Fjodor Mihailovic Dostojevski - Ponizeni i uvrijedjeni (1308
stranica) PRVI DIO GLAVA I Prole godine, dvadeset i drugoga oujka,
navee, dogodila mi se vrlo udna zgoda. Cijeli sam dan hodao po
gradu i traio stan. Stari mi je stan bio veoma vlaan, a ja sam ve
onda poinjao runo kaljati. Jo s jeseni sam htio da se preselim, ali
sam produljio do proljea. Cijeloga dana nisam mogao da naem nita
estito. Prvo sam htio zaseban stan, a ne tek od stanara, a drugo,
makar i jednu sobu, ali svakako veliku, razumije se, i to
jeftiniju. Primijetio sam da je u tijesnoj sobi tijesno ak i
mislima. A ja sam uvijek volio, kad smiljam svoje budue
pripovijesti, etati se goredolje po sobi. Doista uvijek mi je bilo
ugodnije da smiljam svoja djela i da sanjarim kako u ih napisati,
nego da ih zaista piem, a to doista nije bilo od lijenosti. Zato
dakle? Jo od jutra sam pobolijevao, a o sunanom mi je zapadu ve
bilo vrlo loe najprije me uhvatila kao neka groznica. Pred vee, ba
pred sumrak, prolazio sam Voznesenskim prospektom. Volim oujsko
sunce u Petrogradu, osobito zapad, dakako za vedre, studene veeri.
Sva se ulica odjednom zablista, prelivena svjetlou. Kao da su se u
jedan mah zasjale sve kue. Njihove sive, ute i prljavozelene boje
gube na trenutak svu svoju tmurnost kao da ti se vedri dua, kao da
podrhtava, ili kao da te netko gurka laktom. Nov pogled, nove
misli... Zaudo, ta jedna sunana zraka moe da uini od ovjekove due!
Ali se sunana zraka utrnula mrzavica je rasla i poela tipkati za
nos sumrak se zguivao plin zasinuo iz trgovina i duana. Kad sam
stigao pred Millerovu slastiarnicu, zastadoh odjednom kao ukopan i
stadoh gledati na drugu stranu ulice, kao da sam slutio da e mi se,
evo, odmah dogoditi neto neobino, i u taj sam isti tren na
protivnoj strani ugledao starca i njegova psa. Vrlo se dobro sjeam
da mi se srce steglo od nekoga preneugodnoga osjeaja, a nisam ni
sam mogao da odgonetnem kakav je to bio osjeaj. Nisam mistik u
slutnje i gatke skoro i ne vjerujem ali meni se, kao moda i
svakomu, dogodilo u ivotu nekoliko prilino neprotumaeivih zgoda.
Tako, na primjer, i s tim starcem zato sam onda, kad sam ga sreo,
osjetio odmah da e se te iste veeri meni dogoditi neto? Uostalom,
bio sam bolestan, a osjeaji bolesti skoro su uvijek varavi. Starac
se pribliavao slastiarnici svojim polaganim, slabim korakom,
stavljajui jednu nogu pred drugu, kao da su palice i kao da ih ne
savija, zgrbljen i tiho lupkajui ljeskovcem po ploama na ploniku.
Za svega svoga vijeka nisam sreo tako neobinu, nezgrapnu figuru. I
prije, do toga susreta, uvijek me je bolno prenerazivao kad sam se
kod Millera sretao s njim. Njegov visoki rast, zgurena lea, mrtvo
lice od osamdeset godina, stari paletot, razderan u avovima,
iskrhani okrugli dvadesetgodinji eir, to mu je pokrivao ogoljelu
glavu, na kojoj se odrao sasvim
na zatiljku uperak vlasi, ne sijedih, nego bijeloutih sve
njegove kretnje, koje su se inile nekako besmislene, kao po udeenom
peru sve je to i nehotice prenerazivalo svakoga tkogod ga je sretao
prvi put. I zaista, nekako je neobino bilo vidjeti takva starca,
koji je preivio svoj vijek, samoga, bez paske, pogotovo jer je
nalikovao na luaka koji je pobjegao svojim paziteljima. Prenerazila
me i njegova neobina mravost na njemu nije gotovo ni bilo vie
tijela i kao da mu je na kosti prilijepljena sama koa. Njegove
krupne, ali mutne oi, usaene u neke modre kolute, uvijek su gledale
ravno preda se, nikada u stranu i nisu nikada nita vidjele o tom
sam uvjeren. Gledao te je dodue, ali je koraao pravo na tebe, kao
da je pred njim prazan prostor. To sam primjeivao nekoliko puta.
Milleru je poeo dolaziti nedavno, ne zna se otkud, i uvijek sa
svojim psom. Nitko od posjetilaca u slastiarnici nikad nije pokuao
govoriti s njim, a on i satnije zapodijevao razgovora ni s kim.
Zato se dovlaio Milleru i ta je ondje radio? mislio sarr. stojei na
drugoj strani ulice i nisam mogao odvojiti poglec od njega. U meni
je uzavirala neka zlovolja od bolesti i od umora. ta on misli?
nastavljao sam u sebi ta mu je na pameti? A i misli li on uope ita?
Lice mu je tako mrtvo da ba nita ne iskazuje. I otkuda mu taj gadni
pas to se ne mie od njega i koji kao da sainjava s njim neku
cjelinu, neto nerazdruivo, i tako nalikuje na njega? I tomu
zlosretnom psu ini se da je bilo takoer osamdeset godina, jest,
svakako je i bilo. Prvo, naoko je bio tako star kako nije ni jedan
pas, a drugo, zato mi je, im sam ga prvi put ugledao, odmah palo na
pamet da taj pas ne moe biti takav kakvi su svi psi da je to
neobian pas i da je u njem svakako neto fantastino, zaarano, da je
to moda kakav Mefistofel u pasjem liku i da je njegova sudbina
nekim tajnovitim, neznanim vezama zdruena sa sudbinom njegova
gospodara? Kad gleda psa, odmah e se sloiti da je zacijelo prolo ve
dvadeset godina kako je posljednji put jeo. Mrav je kao kostur, ili
jo bolje kao njegov gospodar. Dlaka mu je sva ispala, pa i na repu,
koji mu visi kao palica i uvijek je podvijen. Glava s dugim uima
nujno se spustila. Za svega svoga vijeka nisam sretao tako nemila
psa. Kad su njih dvoje ili ulicom, gospodar naprijed, a pas za
njim, psu se nos upravo dodirivao gospodarova skuta na odjei, kao
da je prilijepljen uza nj. I onda su i njihov hod i cijeli im lik
gotovo govorili uz svaki koraaj Stari smo, stari, Gospode, vrlo smo
stari! Sjeam se, jednom mi je palo na pamet da su se starac i pas
nekako iskobeljali s koje stranice iz Hoffmanna, kojeg je
ilustrirao Gavarnia te se po bijelom svijetu etaju kao oglasi
izdanju. Prijeem ulicu i uem za starcem u slastiarnicu. U
slastiarnici se starac vladao nadasve udno, i Miller se, stojei za
svojom tezgom, zapoeo ve u posljednje vrijeme nezadovoljno
kreveljiti, kad bi uao nezvani posjetilac. Ponajprije, udni gost
nije nikada nita naruivao. Svaki je put odlazio pravo u kut kraj
pei i ondje sjedao na stolicu. Ako mu je mjesto kraj pei bilo
zapremljeno, prestajao bi neko vrijeme u glupoj dvoumici pred
gospodinom koji mu je zapremio mjesto te kao zabezeknut odlazio u
drugi kut, kraj prozora. Ondje je odabirao neku stolicu, polako
sjedao na nju, skidao eir, postavljao ga kraj sebe na pod,
ljeskovac polagao uz eir, a onda se naslanjao u stolici na naslon i
nepomian proboravi Gavarni, francuski karikaturist 18011866, pravim
imenom Chevalier.
ljao trietiri sata tako. Nikada nije u ruke uzimao ni jedne
novine, nije izgovarao ni jedne rijei, nije odavao glasa, nego je
samo sjedio i buljio preda se, ali takvim tupim pogledom bez ivota,
te si se mogao okladiti da nita od svega oko sebe ne vidi i ne uje.
Pas bi se pak zavrtio dvatri puta na istom mjestu i onda mu nujno
lijegao do nogu, zaticao mu medu cipele njuku, duboko uzdisao,
protezao se svom duinom na podu, pa i on nepomian probavljao cijelo
vee, kao da je umirao za to vrijeme. inilo se da ta dva stvora
cijeli dan lee negdje mrtvi, a kad zapadne sunce, oivljuju iznenada
jedino zato da dou u Millerovu slastiarnicu i da time izvre neku
tajnovitu dunost, koju nitko ne razumije. Kad se nasjede trietiri
sata, starac bi napokon ustajao, uzimao svoj eir i odlazio kui.
Dizao se i pas te polaganim korakom, kao i prije, iao za njim, i
opet podvijena repa i objeene glave. Gosti u slastiarnici poee
najzad svakojako obilaziti starca i nisu ak ni sjedali kraj njega,
kao da im se gadi. A on nije nita primjeivao. Gosti su u toj
slastiarnici bili ponajvie Nijemci. Skupljali su se ovdje sa svega
Voznesenskoga prospekta sve sami gospodari razliitih radionica
bravari, pekari, bojadisari, klobuari, sedlari sami patrijarhalni
ljudi u njemakom smislu rijei. Kod Millera se uope odravala
patrijarhalnost. Gospodar je esto prilazio gostima, sjedao s njima
za stol i onda se ispijala prilina koliina puna. Psi i mala
domainova djeca odlazila su takoer gdjekada gostima, te su gosti
milovali i djecu i pse. Svi su se znali i svi su se tovali. Gosti
su se zadubili u itanje njemakih novina, a onkraj vrata, u
domainovu stanu, orio je Augustin,1 to ga je na klepetavu glasoviru
svirala najstarija domainova ki, bjelokosa Njemica s kovricama,
vrlo nalik na bijelog miia. Valcer se doekivao s uivanjem. Ja sam
odlazio Milleru prvih dana svakoga mjeseca da itam ruske asopise
koji su se kod njega dobivali. Kad sam uao u slastiarnicu, vidio
sam da starac ve sjedi kraj prozora, a pas lei, kao i prije,
protegnuvi se do njegovih nogu. utei sjednem u kut i u mislima
zapitam sebe Zato sam uao ovamo kad tu nemam ba nikakva posla, kad
sam bolestan i potrebnije bi mi bilo da se pourim kui, da ispijem
aj i da legnem u postelju? Zar sam zaista ovdje jedino Moj dragi
Augustin valcer i popularna pjesma njemakog graanstva onoga
vremena. zato da prouavam toga starca? Zaokupila me zlovolja. ta je
meni do njega, mislio sam, sjeajui se onoga udnoga, bolesnoga
osjeaja, s kojim sam ga gledao jo na ulici. I ta je meni do sviju
tih dosadnih Nijemaca? emu taj nitavi nemir zbog triarija, to ga u
posljednje vrijeme primjeujem u sebi i koji mi smeta da ne ivim i
ne promatram jasno ivot, sto mi je ve primijetio jedan bistar
kritiar, s negodovanjem razmatrajui moju posljednju pripovijest?
Premiljao sam i jadio se, ali sam ipak ostajao gdje sam, a meutim
me bolest zaokupljala sve jae te jae i napokon mi je bilo ao da
odem iz tople sobe. Uzeo ja frankfurtske novine, proitao dva retka
i zadrijemao. Nijemci mi nisu smetali. Oni su itali, puili. I samo
porijetko, jedanput u pol sata, javljali jedan drugomu, iskidano i
tihim glasom, koju novost iz Frankfurta, i jo kakvu alu ili
dosjetku znamenitoga njemakog aljivca Saphiera nakon toga su s
podvostruenim nacionalnim ponosom zaranjali opet u itanje. Drijemao
sam otprilike pol sata i probudio se od silne jeze. Moram svakako
kui. Ali u taj me as jo jednom zaustavio nijem prizor to se zbivao
u sobi. Rekao sam
ve da je starac, im zasjedne na svoju stolicu, upirao kudagod
pogled i nije ga cijele veeri skretao vie na drugu stvar. Dogaalo
se da je i mene obuhvaao taj pogled koji je bio nadasve neugodan,
ak i nepodnosiv, a ja sam obino brebolje mijenjao mjesto. Ovoga je
asa stareva rtva bio neki maljucni, okruglasti i izvanredno zgodan
Nijemi, s visokim, vrlo ukruenim ovratnikom, a neobino rumena lica,
pridolica gost, trgovac iz Rige, Adam Ivani Schulz, kako sam doznao
kasnije, Millerova desna ruka, koji jo nije poznavao starca i mnoge
goste. Pomalo itao on sa zadovoljstvom Dorfbarbtera2 i pijuckao
svoj pun a odjednom, kad je digao glavu, opazio na sebi nepomini
starev pogled. To ga je zapanjilo. Adam Ivani je bio ovjek vrlo
uvredljiv i osjetljiv, kao i uope svi plemeniti Nijemci. Uinilo mu
se udnim i uvredljivim to njega tako uporito i bezobzirno promatra.
Priguio negodovanje, odvratio oi od neuljudna gosta, promrmlja neto
u nos i utei se sakrio novinama. Ali nije otrpio, nego za dva aska
sumnjiavo izvirio iza novina isti onaj upori ti pogled, isto
besmisleno promatranje. 1 Moritz Gottlieb Saphier 17951858, njemaki
humorist. 2 Seoski brija njemake novine koje su izlazile u Leipzigu
sredine prologa vijeka. oko I sada je jo Adam Ivani preutio. Ali
kad se to isto ponovilo i po trei put, planuo on i rasudio da mu je
dunost zatititi svoju plementinu i ne putati da pred plemenitim
opinstvom bude ponien prekrasni grad Riga, ijim se, po svoj
prilici, smatrao predstavnikom. Nestrpljivom gestom bacio novine na
stol i energino lupnuo ipkom, na kojoj su novine bile privrene,
rasplamsao se u njemu osjeaj osobne vrijednosti, sav se zacrvenio
od puna i od Ijarosti te i sam uperio sitne svoje upaljene oice u
nemila starca. inilo se da obojica, i Nijemac i njegov protivnik,
hoe da nadvladaju jedan drugoga magnetskom silom svojih pogleda, pa
ekaju tko e se prvi zbuniti i oboriti bi. Udar ipkom i ekscentrina
pozicija Adama Ivania svratili su na sebe panju sviju gostiju. Svi
se odmah okanili svoga posla i poeli ozbiljnom, utljivom radoznalou
promatrati ta dva protivnika. Prizor je postajao vrlo komian. Ali
magnetizam izazovnih oica rumenoga Adama Ivania sasvim je bio
ututanj. Starac nije mario ni za to, nego je i dalje gledao pravo u
razjarenoga gospodina Schulza i nikako nije primjeivao da je postao
objektom sveope radoznalosti, kao da mu je glava na mjesecu, a ne
na zemlji. Napokon izdala Adama Ivania strpljivost i on buknuo. ta
me tako uporno gledate? zavie on njemaki, o trim, prodornim glasom
i popretljiva lika. Ali protivnik je i dalje utio, kao da nije
razumio ni uo to pitanje. Adam Ivani odlui progovoriti ruski. Ja
vas pitala, zat vi na meni tak marliv gledati? izdere se s
dvostrukom jarou. Ja na dvor poznata, a vi ne poznata na dvor!
nadovee on i skoi sa stolice. Ali starac se nije ni maknuo. Nijemci
zaropu od negodovanja. I sam Miller, domamljen bukom, ue u sobu.
Kad je razabrao to je posrijedi, pomisli da je starac gluh i nagne
mu se prema uhu.
Kospotin Schulz vas molila marliv ne kletat na nek izgovori on
togod je mogao glasnije, uporno piljei u nedokuivoga gosta. Starac
pogleda makinalno Millera i odjednom mu se na licu, sve dosad
nepominom, jave znaci neke nemirne misli, neke zabrinute
uzrujanosti. Uzvrpoljio se, kretei se sagnuo za eirom, bre ga
dohvatio zajedno s palicom, ustao sa stolice i s nekim jadnim
smijekom, ponienim smijekom bijednika koga tjeraju s mjesta to je
zapremio zabunom spremio se da izie iz sobe. U toj skromnoj,
pokornoj hitnji bijednoga, neI monoga starca bilo je toliko neega
to pobuuje milosre, toliko neega to ti srce uznemiruje u grudima,
da su svi, poevi od Adama Ivania, onoga asa stvorili drugo miljenje
o toj zgodi. Bilo je jasno, starac ne samo da nije mogao nikoga
uvrijediti nego je i sam svakog asa bio svjestan da njega mogu
odsvakud istjerati kao prosjaka. Miller je bio dobar i milosrdan
ovjek. Ne, ne progovori on, tapui starca po ramenu, da ga ohrabri
sjedila! Aber Herr Schulz jako molila vas marliv ne kletat na nek.
On je na dvor posnata. Ali jadnik nije ni sada razumio uzvrpoljio
se jo vie nego prije, sagnuo se da digne svoj rubac, stari izrupani
modri rubac to mu je ispao iz eira, i poeo zvati svojega psa, koji
je leao i nije se micao na podu, nego je obadvjema apama prekrio
njuku i ini se vrsto spavao. Azorka, Azorka! promumlja on drhtavim
starakim glasom. Azorka! Azorka se nije ni maknuo. Azorka, Azorka!
ponovi starac zabrinut i makne psa palicom, ali je pas leao kao i
prije. Palica mu ispadne iz ruku. On se sagne, klekne na oba
koljena i digne obadvjema rukama Azorkinu njuku. Jadni Azorka! Bio
je mrtav. Skapao je neujno, do nogu svoga gospodara, moda od
starosti, a moda i od gladi. Starac ga je preneraen gledao jedan
asak, kao da ne shvaa da je Azorka doista skapao onda se tiho
sagnuo bivem slugi i prijatelju i pritisnuo blijedo lice uz mrtvu
njegovu njuku. Proao asak utnje. Svi su bili ganuti... Najzad se
pridignuo bijednik. Bio je posve blijed i drhtao kao da ga trese
groznica. Mo se pas nadjenula rei e milosrdni Miller da bilo ime
utjei starca. Mo se lijepo nadjenula Fjodor Karlo vi Krieger tivno
sna nadjenula Fjodor Karlovi Krieger veli ka majstor nadjenut
napopao Miller pa odignuo palicu i pruio je starcu. Jest, ja tivno
nadijevala prihvati skromno sam Herr Krieger, istupajui na poprite.
Bio je to dug, suhonjav, valjan Nijemac, ridaste kose u upercima i
s naoarima na grbavu nosu. Fjodor Karlovi Krieger ima velika
talent, tivno nadije vala svakakvi ivotinj nadovee Miller koji se
poeo zano siti svojom idejom. Da, ja imala veliki talent, nadijeva
svakakvi ivotinj potvrdi opet Herr Krieger i ja vam bes plata
nadjenut va
pseto priklopi on u nastupu velikodune portvovnosti. Ne, ja vama
plati, to vi nadjenut! bijesno se izdere Adam Ivani Schulz, jo
rumeniji i on posve zaaren od velikodunosti, a smatrajui sebe
uzrokom sviju tih nezgoda. Starac je sve to sluao, ali oevidno nije
razumijevao, a cijelo mu je tijelo drhtalo, kao i prije. ekat!
Ispijte aicu dobra konjak! zavikne Miller kad je vidio kako se
zagonetni gost upeo da ode. Donijeli konjak. Starac makinalno
prihvati aicu, ali su mu se ruke tresle i prije nego to ju je
prinesao usnama prolio je polovicu, pa nije ispio ni kap, nego
vratio aicu na posluavnik. Onda se osmjehnuo nekim udnim smijekom,
koji nikako nije pristajao toj prilici, te iziao iz slastiarnice
ubrzanim, nejednakim korakom, a Azorku ostavio ondje. Svi su
stajali u udu zauli se uzvici. Schivernot! Was fiir eine
Geschichtef1 govorili su Nijemci i izbuljili oi jedan u drugoga. A
ja poletio za starcem. Nekoliko koraaja od slastiarnice, kad skrene
od nje na desnu stranu, ima uska, mrana uliica, okruena ogromnim
kuerinama. Neto me podbolo da je starac svakako zaokrenuo onamo. Tu
se gradila druga kua na desnoj strani i sva je bila okruena
skelama. Ograda oko kue dopirala je gotovo do sredine uliice uz
ogradu su bile udeene drvene podnice za prolaznike. U mranom kutu
izmeu ograde i kue naao sam starca. Sjedio je na stepenici drvenoga
plonika, nalaktio se s oba lakta na koljena i podnimio rukama
glavu. Sjednem uz njega. Sluajte rei u, gotovo i ne znajui ime bih
zapo eo ne tugujte za Azorkom. Idimo, odvest u vas kui. Umirite se!
Odmah u otii po fijakeristu. Gdje stanujete? Starac nije odgovorio.
Nisam znao na to bih se odluio. Prolaznika nije bilo. Odjednom me
poe hvatati za ruku. Gui me! progovori hripljivim glasom koji se
jedva i uo gui! Idimo vaoj kui! zaviem ustajui i silom ga diui
napit ete se aja i lei u postelju... Odmah u dovesti fija keristu.
Zovnut u doktora... poznajem jednoga doktora... Bijeda! Kakva
pripovijest? Ne sjeam se ta sam mu jo govorio. On htjede da se
digne, ali se samo malo pridignuo, pa opet pao na zemlju i opet
poeo neto mrmljati onim istim hripljivim priguenim glasom. Sagnuh
se dublje njemu pa sluah. Na Vasiljevskom otoku hripao je starac u
estoj liniji... u estoj liniji... Zautio. Stanujete na Vasiljevskom
otoku? Ali niste udarili ona mo to je nalijevo, a nije nadesno.
Odmah u vas odvesti ona mo. Starac se nije micao. Uhvatim ga za
ruku ruka mu pala kao mrtva. Pogledam mu u lice, dirnem ga se bio
je ve mrtav. Uinilo mi se da mi se sve to dogaa u snu.
Ta mi je zgoda zadala mnogo briga, za kojih me je sama od sebe
prola groznica. Starev smo stan pronali. Ali on nije stanovao na
Vasiljevskom otoku, nego nekoliko koraaja od onoga mjesta gdje je
umro, u Klugenovoj kui, pod samim krovom, na petom katu, u zasebnom
stanu, koji se sastojao od malena predsoblja i velike, vrlo niske
sobe, s tri pukotine, nalik na prozore. ivio je strahovito
siromaki. Sve mu je pokustvo bilo stol, dvije stolice i stari
prastari divan, tvrd kao kamen, odakle je sa sviju strana
izvirivalo liko, a i to je bilo gospodarovo. Pe kao da se ve odavno
nije loila, ni svijee se nisu zatekle. Sada zbilja mislim da se
starac jedino zato navadio zalaziti Milleru da sjedi uz svjetlo i
da se ogrije. Na stolu je stajao prazan zemljan vr i leala stara,
tvrda kora kruha. Nije se nala ni jedna kopjejka. Nije bilo ak ni
drugoga rublja da se moe sahraniti netko mu je i poklonio svoju
koulju. Razumije se da nije mogao ivjeti ovako, sam samcat, nego ga
je zacijelo netko pohaao, makar i rijetko. U stolu mu se nala
putnica. Pokojnik je bio stranac, ali ruski podanik, Jeremija
Smith, mainist, sedamdeset i osam godina. Na stolu su leale dvije
knjige kratka geografija i Novi zavjet u ruskom prijevodu, iaran
olovkom po rubovima i sa znakovima od nokta. Te sam knjige preuzeo.
Pitali smo stanare, vlasnika kue nitko nije skoro nita znao o njem.
Stanara je u toj kui bilo mnogo, gotovo sve sami obrtnici i
Njemice, koje iznajmijuju stanove s jelom i s poslugom. I
upravitelj kue, plemi, nije znao mnogo da kae o svom bivem stanaru,
nego jedino to da se stan iznajmljivao za est rubalja na mjesec i
da je pokojnik etiri mjeseca stanovao u tom stanu, ali za dva
posljednja mjeseca nije platio ni kopjejku, tako te je trebalo da
bude istjeran iz stana. Pitali smo nije li mu dolazio tkogod? Ali
nitko nije znao pravo da odgovori na to. Kua je velika koliki ljudi
ulaze u takav Noemov koveg! Sve ih ne moe popamtiti. Vratar koji je
u toj kui sluio pet godina, te bi valjda mogao objasniti bar neto,
otiao je prije dvije sedmice u svoj zaviaj, u pohode, a mjesto sebe
ostavio neaka, mlada momka, koji jo nije upoznao osobno ni polovicu
stanara. Ne znam pouzdano kako se zapravo zavrilo sve to
ispitivanje, ali je, najzad, starac sahranjen. Tih sam dana, pored
drugih briga, otiao na Vasiljevski otok, u estu liniju, pa tek kad
sam doao onamo, osmjehnuo sam se sam sebi ta li sam i mogao vidjeti
u estoj liniji, nego jedino red obinih kua? Ali zato je, mislio
sam, starac umirui govorio o estoj liniji i o Vasiljevskom otoku?
Nije li govorio u bunilu? Razgledao sam ispranjen Smithov stan i
svidio mi se. Zadrao sam ga. Glavno, bila je velika soba, dodue
vrlo niska, tako te mi se isprva uvijek inilo da u glavom zapeti o
strop. Za est rubalja na mjesec i nije se moglo dobiti nita bolje.
Primamljivao me zaseban stan trebalo je jo samo da se pobrinem za
poslugu, jer bez posluge uope nisam mogao stanovati. Vratar mi je
obeao da e mi on za prvo vrijeme dolaziti, bar po jedan put na dan,
te e me posluivati u krajnjoj potrebi. A tko bi znao, mislio sam,
moda e se tkogod raspitati i za starca! Ali prolo je ve pet dana
kako je umro, a jo nitko nije dolazio! GLAVA II U to vrijeme, to
jest prije godinu dana, suraivao sam jo u asopisima, pisao sam
lanie i vrsto vjerovao da e mi poi za rukom te u napisati kakvo
veliko, dobro djelo. Radio sam onda veliki roman, a zaradio napokon
bolnicu, gdje sam sada, te
u, ini mi se, brzo umrijeti. A ako treba brzo da umrem, emu bih,
mislim, i pisao zapise? Sjeam se nehotice i neprestano mi je na
pameti posljednja godina moga ivota. Hou sada sve da zapiem, pa da
se nisam dosjetio tom poslu, ini mi se, umro bih od jada. Svi ti
dojmovi to su minuli uzbuuju me ponekad do boli, do mu138 ke. Pod
perom e oni zadobiti primirljiviji, skladniji znaaj manje e
nalikovati na tlapnju, na moru. Tako mi se ini. I sam mehanizam
pisanja vrijedi neto on e me umiriti, rashladiti pokrenut e u meni
nekadanje autorske navike, prevratit e moje uspomene i bolesne
sanjarije u djelo, u posao... Da, lijepo sam smislio. Osim toga, to
e dopasti vidaru u batinu kad bude vjeao zimske prozore, barem e ih
oblijepiti mojim zapisima. Ali sam zapoeo svoju pripovijest od
sredine, ne znam zato. Ako u ve sve da zapisujem, treba da zaponem
od poetka. Zapoet emo, dakle, od poetka. Ali i nee biti velika moja
autobiografija. Rodio se nisam ovdje, nego daleko odavde, u skoj
guberniji. Roditelji su mi, po svoj prilici, bili estiti ljudi, ali
su me ostavili sirocetom jo u djetinjstvu, i ja sam odrastao u kui
Nikolaja Sergejia Ihmenjeva, maloga vlastelina, koji me je primio
iz milosra. Imao je samo jednu ker, Natau, djevojicu, tri godine
mlau od mene. Rastao sam uz nju kao brat uz sestru. Oj milo moje
djetinjstvo! Kako je glupo jaditi se i aliti za tobom u dvadeset i
petoj godini ivota i na umoru se jedino tebe sjeati sa zanosom i
zahvalnou! Sjalo je onda na nebu takvo sjajno, nepetrogradsko
sunce, i tako su nestano, veselo kucala naa srdaca! Unaokolo su
bila polja i ume, a nije bila hrpa mrtvoga kamenja, kao sada. Divan
li je bio vrt i park u Vasiljevskom, gdje je Nikolaj Sergeji bio
upravitelj u taj smo vrt ja i Nataa odlazili na etnju, a za vrtom
je bila velika, vlana uma, u kojoj smo mi, djeca, zalutali jednom
oboje Zlatno, krasno vrijeme! Prvi se put projavljivao ivot,
tajnovito i zamamno, i tako je slatko bilo upoznavati se s njim.
Kao da je onda za svakim grmom, za svakim drvetom ivio jo netko
tajnovit i nama neznan bajni se svijet slijevao sa zbiljskim pa kad
se po dubokim dolinama gustio veernji suton i sijedim se, vijugavim
upama hvatao za grmlje, to se lijepi po kamenim rubovima nae velike
gudure, na kraju smo se ja i Nataa drali za ruke, zavirivali
bojaljivom radoznalou u dubljinu i oekivali da ovoga asa izie
tkogod pred nas ili nam se odazove iz magle, sa dna iz gudure, i da
se dadiljine prie prikau kao prava, istinska istina. Nekom
prilikom, ve poslije dugog vremena, podsjetio sam Natau kako su nam
onda dobavili jednom Djeje tivo, kako smo odmah otrali u vrt, na
jezero, gdje je pod starim, gustim klenom stajala naa omiljena
zelena klupica, sjeli ondje i poeli itati Alfonsa i Dalindu1 arobnu
pripovijest. I danas jo ne mogu da se sjetim te pripovijesti bez
nekoga udnoga njenoga ganua, pa kad sam prije godinu dana spomenuo
Natai dva prva retka Alfonso, junak moje pripovijesti, rodio se u
Portugaliji don Ramiro, otac njegov i tako dalje, gotovo sam
zaplakao. To je, vjerojatno, ispalo strano glupo i zato se valjda
Nataa tada onako udno osmjehnula momu zanosu. Ali se odmah trgla
sjeam se toga, pa da me utjei, poela i sama spominjati stara
vremena. Rije po rije, te se raznjeila i sama. Divno je bilo to vee
sve smo pretresli i ono kad su me slali u gubernijski grad u
pansion Boe moj, kako je onda plakala! i na posljednji rastanak,
kad sam se zauvijek rastajao s Vasiljevskim. Bio sam tada ve
dovrio nauke u mojem pansionu i putovao u Petrograd da se
pripravim za sveuilite. Bilo mi je onda sedamnaest godina, a njoj
petnaesta godina. Nataa veli da sam onda bio tako nezgrapan, tako
dugonog, te se morao nasmijati svatko tko me je vidio. Kad smo se
opratali, odveo sam je na stranu, da joj reknem neto neobino vano,
ali jezik mi nekako odjednom onijemio i zapeo. Ona se sjea da sam
bio vrlo uzbuen. Razumije se, razgovor nam je zapinjao. Nisam znao
ta bih kazao, a ona me valjda i ne bi razumjela. Samo sam gorko
zaplakao i tako otputovao, a rekao nisam nita. Sastali smo se tek
nakon duga vremena, u Petrogradu. Bilo je to prije dvije godine.
Starac je Ihmenjev doputovao ovamo da se potara o svojoj parnici, a
ja sam se ba bio upleo meu literate. GLAVA III Nikolai Sergeji
Ihmenjev potjecao je iz dobre obitelji, ali je ta obitelj ve odavno
bila osiromaila. Uostalom, roditelji su mu namrli lijep imetak,
stotinu i pedeset dua. Kad mu je bilo dvadeset godina, smislio da
ode u husare. Sve je bilo dobro ali u estoj godini slubovanja
dogodilo mu se jedne nesretne veeri da je prokartao sav svoj
imetak. Nije cijele noi zaspao. Sutradan navee priao opet kartakom
stolu i metnuo 1 Pouna pria, tampana u listu N. Novikova, Djeje
tivo za srce i um, 1787. na kartu svoga konja posljednje to mu je
preostalo. Karta mu dobila, za njom druga, trea i za pol sata
povratio jedno od svojih sela, seoce Ihmenjevku, koje je pri
posljednjoj reviziji brojilo pedeset dua. Prekinuo i odmah sutradan
zaiskao otpust. Sto mu dua propalo netragom. Za dva mjeseca otputen
kao porunik, te se odseli u svoje seoce. Nikada kasnije u ivotu
nije on spominjao svoj gubitak, pa bi se unato poznatoj svojoj
dobrodunosti zacijelo posvadio s onim tko bi mu to spomenuo. Na
selu se marljivo bavio gospodarstvom, a kad mu je bilo trideset i
pet godina, oenio se siromanom plemkinjom, Anom Andrejevnom
umilovom, koja nije imala nikakva miraza, ali je bila odgojena u
gubernijskom plemikom pansionu, kod emigrantkinje MontReveche, ime
se Ana Andrejevna ponosila za svega ivota, premda nitko nije mogao
nikada da se dosjeti u emu je zapravo bio taj odgoj. Nikolaj
Sergeji je postao izvrstan gospodar. Od njega su se susjedni
vlastelini uili gospodarstvu. Prolo nekoliko godina, a odjednom na
susjedno imane, u selo Vasiljevskoe, koje je brojilo devet stotina
dua, doputovao iz Petrograda vlastelin knez Pjotr Aleksandrovi
Valkovski. Negov je dolazak proizveo u svem susjedstvu prilino
snaan dojam. Knez je bio jo mlad ovjek, ako i nije bio u prvoj
mladosti, imao je povelik in, znatne veze, bio lijep, imuan i,
napokon, udovac, to je bilo osobito zanimljivo gospoama i
gospoicama po cijelom kotaru. Pripovijedalo se o sjajnom doeku,
kako ga je u gubernijskom gradu primio gubernator, kojemu je bio
neki roak o tom kako su sve gubernijske dame poludjele od njegove
ljubaznosti, i tako dalje, i tako dalje. Jednom rijeju, bio je to
jedan od sjajnih predstavnika petrogradskoga viega drutva, koji se
rijetko javljaju u gubernijama, a kad se javljaju, proizvode
izvanredan efekt. Ali knez ba nije bio ljubazan, pogotovo s onima
koje je bar ikoliko smatrao niima od sebe. Sa svojim susjedima, ija
su imanja graniila s njegovim, nije se izvolio upoznavati i tim je
odmah stekao mnogo neprijatelja. A zato su se svi neobino zaudili
kad je odjednom odluio da doe Nikolaju Sergejiu u posjet. Istina,
Nikolaj Sergeji bio mu je jedan od najbliih susjeda. U kui
Ihmenjevih izazvao je knez silan dojam.
Odmah ih je obadvoje oarao osobito se njime oduevila Ana
Andrejevna. Za kratko se vrijeme ve sasvim udomaio kod njih,
dolazio im svaki dan, pozivao ih k sebi, zbijao ale, pripovijedao
zgode, svirao na njihovu jadnom glasoviru, pjevao. Ihmenjevi nisu
mogli da se naude kako se moe o takvom dragom, premilom ovjeku
govoriti da je ponosan, nadut, hladan sebinjak, kako su na sva usta
vikali svi susjedi! inilo se da se knezu zaista svidio Nikolaj
Sergeji, ovjek priprost, iskren, nesebian, plemenit. Ali nabrzo se
sve objasnilo. Knez je doputovao u Vasiljevskoje da otjera svoga
upravitelja, razuzdanoga Nijemca, ambiciozna ovjeka, agronoma, koji
je bio obdaren sjedinama, naoarima i grbavim nosom, ali je uza sve
te vrline krao bestidno i neogranieno i pored toga izmrcvario
nekoliko seljaka. Ivana Karlovia najzad uvrebali i uhvatili u krai,
a on se uvrijedio i mnogo govorio o njemakoj estitosti ali uza sve
to je otjeran, ak i prilino sramotno. Knezu je trebao upravitelj i
izbor mu pao na Nikolaja Sergejia, najizvrsnijega gospodara i
najestitijega ovjeka, o emu dakako nije moglo da bude ni najmanje
sumnje. Knez je, ini se, neobino elio da se Nikolaj Sergeji sam
ponudi za upravitelja ali se to nije zbilo, te mu knez jednoga
krasnoga jutra ponudi to sam u obliku najprijateljskije i
najpokornije molbe. Ihmenjev je isprva odbijao ali znatna plaa
zavela Anu Andrejevnu, a podvostruene molioeve ljubaznosti razbile
i sve druge dvoumice. Knez je postigao svoju svrhu. Zacijelo je bio
vrlo dobar poznavalac ljudi. Za kratko vrijeme svoga poznanstva s
Ihmenjevim dobro je shvatio s kim ima posla i razumio da Ihmenjeva
treba oarati prijateljskim, srdanim nainom, da treba predobiti
njegovo srce, a bez toga novci nee mnogo koristiti. Njemu je pak i
trebao takav upravitelj, kojemu moe slijepo i u svakoj prilici
vjerovati, da i ne zalazi nikada u Vasiljevskoje, kako je i zaista
raunao. Oarao je Ihmenjeva toliko da je iskreno povjerovao u
njegovo prijateljstvo. Nikolaj Sergeji je bio jedan od onih
predobrih, naivnoromantinih ljudi, to su tako prijatni kod nas u
Rusiji, ma to vi govorili o njima, pa kad oni zavole nekog gdjekada
i bog bi znao zato, odaju mu se svom duom i razviju katkada svoju
privrenost do kominosti. Proteklo mnogo godina. Kneevo je imanje
cvalo. Vlasnik Vasiljevski i njegov upravitelj saobraali su
meusobno ne prireujui jedan drugome nikakvih neugodnosti i
ograniili se na suho poslovno dopisivanje. Knez se nije nikako
upletao u odredbe Nikolaja Sergejia, ali mu je davao ponekad takve
savjete da se Ihmenjev udio njihovoj neobinoj praktinosti i
stvarnosti. Vidjelo se kako on ne samo da ne voli uludo troiti nego
zna i stjecati. Nekih pet godina nakon pohoda u Vasiljevskom poslao
je Nikolaju Sergejiu punomo da kupi drugo, prekrasno imanje od
etiri stotine dua u toj istoj guberniji. Nikolaj Sergeji se oduevio
kneevi uspjesi, glasovi o njegovu napretku, o njegovim unapreenjima
godili su njegovu srcu kao da mu je knez roeni brat. Ali se neobino
oduevio kad mu je knez jednom prilikom zaista iskazao izvanredno
povjerenje. To se ovako dogodilo... Ali tu smatram za potrebno da
spomenem neke osobite potankosti iz ivota toga kneza Valkovskoga,
koji je, donekle, jedno od najglavnijih linosti u mojoj
pripovijesti. GLAVA IV Spomenuo sam ve prije da je bio udovac.
Oenio se bio jo za rane mladosti i oenio se iz materijalnih
interesa. Od roditelja svojih, koji su sasvim propali u
Moskvi, nije batinio gotovo nita. Vasiljevskoje je bilo zaloeno
i prezaloeno, optereeno golemim dugovima. Dvadesetdvogodinjem
knezu, koji je tada morao da slui u Moskvi u nekakvoj kancelariji,
nije ostala ni kopjejka, i on je ulazio u ivot kao potomakgoljo
starodrevne loze. enidba s prezrelom kerju nekoga trgovcazakupnika
spasila ga. Zakupnik ga je, dakako, prevario u mirazu, ali je ipak
za enine novce mogao da iskupi obiteljsko imanje i da se osovi na
svoje noge. Trgoveva ki, koja je dopala knezu, jedva je i umjela
pisati, nije znala da sloi dvije rijei, bila je runa lica i imala
je samo jednu vrijednu vrlinu bila je dobra i utljiva. Knez je iz
te njene vrline crpao za sebe posvemanju korist nakon prve godine
braka ostavio je enu, koja mu je, meutim, rodila sina, na brizi
njena oca, trgovcazakupnika u Moskvi, a on otiao u slubu u skoj
guberniji, gdje je po pokroviteljstvu nekoga odlinoga petrogradskog
roaka isposlovao prilino visoko mjesto. Dua mu je udjela za
odlikovanjima, unapreenjima, karijerom, pa kad je rasudio da sa
enom ne moe ivjeti u Petrogradu ni u Moskvi, odluio, dok ne bude
bolje, da e zapoeti karijeru u provinciji. Kau da je jo prve godine
svoga braka enu skoro utukao svojim prostim postupanjem. Taj je
glas uvijek jadio Nikolaja Sergejia, te je vatreno branio kneza i
tvrdio da knez ne bi mogao neplemenito postupati. Ali za sedam
godina umrla, napokon, kneginja, i njen se udovac odmah pre143
selio u Petrograd. U Petrogradu je ak i izazvao neki dojam. Mlad
jo, lijep, imuan, obdaren mnogim sjajnim svojstvima, nesumnjivom
otroumnou, ukusom, neiscrpljivom dobrom voljom, nije se pojavio kao
onaj tko trai sreu i pokroviteljstvo, nego prilino samostalno.
Pripovijedali su da je u njemu zaista bilo neto to oarava,
pokorava, neto snano. Izvanredno se sviao enama, te mu je veza s
jednom od krasotica iz drutva pribavila skandaloznu slavu. Ne alei,
rasipao je novce, unato svojoj priroenoj promiljenosti, koja je
graniila sa krtou, gubei sa svakim s kim bi se kartao, i nije se
mrgodio ni radi ogromnih gubitaka. Ali on nije doao u Petrograd da
trai zabave trebalo mu je da najzad prokri sebi put i da osigura
svoju karijeru. To je i postigao. Grof Nainski, njegov ugledni
roak, koji se ne bi bio ni osvrtao da mu se javio kao obini
molitelj, iznenadio se s njegovih uspjeha u drutvu, te je smatrao i
moguim i dolinim da na njega obrati svoju panju, i ak se udostojio
da uzme u svoju kuu na odgoj njegova sedmogodinjega sina. U to je
vrijeme pao put u Vasiljevskoje i njegovo poznanstvo s Ihmenjevima.
Najzad je grofovim posredovanjem dobio utjecajno mjesto kod jednoga
od naljvanijih poklisarstava i otputio se u inozemstvo. Dalji su
glasovi o njemu bivali nekako mrani govorili su o nekoj nemiloj
zgodi to mu se dogodila u inozemstvu, ali nitko nije znao da
objasni kakva je to zgoda bila. Znalo se jedino da mu je uspjelo
dokupiti etiri stotine dua, to sam ve spominjao. Vratio se iz
inozemstva tek nakon vie godina, u znatnu inu, i odmah zauzeo u
Petrogradu vrlo visoko mjesto. U Ihmanjevki su se raznosili glasovi
da se eni po drugi put, sroava se s nekim znamenitim, bogatim i
jakim domom. Namjerio med velikae! govorio je Nikolaj Sergeji i od
zadovoljstva tro ruke. Bio sam tada u Petrogradu, na sveuilitu, i
sjeam se da mi je Ihmenjev namjerno pisao i zamolio me neka se
raspitam jesu li istiniti glasovi o enidbi? Pisao je knezu, te ga
zamolio da mi bude pokrovitelj, ali knez mu nije odgovorio na list.
Znao sam jedino da je njegov sin, koji se odgajao isprva kod grofa,
a zatim u liceju, dovrio onda nauke i da mu je
devetnaest godina. Pisao sam to Ihmenjevu, a i to da knez ludo
voli sina, mazi ga, ve sada kuje njegovu budunost. Sve sam to
doznao od drugova studenata, znanaca mladoga kneza. U to je vrijeme
Nikolaj Sergeji jednoga krasnoga jutra dobio od kneza pismo kojemu
se neobino zaudio. Knez, koji se dosad, kako sam ve spomenuo, u
saobraanju s Nikolajem Sergejiem ograniavao na samo suho, poslovno
dopisivanje, pisao mu je sada najpodrobnije i najprijateljskije o
svojim obiteljskim prilikama tuio se na sina, pisao da ga sin
ogorava loim vladanjem nevaljantine takva djeaka ne mogu se,
dakako, uzimati jo preozbiljno oevidno je nastojao da ga opravda,
ali je odluio da kazni sina, da ga zaplai, i to tako da ga na neko
vrijeme progna na selo, pod pasku Ihmenjevljevu. Knez je pisao da
se potpuno uzda u svoga predobroga, preplemenitoga Nikolaja
Sergejia i osobito u Anu Andrejevnu, molio ih obadvoje neka prime
njegova vjetrogonju u svoju obitelj, neka ga u osamljenosti naue
pameti, neka ga zavole, ako mogu, a glavno, neka mu isprave
lakoumni karakter i udahnu mu spasonosna i stroga naela, koja su
prijeko potrebna u ljudskom ivotu. Razumije se, starac se Ihmenjev
zduno prihvatio posla. Stigao i mladi knez, a oni ga doekali kao
roenoga sina. Nabrzo ga je Nikolaj Sergeji arko zavolio, nita manje
nego svoju Natau, ak i kasnije, ve nakon konanoga raskida kneza oca
i Ihmenjeva, starac se rado sjeao katkad svoga Aljoe tako je bio
navikao da zove kneza Alekseja Petrovia. I zaista je to bio nadasve
umiljat mladac ljepotan, slab i nervozan kao enska, ali ujedno
veseo i prostoduan, otvorene due, sposobne za najplemenitije
osjeaje, srca koje voli, koje je estito i zahvalno, pa je postao
kumirom u kui Ihmenjevih. Iako mu je bilo devetnaest godina, bio je
jo pravo dijete. Teko je bilo zamisliti zato ga je i prognao otac
koji ga je, kako su govorili, ludo volio. Govorilo se da je mladi
ivio u Petogradu besposleno i vjetrogonjasto, nije htio da radi i
time ogoravao oca. Nikolaj Sergeji nije ispitivao Aljou, jer knez
je Pjotr Aleksandrovi oevidno preutio u svom listu pravi uzrok
sinovu progonstvu. Ali su se pronosili glasovi o nekom Aljoinom
neoprostivom vjetropirstvu o nekom odnoaju s jednom damom, o nekom
izazovu na dvoboj o nekom nevjerojatnom gubitku na kartama ak se
govorkalo da je neke tue novce, toboe, protratio. Pronio se i taj
glas da knez i nije zbog neke krivice odluio da udalji sina, nego
zbog nekih osobitih nauma. Nikolaj Sergeji je s negodovanjem
odbijao taj glas, pogotovo jer je Aljoa neobino volio oca, kojega
nije upoznao za svega svoga djetinjstva i djeatva govorio je o
njemu s oduevljenjem, sa zanosom oito je bilo da je sasvim pod
njegovim utjecajem. Aljoa je takoer brbljao ponekad o nekoj
grofici, koju su u isto vrijeme oblijetali i on i otac, ali on je
pobijedio, zato se otac uasno rasrdio na njega. Tu je zgodu
pripovijedao uvijek sa zanosom, s djetinjom prostodunou, sa
zvonkim, veselim smijehom ali Nikolaj Sergdji ga je odmah prekidao.
Aljoa je potvrivao i vijest da mu se otac kani oeniti. Proivio je
bio u progonstvu gotovo ve godinu dana, u odreenim je rokovima
pisao ocu listove, razborite i pune potovanja, i tako se priviknuo
na Vasiljevskoje, te kad je na ljeto i sam knez doputovao na selo o
emu je unaprijed obavijestio Ihmenjeve, prognanik je i sam poeo
moliti oca neka mu dopusti da to dulje ostane u Vasiljevskom i
uvjeravao ga da mu je zapravo dosueno da ivi na selu. Sve Aljoine
odluke i sklonosti potjecale su iz njegove izvanredne razdraljive
duhovne
ivosti, iz arkoga srca, iz lakoumnosti, koja se katkad razvila
do besmislice, iz izvanredne sposobnosti da se pokorava svakomu
utjecaju, i iz potpuna odsua volje. Ali je knez nekako sumnjiavo
sasluao tu molbu... Uope je Nikolaj Sergeji jedva i poznavao svoga
nekadanjega prijatelja knez Pjotr Aleksandrovih bio se neobino
promijenio. Poeo je odjednom strano voditi rauna o Nikolaju
Sergejiu u pregledavanju imovinskih rauna pokazao je neku odurnu
lakoumnost, krtost i nerazumljivu sumnjiavost. Sve je to strano
ogorilo predobroga Ihmenjeva dugo se trudio da razuvjeri o tome
sama sebe. Sada se zbivalo ba opreno onomu to se dogaalo prije
etrnaest godina kad je knez prvi put pohodio Vasiljevskoje sada se
upoznao sa svojim susjedima, dakako odlinijima, a Nikolaju Sergejiu
nije nikada dolazio i postupao je s njim kao s niim od sebe.
Odjednom se dogodilo neto nerazumljivo bez ikakva vidljiva razloga
nastao ljut raskid izmeu kneza i Nikolaja Sergejia. Nauli su im
estoke, uvredljive rijei, izreene s obadviju strana. Ihmenjev je
ozlovoljen otiao iz Vasiljevskoga, ali se time nije sve zavrilo. Po
svem se susjedstvu rairila odjednom odurna brbljarija. Tvrdili su
da je Nikolaj Sergeji, kad je upoznao karakter mladoga kneza,
odluio da se okoristi svim njegovim nedostacima da je njegova ki
Nataa kojoj je onda bilo ve sedamnaest godina postigla da se
dvadesetogodinji mladi zaljubio u nju da su otac i mati
zakriljivali tu ljubav, samo su se priinjali kao da nita ne
primjeuju da je lukava i nemoralna Nataa napokon sasvim oarala
mladia, koji njenim nastojanjem nije cijele godine vidio zapravo ni
jednu pravu otmjenu gospoicu, a tolike dozrijevaju po estitim
domovima susjednih vlastelina. Tvrdili su najzad da su se
ljubavnici ve bili dogovorili kako e se vjenati u selu Grigorjevu,
petnaest vrsta od Vasiljevskoga, toboe kradom od Natainih
roditelja, ali oni su znali sve do najsitnije sitnice i upuivali su
ker gnusnim svojim savjetima. Jednom rijeju, u itavoj jednoj knjizi
ne bi bilo dovoljno prostora da se ispria to su o toj zgodi
brbljale klepetue u kotaru, i enske i muke. Ali najudnije je da je
knez posve povjerovao svemu tome, pa je i doputovao u Vasiljevskoje
jedino zbog toga, na neko anonimno upozorenje, koje mu je iz
provincije poslano u Petrograd. Svatko, doista, tkogod je iole
poznavao Nikolaj a Sergejia, ne bi valjda ni jednu rije povjerovao
od svega zbog ega su ga okrivljavali a ipak su se svi, kako je ve
navada, komeali, svi su govorili, svi se izgovarali, svi klimali
glavom i... najzad osuivali. A Ihmenjev je bio preponosit da bi
svoju ker pravdao pred klepetuama te je strogo zabranio svojoj Ani
Andrejevni da se sa susjedima uputa u bilo kakvo razglabanje. Sama
pak Nataa, tako oklevetana, nije ni nakon pune godine dana znala
gotovo ni jednu rije od svih tih osvada i brbljarija brino su joj
krili sve to, i ona je bila vesela i nevina, kao dijete od dvanaest
godina. Dotle se nesuglasica sve vie razvijala. Usluni ljudi nisu
mirovali. Javili se dounici i svjedoci te napokon uspjeli i
uvjeriti kneza da se dugoljetno upravljanje Nikolaja Sergejia
Vasiljevskim nije nipoto odlikovalo primjernim potenjem. tavie
prije tri godine, pri prodaji gaja, Nikolaj Sergeji je skrio u
svoju korist dvanaest tisua rubalja srebra, a za to se mogu
iznijeti pred sudom najjasniji i najistinskiji dokazi, pogotovo to
on i nije imao od kneza nikakvu zakonitu punomo za prodaju gaja,
nego je radio po svome naumu i tek je nakon toga uvjerio kneza da
je prodaja bila potrebna te iskazao kudikamo manju kupovinu za gaj
nego to je dobivena. Sve su
to, dakako, bile same klevete, kako se i razabralo kasnije, ali
knez je svemu povjerovao i pred svjedocima Nikolaja Sergejia
okrstio varalicom. Ihmenjev nije otrpio, nego uzvratio isto takvu
uvredu nastao uasan prizor. Odmah se zametnula parnica. Nikolaj
Sergeji, kako nije imao nekih spisa, a to je glavno, nije imao ni
pokrovitelja, ni iskustvo u voenju takvih poslova, odmah je poeo
gubiti u parnici. Imanje mu zaplijenili. Rasreni starac ostavi sve
i odluio napokon da se preseli u Petrograd, da se osobno potara za
svoju parnicu, a u gubernijskom je gradu ostavio mjesto sebe
iskusna odvjetni147 ka. Knez je, ini se, nabrzo poeo shvaati da je
nepravo uvrijedio Ihmenjeva. Ali uvreda je s obadvije strane bila
tako otra da nije preostala ni jedna rije za izmirbu, i rasreni je
knez upinjao sve snage da parnicu navrne sebi na korist, zapravo,
da svojemu bivem upravitelju otme posljednji zalogaj kruha. GLAVA V
Ihmenjevi se, dakle, preselili u Petrograd. Neu opisivati svoj
sastanak s Nataom nakon tako duga rastanka. Za sve te etiri godine
nisam je nikad zaboravljao. Nisam, dakako, ni sam posve razumijevao
onaj osjeaj s kojim sam se nje sjeao ali kad smo se opet sastali,
ubrzo sam shvatio da mi ju je sudbina dosudila. Isprva, prvih dana
nakon njihova dolaska, sve mi se inilo da se nekako malo razvila za
tih godina, kao da se nije nikako ni promijenila, nego ostala isto
onakva djevojica kakva je bila i prije naega rastanka. Ali onda sam
svaki dan pronalazio u njoj neto novo, to dosad nisam nikako
primijetio, kao da je namjerice skriveno od mene, kao da se
djevojica namjerice krila od mene i kolika mi slast bilo to
pogaarJje! Kad se starac preselio u Petrograd, bio je u prvo
vrijeme razdraen i uljiv. Poslovi su mu loe tekli zlovoljio se,
estio se, bakljao se sa spisima i nije mu bilo do nas. A Ana
Andrejevna je tumarala sva zbunjena i nije isprva znala da se snae.
Petrograd ju je plaio. Uzdisala je i straila se, plakala za
preanjim ivovanjem, za Ihmenjevkom, zbog toga to je Nataa odrasla,
a nema nikoga da je zbrine, i bila prema meni neobino iskrena kad
nije imala nikoga drugoga tko bi bio prikladniji da mu se
prijateljski povjeri. Ba u to vrijeme, neto prije njihova dolaska,
dovrio sam svoj prvi roman, onaj s kojim sam zapoeo svoju karijeru,
te ko novajlija nisam isprva znao kamo bih ga turnuo. Kod
Ihmenjevih nisam nita govorio o tom a oni su se gotovo posvaali sa
mnom zbog toga to besposliim, to jest, ne slubujem i ne nastojim da
steknem mjesto. Starac me korio gorko i ak uljivo, jer je, dakako,
bio oinski sklon prema meni. A ja sam se naprosto stidio da im
reknem ime se bavim. Pa kako bih zaista i izjavio napreac da neu da
slubujem, nego hou da piem romane, dakle sam ih varao dosad da ne
dobivam mjesta, a traim ga uporno. On nije imao vremena da pazi na
mene. Sjeam se kako me je jednom Nataa, kad se nasluala naih
razgovora, odvela tajnovito u stranu i u suzama me molila neka
mislim na svoju sudbinu, ispitivala me, istraivala to zapravo
radim, a kad se ni njoj nisam povjerio, zaklela me da neu
upropastiti sebe kao lijenina i danguba. Nisam joj, dodue, priznao
ime se bavim, ali se sjeam da bih za jednu njenu povoljnu rije o
mojem radu, o prvom mojem romanu, poklonio i najlaskavije izjave
kritiara i recenzenata, to sam ih kasnije sluao o sebi. Iziao,
dakle, napokon moj roman. Jo mnogo prije njegova izlaska uzvitlala
se u knjievnom svijetu graja i galama. B. se radovao kao dijete kad
je proitao moj
rukopis. Ne! Ako sam ikada bio sretan, nisam to bio ni za prvih
omamnih trenutaka svoga uspjeha, kao onda kad jo nisam nikomu bio
itao ni pokazao svoga rukopisa za onih dugih noi, u zanosnim nadama
i sanjarijama i u strasnoj ljubavi za rad kad sam se bio sljubio sa
svojom matom, s linostima to sam ih sam postvarao, kao sa roacima,
kao da zaista ivuju volio sam ih, radovao se i alostio se s njima,
a ponekad ak i ronio najiskrenije suze zbog svoga skromnog junaka.
Ne znam ni da opiem kako su se stari obradovali momu uspjehu, iako
su se u prvi mah veoma zaudili tako ih je to neobino prenerazilo!
Ana Andrejevna nije, na primjer, nikako htjela da vjeruje da je
novi pisac, koga svi slave onaj isti Vanja, koji itd. itd i sve je
mahala glavom. Starac se dugo nije predavao, a iz poetka se, na
prvi glas, ak i uplaio poeo govoriti o izgubljenoj karijeri, o
neurednom vladanju svih pisaca uope. Ali uvijek novi glasovi,
objave po asopisima i, najzad nekoliko pohvalnih rijei to ih je uo
od onih linosti kojima je sa strahopotovanjem vjerovao, primorali
su ga te je promijenio svoj sud. A kad je vidio da su se u mene
odjednom nali novci i doznao kakva se plaa moe dobivati za knjievni
rad, nestadoe i posljednje njegove sumnje. Naglo je sumnju
preobratio u potpunu, zanosnu vjeru, radovao se kao dijete mojoj
srei i u jedan se mah zanio najneobuzdanijim nadama, najzamamnijim
sanjama o mojoj budunosti. Svaki mi je dan kovao nove karijere i
planove, i ega li nije bilo u tim planovima! Poeo mi ak iskazivati
osobito tovanje, kojega dotle nije bilo. Ali ipak se, sjeam se,
dogaalo da su ga odjednom ponovo zaokuplale sumnje, esto usred
najzanosnijega matanja, i opet ga zbunjivale. Pisac, pjesnik!
Nekako je udnovato... A kada su od pjesnika bivali ljudi, u inima?
Sve je to neki rkarski, nepouzdani svijet! Opaao sam da su mu se
takve sumnje i sva ta osjetljiva pitanja javljala sve ee u sumraku.
Tako se sjeam sviju sitnica i svega toga sretnoga vremena! U
sumraku je na starac uvijek bivao nekako osobito nervozan, dojmljiv
i sumnjiav. Ja i Nataa znali smo ve to i unaprijed smo se
smijuckali. Sjeam se kako sam ga hrabrio priama o Sumarokovljevoj
generaltini, o tom kako je Deravinu poslana tabakera s dukatima i
kako je sama carica posjetila Lomonosova pripovijedao sam mu o
Pukinu, o Gogolju. Znam, braco, sve znam odvraao je starac koji je
moda prvi put u ivotu sluao sve te zgode. Hm! Sluaj, Vanja, meni je
ipak drago to ti to nisi nadrljao u stihovima. Stihovi su, braco,
besmislica nemoj se prepirati, nego vjeruj meni starcu ja tebi
dobro elim prava besmislica, danguba! Stihove neka piu gimnazijalci
stihovi dovode vas mlaariju do ludnice... Recimo da je Pukin
velikan, to ne porie nitko! A ipak su stihii i nita vie tako, neto,
efemerno... Ali sam ga ja malo i itao... Proza je neto drugo! Tu
moe pisac ak i da pouava a ondje eto, tek da spomene ljubav za
domovinu, ili tako neto, uope o vrlinama... da! Ja, brate, jedino
ne umijem da iskaem, ali me ti razumije govorim o ljubavi. Ded,
dakle, ded proitaj! zavrio tako pokroviteljski, kad sam najzad
donio knjigu i svi mi nakon aja posjedali za okrugli stol ded
proitaj to si narkao mnogo su se razvikali o tebi! Da vidimo, da
vidimo! Rasklopim knjigu i latim se da itam. Roman mi je te veeri
tek dotampan, te sam se napokon domogao jednog primjerka i doletio
Ihmenjevima da im itam svoje djelo.
Koliko sam se jadio i zlovoljio to nisam mogao da im ga proitam
jo prije, iz rukopisa, koji je bio u izdavateljevim rukama! Nataa
je ak i plakala od jada, svaala se sa mnom, prigovarala mi da e tu
svijet proitati moj roman prije nego ona... Pa evo, sjedimo napokon
za stolom. Starevo lice poprimilo neobino ozbiljan i kritian izraz.
Htio je da sudi strogo, strogo, da se sam uvjeri. I starica je bila
neobino sveana kao da je za itanje natakla novu kapicu. Odavno je
ve primijetila da ja njenu neprocjenjivo dragu Natau gledam s
beskrajnom ljubavlju da mi zastaje dah i oi se mrae kad progovaram
njoj, a i Nataa pogledava na mene neka150 ko vedrije nego prije.
Da! Nastalo, napokon, to vrijeme, nastalo u asu uspjeha, zlatnih
nada i najsavrenije sree, sve je zajedno, sve je u isto vrijeme
nastalo. Opazila starica takoer da me je i njen starac poeo nekako
previe hvaliti i nekako osobito pogledava na mene i na ker... i
odjednom se uplaila ta ipak nisam ni grof, ni knez, ni vladarski
princ, ili barem koleki savjetnik pravnik, mlad, s odlikovanjem i
ljepotan! Ana Andrejevna nije voljela da eli napolak. Slave ovjeka,
mislila je o meni, a ne zna se zato. Pisac, pjesnik... Ta i ta je
pisac? GLAVA VI Kako sam sjeo, nisam ustajao dok im nisam proitao
moj roman. Zapoeli smo odmah poslije aja, a presjedjeli smo do dva
sata iza ponoi. Starac se isprva bio namrtio. Oekivao je neto
nedostiivo visoko, to valjda ni on sam ne bi mogao razumjeti, ali
svakako samo visoko a mjesto toga odjednom takva svakidanjost i sve
ovako poznato ba isto istacato to, obino, biva oko nas. I bar da je
junak velikan ili zanimljiv, ili da je togod povijesno, kao to je
Roslavev ili Jurij Miloslavski1 nego je istaknut neki mali, utueni
i ak prilino glupi inovnik, kojemu su se otrala dugmeta na
vicemundiru i sve je opisano takvim priprostim rjenikom, ni uzmi ni
podaj, kako mi velimo... udno! Starica je ispitljivo virkala na
Nikolaja Sergejia, pa i namrgodila se malko, kao da ju je neto
uvrijedilo ba i vrijedi tampati i sluati takvu besmislicu, i jo
daju novaca za to, pisalo joj je na licu. Nataa je sva pazila,
poudno sluala, nije s mene skidala oiju, zagledavala mi se u usne,
kako izgovaram koju rije, pa i sama micala za mnom lijepim svojim
usnicama. I ta? Nisam im proitao ni do polovice, a svim mojim
sluateljima potekle iz oiju suze. Ana Andrejevna je iskreno
plakala, iz dubine due alila mojega junaka i prenaivno eljela da mu
bilo ime pomogne u nevoljama, to sam razabrao po njenim uzvicima.
Starac je ve bio odbacio sve sanjarije o uzvienom Od prvoga se 1
Dva junaka iz dvaju istoimenih romana M. N. Zagorkina objavljeni
1831. i 1829. trenutka vidi da svaki klima onim to ima to ti je
naprosto pripovijeica ali zato zaokuplja srce govorio je zato
razumije i pamti to se oko tebe zbiva zato se razabira da je i
najutueniji, posljednji ovjek takoer ovjek i naziva se mojim
bratom! Nataa je sluala, plakala, i ispod stola mi kradom krepko
stiskala ruku. Zavrilo se itanje. Nataa ustala iobraii su joj se
arili, suzice joj udarile na oi odjednom ona uhvati moju ruku,
poljubi je i istri iz sobe. Otac i mati se zgledali. Hm! Gle, kako
se zanijela izgovori starac, preneraen kerinim postupkom ali,
svejedno, lijepo je to, lijepo, plemenit poriv! Ona je dobra
djevojka mrmljao je i
letimice pogledavao enu, kao da eli opravdati Natau, a u isti
mah opravdati rad neega i mene. Ali Ana Andrejevna kao da je sada,
unato tomu to se za itanja i sama neto uzbudila i ganula, htjela
rei Aleksandar Makedonski je doista junak, ali emu bi se krhale
stolice? itd. Nataa se brzo vratila, vesela i sretna, a kad je
prolazila kraj mene, kradom me utinula. Starac je bio opet poeo
ozbiljno ocjenjivati moju pripovijest, ali od radosti nije mogao da
suspregne svoju narav, nego se zanio Dakle, brate, Vanja, lijepo
je, lijepo! Obradovao si me! Tako si me obradovao kako se nisam ni
nadao. Nije uzvieno, nije velianstveno, to je jasno... Eno kod mene
lei tamo Osloboenje Moskve,1 u Moskvi je napisano pa tamo, braco,
ve od prvoga retka vidi da se ovjek, tono rije, uskrilio kao
orao... Ali zna, Vanja, u tebe je nekako priprostije, razumljivije.
Ba to i volim to je razumljivije! Nekako je roenije kao da se sve
to dogodilo meni. A i ta je ono uzvieno? I sam ne bih razumio.
Jezik bih ispravio ta ja hvalim, ali rekao to mu drago, ali ipak
ima malo uzvienoga... Ali sada je ve kasno natampano je. Moda u
drugom izdanju? Pa ta brate, bit e valjda i drugo izdanje? Onda e
opet biti novaca... Hm! I zar ste zbilja dobili toliko novaca,
Ivane Petroviu? napomenu Ana Andrejevna. Gledam vas, i sve nekako
ne vjerujem. Ah, Gospode, za to danas sve ne daju novaca! 1 Knez
Poarevski i niegorodski graanin Minin ili osloboenje Moskve 1612,
pseudohistorijski roman J. Gluhareva. Zna, Vanja? nastavi starac, u
sve jaem zanosu to, dodue, nije sluba, ali je ipak karijera.
Proitat e i visoke linosti. Evo si govorio da Gogolj dobiva godinju
potporu, te je poslan u inozemstvo. Kako bi bilo da je i tebi? Ili
je jo prerano? Treba jo togod napisati? Pii, dakle, brate, pii bre!
Nemoj da zaspi na lovorikama. Ne oklijevaj! A govorio je to s tako
uvjerljivim izrazom lica, s takvom dobroudnou, te se nisam mogao
odluiti da ga zaustavim i da mu ohladim matu. Ili e ti, eto dati,
na primjer, tabakeru... ta? Ta mi lost se ne kroji, kakva e biti.
Poeljet e da te podstaknu. A tko bi znao, moda e dospjeti i na dvor
nadovee on poluapatom i vana lica, a zamuri lijevim okom zar nije?
Ili zar je jo prerano za dvor? Eto, ve e i na dvor! rei e Ana
Andrejevna kao da se uvrijedila. Jo malo pa e me imenovati
generalom odvratim ja smijui se od sveg srca. I starac se nasmije.
Bio je neobino zadovoljan. Vaa preuzvienosti, ne biste li izvoljeli
jesti? zavie nestana Nataa, koja nam je dotle prostrla za veeru.
Ona zahohoe, pritri ocu i snano ga zagrli arkim ruicama Dobri,
dobri tatica! Starac se raznjei. De, de, dobro! Ta ja tako, govorim
samo. Bio general
ili ne bio, idemo da veeramo. Al si osjeajna! nadovee on i
potapa svoju Natau po obraiu, to se zarumenio, kako je volio da ini
svakom zgodom ja sam, eto, vidi, Vanja, govorio iz ljubavi. Pa,
makar i ne bio general daleko je do generala ipak si poznata
linost, spisatelj. Danas, tatice, kau pisac. A ne spisatelj? Nisam
znao. Recimo, dakle, makar bio i pisac evo, dakle, to htjedoh rei
komornikom te dabogme nee imenovati zato jer si napisao roman to se
ne smije ni po misliti a ipak se moe uspeti meu ljude moe postati
ka kav atae. Mogu te poslati u Italiju da se oporavi, ili da se
usavri u naukama, to bilo pripomoi e te novcem. Razu mije se, i ti
treba da sve to poteno zaslui treba za rad, za istinski rad da
dobiva novce i asti, a ne onako po protekci ji... 153. Ali nemoj da
se onda uznese, Ivane Petroviu pri klopi Ana Andrejevna smijui se.
Ta treba mu to bre zvijezda, tatice, jer i ta je to, zaista, atae
te atae? I ona me opet utine za ruku. Ta ova se neprestano meni
podruguje! uzvikne sta rac, zanesen gledajui Natau, kojoj su se
zaarili obraii, a oice se veselo sjale kao zvjezdice. Ja sam
djeice, ini mi se, i zaista predaleko zaao, zanio sam se kao kakav
Aljnaskarov1, uvijek sam bio takav... ja samo gledam tebe, Vanja
kako si nam ti posve skroman. Ah, boe moj! Ta kakav i da bude,
tatice? Ta nije, ne velim ja to, a ipak je, Vanja, u tebe nekako
lice... to jest, sasvim, kao da i nije pjesniko... Zna, pjesni ci
su, vele, tako blijedi, pa i s takvim vlasima, i u oima im je neto
takvo... Zna, kakav Goethe, ili koji drugi... to sam itao u
Abadonu2 a ta je? Jesam li opet nabuncao togod? Oh, nestanice,
ismijava me! Uen, prijatelji moji, nisam, je dino sam osjeajan.
Ali, bilo lice kakvogod ta lice nije velika nevolja meni je lijepo
i tvoje lice i vrlo mi se svia... Ta nisam govorio o tom... Samo ti
budi estit, Vanja, budi estit, to je glavno ivi poteno, nemoj se
uznijeti! Pred to bom je irok put. Slui poteno svojem radu, eto, to
sam htio da ti reknem, ba to sam htio da ti reknem. Divno je bilo
to vrijeme! Svaki slobodni sat, svako vee provodio sam kod njih.
Starcu sam donosio vijesti o knjievnom svijetu, o knjievnicima, za
koje se on odjednom poeo zanimati, ne znam zato zapoeo je ak i da
ita kritike lanke o kojem sam mu mnogo napripovijedao, a on ga
gotovo i nije razumijevao, ali ga ipak hvalio do ushienja i ljuto
se tuio na njegove neprijatelje, to piu u Sjevernom trutu.3 Starica
je pozorno pazila na mene i na Natau, ali nije dopazila! Meu
nama
je ve bila izreena jedna rijeca, i napokon sam uo kako mi je
Nataa, oborene glave i tek malo rastavljenih usana, skoro aptom
kazala da. Ali doznadoe i stari rasudili, razmislili Ana Andrejevna
je dugo kli1 Vjerojatno se cilja na junaka komedije N. Hmeljnickoga
Kule xx zraku Aljnaskarov mata o slavi i nagradama. 2 Abadon 1834
romantine prie N. A. Polevaja. 3 Sjevernim trutom Dostojevski
ironiki naziva Sjevernu pelu, koja je izlazila od 2060te godine
prologa stoljea pod urednitvom reakcionarnoga novinara F.
Bulgarina. mala glavom. Bilo joj je udno i tjeskobono. Nije mi
vjerovala. Ta dobro je kad je srea, Ivane Petroviu govorila mi je a
ako odjednom ne bude sree, ili ve togod, ta onda? Barem da sluite
gdjegod! A, evo, ta u ti ja rei, Vanja odlui starac poto je
razmislio i sam sam to vidio, opazio, a priznajem, i obradovao se
to ti i Nataa... ali ta e! Vidi, Vanja oba dvoje ste jo vrlo mladi
i moja Ana Andrejevna pravo sudi. Poekajmo! Ti si, recimo, talenat,
pa i uveni talenat... ali nisi genije, kako su te u prvi mah
razvikali, nego tako, napro sto talenat. Ba sam danas itao o tebi
onu kritiku u Trutu, ljuto te ondje reetaju ali i kakav mi je ono
list! Da! Vidi, dakle talenat jo nije novac u banci a oboje ste
siromani. Poekajmo jo godinu i pol, ili barem godinu dana ako uda
ri dobro i vrsto se ustali na svojem putu Nataa je tvoja ako ti ne
poe za rukom rasudi sam.. Ti si estit ovjek razmisli.. Na tom je i
ostalo. A, evo, ta je bilo za godinu dana. Da, bilo je gotovo tono
za godinu dana! Vedroga rujanskoga dana, predvee, uao sam mojim
starima bolestan, dua mi zamirala i gotovo onesvijeten sruio sam se
na stolicu, tako da su se uplaili gledajui me. Ali mi se onda nije
zavrtjelo u glavi i nije mi se srce jadilo zato jer sam deset puta
prilazio njihovim vratima i deset se puta vraao, a onda tek uao ne
zato jer mi se izjalovila karijera i nisam jo stekao ni slave ni
novaca ne zato jer jo nisam kakav atae i nisu nipoto jo pomiljali
na to da me poalju na oporavak u Italiju nego zato jer za godinu
dana moe proivjeti deset godina, a te je godine i moja Nataa
proivjela deset godina. Beskrajnost se razastrla izmeu nas...
Sjedio sam, dakle, sjeam se, pred starcem, utio i zbunjenom rukom
krhao i onako ve iskrhane obode moga eira sjedio sam i ekao, ne
znam zato, da izie Nataa. Odjea mi je bila jadna i loe mi je
pristajala u licu sam bio opao, omravio, poutio a ipak nimalo nisam
nalikovao na pjesnika i u oima mi nije bilo nita veliko, o em se
onda toliko starao dobri Nikolaj Sergeji. Starica me je gledala s
nepretvornim i ak prevelikim aljenjem, a u sebi mislila Eto, ovakav
ovjek zamalo te nije postao Natain mladoenja, Gospode, pomiluj i
ouvaj! ta je, Ivane Petroviu, ne biste li aja? U samovaru na stolu
je kljualo. A kako ivite, prijatelju? Nekako ste mi teko bolesni?
zapitala me alostivim glasom kao da je danas sluam.
I vidim kao danas govori ona meni a u oima joj se vidi i druga
briga, ona ista briga od koje se natmurio i njen starac i s kojom
on sjedi sada kraj alice, to mu se hladi, te misli svoje misli.
Znao sam da im je u ovaj as na veliku brigu parnica s knezom
Valkovskim, koja im ba nije dobro okrenula, i da su im se dogodile
jo i nove neugodnosti, koje su Nikolaja Sergejia skrhale da se
razbolio. Mladi knez, zbog kojega se i zapoela cijela zgoda oko te
parnice, bio je uluio priliku da pohodi Ihmenjeve. Starac, koji je
svoga miloga Aljou volio kao roena sina i gotovo ga svaki dan
spominjao, doekao ga radosno. Ana Andrejevna se sjetila
Vasiljevskoga i rasplakala se. Aljoa im poeo dolaziti sve ee te ee,
kradom od oca Nikolaj Sergeji, kako je bio poten, otvoren,
prostoduan, s negodovanjem je odbacio svaku opreznost. Od plemenita
ponosa nije htio ni da misli ta e rei knez ako dozna da mu
Ihmenjevi opet primaju sina u kuu, pa je u mislima prezirao sve
njegove nesklapne sumnje. Ali starac nije znao hoe li mu dostajati
snage da podnese nove uvrede. Mladi im je knez poeo dolaziti gotovo
svaki dan. Stari su mu se veselili. Po cijele je veeri i dugo iza
ponoi esto presjedio kod njih. Otac mu je, razumije se, doznao
napokon sve. Nastade pregnusna brbljarija. Nikolaja Sergejia
uvrijedi uasnim listom, koji je govorio o istom predmetu kao i
prije, a sinu odrjeito zabrani da pohaa Ihmenjeve. To se dogodilo
dvije sedmice prije moga dolaska. Starac se strahovito razjadio. I
kako ne bi! Njegovu nedunu plemenitu Natau pletu opet u tu prljavu
klevetu, u tu podlost! Ime joj je uvredljivo izgovorio ovjek koji
ga je i prije ve uvrijedio... I za sve to on ne trai zadovoljtine!
Prvih je dana pao od oaja u postelju. Sve sam to znao. Cijela je ta
pripovijest doprla do mene s potankostima, iako sam za sve to
posljednje vrijeme, koje tri sedmice, bolovao i bio utuen, te im
nisam dolazio nego sam leao u svojem stanu. Ali sam znao jo... ne!
tek sam slutio onda, znao sam, ali nisam vjerovao da osim te zgode
ima kod njih sada neto to ih uznemiruje vie od svega na svijetu, pa
sam ih motrio s bolnim jadom. Jest, bol me je muila bojao sam se da
pogodim, bojao sam se da povjerujem i svom sam snagom elio da
uklonim kobni as. A meutim sam i doao zbog njega. Kao da me neto
vuklo k njima te veeri! Zbilja, Vanja upita odjednom starac kao da
se pre nuo da ti nisi bolovao? to nisi dolazio tako dugo? Oprosti
mi odavno sam kanio da te pohodim, ali sve nekako... i on se opet
zamisli. Pobolijevao sam odgovorim. Hm! Pobolijevao ponovi on nakon
pet asaka. Tako je, pobolijevao si! Govorio sam ti onda, opominjao
sam te nisi me posluao! Hm! Ta, brate Vanja, jasno je da muza od
pamtivijeka sjedi gladna na tavanu, pa e i sjedjeti. Tako ti je to!
Da, starac nije bio dobre volje. Da u njega nije bilo rane na srcu,
ne bi on meni progovorio o gladnoj muzi. Motrio sam mu lice bilo je
poutjelo, u oima mu se odraavala neka dvoumica, neka misao u obliku
pitanja koje on nije mogao da rijei. Bio je nekako estok i neobino
uljiv. ena ga je pogledavala i klimala glavom. Kad se jednom
odvratio, mahnula mi kradom na njega glavom. bio I Kako zdravlje
Natalje Nikolajevne? Je li kod kue?
zapitam zabrinutu Anu Andrejevnu. Kod kue je, prijatelju
odgovori kao da joj je moje pitanje na nepriliku. Odmah e doi da
vas vidi. Nije ala! Nije vas vidjela tri sedmice! Ali nam je ona
nekakva ne moe nikako da razabere je li zdrava ili bolesna, Bog s
njom bojaljivo pogleda mua. A ta je? Nije joj nita oglasi se
Nikolaj Sergeji ne voljko i otrito zdrava je. Uhvatile je djevojake
godine, nije vie djevojce, to ti je sve. Tko bi ih i razabrao, te
djevoja ke jade i hire? Eto ve i hirova! prihvati Ana Andrejevna
uvrijee nim glasom. Starac zauti i zabubnja prstima po stolu. Boe
moj, zar je ve bilo togod meu njima? pomislim u strahu. Eh, a ta
je, kako je ondje kod vas? zapoeo on izno va. B. jo pie kritike?
Jest, pie odgovorim ja. Ah, Vanja, Vanja! zavri on i mahne rukom.
ta e tu i kritika! Vrata se otvore i ue Nataa. GLAVA VII Nosila je
u rukama eiri, a kad je ula, poloila ga na glasovir onda pristupila
meni i utei mi pruila ruku. Usne joj malko zadrhtale kao da mi je
htjela neto rei, neki pozdrav, ali nije rekla nita. Nismo se
sastajali tri sedmice. Gledao sam je u dvoumici i u strahu. Kako se
promijenila za te tri sedmice! Srce mi se steglo od jada kad sam
ugledao te upale, blijede obraze, te usne nabrekle kao od groznice,
i oi to joj se ispod dugih tamnih trepavica blistaju kao u aru od
vruice i s nekom stranom odlunou. Ali, boe moj, kako je bila
krasna! Nikada, ni prije ni kasnije, nisam je vidio ovakvu kakva je
bila toga kobnoga dana. Zar je to Nataa, zar je to djevojica koja
je jo prije godinu dana, ne skidajui oi s mene i miui usnicama za
mnom, sluala moj roman i onako veselo, onako bezbrino hohotala i
alila se one veeri s ocem i sa mnom za veerom? Zar je to Nataa koja
je ondje u onoj sobi sagela glavicu, sva se zaarila i rekla mi da.
Zabrujao mukli glas zvona koje je pozivalo na veernju. Nataa se
trgne starica se prekrsti. Bila si, Nataa, naumila na veernjicu, a
evo ve i zvoni ree ona. Otii, Nataenjka, otii, pomoli se, kad je i
onako blizu! A ujedno se i proetaj! emu da sjedi zatvore na? Eto,
kako si blijeda ba kao da su te urekli. Ja... moda... neu danas
izgovori Nataa polako i tiho, gotovo apatom. Nisam... nisam zdrava
nadovee ona i problijedi kao krpa. Bolje da ode, Nataa ta sama si
htjela maloprije i evo si donijela eiri. Pomoli se, Nataenjka,
pomoli, da ti Bog da zdravlja nagovarala ju je Ana Andrejevna i
bojaljivo gle
dala ker kao da je se boji. Pa da, otii a uz to e se i proetati
dometne starac koji je takoer zabrinuto promatrao kerino lice pravo
veli majka. Evo, Vanja e te otpratiti. Meni se uinilo da je gorak
smijeak zatitrao na Natainim usnama. Ona pristupi glasoviru, uzme
eir i metne ga na glavu ruke su joj drhtale. Sve su joj se kretnje
inile nesvjesne kao da ne zna ta ini. Otac i mati promatrali su je
pomno. Zbogom! izgovori ona jedva ujno. Ih, anele moj, emu bi se
opratala, kao da je dalek put! Bar e vjetar dahnuti na tebe eto,
kako si bljeahna. Ah! Ta zaboravila sam sve ja zaboravljam nainila
sam ti amajliju molitvu sam zaila u nju, anele moj nauila me
monahinja iz Kijeva lanjske godine valjana je molitva zaila sam je
tek maloprije. Stavi je na sebe, Nataa! Valjda e ti gospod Bog dati
zdravlja. Jedinica si nam. I starica izvadi iz poslene ladice
Natain naprsni krii na tu je istu vrpicu bila objeena i tek saivena
amajlija. Nosi je za zdravlje! nadovee ona, vjeajui keri kri i
kriajui je. Nekada sam te svaku no kriala ova ko prije sna, molitvu
sam molila, a ti si za mnom ponavljala. Ali sada si drugaija, i Bog
ti ne da dui mira. Ah, Nataa, Nataa! Ne pomau tebi moje materinske
molitve. I starica zaplae. Nataa joj utei poljubi ruku i zakorakne
prema vratima ali se odjednom naglo vrati i prie ocu. Grudi joj se
neobino uznjihale. Tatice! Prekriite i vi... svoju ker izgovori ona
glasom koji joj je zastajao i spusti se pred njim na koljena. Sve
nas je zbunio nenadani, presveani njen postupak. Otac ju je gledao
nekoliko asaka posve smeten. Nataenjka, edo moje, kerice moja, mile
moje, ta ti je? zavikne on najzad i suze mu brinu na oi. Zato se
jadi? Zato plae i dan i no? Ta ja vidim sve po noi ne spavam nego
ustajem i prislukujem pred tvojom sobom.. Kai mi sve, Nataa, otkrij
sve meni, starcu, i mi emo... Nije izgovorio nego ju je podigao i
krepko ogrlio. Ona mu se grevito privinula na grudi i na ramena mu
sakrila glavu. Nije nita, nita, tako sam... boleljiva... ponavlja
la je i zadihivala se od suza to ih je guila u sebi. Blagoslovio te
dakle Bog, kao to ja blagosiljam tebe, dijete moje milo,
dragocijeno dijete! ree otac. Davao ti on navijek mira dui i ouvao
te od svakoga jada. Pomoli se Bogu, mila moja, da grena molitva
moja dopre do Njega! I moj ti blagoslov, i moj! dometne starica i
zaplae. Zbogom! proape Nataa.
Na vratima stade ona, jo jednom ih pogleda, htjede jo neto da
rekne, ali nije mogla, te brzo izie iz sobe. Pohrlim za njom slutei
zlo. GLAVA VIII Ila je utei, hitro, oborene glave, i nije me
gledala. Ali kad je prola ulicu i stigla na obalu, stade iznenada i
uhvati me za ruku. Gui me! proape... srce mi se stee gui me! Vrati
se, Nataa! uzviknem preplaen. Zar ne vidi, Vanja, da sam otila
zauvijek, otila od njih i nikad se vie neu vratiti? ree ona, s
neiskazanim me jadom gledajui. Srce mi je klonulo. Sve sam to
slutio jo kad sam iao k njima sve mi se to prikazivalo kao u magli
moda ve odavno prije toga dana, ali sada su me njene rijei
prenerazile kao grom. Tuno smo stupali obalom. Nisam mogao da
govorim rasuivao sam, razmiljao i zbunio se sasvim. U glavi mi se
zavrtjelo. inilo mi se to tako nezgrapnim, tako nemoguim kako je
sveli Ti krivi mene, Vanja rei e ona najzad. Ne, ali... ali ne
vjerujem ne moe to biti. odgo vorim i ne znajui ta govorim. Ne,
Vanja, to ve jest! Otila sam od njih i ne znam ta e biti od njih...
ne znam ta e biti od mene! Ide k njemu, Nataa? Je li? Da! odgovori
ona. Ta to ne moe biti! uzviknem kao izbezumljen zna li da to ne
moe biti, bijednice moja! Ta to je bezumnost! Ta njih e ubiti, a
sebe upropastiti! Zna li to, Nataa? Znam ali ta da radim? Nije moja
volja ree ona, a iz rijei joj se razabirao tolik oaj kao da ide na
stratite. Vrati se, vrati se dok jo nije prekasno molio sam je, a
sve sam are molio, sve sam jae prianjao to sam jasnije razabirao i
sam kako nita ne koristi moje nagovaranje i ka ko je nezgrapno u
ovaj as. Shvaa li, Nataa, ta e uraditi od oca? Jesi li o tome
razmislila? Ta njegov je otac neprijatelj tvomu ocu ta knez je
uvrijedio tvoga oca, obije dio ga da je pronevjerio novac ta on ga
je nazvao varalicom. Ta oni se parnie... Ali ta! To je jo sitnica,
ali zna li ti, Nataa.. oh, boe, ta ti sve to zna! zna li rasav knez
obijedio tvoga oca i majku da su oni sami namjerice tebe s Aljoom
kad je kod vas gostovao na selu? Razmisli, sudi samo kako se onda
tvoj otac kirijio radi te klevete. Ta je posijedio za te dvije
godine pogledaj ga! A glavno je to i sama zna, Nataa, gospode Boe
moj! Ta ja i ne spominjem kako e njima obojima biti ako te izgube
zauvijek! Ta ti si njihovo blago, sve si ta im je ostalo u
starosti. Neu o tom ni da govorim treba i sama da zna sjeti se kako
otac tvoj dri da si lano oklevetana,
uvrijeena od tih bahatih ljudi, da si neosveena! A sada se, ba
sada rasplamsalo sve to iznova, razbuktalo se cijelo to staro
neprijateljstvo to je dogorjelo, zbog toga jer ste Aljou primili u
kuu. Knez ti je opet uvrijedio oca, u starcu vri pakost radi te
nove uvrede, a odjednom e se sve, sve to, sve te osvade pokazati
sada da su istinite! Svi, kojigod znaju to, opravdat e sada kneza i
okrivit e tebe i tvoga oca. ta e, dakle, biti sad od njega? Ta to e
ga ubiti od jednoga maha! Sramota, bruka, a od koga? Od tebe,
njegove keri, od jedinoga, dragocijenoga djeteta! A majka? Ta ona
nee preivjeti starca... Nataa, Nataa! ta ti radi? Vrati se!
Osvijesti se! Ona je utjela napokon me pogledala kao s prijekorom,
a u pogledu joj je bila tolika ljuta bol, toliko stradanje, da sam
razumio koliko krvari sada njeno ranjeno srce i bez mojih rijei.
Razumio sam koliko ju je stajala odluka i kako sam je muio, sjekao
svojim beskorisnim, prekasnim rijeima sve sam to razumijevao, a
ipak nisam mogao da se suzdrim nego sam govorio dalje Ta i sama si
govorila maloprije Ani Andrejevni da moda nee otii od kue... na
veernju. Kanila si, dakle, da ostane nisi se, dakle, jo odluila?
Ona mi se za odgovor samo gorko osmjehne. I emu sam to upitao? Ta
mogao sam razumjeti da je sve ve bilo neporecivo odlueno. Ali sam i
sam bio posve izbezumljen. Zar si ga toliko zavoljela? uzviknem i
srce mi je zamiralo dok sam je gledao, a nisam gotovo ni sam
razumijevao ta pitam. ta bih ti odgovorila, Vanja? Vidi naloio mi
je da doem, i ja sam ovdje, ekam ga izgovori ona s onim istim
gorkim osmijehom. Ta posluaj, posluaj samo zaponem je opet moliti,
hvatajui se za slamicu sve se to moe jo popraviti, moe se jo
preinaiti, sasvim izmijeniti! Moe i ne otii od kue. Nauit u te kako
e uraditi, Nataenjka. Prihvatit u se toga da vam sve upriliim, sve,
i sastanke, i sve samo ne odlazi od kue! Prenosit u vam listove
zato ih ne bih prenosio? To je bolje nego ovo sada. Znat u to
uraditi ugodit u vam obojima vidjet ete da u vam ugoditi... A ti
nee upropastiti sebe, Nataenjka, kao to sada... Ta sada sasvim
upropauje sebe, sasvim! Pristani, Nataa sve e biti lijepo i sretno,
i vi ete se voljeti koliko vas bude volja... A kad vam se oci
prestanu prepirati jer oni e se svakako prestati prepirati onda...
Nemoj, Vanja, okani se prekine me ona, pa mi krep ko stisne ruku i
nasmijei mi se kroz suze. Dobri, dobri Vanja! Dobar si ti, estit
ovjek! I ni rijei ne govori o sebi! Ta ja sam prva ostavila tebe, a
ti si mi sve oprostio, samo na moju sreu misli. Hoe da nam prenosi
listove... Ona zaplae. Ta ja znam, Vanja, koliko si ti mene volio,
koliko me i sada jo voli, i ni jednim prijekorom, ni jednom me
gorkom rijeju nisi prekorio za sve to vrijeme! A ja, ja! Boe moj,
koliko sam ti skrivila! Sjea li se, Vanja, sjea li se moga i
tvoga nekadanjega ivota? Oh, kamo sree da nikad nisam ni znala
ni srela njega.... ivjela bih s tobom, Vanja, s tobom, dobriku moj,
prijatelju moj.. Ne nisam te zavrijedila! Vi di kakva sam u ovakvom
asu spominjem tebi samomu nau nekadanju sreu, a ti se i bez toga
kinji? Evo tri sedmice nisi dolazio kunem ti se, Vanja, ni jedan mi
jedini put nije munula u glavu misao da si me ti prokleo i da mi
zavidi. Znala sam zato si otiao nisi htio da nam smeta i da nam
bude ivi prijekor. A zar tebi samomu nije bilo teko gledati nas? I
koli ko sam te oekivala, Vanja, koliko sam te oekivala! Sluaj,
Vanja ako i volim Aljou kao luda, kao mahnita, tebe moda jo i jae
volim, kao svoga prijatelja. Osjeam ve, znam da bez tebe neu
poivjeti ti me treba, meni treba tvoje srce, tvoja zlatna dua...
Oh, Vanja! Kakvo gorko, teko vrijeme na staje! Ona zaplae. I bilo
joj je teko! Ah, koliko sam eljela da te vidim! nastavi, a prigu
ila suze. Kako si izmravio, kako si bolestan, blijed ti si zaista
bolovao, Vanja? Ja eto i ne pitam! Svejednako govorim 0 sebi pa
kako sada tvoji poslovi s novinarima? Kako tvoj novi roman,
napreduje li? Zar su sada vani romani, Nataa, zar sam ja vaan! Pa 1
ta su moji poslovi! Svejedno prilini su, Bog bio s njima! Nego,
evo, ta me zanima, Nataa, je li on sam traio da ti doe k njemu?
Nije, nije on sam, vie sam ja. On je, dodue, govorio, ali sam i
sama Vidi, dragi, sve u ti pripovijediti ene ga s bogatom nevjestom
i veoma odlinom u rodu je s veoma odlinim svijetom. Otac bi svakako
da je on uzme, a otac mu je, ti zna, uasan spletkar potegnuo je za
sve ice takva mu se prilika nee pruiti ni za deset godina. Veze,
novci... A ona je, vele, vrlo lijepa pa i po naobrazbi i po srcu po
svemu je lijepa Aljoa se ve zanosi za njom. Uz to i sam otac eli da
ga se to prije otarasi, jer bi i sam da se oeni, te je odluio da
svakako potopoto razvrgne nau vezu. Boji se mene i mojega utjecaja
na Aljou. Ta zar knez zna za vau ljubav? prekinem je u udu. Ta on
je samo sumnjao, a i to nije sigurno. Zna, sve zna. A tko mu je
kazao? Aljoa mu je sve ispripovijedio, nedavno. Sam mi je re kao da
je sve to pripovjedao ocu. Gospode! ta se to kod vas zbiva! Sam je
sve pripovje dao, i jo u takav as? Ne krivi njega, Vanja prekine me
Nataa ne podruguj mu se! Njega ne moe prosuivati kao svakoga
drugoga. Budi pravedan! Ta on nije takav kakvi smo evo ja i ti.
On je dijete njega i nisu odgojili kako valja. Zar on razu mije ta
ini? Prvi dojam, prvi tui utjecaj moe da ga odvrati od svega emu se
as prije odavao i zaklinjao. On nema ka raktera. Zaklet e se, na
primjer, tebi, a jo e se istog dana, isto tako istinito i iskreno,
odati drugomu i jo e ti sam doi prvi da ti to pripovjedi. Poinit e
on, po svoj prilici, i loe djelo ali ga za to loe djelo i ne moe
valjda okriviti, nego jedino poaliti. Sposoban je i da se rtvuje pa
da zna jo i kako! Ali samo ako bi ga se neto dojmilo, onda e opet
sve zaboraviti. Tako e i mene zaboraviti ako ne budem nepres tano
uz njega. Eto, takav je on! Ah, Nataa, ta moda sve to nije istina,
nego on samo tako govori. I kako bi se on enio, ta on je jo djeak!
Otac mu je neto smislio, velim ti. A otkud zna da mu je mlada tako
lijepa i da se on ve zanosi njome? Pa on mi je sam govorio. ta! Sam
ti je rekao da moe drugu voljeti, a od tebe za traio sada ovakvu
rtvu? Nije, Vanja, nije! Ti ga ne zna, malo si bivao s njim treba
ga bolje znati i onda tek suditi. Nema na svijetu istinitijega i
istijega srca nego to je njegovo! ta je dakle? Zar bi bolje bilo da
je lagao? A da se zanio ta treba samo jednu sedmicu da se ne
sastanem s njim, pa e on zaboraviti mene i zavoljeti drugu, a kad
zatim ugleda mene, i opet e mi pasti pred noge. Ne! I jest dobro to
znam da se to ne skriva preda mnom inae bih umrla od sumnje. Da,
Vanja! Ja sam se ve odluila ako ne budem uz njega, uvijek,
neprestano, svakoga trenutka, odnemarit e me, zaboravit e me, i
ostavit e me. Takav ti je on svaka druga moe da ga zanese. A ta u
ja onda raditi? Umrijet u onda... i ta je smrt! I sada bih voljela
umrijeti! Eto, kako bi mi bilo ivjeti bez njega! Evo, ta mi je gore
i od same smrti, gore od sviju muka! Oh, Vanja, Vanja! Ta valjda
nije mala stvar to sam rad njega ostavila evo sada i majku i oca!
Ne nagovaraj me sve je odlueno! Svakoga aska, svakoga trena treba
da doe ne mogu se vratiti. Znam da sam propala i da sam upropastila
druge... Ah, Vanja! uzvikne ona iznenada i sva zadre ta je, ako me
on zaista i ne voli vie! ta je ako si maloprije istinu rekao 0 njem
ja to nisam nikad govorio, da on samo vara mene 1 samo se ini tako
istinitim i iskrenim, ali je pakostan i tat! Ja ga evo sada branim
pred tobom a on je moda ovoga istoga asa s drugom i smije se u
sebi... a ja, ja nevaljalica, ostavila sam sve i hodam ulicama,
traim ga... Oh, Vanja! Taj jdj se jecaj s tolikom bolju istrgnuo iz
srca, da mi je dua zamrla od jada. Razabrao sam da je Nataa
izgubila ve svaku vlast nad sobom. Jedino slijepa, bezumna, krajnja
ljubomora mogla ju je dotjerati do takve mahnite odluke. Ali i u
meni se samom raspalila ljubomornost i provalila mi iz srca. Nisam
mogao da se suzdrim zanio me gadan osjeaj. Nataa rekoh joj samo
jedno ne razumijem kako
moe da voli nakon ovoga to si sama o njemu maloprije go vorila?
Ne tuje ga, ne vjeruje mu ak ni u ljubav, a ide mu nepovratno i sve
upropauje radi njega? ta je to? Namuit e te on za sav ivot, a i ti
njega. Previe ga voli, Nataa, previe! Ne razumijem takvu ljubav.
Da, volim ga mahnito odgovori ona i problijedi kao od boli. Tebe
nisam nikada ovako voljela, Vanja. Ta i sama znam da sam poludjela
i da ne volim kako bi trebalo. Ne valja to ga toliko volim...
Sluaj, Vanja to sam i prije znala, pa sam i za najsretnijih naih
asaka slutila da e on meni donijeti samo muke. Ali ta u ako su i
muke od njega sada za me srea? Zar mu idem na radost? Zar ne znam
unaprijed ta mene oekuje kod njega i ta u pretrpjeti od njega? On
mi se evo kleo da e me voljeti, sve mi je obeavao a ja ne vjerujem
njegovim obeanjima, ne cijenim ih nikako i nisam ih ni cijenila,
iako sam znala da mi nije lagao a i da ne moe slagati. Sama sam mu
rekla, sama, da ga ne elim niim vezivati. S njim je bolje ovako
nitko ne voli takvu vezu, ja prva. A ipak mu volim biti robinja,
dobrovoljna robinja, volim trpjeti od njega sve, sve, samo da bude
sa mnom, samo da ga gledam! ini mi se, sve ako on i drugu voli,
samo neka to bude preda mnom, da i ja budem pri tom Je li da je to
podlost, Vanja? zapita ona iznenada, gledajui me nekim rasplamsanim
pogledom kao u vruici. Jedan mi se trenutak inilo da je u bunilu.
Ta to je podlost, ali ako me on ostavi, pohrlit u za njim na kraj
svijeta, makar me i gurao od sebe, makar me i tjerao. Ti me evo
nagovara sada da se vratim a ta e da bude od toga? Vratit u se, a
sutra u opet otii kad mi naredi, otii u mu im zvidukne i zovne me,
kao psetance, poletjet u za njim... Muke! Ne bojim se ja od njega
nikakvih muka! Znat u da stradavam od njega.. Oh, ta to se ne moe
iskazati, Vanja! A otac, a mati? pomislim. Ona kao da je ve i bila
zaboravila njih. On te, dakle, ne uzima, Nataa? Obeao je, sve mi je
obeao. Ta on me zato i zove sada, da se odmah sutra kradom vjenamo,
izvan grada ta on i ne zna ta ini. On moda i ne zna kako se
vjenavaju. Kakav li je on mu! Zaista je smijeno. A ako se oeni, bit
e nesretan, zapoet e da me prekorava... Ja neu da me on ikada
prekori za bilo to. Sve u mu pokloniti, pa makar on meni nita ne
dao. ta u ako se enidbom unesrei, emu bih ga unesreivala? Ta to je,
Nataa, neka omaglica rekoh. Hoe li sada ravno njemu? Neu, obeao mi
je da e doi ovamo i povesti me do govorili smo se... I ona eljno
pogleda u daljinu, ali jo nije bilo nikoga. A nema ga jo! A ti si
prva dola! uzviknem negodu jui. Nataa kao da je zateturala od
udara. Lice joj se bolno nacerilo. Moda i nee doi izgovori ona s
gorkim osmijehom. Prekjue mi je pisao, ako mu ne zadam rije da u
doi, on e i nehotice morati da odgodi svoju odluku, da se otputi i
da se vjena sa mnom a otac e ga odvesti
nevjesti. I tako mi je bezazleno, tako prirodno pisao, kao da to
i nije nita... Ali ako joj je on zaista i otiao, Vanja? Nisam joj
odgovorio. Ona mi krepko stisla ruku i oi joj se zablistae. On je
kod nje izgovori ona jedva ujno. Nadao se da neu doi amo, pa je
otiao k njoj, a onda e kazati da je prav, jer me je unaprijed
obavijestio, a ja sama nisam dola. Dosadila sam mu, te on
odustaje... Oh, boe! Poludjela sam! Ta on mi je sam rekao
posljednji put da sam mu dosadi la. ta i ekam! Evo ga! uzviknem kad
sam ga iznenada ugledao na obali. Nataa zadre, zacikne, zagleda se
u Aljou koji je prilazio, pa naglo ispusti moju ruku i pohrli prema
njemu. On takoer ubrza korak i zaas mu je Nataa bila ve u
zagrljaju. Na ulici nije osim nas bilo gotovo nikoga. Ljubili su
se, smijali se Nataa se smijala i plakala, sve zajedno, kao da su
se sastali iza beskrajnoga rastanka. Rumen joj oblila blijede
obraze bila je kao izbezumljena... Aljoa me opazi i odmah mi
pristupi. GLAVA IX Pomamno sam ga promatrao, iako sam ga ve esto
dotle viao gledao sam mu u oi, kao da bi mi njegov pogled mogao
odgonetnuti sve dvoumice, razjasniti mi ime je, kako ju je taj
djeak mogao oarati, u njoj razbuditi takvu bezumnu ljubav toliku
ljubav da zaboravlja na najprviju dunost, da bez rasuivanja rtvuje
sve to joj je dosad bilo nasvetija svetinja? Knez me uhvatio za
obje ruke, krepko ih stisnuo, a pogled mi njegov, krotak i jasan,
proniknuo u srce. Osjetio sam da bih se u svojern sudu o njemu
mogao varati ve zato jer mi je protivnik. Jest, nisam ga volio,
alim, ali nisam nikada mogao da ga zavolim moda jedini od sviju
koji su ga znali. Mnogo toga mi se u njega nikako nije svialo, ak i
otmjena mu spoljanost, moda ba zato jer je bila nekako preotmjena.
Kasnije sam razabrao da sam u tom sudu pristranio. Bio je visok,
stasit, vitak lice mu je bilo duguljasto, uvijek blijedo svijetla
kosa, krupne, modre oi, blage i nujne, u kojima je odjednom, na
mahove, znala zablistati najprostodunija, najdjetinjskija radost.
Punane, sitne, rumene njegove usne, divno nacrtane, gotovo su
uvijek izraavale ozbiljnost s tim je nenadaniji i arobniji bio
smijeak, to se iznenada javljao na njima, tako naivan i prostoduan
te je i tebe, ma kakve bio volje, odmah za njim snalazila volja da
mu se zauzvrat isto tako osmjehne. Nije se odijevao gizdavo, ali
uvijek otmjeno vidjelo se da mu ta otmjenost u svem nije ni
najmanje tegobna, nego mu je priroena. Istina, bilo je i u njega
nekoliko loih navika, nekoliko nevaljalih navada dobroga tona
lakoumnost, samozadovoljstvo, uljudna drzovitost. Ali je bio
prevedre i prebezazlene due, te je i sam osuivao u sebe te navike,
alio ih i ismijavao ih. ini mi se da taj mali ne bi mogao nikada
slagati, ni od ale, a kad bi i slagao, ne bi zaista ni slutio da to
ne valja. I sama je sebinost bila u njega nekako zanimljiva, moda
ba zato jer je bio otvoren, a ne zakopan. Nikakve podmuklosti nije
bilo u njega. Bio je slaba, povjerljiva, bojaljiva srca, volje nije
bilo u njega nikakve. Uvrijediti, prevariti njega bilo bi greno i
jadno, ba kako je grijeh prevariti i uvrijediti dijete. Bio je
prenaivan za svoje godine i gotovo nita nije razumijevao u
zbiljskom ivotu
uostalom, ne bi on u njem shvatio nita ni sa etrdeset godina.
Takvi ljudi kao da su osueni na vjenu maloljetnost. ini mi se, nije
bilo nikoga tko ga ne bi zavolio ulaskao bi ti se kao dijete. Nataa
je rekla istinu mogao bi poiniti i loe djelo, ako ga na to primora
iji jak utjecaj ali kad bi razabrao posljedice toga djela, mislim
da bi umro od kajanja. Nataa je instinktivno osjeala da e mu biti
gospodarica, vladarica, da e on biti, dapae, i njena rtva. Sladila
se unaprijed slau kako e ljubiti do besvjestice i muiti do boli
onoga koga voli, ba zato jer ga voli, i zbog toga je moda i
pobrzala da mu se prva oda za rtvu. Ali i njemu je u oima sjala
ljubav, i on je u zanosu nju gledao. Nataa sa slavljem pogleda
mene. U taj je trenutak zaboravila sve i roditelje, i oprotaj i
sumnje. Bila je sretna. Vanja! uzvikne ona njemu sam kriva i nisam
ga zavrijedila! Mislila sam da ve i nee doi, Aljoa. Zaboravi
nevaljane moje misli, Vanja! Ja u to ispraviti! nadovee ona,
gledajui ga s beskrajnom ljubavlju. On se nasmijei, poljubi joj
ruku i ne isputajui joj ruku, obrati se meni i ree Ne krivite ni
mene! Odavno sam ve elio da vas za grlim kao roena brata mnogo mi
je govorila o vama! S va ma sam se dosad jedva i upoznao i nismo se
nikako zdruili. Sprijateljimo se... i oprostite nam dometne on tiho
i za crveni se malo, ali s takvim krasnim osmijehom pa nisam mogao
da mu se od svega srca ne odazovem pozdravu. Da, da, Aljoa prihvati
Nataa on je na, on je na brat, on nam je ve oprostio i bez njega mi
neemo biti sretni. Ve sam ti govorila Oh, kruta smo mi djeca,
Aljoa! Ali emo ivjeti utroje... Vanja! nastavi ona i usne joj zadru
ti e se eto vratiti sada njima, kui u tebe je tak vo zlatno srce,
te ako mi oni i ne oproste, ipak e se, moda, kad vide da si i ti
oprostio, bar neto smekati prema meni. Ispripovijedaj im sve, sve,
svojim rijeima, iz srca nai takvih rijei... Zatiti mene, spasi mene
objasni im sve razloge, sve kako si sam razumio. Zna, Vanja, moda
se i ne bih bila od luila na to, da se danas nisi naao uz mene! Ti
si moje spa senje odmah sam se pouzdala u tebe da e im znati javiti
tako te e im ublaiti barem prvu strahotu. O, boe moj, bo e.. Izrui
im, Vanja, da znam da mi sada i ne mogu vie oprostiti sve ako mi
oni oproste, Bog mi nee oprostiti ali ako me i prokunu, ipak u ih
blagosiljati i moliti se za njih doklegod ivim. itavo moje srce
pripada njima! Ah, zato nismo svi sretni! Zato, zato.. Boe! ta sam
to uradila! povikne ona iznenada, kao da se osvijestila, zadre sva
od uasa i zakrije rukama lice. Aljoa je zagrli i utei je pri vije
krepko k sebi. Proe nekoliko asaka u utnji. I vi ste mogli da
zaitete takvu rtvu! rekoh, prije korno ga gledajui. Ne krivite me!
ponovi on. Uvjeravam vas, sve te nesree sada, sve ako i jesu vrlo
ljute, samo su na jedan asak. O tom sam sasvim uvjeren. Treba samo
vrstoe da se pretrpi
taj asak to mi je isto govorila i ona. Vi znate svemu je uzrok
taj obiteljski ponos, te sasvim suvine razmirice, pa jo nekak ve
tamo parnice.. Ali... o tom sam dugo razmiljao, uvje ravam vas...
sve se to mora prekinuti. Svi emo se zdruiti opet i onda emo biti
posve sretni, tako da e se i stari izmi riti gledajui nas. Tko bi
znao, moda e ba na brak biti poetak njihovoj izmirbi. Mislim da i
ne moe biti drugaije. ta vi mislite? Vi velite brak. A kad ete se
vjenati? upitam i po gledam Natau. Sutra ili prekosutra svakako
prekosutra zacijelo. Eto vidite, i sam ne znam jo pouzdano i
zapravo nisam jo nita uredio. Mislio sam Nataa moda i nee doi
danas. Uz to me je otac potopoto htio odvesti danas nevjesti. Ta
mene ene Nataa vam je kazivala? Ali ja neu. Nisam, dakle, jo ni
mogao da sve pouzdano smislim. Meni se barem ini tako, jer drugaije
i ne moe da bude. A sutra emo se otputiti pskovskom eljeznicom.
Ondje imam u blizini druga iz liceja, vrlo valjana ovjeka moda u
vas upoznati. Ondje u selu ima i sveenik, uostalom, ne znam sigurno
ima li ili nema. Trebao sam se ranije obavijestiti, ali nisam
dospio... Ali sve su to zapravo same sitnice. Samo kad je glavno
pred oima. Ta moe se zovnuti sveenik i iz kojega susjednoga sela ta
mislite? Ta ima ondje susjednih sela! teta je jedino to nisam dosad
dospio ni da redak napiem tamo trebao sam obavijestiti. Moda mi
prijatelj i nije sada kod kue... Ali to je malenkost! Samo kad je
odlunosti, sve e se srediti i samo, zar nije istina? A dotle, do
sutra ili makar do prekosutra, ostat e ona ovdje kod mene. Najmio
sam zaseban stan, gdje emo i stanovati kad se vratimo. Neu vie da
stanujem kod oca zar nije istina? Vi ete doi nama prekrasno sam
uredio stan. Meni e zalaziti nai licejci prireivat u veeri...
Gledao sam ga u dvoumici i jadu. Nataa me molila pogledom da mu ne
sudim strogo i da mu budem milostiv. Sluala je njegovo
pripovijedanje s nekim nujnim smijekom, a u isto vrijeme kao da je
uivala u njem, kao to uiva u milu, veselu djetetu, kad mu slua
nerazumno, ali milo avrljanje. Pogledam je prijekorno. Bilo mi je
nepodnosivo teko. A va otac? zapitam. Jeste li vrsto uvjereni da e
vam on oprostiti? Svakako ta e mu i preostati da uini? To jest, on
e me isprva, dabogme, i prokleti o tom sam ak i uvjeren. Ta kav vam
je on a sa mnom je tako strog. Jo e se moda ko mu i potuiti jednom
rijeju, posluit e se oinskom vlau... Ali sve to i nije ozbiljno. On
mene ludo voli nasrdit e se i oprostit e mi. Onda e se svi izmiriti
i svi emo biti sretni. A i njen otac. Ali ako ne oprosti? Je