7/30/2019 FPN SKRIPTA ZGODIČ. http://slidepdf.com/reader/full/fpn-skripta-zgodic 1/90 ESA ZGOIČ 2013 NAJNOVIJA SKRIPTA FPN SARAJEVOBit politike Tri temeljne teorije o biti politike (statologija,kratologija,regulatologija) U PRVOJ SE TEORIJI TVRDI DA JE SUŠTINA POL ITIKE U DJELATNOSTI DRŽAVE A POLITOLOGIJ A BI BILA –KORISTIO SE TAJ TERMIN U POLITOLOGIJI ALI N IJE OPĆEPRIHVAČEN ST ATOLOGI JA:ZNANOST KOJA PROUČAVA NASTAN AK ,STRUKTURE I FUNKCIONIRANJE DRŽAVE. Npr.USA politolog J.W.Garner 1928 god.(politička znanost potiče i svršava s državom)Njemački autor Georg Jelinek tvrdi (primjenjena i prakt ična znanost o državi jeste politika,tj.znanost o tome kako se postižu odredjeni državni ciljevi) Njemački autor Herbert Kruger (politika je obilježena time što ona jest stav i dijelatnost posvečena specifičnom biču države u njezino osobno ime)U DRUGOJ SE TEORIJI SMATRA DA UZ SVA NIJANSIRANJA U NJENOM POIMANJU KAKO JE VLAST SAMA SUŠTINA POLITKE , A POLITOLOGIJA BI ZAPRAVO BILA KRATOLOGIJA : ZNANOST KOJA PROUČAVA PORIJEKLO,PRIRODU,TEMELJE,OBIM,DOSEGE, OČUVANJE, OTPORE I EFEKTE VLASTI. Paradigmatični zastupnici takvog stajališta bii su npr.Maurice Duverger i USA-politolog Hans Morgenthau.Sinteza ova dva stajališta rezultira uvidom po kojem je bit politike u djelatnosti i vršenju državne vlasti ,a to znači u vršenju javne vlasti:to je vlast koja primjenjuje sankcije preko državnog aparata kao najrazvijenijeg aparata fizičke prinude.U ovoj varijanti,dakle znanost o politici definirana je kao konbinacija statologije i kratologije. UTREČOJ TEORIJI REGUL ATIVNA TEORIJA POLI TIKE – TVRDI SE KAKO POLITIKA JESTE SVEOBUHVATNO REGULIRANJE I OBLIKOVANJE DRUŠTVENOGŽIVOTA, KOJE POČIVA NA VLAST I. U jednoj se reprezentativnoj varijanti regulativne teorije politike tvrdi kako politika jeste zapravo djelatnost reguliranja društvenih sukoba.npr Wolf –Dieter Nar (politika je posvuda tamo gdje ima sukoba)Politička znanost otuda istražuje oblike regulacije i sadržaj sukoba,što je uopšte dopušteno a što samo izranja na površinu sukoba,načine na koji se u društvu raspravlja o ovim temama,u kojima se institucionalnim oblicima vrši regulacija sukoba i sl.Politika je dakle djelatnost na izmirenju društvenih sukoba i održavanju ravnoteže izmedju reda ,slobode i vlasti kako bi se odžala društvena cjelina,a politologija bi onda bila –uvedimo taj termin – regulatologija.Prema tome i u regulatologiji figurira fenomen političke vlasti ,ali sada je ona tu figurira podvostručeno:i kao izvorište političkih konflikata ,i kao ključni faktor njihovog prevladavanja,odnosno osmišljavanja i prakticiranja politike ravnoteže,harmoniziranja i funkcionaliziranja poretka.
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Tri temeljne teorije o biti politike (statologija,kratologija,regulatologija)
U PRVOJ SE TEORIJI TVRDI DA JE SUŠTINA POLITIKE U DJELATNOSTI DRŽAVE A POLITOLOGIJ A BI
BILA –KORISTIO SE TAJ TERMIN U POLITOLOGIJI ALI NIJE OPĆEPRIHVAČEN ST ATOLOGIJA:ZNANOST
KOJA PROUČAVA NASTAN AK ,STRUKTURE I FUNKCIONIRANJE DRŽAVE.
Npr.USA politolog J.W.Garner 1928 god.(politička znanost potiče i svršava s državom)Njemački
autor Georg Jelinek tvrdi (primjenjena i prakt ična znanost o državi jeste politika,tj.znanost o tome
kako se postižu odredjeni državni ciljevi) Njemački autor Herbert Kruger (politika je obilježena timešto ona jest stav i dijelatnost posvečena specifičnom biču države u njezino osobno ime)
U DRUGOJ SE TEORIJI SMATRA DA UZ SVA NIJANSIRANJA U NJENOM POIMANJU KAKO JE VLAST
SAMA SUŠTINA POLITKE, A POLITOLOGIJA BI ZAPRAVO BILA KRATOLOGIJA:ZNANOST KOJAPROUČAVA PORIJEKLO,PRIRODU,TEMELJE,OBIM,DOSEGE,OČUVANJE,OTPORE I EFEKTE VLASTI.
Paradigmatični zastupnici takvog stajališta bii su npr.Maurice Duverger i USA-politolog Hans
Morgenthau.Sinteza ova dva stajališta rezultira uvidom po kojem je bit politike u djelatnosti i
vršenju državne vlasti ,a to znači u vršenju javne vlasti:to je vlast koja primjenjuje sankcije preko
državnog aparata kao najrazvijenijeg aparata fizičke prinude.U ovoj varijanti,dakle znanost o politici
definirana je kao konbinacija statologije i kratologije.
U TREČOJ TEORIJI REGUL ATIVNA TEORIJA POLITIKE – TVRDI SE KAKO POLITIKA JESTE
SVEOBUHVATNO REGULIRANJE I OBLIKOVANJE DRUŠTVENOG ŽIVOTA,KOJE POČIVA NA VLASTI.
U jednoj se reprezentativnoj varijanti regulativne teorije politike tvrdi kako politika jeste zapravo
djelatnost reguliranja društvenih sukoba.npr Wolf –Dieter Nar (politika je posvuda tamo gdje ima
sukoba)Politička znanost otuda istražuje oblike regulacije i sadržaj sukoba,što je uopšte dopušteno
a što samo izranja na površinu sukoba,načine na koji se u društvu raspravlja o ovim temama,u
kojima se institucionalnim oblicima vrši regulacija sukoba i sl.Politika je dakle djelatnost na
izmirenju društvenih sukoba i održavanju ravnoteže izmedju reda ,slobode i vlasti kako bi se odžala
društvena cjelina,a politologija bi onda bila –uvedimo taj termin – regulatologija.Prema tome i u
regulatologiji figurira fenomen političke vlasti ,ali sada je ona tu figurira podvostručeno:i kao
izvorište političkih konflikata ,i kao ključni faktor njihovog prevladavanja,odnosno osmišljavanja i
prakticiranja politike ravnoteže,harmoniziranja i funkcionaliziranja poretka.
Unutar kratologije koja je preokupirana fenomenom vlasti veze i odnosi i to prijesvega u pogledu njihovi razina,domena ,formi i vrsta – izmedju politike i vlasti se
različito odredjuju.
1. Politika je pojmljena kao vršenje vlasti u društvu,i to bez obzira o kojoj jedruštvenoj zajednici i o kojoj vrsti vlasti je riječ.Politika je npr. vršenje i državne,i
crkvene i političke i svake druge vlasti
2. Reducirajuči njen opseg,u drugoj verziji politika se definira kao vršenjetzv.javne vlasti.A javna vlast je ona vlast koja primjenjuje sankcije fizičke
prinude:najrazvijeniji i najefikasniji sistem prinudnog sankcioniranja jeste država.
3. U trečoj verziji varira se poimanje politike kao djelatnosti državnevlasti.Jednom politika obuhvata cjelokupnu državnu djelatnost bez ikakve razlike
kao i norme o njenoj organizaciji koje su eminentno političke.Drugi put ,u nešto
užem smislu,politika se sastoji iz slobodnih državnih djelatnosti,a slobodna je ona
državna djelatnost koja jeste suverena,pa,kao takva ,nije nužno regulirana niti
podložna pravnim normama.Politika je dakle stvarna djelatnost države bez obzira da
li je ona u skladu s pravnim normama o toj djelatnosti:djelatnost koju država vrši
spada u oblast prava,djelatnosti koju ona stvarno vrši jest politička djelatnost i spada
u oblast politike.
4. U četvrtoj opciji vrše se i daljna specificiranja u poimanju identiteta politike idržavne vlati:politika,u užem značenju,obuhvata samo djelatnost onih
društvenih snaga koje vrše vrhovnu državnu vlast ili koje utiću na vršenje tevlasti iako je same ne vrše.Politika u ovoj predstavi,dakle,ne obuhvata vršenje
državne vlasti nego samo djelatnost političkih snaga koje ovu vlast vrše –a te snage
3. Stručna moć koja proizilazi iz expertističkog posjedovanja specijalizirani informacija i
saznanja s kojima se može manipulirati radi kontrole drugih
4. Moć prilika biti na pravom mjestu u pravom trenutku može osobi dati mogučnost da
upotrebljava moć
Stephen
Bez obzira na temelje i izvore moći ,zavisnost -ključ moći.
Zavisnost se povečava kada je resurs koji kontrolirate važan ,rijedak i nezamjenjiv
Endru Hejvud
U politici moč se obično shvata kao odnos ,tj.sposobnost da se utiče na ponašanje drugih na
način koji oni nisu odabrali.
Ona se shvata kao „moć nad ljudima“
Uže gledano ,moć se može dovesti u vezu sa sposobnošču kažnjavanja ilinagradjivanja,približavajuči je tako prinudi ili manipulaciji,nasuprot „uticaju“koji takodjerpodrazumjeva racionalno ubjedjivanja.
Naglašava aspekt sposobnosti i utjecaja:osobe,organizacije i institucije moraju –ukoliko hoče
posjedovati moć-imati odredjene sposobnosti ,moraju biti ti socijalni entiteti sposobni za njeno
sticanje i apliciranje ,jer i kada bi se moć htjela ona se zbiljski ne može prisvojiti ako se ne posjeduje
specijalne sposobnosti utjecaja.
Hejvud se kreče u okviru šire teorije utjecaja koja se potiskujuči teorije borbe za moć pojavljuje 60
god.20 st.jednu takvu teoriju razvija i Robert Dal.
Robert Dal (USA politolog)
Moć sposobnost utjecaja:A ima moć nad B u mjeri ou kojoj on B-a može potaknuti da učininešto što on inače nebi učinio.
No ta sposobnost zavisi od resursa s kojim se raspolaže
U središtu politike nalazi se borba za njihovo prisvajanje,a njeni su vodeči socijalni akteri,uzpartije,interesne grupe ili grupe za pritisak.
Pri tome se uz razlišite pristupe resursima-izvorima moći ,svaka društvena grupa ima neke
prednosti s kojima može utjecati na političke procese pa je – sa stanovišta R.Dala – moć u društvu
Otuda za R.Dala kao i za druge teoretičare pluralističke demokratije postojanje različitihkonkurentnih interesa predstavlja osnovu demokratske ravnoteže i povoljnog razvitka javnepolitike.
U takvom kontekstu svrha je vlasti da bude medijator i –na koncu ,kada je to nužno –
presuditelj u rivalitetima izmedju konkurentskih društvenih grupa . Pri tome u tom procesu medijacije politički sustav ili država postaju gotovo neraspoznatljivi od
plime i oseke pogadjanja ,konkurentskih pritisaka interesa.
Krajnja konzekvencija ovakvih stanovišta jest R.Dalov koncept političke poliarhije…nepostoji nikakav vrhovni moćni centar za donošenje odluka.
Buduči da je moć u biti raspršena u cijelom društvu,buduči da postoji pluralitet točakapritiska,javlja se i cijeli niz konkurentskih centara za formuliranje politike i donošenjeodluka.
Postojale su i deskriptivne teorije moći što su se oblikaovale u kontekstu realpolitičkihteorija medjunarodnih odnosa.Tako če npr.
Hans Morgenthau
Politika djelovanje u skladu s interesima ,definirano u pojmovima moći ..te onda takoshvačenu politiku normativno projektirati i na medjunarodnu politiku:ona s onu stranu
svake moralpolitike-jest permanentno rivalsko nadmetanje država za superiorne pozicijemoći.
Moć ovisi od nekoliko njenih odluka ,a to su :geografski položaj,prirodni izvori,industrijiski
kapaciteti ,veličina naroda ,vojske i vlade i sl.
A.Etzioni
Razlikuje dva tipa odnosa moći : odnos moći utemeljen na sili i odnos moći utemeljen nanagradjivanju stvarima i službama. Važnost manipulacije u sticanju i upotrebi moći.
Manipulacija označava u društvenom području uticaje na ljude za tudje privredne ili
političke svrhe.
Može se poduzeti na različite načine,npr tako da se uvedu sugestivna sredstva koja apeliraju na
pritajne želje(propaganda sa erotičkim inplikacijama)pa sve do primjene kemijskih sredstava.
Ukazuje i na manipulaciju što se ozbiljuje primjenom sinbola u kontrolne svrhe npr.upotreba
grba,zastave,himne i sl.
Ona se prikriva i otuda teškoče u njenom demaskiranju
Razlika izmedju uvjeravanja koja je opčepriznata funkcija političkih aktera u demokraciji,i
manipulacijekoja nosi negativne konotacije propagande i prijevare ,nije uvjek lako povuči.
Politike i prakse manipulacije sastavni su dio vlastodržačke politike kontrole mišljenja:moć se i
manifestira u sposobnosti da utiče na druge ,odredjujuči što on ili ona misli ,želi ili treba….Ova moć
se iskazuje kao ideološka indoktrinacija ili psihološka kontrola..
U poimanju moći naglašava se kako je moć zapravo ,potencija,a ne prirodna predispozicija ibiološkopsihičko svojstvo.
Otuda psihološke teorije moći npr.Hobsova ili Ničeova,koje moć shvataju kao dio nagonskogte zato i govore o postojanju prirodne volje za moć,odnosno prirodnog nagona za sticanjem iuvečavanjem moći.
Esad Zgodič
Efektivna vlast uvijek počiva na konbinacijama različitih likova moći a ne na jednoj makoliko djelotvornoj –vrsti moći.
A na drugoj strani ,vlast koja iza sebe nema stvarnumoć neminovno jest slaba vlast ,a sagubljenjem svoje legitimnosti i efektivnosti ,ona se pretvara u golu silu s kojom če na koncu,propasti i nestati.
Shvatanje vlasti
Max weber
Vrši diferenciju izmedju pojma moći i pojma vlasti koja je samo jedan poseban slučajmoći
Polazeći od toga da se vlast >u općem smislu moći ,dakle,mogučnosti da se vlastitavolja nametne ponašanju drugih,može pojaviti u narazličitijim oblicima<on izmnogobrojnih historijskih tipova vlasti izdvaja dva dijametralno suprotan tipa.
Prvi naziva vlasču u najširem smislu,a drugi poima kao vlast u užem smislu riječi ipojma.
No,upozorava Weber on govori o čistim tipovima ovih vlasti i o čistim suprotnostima
izmedju njih,dok u stvarnoj historiji izmedju njih ne postoje oštre granice pa,otuda,one
egzistiraju preljevajuči se jedna u drugu.
Vlast u najširem smislu
Vlast na temelju konstelacije interesa(posebno na temelju monopolističkog položaja)
Najčistiji tip je monopolistička vlast na tržištu,zasniva se isključivo na utjecaju koji proizilazi iz
nekog na bilo koji način osiguranog posjeda(ili vještine potrebne na tržištu),utjecaju koji se vrši na
formalno“slobodno“djelovanje povlaštenihu kojima oni slijede samo vlastite interese.
U ovom tipu vlasti-vlasti shvačene kao „pribavljanje utjecaja“ dakle vlasti uvjetovanje konstelacijom
interesa,posebice onom tržišnom,koja se posvuda formalno zasniva na slobodnoj igri
interesa.Figurira stvarna moć koja je izrasla iz razmjene na tržištu,a regulirana je preko konpromisa
interesa.
Vlast u užem smislu
S druge strane,u historiji je postojala vlast po sili autoriteta(moć za izdavanjezapovijedi i obaveza poslušnosti)Najčistiji tip ove vlasti jeste ,vlast glaveobitelji,službena ili vladarska vlast (ova)vrsta vlasti zasniva se na apsolutnoj obvezi
poslušnosti koja se zahtjeva bez obzira na motive i interese.Prema tome po pojom vlasti u
užem smislu po Weberu potrebno je porazumjevati činjeničko stanje u kojem iskazana
volja(zapovijed)jene ili više osoba koje vlaaju želi utjecati na jelovanjerugih(jedne ili
više potčinjenih osoba),a zapravo i utječu na način da se ovo djelovanje u društveno
relevantnom stupnju odvija kao da su podređeni sadržaj zapovijedi,poradi njegasamog,učinili maksimumom svog djelovanja(poslušnosti).Ovako poimljenu vlast u
užem smislu veže Weber za sferu uprave,ali može se koristiti kao ono objašnjavalačko i u
sferi političke,odnosno državne vlasti.
Weber takođe ukazuje i na to kako i koje psihološke načine zapovijedanje moze postići svoj
učinak. Ono moze taj učinak postići uzivljavanjem ili nadahućem ili racionalnim
uvjeravanjem ili kombinacijom ova tri glavna oblika uticaja jedne osobe na drugu. Različite
su motivi zapovijedanja i njegova htijenja. Zapovijed moze u pojedinom slučaju biti
izvedena iz vlastitog uvjerenja u njenu ispravnost ili iz osjećaja duznosti, ili pak iz straha ili
tupog navikavanja, kao i zbog vlastite koristi pri čemu razlike ne moraju nuzno imatisociološki značaj.
Pod političkom vlašću podrazumijeva mogućnost da se svim članovima uspješno izdajunaredbe te apostrofira i voljni čin onoga koji sluša . Dok vlast neposredno određuje ponašanje
drugih, moć ostaje tim više na rubu prostora ponašanja svojih ad resata. Vlast znači određivatiponašanje drugih, moć znači samo uticaj na to djelovanje. Poslušnost nije samo refleks
pasivnosti nego i voljno pristajanje uz vlast i podređivanje njenim naredbama, a to se pristajanje
moze odrediti kao dužnost. Poslušnost nije nužni uslov vlasti, ona je principijelno provodljiva i bezovog ili onog tipa poslušnosti, dakle, ona se provodi i na načelu legitimnosti i na pukoj sili.
Britanski autor Endru Hejvud
Definiše pojam vlasti kao legitimnu moć. Dok je moć sposobnsot da se utječe na ponašanjedrugih, vlast je pravo da se to čini. Vlast se zasniva na obavezi pokoravanja, nego na nekomvidu prinude ili manipulacije. Vlast predstavlja moć koja sadrži legitimitet ili pravo. Haralambos I Holboron će reći:Vlast je onaj oblik moći koji je prihvaćen kao legitiman, tj. Kao
ispravan i pravedan, i kojem se na toj osnovi pokorava. Prisila je onaj oblik moći koju njoj podlozni
ne smatraju legitimnom.
Francuski autor Francois Šazel
Razlikuje dvije vrste vlasti:
- relacionu;- relaciona vlast vrši se u interakciji, uvodeći asimetriju u odnosima. Nakon što se
asimetrija učvrstila u vremenu i prostoru, ona postaje izvor supstancijalne ili tranzitivne
vlasti
- supstancijalnu vlast ; vlast koja se može prenositi s jednog na drugi stepen nekog
administrativnog aparata, ili s jedne na drugu tačku teritorije.
Meksički autor Sančez Adolf Vazquez:
On prvenstveno određuje šta sve nije vlast. Vlast nije stvar ili svojstvo nekog predmetasadrzano u samoj njegovoj prirodi, koje bi se moglo osvojiti, posjedovati i sačuvati. Vlast nijeni svojstvo ili sposobnost koju bi posjedovala neka osoba, budući da čovjek raspolaze njomesamo na temelju izvjesnog broja uvjeta ili okolnosti koje omogućavaju njegovu vlast. Dakle,vlast nije svojstvena nekom predmetu ili osobi. Ona postoji u vezi s onim što se nalazi izvan
čovjeka, u historijskim prilikama, društvenim uvjetima, određenim strukturama itd. Vlast nije imanentna. Nešto što je izvan nje je čini mogućom, nuznom i ustanovljuje je. Ali vlast se ne
nalazi samo u vezi s nečim, nego je i ona sama po sebi odnos. Dominacija i potčinjenost nuzno se
isprepliću. Kada se dominacija vrši, nameću se volja, vjerovanje ili interesi jednih drugima, i to
nezavisno od toga da li se ta potčinjenost prihvaća ili ne da li postoje unutarnja ili vanjska
poslušnost ili neposlušnost i da li vanjska neposlušnost porpima neke oblike borbe i otpora.
Prihvaćanje ili odbijanje dominacije, neposlušnost ili otpor prema njoj, karakteriziraju oblike
preuzimanja odgovornosti tih odnosa vlasti, ali ni u jednom ni u drugom slučaju, ne moze se pobjeći
od njenog uplitanja u te odnose ili od njenih nejednakih ili asimetričnih posljedica. Politička vlast je
samo jedan od oblika, načina ili tipova vlasti. Politika je u središtu svih kolektivnih društve nih
aktivnosti, formalnih I neformalnih, javnih I privatnih, u svim grupama ljudi, institucijama I
društvima. Ako je politika panmedij socijalnog bivstvovanja onda se nuzno, uz političku vlast,
javljanju i drugi likovi vlasti šta nastaju u različitim sferama društvene stvarnosti kje su sameprozete politikom i jesu prostor političkog. Vlast je prije svega specifični društveni odnos, a ne neki
apriorij, neka sudba, boziji dar, prirodno svojstvo elita, mistićno nadahnuće i misteriozno svojstvo
hatizme i sl.
Jedna od varijanti teorija o više lica vlasti jest i dvodimenzionalna teorija vlasti. Ono što se potencira
u ovom shvatanju vlasti jeste nevidljiva vlast koja je nasuprot javnoj vlasti. Za razliku od javne vlasti
koja se vrši na otvoren i primjetan način, nevidljiva vlast se vrši prikriveno i na način koji nije
direktno primjetan.
Vlast u koleracijama
Prinuda je sastavni dio vlasti. Vlast je djelimično fenomen sile, prisile, zakonske prinude.Postoji u fenomenu vlasti fizička, ekonomska, i difuzna prisila okoline. Čitava grupa vršipritisak u smislu pokoravanja vlasti. Postoji i prisila na bazi kolektivnog uokviravanja partije
npr. kako cjeline diktiraju ponašanja svojih članova. Kao bitan faktor vlasti pojavljuje se ipropaganda, s njom se vrši psihološka prisila, to je prisila s anestezijom, s njom ne osjeća se
kao nešto strano onaj koji vrši prisilu. Pod legitimnošću se podrazumijeva sposobnost sistema da stvori i odrzi vjeru da su postojeće političke institucije najpodesnije za društvo.Diverže u svom poimanju legitimiteta apostrofira momenat vjerovanja. U jednoj društvenoj
grupi najveći dio ljudi vjeruje da vlast mora imati izvjesnu prirodu, počivati na stanovitim
principima, poprimati određenu formu, zasnivati se na izvjesnom porijeklu: legitimna je ona vlast
koja odgovara dominantnom vjerovanju. Vlast koja počiva na vjeri podanika u nju samu određuje se
kao legitimna., Podanici koji vjeruju u vlast hoće i dokaz da je njihovo vjerovanje utemeljeno, zato
legitimnost vlasti iskazuje i legitimaciju, a legitimacija se oblikujr kroz proces legitimiranja – proces
dokazivanja legitimnosti. Vlast kojoj je stalo do vlastite legitimnosti mora dati i dokaz, opravdanje
vlastita postojanja. Kada uspije da pruzi taj dokaz onda je legitimna.
David Held smatra da je vlast istinski legitimna ako se zasniva samo na dva tipa razloga ili drugačijerečeno, dva tipa osnova prihvaćanja koji čine politički poredak. Riječ je o prihvaćanju iz
normativnog slaganja i iz idealnog normativnog slaganja. O legitimnosti se moze govoriti samo ako
se prihvaćajuće sankcioniranje poretka vrši logikom normativnog i, u krajnjem smislu, idealnog
normativnog slaganja. Consensus je sporazum manje ili više potpun koji postoji u danom društvu u
pogledu njegovih struktura, njegove hijerarhije, njegovog usmjeravanja itd., sporazum o autoritetu,
o vladi, o vlasti je svakako jedan od fundamentalnih elemenata consensusa. Vlast počiva na
vjerovanjima, prihvatanjima, na sporazumu:govoriti o vlasti znači isticati da concensus nije spontan
ni automatski, da prinuda I sila igraju veliku ulogu u tom pogledu. Vlast i consensus su dva različita
pojma. Bajonetama se sve moze učiniti, ali se na njima ne moze sjediti. Vlast ne moze biti stabilna i
trajna ako se isključivo zasniva na sili. U tijesnoj su vezi legitim nost, lojalnost i vlast. Vlast i
legitimnost u tijesnoj su vezi sa ideologijom. Ideologija se moze pojmiti i kao misaoni sistem
legitimacija: svaka vlast proizvodi vlastitu ideologiju i njom se opravdava.
Dominacija u Diverzeovim uvidima izrazava činjenicu da je društvo poprište borbe i suparništva
jakih i slabih, pojedinaca i nejednakih grupa, razlika u spretnosti, inteligenciji, bogatstvu,
organiziranosti i dr. Postoje razlike između vlasti i prevlasti ili dominacije. Prevlast je samo
materijalna činjenica, dok je vlast i fenomen vjerovanja.Vlast je priznata kao vlast, njen je autoritet
prihvaćen, prevlast se samo podnosi, borimo se protiv nje, nadamo se uništiti je i postići jednakost,
ili je pak obnoviti u našu korist. Dominacija rezultira iz konflikta i borbi unutar okvira vlasti. Osoba
koja dominira nije bilo tko tko posjeduje snagu. Odnos se snaga mora ustaliti kako bi subjekt tog
odnosa zapovijedao onima koji su mu objekti. Taj subjekt mora i sam biti uvjeren u svoje pravo i
sposobnost da trazi i post igne poslušnost.
Vlast se javlja u koleracijama i sa drugim socijalnim i političkim fenomenima, odnosima između
moći, vlasti, jačine, snage i sile.Jačina je svojstvo pojedinca i nedjeljiva je dok je moć djeljiva. Jačina
pojedinca je uvijek u opasnosti da bude anulirana superiornom moći većine – mnozine. Aron
Raymond definiše snagu kao potencijalno upravljanje, utjecanje ili prisile kojom raspolaže pojedinac
u odnosu na druge. Steći ili zadobiti snagu ne znaači zauzeti vlast u državi I steći pravo
upravljanja.Kao politički pojam snaga, sila označava odnos između ljudi ali budući da istodobno
znači i mogućnost, a ne čin, snagu/silu mozemo odrediti kao mogućnost pojedinca ili skupine da
uspostavi odnose sukladno svojoj zelji s drugim ljudima ili skupinama. Snaga se iskazuje u svom
fizičkom i psihičkom obliku. Konačni oblik snage jeste nasilje, izravan nasrtaj na tijelo drugoga da bi
mu nanijeli bol, povredu ili smrt. Razlikujemo simboličko nasilje koje se izražava u diplomacijitopovima, odnosno prijetnjama oruzjem i tajno ili raspršeno nasilje svojstveno djelatnostima
terotističkih mreza, praksama atentata ili partizanskim praksama – demonstrira se kako je pri
svemu vazna i relacija između prava i sile. Pravda bez sile je nemoćna. Sila bez pravde je tiranska.
Stoga se pravda mora spojiti sa silom, tako da pravedno postaje silno, a silno bude pravedno –
Paskal. Ali pravo koje je lišeno pravde, moze postati puko sredstvo sile i terora. Sila moze razoriti
moć, ali se ne moze instalirati na njeno mjesto. Sila i nemoć se mogu povezati, tiranija je kombinacija
eksplicitne sile i stvarne nemoći. Nasilje se pojavljuje tamo gdje je moć u opasnosti, ali prepušteno
samo sebi svršava u nestanku moći, govoriti o nenasilnoj moći je suvišno. Nasilje moze uništiti moć,
potpuno ju je nesposobno stvoriti.
Kritike
Politička vlast može se definisati kao oblik vlasti koji u organizovanju političkog života na određenoj
teritoriji ili organizaciji, omogućava pojedinačnoj ili grupnoj volji da se sa moći ili sposobnošću
nametne iutječe na ponašanje svih drugih, nezavisno od njihovog pristanka. Državna vlast jeste
najmoćnija I najobimnija politička vlast, jer je država realno najveća I najsnažnija ljudska
Zasto sam USTASA Kad sam odlazio od kuce, na put u dalek svijet i
oprostio se od mog oca, posljednje njegove rijeci,
koje sam cuo, bile su: " Idi sine, zivi svoj zivot,ali ne zaboravi,NIKAD NEMOJ PLJUNUTI NA GROB TVOGA DJEDA!"
Moj djed je bio USTASA, i vasi djedovi i ocevi su biliUSTASE. Zato Braco i Sestre, nemojte nikada zaboraviti
ideale za koje su se oni borili, i nemojte pljunutina njihove grobove, nego idite njihovim stopama, poput
tisuca i tisuca USTASA koji su zivote svoje poloziliu borbi za uspostavu i obranu nase NEZAVISNE DRZAVE
HRVATSKE!
BRACO HRVATI DUZNOST NAM JE NASTAVITI BORBU GDJE JE NJIHSUDBINA PREKINULA, I DA SMO UVIJEK
Wolf – Dieter Narr
Nakon prikaza Henisove redukcije politike na djelatnost vlasti i borbe za vlast. Nar k aže da se ovakoshvaćena politička znanost – u znanost o državi i vršenju državne vlasti – kreće unutar državne
zgrade tako što se oblikuje kao specifična teorija parlamentarizma, ponašanja birača I predstavničke
demokratije, kao teorija birokratije i javne uprave, odnosno teorije upravne stvarnosti. Društvoi
ekonomija tretiraju se kao ne – politička sfera te se razdvajaju u teorijama djelovanja iteorijama
sistema: ispituje se lobi – organizacije, mogućnosti vladavine udruženja, fenomen preopterećene
vlade usljed velikih socijalnih zahtjeva. Politička znanonst kao znanost o državi pretpostavlja i
poimanje zadatka države: njena je funkcija obezbjeđenje sigurnosti prema unutra i vani. Po Naru
politika je prisutna svuda gdje se stvaraju društveni uvjeti, gdje se dopuštaju I odlučujusukobi koji se odnose n ate uvjete. Po Narovom mišljenju politička znanost:
1. istražuje da li oblici vladavine odgovaraju ljudskim potrebama, gdje se I kako one proizvode
po mjeri vladavine;
2. analizira veze između oblika nejednakosti I vladavine;
3. tematizira emancipatorske pokrete, njihove zahtjeve za učešćem u političkim procesima kao
I njihova htijenja slobode I jednakosti;
4. istražuju pretpostavke radikalne, odnosno supstancijalne demokratije I njene potencije u
Znanost ne može biti po nazorom političara jer su oni zakonodavni organi i njihova su tijela
nekompetentna. Ljui iz sfere politike su laici u znanosti. Posljenju riječ o razvoju biotehnologije ima
slobono tržište, a ne javna vlast, ržava koja hode a nazire i regulira znanstvena prava na „intimu“ i
tako odvesti u totalitarizam pa tako reprogenetika mora biti slobodna, stvar izbora pojedinca. Vlast mora
opustiti mogudnost navlaavanja genetičkog eterminizma, to je temeljna misao oktrine i ieologije
biokorporokratije, bioscijentokratije i biotehnokratije. Neoliberalna biopolitika ržave obacujudi etiku
socijalne empirije i soliarnosti, te s tim filozofiju opšteg obra promoviše ustvari politiku segregacije i
socijalne imobilnosti.
5.BIROKRATIJA
Raspravljajudi o protivnicima politologije kao autonomne znanosti o politici Karl Manhajm razlikuje,
historijski konzervativizam I birokratski konzervativizam. Pod birokratskim konzervativizmomManhajm porazumijeva jean posebni, konceptualan stil mišljenja, a on je i pragmatičan protivnik
politologije. Historijski konzervativizam poznaje iracionalni manevarski prostor u ržavnom životu koji
ne može biti naoknađen upravom. Svoju pažnju usmjerava na voljna, iracionalna poručja života u
kojima ržava i ruštvo rastu. Birokratski konzervatizam karakteriše pretvaranje pol. problema u
probleme upravne nauke, konkretno postojedi poreak se izjenačava sa poretkom uopšte. Birokratija
konzervativizma ignorira ono o čega je nauci stalo: a istražuje političko što se pokazuje kao
izvansistemsko. Uz birokratski konzervativizam i svakodnevna rutinska birokratka svijest potivnik je
politologije. Birokratija djeluje silom autoriteta, a ne razumom, pa je otuda protiv svakog razumnog,
znanstvenog raskrinkavanja metoda njenog djelovanja, njenih odluka i manira. Birokrati ja hode a
izmakne svakom naučnom uviu. Nastala riječ o – gr. BURAU – zelena čoha u kancelariji na stolu,
KRATEIN – vlaati. To je, bukvalno, način vlaavine čiji su nosioci u kancelarijama činovnici, birokrati.
On se primarno veže za sferu ržave i u tom kontekstu označava:
ruštveni sloj profesionalnih upravljača koji nastaje i oržava se po osnovi funkcije, koje vrši u ržavi
sistem ruštvenih i pol. onosa u kojima ominira sloj relativno ovojen i nezavistan o ruštva i van
omašaja emokratske kontrole od strane onih kojima upravlja.
Poneka pogrešno,sam način jelovanja birokratije(birokratizam)
D jelovanja birokratije je nosedi stub STATOKRATIJE.
Etnonacija je i zbilja i samopercepcija: nacionalne mase spontano kroz predaju, folklorisitiku, religijske
prakse i običajnost; a njeni obrazovni stratumi osviješteno i sa znanjem - oživljavaju i samorazumijevaju
svoj nacionalni identitet kao identitet etnonacije.
Politička nacija se može oreiti kao ržavljanska nacija: nacija jest inamička ukupnost ržavljana kojibivstvuju unutar ove iii one ržavne teritorije, jelaju po univerzalnim i jeinstvenim zakonima ržave,
povrgavaju se logici i praktičnim modima njene institucionalne arhitekture, manifestiraju lojalnost svojoj
političkoj zajenici, prihvataju i prakriciraju ustavni patriotizam, i sl. Nalazimo egzistenciju nacije kao
političke nacije još u starim emokracijama Zapada, Britaniji, Francuskoj i SAD-u. Rousseau je u
ruštvenom ugovoru primijetio a se ujeinjenje nacije postiže svečanostima, nacionalnim praznicima,
simbolima, zastavama, himnama, spomenicima i rugim simboličnm načinima prestavljanja jedinstva
naroda.
Etnonacije osobe egzistiraju u povostručenosti: one su subjektivno, samoosviješteno i sa htijenjem
pripadnici etnonacije i objektivno - kao ržavljani - i kaa to nede, jesu participatori i u naciji kao
političkoj naciji.
Iz razlikovanja etnonacije i građanske/pol. nacije proizilaze iferencije između političke i etnoržave, tj.
građanskog kao političkog nacionalizma i etnonacionalizma. Pol. ili građ. oblik nacionalizma ili liberalni
nac. koncepcijski konvergira dem. ethosu. On se razliku je o etničkog i spojiv je s em. jer u načelu ne
isključuje nikoga ko ima pravo na ržavljanstvo rođenjem ili naturalizacijom. Njemu je cilj ujeiniti
pripanike oređene zajenice bez obzira na ruge pripanosti. On porazumijeva i oanost
kolektivnom «samooređenju» bez obzira na etnički, vjersku ili rasnu pripanost ili bilo koju rugu
kulturnu razliku, kao što su jezik ili narječje. Teži zajeničkoj ržavi i ustanoviti osjedaj pol. ientiteta.
Nacionalizam je nastao na tlu pol. nacije i nosi potencijal protudem. praksi kao i kapacitete destrukcije.
Sliči em. i po svojoj populistitčkoj privlačnosti, ali ne iziskuje nužno poštovanje em. normi posebno
kaa je nac. sigurnost opravanje za represiju i kaa ljue rugačijih nazora stigmatizira kao «narone
neprijatelje». Ti ljui kao objekti i žrtve lib. nacionalizma najčešde su stranci. Granice te jelatne
estruktivnosti građ. nacionalizma pokazuju njegovu bliskost i s etničkim nacionalizmom.
S ruge strane, etnički nacionalizam se zasniva, kao i ržava koja ga oblikuje, na hipostazi etnicizma,
obacivanju univrzalizma. Etnička ržava ne priznaje manjine. Kulturno rugačiji ne integriraju se u
«nacionalni» ientitet, uvijek i univerzalistički shvaden. Etnička ržava usmjerava se prema interesima i
identitetima omainantne etničke skupine u svim poručjima ržavnog apaprata. Ona je i epolitizirana
ržava.
Etnokratija je opsjenuta htjenjem čistih etničkih granica, oblikuje i populistički populizira volju koja hode
zasebne etnonacionalne ržave. Prihva uvjerenje što ga zastupaju i propagiraju evroskeptici i evropskisuverenisti. Etnokratijom se može porazumijevati težnja za nacionalnim samooprejeljenjem, za
vladavinom ednog naroda nad samim sobom. Odbacuje tolerantnu i kosmopolitsku vladavinu.
S druge strane, moerna ržava je teritorijalno pol. jenistvo. em. je ržavna em, vlaavina ržavnog
naroa kao ukupnosti ržavljana. Takva je i ržava iz koje etnonacija, oblikovamna i ieološki
prevođena etnokratijom, hode a izađe. Nastaju veliki rascjepi i može odi o međunac. ratova gje svi
hode svoju etnički čistu teritoriju i a eliminira strani etnos. Tako postaje pseuoržavna zajenica krvi i
tla, homogenizirana preko smrti i ubijanja Drugog, zajednica svekolike pokvarenosti i moralne
nesvjestice.
U ratove ulazi opijena mitom o etnoržavi i njenim mitski zamišljenim etničkim granicama koje žele
neprestano a šire uz etničko čišdenje i zločine genocia. Mobilizira nacionske mase, koristi i
nacionalističku ieologiju nacionalnog mesijanstva.
Osjedaj pravensti i poštovanja tuđih prava može se pobiti uvjerenjem a su subina ili Bog izvojili neki
narod i opravdaju mu kad on negira terirtorijalne aspiracije drugih naroda. Dakle, nac. etnokratija se
poziva na pol. pseuoteologiju izraženu u halucinantnoj predstavi. Predstavlja kao historijsku misiju
Kritičke percepcije ne zaustavljaju se na opisima njihove psihologije, publiciraju se i eskripcije njihove
pol. kulture i kritike po. manira. ZA evrokratiju najvažniji su pol., geopol. i vojnostrateški kriteriji u
oblikovanju politike: realpolitika, a ne moral, je voeda u njihovom mišljenju-djelovanju.Kooperira sa
raznim lobi-grupama, otua je ima i manire kriptokratije. Probleme rješava birokratizacijom, oatle je
papirokratija. Mesijanski sebe oživljavaju kao protagoniste kultiviranja, liberaliziranja, socijaliziranja
onih «nižih» na listi evrocentričkih vrijenost
Evroskeptici i nacionalnoržavni suverenisti aju navede kritike, na stalne ambivalencije koje
karakteriziraju onose evropskog građanstva spram EU. EU unosi kontroverzne vizije o sudbini
nacionalne ržave. EU ima i svoju ieologiju, tj. a de suverenost i nac. ržava zastarjeti, a a buudnost
pripaa velikim geoekonomskim cjelinama. Evrokratija hode a bue anacionalna i a u Evropi uozbili
anacionalni internacionalizam. Nacijama i ržavama ne preostaje ništa rugo nego a se brane
nacionalnim preporoom i obnovom respekta i prihvatanje nac. ržave kao neupitne vrijenosti.
Evrokrate pretendiraju da stvore evropski nacionalizam ili evropsku naciju s ko jima de i nac. ržave i nac.
pokrei biti iskreitirani. Nacionalržavni suverenisti u kritici takvih aspiracija evrokratije ogovaraju
kako treba obraniti egzistenciju nacionalnih ržava.
Evrokratija hode sveopdu centraliazciju i uniformizaciju svijeta života po formom evropskog jeinsta i
oblikovanja evropskog individualiteta. O razmjerama evropskih pretenzija govore oblasti koje u
regulativnom smislu pripaaju po ingerencije E. komisije. Te oblasti oblikuje mnoštvo suborganizacija,direkcija, komisija isl. što stvara evrokratsku megaaministraciju i svjeoči o panpolitičkim i panpravnim
aspiracijama evrokratije. U centru tih aspiravciju stoji zakonoavna vlast evrokratije kao ieološki stožer i
realizator aspiracija, je folema tvornica zakona s centrom u Briselu. S htjenjem sveopde stanarizacije
vrši se izvanjsko nasilje na evropskim ruštvima. ešava se supstancijalni sukob između evropkratije i
demokratije.
Evrokratija slijei protuem. ethos, a njene institucije su susštinski neem. Prenošenje ovlasti za
onošenje oluka na instiitucije koje nikome ne ogovaraju i nisu izabrane na izborima. Hibrino
ustrojstvo Evrope, uzrok je tome a sve institucije EU favoriziraju izvršnu i tehničku mod na
zakonoavnom. Protuemokratičnost se i institucionalizira. Analiza pokazuje Evropu i ukazuje na
supstancijalni deficit demokratije u utemeljenju i funkcioniranju EU. Italijanksi autor Furio Cerutti kaže a
uz nesposobnos EU da izgradi i prakticira jednistvenu vanjsku politiku vidi se u odnosimaspram ratova u
Jugoslaviji. Beck i Grande govore o tom deficitu da u nihovohj proizvodnji participira evrokratija, radi se o
svjetonazor opstimističke antropologije. Naravno ekstremni ideokratski su mentaliteti u jednopartijskim
ržavama, koje su istovremeno pragmatično – ieološke ržave.
18.KLEPTOKRATIJA
U poimanju kleptokratije figuriraju vije međusobno povezane vrste reukcionizma. U prvoj se
kleptokratija veže za jelatnost ržavne vlasti. Sjuzan Rouz – Ejkerman u raspravi o vezama i odnosima
između vlasti i korupcije razlikuje više moelskih stvarnsti tih veza. U korupcijskim procesima na jelu su
korumpirani vlastoršci i modni pomidivači. Postoje slučajei gje se korumpcijske prakse ogađaju u
ržavama u kojima ominira mafija. Na jelu je konkurentsko pomidivanje a kleptokratija je jean o
viova korupcije. Ključni akteri kleptokratije su strukture ržavnih vlasti. Korporacije sujeluju u
korumpcijskim praksama. Drugi oblik se javlja u konvecionalnom govoru medija i publistike, i u diskursu
naučne literature, fenomen kleptokratije se primarno situira u zemlje Tredeg svijeta. Kleptokratija seveže i za bogate arapske zemlje čiji se režimi efinišu kao simbioza teokratije i kleptokratije. Kleptokratija
se situira i u postkomunističke zemlje. U proukciji kleptokratije sujeluju i strani faktori: vanjski
korporacijski kapital je tu a pomazivanjem omade kleptomanije otvori sebi prostor za kupovine-
privatizacije nacionalnog bogatstva. Kleptokratija je karakteristična i za megainustrijska ruštva
evroatlanskog svijeta.Pojam kleptokratija može se ovesti u vezu sa pojmom kleptomanije. U
kleptomaniji se radi o individuama i opsesivnim prisilama kao svojstvima psihološke strukture ličnosti.
Kaa govorimo o kleptokratiji govorimo, kao i u slučaju kleptomanije o krađi ali izvan poručja
iniviualne psihologije. Termin kleptokratija olazi o grčke riječi klepto koja znači kraem, luilo,
manija...i kratos što znači mod, vlast. Otua terminom kleptokratije označavamo osebujnu vrstu vlasti, to
je vlast onih koji krau, a sama krađa je osnova njihove vlasti. U antropološkim uviima smatra se a je
fenomen kleptokratije jedan od najdrevnihih fenomena. Rouz Ejkerman pravi razliku između jakih i
slabih kleptokrata, a ta razlika proizilazi iz priroe ržave u kojoj se pojavljuje. Jaki kleptokrata upravlja
brutalnom ali efikasnom ržavom koju ograničava jeino njegova vlastita nemogudnost a se
vjeroostojno obaveže. Slabi kleptokrata upravlja nametljivom i neefikasnom ržavom, organizovanom
a izvlači mito o stanovništva i poslovne zajenice. Kleptokratija je oblik i režim vlasti koja u cijelosti
počiva na krađi nacionalnog bogatstva i to u procesu njegovog stvaranja i jelatnostima na njegovoj
raspojeli. Kleptokratija uništava same temelje ruštvene egzistencije, normalne onose u sferi raa,
proizvonje i razmjene i potrošnje. Klepotkratiju ne zanima opšti interes. Nju zanima samo prisvajanje
bogatsta u ličnu korist. Ona poržava strana ulaganja samo ako uvedavaju sopstvenu finansijsku mod.
Kleptokratija jeluje vaninstitucionalno u političkom pozemlju, otua je ona istovremeno i kriptokratija.
izmišljotine i znanja, a baš ova meijakratija je pretvorila Ameriku u svijet zabave. alje, ona potkopava
normativne autentične slike emokratije i njene prakse.
Također, ona još i ispražnjava politiku o onog političkoj, pa joj je maxima – manje stranačarstva
(stranke), više emokratije. U svakonevnom životu gube politika i političari na vrijenosti, autonomiji iintegritetu. Ako su političari postali osjetljivi na javno mnijenje (anketno ispitivanje), ona su postali i
zatočenici javnog mnijenja, koje saa ominira u procesima olučivanja. Imiž vođe saa više vrijei
nego njegove sposobnosti i sada je problem da se politika predstavi onakvom kakva jeste, jer bi kao takva
bila neomiljena.Medijakratija je u odnosu i sa sudstvom. Njihovi se interesi poklapaju. Sudstvo (istražno)
ima koristi o meija jer mu oni pružaju poršku i zaštitu, a i meiji su u obroj poziciji ako ih sustvo
štiti. Pozitivan rezultat je što ova va fenomena pojavna oblika vlaavine potiču a se prikupi što više
podataka, a negativan rezultat je taj što svaki slučaj biva izložen kritici o strane javnosti, javnost sui
prije nego što slučaj završi. To znači a se igra između vlasti i protiv snaga ne ešava više među
institucijama, nego među građanima. To znači a se mod javnog mnijenja pretvara u tiraniju.
Novinari i njihove organizacije su ključni igrači hegemonijskih procesa, a prestavljaju građanske poglee
u skladu s statusom quo.
23.MEDIOKRATIJA
U političkoj retorici svakonevnog govora kao i u jeziku znanosti o politici često se ne pravi razlika između
pojmova meiokratija i meijakratija, oni se čak poistovjeduju. Ali, po meijakratijom porazumijevamo
hipervlast i panvladavinu masovnih medija, a pod mediokratijom podrazumijevamo vlast i vladavinu
osrednjosti. Fenomen mediokratije nije na marginama ruštvenih znanosti i politoloških poimanja
emokratije, razmatra se unutar raznoronih aksioloških stanovništva, ieoloških preferencija teorijskih
iskursa i tematskih konteksta. Njena bi iealna zaada trebala biti a trajno ostvaruje meiokratski
učinak, naime a uspostavlja strukture vlasti koje nailaze ruštvenu prosječnost i a na voede pozicije
u ržavi i ruštvu ovoi natprosječne i najbolje pojeince. Meiokratija kaa bi mogla postala bi i
ominirajudi režim vlaavine.
Zapanjačka, odnosno evroatlantska kultura i to iz svoje imanencije, a ne pod izvanjskim prisilama dakle,
nužno proizvoi kulturu meiokratije. Saglasno širenju carstva prironog zakona, zapana kultura sve
više ospijeva u sreišnju zonu, izbjegavajudi krajeve i krajnosti, kredudi se u oblasti „ni svetog, ni
grešnog“, ni visokog, ni niskog. I iz rugačijih iskursa, naprimjer onih koji reflektiraju o
postsocijalističkim stvarnostima proliberalističke tranzicije ka tvz. prokapitalističkoj moernizaciji, tvri se
- njena se vrijednost preferencija javlja prije svega unutar ideologije liberalizma, a tu se posmatra
sa idejama individualizma i jednakosti,
- smatra se za praktični moel ruštvenog ustrojstva i političkog uređenja koji se utemeljuje kroz
načelo jenakih mogudnosti za sve ljue. Uz to, meritokratski režim vlasti osigurava a na voede pozicijebuu izabrani najbolji, vlast koju obavljaju najbolji jeste i najsigurnija garancija uspjeha politike i ruštva.
Meritokratija i partitokratija su va moela upravljanja ruštvom i razvojem. ok u meritokratiji, bar se
normativno zamišlja napreovan je i zauzimanje pozicija u institucijama vlasti, dolaze na osnovu
sposobnosti i zasluge otle u partitokratiji položaji se prisvajaju prema političkoj, stranačkoj i ieološkoj
opredjeljenosti. Meritokratija i partitokratija produciraju dva tipa elita:
- meritokratija favorizira i proizvoi stučnjake,
- partitokratija prema političkim zaslugama i partijskoj oanosti stvara ne kreativne, često
prosječne političke oligarhije.
Ključne prenosti meritokratije u onosu na politokratiju, ona čuva slobou znanja, kreativnost
inteligencije, i granice političkih i vlastoržačkih intervencija u civilno ruštvo. Zato se i s pravom može
ustvriti moerna ruštva, ukoliko hode biti emokratska i uspješna moraju osigurati a meritokratija
naslijedi politokratiju i partitokratiju kao jean o njenih likova. Meritokratija je u historiji bila ključna
pretpostavka oblikovanja građanske klase a ova je klasa onijela sa sobom i prakse liberalne emokratije.
KRITIKA MERITOKRATIJE (Dahrendorf)
Ieologija meritokratije hode se opravdati i pozivanjem na primjerne njenog ozbiljenja,
Vlaajuda elita se sve više ovaja o svojih birača ostaje samo poslušnost,
2. AKSIOLOŠKI – mil. kao vrijenosni poreak gje se vojna vrlina uziže na najviši rang vrijenosti.
Bitna je još jena Vagtsova, iferencija između militarizma i civilnog ruštva: mil. obuhvata svaki sistem
mišljenja i vrenovanja vojne institucije u onosu na civilni život, uvoedi ono militarno u civilnu sferu.
3. IEOLOŠKI – mil. kao vojna ideologija – vojna vladavina, trening, poredak, gdje se preferira duhvojne harizme. To je političko jačanje vojne modi ržave.
4. INTITUCIONALNI - egzistencija vojnih vlaa i režima, tj. institucionalna struktura zasnovana na
vojnoj vladavini I preferiraju duh I mentalitet vojnih harizmi. Ovje vojne institucije imaju namod na
civilnim.
5. SOCIJALNO-KLASNI – donos vojne organizacije s jene i ruštva s ruge strane, a onos je
zasnovan na organizovanom ržavnom vojnom ustrojstvu.
Finer: POLITIČKA KULTURA – kao uticajni element, onje gje je jaka javna privrženost institucijama
(civilnim), slaba je vojna intervencija, pa prema tome postoje:
1. VISOKORAZVIJENE POL. KULTURE - tu su reducirane pretpostavke za instaliranje militarizma i
intervencija vojske se smatra neizvoivom. Riječ je o ZRELOJ POLITIČKOJ KULTURI.
2. RAZVIJENE POL. KULTURE – gdje je razvijena demokratija, tu je sporan transfer vlasti s civilnog na vojni
sektor, jer bi izazvao otpor
3. NISKA POL. KULTURA – tu je slabo organizirano civilno ruštvo, nerazvijen je pol. pluralizam, javno
mnijenje nije sklono odbacivanju eventualnih vojnih intervencija, tj. otpor bi bio slab.
4. MINIMALNA POL. KULTURA – pluralizam nerazvijen, pol. kultura indolentna spram militarističkog
mentaliteta.m,
POJAVNI OBLIK MILITARIZMA (his.)
1. VOJNIČKI MILITARIZAM – struktura pol. sistema na principima vojnog ustrojstva.
Unutar vojne vlaavine u historiji su se pojavljivali različiti oblici militarizma:
politokratije i korporokratije. Naime, kapitalizam opstaje time što se voi tržišni rat, gospoarske sile taj
rat ne žele prekinuti, jer pomodu njega stječu svoj cilj – profit. Bez rata nema bogadenja pojeinca i
ržave. Kapitalski onos legalizira ratno stanje: RAT SVIH PROTIV SVIH.
S druge strane imamo i individualizaciju rata gdje su pojedinci akteri militokratije a na raspolaganju imajumodnu tehnologiju. Liberalne emok. proucira iz sebe same militarizam. Zato ona sama mora savlaati.
26.MONOKRATIJA
Marsel Prelot razlikuje klasične i savremene monokratije. Unutar klasičnih pojavljuju se 3 historijska lika
monokratije:
1. apsolutna monokratija
2. tiranija
3. diktatura
Monokratije u Italiji, Njemačkoj i SS naziva NARONIM MONOKRATIJAMA. Narone monokratije se
razlikuju po ieološkom oređenju: npr. Hitlerov nacizam – ideologija rasima, Musolinijev fašizam –
ieologija ržavne iktature, sovjetska monokratija – ieologija marxizma. Saa imamo fašističku,
hitlerovsku i diktaturu proletarijata.
Monokratija se razlikuje od oligarhije – to su forme vlasti koje se nalaze između monokratije (vladavine
jenog) i emokratije (vlaavine vedine). U oligarhijama najmanje nekolicina ima vlast. Prelot razlikuje 3
temeljna oblika oligarhija:
1. aristokratiju – vlaavina povlaštene klase
2. cenzusnu plutokratiju (vlaavina imudnih osoba)
3. stranačku oligarhiju ( vlaavina članova 1 stranke / iktatura)
Monokratije su uvijek u komparativnom diskursu sa demokratijom.
Monokratija – monopol ujeinjen u jenoj ruci, monopol vlasti i ieologije; obacujudi pluralizam
osigurava jedinstvo i jedinstvenu vlast. One praktikuju KULT LIČNOSTI. Razlikuje se o emokratije po
tome što aje pravo osobi na vlasti a zagovora jenu oktrinu i po njoj se ponaša.
zakonodavne vlasti. On je priskrbio sebi pravo na tumačenje Ustava, a vii a li su Z i I postupali u
skladu s Ustavom – kontra; on je najmodniji i najneemokratskiji organ vlasti u SA-u).
Onje gje je jak presjenički režim, monokrata je šef, prasjenik ržave. Taq je pozicija
najmonokratični ja u izuzetnim situacijama - npr. ratovima ili nekim izvanrednim pol. stanjima, pravnim,ruštvenim,... U takvim situacijama figurira čuan onos zakonai bezakonja (npr. stanje u SA-u nakon
11. septembra – ugrožena je građanska sloboa po izrekom izvanrene mjere za sprječavanje
terorizma).
LIBERALNA DEMOKRATIJA KAO MONOIDEOKRATIJA
Lib. em. nije obilježena kao ieokratija, ona je samorazumljiva i eklarira se kao vrijenosni,
samopostojani neutralni entitet. Monokratski element se javlja kaa se ešavaju nelegalne radnje u lib.
em., onosno ržave koja na tajni način što progoni sve što nije u sklau sa lib. em., onosno
protjerava sve ALTERNATIVNE IEOLOGIJE (npr. kao što je SA nakon II svj. rata progonila sve
komunističke svjetonazore). Ove prakse u lib. dem. figuriraju i unutar pol. stranaka Vilijam Son? govori o
2 tipa rukovođenja pol. partijama
1. OLIGARHIJSKI – gje uska koalicija vrši uticaj na kolektivne oluke grupa
2. MONOKRATSKI – dominacija 1 osobe nad drugima.
Monokrate u pol. partijama možemo pisati kao EGOKRATE, a lik vlasti kojom upravlja EGOKRATIJOM. Ovi
oblici uništavaju em. i tu ne možemo govoriti ni o em., a još više o lib. emokratiji.
28.NOMOKRATIJA
Nomokratija se u konvencionalnim formulacijama oređuje kao vlaavina zakona, a ne ljudi. Izraz
nomokratija upotrebaljava se i u teološkom iskursu:savremena ruštva treba a funkcioniraju po
božijem zakonu, a ne po zakonima koji se provoe u sekularnim institucijama emokratije. Samo se
vlaavinom božijih zakona mogu prevlaati neprave i iskriminacije između ljui, rasa, nacija, vjera,
klasa, staleža it.
U traiciji protuliberalističkih teorija politike i vlasti, obacuje se nomokratija kao proukt emokratije.
Odbacuje se u diskursu evropskog konzervativizma i militantne ideologije esnice cijela racionalistička
traicija. Npr Karl Šmit de konačnu suštinu vijeti u nomosu koji onosi konačni i apsolutni autoritet
vođe, a ne u emokratskim parlamentarnim proceurama. Šmit de nomos, kao jelo volje vođe
traicionalne teleokratije, a to se u moerno oba najjasnije pokazuje u vije najvede prijetnje slobodnoj
civilizaciji:nacionalizmu i socijalizmu.
Poreak nomokratije omogudava iniviualnu slobou i sve njene vrijenosti. Veliko ruštvo je nastalo
kroz otkride ljui a oni mogu biti o koristi jeni rugima iako nemaju zajeničkih ciljeva i in teresa.Mirna suezgstencija, spontana kooperacija i zadovoljenje individualnih potreba ljudi unutar Velikog
ruštva – sve su to suštinske vrijenosti nomokratije. Formulira Hajek u okviru ovih vrijenosti i pojam
politik i kaže a ona mora a se osloboi sveg onoga što je instiktivno ili intuitivno. Cilj politike je a
pojenako uveda šanse svakog nepoznatog člana ruštva i a ograniči upotrebu prisile na nametanje
pravila.
Hajekovo poimanje soliarnosti unutar neutralne ržave se ne onosi na postizanje ravnoteže interesa
niti se onosi na rezultate koji su postignuti, ved samo za pravila koja de pojincima omoguduti najvedu
mogudu količinu sloboe u ostvarivanju njihovih ciljeva.
Neoliberalizam, dakle sebe razumjeva kao filozofiju normativne nomokratije, dok se svaki komunitarizam
i politika socijalne ržave blagostanja ili ržave socijalne prave i altruizma ističe kao neliberalan, kao
stvarno totalitarna i kolektivistička vlaavina teleokratije.
29.OHLOKRATIJA (vladavina najgorih)
Nadolaskom evropskog građanstva kao novog nosedeg aktera ruštvnog oblikovanja historije, raste mod
naroa, volja naroa, postaje najviš pol. ieal. Stavlja se na najviši tron pol. vrijenosti. Ohlokratija je
izraz kojim se označava neposrena vlaavina rulje ili mase, ili pak njena efektivna sposobnost da
posreno ili presuno utječu na vlast.
Ali, pojavile su se i dr. predstave koje prezrivo gledaju na narod kao vanrazumni vulgus. Za narod u tom
kontekstu se smislio naziv OHIOKRATIJA ili neposredna vladavina rulje, mase, koristi se izraz
PLEBOKRATIJA ili plebs – naro, kao vlaavina gomile, svjetine. akle, narona volja je nešto ozloglašeno.
Pošto samo pojeinci jeluju, tvri se sa sociološkog aspekta a ne postoji kolektivni ili ruštveni
individuum. Narodna volja nije ništa rugo o vulgus, pa zato zaslužuje prezir. Vlast vulgusa progoni ono
uhovno, najprostije se ustoličuje kao najbolje, najrskije kao najotmjenije. VULGUS – svjetina kao
neoređeni skup ljui, nema ništa sveto, prefinjeno, elikatno. On se ne skriva, uvijek se pokazuje i to je
nepismena politička masa položna emagozima.
S ruge strane Gurvič govori o 2 uvia o priroi mase:
Plutokratije je fenomen koji bivstvuje kako u nedemokratskim oblicima vladavine(diktatorskim,teokratskim, vojnim, totalitarnim) tako i u režimima eklarirene evroatlanske emokratije. Tako, nemaju
nikakvog razloga neoliberalni ideolozi da brane politiku nametanja modela evroatlanske liberalne
demokratije, kao modela apsolutne slobode.
Dakle, bez obzira kako nastajala i koje sve preparirane likove poprimala, plutokratija je supstancijalna
opasnost po demokratiju. Ona nije benigni protivnik emokratije, ona je mnogo više o toga, ona ovoi
u pitanje i sam opstanak demokratije. Postavlja se pitanje kako da se demokratija bori protiv ovog
opasnog protivnika
Ono što prelaže Kerc je slijeede: umjesto nekaašnje žunje sa socijalizmom sa ljuskim lice, anas
treba napraviti kapitalizam sa ljudskim licem. I u nekim drugim uvidima emancipatorskim projekata
previđa se formiranje kapitalizma sa ljuskim licem, samo što oni govore još i o ieji emokratskog
soci jalizma, humanizaciji kapitalizma i ruštava liberalne emokratije.
Plutokratija nije tako opasna kao npr. Totalitarizam, otpor plutokratiji je lakši. Novac može a kupi vlast,
uticaj ali ne vrši raikalno suprotstavljanje alternativnim procesima kao što to radi totalitarizam. Uz
građanske aktivitete, stvarni efektivni otpor vlaavini plutokratije porazumjeva angažman same ržave.
Kao što je to slučaj sa svim rugim protuemokratskim oblicima vlasti, i ovje se računa na aktivno
građanstvo, sa svojim organizacijama i praktičnim jelovanjem. Borba protiv rastude modi plutokratije
porazumjeva i apologiju ieje etike i politike jenakosti. U njenoj afirmaciji može raiti samo
proemokratsko građanstvo. Nisu potrebne nikakve revolucije, mogude je u okvirima k apitalizma i
liberalne demokratije i njenih ustanova raditi na instaliranju projekta demokratskog socijalizma. Taj rad
porazumjeva angažman legalnih emokratskih intitucija i naporni aktivitet osviještenog građanstva.
(Volcer)
32.POLITOKRATIJA
IZraz politokratija ima pežorativno značenje, naprimjer o tome govore fraze I ijagnoze: između stare
socijalističke I nove vlasti u oba tranzicije nema razlike, obje su politokratske, vlaaju u
postsocijalističkim zemljama politokratske klike. Politokratija je vođena isključivo egocentrizmom na
partitokratija i, s njom povezana, ideokratija. Statokratija kao monokratija bila je nominalno i
nomokratija.
Statokratija u sebe uključuje stalno rastudu mod ržave, neprestanu centralizaciju olučivanja i
adinistrativno upravljanje ekonomijom. Kriptokratija, partitokratija i ideokratija jesu oni likovi vlastipomodu kojih statokratija oblikuje i kontrolira sferu privatnog. Komunizam oblikovao ruštvo koje nije
bilo, niti je moglo biti, civilno i nije moglo iznidi masovno nezaovoljstvo. Nacionalizam je tako tinjao i
izlazio na javnu scenu: nacinalizam je uvijek bio jedan od simptoma statizma kao vjerovanja a ržavi
pripaa suverena naciokratska vlast organiziranja, profiliranja i kontrole nacionalnog ruštva u stvarnom
svijetu privatnog i socijalnog života.
Figuriraju i drugi likovi statokratije – ekstremna, zločinačka statokratija – nastala na tlu razaranja lib.
dem. – specifični fašistički statizami faš. statokratija (Musolini – faš. rž. je sve, čovjek nije ništa.) Nakon
njihovog nestanka, problem statizma i statokratije i alje figurira u kontekstu tumačenja procesa
globalizacije i subine ržave u njima.
Staviti tačku na etatoluizam (luizam protiv ržave kao stvari krive za sve, Brar) u viu viu
semantičkog «ubijanja» ržave kao zla. ržava je nesumnjivohistorijska pojava pol. organizacije ljui.
Uprkos slabostima koje pokazuje ržava ona je jeini historijski poznat oblik koji se može nositi sa
cjelokupnim razvojem pre kojim stoji savremeno čovječanstvo u nastupu znanstveno-tehničke
revolucije (Posavec). Zbog terorizma, pronalazi se novi smisao ržave, pa se hode obnova nj ene snage i
modi u ponovo pronađenim ingerencijama. Nužna je izgranja ržave i to u najstarijoj Hobbesovoj inačici
– stvaranju sigurnosti.
Fukuyama više ne slijei vlastiti koncept, ved istupa kao kritičar onoh koji govore o sumraku suvereniteta
i obrazlaže živi smisao ržava – ništa ne može zamijeniti snažnu ržavu, a slabe ržave su prijetnja međ.
poretku jer su izvor sukoba. Pleira a savremene ržave jasno utvre opseg svojih naležnosti i u
njihovim okvirima buu snažne i jake. Snažna ržava mora biti sposobna da stekene i primijeni silu
(moramo biti svjesni potrebe za silom).
Nac. ržave ne nestaju nede nestati, riječ je o transformaciji političke vlaavine u kojoj nac. ržave imaju
i dalje veliku i nezaobilznu ulogu (Grande). Ona je nazaobilazna jer još uvijek posjeuje svoj poreski
misao a tehnokrate mogu zamjeniti političare. To pripaa halucinacijama utopističkih vizija
tehnokratije.
Šelski formulira jenu umjerenu viziju tehnokratije i tehnokratske ržave. U tako pojmljenoj ržavi
tehnokratija ne anulira emokratiju, ne postaje antiemokratski oblik vlaavine, ved samoželi aemokratiju osloboi o nepotrebnih iskusija i emagogije u procesu onošenja oluka. No i protiv
ovakvih oblika tehnokratije istupa se i prigovara.
U borbi za ruštvenu jenakost treba etronizirati novu aristokratiju – tehnokratiju. Prvo je potrebno
priobiti javnost jer je ona naklonjena tehnokratama. Tehnokrate za razliku o političara koji obivaju
povjeren je o biračkog tijela, obivaju poršku na osnovu svojih vrijenosti:racionalnosti i efikasnosti.
Međutim kolko go se ona pojavljivala kao nešto neutralno, ona je i sama ieologija, a njeno pozivanje
na naeutralnost je način mimikriranja njenih ieoloških svrha. Uz tu ielošku funkciju mimikriranja,
tehnokratija je jean o oblika iniviualističke opsesije profitom, ona žrtvuje etiku profesije, razvaja
moral i znanje, sve što ne onosi profit obačeno je. Tehnokratija iktira što de a što nede biti prem et
javnih rasprava i olučivanja u parlamentarnim i rugim institucijama emokratske vlasti.(Libbe).
Tehnokratski poredak je strukturalno nedemokratski.
No i izvan teorijskih kritika tehnokratije, kada se gledaju tehnokratske prakse treba uputiti veliku kritiku.
Pristupi koje tehnokrate prelažu su pogrešni i čine loše mnogim ljuima, a poneka i čitavim
zemljama.(Stigli)
Još je Sen – Simon obrazovao jenu tehnokratsku viziju ruštva, politike i ržave(ako izuzmemo prije
njega Platona koji je isticao da trebaju vlaati filozofi). Treba a vlaaju umjetnici, naučnici, inustrijalci,
a život treba znanstveno planirati. I što je najgore, iako je njegov projekat ispunjen utopističkim, njegova
zamisao je preživjela i anas, zaobila je svoje uobličenje u moernom poimanju tehnokratije.
Tehnoratija, je uz scijentokratiju jean o oblika meritokratije i zato sve kritike upudene meritokratiji
vrijede i za tehnokratiju.
40.TELEKRATIJA
Po telekratijom se, u svakonevnom žargonu, jeziku publicistike i meija porazumjeva vladavina
televizije na javim prostorom. Ona se shvata i kao ržavna vlast zasnovana na ličnom spoju televizijskih
magnata i političke vlasti. Primjer takvog spoja je talijanski političar Berluskoni. Međutim ovaj
U kovnecionalnim publicističkim i meijskim opservacijama kao i u znanstvenim analizama,
interpretacijama i tipologijama političkih režima i oblika vlaavine u savremenom svijetu teokratskim
ržavama ili pak ržavama koje u sebi imaju relevantne elemente teokratije smatraju se Vatikan, Iran,Sauijska Arabija, ili na primjer Izrael. a, međutim ne bue nesporazuma: „ Izrael je emokratija no kao
ržava (službenog) juaizma, ona u aleko vedoj mjeri naahnjuje funamntalističko raspoloženje... Ako
i nije teokratija u najstrožijem smislu te riječi, može se redi kako Izrael pokreču teokratski ieali...“ (
Stuart 2006). Ali apliciranje na Iran i arapske zemlje ovakve prestave suštinski ne funkcioniraju : ne može
se hrišdansko poimanje teokratije racionalno utemeljeno involvirati u tumačenje političkih režima u
islamskim zemljama jer zapravo: „ islam ne može biti teokratija...(on)....ne zagovara teokratsku ržavu...“
( Bulac 1995). Još o buržoaske revolucije, sa pojavom i trijumfom građanske klase, sa emisijom
aspiracija crkava i rušenjem tokratskih praksi te teokratskih utemeljih monarhokratija, sa sveopdom
sekularizacijom, sa napretkom prosvjetiteljstva, znanosti, tehnike i tehnologije, sa republikanizmom,
simbiotičkom integracijom religije i crkve u razvoj kapitalizma sa obostranim razvajanjem crkve ržave u
njihovim statusima i ingerencijama i sl., evroatlanska su ruštva aaktirala problem teokratije. Smatra se,
otua, u ominirajučim političkim iskursima unutar liberalnih emokratija kako, navono, više nema
nikakvih stvarnih pretpostavki za uskrsnude i restauraciju teokratskih oblika vlaavine kao
protuemokratskih režima vlasti: teokratije u savremenosti su fenomen karakterističan, ako se izuzme
Vatikan, sa svojim osebujnostima, za vanevroatlanski svijet. Teokratija izvorno znači Božija vlast, Bog je i
politički vlaar, teokratije je bogovlaavina. U najširem značenju, i to naravno, u hrišdanskom svijetu,,
pod teokratijom podrazumjeva se i Hristokratija. No pojma teokratije u saržinskom smislu označava
svaku vlast koja hode vlaati sa božanskim autoritetom. To je ržavni poreak u kome ne postoji pojela
na duhovnu, odnosno religijsku i svjetovnu vlast: sva vlast se temelju na striktnoj interpretaciji, recepciji i
prakticiranju vjere kao doktrine, ideologije, politike i aksiologije. Teokratija je i oblik vlasti gdje
sveštenstvu pripaa neposreno i politička vlast: u ovom oređenju teokratija označava političku vlast
koju obavljaju vjerski službenici, a, pri tome, sama vjerska organizacija iz koje se, inače, regrutiraju
vlastoršci stopljena je sa ržavom. U Hejvuovom poimanju teokratije kao političkog režima vlasti :
„ Teoktratija(oslovno Božija vlaavina)jeste načelo po kome vjerske vlasti imaju prednost nad
političkom vlašdu. Samim tom teokratija je režim u kome se položaj u vlasti oređuje na osnovu položaja
koji ta osoba zauzima na vjerskoj hijerarhiji“. „Pojam teokratije se obično koristi za opsivanje onog oblika
organizacije ržavne vlasti u kome religija ominira. akle za ovaj oblik vlasti u kome organi iz vjerske
sfere zamjenjuju organe političke sfere ili u najmanju ruku, imaju ominaciju u političkoj sferi. U najdešde
svjetonazori, zasnivajudi se na apsolutizavciji onostranog, onosno zagrobnog života – inherentno
favoriziraju, kao nešto spasonosno, nekrofilske slike i nekrofilske pseuofilozofije svijeta i ljuskog života.
(Onos između emokratije i teokratije) – emokartija živi o promjena, pokreta, ugovorom utvrđenih
uređenja, permanentnih inamika. Ona se stvara, živi, mijenja, preobražava, grai imajudi u viu jenohtjenje proizašlo iz živih snaga. Ona pribjegava upotrebi razuma, ijalogu između učesnika,
komunikativnom jelovanju, iplomatiji isto toliko koliko pregovaranju. Teokratija funkcioniše obratno:
ona nastaje, živi i uživa u nepomičnosti, smrti i iracionalnom. Teokratija je neprijatelj demokratije kojeg
Definiše pojam vlasti kao legitimnu moć. Dok je moć sposobnsot da se utječe na ponašanje
drugih, vlast je pravo da se to čini. Vlast se zasniva na obavezi pokoravanja, nego na nekomvidu prinude ili manipulacije. Vlast predstavlja moć koja sadrži legitimitet ili pravo. Haralambos I Holboron će reći:Vlast je onaj oblik moći koji je prihvaćen kao legitiman, tj. Kao
ispravan i pravedan, i kojem se na toj osnovi pokorava. Prisila je onaj oblik moći koju njoj pod lozni
ne smatraju legitimnom.
Francuski autor Francois Šazel
Razlikuje dvije vrste vlasti:
- relacionu;- relaciona vlast vrši se u interakciji, uvodeći asimetriju u odnosima. Nakon što se
asimetrija učvrstila u vremenu i prostoru, ona postaje izvor supstancijalne ili tranzitivnevlasti
- supstancijalnu vlast ; vlast koja se može prenositi s jednog na drugi stepen nekog
administrativnog aparata, ili s jedne na drugu tačku teritorije.
On prvenstveno određuje šta sve nije vlast. Vlast nije stvar ili svojstvo nekog predmeta
sadrzano u samoj njegovoj prirodi, koje bi se moglo osvojiti, posjedovati i sačuvati. Vlast nijeni svojstvo ili sposobnost koju bi posjedovala neka osoba, budući da čovjek raspolaze njome
samo na temelju izvjesnog broja uvjeta ili okolnosti koje omogućavaju njegovu vlast. Dakle,vlast nije svojstvena nekom predmetu ili osobi. Ona postoji u vezi s onim što se nalazi izvančovjeka, u historijskim prilikama, društvenim uvjetima, određenim strukturama itd. Vlast
nije imanentna. Nešto što je izvan nje je čini mogućom, nuznom i ustanovljuje je. Ali vlast se ne
nalazi samo u vezi s nečim, nego je i ona sama po sebi odnos. Dominacija i potčinjenost nuzno se
isprepliću. Kada se dominacija vrši, nameću se volja, vjerovanje ili interesi jednih drugima, i to
nezavisno od toga da li se ta potčinjenost prihvaća ili ne da li postoje unutarnja ili vanjska
poslušnost ili neposlušnost i da li vanjska neposlušnost porpima neke oblike borbe i otpora.
Prihvaćanje ili odbijanje dominacije, neposlušnost ili otpor prema njoj, karakteriziraju oblike
preuzimanja odgovornosti tih odnosa vlasti, ali ni u jednom ni u drugom slučaju, ne moze se pobjeći
od njenog uplitanja u te odnose ili od njenih nejednakih ili asimetričnih posljedica. Politička vlast je
samo jedan od oblika, načina ili tipova vlasti. Politika je u središtu svih kolektivnih društvenih
aktivnosti, formalnih I neformalnih, javnih I privatnih, u svim grupama ljudi, institucijama I
društvima. Ako je politika panmedij socijalnog bivstvovanja onda se nuzno, uz političku vlast,
javljanju i drugi likovi vlasti šta nastaju u različitim sferama društvene stvarnosti kje su same
prozete politikom i jesu prostor političkog. Vlast je prije svega specifični društveni odnos, a ne neki
apriorij, neka sudba, boziji dar, prirodno svojstvo elita, mistićno nadahnuće i misteriozno svojstvo
hatizme i sl.
Jedna od varijanti teorija o više lica vlasti jest i dvodimenzionalna teorija vlasti. Ono što se potencira
u ovom shvatanju vlasti jeste nevidljiva vlast koja je nasuprot javnoj vlasti. Za razliku od javne vlasti
koja se vrši na otvoren i primjetan način, nevidljiva vlast se vrši prikriveno i na način koji nijedirektno primjetan.
Vlast u koleracijama
Prinuda je sastavni dio vlasti. Vlast je djelimično fenomen sile, prisile, zakonske prinude.Postoji u fenomenu vlasti fizička, ekonomska, i difuzna prisila okoline. Čitava grupa vrši
pritisak u smislu pokoravanja vlasti. Postoji i prisila na bazi kolektivnog uokviravanja partije
npr. kako cjeline diktiraju ponašanja svojih članova. Kao bitan faktor vlasti pojavljuje se ipropaganda, s njom se vrši psihološka prisila, to je prisila s anestezijom, s njom ne osjeća sekao nešto strano onaj koji vrši prisilu. Pod legitimnošću se podrazumijeva sposobnost
sistema da stvori i odrzi vjeru da su postojeće političke institucije najpodesnije za društvo.Diverže u svom poimanju legitimiteta apostrofira momenat vjerovanja. U jednoj društvenoj
grupi najveći dio ljudi vjeruje da vlast mora imati izvjesnu prirodu, počivati na stanovitim
principima, poprimati određenu formu, zasnivati se na izvjesnom porijeklu: legitimna je ona vlast
koja odgovara dominantnom vjerovanju. Vlast koja počiva na vjeri podanika u nju samu određuje se
kao legitimna., Podanici koji vjeruju u vlast hoće i dokaz da je njihovo vjerovanje utemeljeno, zato
legitimnost vlasti iskazuje i legitimaciju, a legitimacija se oblikujr kroz proces legitimiranja – proces
dokazivanja legitimnosti. Vlast kojoj je stalo do vlastite legitimnosti mora dati i dokaz, opravdanje
vlastita postojanja. Kada uspije da pruzi taj dokaz onda je legitimna.
David Held smatra da je vlast istinski legitimna ako se zasniva samo na dva tipa razloga ili drugačije
rečeno, dva tipa osnova prihvaćanja koji čine politički poredak. Riječ je o prihvaćanju iz
normativnog slaganja i iz idealnog normativnog slaganja. O legitimnosti se moze govoriti samo ako
se prihvaćajuće sankcioniranje poretka vrši logikom normativnog i, u krajnjem smislu, idealnog
normativnog slaganja. Consensus je sporazum manje ili više potpun koji postoji u danom društvu u
pogledu njegovih struktura, njegove hijerarhije, njegovog usmjeravanja itd., sporazum o autoritetu,
o vladi, o vlasti je svakako jedan od fundamentalnih elemenata consensusa. Vlast počiva na
vjerovanjima, prihvatanjima, na sporazumu:govoriti o vlasti znači isticati da concensus nije spontan
ni automatski, da prinuda I sila igraju veliku ulogu u tom pogledu. Vlast i consensus su dva različita
pojma. Bajonetama se sve moze učiniti, ali se na njima ne moze sjediti. Vlast ne moze biti stabilna i
trajna ako se isključivo zasniva na sili. U tijesnoj su vezi legitimnost, lojalnost i vlast. Vlast i
legitimnost u tijesnoj su vezi sa ideologijom. Ideologija se moze pojmiti i kao misaoni sistem
legitimacija: svaka vlast proizvodi vlastitu ideologiju i njom se opravdava.
Dominacija u Diverzeovim uvidima izrazava činjenicu da je društvo poprište borbe i suparništva
jakih i slabih, pojedinaca i nejednakih grupa, razlika u spretnosti, inteligenciji, bogatstvu,
organiziranosti i dr. Postoje razlike između vlasti i prevlasti ili dominacije. Prevlast je samo
materijalna činjenica, dok je vlast i fenomen vjerovanja.Vlast je priznata kao vlast, njen je autoritet
prihvaćen, prevlast se samo podnosi, borimo se protiv nje, nadamo se uništiti je i postići jednakost,
ili je pak obnoviti u našu korist. Dominacija rezultira iz konflikta i borbi unutar okvira vlasti. Osobakoja dominira nije bilo tko tko posjeduje snagu. Odnos se snaga mora ustaliti kako bi subjekt tog
odnosa zapovijedao onima koji su mu objekti. Taj subjekt mora i sam biti uvjeren u svoje pravo i
sposobnost da trazi i postigne poslušnost.
Vlast se javlja u koleracijama i sa drugim socijalnim i političkim fenomenima, odnosima između
moći, vlasti, jačine, snage i sile.Jačina je svojstvo pojedinca i nedjeljiva je dok je moć djeljiva. Jačina
pojedinca je uvijek u opasnosti da bude anulirana superiornom moći većine – mnozine. Aron
Raymond definiše snagu kao potencijalno upravljanje, utjecanje ili prisile kojom raspolaže pojedinac
u odnosu na druge. Steći ili zadobiti snagu ne znaači zauzeti vlast u državi I steći pravo
upravljanja.Kao politički pojam snaga, sila označava odnos između ljudi ali budući da istodobno
znači i mogućnost, a ne čin, snagu/silu mozemo odrediti kao mogućnost pojedinca ili skupine dauspostavi odnose sukladno svojoj zelji s drugim ljudima ili skupinama. Snaga se iskazuje u svom
fizičkom i psihičkom obliku. Konačni oblik snage jeste nasilje, izravan nasrtaj na tijelo drugoga da bi
mu nanijeli bol, povredu ili smrt. Razlikujemo simboličko nasilje koje se izražava u diplomaciji
topovima, odnosno prijetnjama oruzjem i tajno ili raspršeno nasilje svojstveno djelatnostima
terotističkih mreza, praksama atentata ili partizanskim praksama – demonstrira se kako je pri
svemu vazna i relacija između prava i sile. Pravda bez sile je nemoćna. Sila bez pravde je tiranska.