperatura ne ovisi
o sastavu).
Ukupna masa mješavine je
m = m1 + m2 , (2.20)
pa dijeljenjem jednadžbe s m dobivamo:
21211 gg
m
m
m
m+=+= , (2.21)
gdje su g1 i g2 maseni udjeli sudionika mješavine s dimenzijom [kgi/kg].
Mirko Tadić Termodinamika
30
Ukupna količina mješavine
N = N1 + N2 , (2.22)
pa dijeljenjem jednadžbe s N dobivamo:
21211 rr
N
N
N
N+=+= , (2.23)
gdje su r1 i r2 molni udjeli sudionika mješavine s dimenzijom [kmoli/kmol].
Za mješavine s proizvoljnim brojem sudionika i vrijedi:
∑ ==++++i
ii gg....ggg 1321 , (maseni sastav), (2.24)
1321 ==++++ ∑i
ii rr....rrr , (molni sastav). (2.25)
Svaki sudionik se ponaša kao idealni plin, tj. kao da drugih plinova nema! Svi plinovi imaju
istu temperaturu T i cjelokupni volumen V na raspolaganju. Međutim, tlak svakog sudionika
može biti proporcionalan samo broju vlastitih molekula i njihovih sudara s okolnim plohama,
dok će tlak mješavine biti zbroj svih pojedinačnih (parcijalnih) efekata.
Za svaki plin možemo napisati njegovu jednadžbu stanja:
ii pp...ppp 21 , (Daltonov zakon – idealni plinovi). (2.31)
Jednadžbu (2.31) ustanovio je engleski kemičar i fizičar John Dalton (1803.).
Podijelimo li jednadžbu stanja i-sudionika s jednadžbom stanja mješavine, tj. jednadžbu
(2.28) s jednadžbom (2.30), dobiva se:
Mirko Tadić Termodinamika
31
i
iiii rN
N
mR
Rm
p
p=== , (2.32)
što znači da je omjer parcijalnog tlaka i-sudionika i tlaka mješavine upravo jednak molnom
udjelu ri tog sudionika. Slično vrijedi i za druge sudionike u mješavini. Uočimo da su omjeri
tlakova jednaki omjeru količina, odnosno omjeru broja molekula, a ne neposredno omjeru
masa. To je razumljivo s obzirom da je tlak posljedica sudara molekula s nekom dodirnom
plohom (nekog tijela).
Svaki sudionik idealne mješavine proteže se cijelim prostorom V, kao da drugih sudionika
nema, pa se na njih ni ne odnosi njegov parcijalni tlak. Taj tlak se reflektira samo na dodirnoj
plohi s kapljevitim ili krutim tijelom u okolišu plina! Stoga je ukupni tlak mješavine prema
okolišu, npr. instrumentu za mjerenje tlaka, zbroj pojedinačnih (parcijalnih ili djelomičnih)
tlakova sudionika mješavine.
Kod realnih plinova Daltonov zakon vrijedi samo približno, ovisno o tome koliko uvjeti
temperature i tlaka pod kojim se plin nalazi uzrokuju odstupanje od idealnog ponašanja.
U daljnim razmatranjima bavit ćemo se samo modelom idealnog plina i plinskih mješavina
kod kojih Daltonov zakon vrijedi.
Koliki bi volumen Vi zauzimao neki i-sudionik, koji je pisutan u količini Ni, kada bi se nalazio
pod tlakom mješavine p? Prema jednadžbi stanja tog sudionika vrijedi:
TNpV ii ℜ= , (i-sudionik pod tlakom mješavine). (2.33)
Podijelimo li ovu jednadžbu s jednadžbom stanja za mješavinu, (2.30), dobiva se da je omjer
volumena:
i
ii rN
N
V
V== , (izbjegavati upotrebu i
i rV
V= ), (2.34)
također jednak molnom udjelu tog i-sudionika. Otuda dolazi opis sastava mješavine u obliku
volumnih udjela. Uporaba takvog opisa nije preporučljiva, jer se time uvodi hipotetički
volumen Vi po principu logike "kad bi ...., tad bi ......," pa bi uvođenje Vi u proračun preko
jednadžbe (2.34) moglo dovesti do grešaka. Najbolje je takvu formulaciju odmah zamijeniti s
opisom molni udjeli koja je nedvosmislena.
Kao drugo, usporedbom srednjih članova jednadžbi (2.29) i (2.30) slijedi da je
∑=+++=i
iiii RmRm...RmRmmR 2211 , (2.35)
što znači da je prividna plinska konstanta mješavine R:
∑=+++=i
iii
i RgRm
m...R
m
mR
m
mR 2
21
1 , J/(kg K), (2.36)
Mirko Tadić Termodinamika
32
pod utjecajem plinskih konstanti Ri sudionika, srazmjerno njihovom masenom udjelu u
mješavini, gi.
Kao treće, treći članovi u jednadžbama (29) i (30) potvrđuju iskustvo da je količina mješavine
jednaka zbroju količina sudionika:
∑=++=i
ii NN...NNN 21 . (2.37)
Da bi se količina N mogla preračunati u masu m potrebno je znati prividnu molnu masu M
mješavine. Njena vrijednost ovisi o molnoj masi Mi sudionika i, u onoj mjeri koliki je molni
udio tog i-sudionika. Ispravnost ove tvrdnje može se provjeriti ako se provede analiza
dimenzija, kako slijedi.
=
++
+
=
i
ii
ii MN
N...M
N
NM
N
NM
kmol
kg
kmol
kmol
kmol
kg
kmol
kmol
kmol
kg
kmol
kmol
kmol
kg
2
22
22
1
11
11
. kmol
kg
kmol
kg...
kmol
kg
kmol
kg 2
22
1
11
=
++
+
= ∑
i
ii
i
ii MrMrMrMr (2.38)
Znači, ako je poznat molni sastav mješavine, ri, tada su iz tablica dostupni podaci molnih
masa sudionika, a molna masa mješavine M može se lako izračunati iz relacije:
∑=i
ii MrM , kg/kmol, (prividna molna masa mješavine). (2.39)
Naravno, za mješavinu također vrijedi relacija:
ℜ=RM , J/(kmol K), (2.40)
gdje je ℜ = 8314 J/(kmol K), opća plinska konstanta za sve plinove.
Na temelju jednadžbi (2.36) i (2.39) može se zaključiti da će ona svojstva mješavine koja su
svedena na masu ovisiti o masenom sastavu, dok će svojstva mješavine koja su svedena na
količinu ovisiti o istim svojstvima sudionika, srazmjerno njihovim molnim udjelima.
Između masenog i molnog sastava mora postojati veza, jer ona postoji između mase i količine
u obliku: m = MN. Na primjer, zadani maseni sastav, gi = mi/m, možemo preoblikovati ovako:
∑
======
i
ii
iiii
iii
iiii
iMr
Mr
M
MrMr
MM
N
N
MMN
NM
m
mg
11 . (2.41)
Dobivena relacija koristi se prema potrebi konkretnog slučaja:
a) zadan je molni ri, a traži se maseni sastav gi.
Tada se najprije mora izračunati prividna molna masa mješavine: ∑=i
ii MrM ,
a zatim za svaki i-sudionik njegov maseni udio gi primjenom relacije:
Mirko Tadić Termodinamika
33
M
Mrg ii
i = , (za svaki i-sudionik). (2.42)
b) zadan je maseni gi, a traži se molni sastav ri. Tada se najprije mora izračunati prividna
plinska konstanta mješavine:
∑=i
ii RgR , (2.43)
a zatim se izračuna prividna molna masa mješavine:R
Mℜ
= .
Konačno, za svaki i-sudionik može se izračunati njegov molni udio:
i
i
i gM
Mr = , (za svaki i-sudionik). (2.44)
Specifični toplinski kapacitet mješavine, c, J/(kg K) je svojstvo svedeno na jedan kilogram
mješavine. Stoga će on ovisiti o specifičnim toplinskim kapacitetima sudionika srazmjerno
njihovim masenim udjelima:
∑=i
iicgc , J/(kg K), (za mješavinu). (2.45)
Molni toplinski kapacitet mješavine, C, J/(kmol K), je svojstvo svedeno na jedan kilomol
mješavine, pa stoga ovisi o molnim udjelima sudionika i njihovim molnim toplinskim
kapacitetima:
∑=i
iiCrC , J/(kmol K), (za mješavinu). (2.46)
Jednadžbe (2.45) i (2.46) vrijede bez obzira da li se koriste pravi ili srednji, specifični ili
molni, toplinski kapaciteti.
Kod plinova, pa tako i kod njihovih mješavina, postoji beskrajno mnogo specifičnih i molnih
toplinskih kapaciteta koji ovise o procesu, tj. promjeni stanja plinova. O tome će biti riječi u
kasnijim razmatranjima.
Mirko Tadić Termodinamika
34
3 TERMODINAMIČKI MODEL Idealizacija radnog medija, kao idealnog plina; samog procesa, kao kontinuiranog niza ravnotežnih stanja, te pretpostavka o reverzibilnosti mehaničke interakcije, čine cjeloviti idealni model na kojem se razvila termodinamička teorija. Termodinamički proračuni koji su razvijeni na tom modelu mogu se primijeniti kao dobre aproksimacije za mnoge realne slučajeve. Zbog toga ima smisla da se detaljno pozabavimo s idealnim plinovima i njihovim ponašanjem. Radni medij (RM) konstantne mase čini zatvoreni sustav koji je u toplinskoj i mehaničkoj interakciji s okolišem. Toplinska interakcija odvija se pri konačnim razlikama temperatura radnog medija i toplinskog spremnika (TS), tj. pri vanjskoj toplinskoj neravnoteži (ireverzibilan proces). Suprotno tome, mehanička interakcija je reverzibilna, jer teče u uvjetima vanjske mehaničke ravnoteže, tj. pri zanemarivo maloj rezultantnoj sili i bez gubitaka zbog trenja. Tijekom procesa sve čestice radnog medija prelaze trenutno i istovremeno u isto novo stanje, tako da u svakom trenutku vlada unutarnja toplinska i mehanička ravnoteža (jednaka temperatura T i tlak p), pa se takav proces naziva ravnotežni. Za daljnja razmatranja nije od važnosti promjena kinetičke i potencijalne energije radnog medija. Zbog toga se za bilancu energije može koristiti I. Zakon termodinamike u najednostavnijem obliku: 121212 UWQ ∆=− . (3.1)
Reverzibilna mehanička interakcija Po definiciji se mehanički rad radnog medija,
( )∫=2
1
12 dVVpW (mehanički rad radnog medija), (3.2)
može izračunati pomoću svojstava radnog medija (p, V), ako nam je poznata matematička formulacija procesa između početnog (1) i konačnog stanja (2), tj. ako znamo oblik funkcije p = p(V). Takvih funkcija (procesa) između zadanih stanja 1 i 2 ima beskrajno mnogo. Zbog toga se kaže da je mehanički rad funkcija procesa (funkcija puta), odnosno načina kako se mijenja stanje radnog medija. Naravno, radni medij ne mijenja stanje svojevoljno, već pod utjecajem mehaničkog djelovanja tvari iz okoline, na kojima se uočavaju općenito drugačije makroskopske promjene, npr. kao promjena pozicije ili brzine, a možda i volumena. Promjene izvan radnog medija ovdje nisu predmet interesa, pa se mehanički efekti između radnog medija i okoline mogu općenito označiti s W. Samo u idealnom slučaju mehaničke ravnoteže vrijedi jednakost W = W12, dok se u realnim prilikama dio mehaničkog rada gubi zbog nepovratnosti (trenja).
Promjena volumena radnog medija znak je postojanja mehaničke interakcije s nekim sudionikom u okolišu, koji zbog toga i sam doživljava promjenu volumena, ali suprotnog
Mirko Tadić Termodinamika
35
smisla. U pravilu je taj sudionik okolišnji zrak, a njegov se mehanički rad računa po istom principu:
( )01020
02
01
00
02
01
000 ,,
,
,
,
,
VVpdVpdVpW −=== ∫∫ , (mehanički rad okolišnjeg zraka). (3.3)
Premda je V2,0 ≠ V1,0 njihovu razliku ne možemo izračunati, jer je V2,0 = ∞ i V1,0 = ∞. Ako su radni medij i okolišnji zrak jedini sudionici s volumenskim promjenama, tada mora biti dV = – dV0 , pa i za konačne promjene volumena vrijedi:
( ) ( )010212 ,, VVVV −−=− . (3.4)
Stoga se mehanički rad okolišnjeg zraka može izračunati iz jednadžbe:
( )2100 VVpW −= , (mehanički rad okolišnjeg zraka). (3.5)
gdje su V1 i V2 početni i konačni volumen radnog medija! U pravilu ovi mahanički efekti nisu jednaki: W12 ≠ W0 , pa bi u slučaju da su radni medij i okolišnji zrak jedini sudionici mehaničke interakcije to bio slučaj vanjske mehaničke
neravnoteže! I u tom bi slučaju postojala ravnotežna volumenska promjena radnog medija, pa bi desna strana jednadžbe (3.2) bila:
( ) ( ) Wbrojneki.....dVVpI ≠== ∫2
1
12 , (vanjska mehanička neravnoteža), (3.6)
gdje W označava ostvarenu mehaničku interakciju pri vanjskoj mehaničkoj neravnoteži. Vrijednost integrala I12 ne bi imala smisao mehaničkog rada prema okolišnjem zraku, jer on prima samo iznos W0 srazmjeran njegovom otporu, ni manje ni više. Stoga jednadžba (3.6) samo kaže koliko bi radni medij mogao dati, ili trebao primiti, tijekom promjene stanja od 1 do 2. Zato se integral u jednadžbi (3.6) naziva se teorijski rad plina W12, kako bi se naglasila ovisnost mehaničke interakcije o svim njenim sudionicima.
Pretpostavka o postojanju vanjske mehaničke ravnoteže ustvari znači pretpostavku da postoji barem još jedan mehanički sudionik (MS), koji sudjeluje s radom W, tako da vrijedi:
Jednadžba (3.7) uvažava činjenicu da su W12 i W0 uvijek suprotnog predznaka (smisla) te da su u općem slučaju međusobno različiti! Kada je W > 0 govorimo o korisnom (dobivenom) radu, a u slučaju kada je W < 0 o utrošenom radu u odnosu na treći mehanički sudionik MS. U teorijskim razmatranjima u pravilu se taj sudionik (MS) ne opisuje, već se njegovo učešće podrazumijeva u onom iznosu koliko je potrebno da se ispuni uvjet vanjske mehaničke ravnoteže. Sukladno definiciji prema jednadžbi (3.2) može se teorijski mehanički rad radnog medija prikazati grafički u ravnini s koordinatama p i V.
Mirko Tadić Termodinamika
36
p
p1
p2
V1 V2 V
1
2
∆V12
dV
p
( )∫=
2
1
12 dVVpW
a
b - neravnotežni proces
( ) b
b
12
2
1
12 WdVVpI ≠
= ∫
Slika 3.1. Mehanički rad u p – V dijagramu Površina ispod linije procesa radnog medija od stanja 1 do 2, odgovara teorijskom radu radnog medija W12, sukladno jednadžbi (3.2), ali samo za ravnotežni proces (linija a od 1 do 2) u uvjetima vanjske mehaničke ravnoteže. Ako ne postoji vanjska mehanička ravnoteža, tada bi se teško mogla ostvariti i unutarnja ravnoteža, pa tako ni ravnotežni proces plina. Neravnotežni proces između 1 i 2 prikazan je na slici 3.1 točkastom linijom b. Kada bi znali tok procesa p = p(V) mogli bi izračunati vrijednost integrala I12 sukladno jednadžbi (3.6), koji u p – V dijagramu odgovara površini ispod krivulje procesa b. No, ta površina nema značenje mehaničke interakcije W12 koju je radni medij imao sa okolišem, jer nije ispunjen uvjet
vanjske mehaničke ravnoteže. Pri neravnotežnom procesu ne postoji jedinstveno stanje radnog medija, već ima smisla govoriti samo o lokalnim stanjima njegovih najmanjih makro čestica. Tim česticama se mogu pripisati ravnotežni procesi, odnosno funkcija p = p(V), ali su oni, odnosno one, međusobno različite, pa su čestice u unutarnjoj energijskoj interakciji koja se ne reflektira na okoliš radnog medija. Klasična termodinamika ne analizira takve probleme. Kriterij za određivanje smisla (predznaka) teorijskog rada je promjena volumena u odnosu na volumen početnog stanja, sukladno jednadžbi (3.2).
p
p1
V1
V
1
∆V > 0KOMPRESIJA EKSPANZIJA
∆V < 0W12 > 0W12 < 0
EK
Slika 3.2 Kriterij ekspanzije i kompresije
Mirko Tadić Termodinamika
37
Proces smanjivanja volumena naziva se kompresija, a povećanja volumena ekspanzija. Uočimo, na temelju slike 3.2, da se pojmovi kompresije i ekspanzije ne definiraju prema
Pretpostavka o ravnotežnom procesu uz vanjsku mehaničku ravnotežu znači da će promjena entropije radnog medija biti uzrokovana isključivo toplinom koju on izmjenjuje s okolišem, a ne nekim drugim nepovratnostima tijekom procesa (različite brzine dijelova realnih fluida dovode do pojave unutarnjeg trenja – disipacije energije, zbog čega realni procesi nisu ravotežni). Za ravnotežne (teorijski zamišljene, idealizirane, nerealne) procese vrijedi jednadžba II. Zakona:
TdSQ =δ , (3.8)
odnosno, za konačne procese pri kojima radni medij mijenja stanje od 1 na 2, vrijedi:
( )∫=
2
1
12 dSSTQ , (ravnotežni proces RM). (3.9)
Budući da je apsolutna temperatura T uvijek pozitivan broj to će smisao promjene entropije biti isti kao i smisao topline. Ako je Q12 > 0, dovedena toplina, onda će ona uzrokovati porast entropije radnog medija: dS > 0. Obrnuto, u slučaju odvedene topline Q12 < 0, bit će dS < 0. Kriterij po kojem se procjenjuje grijanje ili hlađenje radnog medija tijekom procesa je entropija početnog stanja (1), S1 (izentropa S1). Kružićima su označena samo neka od beskrajno mnogo mogućih konačnih stanja. Temperatura ogrijevnog TOS i rashladnog spremnika TRS su granične temperature mogućih procesa grijanja ili hlađenja.
T
T1
S1
S
1
dS > 0HLAĐENJE GRIJANJE
dS < 0Q > 0Q < 0
TRS
TOS
GH
Slika 3.3 Kriterij grijanja i hlađenja Na osnovi jednadžbe (3.8) slijedi da je ukupna promjena entropije radnog medija tijekom procesa:
Mirko Tadić Termodinamika
38
∫δ
=∆
2
1
12T
QS , (3.10)
pa se određivanje ∆S12 čini kompliciranim, jer jednadžba (3.10) zahtijeva poznavanje načina na koji radni medij na trenutnoj temperaturi T prima ili predaje male obroke topline δQ. Srećom, entropija S je veličina stanja, pa se ukupna promjena entropije između stanja 1 i 2 može odrediti ako su nam ta stanja poznata: ∆S12 = S2 – S1= m(s2 – s1) = m∆s12 . (3.11) Detaljniji opis računa dan je kasnije. Sukladno jednadžbi (3.9) može se izmjenjena toplina Q12 prikazati grafički u koordinatnoj ravnini T-S. Budući da je entropija S, (J/K), ekstenzivna veličina praktičnije je ako se isključi utjecaj mase m (kg), tako da se za apscisu odabere specifična entropija s, (J/kg K). U takvom dijagramu, T-s, mogu se prikazati specifične topline, q12 = Q12/m.
Slika 3.4 Procesi u T-s dijagramu Na slici 3.4 prikazana su dva različita ravnotežna procesa, a i b, između početnog stanja 1 i konačnog stanja 2 radnog medija. Oba procesa rezultiraju s jednakom promjenom entropije ∆s12 premda je promjena temperature Ta tijekom procesa a, drugačija od promjene temperature Tb tijekom procesa b. Također, diferencijalni obroci topline δqa i δqb su međusobno različiti.
Na temelju slike 3.4 možemo zaključiti da vrijedi:
b
b
a
a
T
q
T
qds
δ=
δ= , (za ravnotežne procese a i b), (3.12)
odnosno, za proizvoljnu masu m radnog medija:
b
b
a
a
T
Q
T
QdS
δ=
δ= . (3.13)
T [K]
s [J/(kg K)]
m = 1 kg
1
2
s1 s2
T1
T2
ds
δqa
a
b
∆s12
δqb
Ta
Tb
TOS
b
b
a
a
T
q
T
qds
δ=
δ=
Mirko Tadić Termodinamika
39
Na temelju ovih spoznaja ne može se izvesti zaključak koji je od procesa a i b termodinamički povoljniji! Budući da smo pretpostavili reverzibilnu mehaničku interakciju to preostaje da na valjanost procesa utječe samo ireverzibilna izmjena topline.
Što je tijekom procesa veća razlika temperature između radnog medija i toplinskog spremnika to je veća degradacija energije, pa je proces termodinamički nepovoljniji. Po tome bi odmah mogli zaključiti da je proces b termodinamički povoljniji, jer je tijekom tog procesa manja razlika temperatura radnog medija i toplinskog spremnika. Naravno, to se može dokazati i matematičkim putem.
Ranije je rečeno da zbog nepovratnosti procesa raste entropija zatvorenog izoliranog sustava. Promjena entropije sustava jednaka je sumi promjena entropije sudionika sustava:
0>∆=∆ ∑i
is SS . (promjena entropije izoliranog sustava). (3.14)
U našem slučaju sustav se sastoji samo od radnog medija i toplinskog (ogrijevnog) spremnika, OS, tako da je:
012 >∆+∆=∆ OSs SSS . (3.15)
Tijekom procesa a i b raste entropije radnog medija, ∆S12 > 0, ali je u oba slučaja ta promjena ista (∆S12)a = (∆S12)b, pa je jedina razlika u promjeni entropije ogrijevnog spremnika, tj. (∆SOS)a ≠ (∆SOS)b. Osim toga, prema jednadžbi (3.15) je ∆S12 > ∆SOS.
Toplinskim spremnicima pripisuje se beskrajno veliki toplinski kapacitet, pa se njihova temperatura ne mijenja bez obzira na toplinu koju izmjenjuju, TOS = konst.. Zato je njihova promjena entropije, sukladno jednadžbi (3.10):
( )( ) ( )
OSOS
OS
OS
OSOS
OS
OST
Q
T
QQ
TT
QS aa
a
122
1
2
1
1 −==δ=
δ=∆ ∫∫ , (proces a), (3.16)
( )( ) ( )
OSOS
OS
OST
Q
T
QS bb
b
12−==∆ , (proces b). (3.17)
U oba slučaja ogrijevni spremnik ima istu temperaturu TOS, a različite su samo topline koje se odvode (negativan predznak) od spremnika. Kako je u promatranom slučaju |(Q12)b| > |(Q12)a|, to znači da je:
Kako je promjena entropije sustava tijekom procesa b manja, to je taj proces termodinamički povoljniji od procesa a.
Mirko Tadić Termodinamika
40
Svaka izmjena topline između tijela različitih temperatura je degradacija energije. Teorijski gledano, time se nepovratno izgubila mogućnost da se dio topline, posredstvom nekog radnog medija, transformira u mehanički rad. Ostatak topline mogao bi se predati postojećem prirodnom spremniku – okolini (atmosferski zrak, kopno, oceani) – definiranom s pripadnom temperaturom To.
Teorijski gubitak na radu je produkt promjene entropije sustava (RM + TS) i apsolutne temperature To okolišnjeg zraka, kojeg možemo smatrati prirodnim toplinskim spremnikom:
sSTW ∆=∆ 012 , J , (teorijski gubitak na radu uslijed ireverzibilnosti procesa). (3.20)
Ovdje je ∆Ss = Σ ∆Si promjena entropije sustava, jednaka zbroju promjena entropije onih sudionika koji su sudjelovali u izmjeni topline. Pomoću jednadžbe (3.20) može se na jednostavan i brz način doći do zaključka o termodinamičkoj valjanosti procesa. Naravno, procesa kod kojih su ispunjene sve ranije usvojene pretpostavke. (Zaključak o valjanosti procesa vrijedi i kod realnih procesa, samo što numerička vrijednost rezultata nije točna).
Unutarnja energija idealnih plinova Jednostavnim pokusom dokazao je Gay-Lussac da unutarnja energija idealnih pliinova ovisi samo o temperaturi, a ne i o tlaku ili volumenu. Idealni plin (razrijeđeni realni plin) bio je zatvoren u lijevom dijelu dvodjelne staklene posude, dok je prostor desne strane bio evakuiran do vakuuma. Posuda je smještena u izvana izoliranoj vodenoj kupki, a temperatura vode mjerena je termometrom.
p1
V V
p = 0
VODA
T
Slika 3.5 Gay-Lussacov pokus Otvaranjem ventila plin se proširio na prazan prostor desnog dijela staklene posude. Kako termometar nije pokazao promjenu temperature vode, mogu se izvesti dva zaključka u odnosu na plin: a) nema izmjene topline između plina i okolne vode: Q12 = 0, b) temperatura plina se nije promijenila, T = konst., što sukladno jednadžbi stanja znači da je produkt pV = konst., tj. zbog dvostrukog povećanja volumena, V2 = 2V, dvostruko je smanjen tlak plina, p2 = p1/2. Stoga integral:
( )∫=
2
1
12 dVVpI , (3.21)
ima konačnu vrijednost, ali ne i značenje mehaničkog rada plina W12, jer širenje plina nasuprot vakuuma (prostor s p = 0) ne traži nikakav utrošak energije (primjer vanjske
mehaničke neravnoteže).
Mirko Tadić Termodinamika
41
Bilanca energije plina prema I. Zakonu,
121212 UWQ ∆=− , (3.22)
dovodi do zaključka da je ∆U12 = U2 – U1= 0, jer se promjena stanja plina odvijala u uvjetima: Q12 = 0 i W12 = 0. Budući da u opisanom procesu ne dolazi do promjene unutarnje energije plina: U2 = U1 = U = konst., to znači da unutarnja energija nije pod utjecajem tlaka p, kao ni volumena i V, jer su se oni tijekom procesa promijenili! Jedino je temperatura ostala ista, T2 = T1 = T = konst., kao i unutarnja energija. To je dokaz da unutarnja energija idealnih plinova ovisi samo o temperaturi:
U = U(T), ili U = U(ϑ) , (idealni plinovi). (3.23)
Zbog toga će i promjena unutarnje energije ∆U12 ovisiti samo o promjeni temperature ∆T12, odnosno ∆ϑ12.
Budući da je unutarnja energija veličina stanja, to je između zadanog početnog (1) i konačnog (2) stanja promjena unutarnje energije uvijek ista, tj. neovisna o procesu! Zato u svrhu određivanja ∆U12 možemo uzeti i proces pri kojem nema mehaničke interakcije s okolišem, W12 = 0. To je slučaj kada ne postoji ni najmanja promjena volumena radnog medija, dV = 0, tj. V = konst., pa se takva promjena naziva izohora. Zaključci o ∆U12 će vrijediti i za bilo koji drugi proces!
Iz I. Zakona slijedi da je
1212 UQ ∆= , J, (V = konst.). (3.24)
Kako je unutarnja energija ekstenzivna veličina stanja to je njena numerička vrijednost proporcionalna s masom m radnog medija, a kod idealnih plinova ovisi još samo o temperaturi. Znači da za promjenu unutarnje energije, ∆U12 = U2 – U1, vrijedi relacija:
( )1212 TTmUU −∝− , (∝ je oznaka proporcionalnosti), (3.25)
koja još nema oblik jednadžbe, jer dimenzije lijeve strane (J) i desne strane (kg ·K) nisu jednake. Očito je da na desnoj strani treba dodati veličinu koja ima dimenziju (J/kg K), pa bi jednadžba glasila:
( )1212 TTmcUU v −=− , J, (idealni plinovi). (3.26)
Promjena unutarnje energije, ∆U12 = U2 – U1, idealnih plinova određena je uvijek jednadžbom (3.26), bez obzira kako teče proces i kako se pri tome mijenja volumen V radnog medija. To je zato što je unutarnja energija veličina stanja, a ne procesa (kao Q12 i W12)!
Ovdje je cv, J/(kg K), specifični toplinski kapacitet pri konstantnom volumenu, na što ukazuje indeks. Postoje i specifični toplinski kapaciteti koji su definirani kao termodinamička svojstva radnog medija tijekom drukčijih procesa, ali je unutarnja energija idealnih plinova uvijek ovisna samo o iznosu cv!
Mirko Tadić Termodinamika
42
U jednadžbi (3.26) može se za cv uvrstiti samo jedna vrijednost. To ne bi bio problem kada se temperatura promijeni samo za proizvoljno mali iznos, od T1 na T2 = T1 + dT, jer bi uzrokovalo diferencijalno malu promjenu unutarnje energije, od U1 na U2 = U1 + dU. Tada, umjesto jednadžbe (3.26) vrijedi diferencijalna jednadžba:
ϑ== dmcdTmcdU vv , (3.27)
odnosno, ϑ== dcdTcdu vv , (3.28)
Ova jednadžba definira pojam pravog specifičnog toplinskog kapaciteta cv,
v
vd
duc
ϑ= , J/(kg K). (3.29)
S obzirom na jednadžbu (3.24): 1212 UQ ∆= , može se za konačne promjene od stanja (1) do
stanja (2) pri V = konst. pisati 1212 ummq ∆= , odnosno:
1212 uq ∆= , (uz V = konst.), (3.30)
pa za diferencijalno male promjene vrijedi: dudq = , (uz V = konst.). (3.31)
Sada se jednadžba (3.29) može dopuniti, pa glasi:
vv
vd
dq
d
duc
ϑ=
ϑ= , J/(kg K). (3.32)
Na temelju toga se pravi specifični toplinski kapacitet (u ovom primjeru je to cv) opisuje kao toplina koju treba dovesti jednom kilogramu tvari da mu se temperatura poveća za 1 oC , odnosno 1 K, (u ovom primjeru uz uvjet V = konst.).
Kako se vrijednost cv mijenja s temperaturom, cv = cv(T) ili cv = cv(ϑ), to se za konačni interval temperatura, T2 – T1 = ϑ2 – ϑ1, mora odrediti prosječna vrijednosti [ ] [ ] 2
1
2
1
ϑ
ϑ= v
T
Tv cc za taj
interval temperatura.
U pravilu se u tablicama nalaze podaci za cv u odnosu na relativnu temperaturu ϑ oC, a ne apsolunu T K, pa je toj činjenici prilagođen slijedeći izvod.
Pretpostavimo da je tijekom procesa pri V = konst. temperatura radnog medija porasla, tj. ϑ2 > ϑ1. Uvažavajući prethodne jednadžbe može se dovedena toplina izraziti kao:
[ ] [ ] ( )12
2
1
12122
1
2
1
2
1
2
1ϑ−ϑ=ϑ=ϑ==∆= ϑ
ϑ
ϑ
ϑ
ϑ
ϑ
ϑ
ϑ ∫∫ ∫ vv cmdcmdcmdumUQ , (V = konst.). (3.33)
Mirko Tadić Termodinamika
43
Ovdje je [ ] 2
1
ϑ
ϑvc prosječna (konstantna) vrijednost u intervalu temperatura ϑ2 - ϑ1. Ona se
može odrediti eksperimentalnim mjerenjem, ali zbog beskonačno mnogo različitih temperaturnih intervala (ϑ2 - ϑ1) takav način ne dolazi u obzir. Umjesto toga, moramo naći mogućnost da se s konačnim brojem mjerenja dobiju podaci na nekim karakterističnim intervalima temperature.
Najednostavnije je ako se uzmu intervali, počevši od 0 oC do npr. 100, 200, ....1000 oC. Tome se može prilagoditi oblik izvoda u jednadžbi (3.33) na slijedeći način:
[ ] [ ]
[ ] ( ) [ ] ( ) [ ] [ ] 10201020
0
0
0
0
0 0
12
1212
1
1
2
2
2
1
2 1
00 ϑ⋅−ϑ⋅=−ϑ−−ϑ=
=
ϑ−ϑ=
ϑ−ϑ=ϑ=
ϑϑϑϑ
ϑ
ϑ
ϑ
ϑ
ϑ
ϑ
ϑ ϑ
∫∫∫ ∫ ∫
vvvv
vvvvv
ccmccm
dcdcmdcdcmdcmQ, (V = konst.). (3.34)
Budući da krajnje desne strane jednadžbi (3.33) i (3.34) moraju biti jednake, zaključujemo da se prosječni specifični toplinski kapacitet [ ] 2
1
ϑ
ϑvc može odrediti iz relacije:
[ ][ ] [ ]
12
102012
2
1 ϑ−ϑ
ϑ⋅−ϑ⋅=
ϑϑϑ
ϑvv
v
ccc , J/(kg K). (3.35)
ϑ2ϑ1
1
2
∫=
2
1
12 dvpw
cv
[ ] 2
1
ϑ
ϑvc
ϑoCdϑ0
[ ] 10ϑ
vc
[ ] 20ϑ
vc
cv
cv dϑ
[ ] ( )122
1ϑ−ϑϑ
ϑvc
[ ] ( )12
2
1
2
1ϑ−ϑ=ϑ ϑ
ϑ∫ vv cdc
ϑ2 - ϑ1
Slika 3.6 Srednji specifični toplinski kapacitet
Vrijednosti [ ] ϑ
0vc mogu se naći u odgovarajućim tablicama, o kojima ovisi i broj raspoloživih
intervala 0 oC - ϑ = 100, 200, ... oC . Za temperature unutar tih intervala mogu se odrediti podaci postupkom linearne interpolacije.
Mirko Tadić Termodinamika
44
Rezime
Zaključke koje smo uz usvojene pretpostavke izveli za pojedine članove u pojednostavljenoj jednadžbi I. Zakona:
121212 UWQ ∆=− , (3.1)
možemo sada rezimirati. Za bilo kakav proces između stanja (1) i (2), pri kojem vrijede usvojeni uvjeti, bit će promjena unutarnje energije uvijek ista:
Teorijski rad plina tijekom procesa od stanja 1 do 2:
( )∫=
2
1
12 dVVpW , (u vanjskoj mehaničkoj ravnoteži), (3.37)
ovisi o tijeku procesa preko funkcije p = p(V), pa kažemo da je W12 veličina puta, odnosno funkcija procesa. Zbog toga će rezultat za W12 ovisiti o procesu, ali će zbog pretpostavke da nema gubitaka mehanička interakcija biti reverzibilna, pa se s istim mehaničkim sudionicima proces može provesti u suprotnom smjeru – opet bez gubitaka! Entropije sudionika mehaničke interakcije se ne mijenjaju, pa je za sustav ∆Smeh = 0. Pretpostavka je da pri tome nema izmjene topline.
Izmjenjena toplina Q12 uzrokuje proces toplinskog uravnotežavanja radnog medija (RM) i toplinskih sudionika (TS) u okolišu. Proces bi trajao dogod postoji konačna razlika temperatura između RM i TS. Tijekom procesa raste entropija sustava (RM i TS). U stanju toplinske ravnoteže proces iščezava, tj. Q = 0, a sustav poprima maksimalnu entropiju, Smax.
Uspostava obrnutog smjera procesa s istim sudionicima nije moguća zbog iskustvene činjenice da toplina ima samo jedan smjer, od toplijeg prema hladnijem tijelu. Zato kažemo da je jednosmjeran proces izmjene topline nepovratan, odnosno ireverzibilan.
Izvođenje ravnotežnog procesa u suprotnom smjeru je moguće (kaže se da je povrativo), ali samo s drugim toplinskim sudionikom u okolišu, koji bi omogućio suprotan smjer topline. I tijekom tog procesa je izmjena topline nepovratna – od toplijeg prema hladnijem.
Dakle, svaki je ravnotežni proces radnog medija povrativ (može se izvesti u suprotnom smjeru) i to s istim mehaničkim sudionicima, ali s različitim toplinskim sudionicima – barem jednim ogrijevnim i barem jednim rashladnim spremnikom, zbog kojih je i povrativ proces nepovratan. Nepovratna je samo izmjena topline, zbog čega raste entropija sustava, ∆Ss > 0 . Samo ravnotežni procesi bez izmjene topline su i povrativi i povratni, pri čemu je promjena entropije sustava ∆Ss = 0, tj. Ss = konst. (izentropski proces) .
Diferencijalni oblik I. Zakona termodinamike
Kako su u pojednostavljenoj jednadžbi I. Zakona: 121212 UWQ ∆=− , toplina i mehanički rad funkcije procesa, koji se mogu odvijati pod raznim uvjetima, korisno je za
Mirko Tadić Termodinamika
45
daljnje matematičke izvode napisati jednadžbu I. Zakona u diferencijalnom obliku, tj. za proizvoljno mali proces:
dUWQ =δ−δ , J, (3.38)
Simbol δ opisuje diferencijalnu promjenu onih veličina koje ovise o putu, tj. tijeku procesa.
Za diferencijalnu promjenu unutarnje energije vrijedi jednadžba (3.27):
ϑ== dmcdTmcdU vv , J, (3.27)
a diferencijalni oblik mehaničkog rada dobiva se na osnovu jednadžbe (3.2) kao:
pdVW =δ . (3.39)
Na temelju triju prethodnih jednadžbi može se pisati:
pdVdmcWdUQ v +ϑ=δ+=δ , (diferencijalni oblik I. Zakona), (3.40)
odnosno, po jedinici mase
pdvdcwduq v +ϑ=δ+=δ , J/kg. (3.41)
Uočimo da tijekom ovog izvoda nije korišten II. Zakon:
( )∫=
2
1
12 dSSTQ , (3.42)
niti u diferencijalnom obliku:
mTdsTdSQ ==δ . (3.43) Promjena unutarnje energije i mehanički rad mogu se izračunati pomoću mjerljivih veličina stanja: T ili ϑ, p, V ili v, a i sami procesi se mogu lako opisati pomoću tih svojstava i njihovih promjena. II. Zakon izražava toplinu putem promjene entropije koja se vrlo teško mjeri, pa ta relacija iz čisto praktičkih razloga gubi prednost. Osim toga, ona i nije nužna, jer se toplina može izračunati upravo iz jednadžbe I. Zakona.
Polazeći od diferencijalnog oblika I. Zakona mogu se lako izvesti energijske bilance svih mogućih procesa.
Mirko Tadić Termodinamika
46
4 POLITROPE - ravnotežne promjene stanja idealnih plinova
Osobina plinova da pod utjecajem mehaničke i toplinske interakcije s okolinom lako
mijenjaju volumen ima za posljedicu neograničen broj mogućih promjena stanja plinova.
Stvarne promjene stanja realnih plinova su po svom karakteru dinamički neravnotežni
procesi, jer se promjene stanja plina pod utjecajem vanjskih uzroka ne odvijaju istovremeno
na isti način u svim materijalnim točkama. Tako su nam već na samom početku nepoznate
dvije stvari: univerzalna jednadžba stanja realnih plinova i teorija koja opisuje neravnotežne
procese.
Teorijska osnova s kojom raspolažemo je slijedeća:
- univerzalna jednadžba stanja postoji samo za idealne plinove i ima vrlo jednostavan
oblik,
- s teorijom klasične termodinamike mogu se analizirati samo ravnotežni procesi, tj.
procesi pri kojima se plin nalazi u trajnoj unutarnjoj (mehaničkoj i toplinskoj) i
vanjskoj mehaničkoj ravnoteži. Takvi procesi isključuju utjecaj vremena, tj. brzina
odvijanja procesa nema nikakvog utjecaja na sam proces.
S tom osnovom mogu se analizirati samo ravnotežne promjene stanja idealnih plinova koje se
nazivaju politrope. Pri tome se ne smije zaboraviti da je primjena rezultata tih analiza na
Snaga idealnog procesa je eksergija stanja (1) u odnosu na referentni prirodni spremnik stanja
(0):
01021 −−−
≡ EP , W, (6.48)
Uvrštavanjem jednadžbi (6.46), (6.47) i (6.48) u jednadžbu (6.44) dobiva se:
Računanje pojedinih članova vrši se pomoću jednadžbi:
( )0101 TTcmHH p −=− , (6.50)
( )
−=−
0
1
0
10010
p
plnR
T
TlncTmSST p
, (6.51)
koje zahtijevaju poznavanje samo svojstava početnog (1) i konačnog (0) stanja.
( )0100101 SSTHHE −−−=−
, W, (eksergija). (6.49)
Mirko Tadić Termodinamika
78
7 KRUŽNI PROCESI Proces, tijekom kojega se nakon niza uzastopnih stanja radna tvar vraća u početno stanje, naziva se kružni (ciklički ili zatvoreni) proces. Po toj definiciji kružni proces može se u cjelosti ostvariti samo ako nema kemijskih promjena radne tvari. Kada se tijekom procesa mijenja kemijski sastav radne tvari, tada početno i konačno stanje nije identično. Takvi su, na primjer, procesi s izgaranjem kao što su Diesel i Otto proces. Ipak, zatvaranje procesa je teorijski zamislivo tako da produkti izgaranja ispušteni u okolinu ponovo formiraju kemijski spoj gorive tvari kao na početku procesa. Pri razmatranju takvih slučajeva u pravilu se koriste aproksimacije koje olakšavaju proračun. Sa stanovišta temperature i tlaka radnog medija, premda ne uvijek i kemijskog sastava, bit će i takvi procesi zatvoreni. Kada u jednom cikusu sudjeluje konstantna masa istog identiteta, koja se u nekim slučajevima po završetku ciklusa istiskuje i zamjenjuje istom masom drugog identiteta, tada se promjene stanja mogu promatrati kao u zatvorenom sustavu jednog ciklusa. Ukupni efekti izmjene topline i mehaničkog rada proporcionalni su učestalosti (ponavljanju ili frekvenciji) ciklusa po vremenu.
U praksi su posebno karakteristični procesi, koji se ostvaruju pomoću nekoliko različitih tehničkih uređaja koji, svaki na svoj način, utječu na promjenu stanja radne tvari. Premda u cjelini takav sustav sadrži konstantnu masu radne tvari, on se ne promatra kao zatvoreni
sustav, već kao niz otvorenih sustava u kojima se promjena stanja protočne mase tvari odvija pod utjecajem tehničkog uređaja kroz koji ona protječe. Tijekom takvih procesa radna tvar može biti u plinovitom (parovitom), a dijelom cikličke promjene ponekad i kapljevitom stanju. U nastavku, pri razmatranju glavnih karakteristika kružnih procesa pretpostavit ćemo, radi jednostavnosti, da je radni medij idealni plin, a njegove promjene stanja ravnotežne.
Konačno stanje radnog medija na kraju ciklusa je identično početnom, 1 ≡ 2, pa ih ne ćemo posebno indeksirati, jer se zaključci odnose na cijeli ciklus, za kojega vrijedi:
∆U = 0, ∆H = 0, ∆S = 0, ∆Ek = 0, ∆Ep = 0. (za jedan ciklus). (7.1)
Jedini efekt kružnog procesa su toplina i mehanički rad po ciklusu:
Q = W , (J/ciklus) (za jedan ciklus). (7.2)
Ako se ciklusi ponavljaju s frekvencijom f ciklusa u sekundi (cikl/s), tada je ukupni toplinski tok: Φ = f Q , (J/s), odnosno snaga: P = f W , (J/s). S obzirom na mehanički rad po ciklusu razlikujemo desnokretne i lijevokretne kružne procese.
Desnokretni kružni procesi
Kod takvih je procesa rad ekspanzije veći od utrošenog rada za kompresiju: Weks >|Wkom |, a njihova razlika predstavlja koristan rad procesa, W > 0. Da bi se proveo kružni proces nužna su najmanje dva toplinska spremnika, tj. jedan ogrjevni spremnik (OS) i jedan rashladni spremnik (RS). Naravno, može se koristiti i veći broj toplinskih spremnika! Toplina dovedena od ogrjevnog spremnika označava se kao Qdov i za radni medij ima pozitivan smisao, Qdov > 0. Toplina predana rashladnom spremniku označava se kao Qodv i ima negativan smisao, Qodv < 0! Kod tih procesa je temperatura ogrjevnog spremnika, TOS, uvijek veća od temperature rashladnog spremnika, TRS.
Mirko Tadić Termodinamika
79
Ukupna toplina po jednom ciklusu je: Q = Qdov -|Qodv|, J/ciklus, (7.3)
pa je mehanički rad po ciklusu jednak razlici dovedene i odvedene topline:
W = Qdov -|Qodv| , J/ciklus. (7.4a)
Uvođenje oznake za apsolutnu vrijenost ima svrhu lakšeg uočavanja razlike u predznaku dovedene i odvedene topline. Nije pogrešno pisati:
W = Qdov + Qodv , J/ciklus, (7.4b) umjesto jednadžbe (7.4), jer je Qodv uvijek negativan broj. Ipak, takav zapis nema jasnoću kao jednadžba (7.4).
Rezultantni mehanički rad po ciklusu, W, dobija se iz razlike mehaničkog rada pri ekspanziji, Weks > 0, i kompresiji, Wkom < 0, tj.
W = Weks − |Wkom | , J/ciklus. (7.5)
Ukupna snaga za nc ciklusa/s jednaka je: P = nc⋅W, W.
p LIJEVOKRETNI PROCES
Q = 0
BA
1
2
W < 0
VVmin Vmax
Q = 0
EKSPANZIJA 1 - 2
KOMPRESIJA 2 - 1
HLAĐENJE
GRIJANJE
TOS, min
TRS, max
OS
Qdov
Qodv
p DESNOKRETNI PROCES
Q = 0
B
A
1
2
W > 0
VVmin Vmax
Q = 0
EKSPANZIJA 1 - 2
KOMPRESIJA 2 - 1
HLAĐENJE
GRIJANJE
TOS, min
TRS, max
OS
RS
Qdov
Qodv
RS
Slika 7.1 Prikaz desnokretnog i lijevokretnog kružnog procesa u p-v dijagramu.
Za ocjenu termodinamičke valjanosti desnokretnih kružnih procesa uvodi se pojam termičkog
stupnja djelovanja, ηt:
1ηt <=−
=dovdov
odvdov
Q
W
Q
QQ . (7.6)
Mirko Tadić Termodinamika
80
Prema dosadašnjim spoznajama nije moguće u nekom cikličkom procesu svu dovedenu toplinu, Qdov, pretvoriti u mehanički rad, W. Dio topline koji se ne može pretvoriti u mehanički rad mora se odvesti rashlanom spremniku, |Qodv |> 0, odnosno Qodv < 0, kako bi se radni medij vratio u početno stanje. Zbog toga je uvijek ηt < 1!
Termički stupanj djelovanja različitih kružnih procesa ne ovisi o svojstvima radne tvari, već samo o način promjene stanja i raspoloživim toplinskim spremnicima, tj. njihovim temperaturama. Ako su promjene stanja radne tvari ravnotežne i istovremeno i povratne (reverzibilne), tj. bez mehaničkih gubitaka i nepovratne izmjene topline, tada se postiže najveći mogući termički stupanj djelovanja za zadane toplinske spremnike. Takav idealan proces, bez gubitaka zbog nepovratnosti, može se samo teorijski zamisliti, ali ne i realno ostvariti. U teoriji je poznat kao idealni Carnotov proces.
1
2
3
4
B
A B
1
D C
2
3 4
C D
A
T = T1 = T2
TOS = Tg
To = T4 = T3
TRS = Th
ϑg = ϑOS
T
sV
p
p1
p3
Q23 = 0
s1 = s4 s2 = s3
Q41 = 0
p4 W < Wid
VD VCV4V1 V3
sA = sD sB = sC
Qdov = Q12 = QAB
ϑ = ϑ1= ϑ2
ϑo = ϑ3= ϑ4
qdov = q12 = qAB
Q34
QCD
q34 > qCD
qCD
Wid
W
Wid
OS
O S
RS
RS
ϑh = ϑRS
Slika 7.2 Carnotov idealni i realni desnokretni kružni procesi u p-v i T-s dijagramu
Dovedena toplina Qdov = Q12 = QAB:
realni ciklus:
( )122
112 ssmT
p
plnmRTQ −== , J/ciklus
idealni ciklus:
( )ABAB ssmTQ g −= , J/ciklus
Odvedena toplina Qodv:
realni ciklus:
( )3404
3034 ssmT
p
plnmRTQ −== , J/ciklus
idealni ciklus:
( )CDCD ssmTQ h −= , J/ciklus
Mirko Tadić Termodinamika
81
Mehanički rad procesa (jednog ciklusa):
realni ciklus: 3412 QQW −= , J/ciklus
idealni ciklus: CDAB QQWid −= , J/ciklus
...................
Zbog usporedbe mora biti: Qdov = Q12 = QAB
Kako je: Q34 > QCD to je rad realnog procesa uvijek manji od rada idealnog: W < Wid
U idealnom Carnotovom procesu, koji se sastoji od dvije izoterme i dvije izentrope, radni medij prolazi kroz stanja A-B-C-D-A. Pri izotermnoj ekspanziji A-B radni medij prima toplinu, Qdov, od ogrjevnog spremnika iste temperature, Tg = TOS, i daje mehanički rad WAB. U nastavku, tijekom izentropske promjene B-C nema izmjene topline, ali se pri ekspanziji dobiva još mehaničkog rada u iznosu WBC. Povrat u početno stanje započinje izotermnom kompresijom C-D, pri čemu se troši dio prethodno dobivenog rada u iznosu WCD uz istovremeno odavanje topline, Qodv, rashladnom spremniku iste temperature, Th = TRS. Konačno, izentropskom kompresijom uz utrošak rada WDA, plin se vraća u početno stanje A.
Efektivni rad ciklusa, W = WAB + WBC + WCD + WDA, jednak je razlici dovedene i odvedene topline, sukladno jednadžbi (2),
Qdov −Qodv= W . (7.7)
Zbog reverzibnog karaktera idealni Carnotov proces može se provesti u suprotnom smjeru, tj. kao lijevokretni. Pri tome bi se promijenili smjerovi topline i mehaničkog rada, ali ne i njihovi iznosi. Na kraju procesa, svi sudinici vratili bi se u svoja početna stanja, u kojima su bili prije početka desnokretnog procesa. Nigdje u prirodi ne bi postojao nikakav trag o promjenama koje su se zbivale.
Teorijski, svaka ravnotežna promjena stanja radne tvari mogla bi postati reverzibilna, ako bi raspolagali s beskrajno mnogo toplinskih spremnika, od kojih bi svaki stupio u toplinsku interakciju s radnom tvari u trenutku kada su im temperature jednake.
Razmatrajući reverzibilne kružne procese Sadi Carnot (1822.) je došao do zaključka da su omjeri toplina i apsolutnih temperatura konstantni,
.konstT
Q
T
Q
h
h
g
g == , (Carnotov princip), (7.8)
gdje se indeks "g" odnosi na dovedenu toplinu (Qg / Qdov) i temperaturu radne tvari pri njenom grijanju, Tg = TOS, a indeks "h" na odvedenu toplinu (Qh / Qodv) i temperaturu pri njenom hlađenju, Th = TRS. Na temelju tog principa R. Clausius je kasnije dao definiciju promjene entropije,
T
QdS
δ= , (7.9)
Mirko Tadić Termodinamika
82
uzevši da se zbog infinitezimalno malog obroka topline, δQ, temperatura radne tvari ne mijenja, T = konst.. Za konačne iznose topline pri izotermnoj promjeni, doći će do promjene entropije radne tvari, sukladno oznakama na slici 7.2,
g
g
B
Ag
B
A
ABT
QQ
TT
QS =δ=
δ=∆ ∫∫
1, (Qg / QAB), (reverzibilni proces), (7.10)
h
h
D
Ch
D
C
CDT
QQ
TT
QS =δ=
δ=∆ ∫∫
1, (Qh / QCD), (reverzibilni proces), (7.11)
pri čemu ne treba zaboraviti na činjenicu da je Qh < 0 (negativan broj)! Budući da se radna tvar na kraju ciklusa vraća u početno stanje, slijedi da je promjena entropije radne tvari tijekom jednog ciklusa:
čime se, uz jednadžbe (7.10) i (7.11) potvrđuje Carnotov princip (7.8).
Termički stupanj djelovanja idealnog desnokretnog Carnotovog procesa iznosi:
OS
RS
g
h
g
h
g
hg
id,tT
T
T
T
Q
Q
Q
QQ−=−=−=
−=η 111 , (7.14)
pri čemu radni medij ima istu temperaturu kao i odgovarajući toplinski spremnik,
OSg TT = i RSh TT = . (7.15)
Dakle, termički stupanj djelovanja idealnog procesa ovisi samo o temperaturama raspoloživih toplinskih spremnika. Rad koji bi se dobio po jednom ciklusu ovisi još samo o toplini koju dobavlja ogrijevni spremnik (Qg / Qdov):
dovid,t QW η= , J/ciklus, (najveći rad za zadane toplinske spremnike). (7.16)
Sva dovedena topline ne može se pretvoriti u rad, već se jedan dio mora odvesti rashladnom spremniku:
Realni Carnotov proces mogao bi se odvijati samo uz konačnu razliku temperatura radne tvari i toplinskih spremnika, tj. kada je T < TOS i To > TRS . Takav proces radne tvari prikazan je na slici 7.2 između stanja 1-2-3-4-1. Radni medij prima istu toplinu Qdov / Qg = Q12 od ogrjevnog spremnika, ali pri nižoj temperatuti, T < TOS. Zbog toga mu je promjena entropije,
12S∆ , veća od ranije promjene, ABS∆ . Međutim, toplina koju radni medij predaje rashladnom spremniku je veća nego prije, Qodv = Q34 > Qh = QCD , a zbog više temperature, To > TRS, nastupit će veća promjena njegove
Mirko Tadić Termodinamika
83
entropije, 34S∆ > CDS∆ . Termički stupanj djelovanja realnog Carnotovog procesa za iste
toplinske spremnike je:
OS
RSid,tt, re
T
T
T
T
Q
Q
Q
QQ−=η<−=−=
−= 111η 0
12
34
12
3412 , (7.18)
uvijek manji od termičkog stupnja djelovanja idealnog procesa! U realnom Carnotovom procesu dobiva se manje rada, a istovremeno se mora odvoditi više topline.
Ukupna nepovratnost procesa može se procijeniti pomoću ukupne promjene entropije sustava. Pri tome je, zbog pretpostavke ravnotežne promjene radne tvari i mehaničkog rada bez trenja, nepovratnost procesa uzrokovana samo realnom izmjenom topline uz konačne razlike tamperatura. Promjena entropije sustava, koji se sastoji od radnog medija (RM), dva toplinska spremnika (OS i RS) i nedefiniranog mehaničkog sudionika (MS), dobiva se iz relacije:
Topline se ne mogu odrediti neposredno na toplinskim spremnicima, budući da su oni definirani s konstantnim temperaturama, tj. kao tijela s beskonačno velikim toplinskim kapacitetima. Međutim, iste topline možemo odrediti pomoću toplina radnog medija, Qdov i Qodv.
Uvrštavanjem u jednadžbu (7.20) dobiva se porast entropije sustava zbog ireverzibilne
izmjene topline:
0120 >∆
+−=∆ S
T
T
T
TS
RSOS
s , J/(ciklus K), (realni Carnotov proces), (7.22)
uvijek raste entropija sustava, budući da je u realnom procesu OSTT < i RSTT >0 (u
jednadžbi 7.22 je pozitivan razlomak je veći od 1, a negativan razlomak je manji od 1)! Samo u slučaju idealnog procesa vrijedi Carnotov princip po kojem je:
0=+=∆RS
RS
OS
OSid,s
T
Q
T
QS , (idealni Carnotov proces). (7.23)
nema porasta entropije sustava, jer nema nepovratnosti izmjene topline!
Srednja temperatura
Kod općih politropskih promjena stanja može se radnom mediju odrediti srednja temperatura dovođenja, Tsr,dov, ili odvođenja topline, Tsr,odv, na osnovi II. zakona termodinamike:
odv
odv
odvsr
dov
dov
dovsrS
QT
S
QT
∆=
∆= ,, , . (7.24)
Mirko Tadić Termodinamika
84
Lijevokretni kružni procesi
Postoje slučajevi kod kojih se postavlja zahtjev za što većim toplinskim učincima hlađenja ili grijanja, a ne dobivanje mehaničkog rada. Takvi se problemi rješavaju pomoću lijevokretnih kružnih procesa, kod kojih je rad utrošen za kompresiju veći od rada dobivenog pri ekspanziji:|Wkom | > Weks, pa se za ostvarivanje procesa mora dodatno utrošiti rad W < 0!
Utrošeni rad je prema jednadžbi (7.4): W = Qdov -|Qodv| < 0, J/ciklus (lijevokretni proces), (7.25) jednak je razlici dovedene i odvedene topline, tako da je Qdov < |Qodv|. Temperatura ogrjevnog spremnika, TOS, može biti manja je od temperature rashladnog spremnika, TRS! U ekstremnom slučaju mogao bi se lijevokretni proces ostvariti i samo s jednim toplinskim spremnikom, ali tada ne bi imali nikakav drugi efekt osim utroška rada! Da bi se ostvario toplinski efekt hlađenja ili grijanja nužna su dva toplinska spremnika kao i kod desnokretnog procesa. Prema željenom toplinskom efektu razlikujemo dva tipa lijevokretnih procesa, već prema tome da li im je osnovni zadatak ostvariti hlađenje (rashladni proces) ili grijanje (toplinska pumpa). Rashladni proces. Kružni proces radne tvari koristi se u svrhu hlađenja određenog sudionika kako bi njegovu temperaturu, Ta, održali trajno ispod temperature okoline, Ta < To. Zato se kaže da se rashladni proces vodi ispod temperature okoline.
s s s1 = s4
TOPLINSKA PUMPAproces grijanja
To
Th
Tg qdov
T
RASHLADNI PROCESproces hlađenja
Topline su indeksirane (dov i odv) sa smislom u odnosu na radni medij.
Za toplinske spremnike (sudionike) vrijedi suprotan smisao (hl i gr).
To
Ta
Th
Tg
T 3
1
4
4
2
3
1
2
qgr
qodv
W < 0
s1 = s4 s2 = s3 s2 = s3
Ta - temperatura ambijenta za segment.
okoliš
hlađeni
sudionik
grijani
sudionik
qhl
W < 0
qhl = - qdov
qgr = - qodv
Ta
1-2 kod rashladnog procesa
3-4 kod toplinske pumpe
To - temperatura atmosferskog zraka
okoliš
Slika 7.3 Prikaz lijevokretnih kružnih procesa u T-s dijagramu
Mirko Tadić Termodinamika
85
Toplina odvedena hlađenom sudioniku, Qhl, dovodi se radnoj tvari, Qdov = − Qhl, čija temperatura mora biti niža od temperature hlađenog sudionika, Tdov / Tg < Ta. Da bi se primljena toplina mogla odvesti od radne tvari i predati okolišnjem zraku temperature To
potrebno je utrošiti mehanički rad, W < 0, kako bi se povećalo toplinsko stanje i radna tvar dovela na temperaturu, Th, koja mora biti veća od temperature okoline, Th > To. Energija, koja se u obliku topline predaje okolini, Qodv = − Qo, predstavlja zbroj topline Qdov i mehaničkog rada, W. Uzavši u obzir smisao (predznak) ovih energija može se umjesto jednadžbe (7.25) pisati:
Učinkovitost rashladnih procesa, ζ, izražava se kao odnos topline Qdov (rashladne topline) i utrošenog mehaničkog rada, W, koji se mora dovesti za provođenje kružnog procesa.
W
Q
W
Q hldov ==ζ , (Qhl < 0, W < 0). (7.27)
Toplinska pumpa. To je lijevokretni proces sa svrhom da radna tvar u kružnom procesu preuzme toplinu od okoline, Qdov = − Qo , pri čemu je To > Tdov / Tg, te da se skupa s dovedenim (utrošenim) mehaničkim radom, W, preda nekom sudioniku kojega želimo zagrijati, Qodv = − Qgr. Pri tome temperatura radne tvari mora biti viša od temperature ambijenta (grijanog sudionika). U ovom je slučaju osnovna zadaća zagrijavanje nekog sudionika, tj. toplina grijanja Qgr. Zato se učinkovitost procesa opisuje s koeficijentom pretvorbe definiranim kao:
Specijalni kružni procesi Pomoću idealnog Carnotovog procesa lako se određuje rad koji bi se teorijski ostvario uz pomoć zadanih toplinskih spremnika. Svaki drugi, pa tako i Carnotov realni proces, imaju manji termički stupanj djelovanja, što znači da daju manje rada u odnosu na jednak iznos dovedene topline. Kod realnih Carnotovih procesa izmjena topline se vrši pri konačnim razlikama temperatura radnog medija i toplinskih spremnika. Nepovratnost izmjene topline ima za posljedicu smanjenje termičkog stupnja djelovanja, pri čemu je smanjenje rada procesa jednako teorijskom gubitku na radu (∆W = T0∆S). Što je veća razlika temperatura to je realni Carnotov proces sve lošiji. Kako se rad dobiva transformacijom dijela dovedene topline to bi pri malim razlikama temperatura nastupila mala izmjena topline u strojevima konačnih dimenzija, pa bi srazmjerno tome i dobiveni rad po procesu bio vrlo mali. Zbog tog nedostatka Carnotov proces nema praktičku primjenu. U nastavku ćemo navesti neke od specijalnih procesa koji koriste plinoviti radni medij.
Mirko Tadić Termodinamika
86
Jouleov (Braytonov) proces Teorijski Jouleov proces, koji se ponegdje naziva Braytonov, sastoji se od dvije izobare i dvije izentrope. Amerićki inženjer George Brayton (1830-1892), patentirao je 1872. 2-ciklični stroj na vrući zrak koji je mogao raditi jednako tako i na naftu. U formi otvorenog ciklusa takav proces je postao osnova rada svih postrojenja s plinskim turbinama i mlaznim motorima. Koristi se i kao zatvoreni ciklus s vanjskim izgaranje što omogućava smanjenje emisije štetnih plinova, a i kao obrnuti ciklus u rashladnim sustavima.
Slika 7.4 Jouleov i Brytonov ciklus u p-v i T-s dijagramu
Mirko Tadić Termodinamika
87
Zatvoreni proces
Kompresor
Plinska turbina
Izmjenjivač topline
Qdov
Pt
Pk
1
2 3
4
Kompresor
Plinska turbina
Komora izgaranja
Pt
Pk
1
2 3
4
Otvoreni proces
Gorivo
Zrak Plinovi izgaranja
Izmjenjivač topline
Qodv
Slika 7.5 Otvoreni i zatvoreni Braytonov proces Stirlingov proces Proces kojeg je 1816. patentirao Robert Stirling teorijski se prikazuje kao kombinacija dvije izoterme i dvije izohore. Izvedbe strojeva koji rade po Stirlingovom procesu imaju dva cilindra, od kojih je ekspanzioni cilindar grijan, a kompresioni cilindar hlađen. Razlikuje se od ostalih strojeva po tome što koristi uvijek istu količinu plina (zraka), nema usisa i ispuha (zagađenja okoline). Praktički nedostaci su mu prvenstveno u nemogućnosti trenutnog starta i promjene broja okretaja, jer treba vremene da se ugrije cilindar prije mogućnosti dobijanja rada.
1
2
3
4
1
2 3
4T1 = T4
TOS
TRS
ϑOS
ϑRS
T
sV
p
s1 s3
p1
p4
V1 = V2 V3 = V4
T2 = T3
W
W
q12
Q41
Q23
STIRLINGOV PROCES
p2
v3 = v4
v1 = v2
q21
Q12
q34
q34
Q34
s4
v2
ϑ2 = ϑ3
ϑ1 = ϑ4
( )3
22122312
p
plnmRTTTmcQQQ vdov +−=+= ( )
1
41344134
p
plnmRTTTmcQQQ vodv +−=+=
Protusmjerni izmjenjivač za
regenerativnu izmjenu topline
Q12
Q34
T3T4
T2T1
Slika 7.6 Stirlingov ciklus u p-v i T-s dijagramu
Mirko Tadić Termodinamika
88
Budući da je T1 = T4 i T2 = T3 to su topline Q12 i Q34 jednake i suprotnog smisla, Q12 = −Q34. Teorijski bi se pomoću protusmjernog izmjenjivača odvedena toplina Q34 može transformirati u dovedenu toplinu Q12, pa se to naziva regeneracija topline. U takvom regenerativnom Stirlingovom procesu je Q23 jedina stvarno dovedena toplina iz vanjskog izvora, a Q41 jedina stvarno odvedena toplina od procesa. Dobiveni rad po cilkusu je:
4
11
3
224123
p
plnmRT
p
plnmRTQQQQW odvdov −=−=−= , J/ciklus . (7.29)
Kako je V1 = V2 i V3 = V4 , a za izotermne promjene vrijedi: p1V1 = p4V4 i p2V2 = p3V3, to se jednadžba (7.29) može napisati u obliku:
( )3
212
p
plnTTmRW −= , J/ciklus. (7.30)
Termički stupanj djelovanja teorijskog regenerativnog Stirlingovog procesa je:
2
1
2
12
23
1T
T
T
TT
Q
WS,t −=
−==η . (7.31)
Stirlingov stroj radi s bilo kojim izvorom topline, npr. sunčevom energijom ili otpadnom toplinom industrijskih procesa koja se u velikom iznosu javlja u talionicama željeza ili stakla. Ericssonov proces Teorijski Ericssonov proces sličan je Stirlingovom procesu, osim što su izohore zamijenjene s izobarnim promjenama.
1 2
3 4
1
2 3
4T1 = T4
TOS
TRS
ϑOS
ϑRS
T
sV
p
ϑ2 = ϑ3
s1 s3
p1 = p2
p3 = p4
V1 V4 V3
T2 = T3
p 1=
p 2
W W
q12
Q34
Q12
p 3=
p 4
q34
ϑ1 = ϑ4
q41
q23
s4
Q23
Q41
ERICSSONOV PROCES
( )1212 TTmcQ p −=3
2223
p
plnmRTQ = ( )3434 TTmcQ p −=
1
4141
p
plnmRTQ =
2312 QQQdov += 4134 QQQodv += J/ciklus,QQWodvdov
−=
regenerativna
toplina
dov
E,tQ
W=η
RS
OS
Slika 7.7 Ericssonov ciklus u p-v i T-s dijagramu
Mirko Tadić Termodinamika
89
Ciklus je nazvan po švedskom inženjeru Johnu Ericssonu koji je najviše poznat kao konstruktor ratnog broda Monitor iz doba američkog građanskog rata. Strojevi sa Stirlingovim i Ericssonovim ciklusom proizvode rad primjenom vanjskog grijanja i hlađenja cilindara, te se zbog toga svrstavaju u strojeve na vrući zrak. Krajem 19-tog stoljeća, prije početka dominacije strojeva na unutarnje izgaranje, proizvedeno na tisuće strojeva koji su radili po Ericssonovom procesu. Većinom su korišteni za pokretanje vodenih pumpi i kao pogonski strojevi u industriji. Današnja potreba za smanjenjem potrošnje goriva, a time i emisije štetnih plinova, vraća interes prema takvim strojevima na vrući zrak.
Kako je T4 = T1 i T3 =T2 slijedi da je Q12 = − Q34 , pa bi se i Ericssonov proces mogao provesti kao regenerativni. Otto proces
Teorijski ciklus, koji se sastoji od dvije izentrope i dvije izohore, prvi je opisao Francuz Aphonse Beau de Rochas 1862. Neovisno o tome, Nikolaus August Otto konstruirao je 1861. prvi 2-taktni stroj na unutarnje izgaranje benzina, inspiriran radom Jeana Lenoira koji je 1858. izumio dvoradni stroj na unutarnje izgaranje, koristeći rasvjetni plin kao gorivo. Kasnije, 1876., izradio je Otto prvi 4-taktni benzinski motor koji je bio prva praktička alternativa parnim strojevima. Gottlieb Daimler konstruirao je 1885. lagani motor s rasplinjačem i montirao ga na bicikl, a Wilhelm Maybach je 1890. napravio prvi četrverocilndričan motor. Karl Benz je ugradio Ottov motor na automobil s 3 kotača, a kasnije je s Daimlerom osnovao tvornicu koja danas proizvodi poznata Mercedes-Benz vozila.
ispuh plinova
izgaranja
usis
gorive smjese
1
2
3
4
1
2
3
4
T1
T
sV
p
s1 = s2 s3 = s4
p2
p1
V2 = V3 V1 = V4
T3
W
W
q23
Q34 = 0
OTTO PROCES
p3
v1= v4
v2 = v3
Q23
q41 Q41
ϑ3
ϑ4
ϑ1
ϑ2
p3
p4
T2
Q12 = 0
izgaranjem
goriva
realni proces
Kompresioni omjer: ε = V1/V2
( )2323 TTmcQQ vdov −== ( )4141 TTmcQQ vodv −==
4123 QQQQW odvdov +=−=1
11
−−=
κtε
ηv
p
c
c=κ
112
−κε= TT
Slika 7.8 Ottov ciklus u p-v i T-s dijagramu
U četverotaktnom motoru se smjesa goriva i zraka komprimira, te kontroliranim paljenjem izgara i oslobađa kemijsku energiju sadržanu u gorivu. Vrući plinovi izgaranja ekspandiraju predajući rad, te se istiskuju iz cilindra u okoliš. Teorijski ciklus aproksimira proces s četiri
Mirko Tadić Termodinamika
90
karakteristične promjene: izentropskom kompresijom (1-2), izohornim grijanjem (2-3), izentropskom ekspanzijom (3-4) i izohornim hlađenjem (4-1). Zbog sklonosti nekontroliranog samozapaljenja goriva kompresioni omjer ε = V1/V2 je ograničen na red veličine 1:10. Energija oslobođena izgaranjem goriva smatra se dovedenom toplinom, Qdov =
Q23. Pred kraj ekspanzije počinje otvaranje ispušnog ventila, a zatim slijedi istiskivanje vrućih plinova izgaranja iz cilindra. Teorijski se rad ispuha izjednačava s radom usisa, razlika u kemijskim sastavima plinova zanemaruje, a efekti hlađenja dimnih plinova, dijelom u cilindru i dijelom u okolišu, aproksimiraju fiktivnim zatvaranjem teorijskog procesa s izohorom 4-1 uz odvedenu toplinu Qodv = Q41. Diesel proces Rudolf Diesel patentirao je 1893. stroj s kompresijskim paljenjem, a 1897. izradio funkcionalan prototip koji je mogao raditi s raznim fosilnim gorivima. U Dieselovom procesu komprimira se usisani zrak u koji se uštrcava gorivo. Time je izbjegnut problem samozapaljenja goriva, pa se mogu postići dvostruko veći kompresioni omjeri (ε = V1/V2) od onih u Otto motorima. Pored toga, gorivo je jeftinije i sadrži više energije po volumenu. Diesel je na Svjetskoj izložbi u Parizu (1900.) demonstrirao motor, koristeći ulje kikirikija kao gorivo.
Slika 7.9 Dieselov ciklus u p-v i T-s dijagramu Svi prethodno opisani kružni procesi prikazani su u obliku njihove aproksimacije s karakterističnim politropama s eksponentom n = konst. zbog jednostavnosti računa. U karakterističnim točkama (stanjima) procesa susreću se dvije politrope s različitim vrijednostima eksponenta n, što fizikalno nije moguće, ali se može tolerirati u idealiziranim pristupima.
Mirko Tadić Termodinamika
91
8 NERAVNOTEŽNI I NEPOVRATNI PROCESI Pri svakoj realnoj izmjeni topline unutar svih materija, pa tako i plinovitog radnog medija, uspostavlja se temperaturno polje, tj. materijalne čestice nemaju istu temperaturu i ne nalaze se u istom stanju. Stoga jednadžba stanja za cijelu materiju nema smisla, već bi morali napisati jednadžbu stanja za svaku česticu posebno. Samim tim, ni promjena stanja materije također nema smisla. Možemo promatrati samo procese svake materijalne čestice posebno. Naravno, čestica mora biti dovoljno malena da bi vrijedila tvrdnja da su svi njeni dijelovi na istoj temperaturi, odnosno njeno stanje jedinstveno (ravnotežno). Ovim razmišljanjem došli smo na kraju do mikro modela ravnotežnog stanja kakvog klasična termodinamika koristi kao svoj teorijski model. Što više, ustanovili smo da takav teorijski model možemo identificirati u svakom realnom fizikalnom modelu. Stvar je raspoložive računske tehnike s kojom će se obrađivati ogroman broj istovremenih procesa brojnih čestica (mikro modela), ali ćemo pri tome smjeti koristiti jednadžbe klasične termodinamike.
U vrijeme nastanka i razvoja termodinamičke teorije postojala je samo ručna tehnika računa, pa je slika polaznog modela morala biti gruba, kao gledana kroz loše očale s kojima se ne razaznaju razlike u detaljima. Umjesto mnogo čestica s različitim temperaturama, kroz takve očale vidimo jednu veliku česticu s jednom temperaturom. Umjesto mnogobrojnih procesa sad možemo pratiti samo promjenu stanja te velike čestice. Termodinamičke relacije nastale su sukladno prirodnim zakonima, te su stoga nedvojbene. One će dati ispravno rješenje i za takav grubi model, ako smo ga opisali s pravilno odabranom temperaturom i tlakom.
U nastavku ćemo pokazati kako se tipični neravnotežni model može riješiti pomoću teorije ravnotežne termodinamike.
PRIGUŠIVANJE Prigušivenjem nazivamo pojavu pada tlaka fluida (plina ili kapljevine) zbog promjene presjeka strujanja u otvorenim sustavima. U praksi se prigušivanje javlja kod svih uređaja za regulaciju protoka (ventili, zasuni i sl.), ali i kod svake promjene presjeka strujanja u cijevima i kanalima. Karakteristike prigušivanja razmotrit ćemo na primjeru strujanja u cijevi u kojoj se nalazi blenda za mjerenje protoka.
Ne ulazeći u detalje opisa mjerenja protoka pomoću blende razmotrit ćemo samo efekt smanjenja presjeka strujanja kroz otvor blende (prigušnice). Protočna masa m (kg/s) je konstanta, ali zbog različitih brzina na različitim pozicijama u istom presjeku čestice posjeduju različitu kinetičku i potencijalnu energiju. Prolaskom kroz suženi presjek prigušnice brzina se povećava i kinetička energija raste na račun entalpije. Iza prigušnice brzina opada, pa se na račun smanjenja kinetičke energije povećava entalpija. Dio mehaničke energije troši se na savladavanje trenja pri vrtloženju, a zatim se transformira u jednaku toplinu trenja, pa se taj efekt u energijskom smislu poništava (adijabatski slučaj – bez vanjske izmjene topline).
Mirko Tadić Termodinamika
92
1111 VpUH +=2222 VpUH +=
1 2P12 = 0
Φ12 = 0
md
md
Slika 8.1 Prigušivanje na mjernoj blendi Zbog različitih putanja i promjena stanja morali bi praviti bilancu energije svake čestice, što bi znatno otežalo rješavanje problema. Sa stanovišta fluida u cjelini to je tipičan primjer realnog neravnotežnog procesa. Problem se može riješiti vrlo brzo ako bilancu energije napravimo u odnosu na stanja fluida koja su dovoljno daleko od zamršenih efekata prigušivanja. Sukladno tome, uvest ćemo pretpostavku o jedinstvenom stanju po presjeku dovoljno daleko ispred (1) i iza (2) blende, jer zbog intenzivnog vrtloženja u njenoj blizini ta pretpostavka ne vrijedi. Isključit ćemo svaki energijski utjecaj iz okoliša tako što ćemo promotriti slučaj adijabatskog strujanja, Φ12 = 0, bez mehaničke interakcije s okolišem, P12 = 0, kroz horizontalnu cijev kružnog presjeka, ∆Ėp,12 = 0, a zanemarit ćemo i razlike brzina na ulaznom (1) i izlaznom (2) presjeku zbog čega nema promjene kinetičke energije, ∆Ėk,12 = 0. Bilanca energija prema I. Zakonu: 1212121212 ,p,k EEHPΦ ∆+∆+∆=− , (8.1)
se pojednostavljuje u tvrdnju da je ( ) 0121212 =−=−=∆ hhmHHH , (8.2) odnosno .konstHH == 21
; .konsthh == 21 (zakon prigušivanja). (8.3) Ovaj zakon prigušivanja vrijedi za sve fluide, realne i idealne. Posebno, za idealne plinove je entalpija ovisna samo o temperaturi, pa s obzirom na jednadžbu (8.2) možemo pisati: ( ) ( ) 012121212 =−=−=−=∆ TTcmhhmHHH p
, (8.4)
i zaključujemo da će pri prigušivanju temperatura idealnih plinova ostati nepromijenjena: .konstTT == 21 , (za idealne plinove). (8.5) Na osnovi ovog zaključka ne smije se prigušivanje (neravnotežni proces) poistovjetiti s izotermnom (ravnotežnom) promjenom! Ipak, u grafičkim prikazima za idealne plinove prigušivanje i linija izoterme se poklapaju, ali se prigušivanje prikazuje s isprekidanom linijom, kao na slici 8.2.
Mirko Tadić Termodinamika
93
p
v, m3/kg
T
s, J/(kg K)
h = konst.
s1v2 s2
KN/m2
p2ϑ2 = ϑ1
1
2
T1= T21 2
w12 = 0 q12 = 0v1
v1
p1
p1 p2v2
Slika 8.2 Prikaz prigušivanja ideanog plina u p-v i T-s dijagramu Kod realnih fluida (plinova i kapljevina) entalpija ovisi i o temperaturi i o tlaku: h(T, p), a kod prigušivanja je h = konst., odnosno dh = 0. Kako je entalpija veličina stanja (totalni diferencijal) to možemo pisati:
0=
∂
∂+
∂
∂= dp
p
hdT
T
hdh
Tp
, (prigušivanje: h = konst., dh = 0). (8.6)
Dalje slijedi:
0=
∂
∂+
∂
∂
∂
∂
Thp p
h
p
T
T
h. (8.7)
p
T
h
T
h
p
h
p
T
∂
∂
∂
∂
−=
∂
∂ , (promjena temperature s tlakom kod prigušivanja). (8.8)
Budući da je
p
p
cT
h=
∂
∂, (8.9)
pT
T
vTv
p
h
∂
∂−=
∂
∂ , (bez dokaza), (8.10)
uvrštavanjem jednadžbi (8.9) i (8.10) u jednadžbu (8.8) dobiva se:
Kako se prigušivanjem uvijek smanjuje tlak to je i diferencijalna promjena tlaka uvijek negativan broj, dp < 0. Ako se pri tome i temperatura smanjuje, dT < 0, bit će αh > 0, u protivnom slučaju za dT > 0, bit će αh < 0. Predznak αh ovisi o veličini članova u uglatoj zagradi jednadžbe (11). Moguća su tri slučaja:
a) 0>αh zbog T
v
T
v
p
>
∂
∂ , znači da je: dT < 0 i prigušivanjem pada temperatura.
b) 0<αh zbog T
v
T
v
p
<
∂
∂ , znači da je: dT > 0 i prigušivanjem raste temperatura.
c) 0=αh zbog T
v
T
v
p
=
∂
∂ , znači da je: dT = 0 i prigušivanjem se temperatura ne mijenja.
Posljednji slučaj je karakterističan za idealne plinove, jer iz jednadžbe stanja, RTpv = , proizlazi da je:
T
v
T
v
p
=
∂
∂ , (idealni plinovi: h = konst. i T = konst.). (8.13)
Kod realnih fluida postoje područja tlakova i temperatura u kojima je 0>αh , kao i područja
gdje je 0<αh . Granična linija se naziva krivulja inverzije na kojoj je 0=αh . Prigušivanje se
koristi u procesu ukapljivanja plinova, kako bi se temperatura snizila na temperaturu kondenzacije (ukapljivanja). Promjena temperature pri strujanju kroz prigušnicu može se odrediti iz jednadžbe:
∫α=−2
1
12 dpTT h . (8.14)
Nepovratnost procesa prigušivanja očituje se uvijek u obliku pada tlaka, a može se procijeniti preko promjene entropije procesa. Za promjenu entropije vrijede jednadžbe:
( )
−=−=∆
1
2
1
21212
p
plnR
T
TlncmssmS p
, (općenito), (8.15)
( )2
11212
p
plnRmssmS =−=∆ , (prigušivanje idealnih plinova: T = konst.). (8.16)
Kako je uvijek p1 > p2 , to je uvijek .S 012 >∆ Kod adijabatskog prigušivanja nema nepovratnosti zbog izmjene topline, pa je to ujedno i jedina promjena entropije procesa:
Time smo dokazali da je prigušivanje nepovratan proces.
Mirko Tadić Termodinamika
95
Teorijski gubitak snage uslijed nepovratnog procesa prigušivanja računa se prema prirodnom toplinskom spremniku temperature T0 pomoću relacije:
sSTP ∆=∆ 0 , W, (teorijski gubitak snage). (8.18)
Na kraju spomenimo da i trenje pri strujanju kroz cijevi ili kanale uzrokuje pad tlaka, pa se i ono možemo smatrati prigušivanjem. MIJEŠANJE PLINOVA Zbog zanemarivog volumena molekula u odnosu na ukupni volumen, plinovi imaju sposobnost miješanja s drugim plinovima u svim omjerima. O miješanju plinova govorimo samo kao procesu između različitih, a ne istih plinova. Taj proces se odvija spontano i ne zahtijeva nikakve vanjske poticaje ili utrošak energije. Suprotno tome, razdvajanje plinova samih od sebe nije do danas zabilježeno kao prirodan proces. Postoje različiti postupci izdvajanja plina iz plinske mješavine, ali svi oni zahtijevaju utrošak energije. Na osnovi iskustva možemo zaključiti da je miješanje različitih plinova jednosmjeran, nepovratan (ireverzibilan) proces, koji je praćen porastom entropije sustava. Razmotrit ćemo dva karakteristična primjera miješanja, jedan se odnosi na zatvoreni, a drugi na otvoreni sustav. Miješanje pri V = konst.
Adijabatsko miješanje (Q = 0) pri V = konst. Da bi se istakli samo efekti miješanja, a ne i nekih drugih pojava, moramo odabrati prikladan model. Radi jednostavnosti zamislit ćemo posudu samo s dva različita idealna plina koja su u početku odvojena pregradom. Umjesto imenom plinove ćemo označiti s indeksom 1 i 2. Prije miješanja oba plina imaju istu temperaturu kako bi isključili efekt nepovratnosti zbog međusobne izmjene topline.
p1 p2 p = p1′ + p2′
N = N1 + N2
m = m1 + m2
V = V1 + V2
T1 T
plin 1 + plin 2
N1 N2
sustav = plin 1 + plin 2
V = konst.
za sustav: Q = 0, W = 0 → ∆U = 0
plin 1 plin 2
T2
V1 V2
m1 m2
Slika 8.3 Adijabatsko miješanje plinova pri konstantnom volumenu
Mirko Tadić Termodinamika
96
Također, da bi se isključila nepovratnost zbog prigušivanja (pada tlaka) moraju tlakovi plinova prije miješanja biti jednaki tlaku mješavine: p1 = p2 = p, što se može osigurati pravilnim izborom odnosa početnog volumena i količina sudionika prema jednadžbi:
p
T
N
V
N
V ℜ==
2
2
1
1 , (s T i p mješavine). (8.19)
Sustav, kojeg čine plin 1 i plin 2, izoliran je od toplinskog utjecaja okoliša, Q = 0, pa se naziva adijabatskim sustavom. Uklanjanem pregrade plinovi se prošire na cjelokupni volumen posude i jednoliko pomiješaju. Početni volumen sustava (zbroj početnih volumena plinova) i konačni volumen sustava (nakon miješanja plinova) su jednaki, pa se takav slučaj naziva adijabatskim miješanjem pri konstantnom volumenu. Zbog V = konst. sustav nema mehaničke interakcije s okolišem, W = 0.
Bilanca energije sustava (I. zakon termodinamike):
UWQ ∆=− , (8.20)
uz uvjete Q = 0 i W = 0 dovodi do zaključka da nema promjene unutarnje energije sustava tijekom miješanja:
0=′−′′=∆ UUU . (8.21)
Ovdje je U ′ = U1' + U2' unutarnja energija sustava prije miješanja, a U ″ = U1'' + U2'' unutarnja energija sustava poslije miješanja. Unutarnja energija sustava jednaka je zbroju unutarnjih energija plinova, pa je i promjena unutarnje energije sustava jednaka zbroju promjena unutarnjih energija članova sustava:
021 =∆+∆=∆ UUU . (8.22)
Budući da se radi o idealnim plinovima mogu se ∆U1 i ∆U2 izračunati iz jednadžbi: ( )1111 TTcmU v −=∆ , (8.23)
( )2222 TTcmU v −=∆ , (8.24)
gdje su T1 i T2 početne temperature plinova 1 i 2, a T njihova zajednička temperatura nakon miješanja. Uvrštavanjem jednadžbi (8.23) i (8.24) u jednadžbu (8.22) dobiva je opći izraz za određivanje temperature mješavine:
Kada su početne temperature plinova jednake, T1 = T2, kako je pretpostavljeno u promatranom slučaju, tada iz jednadžbe (8.25) proizlazi da je T = T1 = T2. To ne smije dovesti do zaključka da je takav slučaj miješanja izotermna promjena, kao što na osnovi adijabatskog uvjeta: Q = 0, ne smijemo zaključiti da se radi o izentropskoj promjeni. Razlog je u tome što je miješanje nepovratan (ireverzibilan) proces po svom prirodnom karakteru, koji se uvijek odražava kao porast entropije. Potpuno isto smo već vidjeli na prethodnom primjeru prigušivanja.
Mirko Tadić Termodinamika
97
Količina mješavine, N, jednaka je zbroju količina sudionika: 21 NNN += , kmol, (količina mješavine). (8.26) Molni udjeli sudionika mješavine su:
N
Nr 11 = , i
N
Nr 2
2 = , (molni udjeli). (8.27)
Tlak mješavine, p, slijedi iz jednadžbe stanja:
V
TNp
ℜ= , N/m2 , (tlak mješavine). (8.28)
Parcijalni tlakovi sudionika u mješavini slijede iz njihovih jednadžbi stanja:
V
TNp
ℜ=′ 1
1 , ili prp 11 =′ , (parcijalni tlak plina 1), (8.29)
V
TNp
ℜ=′ 2
2 , ili prp 22 =′ , (parcijalni tlak plina 2). (8.30)
Vrijedi da je 21 ppp ′+′= , sukladno Daltonovom zakonu. Preostaje da dokažemo da je miješanje nepovratan proces. Promatrajući adijabatsko miješanje (Q = 0) isključili smo nepovratnost koja bi nastala zbog vanjske izmjene topline, zbog T1 = T2 nama ni unutarnje izmjene topline, a izborom p1 = p2 = p isključen je efekt nepovratnosti prigušivanja. Ako pri miješanju dolazi do porasta entropije sustava, tada je to dovoljan dokaz da je samo miješanje ireverzibilan proces. Promjena entropije sustava, ∆Ss, jednaka je zbroju promjena entropije sudionika: 21 SSSSSs ∆+∆=′−′′=∆ , J/K, (promjena entropije sustava). (8.31)
Za određivanje promjene entropije sudionika koristimo činjenicu da je entropija veličina stanja, pa se njena promjena može izraziti pomoću mjerljivih veličina (T i p) početnog i konačnog (u mješavini) stanja svakog sudionika.
plin 1: m1, N1, V1
1
11
p
TS
plin 2: m2, N2, V2
2
22
p
TS
p = p1′ + p2′
m, N, V
T
plin 1 + plin 2
′′+
′′=′′
22
11
p
TS
p
TSS
Slika 8.4 Parametri za određivanje promjene entropije U općem slučaju su T1 ≠ T2 ≠ T i p1 ≠ p2 ≠ p , pa promjenu entropije sudionika moramo odrediti iz jednadžbi:
Mirko Tadić Termodinamika
98
( )
′−=−′=∆
1
11
1111111
p
plnR
T
TlncmssmS p , (općenito: za plin 1), (8.32)
( )
′−=−′=∆
2
22
2222222
p
plnR
T
TlncmssmS p , (općenito: za plin 2). (8.33)
Za promatrani slučaj je T = T1 = T2 i p1 = p2 = p , pa se jednadžbe pojednostavljuju na oblik:
( )1
111
111111
1
rlnRm
p
plnRmssmS =
′−=−′=∆ , (za plin 1), (8.34)
( )2
222
222222
1
rlnRm
p
plnRmssmS =
′−=−′=∆ , (za plin 2). (8.35)
Budući da su uvijek (1/r1) > 1 i (1/r2) > 1, to su i promjene entropija sudionika ∆S1 > 0 i ∆S2 > 0, pa je i promjena entropije sustava: 021 >∆+∆=∆ SSSs
, J/K, (promjena entropije sustava), (8.36)
što je dovoljan dokaz da je čisto miješanje, bez drugih nepovratnih efekata, nepovratan proces. ......................................................................................................................................................
Neadijabatsko miješanje (Q ≠ 0) pri V = konst. Ako pri miješanju postoji i izmjena topline s okolišem, Q ≠ 0, to će se odraziti na dva načina, na promjenu temperature i na promjenu entropije mješavine. Zbog V = konst. je W = 0, pa I. Zakon ima oblik: UQ ∆= . (8.37) Kako je ( ) ( )22211121 TTcmTTcmUUU vv −+−=∆+∆=∆ , J, (8.38)
to slijedi da je temperatura mješavine:
2211
222111
vv
vv
cmcm
TcmTcmQT
+
++= , (temperatura mješavine za Q ≠ 0). (8.39)
Jednadžbe koje smo izveli primijenjene su na slučaj miješanja dva plina, a njihova imena i zamijenili smo brojčanim indeksima, tj. i = 1, 2. Sve prethodne jednadžbe, u kojima se poziva na sudionike, proširuju se na bilo koji broj sudionika dodavanjem (zbrajanjem) efekata tih sudionika. Na primjer, jednadžbu (8.39) možemo oblikovati za slučaj miješanja n sudionika na ovaj način:
∑
∑
=
=
+
=n
i
i,vi
n
i
ii,vi
cm
TcmQ
T
1
1 , (i = 1, 2, ..., n plinova). (8.40)
Mirko Tadić Termodinamika
99
Pomoću jednadžbe (8.39) možemo izračunati i temperaturu 0=QT mješavine u adijabatskom
slučaju, tj. za Q = 0. Izmjenjena toplina tijekom neadijabatskog miješanja, Q ≠ 0, dobiva se iz jednadžbe:
( )0=−= Qv TTmcQ , J, (vanjska toplina), (8.41)
gdje je ∑=+=i
i,vi,v,vv cmcmcmmc 2211 .
Oznakom vanjska toplina precizira se toplinska interakcija plinova s nekim toplinskim spremnikom u okolišu temperature TTS, koji zbog toga ima svoju promjenu entropije:
Sada je promjena entropije sustava: 021 >∆+∆+∆=∆ TSs SSSS , J/K, (promjena entropije sustava), (8.43)
Teorijski gubitak na radu računa se prema referentnom prirodnom spremniku temperature T0 pomoću relacije:
sSTW ∆=∆ 0 , J, (teorijski gubitak na radu). (8.44)
...................................................................................................................................................... Miješanje pri p = konst. Neadijabatsko miješanje (Φ ≠ 0) pri p = konst. Nepovratnost procesa miješanja u otvorenim sustavima razmotrit ćemo na primjeru miješanja dviju struja različitih plinova. Za razliku od prethodnog, uzet ćemo da su sva svojstva prije miješanja, ( p,T,V,N,m ), struja 1 i 2 potpuno različita i označena indeksom struja kao na slici 8.5.
M
11 p,T
22 p,T
p,T
2
1
111 V,N,m
222 V,N,m
21 mmm +=
21 NNN +=
21 VVV +≠
21 SSS +=′21 SSS ′+′=′′
1111 VpUH +=
2222 VpUH +=
21 HHH ′+′=′′
21 HHH +=′
Φ
Slika 8.5 Miješanje plinskih struja pri p = konst.
Mirko Tadić Termodinamika
100
Pretpostavit ćemo konstantan protok struja: .konstm =1 i .konstm =2 , kao i stalne vrijednosti
ostalih svojstava ( )p,T,V,N s kojima struje ulaze u miješalište (M). Premda su tlakovi struja općenito različiti, p1 ≠ p2, oni su kao takvi konstantni, p1 = konst. i p2 = konst., pa se ovakav slučaj miješanja naziva miješanje pri konstantnom tlaku. Dozvolit ćemo da tijekom miješanja u mješalištu postoji izmjena topline s okolišem, Φ ≠ 0. Jedino ćemo isključiti postojanje pokretnih stranih tijela (npr. propelera ventilatora) u prostorima strujanja, tako da plinovi nemaju nikakvu mehaničku interakciju, P = 0. Taj otvoreni sustav ima onoliko ulaza koliko ima plinskih struja, a samo jedan izlaz za mješavinu. Radi jednostavnosti, razmotrit ćemo otvoreni sustav ( = dvije plinske struje i mješavina), opisan na slici 8.5.
Bilanca energije po I. Zakonu za otvoreni sustav ima oblik: HΦ ∆= , J/s. (8.45) Promjena entalpije sustava:
Uvrštavanjem jednadžbe (8.47) u jednadžbu (8.45) dobivamo:
( ) ( )222111 TTcmTTcmΦ ,p,p −+−= , J/s, (8.48)
iz čega slijedi temperatura mješavine:
∑
∑=
=
=
=
+
=+
++=
2
1
2
1
2211
222111
n
i
i,pi
n
i
ii,pi
,p,p
,p,p
cm
TcmΦ
cmcm
TcmTcmΦT
, (temperatura mješavine). (8.49)
Pomoću jednadžbe (8.49) možemo izračunati i temperaturu 0=ΦT mješavine u adijabatskom
slučaju, tj. za Φ = 0. Toplinski tok, Φ , doveden (odveden) tijekom miješanja može se izračunati na osnovi razlike temperatura: T − 0=ΦT , pri konstantnom tlaku mješavine p, prema jednadžbi:
Oznakom vanjski toplinski tok precizira se toplinska interakcija plinova s nekim toplinskim spremnikom u okolišu temperature TTS, koji zbog toga ima svoju promjenu entropije:
Kada plinovi imaju različite temperature T1 ≠ T2, tada postoji i unutarnji toplinski tok između tih struja. Promjena entropije plinskih struja računa s jednadžbama (8.32) i (8.33), koje vrijede u općem slučaju:
( )
′−=−′=∆
1
11
1111111
p
plnR
T
TlncmssmS p
, (općenito: za plin 1), (8.52)
( )
′−=−′=∆
2
22
2222222
p
plnR
T
TlncmssmS p
, (općenito: za plin 2). (8.53)
Ukupna entropija procesa neadijabatskog miješanja je:
021 >∆+∆+∆=∆ TSs SSSS , W/K, (promjena entropije sustava za Φ ≠ 0). (8.54)
Jednadžbe (8.52) i (8.53) obuhvaćaju sve efekte kojima su izloženi plinovi 1 i 2: međusobno miješanje, izmjena topline (zbog T1 ≠ T2) i prigušivanje (zbog p1 ≠ p2), jer smo promjenu entropije svake struje izrazili sa svojstvima krajnjih stanja, ulaznog i onog u mješavini. Iz tih jednadžbi dobivaju se i rješenja za posebne slučajeve. ...................................................................................................................................................... Adijabatsko miješanje (Φ = 0) pri p = konst. U specijalnom slučaju adijabatskog miješanja (Φ = 0), kada su T1 = T2 i p1 = p2 = p, tada nema efekta ni vanjske, ni unutarnje izmjene topline, niti prigušivanja, pa iz jednadžbi (8.52) i (8.53) dobivamo:
( )1
111
111111
1lnln
rRm
p
pRmssmS =
′−=−′=∆ , (za plin 1), (8.55)
( )2
222
222222
1lnln
rRm
p
pRmssmS =
′−=−′=∆ , (za plin 2). (8.56)
Kako je uvijek (1/r1) > 1 i (1/r2) > 1, to su i 01 >∆S i 02 >∆S , pa je i promjena entropije sustava samo zbog miješanja:
Time je dokazano da je miješanje različitih plinskih struja, bez drugih efekata, nepovratan proces pri kojem raste entropija sustava. .......................................................................................................................................................
Teorijski gubitak snage uslijed nepovratnih procesa uvijek se računa prema prirodnom toplinskom spremniku temperature T0 pomoću relacije: sSTP ∆=∆ 0 , W, (teorijski gubitak snage). (8.58)
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
102
9 PROCESI S VODOM I VODENOM PAROM
Idealni i realni medij
U prethodnim razmatranjima pretpostavljali smo da radni medij ima svojstva idealnog
plina. Kako se realni plinovi samo u ograničenom području tlakova i temperatura ponašaju
približno po modelu idealnog plina, to se usvojena pretpostavka treba provjeriti u svakom
specifičnom slučaju. Postupak provjere je vrlo jednostavan.
Ako se realni plin u zadanim uvjetima tlaka p i temperature T ponaša kao idealni plin, tada je
njegovo stanje opisano s jednadžbom stanja idealnog plina, pa specifični volumen tog plina
mora imati vrijednost sukladno jednadžbi: vid =RT/p.
Za sve tehnički važne plinove postoje eksperimentalni podaci o njihovom stvarnom
ponašanju, koji su dani ili kao numerički podaci u tablicama, ili u obliku grafičkog prikaza u
dijagramima za dotični plin. Tako možemo doći i do podatka za realni specifični volumen,
vreal, pri zadanom tlaku p i temperaturi T.
Stoga se dobivena vrijednost za vid može usporediti s eksperimentalno mjerenom vrijednosti
plina, vreal. Ako se za cijelo područje tlakova i temperatura tijekom procesa dobiva da je vid ≈
vreal , tada se na plin i njegove promjene stanja može primijeniti proračun po modelu idealnog
plina.
U suprotnom, kada je vid ≠ vreal, tada se jednostavna jednadžba stanja pv =RT ne smije
upotrijebiti. Umjesto toga, može se koristiti neka od provjerenih jednadžbi stanja realnog
medija koje su znatno kompleksnijeg oblika, ili se možemo poslužiti dijagamom, kao slikom
beskrajno mnogo stvarnih stanja.
Primjena idealnog ili realnog modela na neki radni medij ovisi o procesu, tj. tlakovima i
temperaturama tijekom njega. Neki procesi istog radnog medija mogu se tretirati po modelu
idealnog plina, dok bi kod drugih procesa ta pretpostavka dovodila do zamjetne pogreške. O
tome treba voditi računa pri svakom konkretnom slučaju.
Općenito se može reći da se model idealnog plina može primijeniti kod procesa tijekom kojih
plinoviti radni medij ne dolazi u područje tlakova i temperatura pri kojima postoji tendencija
promjene agregatnog stanja, tj. ukapljivanja.
Posebno, u slučajevima plinskih mješavina treba voditi računa da je za procjenu idealnog ili
realnog stanja svakog od sudionika, osim temperature, bitan parcijalni tlak pi dotičnog
sudionika, a ne ukupni tlak mješavine p.
U nekim slučajevima procesa s plinskim mješavinama može tijekom procesa doći do
kondenzacije i izlučivanja jednog sudionika iz mješavine i promjene njenog sastava, ali ne i
njenog plinovitog stanja. Stoga se takva mješavina može i dalje približno tretirati po modelu
idealnog plina. Taj model, naravno, ne vrijedi za onaj dio koji je kondenzirao.
Takav slučaj susrećeno pri procesima kondicioniranja zraka, koji pored trajno plinovitih
komponenti (pretežito O2 i N2) sadrži nešto vodene pare (H2O). Čak i kada tijekom procesa
jedan dio parovite vode (pare H2O) kondenzira, on se izlučuje iz zraka u kojem se preostali
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
103
dio H2O zadržava kao plin (para), pa se takav zrak i dalje može smatrati plinskom mješavinom
koja se približno ponaša kao idealni plin.
U tehničkoj praksi posebno su važni procesi u kojima se voda koristi kao radni medij.
Tijekom kontiniuranih procesa mijenja se stanje vode, od kapljevitog do parovitog i natrag do
kapljevitog. Zbog naročitih svojstava vode ne postoji jedinstvena jednadžba stanja koja bi
dobro opisivala stanja vode u svim područjima tlakova i temperatura. Samo je jednom uskom
području uvjeta, kakvi su ispunjeni u spomenutom primjeru zraka, može se na promjene
stanja vodene pare primijeniti model idealnog plina. Takav model se nikada ne koristi za
procese u kojima je H2O jedini sudionik!
Voda
Voda je jedina materija koja u prirodnim uvjetima temperature i tlaka na Zemlji postoji u sva
tri agregatna stanja; kao led, kao kapljevina i kao vodena para u zraku. Zato se ponekad kaže
da je Zemlja "trojna točka vode". Preko 70 % površine Zemlje pokriveno je s vodom/ledom, a
više od 60 % volumena živih organizama i biljaka sačinjava voda. Bez vode ne bi bilo života
na Zemlji. Svega oko 3 % je pitka voda, koja je bez okusa, boje i mirisa.
Voda pokazuje i druge neobične osobine, koje su posljedica njene molekularne građe. Dva
atoma vodika (2H), svaki s jednim elektronom, formiraju kovalentnu vezu s atomom kisika
(O) pod kutem od približno 104,5o. Premda molekula vode kao cjelina nema naboj, njeni
dijelovi pokazuju individualne naboje.
Strana na kojoj su smješteni vodikovi atomi
pokazuje pozitivan naboj, dok kisikov atom
na suprotnoj strani producira negativan naboj,
pa cijela molekula djeluje kao dipol.
Kao posljedica toga javljaju se privlačne sile
između pozitivno nabijenih vodikovih atoma
jedne molekule i negativnog naboja atoma
kisika druge molekule vode, stvarajući tako
vodikovu vezu, koja je slabija od kovalentne
Polarni karakter molekule vode čini vodu
gotovo univerzalnim otapalom.
OO
HH
H
H
+
+−−−−
−−−−
kovalentna
veza
vodikova
veza
Slika 9.1 Molekularna struktura vode
Sastav vode ustanovio je oko 1781.engleski znanstvenik Henry Cavendish (1731-1810).
Dovođenjem energije, vibriracija i pokretljivost molekula raste te dolazi do prekida vodikovih
veza. Zbog velikog broja takvih veza potrebno je dosta energije da bi se uočile male promjene
temperature vode. To je razlog zbog kojega voda ima gotovo najveći specifični toplinski
kapacitet, jedini veći ima amonijak. Kako je i toplina isparavanja vode srazmjerno tome vrlo
velika to temperatura vode (oceana) na Zemlji manje varira, od –2 oC do 35
oC, od
temperature atmosfere, između –70 oC i 57
oC. Energija, koju voda apsorbira na toplijim
lokacijama prenosi se strujanjem vode na druge, hladnije lokacije, što dovodi do
uravnotežavanja klimatskih uvjeta (primjer je Golfska struja).
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
104
Kao stabilna polarna molekula, koja uz CO2 prevladava u atmosferi, ona igra važnu ulogu u
apsorpciji infracrvenog zračenja u atmosferskom efektu staklenika, bez kojega bi prosječna
temperatura površine iznosila –18 oC.
Među molekulama vode vladaju velike kohezione sile, kao i sile adhezije prema drugim
tijelima. Veliko površinsko naprezanje dovodi do minimiziranja površine vode, tj. kapljice
vode teže obliku kuglice, a koristeći se tim svojstvom neki kukci hodaju po vodi. Zbog
svojstava kohezije, adhezije i površinske napetosti voda ima svojstvo kapilarnosti, uzdižući se
uvis u uskim cjevčicama.
Voda može postojati u 18 različitih oblika (izotopa). Najlakši elementarni oblik vode s
molekularnom masom 18 je najčešći, dok su teži izotopi vode (molekularne mase19-24)
izuzetni rijetki i nisu tako biološki aktivni kao standardna voda.
Voda nije tek jedna od najčešćih supstanci i nezamjenljiva za život, ona je osim toga
najvažniji medij u inženjerskoj primjeni. Industrijska revolucija započela je primjenom parnih
stojeva, a sve veća potreba za električnom energijom povezana je s izgradnjom parnih
postrojenja (toplana). Voda se koristi kao rashladni medij ili fluid za prijenos topline i igra
važnu ulogu u kondicioniraju zraka. Za očuvanje i postizavanje željenih svojstava, voda se
uklanja iz tvari sušenjem, ili se u drugim slučajevima mora dodavati ovlaživanjem. Također,
mnoge kemijske reakcije odvijaju se u vodenim otopinama.
To je razlogom što se mnogo truda uložilo u istraživanje i mjerenje svojstava vode tijekom
desetljeća. Termodinamička, transportna i druga svojstva vode poznata su bolje od bilo koje
druge supstance. Točni podaci su posebno potrebni u projektiranju parnih postrojenja
(kotlova, turbina, kondenzatora i dr.). Standard za termodinamička svojstva vode za široko
područje temperatura i tlakova postavljen je 1960-tih godina (IFC-67).
The International Association for the Properties of Water and Steam (IAPWS) usvojio je u
rujnu 1997. novu formulaciju termodinamičkih svojstava vode i vodene pare za industrijske
potrebe. Taj novi industrijski standard naziva se "IAPWS Industrial Formulation for the
Thermodynamic Properties of Water and Steam" (IAPWS-IF97).
Sastav vode podložan je varijacijama pa je bilo važno imati na raspolaganju "standardnu"
vodu koja se može lako reproducirati i služiti za usporedbu s ostalim vodama. Kako je
izotopni sastav dubinske oceanske vode na Zemlji praktički jednolik to je on usvojen kao
standard pod nazivom Vienna Standard Mean Ocean Water (VSMOW). Naravno, svojstva
stvarno korištene vode su ponešto različita od standarda pa o tome treba voditi računa pri
preciznim znanstvenim istraživanjima (npr. molna masa "standardne vode je M = 18,015268
kg/kmol, a obične vode: M = 18,015 257 kg/kmol).
Referentne vrijednosti konstanti koje se koriste u jednadžbama IAPWS-IF97 navedene su u
nastavku.
Specifična plinska konstanta: R = 0,461 526 kJ/(kg K) slijedi iz preporučene vrijednosti opće
plinske konstante: ℜ = 8,31451 kJ/(kmol K) i molne mase obične vode: M = 18,015 257
kg/kmol.
Temperatura trojne točke, definirana s The International Temperature Scale of 1990 (ITS-90),
je Tt = 273,16 K = (0,01 °C), a odgovarajući tlak trojne točke: pt = 611,657 Pa.
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
105
Karakteristična stanja
Trojna točka Normalno vrelište Kritična točka
Tt = 273,16 K Tv = 373,1243 K Tk = 647,096 K
p/Pa 611,657 0,101325×106 22,064×10
6
ρ' /(kg m-3
) 999,789 958.365 322
ρ'' /(kg m-3
) 0,00485426 0,597586 322
h' / (J kg-1
) 0,611786 419,05×103
2086,6×103
h'' /(J kg-1
) 2500,5×103
2675,7×103 2086,6×10
3
s' /(J kg-1
K-1
) 0 1,307×103 4,410×10
3
s'' /(J kg-1
K-1
) 9,154×103 7,355×10
3 4,410×10
3
Nagib tangente na liniji zasićenja kapljevina-para (p-T dijagram):
(dp/dT) / (Pa K-1
) 44,436693 3,616×103 268×10
3
Plohe stanja vode
Jednadžba, koja bi reproducirala stanje vode, primjerice specifični volumen v, za proizvoljni
tlak p i temperaturu T, do danas nije ustanovljena. Ipak, na temelju mjerenih podataka mogu
se realna stanja H2O prikazati slikovito u dijagramu p-v-T . Pomoću termodinamičkih
jednadžbi mogu se izračunati i sva druga svojstva, npr. unutarnja energija u, entalpija h i
entropija s. Stoga su svojstva vode dostupna ili u obliku numeričkih podataka u tablicama ili
kao dijagrami.
Plohe stanja H2O
log v
K
p
bar
T
pothlađeni
led
pothlađena kaplje
vina
para
plin
mokra para
led + para Tk= 647,10 K
pv , T
v
vre
la kapljevina
suhozasićena para
pregrijana para
Tv
pv
T
pb0,01 o
CTt
pk = 220,64
Tt = 273,16 K
pt = 0,006117
pv = 1,01325
Tv = 373,12 K
led+ kapljevina
Slika 9.2 Plohe stanja vode
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
106
Na slici 9.2 prikazane su plohe stanja, a posebno izobare i izoterme triju karakterističnih
stanja: trojne točke, normalnog vrelišta i kritične točke. Logaritamsko mjerilo na osi
specifičnog volumena odabrano je zbog velike razlike specifičnog volumena leda i kapljevine
u odnosu na specifični volumen pare. Na osnovi slike 9.2 mogu se načiniti dva dijagrama: p-T
i p-v.
Dijagram p-T
p-T dijagram za H2O
K
Tt
p, bar
220,64
0,006117
0,0 0,01
1,013
ϑ, oC373,95
Pothlađeni
led
Pothlađena
kapljevina
Pregrijana para
Trojna točka
273,15 273,16T, K
647,10373,12
Vrelište
PARA PLIN
isparivanje
kondenzacija
pk
pv
pt
zaleđivanje
otapanje
sublimacija
depozicija
99,97
superkritična stanja(razne vrste leda)
Slika 9.3 Dijagram p-T za H2O
Tri granične linije u p-T dijagramu su rubovi ploha stanja, koja nastaju tijekom faznih
promjena. Razlikuju se tri heterogena (dvofazna) područja: led-para, led-kapljevina i
kapljevina-para. Nazivi procesa pretvorbe agregatnog stanja naznačeni su u dijagramu.
Tijekom pretvorbe su tlak i temperatura konstantni, tako da je jednom tlaku pridružena samo
jedna temperatura na kojoj se odvija transformacija. Ta se temperatura precizira s nazivom
procesa, npr. "temperatura sublimacije"; "temperatura kondenzacije" i sl..
Zaleđivanje
Hlađenjem kapljivina smanjuje se pokretljivost i razmak između molekula sve dok se pri
nekoj temperaturi ne počinje formirati kruta forma materije. Tijekom procesa hlađenja stalno
se povećava gustoća, tako da je gustoća krute tvari veća od gustoće kapljevine. Kod vode to
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
107
nije slučaj. Hlađenjem do 4 oC raste gustoća vode do iznosa ρv = 1000 kg/m
3, a daljnim se
hlađenjem počinje smanjivati tako da pri 0 oC nastaje led gustoće ρl = 917 kg/m
3, što
odgovara povećanju volumena 1 kg za oko 9 %. Zbog ove anomalije led pliva na vodi što
spriječava potpuno zaleđivanje i uništavanjem živih organizama u vodi. Pri zaleđivanju
molekule vode formiraju strukturu kristalne rešetke. Specifični toplinski kapacitet leda pri 0 oC i atmosferskom tlaku 1,01325 bar iznosi cl = 1,96 kJ/(kg K), a vode cv = 4,22 kJ/(kg K).
Led može poprimiti veliki broj različitih kristalnih struktura, više nego i jedna druga materija.
Kod uobičajenih tlakova stabilna faza leda se naziva led I, a razne faze leda pri višim
tlakovima broje se sve do leda XIV, do sada. Postoje dvije blisko povezane varijante leda I:
heksagonalni led Ih, koji ima heksagonalnu simetriju, te kubni led Ic, koji ima kristalnu
strukturu sličnu dijamantu. Led Ih je normalan oblik leda u kojem je svaki kisikov atom u
rešetki okružen s 4 druga kisikova atoma u tetraedarskom uređenju. Led Ic fromira se
pretvorbom pare u led (depozicijom pare) pri vrlo niskim temperaturama, ispod 140 K.
Atmorfni led može nastati depozicijom pare na podlozi još nižih temperatura.
U procesima koji će se razmatrati u nastavku ne će se razmatrati kruta faza (led), već samo
kapljevita i parovita faza vode.
Proces promjene od kapljevitog u plinovito agregatno stanje naziva se ili isparavanje ili
ishlapljivanje, ovisno u karakteru tvari u prostoru iznad kapljevine. Suprotan proces naziva se
ili kondenzacija ili rošenje, ili naprosto ukapljivanje.
Ishlapljivanje i rošenje
U prirodnim uvjetima se iznad kapljevite vode nalazi atmosferski zrak, u kojem uvijek ima
bar malo vlage u obliku vodene pare. U odnosu na masu drugih sudioniku u zraku (pretežito
kisika O2 i dušika N2) masa H2O je zanemarivo mala, na primjer reda veličine 7 g po 1 kg
ostalih sudionika. U tom slučaju je molni udio vodene pare 0,011248 pa je pri atmosferskom
tlaku od 1,01325 bar parcijalni tlak vodene pare jednak p' = 0,011397 bar. Temperatura
ishlapljivanja pri tome tlaku je ϑ' = 8,76 oC pa će pri većim temperaturama vlaga u zraku biti
u obliku vodene pare. Suprotno tome, ohlađivanjem zraka na niže temperature, ispod 8,67 oC,
nastupit će rošenje, tj. pretvorba dijela pare u kapljevinu. I ovdje je za proces promjene
agregatnog stanja karakteristična jednoznačna povezanost temperature i tlaka na kojem se ta
promjena odvija, pa je ϑ' = 8,76 oC temperatura rošenja za taj parcijalni tlak p', odnosno za
takvu količinu vlage u zraku.
Temperatura ishlapljivanja (rošenja) određena je s parcijalnim tlakom vodene pare u zraku, a
ne ukupnim atmosferskim tlakom iznad vodene površine koji određuje temperaturu vrenja.
Porastom temperature vode pojačava se ishlapljivanje sve dok na temperaturi vrenja ne
nastupi isparavanje. Ovisno o temperaturi zraka iznad vodene površine, jedan dio isparene
vode možda će ostati plinovitom obliku, koji je prozračan za svjetlosne zrake, te stoga
nevidljiv. Preostali dio pare ostaje vidljiv u formi magle.
Pri ishlapljivanju, površinu napuštaju molekule najvećeg energijskog stanja pa ishlapljivanje
prati efekt hlađenja. Da li će pri tome doći do promjene temperature vode ovisi o
temperaturama vode i atmosferskog zraka, tj. drugim uzrocima izmjene topline između vode i
zraka.
Uočimo da je naziv temperature određen s tlakom i karakterom procesa, a da su sve
temperature temperature zasićenja za promatrani tlak – sukladno liniji zasićenja u dijagramu
p-T.
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
108
Isparavanje i kondenzacija
U industrijskim postrojenjima u kojima se koristi voda kao radni medija ponekad je
nužno uzeti u obzir stvarni sastav korištene vode. Takav je slučaj tehnoliške pripreme
kotlovske vode, koja se prije upuštanja u kotao mora osloboditi nečistoća i mineralnih
sastojaka koji bi doveli do odlaganja kamenca na zidovima kotlovskih cijevi.
U narednim razmatranjima proračuni su pojednostavljeni s pretpostavkom da je voda (H2O)
homogeni fluid bez primjesa, tj. da nema drugih tvari koje bi bile prisutne u kapljevitoj ili
parnoj fazi osim vode.
S tim pretpostavkama promjena agregatnog stanja je ili isparavanje vode ili kondenzacija
vodene pare.
Vrela kapljevina
(Kvalitativni prikaz bez mjerila) p
bar
ϑ '
Pregrijana para
p > pv
p , ϑ
Mokra (zasićena)
para
v′ v″ v, m3/kg
Pothlađena
kapljevina Suhozasićena para
g″g′
pt = 0,006117
pv
p-ϑ dijagram za H2O
K
Tt
p
bar
0,01 ϑ oC373,95
Pregrijana para
Trojna točka
Vrelište
isparavanje
kondenzacija
pk = 220,64
99,97
1,013 bar 99,97 oC
p < pv
ϑ '
K
Tt
pv = 1,013
p-v dijagram za H2O
v
Pothlađena
kapljevina
linija zasićenja
PP
VKPKPK
VK
SZP SZPPP
PK VK MP PPSZP
LEGENDA
POT HLAĐENA
KAPLJEVINA
VRELA
KAPLJEVINA
MOKRA
PARA
SUHOZASIĆENA
PARA
PREGRIJANA
PARA
p = konst.
0,01 oC
Slika 9.4 Linija zasićenja u p-T dijagramu i stanja u ravnini p-v
Za svaki proizvoljni tlak p može se mjerenjem ustanoviti temperatura vrelišta ϑ' pa se s
takvim parovima podataka (p, ϑ') može u ravnini p-ϑ prikazati linija zasićenja (krivulja
napetosti) koja povezuje sva vrelišta, počevši od trojne točke (Tt) pa sve do kritične točke
(K). Pri tlaku p, ali nižim temperaturama od vrelišta, ϑ < ϑ', nalaze se stanja pothlađene
kapljevine (plavi krugovi u dijagramima, PK), a pri temperaturama višim od vrelišta, ϑ > ϑ',
su stanja pregrijane pare (žuti krugovi, PP).
Linija zasićenja je rub heterogene plohe stanja koja nastaju tijekom procesa isparavanja od
vrele kapljevina (VK) do suhozasićene pare (SZP), odnosno, stanja koja nastaju tijekom
procesa kondenzacije od stanja suhozasićene pare do stanja vrele kapljevine.
Sva stanja vrele kapljevine pri različitim tlakovima čine lijevu graničnu kruvulju koja je u
dijagramu p-v označena kao g'. Stoga su u toplinskim tablicama pripadna termodinamička
svojstva vrele kapljevine označena s oznakom crtice ('): v', h' i s'.
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
109
Sva stanja suhozasićene pare čine desnu graničnu krivulju g'', a pripadna svojstva su: v'', h'' i
s''.
Razlika entalpije, od vrele kapljevine do suhozasićene pare, naziva se toplina isparavanja r =
h'' – h', a za obrnuti proces toplina kondenzacije –r = h' – h''. Vrijednosti za r nalaze se u
toplinskim tablicama.
Kako je h = u + pv to se toplina isparavanja može prikazati u obliku relacije:
pri čemu zbog zanemarive promjene volumena (pretpostavka ρ = konst.) nema mehaničkog
efekta. Na osnovi slike 10.4 može se napraviti bilanca energije po principu:
ulaz ± izvor (ponor) = izlaz + akumulacija,
ili kao
akumulacija + (izlaz - ulaz) = ± izvor (ponor) .
x
x
x dAdxx
qq
∂
∂+
x
y
z
dt
dUUd ≡kondukcija - ulaz
izvor/ponor
akumulacija
kondukcija - izlaz
molekularni transport u x-smjeru
xxdAqQ =δ λ
dVΦQ ipip ±=δ
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
126
Uzevši u obzir da je dV = dAx dx = dAy dy = dAz dz, dobiva se jednadžba održanja energije za
nestacionarno trodimenzijsko temperaturno polje s izvorom/ponorom u krutom tijelu:
ip
zyx Φz
q
y
q
x
q
t
Tc ±=
∂
∂+
∂
∂+
∂
∂+
∂
∂ρ . (10.8)
Primjenom Fourierovog stavka dobivamo gustoće toplinskog toka za sva tri smjera (x, y, z):
,λ,λ,λz
Tq
y
Tq
x
Tq zyx
∂
∂−=
∂
∂−=
∂
∂−= (10.9)
pa nakon uvrštavanja u jednadžbu (10.8) slijedi:
ipΦz
T
zy
T
yx
T
xt
Tc ±=
∂
∂
∂
∂−
∂
∂
∂
∂−
∂
∂
∂
∂−
∂
∂λλλρ . (10)
Dijeljenjem cijele jednadžbe s ρc dobiva se konačni oblik diferencijalne jednadžbe
provođenja topline:
c
Φ
z
T
y
T
x
Ta
t
T ip
ρ2
2
2
2
2
2
±
∂
∂+
∂
∂+
∂
∂=
∂
∂ , (10.11)
gdje se ispred zagrade na desnoj strani jednadžbe (10.11) nalazi koeficijent temperaturne
vodljivosti, a = λ/(ρc), m2/s.
Jednadžba (10.11) može se kraće zapisati pomoću Gibbsove (simboličke) notacije:
c
ΦTa
t
T ip
ρ2 ±∇=
∂
∂ , (10.12)
gdje je ∇2 Laplaceov operator, koji u pravokutnom koordinatnom sustavu ima oblik:
2
2
2
2
2
22
z
T
y
T
x
TT
∂
∂+
∂
∂+
∂
∂=∇ , (10.13)
a u cilindričnom koordinatnom sustavu:
2
2
2
2
2
2 11
z
TT
rr
Tr
rrT
∂
∂+
ϕ∂
∂+
∂
∂
∂
∂=∇ . (10.14)
Stacionarno provođenje topline
U mnogim praktičnim problemima transport energije kroz krutu tvar odvija se
pretežno u jednom smjeru, npr. smjeru x. Takvi slučajevi nastaju onda kada su dimenzije
krute tvari u drugim smjerovima, y i z, bitno veće, ili kada je toplinski tok u tim smjerovima
namjerno spriječavan postavaljanjem toplinske izolacije - materijala kroz koje je provođenje
topline vrlo slabo zbog malog koeficijenta vodljivosti topline, λ.
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
127
U stacionarnom stanju ne mijenja se oblik temperaturnog polja u krutoj tvari, iako tvar nije u
toplinskoj ravnoteži s okolinom. To znači da svaka materijalna točka krute tvari, prima
jednaku energiju (toplinu) od toplijih susjednih materijalnih točaka, koliko predaje hladnijim
susjednim materijalnim točkama. Stacionarno stanje opisujemo iskazom da je .konstQ =
U nastavku će se razmotriti karakteristični fizikalni modeli koji se mogu pojednostavljeno
računati kao problemi jednodimenzijskog stacionarnog provođenja topline. Za njih približno
vrijedi: .konstQQx == , dok su 0=yQ i 0=zQ teorijska pretpostavka, moguća samo uz
idealnu izolaciju u smjerovima y i z. Također, pretpostavit ćemo da unutar krute tvari ne
postoji izvor/ponor topline, tj. 0=ipΦ .
Ravna stijenka
Za ovaj fizikalni model je karakteristično da je površina plohe kroz koji prolazi
toplinski tok konstantna, A = konst. Kako je u stacionarnom stanju .konstQ = , to je u ovom
slučaju i gustoća toplinskog toka ./ konstAQq ==
Slika 10.5 Temperaturno polje u jednoslojnoj stijenci za slučaj q = konst.
U skladu s ranije usvojenim pretpostavkama cijela ploha A1 na lokaciji x1 ima jednaku
temperaturu T1, a cijela ploha A2 na lokaciji x2 ima temperaturu T2. Fourierova jednadžba za
diferencijalni sloj debljine dx glasi:
.konstdx
dT
A
Qq =λ−==
, (10.15)
odnosno
dTdxq λ−= . (10.16)
Uzimajući u obzir da je q = konst. i pretpostavljajući također λ = konst. može se jednadžba
(10.16) integrirati,
∫∫ −=2
1
2
1
λT
T
x
x
dTdxq , (10.17)
dx
T
xx1 x2
δ
q
dT
T1
T2
Stijenka
λ = konst.
λ ∝ T
λ ∝ (1/T)
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
128
nakon čega se dobiva:
)(λ)( 1212 TTxxq −−=− . (10.18)
Kako je x2 − x1 = δ , to konačni rezulta glasi:
( )21
λTTq −
δ= , W/m
2, (10.19)
Uočimo da je redosljed indeksa prema matematičkim pravilima, tj. u smjeru pozitivne osi x,
pa je iz tog razloga δ > 0, a pozitivan smjer vektora gustoće toplinskog toka, q, poklapa se sa
smjerom x. To znači da bi u slučaju kada je T1 < T2 dobili q < 0, sa smjerom prema negativnoj
osi x. Obično se pri proračunima na mjestu T1 upisuje veća, a na mjestu T2 manja temperatura
(obje u oC ili K), tako da je rezultat q > 0, smjer toplinskog toka je jasan iz fizikalne situacije.
Jednadžba (10.19) može se se napisati u obliku:
λ
δ
∆=
Tq , (10.20)
gdje je ∆T = T1 – T2 uzrok, a (δ/λ) otpor provođenju topline. Temperature se mogu pisati i s
Celsiusovim, kao i Kelvinovim stupnjevima: ∆T = T1 – T2 = ∆ϑ = ϑ1 – ϑ2.
Višeslojna ravna stijenka
Provođenje topline kroz višeslojnu ravnu stijenku može se odrediti primjenom
jednadžbe (10.19) na svaki pojedinačni sloj. Na primjer, za troslojnu stijenku prikazanu na
slici 10.6 mogu se napisati tri jednadžbe:
( ) qTTq =−λ
δ= 21
1
11 , (10.21)
( ) qTTq =−λ
δ= 32
2
22 , (10.22)
( ) qTTq =−λ
δ= 43
3
33 . (10.23)
Množenjem jednadžbi s odgovarajućim δ/λ na desnim stranama ostaju samo razlike
temperature. Zbrajanjem jednadžbi dokidaju se temperature među slojevima, T2 i T3, a nakon
sređivanja dobiva se:
3
3
2
2
1
1
41
λ
δ+
λ
δ+
λ
δ
−=
TTq , (10.24)
gdje se u brojniku nalazi razlika temperatura krajnjih ploha, a u nazivniku ukupni otpor
provođenju topline.
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
129
λ3
T
xx2 x3
δ2
q
T1T3
Troslojna stijenka
T2T4
x1 x4
δ3δ1
λ2λ1
Slika 10.6 Temperaturno polje u troslojnoj stijenci (λ = konst.)
Za višeslojnu stijenku s proizvoljnim brojem slojeva, i = 2, 3,..., n, i krajnjim temperaturama,
T1 i Tn+1, vrijedi jednadžba:
∑=
+
λ
δ
−=
n
i i
i
nTTq
1
11 , W/m2, (10.25)
gdje se u nazivniku na desnoj strani nalazi suma pojedinačnih otpora provođenju topline svih
slojeva stijenke.
Kako svaka ploha, Ai, u svim točkama ima istu temperaturu, Ti, ma kakva ona bila, tada se
ukupni toplinski tok može izračunati prema: .konstAqQ ii ==
Napomena: Budući da se razmatraju samo jednodimenzijski problemi indeks “i” ne označava
vektorsku prirodu (gustoće toplinskog toka qi i orjentiranu plohu Ai), već se koristi za
označavanje različitih lokacija.
Cijevna stijenka
Jednoslojna stijenka cijevi
Za razliku od ravne stijenke ovdje je površina, A = A(r) = 2rπL, u smjeru toplinskog toka
promjenljiva. U stacionarnom je stanju toplinski tok konstantan:
.konstLrdr
dTAqQ =π−== 2λ (10.26)
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
130
Razdvajanjem varijabli r i T i integracijom
po cijelom presjeku cijevi
∫∫ −=π
2
1
2
1λ2
T
T
r
r
dTr
dr
L
Q, (10.27)
dobiva se:
21
1
2
λ2TT
r
rln
L
Q−=
π
, (10.28)
te konačno:
1
2
21
λ
1
)(2
r
rln
TTLQ
−π= . (10.29)
r dr
T
dT
r1 r2
r1
r2
q(r)
q(r)
T1
T2
T1
T2
grijanje
hlađenje
Slika 10.7 Temperaturna polja u cijevnoj stijenci
O nagibu tangente na profil temperature u cilindričnom sloju cijevi može se zaključiti na
osnovi jednadžbe (26), prema kojoj je:
.konstL
Q
dr
dTr =
λπ=
2
(10.30)
To znači da je na manjem radiusu nagib tangente (prema horizontali r) veći. Sukladno tome
su prikazani profili temperature u cijevnoj stijenci na slici 10.7.
Višeslojna stijenka cijevi
Za višeslojne stijenke cijevi primjenjuje se za svaki sloj jednadžba (10.29). Na
primjer, za dvoslojnu stijenku su toplinski tokovi kroz slojeve:
1
2
1
21
1
λ
1
)(2
r
rln
TTLQ
−π= , W, (10.31)
2
3
2
322
λ
1
)(2
r
rln
TTLQ
−π= , W. (10.32)
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
131
Pretpostavljajući stacionarno stanje:
21 QQQ == mogu se ove jednadžbe napisati
u obliku:
1
2
1
21 λ
1
2 r
rln
L
QTT
π=−
, (10.33)
2
3
2
32 λ
1
2 r
rln
L
QTT
π=−
. (10.34)
Zbrajanjem se dobiva izraz za dvoslojnu
stijenku:
2
3
21
2
1
31
λ
1
λ
1
)(2
r
rln
r
rln
TTLQ
+
−π= . (10.35)
r2
r3
r1
T
r1
r2
r3
T1 T2
T3
Q
Slika 10.8 Dvoslojna cijevna stijenka
Općenito, za višeslojnu stijenku sa i = 1, 2,..., n slojeva vrijedi izraz
∑=
+
+−π=
n
i i
i
i
n
r
rln
TTLQ
1
1
11
λ
1
)(2 . (10.36)
PRIJENOS TOPLINE U FLUIDIMA (KONVEKCIJA)
Za fluide je karakterističan prijenos topline koji se istovremeno odvija na dva nivoa:
na makroskopskom nivo izmjenom mjesta i sudaranjem čestica fluida, unutar kojih se
istovremeno odvija mikroskopski transport sudaranjem molekula.
Budući da ovaj molekularni transport nije neovisan o makroskopskom gibanju fluida to,
strogo uzevši, nije korektno poistovjetiti ga s provođenjem topline kroz krute tvari, kod kojih
ne postoji razlika u makroskopskom gibanju čestica.
Naziv konvekcija opisuje istovremenost makroskopskog i mikroskopskog prijenosa energije
(topline) kod fluida.
Uzroci i vrste makroskopskog gibanja fluida
Slobodna konvekcija - prirodna konvekcija
Temperaturno polje u fluidu, T = T(x, y, z, t), uzrokovano razlikom temperatura, ∆T, između
promatranog fluida i njegove okoline dovodi do preraspodjele mase u prostoru, tj. do nastanka
polja gustoće, ρ = ρ(x, y, z, t).
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
132
Pod djelovanjem lokalno homogenog gravitacijskog polja svakoj je masi pridruženo
gravitacijsko ubrzanje, g m/s2, pa nehomogena distribucija mase u prostoru ujedno znači
nehomogeno polje sila u smjeru gravitacije.
Unutar fluida se uspostavlja makroskopsko gibanje čestica, koje imaju različite brzine. Oblik
prostora u kojem se nalazi fluid obično je barem djelomice ograđen krutim stijenkama, koje
sprečavaju gibanje čestica fluida prema zemlji i na čijim se plohama nehomogeno polje sila
transformira u nehomogeno polje tlaka. Čestice mijenjaju smjer kretanja prema području
nižeg tlaka, a njihovo daljnje gibanje ovisi o obliku ograđenog prostora.
Kako gibanje fluida nije izazvano nikakvom prisilom - mehaničkim utjecajem okoline - to se
prijenos topline ostvaren pri tome naziva slobodna ili prirodna konvekcija.
Polje statičkog tlakaA
xFxp
)()( =
Polje silaVgxgxmxF )()()( ρ==
Polje temperature T(x)
Nejednolika razdioba
mase u prostoru.
Homogeno gravitacijsko
polje: g= konst.
Jedinična površina, A
A A A
Polje gustoće ρ(x)= m(x)/V
xm(x)V
Slika 10.9 Uzrok gibanja slobodnom konvekcijom
Kako je rečeno, uzrok gibanja je razlika temperature, ∆T, fluida i okoliša, pa je pri većim ∆T
slobodna konvekcija intenzivnija. Pored toga, fizikalna svojstva fluida imaju znatan utjecaj na
gibanje čestica.
Potrebno je naglasiti da slobodna konvekcija postoji uvijek kada se u fluidu uspostavi
temperaturno polje. Ipak, efekti slobodne konvekcije mogu postati računski zanemarivi ako se
pod utjecajem vanjskih sila uspostavi prisilno strujanje fluida.
Prisilna konvekcija
U tehničkoj praksi najčešće se makroskopsko gibanje fluida ostvaruje prisilno, tj. pod
djelovanjem nekog tehničkog uređaja: pumpe, ventilatora i sl. Pokretni dijelovi ovih uređaja
(lopatice) potiskuju čestice fluida prema području nižeg tlaka, pa je razlika tlaka ∆p uzrok
strujanja fluida.
Obično je u takvim slučajevima slobodno gibanje fluida pod utjecajem temperaturnog polja
sasvim potisnuto. Prijenos topline odvija se konvektivnom načinom, tj. makroskopskim i
molekularnim transportom, koji je pod utjecajem brzine bitno pojačan u odnosu na slobodnu
konvekciju.
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
133
Mješovita konvekcija
Postoje slučajevi kod kojih je gibanje fluida pod približno jednakim utjecajem ∆T i ∆p. U
tom slučaju se prijenos topline naziva mješovita konvekcija.
Oblici strujanja fluida
I kod slobodne i kod prisilne konvekcije može se uspostaviti jedan od dva karakteristična
oblika strujanja.
LAMINARNO TURBULENTNO
NESTACIONARNO
PRIJELAZNO
NESTABILNO
Jedna od mogućih putanja čestica
Slika 10.10 Oblici strujanja fluida - prema Reynoldsovom pokusu
Laminarno strujanje. Bez obzira na oblik strujnica (zamišljeni put čestica) nema preskakanja
čestica iz jedne strujnice u drugu, tj. nema miješanja. Ipak, zbog različitih brzina, čestice nisu
u kontaktu cijelo vrijeme s istim česticama susjednih strujnica. Zbog toga je molekularni
transport energije (topline) direktno pod utjecajem makroskopskog gibanja. Kod laminarnog
strujanja uspostavlja se stalan (stacionaran) profil brzine, ukoliko se vanjski uvijeti ne
mijenja.
Turbulentno strujanje. Gibanje čestica je nesređeno i slučajno. U fiksnoj točki prostora
mijenja se i smjer i veličina brzine tijekom vremena. Čak i kada bi mogli izmjeriti brzine u
svim točkama nekog presjeka, taj trenutni profil već slijedećeg trenutka ne bi postojao. Zbog
toga se pod profilom brzine turbulentnog strujanja podrazumijeva vremenski srednji profil
brzine. Efekti stvarnog kolebanja (fluktuacija) brzine oko vremenski srednje vrijednosti
vidljivi su u bitnom povećanju makroskopskog transporta topline.
Prijelaz topline između fluida i krute stijenke
U praksi se najčešće susreću problemi prijelaza topline na dodirnoj plohi (faznoj
granici) krute tvari (stijenke) i fluida (kapljevine ili plina). Stoga će se osnovni pojmovi
razmotriti na primjeru prisilnog strujanja pored horizontalne ravne stijenke.
Temeljne karakteristike tog modela su slijedeće: fluid struji brzinom w∞ = konst. pored
mirujuće stijenke, ws = 0. Temperatura fluida dovoljno daleko od stijenke T∞ = konst. različita
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
134
je od temperature stijenke, Ts = konst.. Zbog razlike brzina (mehanička neravnoteža) i razlike
temperatura (toplinska neravnoteža) nastupa promjena brzine i temperature slojeva fluida uz
stijenku.
HMS
y w∞
∆T
Presjek x = konst.
za prikaz profila
ϕ
δT (x)
w
T∞
Ts
T T
δ(x)
ϕ
Ts
x
x
x x
∆T∞ T∞
∆T
∆T∞
δT(x)
tangenta
y
δ(x)
Grijanje fluida
Ts > T∞
Hlađenje fluida
Ts < T∞
δ(x) - granica polja brzine δT(x) - granica polja temperature
FLUID
STIJENKA
profil brzine
profil temperature
qsqs
Slika 10.11 Profili brzine i temperature i pripadni granični slojevi, δ i δT
Područje unutar fluida u kojem se odražava utjecaj stijenke naziva se granični sloj. Na slici
10.11 prikazan je profil brzine i dva moguća slučaja profila temperature unutar graničnog
sloja. Debljina hidrodinamičkog graničnog sloja, δ(x), kao i debljina toplinskog graničnog
sloja, δT(x), definiraju se po nekom aproksimativnom kriteriju. Obično se pod debljinom
graničnog sloja smatra udaljenost od stijenke na kojoj su vrijednosti brzine, odnosno
temperature, neznatno različite od referentnih vrijednosti u području izvan graničnog sloja: na
primjer wδ = 0,99 w∞ i ∞δ = T,TT
990 .
Pod utjecajem adhezije između čestica fluida i stijenke na stijenci se formira tanki mirujući sloj fluida debljine par promjera molekula. Hipoteza o adheziji indirektno je potvrđena
brojnim eksperimentima. Na slici 10.11 ovaj hipotetički mirujući sloj ozačen je s HMS. Važna
posljedica ove hipoteza je da se tom sloju pripisuje ponašanje krute tvari, jer je u nepostojanju
makroskopskog gibanja čestica moguć transport samo na nivou molekula.
Za transport topline kroz hipotetički mirujući sloj možemo pisati Fourierov izraz:
0
λ=
∂
∂−=
y
sy
Tq , (Fourirov zakon provođnja), (10.37)
prema kojem je vidljivo da je za određivanje gustoće toplinskog toka, qs, nužno poznavanje
profila temperature, T(x, y, z). Određivanje tog profila zahtijeva matematičko rješavanje često
vrlo zamršenog sustava jednadžbi. Zato se u inženjerskim proračunima obično koriste
empirijske (iskustvene) formule, koje su dobivene analizom eksperimentalnih rezultata.
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
135
Takav način računa počiva na pojmu koeficijenta prijelaza topline, α W/(m2 K), koji je
definiran Newtonovim stavkom:
)( ∞−α= TTq ss , (Newtonov zakon hlađenja). (10.38)
Ovdje je α faktor proporcionalnosti između uzroka, (Ts −T∞) , i posljedice, qs. Često je
temperaturna razlika (Ts − T∞) promjenljiva po površini stijenke, A, pa jednadžba (10.38)
definira lokalni koeficijent prijelaza topline, α(A). Prosječna vrijednost za cijelu površinu, αm,
dobiva se prema relaciji
dAAA
A
m ∫α=α )(1
. (10.39)
U tom slučaju se gustoća toplinskog toka određuje prema relaciji:
logms Tq ∆α= , (10.40)
gdje je ∆Tlog srednja logaritamska ralika temperatura,
2
1
21
T
Tlog
TTTlog
−=∆ , (10.41)
gdje su: T1 = (Ts1 − Tf1) i T2 = (Ts2 − Tf2) razlike temperatura stijenke (indeks "s") i fluida
(indeks "f") na početku (indeks "1") i kraju (indeks "2") promatrane površine. Na slici 10.12
prikazan je slučaj hlađenja fluida na stijenci čija temperatura nije konstantna. U praksi se
ovakav slučaj ne razmatra, jer je on samo dio cjelovitog fizikalnog modela u kojem učestvuje
i fluid s druge strane stijenke.
T1
Ts(x) stijenka
α(x)
Tf (x) fluid
T2
T
x
Tf 1
Tf 2
Ts1
Ts2
(FLUID)
STIJENKA λs
FLUID
Slika 10.12 Djelomični model prijelaza topline na stijenci
Uzimanje u obzir prisustva cjelovitog modela s dva fluida i stijenkom dovodi do proračuna
koji se primjenjuje na izmjenjivače topline. O tome će biti riječi u posebnom poglavlju.
Po svom obliku je Newtonov stavak vrlo jasan i jednostavan, ali se sve specifične osobine
pomatranog slučaja, kao što su: geometrijski i fizikalni uvjeti, oblik strujanja, smjer
toplinskog toka, fizikalna svojstva fluida i druge, odražavaju na vrijednost koeficijente
prijelaza topline, α.
Kod slobodne konvekcije je α neposredno ovisan o temperaturi, pa ta činjenica umanjuje
pogodnosti njegovog uvođenja u račun.
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
136
Povezivanjem Fourierovog i Newtonovog stavka, jednadžbe (10.37) i (10.38), slijedi da je
lokalna vrijednost koeficijenta prijelaza topline:
0
λ
=∞
∂
∂
−
−=α
ys y
T
TT , (10.42)
Za prijenos topline bitna je samo razlika temperatura ∆T = T − Ts. Na stijenci je ∆T = 0, a na
granici graničnog sloja prema slobodnoj struji, ∆T∞ = T∞ − Ts. Profil temperature može se
zamijeniti s bezdimenzijskim profilom nadtemperature, θ , definirane kao:
s
s
TT
TT
T
T
−
−==θ
∞∞∆
∆ , (10.43)
koji unutar graničnog sloja poprima vrijednosti u intervalu 0 ≤ θ ≤ 1. Također, umjesto
udaljenosti od stijenke, y, može se definirati bezdimenzijska koordinata u tom smjeru (smjer
normale), Y =y/L, pri čemu je L karakteristična linearna veličina. U promatranom slučaju L
predstavlja dužinu stijenke u smjeru strujanja.
∆T
FLUID w
HMS
Ts dA = dx dz
α(x)
x
STIJENKAx
dx
y T∞
0=
∂
∂=ϕ
yy
Ttg T
δT(x)
tangenta
profil temperature
pri većoj brzini strujanja
qs
Slika 10.13 Uz definiciju koeficijenta prijelaza topline, α
Uvođenjem θ i Y u jednadžbu (10.43) i uvažavajući pri tome da je na lokaciji x:
∂
θ∂−=
∂
∂∞
YTT
Ly
Ts )(
1 , (10.44)
dobiva se bezdimenzijska relacija:
00
λ ==∞
∂
θ∂=
−
−
∂
∂=
α=
YYs
s
YTT
TT
Y
LNu , (10.45)
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
137
s kojom se definira Nusseltov broj, Nu = αL /λ , kao bezdimenzijska značajka prijelaza
topline. Prema jednadžbi (10.45) Nu je jednak nagibu tangente bezdimenzijskog profila
nadtemperature, θ, na stijenci, tj. za Y = 0.
Oblik profila temperature T(x, y, z), pa tako i profila nadtemperature θ(X,Y, Z), mijenja se pod
utjecajem strujanja fluida. Pri većim brzinama bit će profil bliže stijenci, tj. povećat će se
nagib tangente (∂θ /∂Y)Y=0, a to prema jednadžbi (10.45) znači povećanje Nu broja, odnosno
povećanje koeficijenta prijelaza topline, α .
Iako je kroz hipotetički mirujući sloj (HMS) trensport topline samo mehanizmom
molekularnog gibanja, na taj transport bitno utječe makroskopsko gibanje koje mijenja
gradijent temperature (“pokretačku silu”). Očita je povezanost mikro i makro gibanja, pa se
kod fluida može govoriti o jedinstvenom, zajedničkom efektu koji se naziva jednim imenom -
konvekcija.
EMPIRIJSKE FORMULE
Empirijske formule, temeljene na rezultatima eksperimentalnih ispitivanja, omogućuju
u pravilu određivanje prosječne vrijednosti Nusseltovog broja, Num, na cijeloj površini
stijenke. Zatim se prosječni koeficijent prijelaza topline može odrediti iz relacije:
Toplinski tok kroz cijelu površinu: AqQ = , određuje se uz upotrebu jednadžbe (10.38):
)( ∞−α== TTAAqQ sm , (10.47)
ili jednadžbe (10.40):
logm TAAqQ ∆α== , (10.48)
Poseban način proračuna izmjenjivača topline, kod kojih toplinski tok bitno ovisi o
promjenama temperatura duž površine A, bit će opisan kasnije.
Radi pravilne upotrebe empirijskih formula potrebno je razmotriti faktore koji utječu na
vrijednost Nusseltovog broja. Na prijelaz topline utječe:
- geometrija strujanja; pri čemu se bitno razlikuju otvorena ili vanjska strujanja (pored
ravne stijenke, oko snopa cijevi ili tijela raznih oblika) od zatvorenih strujanja (kroz
cijevi, kanale ili tehničke uređaje različitih oblika),
- vrsta strujanja; slobodna ili prisilna konvekcija,
- oblik strujanja; laminarno ili turbuleno strujanje,
- smjer toplinskog toka; grijanje ili hlađenje fluida,
- fizikalna svojstva fluida: ρ, cp, λ, µ.
Na svakom fizikalnom modelu može se prepoznati cijeli niz karakterističnih parametara. To
su nezavisne varijable (koordinate x, y, z), zavisne varijable (brzina w, temperatura T, pad
tlaka p i sl.) i veći broj konstanti. Konstante su: karakteristična linearna veličina za geometriju
strujanja (npr. duljina ploče ili promjer cijevi), karakteristična brzina (protočna brzina ili
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
138
brzina slobodne struje), karakteristična temperaturna razlika, gravitacijsko ubrzanje, fizikalna
svojstva fluida, i druge. Među konstante spada i prosječni koeficijent prijelaza topline, αm.
Ispitivanje utjecaja svakog parametra na prijelaz topline bilo bi vrlo komplicirano, ako ne i
nemoguće, jer bi to zahtijevalo velik broj eksperimenata u različitim uvjetima i s različitim
fluidima. Također, od posebne je važnosti da se dobiveni rezultati mogu primijeniti i na druge
fizikalne modele, koji su slični eksperimentalnom modelu.
Jasno je da se broj zavisnih i nezavisnih varijabli ne može mijenjati, jer bi se time proizvoljno
promijenio i opis promatranog problema, ali se broj konstanti može bitno smanjiti ako se one
grupiraju u bezdimenzijske grupe. Ove bezdimenzijske značajke postaju karakteristične
konstante promatranog fizikalnog modela. Zbog toga su nazvane po prezimenima poznatih
znanstvenika. Navest ćemo samo one koje su posebno značajne pri rješavanju problema
prijelaza topline. Važno je zapamtiti da se sva fizikalna svojstva (ρ, cp, λ, µ, ν, a) odnose na
fluid.
Nusseltov broj
λ
LNu
α= , (10.49)
predstavlja značajku prijelaza topline. Prema jednadžbi (45) Nu je jednak nagibu tangente na
bezdimenzijski profil nadtemperature, θ, na stijenci. Ovaj nagib pod utjacajem je vrste i
oblika strujanja fluida.
Prandtlov broj
a
cPr
p ν=
µ=λ
, (10.50)
predstavlja značajku fizikalnih svojstava fluida. Dinamička viskoznost fluida, µ Ns/m2,
definirana je s Newtonovim zakonom:
dy
dwµ=τ , N/m
2, (Newtonov zakon trenja), (10.51)
slično kao što je koeficijent vodljivosti topline, λ W/(m K), definiran već spomenutim
Fourierovim zakonom:
y
Tq
∂
∂−= λ , W/m
2, (Fourierov zakon provođenja). (10.52)
Newtonov zakon vrijedi za većinu fluida, kod kojih je deformacija fluida, izražena s dw/dy,
linearno zavisna o tangencijalnom (smičnom) naprezanju, τ N/m2. Fluidi, kod kojih ovaj
zakon ne vrijedi, nazivaju se nenjutnovski fluidi. Često se umjesto µ koristi kinematička
viskoznost, ν = µ/ρ , m/s2.
Kao što je λ povezan s molekularnim transportom topline, tako je µ povezan s molekularnim
transportom impulsa. Prandtlov broj izražava odnos ova dva molekularna transporta.
Reynoldsov broj
ν
=µ
ρ=
wLwLRe , (10.53)
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
139
predstavlja značajku prisilnog strujanja. Na osnovi brojnih eksperimenata strujanja fluida
kroz različite geometrije ustanovljene su kriterijske vrijednosti Re broja, Rek, prema kojima se
procjenjuje oblik prisilnog strujanja u promatranom slučaju.
Na primjer, za promatrano prisilno strujanje u cijevi izračuna se Re broj, Re = wD/ν , iz
poznatih podataka za protočnu brzinu, w m/s, fizikalnih svojstava zadanog fluida, ν = µ/ρ m
2/s, i karakteristične linearne veličine, unutarnjeg promjera cijevi, D m.
Dobivena vrijednost za Re uspoređuje se sa kriterijem, koji je za strujanja u cijevi postavljen
na ovaj način:
ako je Re < 2300, tada je strujanje laminarno,
za 2300 ≤ Re ≤ 104, tada je strujanje prijelazno (laminarno-turbulentno),
ako je Re > 104, tada je strujanje turbulentno.
Pri proračunu prijelaza topline obično se koristi pojednostavljenje gornjeg kriterija, tako da se
uzima jedinstveni kriterijski broj Rek = 3000. Za Re ≤ Rek strujanje se smatra laminarnim, a
ako je Re > Rek, pretpostavlja se turbulentno strujanje.
Kod drugačijih geometrija prisilnog strujanja važe drugačije kriterijske vrijednosti, Rek. Tako
se za prisilno strujanje pored ravne stijenke (ploče) obično uzima jedinstveni kriterijski Rek
broj.
Za Re ≤ Rek = 5.105, strujanje je laminarno,
a za Re > Rek = 5.105, strujanje je turbulentno.
Grashofov broj (Arhimedov broj)
2
3
s
s
ρ
ρρ
s
gLGr
ν
−= ∞ , (10.54)
predstavlja značajku gibanja slobodnom konvekcijom. Ona izražava uzrok gibanja (uzgon)
čestica fluida uslijed razlike gustoće. Indeks "s" ukazuje na vrijednost pri temperaturi stijenke,
Ts, a indeks "∞" pri temperaturi dovoljno daleko od stijenke, T∞. Za gravitacijsko ubrzanje
obično se uzima vrijednost g = 9,81 m/s2, dok je L karakteristična linearna veličina
promatranog slučaja, npr. visina stijenke, H, ili vanjski promjer cijevi, D.
Kod plinova se obično pretpostavlja da vrijedi jednadžba stanja idealnih plinova, pv = RT, pa
je gustoća ρ = 1/v = p/(RT). Tada se koristi oblik:
2
3
s
s gL
T
TTGr
ν
−=
∞
∞ , (10.55)
Značenje Gr broja je slično značenju Re broja. Oni se međusobno ne isključuju, kako je to u
slučaju mješovite (slobodne i prisilne) konvekcije.
Navedene značajke dovoljne su opis prijelaza topline u mnogim slučajevima. Tada je
kriterijske jednadžbe prijelaza topline mogu napisati na slijedeći način:
- prisilna konvekcija: Nu = Nu(Re, Pr), (10.56)
- slobodna konvekcija: Nu = Nu(Gr, Pr). (10.57)
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
140
Alternativno, mogu se uvesti i drugačije formirane bezdimenzijske značajke.
Pecletov broj, Pe = RePr = wL/a, objedinjuje značajku strujanja i značajku svojstava fluida.
Rayleighov broj, Ra = GrPr, objedinjuje značajku slobodnog gibanja i značajku svojstava
fluida.
Ukoliko se u promatranom slučaju moraju uzeti u obzir i drugi utjecaji, oni se također
izražavaju pomoću bezdimenzijskih veličina. Tako se, na primjer, pri proračunu prijelaza
topline na ulaznom dijelu cijevi uzima u obzir i omjer unutarnjeg promjera i dužine cijevi,
D/L. U tom se slučaju može formirati nova značajka, Graetzov broj, Gz = Pe(D/L). Ako je
strujanje laminarno, potrebno je uzeti u obzir i smjer toplinskog toka uvođenjem omjera
dinamičkih viskoziteta (µ/µs); prema nekoj srednjoj temperaturi fluida (µ), odnosno
temperaturi stijenke (µs).
Ponekad se u literaturi koristi drukčija značajka prijelaza topline, koja se naziva Stantonov
broj, St = α/(ρwcp), a povezana je s Nusseltovom značajkom na slijedeći način:
St = Nu/(RePr). (10.58)
Pri izboru empirijskih formula mora se posebna pažnja obratiti uvjetima u kojima se ona
smije koristiti, kao i uputama o referentnoj temperaturi prema kojoj se uzimaju fizikalna
svojstva fluida.
PROLAZ TOPLINE
Da bi se odredila toplina koju fluid predaje ili prima od stijenke nužno je poznavati
temperature fluida ϑf i stijenke ϑs, jer je gustoća toplinskog toka opisana jednadžbom
prijelaza topline:
( )AQ fss ϑ−ϑα= . (10.59)
Kako se u praksi ne vrši mjerenje temperature stijenke, već samo fluida, to jednadžba (10.59)
sadrži dvije nepoznanice: qs i ϑs. Stoga je potrebno proširiti fizikalni model tako da se uključi i fluid s druge strane stijenke, čija se temperatura također može mjeriti.
A
T
x
ϑf A= konst.
FLUID B
STIJENKA λs
FLUID A
ϑf B = konst.
Bqs
ϑf A − ϑf B = konst.
ϑs1
ϑs2
ϑf A(x)
ϑf B(x)
Slika 10.14 Uz definiciju koeficijenta prolaza topline, k ,W/(m2 K)
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
141
Koeficijent prolaza topline k definira se jednadžbom prolaza topline:
Određivanje vrijednosti koeficijenta prolaza topline po toj jednadžbi zahtijeva prethodno
određivanje koeficijenata prijelaza topline αA i αB, postupkom koji je opisan ranije.
Budući da se pri određivanju koeficijenata α koristimo prosječnom temperaturom fluida, a ne
vodimo računa o stvarnoj distribuciji temperature u fluidu, to će izračunata vrijednost za k
prema jednadžbi (10.66) biti upotrebljiva i u slučajevima kada postoji značajna promjene
temperature fluida duž površine A. Razlika se javlja samo u načinu određivanja toplinskog
toka.
U slučajevima kada su temperature fluida konstantne: ϑA = konst. i ϑB = konst. dobiva je
točna vrijednost toplinskog toka iz jednadžbe:
( )AkQ BAs ϑ−ϑ= , W. (toplinski tok kroz ravnu stijenku). (10.67)
Primjena ove jednadžbe može se tolerirati i u slučajevima zanemarivih varijacija temperatura,
tj. kada je ϑA(A) . konst. i/ili ϑB(A) . konst.
U svim drugim slučajevima toplinski tok, ali ne i koeficijent k, određuje se procedurom koja
je posebno opisana u poglavlju o izmjenjivačima topline!
Cijevna stijenka
Kroz stijenku cijevi dužine L, definiranu s radiusima r1 i r2, je u stacionarnom stanju
toplinski tok .konstQs = Kako površina kroz koju prolazi toplina ovisi o radiusu, A = 2rπL,
to je i gustoća toplinskog toka funkcija radiusa, qs = Qs/A = qs(r).
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
143
αA
FLUID BFLUID A
ϑB
αB
Qs
ϑ1 ϑ2
CIJEV
dužine L
λc
A2 =2r2πL
r2
r1
ϑA
T
r
ϑA − ϑB
Slika 10.16 Temperaturno polje u fluidima i cijevi
U svakom od tri područja vrijedi odgovarajuća jednadžba za toplinski tok:
( ) LrQ AAs πϑ−ϑα= 11 2 , (prijelaz topline s fluida A na stijenku), (10.68)
1
2
c
21
λ
1
)(2
r
rln
TTLQs
−π= , (provođenje kroz stijenku – prema jedn. 10.29), (10.69)
( ) LrQ BBs πϑ−ϑα= 22 2 , (prijelaz topline sa stijenke na fluid B). (10.70)
Preoblikovanjem tih jednadžbi, tako da na desnim stranama ostanu samo razlike temperatura,
te potom njihovim zbrajanjem, dobiva se:
BA
BcA
s
rr
rln
rL
Qϑ−ϑ=
α+
λ+
απ 21
2
1
111
2
, (10.71)
odnosno,
( )
BcA
BAs
rr
rln
r
LQ
α+
λ+
α
ϑ−ϑπ=
21
2
1
111
2 , W, (toplinski tok kroz cijev). (10.72)
Koeficijent prolaza topline k definira se jednadžbom u kojoj se pored razlike temperatura
fluida pojavljuje površina A kroz koju prolazi toplinski tok, kako je to zapisano jednadžbom
(10.67).
Da bi definirali koeficijent k za cijevnu stijenku potrebno je toplinski tok prema jednadžbi
(10.72) izraziti uz neku površinu A = 2rπL. Logičan izbor je jedna od dvije karakteristične
površine: A1 = 2r1πL ili A2 = 2r2πL.
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
144
Za toplinski tok sveden na površinu A1 glasi:
( ) ( )BA
BcA
BAs Ak
r
r
r
rln
r
LrQ ϑ−ϑ=
α+
λ+
α
ϑ−ϑπ= 11
2
1
1
21
1
1
2 , (10.73)
koeficijent prolaza topline je:
BcA r
r
r
rln
rk
α+
λ+
α
=
2
1
1
211 1
1, W/(m
2 K), (sveden na površinu A1). (10.74)
Za toplinski tok sveden na površinu A2 glasi:
( ) ( )BA
BcA
BAs Ak
r
rln
r
r
r
LrQ ϑ−ϑ=
α+
λ+
α
ϑ−ϑπ= 22
1
22
1
2
2
1
2 , (10.75)
koeficijent prolaza topline je:
BcA r
rln
r
r
rk
α+
λ+
α
=1
1
1
22
1
22 , W/(m
2 K), (sveden na površinu A2). (10.76)
Usporedbom jednadžbi (73) i (75) vidi se da vrijedi: k1A1 = k2A2, tj. na manjoj površini A je k
veći i obratno.
Toplinski tok sQ može se računati iz bilo koje prethodne jednadžbe, ovisno o raspoloživim
podacima temperatura, samo onda kada su te temperature konstantne, ili neznatno variraju
duž površine A. U protivnom se mora koristiti proračun izmjenjivača topline.
Suprotno tome, jednadžbe (10.74) i (10.75) mogu se koristiti za određivanje koeficijenta k u
svim slučajevima.
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
145
11 FORMULE ZA ODREĐIVANJE KOEFICIJENTA PRIJELAZA TOPLINE Empirijske formule izražavaju Nusseltov broj, Nu, kao funkciju karakterističnih bezdimenzijskih značajki: Reynoldsa (Re), Grashofa (Gr), Prandtla (Pr), Pecleta (Pe), Rayleigha (Ra) i dr. Ponekad se uzimaju u obzir neki posebni efekti, kao što su npr. oblikovanje profila brzine ili utjecaj temperature na fizikalna svojstva fluida. Bezdimenzijske značajke definirane su na slijedeći način:
Nu = αL/λ, značajka prijelaza topline; služi za dobivanje α. Re = wL/ν, značajka oblika prisilnog strujanja
2
30
ss
s gLGr
ν⋅
ρ
ρ−ρ= , značajka slobodnog gibanja
Pr = µcp/λ = ν/a, značajka fizikalnih svojstava fluida Pe = RePr = wL/a kombinirana značajka prisilnog strujanja Ra = Gr Pr kombinirana značajka slobodne konvekcije
Sve veličine u gornjim značajkama odnose se na fluid (kapljevinu ili plin), uključujući i veličine prostora u kome se fluid nalazi. Pojedinačno značenje je:
• α, prosječni koeficijent prijelaza topline, W/(m2K), • w protočna brzina, m/s, • L opća oznaka za karakterističnu linearnu veličinu, m, • λ koeficijent vodljivosti topline, W/(mK), • ρ gustoća, kg/m3, • µ dinamička viskoznost, Ns/m2, • cp specifični toplinski kapacitet pri konstantnom tlaku, J/(kgK), • ν = µ/ρ kinematička viskoznost, m2/s, • a = λ/ρcp koeficijent temperaturne vodljivosti, m2/s, • g = 9,81 m/s2 gravitacijsko ubrzanje.
Navedene bezdimenzijske značajke predstavljaju karakteristične konstante fizikalnog modela. Osim Nu broja, sve ostale značajke moraju biti poznate, tj. moraju biti zadani ili dostupni računu svi podaci koji su potrebni za njihovo određivanje. Većina tih podataka slijedi iz opisa promatranog fizikalnog modela. Fizikalna svojstva fluida smatraju se konstantnima, a njihove se vrijednosti određuju prema referentnoj temperaturi. Ukoliko nije posebno naglašeno drukčije, sva fizikalna svojstva fluida treba uzeti prema prosječnoj temperaturi fluida, ϑm, koja se definira kao aritmetička srednja vrijednost ulazne, ϑ1, i izlazne, ϑ2, temperature:
2
21 ϑ+ϑ=ϑm . (11.1)
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
146
U inženjerskim proračunima koriste se formule za određivanje prosječne vrijednosti Nu broja na cjelokupnoj površini, A, prijelaza topline. Zatim se prosječni koeficijent prijelaza topline, α, određuje iz relacije:
NuL
λ=α . (11.2)
Izbor karakteristične linearne veličine, L, ovisi o promatranom modelu i geometriji strujanja. Fizikalni modeli koji su navedeni u nastavku spadaju u jednostavne i česte praktičke slučajeve. Podijeljeni su u dvije osnovne skupine, prema uzroku makroskopskog gibanja fluida: na prisilnu i slobodnu konvekciju, te prema obliku strujanja: na laminarno i turbulentno strujanje. U praksi se javljaju i kombinacije tih slučajeva koje ne ćemo razmatrati. Kriterijske jednadžbe Opća kriterijska jednadžba u kojoj se samo navode utjecajne značajke može se napisati u obliku relacije:
=
i
i
b
aPr,...,,GrRe,NuNu , (11.3)
gdje je ai/bi formalna bezdimenzijska oznaka posebnih efekata, koji se u nekom slučaju moraju posebno uzeti u obzir, a nisu obuhvaćeni klasičnim značajkama. Slučajevi mješovite konvekcije za koje bi vrijedio opći oblik kriterijske jednadžbe (11.3) nisu razmatrani. Slobodna konvekcija. Javlja se u svim slučajevima prijelaza topline, jer pojava temperaturnog polja unutar fluida dovodi do nejednolike razdiobe mase u prostoru, tj. polja gustoće. Pod utjecajem gravitacijskog polja uspostavlja se relativno gibanje čestica fluida (uzgon). Kako nema vanjskog uzroka gibanja govori se o mirujućem fluidu. Taj simbolički opis znači da ne postoji pojam protočne brzine, tj. w = 0, pa Reynoldsov broj nema smisla, Re = 0. Za opis gibanja, koje naravno postoji u takvom mirujućem fluidu, koristiti se značajka uzgona, Grashofov broj, Gr. U tim slučajevima kriterijska jednadžba (11.3) poprima oblik:
=
i
i
b
aPr,...,,GrNuNu . (11.4)
Prisilna konvekcija. Strujanje fluida izazvano je prisilno, djelovanjem nekog tehničkog uređaja (pumpe, ventilatora). Efekt slobodne konvekcije koji uvijek postoji biva potisnut i obično se može (računski) sasvim zanemariti. Time se gubi utjecaj Grashofovog broja, a oblik strujanja se procjenjuje prema Reynoldsovom broju, Re. Opća jednadžba (11.3) pojednostavljuje se u oblik:
=
i
i
b
aPr,...,Re,NuNu . (11.5)
Izbor formule Opći postupak odabira prikladne formule može se razložiti na nekoliko karakterističnih koraka.
1. Iz opisa fizikalnog modela procjenjuje se uzrok gibanja fluida, na osnovu čega se problem razvrstava ili u prisilnu ili u slobodnu konvekciju.
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
147
2. Izbor prikladne formule vrši se u skladu sa zadanim geometrijskim oblikom fizikalnog modela: a) Da bi se odredio oblik strujanja (laminaran ili turbulentan) najprije se prema propisanoj referentnoj temperaturi uzimaju fizikalna svojstva fluida iz toplinskih tablica. b) Izračuna se Pr broj. c) U skladu s uzrokom strujanja izračuna se:
- Re broj, ako se radi o prisilnoj konvekciji, ili - Gr broj, ako se radi slobodnoj konvekciji.
d) Zatim se procjenjuje oblik strujanja prema propisanom kriteriju : − za prisilno strujanje: Re < Rek laminarno, ili Re > Rek turbulentno. − za slobodnu konvekciju: GrPr < (GrPr)k laminarna, ili GrPr > (GrPr)k
turbulentna . U općem slučaju taj postupak ne dovode do jednoznačnog izbora formule, već je potrebno provjeriti daljnje kriterije koji su navedeni uz takav model, odnosno pripadnu formulu.
I. PRISILNA KONVEKCIJA
A. ZATVORENA STRUJANJA A1. Strujanje u cijevi kružnog presjeka Kriterij strujanja Za proračun prijelaza topline usvojen je pojednostavljen kriterij strujanja u obliku Rek = 3000. S ovim kriterijem treba usporediti vrijednost Reynoldsovog broja, koja je izračunata na osnovu zadanog problema, Re = wd/ν, gdje je w (m/s) protočna brzina, d (m) unutarnji promjer cijevi, a ν (m2/s) kinematički viskozitet. Ako je Re < Rek, tada je strujanje laminarno. Ako je Re > Rek, tada je strujanje turbulentno. A1.1 Laminarno strujanje u cijevi U tehničkim uvjetima uspostavlja se ovakav oblik najčešće pri strujanju kapljevina, kod kojih je potrebna zamjetna ulazna dužina termičkog oblikovanja, Lt, da bi svi slojevi kapljevine u nekom presjeku sudjelovali u izmjeni topline. Zato se u praksi najčešće koristi formula koju su preporučili Sieder i Tate, a koja vrijedi za
kratke cijevi:
14031
861,
s
/
L
dPe,
dNu
µ
µ
=
λ
α= (Sieder i Tate) (11.6)
Uvjeti za upotrebu formule:
- konstantna temperatura cijevi: ϑs = konst., - fluidi: 0,48 < Pr < 16700, - kratke cijevi: Pe(d/L) > 10, - referentna temperatura: ϑm = 0,5(ϑ1 + ϑ2), za sva svojstva fluida osim za µs koji se
uzima prema temperaturi stijenke, ϑs. - smjer toplinskog toka: 0,004 < (µ/µs)
0,14 < 9,75.
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
148
Napomena: područje vrijednosti korekcijskog faktora za smjer toplinskog toga spriječava uporabu formule na one slučajeve kod kojih se, zbog velike razlike temparatura fluida i stijenke, mora uzeti u obzir i utjecaj slobodne konvekcije. Takvi slučejevi se ne pojavljuju u zadacima. U slučajevima kada dužina cijevi L nije unaprijed poznata već slijedi na kraju računa, mora se L pretpostaviti (procijeniti), a kasnije provjeriti. Račun se ponavlja sve dok su početna pretpostavka za L i konačni rezultat za L zamjetno različiti (iterativni račun). Premda je formula Siedera i Tatea (11.6) vezana uz uvjet ϑs = konst. ona se smije upotrijebiti i za rješavanje zadataka u kojima taj uvjet nije ispunjen. Duge cijevi. Treba koristiti poluempirijsku formulu od Hausena:
( )( )[ ] 32401
06680663
/PeL/d,
PeL/d,,Nu
++= (Hausen) (11.7)
Za L → 4 slijedi Nu→ 3,66 što odgovara teorijskom rješenju za termički oblikovano laminarno strujanje i ϑs = konst. Fizikalna svojstava treba uzeti za ϑm= 0,5(ϑ1 + ϑ2). ...................................................................................................................................................... A1.2 Turbulentno strujanje u cijevi U praksi se pretežno susrećemo s turbulentnim strujanjem fluida, posebno pri strujanju plinova. Turbulentne oscilacije pojačavaju prijelaz topline, pa su i vrijednosti Nu broja veće nego kod laminarnog strujanja. I u ovom slučaju treba voditi računa o dužini cijevi L, jer je na ulaznom dijelu cijevi koeficijent prijelaza topline bitno veći. To je područje termički neoblikovanog strujanja, kada svi slojevi nisu zahvaćeni izmjenom topline. Obično je dovoljna relativno mala dužina cijevi da bi izmjena topline zahvatila cijeli presjek strujanja. Kada je temperatura stijenke konstantna (ϑs = konst.) ili je to gustoća toplinskog toka (qs= konst.) tada nastaje termički oblikovano strujanje kod kojeg je koeficijent prijelaza topline konstantan (α = konst.). Jednadžbe za određivanje Nu broja, koje ćemo koristiti pri rješavanju problema, počivaju jednom od ta dva uvjeta na stijenci. Dužina termičkog oblikovanja, Lt, iznosi od 10 do 50 promjera cijevi. Radi jednostavnosti, pri rješavanju ćemo se koristiti jednoznačnim kriterijem da je Lt = 40 d, gdje je d unutarnji promjer cijevi.
Kriterij oblikovanosti strujanja usporedba zadane dužine cijevi L s dužinom termičkog oblikovanja, Lt: - kratka cijev: ako je L < Lt = 40d, strujanje je termički neoblikovano, - duga cijev: ako je L > Lt = 40d, strujanje je termički oblikovano;
(utjecaj ulaznih efekata je zanemariv). Kratke cijevi:
18131800360
/
/,
L
dPrRe,Nu
= (Nusselt) (11.8)
Duge cijevi:
( )17411
039801250
750
−+=
− PrRe,
RePr,Nu
,
,
(Petukhov) (11.9)
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
149
A2. Strujanja kroz nekružne presjeke - ekvivalentni promjer Prethodne formule primjenjuju se i kod strujanja kroz presjeke strujanja koji nisu kružni. Kako u tim slučajevima ne postoji unutarnji promjer d potrebno je stvarno strujanje aproksimirati sa sličnim strujanjem kroz fiktivnu cijev ekvivalentnog promjera, dekv. Proračun za fiktivnu cijev provodi se samo radi određivanja Nu broja, odnosno α. Za daljni proračun izmjene topline kroz površinu između fluida i stijenke vrijedi stvarna geometrija strujanja. Ekvivalentni promjer definiran je s relacijom:
O
Adekv
4= , (11.10)
gdje je A (m2), površina presjeka strujanja, a O (m), je opseg tog presjeka.
A = a2 A = a ⋅ b
α
α
a
a
a
b
KVADRATNI PRAVOKUTNI
PRSTENASTI
O =2 (a +b)
ba
abdekv
+=
2adekv =O = 4a
( )22
4dDA −
π=
( )dDO +π=
dDdekv −=
dD
α
A
Slika 11.1 Ekvivalentni promjeri
B. OTVORENA STRUJANJA B1. Poprečno nastrujane cijevi Strujanje oko cilindra vrlo je kompleksno i zbog toga teško predvidivo. Na naletnom dijelu oblikuje se laminarni oblik strujanja, dok je na stražnjem dijelu stujanje turbulentno. Zbog toga se ovdje ne koristi kriterij strujanja u obliku Reynoldsovog Rek. Iz istih razloga teorijsko rješavanje prijelaza topline je vrlo otežano, pa se proračuni oslanjaju na empirijske formule. Reynoldsov broj se definira s vanjskim promjerom cijevi, d, i brzinom fluida, wo, ispred cijevi (neometano strujanje).
ν
=dw
Re 0 . (11.11)
Fizikalna svojstva treba uzeti prema prosječnoj temperaturi, ϑm = 0,5( ϑs + ϑo), gdje je ϑs temperatura cijevi, a ϑo temperatura fluida ispred cijevi.
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
150
B1.1 Poprečno strujanje na jednu cijev Formula od Žukauskasa:
41 /
s
onm
Pr
PrPrReC
dNu
=
λ
α= , (11.12)
koja vrijedi za ove uvjete: 0,7 < Pr <500 , (Prs za ϑs, Pro za ϑo), n = 0,37 (za Pr < 10), ili n = 0,36 (za Pr > 10), 1 < Re < 106
wo ϑo
ϑs
α
d
FLUID
Slika 11.2. Strujanje popreko cijevi
TEBELA I - Vrijednosti konstante C i eksponenta m u jednadžbi (11.12)
Područje Re broja C m
1 – 40 0,75 0,4
40 – 1000 0,51 0,5
103 - 2·105 0,26 0,6
2·105 - 106 0,076 0,7
B1.2 Poprečno strujanje na snop cijevi Snopovi cijevi koriste se u mnogim izmjenjivačima topline, a razmještaj cijevi može biti paralelan ili naizmjeničan (šahovski), to bitno utječe na brzinu strujanja. Zato se u ovim slučajevima Re broj određuje prema prosječnoj maksimalnoj brzini fluida, koja se javlja na mjestu minimalne slobodne površine unutar snopa. Reynoldsov broj se određuje prema brzini wm, koja ovisi i o rasporedu cijevi:
ν
=dw
Re m . (11.13)
Za paralelni raspored cijevi u snopu vrijedi:
dS
Sww
T
Tm
−= 0 , (11.14)
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
151
ϑo
wo
SL
ST
dwo
ϑs
αwm
Slika 11.3 Paralelan raspored cijevi
ϑo
wo
SL
SD
d
wo
ϑs
ST
αwm
Slika 11.4 Naizmjeničan raspored cijevi
Za naizmjeničan raspored važna je dijagonalna udaljenost, SD:
( )[ ]222 2/SSS TLD += . (11.14) Kod takvog rasporeda razlikuju se dva slučaja:
Ako je: 2(SD − d) > (ST − d), tada vrijedi jednadžba: dS
Sww
T
Tm
−= 0 , (11.15)
Ako je: 2(SD − d) < (ST − d), treba wm računati iz jednadžbe: ( )dS
Sww
D
Tm
−=
20 , (11.16)
Žukauskas je za takve slučajeve predložio novu formulu (11.17), umjesto jednadžbe (11.12):
41
031
/
s
/m
Pr
PrPrReC
dNu
=
λ
α= , (11.17)
vrijedi uz ove uvjete: 0,7 < Pr <500, 1 < Re < 106 (Re i Pr za ϑm, Prs za ϑs, Pr0 za ϑ0 )
TABELA II - Vrijednosti konstante C i eksponenta m PARALELAN IZMJENIČAN
Područje Re C m C m
1 - 40 0,8 0,40 0,40
40 - 1000 Primijeniti proračun za jednu cijev - jednadžba (11.12)
(za ST/SL> 0,7) C = 0,27 0,63 ST/SL> 0,2 C = 0,40 0,60
2·105 - 106 0,021 0,84 0,84
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
152
B2. Ravna vertikalna stijenka Za prisilno strujanje pored ravne vertikalne stijenke dužine L obično se uzima kriterijski
Reynoldsov broj Rek = 500 000. Temperatura stijenke je ϑs = konst., a dovoljno daleko od stijenke (neometano strujanje) temperatura je ϑo i brzina fluida w. Fizikalna svojstva treba uzeti za prosječnu temperaturu ϑm = 0,5(ϑs+ϑo). B2.1 Laminarno strujanje:
31216640 //PrRe,
LNu =
ν
α= , (11.18) Re = wL/ν < Rek = 500 000
B2.2 Turbulentno strujanje:
318003250 /,PrRe,
LNu =
ν
α= , (11.19) Re = wL/ν > Rek = 500 000
II. SLOBODNA (PRIRODNA) KONVEKCIJA
Pri slobodnoj konvekciji nema prisilne brzine fluida, w, već se gibanje fluida ostvaruje prirodno, zbog razlike gustoće. U tim slučajevima važan je utjecaj temperature na fizikalna svojstva fluida, pa se kriterij forme strujanja definira u obliku produkta Grashofovog i Prandtlovog broja, tj. Rayleighovog broja, Ra = GrPr. (Vidi definicije Gr, Pr i Ra u uvodu). Grashofova značajka: - za kapljevine:
2
30
ss
s gHGr
νρ
ρ−ρ= , (11.20)
- za plinove:
2
3
0
0
s
s gH
T
TTGr
ν
−= , (11.21)
Fizikalna svojstva treba uzeti u skladu s indeksom: - indeks "s" , prema temperaturi stijenke ϑs, - indeks "o" , prema temperaturi fluida ϑo. Fizikalna svojstva, koja se javljaju u Nu i Pr broju treba uzeti za prosječnu temperaturu, ϑm= 0,5(ϑs+ϑo).
C. Vertikalna ravna stijenka
Vertikalna stijenka visine H i konstantne temperature ϑs u dodiru je s mirujućim fluidom (kapljevinom ili plinom) temperature ϑo. C1.1 Laminarno strujanje: ako je Ra = GrPr < 108 :
( ) 41520 /PrGr,
HNu =
λ
α= , (11.22)
C1.2 Turbulentno strujanje: ako je Ra = GrPr > 108
( ) 31170 /PrGr,
HNu =
λ
α= . (11.23)
H
ϑs, ρs
ϑo, ρo
"mirujući fluid"
GRIJANJE FLUIDA
ϑs > ϑo
α
Slika 11.5 Slobodna konvekcija
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
153
C2. Horizontalna cijev
Za slobodnu konvekciju fluida temperature ϑo, oko horizontalne cijevi vanjskog promjera d i temperature stijenke ϑs, vrijedi za područje Ra = GrPr > 103 slijedeća formula :
( )1/4
0, 41d
Nu GrPrα
= =λ
. (11.24)
d
ϑs
ϑo
"mirujući fluid"
α
Grijanje fluida
ϑs > ϑo
Slika 11.6 Slobodna konvekcija na horizontalnoj
cijevi
D. KONDENZACIJA Kondenzacija nastupa kada je temperatura stijenke, ϑs, manja od temperature zasićenja, ϑ´, pare s obzirom na tlak p pod kojim se para nalazi. Prema načinu oblikovanja kondenzata razlikujemo dva tipa kondenzacije: filmsku i kapljičastu. Ovdje se navode samo slučajevi filmske kondenzacije.
D1. Filmska kondenzacija
Kada na stijenci nastaje kontinuirani sloj kondenzata, koji pod utjecajem gravitacije otječe niz stijenku, govorimo o filmskoj kondenzaciji. Riječ film ukazuje na malu debljinu sloja kondenzata, a ta je činjenica omogućila Nusseltu da, uz neka pojednostavljenja, dobije analitičko rješenje prijelaza topline pri kondenzaciji. D1.1 Kondenzacija na vertikalnoj stijenci
K
Ts
1
s
1'
s
pH
x
wx
ϑ
y
g
ϑ s
T´1''
Tp
T
( ) hhssTq ′′−′=′′−′=
qpot ≈ 0 hhqpreg
′′−= 1
w∞= 0
pregrijana para
ρp , ϑp , p
kondenzat
stvarni profil
brzine wx
s 1' 1''
ϑ p
1
ααh
λ s
ϑ ′
ϑ h
rashladno
sredstvo
As = bH
qs
d
( ) ( )ϑ′−ϑα=ϑ′−ϑ= shs kq
Slika 7. Filmska kondenzacija na vertikalnoj stijenci
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
154
Prosječni Nusseltov broj, za stijenku visine H i temperature ϑs, na kojoj kondenzira pregrijana para entalpije h, ili suhozasićena para entalpije h˝, može se izračunati prema formuli:
4
3
)(43
4
H g h =
λ
H =Nu
sϑ−ϑ′νλ
ρ∆α, (11.25)
odnosno, za prosječni koeficijent prijelaza vrijedi konačna formula:
H
g h=
s
4
3
)(43
4
ϑ−ϑ′ν
λρ∆α , W/(m2 K), (11.26)
gdje je za pregrijanu paru ∆h = h − h´, a za suhozasićenu paru ∆h = h˝ − h´. Temperatura zasićenja ϑ' određena je tlakom pare, p. Fizikalna svojstva kondenzata: ρ, λ, µ i ν = µ/ρ, uzimaju se za srednju temperaturu kondenzata: ϑm = 0,5(ϑ′ + ϑs). Temperaturu stijenke ϑs treba pretpostaviti za proračun. Zbog te pretpostavke jednadžba (11.26) ne daje točnu vrijednost koeficijenta α, pa tako ni vrijednost gustoće toplinskog toka predanog stijenci: ( )ϑ′−ϑα= ssq , W/m2, (11.27)
koji još dodatno ovisi o pretpostavci temperature ϑ′. Rješenje se mora tražiti iterativno, tj. ponavljanjem proračuna uz promjenu pretpostavke. Račun se kontrolira pomoću jednadžbe za gustoću toplinskog toka:
( )ϑ′−ϑ= hs kq , W/m2, (11.28)
gdje je k koeficijent prolaza topline:
1
11−
α+
λ+
α=
sh
dk , W/(m2 K). (11.29)
Ovdje je αh koeficijent prijelaza topline na strani rashladnog sredstva, d debljina stijenke, a λs koeficijent vodljivosti topline stijenke.
U jednadžbi (11.28) je utjecaj pretpostavljene temperature ϑ′ uključen samo preko koeficijenta k, a ne neposredno u razlici temperatura. Zato će iz te jednadžbe izračunata vrijednost za qs biti mnogo točnija od one prema jednadžbi (11.27). Rezultat za qs iz (11.28) treba uvrstiti u jednadžbu (11.27) koja sada omogućava dobivanje točnijeg podatka za ϑ′ (kontrolni rezultat). S tom se temperaturom, kao novom pretpostavkom, račun ponavlja sve dok razlika između pretpostavke i kontrolnog rezultata za ϑ′ ne bude zanemariva. Jednadžba (11.26) može se koristiti i za određivanje α pri kondenzaciji na vertikalnim cijevima, ili unutar cijevi ako unutarnji promjer cijevi, du, nije malen.
D1.2 Kondenzacija na horizontalnoj cijevi
Za horizontalnu cijev vanjskog promjera dv i dužine L može se prosječni koeficijent prijelaza topline izračunati prama jednadžbi:
T T d
g h=
sv
4
3
)(4 −′ν
λρ∆α , W/(m2 K). (11.30)
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
155
12 ZRAČENJE Zračenje ili radijacija označava prijenos energije elektromagnetskim valovima, bez posredstva materije i na daljinu. Brzina širenja elektromagnetskih valova (c), valna dužina (λ) i frekvencija (ν) povezani su relacijom: c = λν. Prolaskom kroz materiju frekvencija ostaje konstantna, ali se zbog promjene valne dužine mijenja i brzina širenja elektromagnetskih valova. Radijacija ima dvojnu prirodu: korpuskularnu i valnu. One su povezane s nastankom radijacije.
1 pm 1 nm 1 mm 1 m 1 km1 µm
radio valovi
kratki dugimikro valoviIRUVx - zrake
jake slabeγ - zrake
log λ
log ν
-12 -10 -8 -6 -4 -2 0 2 4
20,5 18,5 16,5 14,5 12,5 10,5 8,5 6,5 4,5
0,4 0,5 0,6 0,7 0,8
0,38 µm ≤ λ ≤ 0,76 µm
žuto crveno Infracrvene
IR
Vidljivi spektar
Valna dužina λ
Frekvencija ν
m
Hz
plavo
zelenoUltraviolentne
UV
Slika 12.1 Spektar elektromagnetskih valova
Elektromagnetsko zračenje su valovi energije s električkim i magnetskim svojstvima, koji nastaju vibracijom i akceleracijom električkih naboja. Spektar elektromagnetskih valova proteže se od valova ekstremno visoke frekvencije i kratke valne dužine do valova ekstremno niske frekvencije (ν) i velike valne dužine (λ). U smjeru smanjenja frekvencije spektar sadrži: gama zrake, jake i slabe x zrake, ultraviolentne zrake (UV), svjetlosne zrake, infracrvene zrake (IR), mikro valove i radio valove.
Bez obzira na frekvenciju i valnu dužinu svi valovi šire se kroz vakuum jednakom brzinom od c = 299 792 458 m/s. Prolaskom kroz različita sredstva mijenjaju se brzina i valna dužina, dok frekvencija ostaje konstantna, sukladno relaciji λc ν= .
Također, svi pokazuju tipična svojstva valnog gibanja, uključujući difrakciju i interferenciju. To se posebno odnosi na toplinsko zračenje, 0,1 µm < λ < 400 µm, čiji manji dio čini vidljivi spektar, a veći dio pripada infracrvenom spektru. (Difrakcija je širenje svjetlosnih valova pri
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
156
njihovom prolasku kroz male otvore ili oko rubova tijela, a interferencija se događa pri preklapanju dva vala).
Visokofrekventna kratkovalna radijacija povezana je s velikom energijom - da bi nastala takva radijacija mora doći do poremećaja u jezgri ili elektronima unutarnje ljuske atoma. Na primjer, uzroci mogu biti: - preskakanje atoma iz ljuske veće u ljusku manje energije, pri čemu se oslobođena
energija pretvara u fotone. - raspad jezgre. - bombardiranje jezgre s neutronima ili elektronima. - oscilacija i akceleracija nabijenih čestica.
Priroda takvog zračenja je korpuskularna, jer počiva na česticama, fotonima. U tu grupu spadaju kozmičke, γ i x-zrake, koje su jako prodorne.
I dugovalno zračenje, koje nastaje promjenom električkog potencijala (npr. antene TV i radio stanica), također prolazi kroz materijale.
Sasvim suprotno, vidljivi spektar je slabo prodoran - s izuzetkom nekih kapljevina (npr. vode), plastika i stakla. Taj spektar zahvaća područje valnih dužina od 0,38 µm do 0,76 µm i čini podgrupu šireg pojasa valnih dužina koje pripadaju toplinskom zračenju, 0,1 µm-400 µm. Spektar elektromagnetskog zračenja podijeljen je prema načinu nastanka zračenja ili nekim karakterističnim osobinama. Svi oblici imaju istu brzinu širenja u vakuumu, ali se razlikuju po valnim dužinama i izvoru zračenja. Također, sve forme zračenja proizvode porast unutarnje energije kada su apsorbirane u nekom tijelu. Toplinsko (temperaturno) zračenje Sva tijela, čija je temperatura veća od apsolutne nule (0 K) zrače energiju koja se naziva toplinsko zračenje. Općenito govoreći, zračenje se širi po cijelom pripadajućem spektru valnih dužina, premda neki realni slučajevi odstupaju od toga, kao npr. selektivno zračenje plinova, nekih minerala i sl. Odzračena energija ovisi samo o temperaturi promatranog tijela i stanju njegove površine. Toplinsko zračenje tijela pri sobnoj temperaturi je zanemarivo u odnosu na druge načine izmjene topline. Pri temperaturi tijela iznad 500oC bit će toplinsko zračenje dominantni mehanizam izmjene topline.
rΦ
aE
Φ
aΦ
dΦ
β
α
αα α
α
upadno zračenje
BIJELA
NEPOSTOJEĆA
HRAPAVA
ZRCALNA
GLATKA
CRNA
Slika 12.2 Varijante ponašanja tijela na dozračenu energiju Φ
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
157
Temperatura nekog tijela ovisi o utjecajima drugih tijela iz okoline. Najprije ćemo razmotriti ponašanje tijela na dozračenu energiju, Φ, W. Pri opisu se koriste pojmovima iz optike, koja se bavi samo vidljivim dijelom spektra, tj. užim područjem toplinskog spektra. Pojmovi: bijela, crna, zrcalna i sl., koriste se i u preostalom dijelu toplinskog spektra i označavaju određeno karakteristično ponašanje povšine prikazano na slici 12.2.
Od dozračene energije Φ (upadno zračenje) tijelo će u općem slučaju jedan dio energije reflektirati (rΦ), jedan dio apsorbirati (aΦ) i možda mali dio energije propustiti (dΦ). Vrijedi energijska bilanca: Φ = rΦ + aΦ + dΦ, gdje su pripadni koeficijenti: refleksije r, apsorpcije a i dijatermije d.
Φ
ΦrΦr
2
Φr3
Φr4
Φr5
Φa
Φar
Φar2
Φar3
Φar4
)(c TE
0≈Φrn
Dozračena
energija
Emitirana
energija
šupljine
Slika 12.3 Zračenje izotermne šupljine
Ukupnu energiju koju neko tijelo temperature T zrači po jedinici površine u jedinici vremena označit ćemo s E , W/m2, što odgovara pojmu gustoće snage zračenja. Pri tome se ta energija ne emitra s jednakim intenzitetom na svim valnim dužinama koje pripadaju toplinskom spektru. Tijela na temperaturama u intervalu 300 - 400 K emitiraju najveći dio energije u području valnih dužina infracrvenog zračenja (IR) koje ljudsko oko ne zamjećuje.
Sva tijela, čija je temperatura veća od 0 K, emitiraju toplinsku energiju zračenjem, a njen iznos ovisi još samo o stanju površine promatranog tijela. Najviše energije emitiralo bi tijelo temperature T = konst., ako svu njemu dozračenu energiju apsorbira (a = 1), a ništa ne reflektira (r = 0), niti ne propušta (d = 0). Takvo idealno tijelo naziva se crno tijelo, a predstavlja samo teorijski model kakav ne postoji u prirodi. Sva realna tijela imaju a < 1, tj. ona će barem neki iznos dozračene energije reflektirati (r ≠ 0) ili čak i propustiti (d ≠ 0).
Za razliku od realnih tijela, kod kojih vlastita emisija toplinskog zračenja )(TE ne ovisi samo o temperaturi tijela, već i o osobinama njihove površine (r i d), emitirana energija crnog tijela
)(c TE je jednoznačna funkcija temperature, jer je po definiciji a = 1. Pri tome je uvijek
( ) ( )TETE c < , pa se omjer ( ) ( ) 1<ε=TE/TE c
naziva koeficijentom emisije realnih tijela.
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
158
Zračenje šupljine je vrlo blisko teorijskom modelu crnog tijela, jer se upadna zraka pri svakom sudaru s površinom šupljine postepeno apsorbira, tako da kroz mali otvor šupljine izlazi zanemarivo malen iznos reflektirane energije.
Takva šupljina praktički apsorbira svu dozračenu energiju, tj. ona ima a = 1 = 100%. Zbog toga će i sama šupljina emitirati maksimalnu energiju, kako bi emitiralo i teorijsko crno tijelo iste temperature, tj. ε = 1. Taj se princip koristi pri mjerenju temperature pomoću pirometara.
Relaciju između temperature i energije toplinskog zračenja idealnog tijela prvi je postavio Josef Stefan 1884., a kasnije je teorijski potvrdio njegov student Ludwig Boltzmann.
4TE σ=c
, W/m2 , (Stefan – Boltzmannov zakon). (12.1)
Ovdje je cE totalna energija koju emitira crno tijelo apsolutne temperature T, po jedinici
površine i vremenu u poluprostor, dok je σ = 5,667⋅10-8 , W/(m2 K4), Stefan-Boltzmannova konstanta.
Intenzitet zračenja Intenzitet zračenja crnog tijela jedne valne dužine, λ, naziva se intenzitet monokromatskog
zračenja. Razdiobu intenziteta zračenja crnog tijela po spektru valnih dužina opisuje Planckov
zakon:
[ ]1-)( )(
25
1c
λT/Cexpλ
CT,λI = ,
m
W/m2
µ, (Planckov zakon), (12.2)
gdje su konstante: C1 = 3,7413·108 (W µm4)/m2 , C2 = 1,4388·104 µm K.
Najača gustoća snage monokromatskog zračenja crnog tijela temperature T u smjeru normale n elementa površine je
dλIEd n,cn,c = , W/m2 , (za T = konst.). (12.3)
Integracijom po cijelom spektru valnih dužina dobiva se:
4
0
TdλIE n
λ
n,cn,c σ== ∫∞
=
, W/m2. (12.4)
Gustoća snage zračenja crnog tijela, )(c 1TE , temperature T1, prikazana je na slici 12.4 sivom
površinom ispod krivulje distribucije intenziteta zračenja. Promjenom temperature mijenja se ukupna snaga emisije, kao i distribucija energije po valnim dužinama.
Porastom temperature maksimalni intenzitet zračenja se pomiče prema manjim valnim dužinama. To je poznato kao Wienov zakon pomaka, koji daje valnu dužinu maksimalnog intenziteta zračenja:
T
,λ
82897max = , µm, (Wienov zakon pomaka). (12.5)
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
159
Ic
λ4dλ0 1 5 6 7 8 µm2 9
W/m3
TOPLINSKO ZRAČENJECRNOG TIJELA
Vid
ljiv
i sp
ekt
ar
Inte
nzi
tet
zračenja
Valna dužina
T1
T2
T3
T ≈ 5900oC
T1 < T2 < T3
Imax(T3)
λmax(T)
cEd
cE
Imax(T2)
Imax(T1)
SUNČEVA KORONA
Slika 12.4 Distribucija intenziteta zračenja crnog tijela različitih temperatura
Za temperature crnog tijela u rasponu 5000 - 6000 K, koji odgovara temperaturama Sunčeve korone, maksimalni intenzitet zračenja pada u područje vidljivog spektra, 0,38 - 0,76 µm. Za područje temperatura 50 - 3000 K maksimalni intenzitet zračenja kreće se u rasponu valnih dužina 0,5 - 6 µm, koje pripadaju području toplinskog zračenja.
U smjeru nekog kuta ϕ u odnosu na normalu može se emitirana energija crnog tijela ϕcE
odrediti pomoću Lambertovog zakona kosinusa: ϕ=ϕ cosEE n,c,c
, (12.6)
Realna tijela odstupaju od tog zakona i njihovo se ponašanje mora odrediti eksperimentalno. Ukupna gustoća snage, W/m2, koja se emitira u poluprostor iznad elementa površine je: 44
TTEE nn,cc σ=πσ=π= , (12.7)
što odgovara Stefan - Boltzmannovom
zakonu. Najčešće se umjesto jednadžbe (12.7) koristi oblik:
4
cc 100
=
TCE , (12.8)
gdje je Cc = 5,667 W/(m2 K4).
n
ϕ
Ecn
Ecϕ
Lambertov zakon: Ecϕ = Ecn cosϕ
Lambert
realna ploha
realne plohe
Slika 12.5 Zračenje u poluprostor - Lambertov zakon
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
160
Zračenje realnih tijela
Kod realnih tijela, konstantne temperature T = konst., vlastita emisija ( )TE ovisi o svojstvu apsorpcije njegove površine, pri čemu je kod takvih tijela koeficijent apsorpcije uvijek manji od 1, tj. a < 1. Pored toga, apsorpcija ne mora biti ista za sve valne dužine dozračene energije tijelu, pa će koeficijent apsorpcije a ovisiti i o karakteristikama zračenja onog tijela od kojeg dolazi dozračena energija. Kako je spektralna distribucija dozračene energije ovisna o temperaturi tijela koje emitira (emiter), to apsorpcija tijela koje tu energiju prima (primatelj) ovisi o temperaturi emitera. Zbog toga a nije jednoznačno svojstvo samo jednog tijela, premda apsorpcija ovisi i o vlastitoj temperaturi, njena promjena zbog te ovisnosti je manje značajna od promjene koja nastaje pri promjeni temperature emitera. Stoga, specifikacija a za neku površinu zahtjeva opisivanje temperatura oba tijela.
Ponašanje realnih tijela možemo usporediti s ponašanjem crnog tijela koje je definirano sa svojstvom a = 1, što znači da apsorbira svu dozračenu energiju. Pri istim temperaturama realno tijelo će zračenjem emitirati energiju )(TE , koja je uvijek manja od energije koju bi
emitiralo crno tijelo iste temperature, )(c TE . Odnos tih energija definira se kao emisioni
koeficijent:
tijelacrnogenergijaemitirana
tijelaoglnreaenergijaemitirana
TE
TE==ε
)(
)(
c
. (12.9)
Eksperimentalno određivanje vrijednosti ε je relativno jednostavno, pa u tome leži razlog njegove praktičke upotrebe. Ipak, poteškoće u određivanju ε javljaju se zbog činjenice da se vrijednost ε mijenja po spektru valnih dužina, ε = ε(λ).
S obzirom na koeficijent emisije ε razvrstavamo realna tijela u dvije skupine:
- siva tijela: ε = konst. za sve valne dužine, - obojena tijela: ε = ε(λ).
Posebno ponašanje pokazuju plinovi, koji su propusni za veći dio spektra toplinskog zračenja. Na primjer, jednoatomni i dvoatomni plinovi su potpuno prozračni, tj. imaju d = 1. Višeatomni plinovi, npr. CO2 i H2O, apsorbiraju, i sami emitiraju, zračenje samo u nekim dijelovima spektra, pa se to ponašanje naziva selektivno zračenje.
APSORPCIJSKO PODRUČJE TOPLINSKOG SPEKTRA za CO2 i H2O
Plin Područje spektra Granične valne dužineλ1 i λ2 u µm
CO2
H2O
2,36 - 3,02 4,01 - 4,8012,50 - 16,50
I.II.III.
I.II.III.
2,24 - 2,37 4,80 - 8,50 12,0 - 25,0
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
161
Ic
λ/µm40
(λmax)c = (λmax)s
0 10 50 60 70 8020 90
W/m2
Inte
nzi
tet
zrače
nja
Valna dužina
T = konst.
10030
Imax(T)crno
Imax(T)obojeno
Imax(T)sivo
crno
sivo
obojeno
εc = 1
εs = 0,5
εo = 0,35
Slika 12.6 Toplinsko zračenje crnog, sivog i obojenog tijela konstantne temperature T
Kirchoffov zakon Određivanje toplinskog toka koji zračenjem izmjenjuju dva tijela zahtjeva poznavanje njihovih koeficijenata apsorpcije, a. U slučaju toplinske ravnoteže, kada se temperatura tijela ne mijenja s vremenom, bit će vlastita emitirana energija (primatelja), E , jednaka apsorbiranoj energiji, eEa , od energije eE koju dozračuje neko drugo tijelo (emiter) iste
temperature (po jedinici površine i vremenu).
Kirchoff je zaključio da je u toplinskoj ravnoteži omjer emitirane energije, E , i koeficijenta apsorpcije, a, za sva tijela uvijek isti (npr. za tri tijela označena s indeksima 1, 2 i 3):
.konsta
E
a
E
a
E===
3
3
2
2
1
1
, (u toplinskoj ravnoteži, T = konst.). (12.10)
U uvjetima ravnoteže taj omjer ne ovisi o karakteru drugog tijela koje dozračuje energiju, pa to može biti i crno tijelo koje dozračuje )(c TE . Znači da vrijedi relacija:
.konstTE
a
TE==
1
)()( c
, (u toplinskoj ravnoteži, T = konst.). (12.11)
Porastom koeficijenta apsorpcije a prema vrijednosti a = 1 crnog tijela, raste vlastita emisija od E prema cE crnog tijela iste temperature T, ali je omjer .konsta/Ea/E c == .
Usporedba s jednadžbom (12.9) vodi zaključku da su u toplinskoj ravnoteži koeficijenti apsorpcije i emisije jednaki:
ε=a , (Kirchoffov zakon). (12.12)
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
162
Uzevši u obzir jednadžbe (12.8) i (12.9) slijedi da je emitirana energija toplinskog zračenja realnog tijela jednaka:
4
100
ε=ε=
TCEE cc
, W/m2, (12.13)
gdje je konstanta zračenja crnog tijela Cc = 5,667, W/(m2 K4).
Materijal Stanje površine Koeficijent emisije, ε Temperatura, ϑ/ oC Aluminij polirana 0,040 40 Bakar polirana 0,023 115 Željezo polirana 0,244-0,377 425-980 Željezo oksidirana 0,736 100 Azbest hrapava 0,96 40 Crvena cigla hrapava 0,93 20 Boje glatka 0,92-0,96 100 Voda glatka 0,95-0,96 0-100
Uobičajena je praksa da se Kirchoffov zakon koristi i u slučajevima odstupanja od toplinske ravnoteže, tj. umjesto teže mjerljivog koeficijenta apsorpcije a koristimo lakše dostupne podatke za ε. Zapravo, relacija a = ε vrijedi približno i u tim slučajevima, ako se za ε uzme vrijednost prema temperaturi kakvu ima izvor zračenja (emiter), jer bi takvu temperaturu imala površina primatelja u stanju toplinske ravnoteže s emiterom. (Pretpostalja se da temperatura primatelja ima zanemariv utjecaj u odnosu na utjecaj temperature emitera).
Kruta tijela su nepropusna za toplinsko zračenje, d = 0, pa vrijedi relacija: a + r = 1. Apsorpcija, koja se praktički odvija na samoj površini krutog tijela, bitno ovisi o stanju te površine. Tako glatke i polirane metalne površine jako reflektiraju dozračenu energiju i pod istim kutem. Zbog toga je kod njih koeficijent apsorpcije a, kao i emisije ε, vrlo malen. Suprotno tome, kod oksidiranih (zrnastih) metalnih površina je a, odnosno ε, umjereno velik. Zbog hrapavosti površine kut refleksije nije jednak kutu upadnog zračenja. Pri rješavanju inženjerskih problema obično se pretpostavlja slučaj difuzne refleksije, tj. totalne refleksije, neovisne o kutu upadnog zračenja.
Kapljevine i plinovi obično propuštaju najveći dio dozračene energije, ali kapljevine mogu jedan dio te energije i reflektirati.
Zračenje realnih tijela u poluprostor ne odvija se u skladu s ranije navedenim Lambertovim
zakonom, jer emisijski koeficijent u nekom smjeru ovisi o kutu ϕ, tj. zbog ε = ε(ϕ).
U Toplinskim tablicama postoje podaci za koeficijente emisije u smjeru normale, εn, različitih materijala. Na osnovu njih određuju se koeficijenti emisije u poluprostor, ε, u ovisnosti o stanju površine prema slijedećim relacijama:
- za glatke površine ε = 0,95 εn , - za polirane površine ε = 1,2 εn , (12.14) - za hrapave površine ε = 0,98 εn .
IZMJENA TOPLINE ZRAČENJEM Ukupna energija koju zračenjem odašilje površina nekog tijela naziva se svjetloća
površine, K, W/m2. Ona se sastoji od vlastite emitirane energije ( E ) i reflektiranog dijela dozračene energije (Φ) od drugog tijela, tj. ΦrEAAK += . Izmjenjena toplina zračenjem između dva tijela predstavlja razliku svjetloća njihovih površina, odnosno razliku apsorbiranih energija zračenjem tih tijela. Pri tome je od posebne važnosti međusobni položaj tijela u prostoru, pa matematički model općenitih slučajeva može biti vrlo kompliciran. Ovdje će se razmotriti samo neki karakteristični modeli zračenja za koje se relativno lako može dobiti matematičko rješenje. Obuhvaćeno tijelo Primjer obuhvaćenog tijela prikazan je na slici 12.7. Tijelo 1: temperature T1, emisijskog koeficijenta ε1 i vanjske površine A1,obuhvaćeno je tijelom 2: temperature T2 < T1, emisijskog koeficijenta ε2 i unutarnje površine A2. U prostoru između tijela nema materije, ili je ispunjen medijem prozračnim za toplinske zrake. Pretpostavlja se da je oblik površine bez udubljenja ili izbočenja, odnosno da su površine tijela međusobno vidljive u svim točkama. Zbog razlike u veličini tijela samo će dio svjetloće površine tijela 2, K2, pogađati površinu tijela 1, a ostatak će pogoditi vlastitu površinu tijela 2. Geometrijski faktor odnosa površina je ω = A1/A2 ≤ 1.
Svjetloće površina tijela 1 i 2 opisane su slijedećim jednadžbama:
2211111 KArEAKA ω+= , (12.15)
2221122222 )1( KArKArEAKA ω−++= . (12.16)
2
A2
2
A2
A11
A1
1
22EA
11EA
( ) 221 KA ω−promašeno
tijelo 1
22KA
svjetloća tijela 1
112 KAr
( ) 222 1 KAr ω−
2221 KAKA ω=
211 KAa
21KrA
211111 KrAEAKA +=
Slika 12.7 Model obuhvaćenog tijela
Zbog nepropusnosti tijela d1 = 0 i d2 = 0 vrijedi r1 + a1 = 0 i r2 + a2 = 0. Prema Kirchoffovom zakonu je a1 = ε1, odnosno a2 = ε2, dok za vlastite emitirane energije vrijedi prema Stefan − Boltzmannovom zakonu:
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
164
4
111 100
ε=
TCE c
i 4
222 100
ε=
TCE c
. (12.17)
Iz toplinske bilance tijela 1 (alternativno tijela 2) i rješavanjem jednadžbi (12.15) i (12.16) dobiva se izmjenjeni toplinski tok Φ12:
−
−
εω+
ε
=
4
2
4
1
21
112 100100
111
TTCAΦ c , W. (12.18)
U dva specijalna slučaja:
- zračenje točkastog izvora ili zračenje u beskonačni prostor, kada ω → 0, - crno tijelo 2 , kada je ε2 = 1.
jednadžba (12.18) poprima jednostavniji oblik:
−
ε=
4
2
4
1c1112 100100
TTCAΦ , W. (12.19)
Kada se između tijela stavi zastor, kao na slici 12.8, on će smanjiti toplinski tok zračenja između tijela 1 i 2. Toplinski tok se može odrediti iz jednadžbe:
−
−
ε+
−
ε+
ε
=
4
2
4
1
1
22
1
1
c112 100100
11
111
TT
A
A
A
A
CAΦ
zz
. (12.20)
A2
2
T2
ε2
δA1
1ε1 T1 εz
Tz
z
AzΦ 1-z
Φ z-2
Slika 12.8. Obuhvaćeno tijelo (1) i zastor (Z)
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
165
Bliske paralelne stijenke
Ako je razmak između paralelnih stijenki zanemarivo malen, δ ≈ 0, tada će svjetloća površine jedne stijenke u cijelosti pogađati površinu druge stijenke i obrnuto. Koristeći uvjet, koji vrijedi za ovaj model: A1 = A2 = A, tj. ω = 1, dobiva se iz jednadžbe (12.18) izmjenjeni toplinski tok takvog modela.
−
−ε
+ε
=
4
2
4
1
21
c12 1001001
11TTAC
Φ , W. (12.21)
U slučaju paralelnih stijenki sa zastorom polazimo od jednadžbe (12.20), koja za slučaj ω = 1 poprima oblik
−
−
ε+−
ε+
ε
=
4
2
4
1
21
c12 100100
12
111
TTACΦ
z
, W. (12.22)
T2T1
ε1 ε2
Φ 1z
vakuum
Φz 2
Tz
T2T1
ε1 ε2
δ ≈ 0
vakuum
εz
a) b)
1EA
21 z 21
21 KAr
2KA
01 ≈EA
promašeno zračenje Slika 12.9 Zračenje paralelnih stijenki: a) bez zastora ; b) sa zastorom
U stacionarnom stanju je Φ1z = Φz2 , pa slijedi da se temperatura zastora može izračunati iz jednadžbe:
( )
111
1
111
1
111
111
21
1
42
1
41
4
−ε
+ε
+
−ε
+ε
−ε
+ε
+
−ε
+ε
=
zz
zzz
TT
T . (12.23)
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
166
Jednadžba (12.22) može se preoblikovati za slučaj s n zastora jednostavnim proširenjem nazivnika članom (2/εz -1) za svaki zastor.
Prividni koeficijent prijelaza topline zračenjem Često su tijela koja zrače okružena plinom, pa na ukupni toplinski tok kojeg predaju i/ili primaju utječe i konvekcija.
A
ϑ
ϑo
Φzr
Φkonv
Φαzr
αkonv
plin
tijelo
Ukupni toplinski tok, Φ:
( )0ϑ−ϑα=+= AΦΦΦ zrkonv (12.24)
Ukupni koeficijent prijelaza topline, α :
zrkonv α+α=α (12.25)
Prividni koeficijent αzr određuje se iz relacije:
( )0ϑ−ϑ=α
A
Φzrzr (12.26)
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
167
13 IZMJENJIVAČI TOPLINE
Izmjenjivači topline su toplinski aparati, građeni sa svrhom izmjene topline između
dvije struje tekućina (fluida). Postoje dvije osnovne grupe izmjenjivača:
• rekuperatori: izmjena topline između dva fluida vrši se kroz stijenku koja ih razdvaja.
• regeneratori: koriste se za plinovite fluide, a toplina se izmjenjuje posredstvom porozne
akumulacijske mase koja se naizmjenično grije i hladi.
Ponekad se izmjena topline vrši i neposrednim miješanjem fluida, ali se takvi slučajevi
rješavaju na sasvim drugačijoj osnovi od prethodnih. U nastavku će se razmatrati samo princip
proračuna rekuperatora.
REKUPERATORI
Proračun rekuperatora počiva na uvažavanju činjenice da se temperature struja fluida
bitno mijenjaju uzduž izmjenjivačke površine, Ao. Pretpostavlja se da u izmjeni topline
sudjeluju samo promatrane struje fluida, tj. da nema gubitaka topline kroz metalnu stijenku
prema okolišu.
Uobičajeno je da se struje označavaju s indeksima 1 i 2. Ulazna stanja označavaju se kao 1´ i
2´, a izlazna stanja kao 1″ i 2″.
ulaz 1′α1
α2
izlaz 2″
1″ izlaz
slabija struja
Q
stijenka (λs)površina
izmjenjivača (Ao)
jača struja
1C
2C2′ ulaz
Slika 13.1 Princip označavanja veličina duž površine izmjenjivača topline
Osnovni pojmovi i njhov način označavanja prikazani su na slici 13.1 bez naznake rasporeda
temperatura duž površine izmjenjivača, pa smjer toplinskog toka, Q , nije jednoznačno
definiran.
Ulazne temperature, ϑ1´ i ϑ2
´, kao i izlazne temperature, ϑ1
″ i ϑ2
″, zamišljene su kao prosječne
temperature u presjeku strujanja, ali ne i duž površine izmjenjivača. Suprotno, koeficijenti
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
168
prijelaza topline, α1 i α2 , uzimaju se kao prosječne vrijednosti duž površine izmjenjivača, a
ne kao lokalne vrijednosti - kako bi to, strogo uzevši, trebalo.
Protočne mase fluida, 1m i 2m u kg/s, povezane su s prosječnim brzinama protjecanja, w1 i
w2, kroz površine presjeka, A1, odnosno A2, s relacijama: 1111 Awm ρ= , odnosno, 2222 Awm ρ= .
Toplinski kapaciteti fluida definirani su kao produkt protočne mase, m , i specifičnog
toplinskog kapaciteta, cp, odnosno : 111 pcmC = i 212 pcmC = , s dimenzijom W/K (u slučaju
kapljevina koristi se jedinstveni specifični toplinski kapacitet c). Općenito je 21 CC ≠ .
To znači da je 21 CC ≤ , a vrijednost omjera kreće se u rasponu: 10 21 ≤≤ C/C .
Toplinski tok
Izmjenjeni toplinski tok,Q (W), može se izraziti s tri relacije. Dvije se temelje na promjeni
temperatura struje 1, odnosno struje 2, od ulaza do izlaza iz izmjenjivača:
za struju 1: ( ) 1111111 ϑ∆=ϑ′−ϑ′′= CcmQ p , (13.1)
za struju 2: ( ) 2222222 ϑ∆=ϑ′−ϑ′′= CcmQ p . (13.2)
Zanemarujući gubitke topline na druge sudionike (stijenka, okolina) vrijedi da je:
21 QQ −= . (13.3)
Na osnovi toga slijedi da je
2211 ϑ∆=ϑ∆ CC . (13.4)
Kako je usvojena pretpostavka da je C C 21 ≤ , to proizlazi da je 21 ϑ∆≥ϑ∆ !
Apsolutna promjena temperature, | 1ϑ∆ |, slabije struje 1C od ulaza do izlaza iz izmjenjivača je
veća od apsolutne promjene temperature, | 2ϑ∆ |, jače struje 2C .
Na temelju usporedbi apsolutnih veličina promjena temperatura fluida može se zaključiti koja
je jača ili slabija struja! To je bitno stoga što dijagrami za proračun izmjenjivača počivaju na
dogovoru da je 21 CC ≤ . Slabiju struju moramo označiti s indeksom 1!
Iz prethodnog se može zaključiti, da najmanja razlika temperatura između dvije struje fluida,
minϑ∆ , nastupiti na izlazu slabije struje. Kod istosmjernog izmjenjivača fluida bit će
Po dogovoru se struja fluida s manjim toplinskom kapacitetom označava indeksom 1!
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
169
21 ϑ′′−ϑ ′′=ϑ∆ min , a kod protusmjernog 21 ϑ′−ϑ′′=ϑ∆ min . S druge strane, najveća razlika
temperatura je određena s ulaznim temperaturama struja: 21 ϑ′−ϑ′=ϑ∆ max .
Prethodne jednadžbe (13.1) i (13.2) izražavaju toplinski tok pomoću temperaturne razlike
jedne, odnosno druge, struje od ulaza do izlaza iz izmjenjivača. Taj isti toplinski tok
izmjenjuje se između tih struja (zanemarujući gubitke). Njega, međutim, ne možemo izračunati
iz jednadžbe:
( )AkQ 21 ϑ−ϑ= , (ne vrijedi za ukupnu površinu Ao izmjenjivača!) (13.5)
jer rezlika temperatura (ϑ1 – ϑ2) tih struja nije konstantna duž površine izmjenjivača, Ao! Ipak,
takvim oblikom jednadžbe možemo izraziti lokalni toplinski tok kroz proizvoljno malu
površinu izmjenjivača, dA, uslijed razlike lokalnih temperatura ϑ1 i ϑ2 dviju struja.
Za diferencijalni (lokalni) toplinski tok između dvije struje vrijedi: