-
1
FIZIKA, SVEST I KREATIVNA IMAGINACIJA Ivan Vukadinovi
Uvod Dostignua fizike koja su obeleila XX vek, kao to su kvantna
teorija, relativnost ili razliite kosmoloke teorije, nisu samo
izmenila nain razmiljanja u fizici. Ova otkria postavila su novu
paradigmu razmiljanja. Na prvi pogled paradoksalno je to to e se
drugaiji pogled na svet moda najkasnije osetiti u drugim naukama.
Egzaktne nauke imaju svoje razraene sisteme i teko e ih menjati.
Odnosno menjae ih tek kada to postane neophodno za objanjenje nekih
pojava. U tom smislu jo ne moemo govoriti o relativistikoj hemiji
ili biologiji. Moemo govoriti o kvantnim procesima u domenu koji
prouavaju ove nauke, kod nekih specifinih problema, ali teko da je
kvantna teorija preokrenula stvari u tim naukama*. Zanimljiv je
primer hemije, jer ne postoji egzaktnija, vie determinisana nauka,
a hemija u svojoj osnovi lei na kvantnoj mehanici u koja se
zdravorazumski prihvata kao suprotnost determinizmu. Fizika hemija
je mesto na kome je prelaz iz determinisanog, poznatog sveta u
fantastini svet subatomskih estica. Jer molekul vode e uvek imati
dva atoma vodonika i jedan kiseonika i njihova veza e uvek biti
kovalentna. Ali kada uemo u prirodu te kovalentne veze nailazimo na
svet kvarkova i spinova koji se moe posmatrati jedino kroz
raspodelu funkcije verovatnoe i u kome se deavaju jo potpuno
neobjanjeni fenomeni. Drugaiji pogled na svet pre e se osetiti u
kulturi, umetnosti ili filozofiji. Prilikom samog prouavanja svesti
ve se koriste dostignua kvantne fizike, pre svega pogled na svet
koji nije isto mehanicistiki. Teorija relativiteta izmenila je neke
poglede na drutvenu stvarnost. Ako nema opteg (povlaenog)
referentnog sistema u fizici, da li moemo govoriti o optem
referentnom sistemu u drutvu. Dakle, sve je relativno. U umetnosti
moemo govoriti o uticaju novih pogleda na umetniku (sub)kreaciju,
na kreativne procese. U tom smislu moda e biti mogua umetnika dela
koja bi bila inspirisana kvantnim procesima, a mogue je i zamisliti
svet u kome bi vladali drugi fiziki zakoni, kako emo videti na
kraju rada. O odgovornosti naunika ve je dosta toga reeno, a mogue
posledice naune radoznalosti, u situaciji kada otkrivamo same
osnove prirode, daju novi podsticaj i za umetnika razmiljanja.
Najzad, kada prouavamo svest moemo doi i do same prirode saznanja,
ukljuujui tu i naune modele. Jer za svaki kopernikanski obrt u
nauci bar deo zasluge pripada onom pojedinanom geniju, lucidnosti
koja je moda samo izbijanje na povrinu nekog opteg, generikog
znanja. Znanja koje je moda ak uroeno i postoji u nama i oko nas
kroz kolektivno nesvesno. U tom smislu zanimljivo je pogledati
koliko su naune teorije podudarne sa nekim ranijim religijskim
otkrivenjima.
* Saznanja do kojih sam nedavno doao demantovala su me, ali samo
delimino. Naime, postoje uticaji
novog pogleda na svet na nauke kao to su neurologija ili
medicina, ali se u zvaninim naunim krugovima dosta toga odbacuje
kao pseudonauka. Meutim, neka nova saznanja priznata su kao naune
teorije, kao to je na primer hologramska teorija funkcionisanja
mozga: http://en.wikipedia.org/wiki/Karl_H._Pribram
-
2
Dramatini razvoj fizike u XX veku doveo nas je do novog pogleda
na svet. Do novog pogleda na same fundamente sveta kakvi su prostor
i vreme. To e se moda osetiti ne samo u egzaktnim naukama i
kulturi, nego i u zdravorazumskom razmiljanju, pa verovatno i u
religiji. Primetno je da mnogi fiziari govore o samom pojmu Boga.
To je zato to su se pribliili samom nastanku vremena periodu kojim
se pre bavila iskljuivo religija.
Novi pogled na svet Problem je sledei nauna dostignua u periodu
renesanse i kasnije opovrgnula su mnoge stavove hrianstva (nemojmo
zaboraviti samo jedne od mnogih religija). Dokazano je da Zemlja
nije ravna ploa, kako nije u centru Svemira. Isak Njutn (inae sam
verski fanatik) je otkrio gvozdene fizike zakone koje vladaju
Svemirom. Izgledalo je da je Svemir vean, bezgranian i sam sebi
dovoljan. Kasnije su darvinizam i psihoanaliza zaokruili ovakvo
opisivanje Prirode. Time ne samo da je opovrgnut pogled na svet
jedne od religija, nego je ustanovljen novi nauni i mehanicistiki
pogled na svet, koji je izgledao savren. Roder Penrouz, u svojoj
genijalnoj knjizi kae: Sa konkretnim zakonom sile (kakav je zakon
gravitacije sa srazmerom obrnutom kvadratu rastojanja), Njutnova
shema postaje precizan i potpuno odreen sistem dinamikih jednaina.
Ako se poloaji, brzine i mase razliitih estica specifikuju u jednom
trenutku, tada su njihovi poloaji i brzine (kao i njihove mase, za
koje se obino uzima da su konstantne) matematiki odreeni za sva
budua vremena. Ovaj oblik determinizma, koji je zadovoljen u svetu
njutnovske mehanike, imao je (i jo ima) duboki uticaj na filozofsku
misao.[1] Meutim, teorija relativnosti, kvantna fizika i Jungova
psihologija arhetipa uneli su pometnju. Izgleda da Svemir nije
neogranien, da ima poetak i kraj i da njime vladaju neke (jo)
nedokuive sile. Kada govorimo o relativizmu, mora se priznati da on
postoji i u njutnovskoj fizici. Zapravo jo je Galilej uoio da je
kretanje stvar referentnog sistema, odnosno da nema razlike izmeu
mirovanja i kretanja ravnomernom brzinom (zbog ega i ne primeujemo
kruenje Zemlje oko Sunca ili njeno okretanje). Ajntajn je samo
proirio relativizam na pojmove kao to su masa ili vreme, koristei
geometriju Minkovskog i Maksvelovu elektromagnetnu teoriju.
Genijalnim povezivanjem mase i energije doveden je u pitanje
filozofski materijalizam koji na materiju gleda kao na protenost,
na obinu supstanciju uenje koje je postojalo jo od Demokritovog
atomizma. Ali bio je ovo tek poetak, zbog ega i relativizam
ubrajamo u klasini svet fizike. Usledile su razliite kosmoloke
teorije i kvantna mehanika. U klasinom svetu postoji, u skladu sa
zdravim razumom, objektivni svet koji je tamo napolju. Taj svet
evoluira na jasan i deterministiki nain, kojim upravljaju precizno
formulisane matematike jednaine. Ovo je tano za teorije Maksvela i
Ajntajna, kao i za originalnu Njutnovu shemu. Smatra se da fizika
realnost postoji nezavisno od nas; i tano kakav fiziki svet jeste
nema veze sa onim kako bismo mi gledali na njega. tavie, naa tela i
nai mozgovi su sami deo tog sveta. Za njih, takoe, smatramo da
evoluiraju prema istim preciznim i deterministikim jednainama. Sve
nae radnje takoe
-
3
su utvrene ovim jednainama bez obzira kako se mi oseali i
smatrali da nae svesne volje utiu na to kako se ponaamo. Takva
slika izgleda da lei u pozadini najozbiljnijih filozofskih
argumenata u vezi sa prirodom stvarnosti, naih svesnih percepcija i
nae oigledne slobodne volje. Neki ljudi bi mogli imati neprijatan
oseaj da treba da postoji i mesto i uloga za kvantnu teoriju tu
temeljnu, ali uznemirujuu shemu stvari koja je, u prvoj etvrtini XX
veka, nastala iz posmatranja suptilnih neslaganja izmeu stvarnog
ponaanja sveta i opisa klasine fizike. Za mnoge pojam kvantne
teorije znai samo nejasan pojam principa neodreenosti koji, na
nivou estica, atoma ili molekula, zabranjuje potpuno precizan opis
i daje samo verovatno ponaanje. Zapravo, kvantni opis jeste veoma
precizan, iako radikalno drugaiji od poznatog klasinog.[1] Poeci
kvantne teorije se vezuju za neke probleme koje klasina fizika nije
mogla da rei. Ovi problemi doveli su nas do pitanja same sutine
materije. Da li se moe pretpostaviti da je sve polje, pri emu su
estice majuni vorovi konane veliine neke vrste polja?
Da li se estice mogu svesti na ljuture koje nastaju interakcijom
jo manjih estica? Da li onda otkrivanjem unutranjosti svake estice
dobijamo ostatak i jo manje estice? Ali ako estice jesu polja, tada
je neki novi sastojak neophodan da bi im omoguio diskretne
karakteristike, koje neumitno postoje jer sve estice iste vrste
deluju identino. Maks Plank je 1900. godine predloio ideju
vezivanja energije sa frekvencijom , to zajedon sa poznatom
Ajntajnovom formulom daje h = E = mc2. Tako da bilo ta to osciluje
nekom frekvencijom moe se pojaviti samo u diskretnim jedinicama
mase. Ali ova diskretna stanja ponaaju se na udan nain. Obino se
predstavlja kao da su takva stanja neodreena, o emu svedoi
Hajzenbergov princip neodreenosti ne moemo izmeriti istovremeno i
poloaj i impuls estice. Meutim do ove neodreenosti dolazi samo pri
merenju. S obzirom da se estica ponaa istovremeno kao talas
(talasno-estini dualizam, jo jedan bitan momenat kvantne teorije),
nju opisuje talasna funkcija , koja je u potpunosti determinisana.
Ali merenje, kolaps talasne funkcije, mogue je jedino preko
verovatnoe! Ovaj fenomen veoma zanima filozofe. Da li prilikom
merenja dolazimo samo do promene u znanju, ili se neto realno
dogaa? [1] Kako objanjava Roger Penrose, kvantna mehanika, pre
svega, pretpostavlja odreeni metafiziki dualizam. U svetu koji
postoji nezavisno od observacija, materija i energija se sastoji od
talasa koji su deterministiki odreeni Schrdinger-ovom jednainom.
Talasi imaju nedvosmislenu fiziku realnost zbog efekata
interferencije koji mogu biti posmatrani, i zato to
trodimenzionalna veliina atoma postoji zbog elektrona koji se
ponaaju kao trodimenzionalni talasi inae ne postoji nita da popuni
prostor atoma, osim estica koje su nekako svuda istovremeno, to je
nemogue jer bi u stalnim
2
-
4
promenama pravca kretanja zraile energiju. (Polja mogu biti
oznaena kao neto to popunjava prostor, ali to samo odlae problem,
poto su u kvantnoj mehanici polja razmena virtualnih estica.) Sa
druge strane, kvadrat talasne funkcije daje raspodelu verovatnoa
gde diskretne estice mogu biti pronaene tek poto je observacijom
dolo do kolapsa funkcije. Tako talasna funkcija sadri sumu svih
moguih stanja sistema koji nije observiran. To dovodi do paradoksa
Schrdinger-ove make, koja je istovremeno iva i mrtva , u onoj meri
u kojoj je svako od tih stanja verovatno. Akt observacije, koji
dovodi do kolapsa talasne funkcije, slae se sa Kantovim aktom
sinteze, kojim su fenomeni objekata dovedeni u svest i podloni
kategorijama razumevanja. Niels Borov Princip komplementarnosti je
da materija i energija mogu predstavljati talasna svojstva, ili
svojstva estica, ali nikad oba istovremeno. Ako Kantova svest
zahteva diskretne aktuelne stvari u prostoru i vremenu, to je tano
ono to nam govori kvantna mehanika: Bor je traio da posmatra i
njegova oprema nikad ne mogu biti podloni efektima kvantne
verovatnoe. Oko nas, prema Boru, mi odravamo mali, diskretan,
stvarni, Klasian univerzum. [2] Jedan od prvih eksperimenata koji
su ukazali na neophodnost neklasinog pristupa bio je eksperiment sa
dva proreza. Na neki udan nain dobijamo da foton istovremeno
prolazi kroz oba proreza. Nije re o verovatnoi prolaska, ve foton
zaista prolazi kroz oba proreza istovremeno. Razlaganjem talasnih
funkcija na komponente mogue je dobiti da se estica nalazi
istovremeno na dva mesta (kao signal), pri emu ta mesta mogu biti
meusobno udaljena kosmikim razdaljinama. Ovi problemi nelokalnosti
uneli su veliku pometnju u shvatanje prirodnih zakona. U
Stvarnosti, vreme prosto prestaje da tee pri brzini svetlosti: za
fotone koji su putovali ka nama kao deo Kosmikog pozadinskog
zraenje, vreme stoji za vei deo istorije kosmosa. Sa druge strane,
kvantna mehanika sada predstavlja "ne-lokalnosti," tj.
istovremenost na fizikim razdaljinama, i tako reletivistiko
ogranienje na brzinu svetlosti prestaje da postoji. To znai da,
iako se vreme moe primeniti na talasnu funkciju, prostor moda i ne
moe. Potpuna empirijska realnost prostora jedino se moe nai meu
diskretnim esticama i objektima. Ovaj interesantan zakljuak je
posledica Einstein-Podolsky-Rosen (EPR) paradoksa, koji je po
Ajntajnu reductio ad absurdum kvantne mehanike. Ako, na primer,
positron I elektron su kreirani od energetskog fotona, ouvanje
ugaonog momenta zahteva da se jedan okree u jednom smeru, a drugi u
drugom. Ali komplementarni spinovi su jednako verovatni za obe
estice. Tako, u terminima kvantne mehanike, talasna funkcija svake
estice je podeljena bez odreenog diskretnog stanja. estice onda
mogu biti odvojene ak kosmikim rastojanjima, ali im je spin jedne
estice odreen, druga mora imati suprotan spin, to znai kolaps
talasne funkcije preko kosmikih odstojanja i uzrokuje da druga
estica uzima odreeni spin. Ako bi se ovo stalno odigravalo, to bi
naruilo brzinu svetlosti, odnosno Specijalnu relativnost. [2] Moe
li se kvantna mehanika primeniti na vee sisteme, recimo na
fudbalsku loptu? Prilikom takve primene doli bi smo do paradoksa
koji je redinger objasnio u svom misaonom eksperimentu. Realnost,
koju zdravorazumski moemo razluiti kao odgovor na pitanja sa dve
iskljuie mogunosti (DA ili NE) dobijamo kao kompleksnu linearnu
superpoziciju tih mogunosti. Da li maka moe istovremeno biti i
mrtva i iva?!
-
5
Filozofske implikacije su takoe evidentne u Penrouzovoj proceni
tekoa kvantne mehanike. Glavna konceptualna tekoa je da realnost za
posmatraa i njegove instrumente postoji u jedinstvenom i odreenom
stanju ali postoji tek poto su posmatrani fenomeni opservirani.
Tako je Sredingerova maka istovremeno iva i mrtva, sve dok se
kutija ne otvori i makino stanje opservira. To je bio redingerov
reductio ad absurdum kvantne mehanike, osobina koja nije uvek
naznaena, poto otvara pitanje ko se rauna kao posmatra. Sama maka
deluje dovoljno prefinjeno da bi bila posmatra, zar ne? Ako ne moe
maka, zato to moemo biti mi? Ako moe maka, ta je sa miom?
Skakavcem? Bakterijom? ta je stvarno princip koji pravi razliku?
Jasno je da ne postoji (izuzev samo izmeu nas i njih), i Penrouz
prouava razliite mogunosti, od kojih ni jedna ne izgleda sasvim
zadovoljavajue. Realnost koja postoji nezavisno od posmatraa je
deterministiki izraz redingerove jednaine Talasne funkcije. Ali u
isto vreme, Talasne funkcija kako su je interpretirali Hajzenberg i
Bor, kao sumu svih moguih stanja fizikog sistema (sve mogue
istorije Richarda Feynmana). Opservacija kolabira funkciju u
jedinstveno stvarno stanje, ali je tranzicija neodreena bilo koja
mogunost moe postati stvarna. Ovaj dualitet stvarnosti i
posmatranja, kako god, zvui najslinije Kantovoj razlici izmeu
stvari-po-sebi nezavisno od iskustva i akta sinteze koji dovodi
intuiciju oseaja do svesti. Kantova sinteza je, u stvari, in kojim
svesni posmatra posmatra svet. Kant nikad nije mislio da je
stvar-po-sebi suma svih moguih istorija, ali to je zato to nije
znao kako bismo uopte mislili o njima. Kvantna mehanika je
velikoduno ponudila klju. Istovremeno, Kantova teorija da um
primenjuje forme vremena i prostora na intuiciju u procesu sticanja
svesti ima izgleda paralelu u kvantnoj mehanici. John Bell je
dokazao da je, the Einstein-Podolsky-paradoks taan: Talasna
funkcija kolabira trenutno, ak i preko kosmikih razdaljina, to rui
postulate Specijalne relativnosti da nita ne moe putovati bre od
brzine svetlosti. Efekti kvantne mehanike su tako "ne-lokalni",
odnosno oni ignoriu prostor, ali samo, naravno, dokle Talasne
funkcija ne kolabira: posle toga ponovo smo u Ajntajnovom
univerzumu Jedina teorija u istoriji filozofije ili nauke koja bi
mogla objasniti ne-lokalnosti je Kantova teorija transcedentalnog
idealnog prostora.[3] Ovaj kao i Einstein-Podolsky-Rosen (EPR)
Paradox ukazali su na neslaganja izmeu realnosti i kvantne teorije.
Nedoumice su kod nekih dole dotle da su pomislili kako kvantna
teorija moe imati samo privremeni karakter, do otkrivanja novih
skrivenih varijabli (recimo estica) koje bi mogle stvari objasniti
na bolji nain. Zapazimo injenicu da se jedina potpuno izvesna
neslaganja sa iskustvom, u eksperimetnu sa redingerovom makom,
pojavljuju zato to postoje svesni posmatrai, jedan ili dva, unutar
kontejnera. Moda pravila kvantnih kompleksnih linearnih jednaina ne
vae za svest.[1] Nasuprot tome, Wheeler (1983) ima gledite koje je
slino antropikom naelu u kosmologiji. Evolucija svesnog ivota je
posledica mutacija koje su, po pretpostavci, kvantni dogaaji. Ovi
dogaaji mogu postojati samo u linearno superponiranoj formi sve dok
ne bi konano dovele do pojave svesnog bia. Nae sopstveno prisustvo,
prizvalo je nau prolost u postojanje. Drugaiji pogled jeste onaj sa
mnotvom svetova koji je predloio Hugh Everett (1957). Po ovakvom
pogledu redingerova maka zaista postoji u linearnoj kombinaciji
ivota i smrti. Ne samo posmatra, ve i itav univerzum se cepa u dve
(ili vie) grana pri svakom
-
6
merenju koje se izvri. Svaka mogunost koegzistira u nekoj
ogromnoj superpoziciji. Ovo je pogled na svet kakav bi odgovarao
mnogim naunofantastinim delima (koja jesu inspirisana ovakvim
teorijama) u kojima postoje paralelni svetovi sa alternativnim
istorijama. Kvantna teorija je uvedena da bi reila odreene
paradokse, to joj je i uspelo, ali pojavili su se novi. To je
dovelo do zakljuaka kakav je na primer onaj izreen u knjizi The
Matter Myth, Paula Daviesa (fiziar iz Australije) i Johna Gribbina
(pisac koji je imao kurs astrofizike u Kembridu). Na primer, Davies
i Gribbin kau na stranicama 110-111: Verujem da je realnost koju
izraava moderna fizika u osnovi strana ljudskom umu, i prkosi svim
mogunostima direktne vizualizacije... Shvatanje da ljudski um ne
moe ovladati svime na svetu je zadivljujue oslobaajue... [4] Ako
realnost kojom vlada moderna fizika postaje "u osnovi strana
ljudskom umu," onda nije jasno kako e "pravo razumevanje" ikada
biti mogue! U kakvom vremenu se dogaaju svi ovi fenomeni?
Zdravorazumski gledano imamo prolost koja je bila, sadanjost koja
jeste i koja nam stalno izmie, pretvarajui se u budunost koja e
biti i koja je manje-vie neodreena. U seditu naeg posedovanja
svesti nalazi se oseaj za prolazak vremena. Izgleda nam da se uvek
kreemo napred iz odreene prolosti u neizvesnu budunost. Oseamo da
je prolost zavrena, i s njom se ne moe nita vie uraditi. Ona je
nepromenljiva i u izvesnom smislu negde tamo. Budunost, s druge
strane, izgleda jo neodreena. Moglo bi se ispostaviti da je ona
jedna stvar ili bi mogla biti neka sasvim druga. Moda je ovaj izbor
potpuno odreen zakonima fizike, ili moda naim odlukama (ili
Boijim); ali ovaj izbor izgleda tek treba napraviti. Izgleda da
postoje mogunosti za ta god se stvarnost budunosti ispostavi da
jeste. Ipak, fizika kakvu danas znamo govori neto drugo. Sve uspene
fizike jednaine simetrine su u vremenu. One se mogu podjednako
dobro koristiti u jednom smeru vremena kao i u drugom. Budunost i
prolost fiziki su sasvim ravnopravne. Njutnovi zakoni, Hamiltonove
i Maksvelove jednaine, Ajntajnova opta teorija relativnosti,
Dirakova jednaina, redingerova jednaina, talasna funkcija kvantne
mehanike sve ostaje nepromenjeno ako promenimo smer vremena
(zamenimo koordinatu t sa t). Jo nije utvreno da li je kolaps
talasne funkcije vremenski reverzibilan. Poinje da nam se ini da
ako je bilo ta odreeno, tada itavo prostor-vreme mora odista da
bude odreeno! Ne moe biti neizvesne budunosti. itavo prostor-vreme
mora biti utvreno, bez ikakvog prostora za neizvesnost. Zaista, ovo
je bio Ajntajnov sopstveni zakljuak. tavie, nema uopte protoka
vremena. Imamo samo prostor-vreme bez mesta za neku budunost iji bi
se domen nezadrivo smanjivao napredovanjem utvrene prolosti! [1]
Postoji ipak neto to se ne uklapa u ovakvu sliku. To je neumitni
porast entropije u univerzumu. Drugi zakon termodinamike tvrdi da
se entropija izolovanog sistema poveava s vremenom (ili ostaje
nepromenjena za povratni sistem).
-
7
Meutim, autonomni sistemi (kakav je recimo ljudski organizam)
ipak opstaju u takvom univerzumu, to e rei da koriste nekakve
izvore niske entropije, odnosno da postoji nekakav nain za
smanjivanje entropije. Taj nepresuni izvor (i mehanizam obnove) je
u meuzvezdanom difuznom gasu i njegovoj osobini da se gravitaciono
saima u zvezde. Mi jo ivimo od te zalihe niske entropije i
nastaviemo da to inimo jo dugo vremena. Upravo je mogunost koju gas
ima za gravitaciono saimanje ono to nam daje drugi zakon
termodinamike. I ne samo to, nego se moe ustanoviti precizna
tvrdnja: svet je otpoeo sa veoma niskom entropijom. Zato je to
tako, odgovor moe dati kosmologija.[1] Pre nego preem na kosmoloke
probleme izneu svoju uzdranost prema pojmu entropije. Deluje mi
nekako maglovito i prilino u zavisnosti od konteksta u kome se
posmatra. Koja je entropija tela u slobodnom padu? Koja je
entropija oveka koji spava? Koja je entropija kamena koji Sizif
okree uzbrdo? Koja je entropija kugle sladoleda u vrelom letnjem
danu? Svejedno, smatra se da su maksimumi entropije u
singularnostima oblastima s one strane obzorja dogaaja odakle ne
moemo dobiti informacije, a fiziki zakoni prestaju da vae.
Entropija je najvia u crnoj rupi, a najmanja prilikom Velikog
Praska koji se uzima za poetak postojeeg Svemira. injenica da ipak
postoji poetak Svemira vratila je u ivot religijski pogled na svet.
Jer ko je odredio Veliki Prasak? Zato su poetni uslovi tako idealno
postavljeni? Ateista e odgovoriti kontra pitanjima tipa ako je Bog
stvorio Svemir, ko je stvorio Boga? Ili jo jae pitanje ta je Bog
radio pre nego to je stvorio Svet? Ovo pitanje je bilo jedno od
najteih kojima se bavila teologija jo u vreme kada je religijski
pogled bio jedini ispravan. Dobijena je procena sa kojom je
preciznou Bog morao stvoriti svet da bi vladali ovako uklopljeni
zakoni prirode. Ta preciznost iznosi 10 podignuto na 10123. Broj
nula kojima bi mogao biti zapisan ovaj broj vei je od broja protona
u celom univerzumu. Usuujem se primetiti da mi takva preciznost
deluje prevelikom i za samog Boga. Izgleda da teorija o Demijurgu
koji puta savreni mehanizam u rad ovim gubi na teini (mada nemogue
je dati konanu procenu Svemogueg). Dakle Bog bi morao biti ili
zainteresovan za razvoj sveta (barem tokom prve sekunde ili nekog
njenog delia) ili je u okviru samih stvari Prirode. Greka u takvom
pogledu na svet je to to vreme nije apsolutna kategorija. ta uopte
znai da je neto bilo pre neega? Ve teorija opte relativnosti svodi
vreme na jednu od dimenzija prostor-vremena. Dimenziju po kojoj je
ogranieno kretanje. Kako bi reio probleme singularnosti poetka i
kraja Hoking odlazi korak dalje. On uvodi pojam imaginarnog vremena
vremena merenog imaginarnim brojevima. U imaginarnom vremenu koje
je lopta, pravac imaginarnog vremena moe se prikazati kao
udaljenost od junog pola. Kako se napreduje ka severu, krugovi
geografske irine na stalnoj udaljenosti od junog pola postaju sve
vei, to odgovara irenju kosmosa protokom imaginarnog vremena.
Kosmos bi dostigao najveu veliinu na polutaru, a zatim bi poeo da
se smanjuje kako protie imaginarno vreme, sve dok ne zavri u jednoj
taki na severnom polu. Iako bi kosmos imao nultu veliinu na
polovima, te take ne bi bile
123
-
8
singularnosti, u istom smislu u kome su severni i juni pol na
povrini Zemlje sasvim obine take. Odavde sledi da bi nastanak
kosmosa u imaginarnom vremenu mogao da bude obina taka u
prostorvremenu. [5] Meutim, apsolut Vremena, njegova asimetrinost
koja definie jedini ispravan smer nije potpuno naputena. Prema
Hokingu vreme jeste potpuno simetrino, prema Penrouzu nije. Tako
Penrouz ([1], 373) podea na eksperiment sa poluposrebrenim
ogledalom. Dok ima sa jedne strane verovatnoa od 50% da je foton iz
fotoelije L uao u senzor P, a 50% da se odbio prema zidu B (setimo
se, tek posle kolapsa talasne funkcije); u suprotnom smeru vremena,
ako je foton uao u senzor P odgovarajua verovatnoa da je krenuo iz
fotoelije L bi bila takoe 50%, uz 50% verovatnoe da je krenuo sa
zida A. Meutim, kako mi znamo da je samo jedna fotoelija, ta
verovatnoa je 100%, to ukazuje na asimetriju. Ako gledam na pitanje
odakle dolazi kao potpuni logiki ekvivalent pitanju kuda ide, ovaj
zakljuak ne mora delovati previe impresivno. Jer pod pretpostavkom
mnotva svetova koju je predloio Hugh Everett sasvim je mogue da u
nekom drugom univerzumu postoji fotoelija na zidu A odakle kree
foton, a tamo gde je L je zid ili prazan prostor. Mi znamo da je
fotoelija u L (u naem univerzumu) tek kada smo odgovorili na
pitanje odakle dolazi, te time sproveli merenje (u suprotnom
smeru), odnosno kolabirali talasnu funkciju. Ako bi spojili teoriju
multiverzuma (mnotva svetova) sa singularnostima i protokom
vremena, da li bismo onda mogli rei kako je u poetnoj singularnosti
(momenat Velikog Praska) postojao jedan univerzum, koji se posle
cepao sa svakim kolapsom talasne funkcije, sa svakom odlukom
Prirode. Meutim, u obrnutim singularnostima, crnim rupama, mogue je
spajanje vie istorija u jednu. Ako je kraj takvog multiverzuma u
Velikom Zdrobljavanju (obrnuto od Velikog Praska, neto kao globalna
crna rupa), onda pri kraju imamo saimanje vie univerzuma u jedan.
Da li pri tome entropija neumitno raste? Hoking doputa mogunost
isparavanja crnih rupa, odnosno emitovanja nekakvog zraenja,
nekakve informacije. Kada bi crna rupa bila potpuno istroena ona bi
eksplodirala kreirajui novi multiverzum. Sreom, period za ovako
neto je ogroman. Problem singularnosti u meuvremenu ostaje i
neprijatni oseaj za naunike da postoje poetni uslovi koji nisu
definisani zakonima fizike. Ko ih je postavio? Postoji vie teorija
koje pokuavaju da prodru u ove veoma granine probleme, kao to su
kvantna gravitacija, teorija superstruna, teorija sa vie dimenzija,
supersimetrija, imaginarno vreme
Sve ove teorije mi nekako daju subjektivni zakljuak da se nekako
ne moe napraviti razlika izmeu Sveta i Pravila koje ga definiu. Da
li onda moemo izvui zakljuak da je Kosmos jedinstven od poetka do
kraja? Materija i zakoni koji njome vladaju su jedinstveni. Bog i
Svet su jedno. Deluje mi da ovaj zakljuak moe, sme, biti jedino
maglovit jer u sluaju potpunog uvida dovodi se u pitanje svrha
postojanja takvog Sveta.
Religijska objanjenja U poetku bee Re (Logos). Na taj nain
hrianska religija objanjava poetak sveta. Re se moe proiriti na
zvuk, koji zaista jeste u osnovi svega. Jer zvuk (i muzika) se
-
9
mogu svesti na brojni odnos, kako su jo pitagorejci genijalno
zakljuili. Brojni odnos se moe svesti na talasnu frekvenciju,
talasna frekvencija na kvantne oscilacije. Takvih pogleda imamo i u
umetnosti. Zanimljiv je nain na koji Tolkin tumai nastanak sveta u
svom delu Ainulindale (muzika Ainura). Ainuri (bogovi) ispunjavaju
svojom muzikom prazninu, koja posle toga vie nije prazna. Kasnije
Eru (Jedini, Iluvatar) na osnovu muzike Ainura pravi materijalni
svet Eu, koji Ainuri vide u vremenskoj kugli. Tada im Iluvatar ree:
Od teme koju vam objavih, hou da stvarate u harmoniji zajedno
Veliku Muziku. I poto vas nadahnuh Neunitivim Plamenom, obznaniete
svoje moi u ukraavanju ove teme, svaki svojim sopstvenim mislima i
domiljatou, ako mu je volja. A ja u sedeti i sluati i biu radostan
to je kroz vas velika lepota probuena u pesmu. Potom glasovi
Ainura, kao uz pratnji harfi i lauta, i flauta i truba, i viola i
orgulja, i kao u pratnji bezbrojnih horova koji pevaju reima, poee
da oblikuju temu Iluvatara u veliku muziku; i zvuk se uzdie u
beskrajnim melodijama koje se smenjivahu tkane u harmoniji koja je
prelazila granice ujnosti u dubinama i visinama, i prebivalita
luvatara behu ispunjena i muzika i eho te muzike izae u Prazninu i
ona ne bee prazna. Nikad otad ne stvorie Ainuri nikakvu muziku
nalik na ovu muziku, mada se pria da e jo uzvienije imati da stvore
pred Iluvatarom horovi Ainura i Dece Iluvatarove posle svretka
dana. Tad e se teme Iluvatarove svirati ispravno, i oteloviti se u
Bie u trenutku kad se izgovore, jer e svi tad shvatiti potpuno
njegovu nameru u svome udelu i svaki e pojmiti ta drugi razume, i
Iluvatar e, zadovoljan, podariti njihovim mislima tajni plamen.[6]
Zanimljivo je kako su ljudi oduvek oseali odgovore na neka pitanja.
Tako se, na primer, u Rg-Vedi Himna stvaranja mogu nai stavovi koji
neodoljivo podseaju na savremenu kosmologiju. Nastanak Svemira iz
jedne zlatne estice. Ako odbacimo intervenciju vanzemaljske
inteligencije, do ovakvih saznanja se moglo doi samo nekakvim
uplivom unutranjeg znanja. Podsetiu da je vei deo mozga ostao do
danas neistraen.
Ni bitka ni nebitka ne bijae tada, Ni zranog prostora ni neba
nad njim. to se kretalo amo-tamo? U ijem okrilju? to bijae voda?
Dubok bezdan
Ni smrti ni besmrtnosti nije bilo tada, Nije bilo znaka ni danu
ni noi. Po vlastitoj volji disalo je To Jedno bez daha, Nieg osim
njega nije ba bilo.
Na poetku bila je tama obavijena tamom, Sve to bijae jednoliki
tijek. U nastanku bijae zatrto prazninom, To Jedno rodilo se snagom
svog ara.
Na poetku ga obuze udnja, to bila je prvo sjeme uma. Ponmirui u
srce milju Mudraci otkrie vezu bitka u nebitku.
Nit njihova bila je napeta poprijeko, Da l je bilo gore, da l je
bilo dolje? Oploditelji su bili I mone sile, Najpre je bila snaga,
a zatim poriv.
-
10
No tko uistinu zna, tko e nam rei, Odakle potjee, odakle ovo
stvaranje? Bogovi su roeni tek s nastankom svijeta, Pa tko da zna
odakle je to poteklo?
Odakle je poteklo ovo stvaranje, Da li ga pokrenu ili ne Onaj to
nad svemirom bdi u najviem nebu? Tek On to zna, a moda ne zna ni On
[8]
Ovakva vrsta himna, iako lingvistiki jednostavna (sa izuzetkom
jedne ili dve imenice), konceptualno je ekstremno provokativna
izazvala je, u stvari, stotine kompleksnih komentara meu indijskim
teolozima i zapadnim prouavaocima. Na mnogo naina, deluje kao
zagonetka i izazov, podstie nereiva pitanja, nagomilava paradokse.
[7] Rig-Veda je najstariji deo Veda, najsvetiji tekst Hindu
religije. Stara je izmeu 3500 i 3000 godina i sadri hiljade himni
posveenih raznim bogovima. Himna stvaranja sadri kriptini opis
stvaranja Kosmosa. Na poetku se kae da nije bilo niega,
egzistancije, ni ne-egzistencije. Poreenje sa beskrajno dubokom
vodom treba da objasni oveku neobjanjivo. Nije bilo ni dana ni noi,
ni smrti ni besmrtnosti ali jedno je disalo i osim toga nije bilo
niega. Snaga ivota dolazi snagom toplote (poreenje sa ogromnim
temperaturama Velikog Praska primordijalnom vatrenom loptom).
Postoje i druga objanjenja prema[8]: Primeujemo stvaralaku mo udnje
ili ljubavne enje iz koje se raa klica misli. Misao oveku moguava
da shvati prapoelo, vezu bitka sa nebitkom, ili tu vezu to bitak sa
nebitkom spaja. Prapoelo je stvaralaka mo, energija, poriv,
aktivnost, a ne pasivna osnova svetskog dogaanja. Osim toga,
spekulativna misao se vidi iz sumnje u bogove nastale nakon sveta,
a spremnost da se uvai onaj (ali koji?) koji bi o iskonu mogao neto
znati ukazuje na monoteizam. Na osnovu ovih primera moemo videti da
je ovek bio u stanju da doe do nekih uvida misaonim aktivnostima
koje nisu sledile naunu metodologiju religijom, filozofijom ili
umetnou. Najzad, sam poetak nauke vezan je za ove oblasti. Moemo li
onda pretpostaviti da postoji neto inherentno ljudima, neto u
svesti, to nam moe otkriti najvee tajne Prirode.
Problem definisanja svesti Da li postoji neto to ve danas znamo,
a to bi moglo potvrditi ovakvu pretpostavku? U pogledu sredita
svesti postoji nesaglasnost koja je zapanjujue velika s obzirom na
znaaj problema. Neurohirurzi i neurofiziolozi smetali su ga u
razliite delove mozga: gornju kimenu modinu, retikulum, hipokampus.
Meutim za mnoge filozofe i psihologe svest je eksterna ona je
povezana sa govorom, sa jezikom.
-
11
Sa tim u vezi, svest se moe definisati i genomom. ovek je kao
bioloko bie, ukljuujui i govorne organe, strukturalno odreen
genetskim kodom. Prvi glasovi i prvi (pra-jezik) bio je za sve
ljude isti bez obzira na kom delu Planete se pojavio, jer jedino to
je mogao ovek kao bioloko bie je da reprodukuje ono to je sadrano u
njemu, a to je princip informacionog kodnog sistema sopstvenog bia
(DNA, RNA, proteini i klasteri vode). Kasnije, jezik se osamostalio
i postao nezavisni entitet, stvar za sebe, ali kroz koju se provlai
nit biolokog. [10] Ogledi sa podeljenim mozgom (tamo gde je
uklonjena veza izmeu leve i desne hemisfere) dali su nam zanimljive
rezultate. Dve strane se ponaaju kao sutinski nezavisne linosti, od
kojih sa svakom eksperimentator moe da komunicira nezavisno, mada
je takva komunikacija tea sa desnom hemisferom mozga zbog
nedostatka verbalnih sposobnosti. Da li imamo dve zasebne svesne
individue unutar nas, koje nastanjuju nae telo? Da li leva strana
predstavlja svesnu linost, dok je desna automat? ta je potrebno da
znamo o delovanju prirode da bismo objasnili kako svest moe da bude
njen deo? Da li je zaista vano koji zakoni vladaju sastavnim
delovima naeg tela i mozga? Ako su nae svesne percepcije samo
izvravanje algoritma, tada ne bi bilo naroito bitno kakvi su
zapravo ti zakoni. Svaki ureaj koji je sposoban da izvede algoritam
bio bi dobar kao i svaki drugi. Moda ipak postoji i neto vie u naem
oseanju svesnosti od istog algoritma. Moda su detalji naina na koji
smo sainjeni zaista relevantni, kao i precizni fiziki zakoni nad
supstancijom od koje smo sainjeni. Moda e biti potrebno da razumemo
koji duboki kvaliteti lee u samoj strukturi materije i odreuju nain
na koji se materija ponaa. Fizika jo nije dostigla tu taku.[1] Kako
funkcioniu osnovne jedinice mozga (i nervnog sistema uopte)
neuroni? Mehanizam uglavnom jeste objanjen. Nervno vlakno se
sastoji od cilindrine cevi koja sadri meavinu rastvora soli
natrijum i kalijum hlorida, tako da se natrijumovi, kalijumovi i
hloridni joni nalaze unutar cevi. U stanju mirovanja nerva postoji
neto negativno naelektrisanje unutar cevi i neto pozitivno
naelektrisanje izvan. Signal du vlakna sastoji se od oblasti u
kojoj je ova neravnotea naelektrisanja preokrenuta, koja se kree du
vlakna. Ovakvi signali imaju diskretnu (0 1) osobinu; signal ili
postoji ili ne postoji, koja je slina digitalnim raunarima. Za
svest moemo rei da je u nekom smislu jedinstvena. Stoga je pitanje
koliko paralelni raunari mogu simulirati delovanje ljudskog mozga.
Meutim, neka veza bi mogla postojati sa kvantnim paralelizmom.
Razliite mogunosti na kvantnom nivou mogu da postoje u kvantnoj
superpoziciji. Tako, jedinstveno kvantno stanje bi se moglo, u
principu, sastojati od velikog broja razliitih aktivnosti koje se
odigravaju istovremeno. Ako bi mentalno stanje moglo na neki nain
da bude slino kvantnom stanju, tada bi se ovako moglo modelovati
jedinstvo, odnosno globalnost misli. [1] U razmatranjima problema
uma i materije postoje dva razliita pitanja kojima se obino
posveuje panja:Kako materijalni objekat (mozak) moe zapravo da
izazove svest?; i obrnuto: Kako svest, dejstvom svoje volje, moe da
utie na (oigledno fiziki odreeno) kretanje materijalnih objekata?
[1] Meutim, videli smo da ovakvo razdvajanje nije korektno sa
aspekta kvantne mehanike jer talasna funkcija je jedinstvena za
posmatrani objekat i posmatraa. Mogue je da postoji tana oznaka
svesnog ponaanja, ali ne i takva koja bi bila opteprihvaena. ak i
tada bila bi to tek aktivna
-
12
uloga svesti koju bi to oznaavalo. Teko je videti kako bi se
samo prisustvo svesti, bez njene aktivne komponente, moglo
neposredno ustanoviti. Najzad, dolazimo do pojedinane inspiracije,
genija ili bar lucidnosti koje sam na poetku rada okrivio za
kopernikanske obrte u nauci. Francuski matematiar ak Adamar u svom
radu opisuje brojne primere inspiracije u nauci (i umetnosti). Evo
primera Anrija Poenkarea koji je imao intenzivnije napore u potrazi
za onim to je nazvao Fuksovim funkcijama, ali je dospeo u orsokak.
Tada je imao nalet inspiracije: napustio sam Kaen, u kome sam iveo,
a bih otiao na geoloku ekskurziju pod rukovodstvom Rudarske kole.
Nezgode na putu navele su me da zaboravim svoj matematiki rad. Poto
smo stigli u Kutan, uli smo u omnibus koji je vozio do ovog ili
onog mesta. U trenutku kada sam kroio na stepenik, ideja mi je pala
napamet, bez iega u prethodnim mislima to bi izgledalo da joj je
utrlo put; ideja da su transformacije koje sam koristio da definiem
Fuksove funkcije identine sa onima neeuklidske geometrije. Nisam
proverio ideju; nisam imao vremena, poto sam kad sam seo u omnibus,
nastavio prethodno zapoeti razgovor, ali sam oseao potpunu
sigurnost. Na povratku u Kaen, pogodnosti radi, proverio sam na
miru i detaljno rezultat.[9] Videli smo da postoji snano uverenje u
valjanost bljeska nadahnua (ne 100% pouzdano, ali mnogo pouzdanije
od puke sluajnosti) koje potie iz estetskih kvaliteta tog bljeska.
Lepa ideja ima mnogo vie ansi da bude ispravna od rune ideje. Ili
kako Adamar objanjava navedeni fenomen: Jasno je da nijedno znaajno
otkrie ili pronalazak nisu postignuti bez elje za pronalaejnem. Ali
kod Poenkarea vidimo neto drugo, intervenciju smisla za lepotu koji
igra ulogu kao neophodni nain pronalaenja. Stiemo do dvostrukog
zakljula:
1) Da je pronalazak izbor; 2) Da ovim izborom snano upravlja
oseanje naune lepote.
Ovo je oblast u kojoj nesvesno nesumnjivo nesumnjivo igra bitnu
ulogu. Umesto pojma nesvesno moemo upotrebiti i podsvesno. Zapravo
re je o delu svesti koga nismo povrinski svesni, koji nije direktno
podloan racionalnom i koji je manje ispitan od onoga to obino
smatramo svesnim. Sa tim u vezi dolazimo do originalnosti. Izgleda
da postoje dva inioca u tome procesi isticanja i obaranja.
Pretpostavka je da bi isticanje moglo da bude uglavnom nesvesno,
dok bi obaranje bilo svesno. Bez efikasnog procesa isticanja
veroatno ne bismo imali novih ideja. Ali sam po sebi ovaj postupak
ima malu vrednost. Potrebna nam je uspena procedura za donoenjem
sudova, tako da opstanu samo one ideje sa razumnom ansom za
uspeh.[1] Inspirativna misao ima globalni karakter. Evo primera
umetnike inspiracije koji je dao jedan od najveih genija Mocart.
Kada se dobro oseam ili kada odem na jahanje ili etnju posle dobrog
ruka, misli se gomilaju u mom umu lake nego to moete da zamislite.
Odakle i kako dolaze? Ne znam i ne mogu da uinim nita u vezi s tim.
One koje mi se dopadnu uvam u glavi i premiljam o njima; bar su mi
drugi govorili da to inim. Jednom kad imam svoju temu, druga
melodija dolazi, povezujui se s prvom, u skladu sa potrebama
kompozicije kao celine: kontrapukt, partija svakog instrumenta i
svi mogui melodijski fragmenti na kraju
-
13
proizvode itavo delo. Tada moja dua gori od inspiracije. Rad
raste; ja nastavljam da ga proirujem, zamiljam ga sve jasnije, sve
dok ne budem imao itavu kompoziciju zamiljenu u glavi, iako ona moe
da bude dugaka. Tada je moj um hvata kao to pogled oka hvata lepu
sliku ili proivlanu devojku. Kompozicija ne dolazi sukcesivno, sa
razliitim delovima razraenim do detalja, kako e oni kasnije biti,
ve u svojoj celovitosti koju mi moja mata omoguava a ujem.[9] Svi
mi imamo celovite misli, manje ili vie uspene. Meni lino takve
misli padaju na pamet nou kada ne mogu da zaspim, ponekad kada se
probudim u sred noi, ili ak ujutro. Takve misli imam i dok se etam.
ini mi se da mi takve misli dolaze samo kad sam na neki nain sam.
Kada ne komuniciram sa drugima. Ostaje nam jo da razmotrimo
(ne)verbalnost misli. Naiao sam na brojne primere koji ukazuju da
misli ne moraju biti verbalne. Tako Albert Ajntajn kae: Rei jezika,
kako su napisane ili izgovorene, ne ine mi se da imaju ikakvu ulogu
u mom mehanizmu razmiljanja. Psihiki entiteti koji slue kao
elementi misli jesu izvesni znaci i vie ili manje jasne slike koje
se mogu voljno reprodukovati ili kombinovati gore pomenuti elementi
su, u mom sluaju, vizuelnog i nekog opipljivog tipa. Uobiajene rei
ili drugi znaci nalazili bi se tek u drugom stadijumu, kada je
pomenuta asocijativna igra dovoljno uspostavljena i moe se
reprodukovati po elji." [1] Iz ovoga moemo videti ono to je mislim
intuitivno jasno: Jezik je neophodan za artikulaciju miljenja, mada
je mogue da miljenje nastaje da nekom drugom nivou. Penrouz u
svojoj knjizi polemie sa uvreenim miljenjem o znaaju jezika za
svest. Lino mislim da je uloga jezika mnogo bitnija, posebno
prilikom onoga to smo gore definisali kao obaranje. Nivoi nastanka
ideja u svesti pojedinca su naravno individualni. Penrouz sam
navodi da je u pogledu matematikog miljenja geometrijski tip, dok
ja sebe vie vidim kao analitikog. Barem mi je u koli bolje ila
analiza. Iz toga verovatno proizilazi moje shvatanje o znaaju
jezika i verbalnog uopte. Takoe, lino se ne seam da su mi ideje
dolazile na nivou koji nije ve bio verbalni. Moda one i u mojoj
svesti postoje nekako drugaije, ali se artikuliu na svoj nain i pre
nego to sam ih svestan.
Ako su nivo na kojim nam dolaze ideje individualno razliiti, pa
onda i nivoi na kojima percipiramo tue ideje koje primamo, kako
onda komuniciramo, donosimo zajednike sudove, ako smo na razliitim
talasnim duinama? Roder Penrouz se deklarie kao zastupnik
platonizma u matematici i njegova ideja je da kada god um zapaa
matematiku ideju, on stupa u vezu sa Platonovim svetom matematikih
pojmova. Kada neko vidi matematiku istinu, njegova svest se probija
u taj svet ideja i dolazi u neposredan kontakt s njim (dostupan
samo intelektu). Kada matematiari komuniciraju, to je mogue stoga
to svako od njih ima diraktan pristup istini, pri emu je svest
svakog od njih u situaciji da neposredno percipira matematike
istine, ovim procesom vienja. Doista, esto je ovaj in percepcije
propraen reima poput Da vidim! [1] Ne vidim zato se ovakav nain
komunicirajna ne bi odvijao i meu fiziarima. A ta je sa onim
najfundamentalnijim uvidima koji se odnose na samu prirodu sveta
tamo gde se ponekad prepliu umetnost, nauka i religija (duhovnost)?
Neuroloka istraivanja otkrivaju da u ljudskom mozgu postoji boija
taka u oblasti slepoonih renjeva. Pod dejstvom halucinogenih
sredstava ili prilikom epileptinih
-
14
napada poveana je aktivnost ove take. Poznata je injenica da su
osnivai nekih religija (npr. Muhamed) imali epileptine napade.
Halucinogene droge su takoe izvor inspiracije mnogih indijanskih
vraeva to je opisao Kastaneda. Sa tim u vezi zgodno je setiti se
istraivanja ba onih aspekata ljudske inteligencije za koje se
veruje da ih ni jedan kompjuter (ak ni zamiljen) ne moe
replicirati. Re je duhovnoj inteligenciji, SQ naoj smisaonoj,
kontekstualizujuoj i transformativnoj inteligenciji. [11] Re je o
oseaju jedinstva u poimanju situacije ili naoj reakciji na nju. To
je unitivno razmiljanje koje odaju modani talasi na frekvencijama
od 40Hz (izmeu beta i gama modanih talasa). Boija taka je izolovani
modul neuronskih mrea u slepoonim renjevima. Poput ostalih
izolovanih modula u mozgu naih centara za govor, ritam, itd. on nam
daruje naroitu sposobnost, ali ona mora biti integrisana. Mi moemo
videti Boga, ali ga to ne uvodi u nae ivote. Duhovna inteligencija,
nasuprot tome, poiva na integriuim celomodanim fenomenima naih
40-hercnih oscilacija. Naivni materijalisti e rei kako je sve to
posledica biohemijskih reakcija u mozgu, koje onda dovode do
iskrivljene slike stvarnosti. Ali zato rei 'iskrivljena', kada je
prava re 'proirena'. Jer na ovakav nain su ljudi, istom unutranjom
inspiracijom dolazili do zakljuaka za koje su naunicima bile
potrebne godine. I mnogi naunici su do fundamentalnih otkria doli
samo u jednom trenutku inspiracije na primer Njutn i Tesla. Kao to
ree Vilijam Blejk Ako bi se vrata percepcije otvorila videli bismo
stvari onakve kakve jesu bezgranine. Za kraj ovoga dela najbolje je
navesti primer Nikole Tesle koji je inspirisan poezijom doao do
svog otkria obrtnog magnetnog polja:
T = N/m A Nege u dubinama svesti postojalo je reenje, ali ga jo
nisam mogao izraziti. Jednog popodneva, koje je stalno prisutno u
mom seanju, etao sam sa prijateljem Gradskim parkom i recitovao
stihove. U tim godinama znao sam itave knjige napamet, od rijei do
rijei. Jedna od njih bio je Geteov Faust. Sunce je zapravo zalazilo
i podsetilo me na jedan odlomak: Sunce tone, zamire ovaj dan Negde
drugo ono novi ivot stvara; Imati krila moj je davni san, Leteti s
njima do nonoga ara. Divnog li sna pod okriljem noi Ah, duhovna
krila ovek tada ima Telesna ne; boanstvo moe poi. Kada sam izrekao
ove inspiriue rei, ideja me je ozarila kao bljesak munje i u
trenutku sam otkrio istinu. Nacrtao sam tapom u pesku dijagrame
koje sam est godina kasnije izneo u Amerikom institutu
elektroinenjera a moj drug ih je odmah razumeo. Slike koje sam
video bile su savreno otre i jasne te vrste poput metala ili
kamena. Zato sam mu rekao: Vidi li ovde moj motor, pogledaj kako
sada radi u drugom smeru. [10]
-
15
Zakljuak Cilj ovog rada je da istrai mogunosti konvergencije
izmeu fizike, kao nauke koja se najbre razvija i nekih drugih
oblika razmiljanja religije i filozofije i mogunosti razvoja neke
nove paradigme. Bilo bi zanimljivo pogledati kakav je odnos
pojedinih fizikih teorija i sistema prema ovim aspektima ljudske
misli. Njutnova fizika daje deterministiku sliku sveta koji je
podvrgnut gvozdenom zakonu uzroka i posledice. Bilo bi zanimljivo
videti kako bi Njutnova fizika gledala na neumitni porast
entropije, ali entropija nije bila dovoljno izuena kada je takva
fizika bila na snazi. S obzirom da svako deavanje ima svoj uzrok,
tako moemo gledati do neizvesne take u prolosti. Imajmo u vidu da
tada ne postoji kosmologija, odnosno da fizika uopte ne razmatra
pitanje nastanka sveta. Dakle, moemo misliti da je Bog osnovni
pokreta sveta ili da takav svemir postoji oduvek, sam sebi dovoljan
i sutinski nepromenljiv. Uloga sluaja ili slobodne volje takoe nije
odreena. Da li je sve predodreeno? Ovakvim determinizmom filozofija
je odgurnuta od ontologije prema delatnom principu kakav postoji
kod Marksa ili pitanjima individualne egzistencije
(egzistencijalizam). Bile su druge nauke i njihove teorije
(darvinizam, psihoanaliza, politika ekonomija) te koje su odgurnule
religiju u sferu koju joj je odredio sekularizam izvan ne samo
drave, nego i drutva. Tako je religiji odreena sfera razvijanja
ljubavi meu ljudima, to sve religije propovedaju ili ouvanja
tradicije dakle humanitarni rad, pomo politiarima u propagiranju
nekih ideja i muzej. U takvom mehanicistikom i deterministikom
svetu nije preostalo mnogo mesta za svakodnevnu duhovnost, za
pitanja vieg smisla. Ajntajn je svojim relativizmom doao do
zanimljivih zakljuaka po pitanju istovremenosti, koji su ga vodili
do zakljuaka slinim onima koje je nekada imala Elejska kola. Svet
je u osnovi nepromenljiv. Zenon bi bio veoma zadovoljan da je meu
svoje aporije mogao uvrstiti neke Ajntajnove zakljuke. Ajntajn se
drao te nepromenljivosti toliko uporno da je uveo ak kosmoloku
konstantu za koju je kasnije rekao da mu je najvea greka. U osnovi
takav pogled na svet je potvrda Njutnovog determinizma koji je
najbolje sam opisao reima Mislim da se Stari ne kocka. Zbog toga se
Ajntajnov relativizam smatra delom klasine fizike. Ajntajn osim
toga uvodi jedan celovit pogled na Kosmos kao strukturu koja ima
zakone kojima se podvrgava svojom celinom. Osim takvog Kosmosa ne
postoji nita, ak ni praznina (void). To da praznina van Kosmosa ne
postoji nije egzaktno dokazano fizika takvu mogunost jednostavno ne
razmatra. Zbog ovakvog celovitog gledita ne udi Ajntajnov stav da
mu je blii Spinozin Bog od onog judeohrianskog. Teko je nai
paralelu izmeu kvantne fizike i bilo kog religijskog ili
filozofskog sistema. Videli smo argumentaciju da Kantova
idealistika filozofija jedina moe da objasni neke spektakularne
fenomene. Paralela bi se moda mogla povui i sa Platonovim
idealizmom ili nekim neoplatonistikim shemama koje rangiraju
prirodu na viu i niu. Ne treba zaboraviti da kvantna fizika nije jo
zaokruena oblast i da paradoksi koji se pred njom postavljaju, a
videli smo dva, nameu fundamentalna pitanja ovoj teoriji. Zbog toga
postoji niz kola miljenja koje objanjavaju ove fenomene. Ja sam
ostao
-
16
duan za odgovor koju od ovih teorija preferiram pa u sada rei da
sam najblii ideji mnotva svetova koju je izrekao Hugh Everett. Ova
ideja mi nije najblia samo po linom ukusu, nego mislim da ona
jedina od onih koje sam pomenuo reava ne samo paradoks redingerove
make, ve i onaj Einstein-Podolsky-Rosen (EPR) Paradox. Ako prilikom
svakog kolapsa talasne funkcije imamo cepanje univerzuma, onda
nikakva pojava nelokalnosti ne mora biti problem. Postojanje jednog
multiverzuma koji bi imao objedinjenu talasnu funkciju (ona koja je
linerana superpozicija pojedinanih univerzuma) mogla bi biti ona
neoplatonistika via priroda. Bilo bi zanimljivo prebrojati ovakve
paralelne univerzume. Da li je njihov broj jednak alef-nula ili je
neki vei? Da li je broj paralelnih univerzuma jednak broju
prirodnih ili broju realnih brojeva? Kada govorimo o kosmologiji
namee se slinost sa kosmogonijom mitolokim objanjenjima nastanka
Kosmosa. Kosmogonija je obino poetni deo religijskih tekstova. Tako
je prema Bibliji, u Vedama ili antikim religijama. Hoking daje
veoma pojednostavljeno objanjenje da teorija o nastanku sveta iz
niega, odnosno sluaj po kome se Kosmos neprekidno iri do stanja
termodinake ravnotee, a nastao je u prolosti u Velikom Prasku
odgovara hrianskom pogledu na svet. Ako se, meutim, ispostavi da
materije ima dovoljno za zatvaranje svemira, te da sledi Veliko
Zdrobljavanje, moemo oekivati nastanak svemira iz tako nastale
zdrobljene kugle (singulariteta). To bi znailo da je sasvim mogue
prvobitnom singularitetu prethodio jedan drugi svemir gledite koje
je blie hinduizmu. Meni se lino vie svia drugo gledite. Da bi se
uoile slinosti izmeu kosmologije i kosmogonije nije neophodno biti
ista srca (to je eufemizam koji dogmatski vernici koriste za
nekritiko prihvatanje date istine). Sasvim je dovoljno biti
otvorena uma. Ja sam dao dva teksta koji objanjavaju nastanak
svemira. Tolkin daje umetniko vienje koje mi deluje da je pre
posledica vlastitih religijskih uverenja nego inspiracije aktuelnom
naukom. Meutim, s obzirom da je on kao profesor na Oksfordu mogao
biti upoznat sa prvim razvojem kosmologije, nije iskljuen upliv
takve inspiracije. U svakom sluaju govorimo o prvoj polovini XX
veka, periodu kada se teorija Velikog Praska tek nazirala. Ono to
treba imati u vidu je oslonac na Neunitivi Plamen (energiju) kao
vladajui princip i slobodnu volju stvarajuih principa prilikom
kreacije sveta. Setimo se preciznosti koja je bila potrebna
Demijurgu da bi pustio u pogon svet kao savrenu mainu. Postoji
teorija da su brzim irenjem svemira u njegovim prvim trenucima (da
li bre od brzine svetlosti?) izglaane neke nepravilnosti i tako
omogueno njegovo skladno funkcionisanje. Ainuri (sile prirode)
nikada kasnije ne stvorie tako savrenu muziku, mada se pria da e jo
bolju imati da stvore nakon svretka dana ovo je jasna aluzija na
hrianski mit o svretku sveta, Sudnjem danu i dolasku Carstva
nebeskog. Da li je mogue ovo povezati sa Velikim Zdrobljavanjem, a
ono nakon svretka dana posmatrati kao neki novi svemir koji e
nastati (mnogo) posle postojeeg? Navedena je i najava vie
egzistencije poto se shvati Priroda, odnosno namera Tvorca. U
sluaju apsolutne spoznaje, ima li egzistencija u sadanjem obliku
ikakav smisao?! Rig-Veda Himna Stvaranja je drugi tekst koji
navodim kao primer inspirativnog pogleda na svet. Ovde ne moemo
govoriti o bilo kakvim saznanjima do kojih se dolo savremenim
naunim aparatom, pa ipak je slinost sa savremenom kosmologijom
fascinantna.
-
17
Meutim, nije li u osnovi umetnikog ili filozofskog pogleda na
svet isto posmatranje kakvo je bilo i na poetku razvoja nauke. U
staroj Grkoj se nauka teko razdvajala od filozofije, pa ipak su
Grci doli do saznanja koja se i dalje praktino primenjuju (na
primer Euklidova geometrija). Ovde je takva inspiracija nepoznatog
autora pretoena u religijsku himnu. Ostaje pitanje da li je taj
umetnik prilikom svojih razmiljanja o nastanku sveta pokrenuo
nekakvo unutranje znanje koje postoji za celu ljudsku vrstu. Da li
je posegnuo za kolektivnim nesvesnim? Drugi cilj ovog rada, koji
proizilazi iz prvog, je istraivanje mogueg puta u istraivanju
svesti koji bi ukljuio kvantnu mehaniku i ostale oblasti aktuelne
fizike. Da li je onda mogue na osnovu tako istraene svesti doi do
nekih skrivenih znanja u dubinama uma koja bi nam mogla pomoi da
objasnimo neke od preostalih tajni fizike (kao to su recimo oni
paradoksi kvantne teorije koje sam naveo). Priznajem da sam lino
skeptian po pitanju konanih reenja u bilo kojoj od ovih oblasti. Ne
verujem u saznavanje svih tajni, konanog apsolutnog objanjenja
makrokosmosa ili mikrokosma, a tako ni same svesti. Osim pitanja
svrhe u jednom svetu koji nam je u potpunosti objanjen ima tu jo
jedna stvar. Posmatra ili istraiva mora na neki nain biti izdvojen
od objekta posmatranja. Da li se moemo odvojiti od Prirode, Boga,
sebe samih?!? Mislim da u potpunosti nikada ne moemo. U kvantnoj
mehanici to je najbolje objanjeno nemogunou istovremenog preciznog
merenja i poloaja i impulsa estice. Jer posmatranjem menjamo sistem
koji posmatramo. Slino vai i za svest. ovek ne moe u potpunosti
spoznati samog sebe. ak i ako bismo prihvatili mogunost astralne
projekcije ili neeg slinog, to astralno telo je sastavni deo oveka
koji sebe spolja posmatra. Ali ako neki cilj jeste u potpunosti
neostvariv, to ne znai da mu ne treba stremiti, jer na putu ka
njemu moemo doi do mnogo ega zanimljivog. Istraivanja svesti se
obavljaju na terenu nauka koje nemaju toliku tradiciju kao fizika,
to donekle oteava, ali isto tako i olakava posao. Ovde ne postoje
etablirana miljenja, iako je takav pokuaj bio sa psihoanalizom.
Jungova psihologija arhetipa, emocionalna inteligencija, getalt
psihologija i neka slina istraivanja mogu biti pandan oblastima
fizike koje sam naveo. Ako i ne moemo imati apsolutna objanjenja,
to ne znai da ne moemo imati jedan koherentan pogled na svet koji
bi bio u skladu kako sa najsavremenijim naunim istraivanjima, tako
i sa znanjima koja su intuitivno postojala vekovima. Kada govorimo
o novom pogledu na svet umetnika percepcija moe biti znaajan
pokreta. Sada je ve teko napraviti razliku izmeu nauke i naune
fantastike. U tom smislu ostavljam za kraj jednu priu koju sam
ranije napisao. Mnogo ta ovde nije u skladu sa fizikim zakonima,
teorijama i saznanjima, ali ovo je ipak jedno umetniko shvatanje
sveta kakav jeste i kakav je moda bio.
Who killed Mr. Moonlight? Ovaj Svet nije stvorio ni jedan bog ni
ovek ve je bio veno vatra iva koja se sa merom pali i merom gasi
''Mrani'' Heraklit
Priu posveujem uspomeni na mog drugara iz gimnazije koji je,
odgovarajui fiziku, silu zemljine tee crtao na gore. Eto, i to je
zamislivo, samim tim i mogue!
-
18
U poetku Svet bee rasplinut. Poela je Dijana svoju priu. Alek je
podigao olju kafe i prineo je ustima. Upravo su sedeli u kafeteriji
CERN-a i ekali rezultate najnovijeg kosmolokog istraivanja. Ova
pria e izgleda potrajati, ali ima se vremena... Ali sluajnim
kretanjem estice bi se pribliile jedna drugoj i tada bi ih
elektromagnetna sila pribliila. Sudarale bi se i spajale u jednu, a
nuklearna sila kratkog dometa spreavala bi totalni kolaps.
Nuklearna sila dugog dometa bi se tada oslobaala i podsticala dalja
komeanja u ovakvom svemiru. Ali do sveopteg spajanja, i uvoenja
reda u entropiju, nije moglo doi tako lako. im bi se napravile malo
vee gromade gravitacija bi ih odbijala. Nastavila je dijana. ekaj
malo, Alek je prekinuo. Gravitacija odbija?!? Ti govori o nekom
drugom univerzumu? Da, ako nisi shvatio. Osmeh je otkrio red
pravilnih zuba. A sada bih nastavila. Da naravno, stigla si do
gravitacije koja odbija. Ipak povremeni sudari savlaivali su i uvek
odbojnu silu gravitacije. Tada bi se pravila malo vea tela sa malo
veom elektromagnetnom silom. Ova tela bi privlaila ostala, a
njihova unutranja nestabilnost bi rasla. Sve do momenta kada bi
gravitaciona sila savladala koheziju neuklearnih sila. Tada bi
borenje primarnih sila stvaralo nove elemente, koje bi gravitacija
(pobednik u ovoj borbi) izbacivala daleko u svemir. Od sveprisutnog
gvoa nastajali su laki elementi silicijum, nikl, ugljenik,
kiseonik, sve do veoma retkog vodonika koji je ponekad pravio tanku
opnu oko grudvi materije. Jer vodonik je toliko lak da ga
gravitacija nije terala. Ponekad bi iz ove bizarne borbe
proizilazila tela koja su samo izbacivala materiju, troei energiju.
Ovi ''izvori'' bili su vrlo udni jer nita, ba nita, nisu
privlaili... Zanimljivo... to to pria je samo teorija. Da teorija,
mada neka merenja ukazuju upravo na to. U Svemiru koji je bio pre
ovog naeg. Jo su stari Grci govorili da je iz Haosa nastao Kosmos.
Zanimljivo je, nastavi. I Dijana je nastavila. Ogromna pranjenja
strujala su izmeu grudvi materije. Nekada su ova elektrina
pranjenja dobijala opnu provodnika i poluprovodnika gvoa, bakra,
silicijuma. Ova opna davala je elektrinim telima izvesnu autonomiju
ovde ve moemo govoriti o ivotu. Oblici ivota lebdeli su na izvesnom
odstojanju od grudvi materije preskaui sa jedne na drugu grudvu.
Oni koji su u svom telu imali izolatore bolje bi prolazili. Nastala
je utakmica u grabljenju podesnih materijala borba za opstanak. A
borba za opstanak raa evoluciju, evolucija ide ka... Revoluciju u
evoliciju predstavljala su bia kod kojih struja nije samo
cirkulisala od svog izvora ka uviru nego i obrnuto u amplitudama.
Nastavila je Dijana. Bia naizmenine struje. U njihovom kretanju
bilo je sve vie svrhe. Sada ve moemo govoriti o inteligenciji.
Svejedno od nivoa inteligencije sva ova bia su izbegavala
-
19
nekontrolisane izlive zraenja, koji su jo uvek postojali, i
kiseonik. Oksidacija je u ovom naelektrisanom svetu predstavljala
otrov. Zanimljivo je to. Rekao je Alek. Doosmo i do inteligentnih
bia. Nego nije mi jasno kakav bi bio taj svet. Zamisli kako bi
izgledalo da neko od tih bia sedne na kamen i zapali cigaru... A to
bi zapalilo cigaru?! Moda su oni na vreme shvatili da to nije
zdravo... Uostalom ne moramo spadati na nivo loe naune fantastike.
Nastaviu dalje. Sad malo moje fikcije. Rekla je Dijana kroz
pobedonosni osmeh, otpila malo svoje kafe, pa nastavila. Na jednoj
od ovakvih gomila grudvi, koju emo nazvati Kvat (zvuk u ovom svetu
ne postoji, jer ne postoji medijum koji bi ga prenosio), bia su
gledala nebo. Ravnomerno rasporeenu gvozdenu prainu prekidale bi
''rupe zraenje''. Oko njih su bile jedva vidljive gomile grudvaste
materije. Takav je bio i Kvat. Na nebu su sevale nuklearne munje.
Ove munje i nekontrolisana zraenja Kvati su zvali bogovima. ekaj
malo! Opet je PrekinuoAlek. Kako ta bia mogu da gledaju? Zakljuujem
da je taj Svemir ravnomerno gust, sa nekim rupama kako kae...
Pitanje ti je na mestu. Recimo da imaju neki rendgenski vid koji
vidi rupe u neemu to je kompaktno, celo... i oni, ti Kvati su se
pitali ima li ivota na tim svetovima, odnosno oko tih rupa koje su
uoavali. Spekulisali su o drugim biima. Da, kao to i mi spekuliemo.
Rekao je Alek. I zamiljamo ih kao dvonone humanoide koji esto
govore engleski, samo to imaju picaste ui ili malo vee glave, i
neke malo udnije navike... Dijana se ovde nasmeila pa nastavila
priu. Smatrali su da su ta druga bia provodnike prirode kao i oni,
ali predstave o njihovom obliku bile su razliite. Pored toga teili
su spoznati prirodu svojih bogova. Posle religije, na red je dola
nauka. Otkrili su da sve etiri sile deluju u vidu zraenja koje ima
konstantnu brzinu. Ova ''brzina zraenja'' bila je maksimalna brzina
u poznatom unirverzumu. Takoe su otkrili da sile deluju privlano
ili odbojno, u zavisnosti od polariteta. Jedino je gravitaciona
sila delovala uvek odbojno i nije postojao materijal koji bi
zaustavio njeno polje. O ovoj sili se najmanje znalo. Dolo se do
modela Svemira. Tri dimenzije gravitacija je krivila u strukturu
neega to e se mnogo kasnije nazvati ''je''. Kvat je bio u jednoj od
igala ovoga jea. Trebalo je pronai preice do drugih igala. I
dovoljan izvor energije. Alek je otpio jo malo kafe, paljivo je
sluaju. Unifikacija, spajanje svih sila u jednu delovala je
obeavajue. Ali nesaglasnost u jednoj od jednaina mogla bi biti
katastrofalna. Ipak, akcelatori koji su spajali tri sile (osim
gravitacione) ve su uspeno radili. Prvi eksperimenti sa
gravitacijom bili uspeni. Bliio se D day. Stani malo, ti govori
upravo o ovome to mi sada radimo. ta je ovo, mambo-dambo pria? Ali
maina graena za putovanje do drugih svetova nigde nije otila.
Umesto toga, brzinom zraenja, irio se novi unirverzum anhilirajui
postojei. Zavrila je Dijana
-
20
umesto odgovora na postavljeno pitanje. Mogla je ovo biti samo
pria za ubijanje vremena, nije ni izgledalo drugaije. Za strah i
upozorenje ve je bilo kasno. U novom unirverzumu sve je bilo
postavljeno obrnuto. Gravitacija je ovde privlaila, dominirajui
elemenat je bio vodonik. Vodonik se gomilao u zvezde koje su znale
i da po nekoliko puta umiru, oplemenjujui svemir novim elementima.
Sve do gvoa poslednjeg stabilnog elementa. Od materijala odbaenog
sa umiruih zvezda nastale su planete. Na jednoj planeti bogatoj
vodom pojavila su se sloena ugljenina jedinjenja. Stepen njihove
autonomije mogao bi se nazvati ivotom. Ova bia su ojaavala svoje
telo skeletom od krenjaka. Vana promena je bila kada je skelet
postao unutranji. Neto pre toga poela je kolonizacija kopna. U
morima je bilo vrlo inteligentnih bia, ali tegniku inteligenciju
ostvarilo je bie kopna ovek. Ljudi su posmatrali ostala nebeska
tela u dugim noima razmiljajui kako da da dopru dotle. Sastavljen
je model svemira trodimenzionalna povrina kupe, iskrivljena
gravitacijom. Brzina zraenja bila je nepremostiv limit osim ako se
presee svemir. Unifikaciona teorija i radovi na akceleratorima
obeavali su pogodan izvor energije. Za potpunu unifikaciju
preostala je jo neuhvatljiva sila gravitacije. Prvi eksperimenti su
izvoeni na tamnoj strani Meseca. Zanimljivo je da je orbitalna
stanica na Marsu uspela da uhvati dosta mezona koji su dospeli do
nje bre od svetlosti to se objanjavalo efektima kvantne
neodreenosti. Ono to je izgledalo nemogue kao da su ove estice
emitovale neku poruku. Onda je usledio prvi pravi pokuaj proboja
svemira, negde izmeu Neptuna i Plutona. Dijana i Alek su ba u to
vreme vodili svoj razgovor, na (kako su mislili) bezbednoj
udaljenosti ispod vajcarskih Alpi. Njihovi moni raunari su upravo
deifrovali ovu poruku, mada to vie i nije bilo bitno, jer uskoro e
imati rezultate oitovane iz pravog proboja Svemira. Tada rezultati
eksperimenta i nee biti mnogo vani. Ono to oni nisu mogli znati,
mogli su samo iz Dijanine prie/teorije naslutiti je da e to biti
kraj Sunevog sistema, odakle e brzinom zraenja krenuti u irenje
novi Unirverzum. Par minuta pre nailaska ovog fronta sudnjeg dana,
neke estice sluajno bre od svetlosti upozorie Zemlju. Naravno
prekasno. Tano u momentu Eksperimenta, a nekih 12 sati pre nailaska
smrtonosne svetlosti kompjuteri su deifrovali poruku sa tamne
strane Meseca. Nekoliko deurnih naunika, asistenata nieg ranga,
bili su prisutni u sistem sali dok su se ostali odmarali u
iekivanju radosnih vesti. I uspeli su ne malo da se iznenade kada
su kao deifrovanu poruku videli tekst jedne pesme. Nisu mislili da
je toliko bitno radi jedne zanimljivosti da uznemiravaju svoje
kolege zauzete bitnijim Eksperimentom. Svejedno, stihovi su bili.
All our stories burnt our films lost in the rushes We can't paint
any pictures as the moon had all our brushes Extracting wasps from
strings in flight Who killed Mr. Moonlight?
-
21
In the shadow of his smile ... Ali poruke stihova niko nikad
nije bio potpuno svestan. Jer kao rezultat eksperimenta Sunev
sistem e uskoro prestati da postoji. Ovakva koincidencija izgleda
nemogue. Iz nae perspektive uzrono-posledinih veza sve izgleda
beznadeno determinisano. Ali Bog se kocka. Iako to deluje
kontradiktorno, objanjenje je jednostavno. Za Boga ne postoji ni
prostor ni vreme. Bog je bacio svoje kockice ovoga puta ishod je
bio ekstremno nepovoljan.
Reference: [1] Roder Penrouz, Carev novi um, izdava:
Informatika, Beograd 2002. [2] Kantian Quantum Mechanics,
Metaphysic of Space, http://www.friesian.com/space-2.htm#feynman
[3] The Emperor's New Mind, by Roger Penrose
http://www.friesian.com/penrose.htm [4] The Matter Myth, by Paul
Davies and John Gribbin [5] Stiven Hoking, Kosmos u orahovoj
ljusci, izdava: Informatika, Beograd 2002. [6] Silmarilion,
Ainulindale, izdava: Esotheria, Beograd 2003. [7] The Rig-Veda.
Edited and translated by OFlaherty, Wendy [8] Poetci indijske misli
str. 90 , Rada Ivekovi, izdava: Nolit, Beograd 1991, prevod .V. [9]
The psychology of invention in the mathematical field, by J.
Hadamard, Princeton University Press, 1945 [10] Svest Snova, uro
Koruga, izdava: Nauka, Beograd, 2001 [11] SQ duhovna inteligencija,
krajnja inteligencija, Dana Zohar i Jan Maral, izdava: Svetovi,
Novi Sad, 2000