-
V. Ranđelović, 2017 - FITOGEOGRAFIJA
1
Poglavlje 1
Fitogeografija
Šta je fitogeografija?
Fitogeografija ili biljna geografija je deo biogeografije.
Fitogeografija je
nauka koja se bavi proučavanjem svih aspektima distribucije
biljaka na
Zemlji, uključujući individualne vrste, njihove zajednice, pa i
čitave flore. U
tom kontekstu se često koristi naziv geobotanika, što neki
autori smatraju
sinonimom za fitogeografiju. Međutim, po nekim autorima
geobotanika je
kompleksnija nauku koja se bavi problemima rasprostranjenja
biljaka i uticaja
geografskih činioca na biljni svet, uključujući na taj način
fitogeografiju i
ekologiju biljaka.
Objekti istraživanja fitogeografije su mnogobrojni, što je kao
posledicu
imalo pojavljivanje niza knjiga koje su sa manje-više sličnim
naslovom na
različite načine tretirale problematiku distribucije biljaka.
Drugim rečima,
gotovo svaki autor je imao drugačiji pristup (Good, 1974,
Szafer, 1975,
Slika 1. Fitogeografija je nauka koja se bavi objašnjavanjem
zakonitosti rasprostranjenja biljnih
vrsta i njihovih zajednica na Zamlji
-
Uvod
2
Walter, 1979 i drugi), pa se listanjem literature može steći
utisak da
fitogeografija kao nauka nije precizno definisana i da nema
tačno određeno
mesto u klasifikaciji nauka. Međutim, ako se učini pokušaj
generalizacije
svega napisanog, može se zaključiti da je u centru proučavanja
fitogeografije
biljni svet (vrste, zajednice, flora, vegetacija), što je
određuje kao botaničku
disciplinu, dok je različiti aspekti proučavanja zakonitosti
rasprostranjenja
biljnog sveta povezuju sa drugim naukama, a pre svega ekologijom
(uticaj
faktora okoline na distribuciju biljaka), geografijom
(distribucija biljaka u
prostoru) i paleontologijom, tačnije paleobotanikom
(distribucija biljaka u
širim vremenskim okvirima). Naravno, centralni objekat
proučavanja,
odnosno biljni svet, fitogeografiju neminovno dovodi u vezu sa
drugim
botaničkim disciplinama na čija se saznanja ona oslanja, odnosno
sa
sistematikom biljaka, fitocenologijom (fitosociologijom),
anatomijom i
morfologijom, fiziologijom, genetikom i citologijom.
Bez namere da se unapred odredim kao autor koji će uvesti red u
opštoj
konfuziji koja je nastala kao posledica različitih pristupa,
pokušaću da na što
jednostavniji način sistematizujem sva dosadašnja gledišta i da
fitogeografiju
predstavim na što pristupačniji način širem čitalačkom
auditorijumu.
Objekti istraživanja i termini – vrste, flora, vegetacija
Centralni objekti istraživanja fitogeografije su individualne
biljne vrste, flore
manjih ili većih područja, biljne zajednice i vegetacija ili,
jednostavno,
floristički diverzitet Zemlje.
Fitogeografija se, pre svega, bavi proučavanjem
distribucije biljnih vrsta i faktorima koji su na tu
distribuciju uticali. Poznavanje zakonitosti distribucije
biljnih vrsta pruža osnovu za sva dalja fitogeografska
zaključivanja. Međutim, prikupljanje podataka o
distribuciji pojedine biljne vrste ne podrazumeva samo
puko evidentiranje tačaka na Zemljinoj površini na
kojima ona može da se pronađe. Na protiv, ona
uključuje prikupljanje informacija o nastanku vrste,
promeni veličine njenog areala (uključujući kako
širenje, tako i smanjivanje areala), uticajima koji su
uslovljavali mogućnost ili nemogućnost njenog
pojavljivanja na nekom lokalitetu. Upravo zbog toga,
fitogeografija je nauka koja je usko povezana sa
mnogim drugim botaničkim i, uopšte, prirodnjačkim
naučnim disciplinama, kao što su sistematika i
filogenija biljaka, ekologija biljaka, paleobotanika,
klimatologija, geologija i druge.
Geografski ograničeno područje na kojem se
posmatra neka biljna vrsta uvek je naseljeno i drugim
biljnim vrstama. Skup svih vrsta koje naseljavaju
određeno područje čini njegovu floru. Veličina tog
područja može biti relativno mala (nekoliko km2), pa
do veličine jedne države, podkontinenta, kontinenta, pa
i čitave Zemaljske kugle. Objedinjavanjem
fitogeografskih znanja o svim vrstama koje čine floru
Slika 2. Flora Graeca Sibthorpiana
Višetomna analitička flora koja se pojavila u
prvoj polovini 19. veka. Prvih sedam tomova
priredio je James Edward Smith, a poslednja
tri John Lindley. Njoj je prethodila Flora
Graeca, koju su pripremili John Sibthorp i
Ferdinand Bauer 1796. godine
-
Fitogeografija
3
nekog područja formira se kompleksna slika o istorijskom razvoju
i
današnjim karakteristikama te flore.
Biljne vrste i njihove populacije se nikada ne pojavljuju
samostalno. Čak
se i u monokulturama, gde čovek, primenom agrotehničkih mera,
pokušava
da neku vrstu što je moguće više odvoji od ostalih, pojavljuju i
druge,
uglavnom korovske vrste, koje svojim prisustvom utiču na
brojnost vrste koja
tu monokulturu čini. U prirodnim uslovima, biljne vrste grade
biljne
zajednice. Biljne zajednice mogu biti izgrađene od relativno
malog broja
vrsta ili od nekoliko desetina, pa i stotina vrsta. Distribucija
biljnih zajednica
i zakonitosti koje na nju utiču, takođe predstavljaju predmet
izučavanja
fitogeografije.
Skup svih biljnih zajednica nekog geografski određenog područja
čini
biljni pokrivač ili vegetaciju tog područja. Poznavanje
karakteristika
vegetacije je preduslov za mnoga fitogeografska objašnjenja.
Podela fitogeografije
Fitogeografija se, kao i biogeografija, najčešće deli na
ekološku i istorijsku
(Cox and Moore, 2010), a neki autori tu dodaju i florističku
fitogeografiju
(McLaughlin, 1994).
Ekološka fitogeografija probleme distribucije biljnog sveta
objašnjava
razlikama u faktorima životne sredine, pri čemu se posmatraju
primeri i
procesi koji se odigravaju u sadašnjosti (Monge-Nájera, 2008)
ili u veoma
kratkim vremenskim periodima i na relativno malom prostoru
(Spellerberg,
Sawyer, 1999).
Istorijska fitogeografija uzima u obzir distribuciju vrsta i
formiranje
areala u prošlosti i evolutivnu istoriju i razvoj flore.
Istorijska fitogeografija
se bavi problemima rasprostranjenja biljnog sveta u različitim
geološkim
periodima, ali i problemima savremenog rasprostranjenja kao
rezultata
dugotrajnog razvoja biljnog sveta u prošlosti, a posebno od
vremena kada su
se pojavile cvetnice. Istorijska fitogeografija ističe reliktne
biljne vrste i vrste
disjunktnih areala, jer one imaju najveći potencijal u
objašnjavanju istorijskih
obrazaca razvoja flore. Veliki značaj u istorijskoj geografiji
imaju pre svega
fosilni podaci (Vulf, 1944), ali se poslednjih godina često
primenjuju
kladističke analize (kladistička fitogeografija), koje sve više
preuzimaju
primat za izvođenje istorijskih zaključaka o razvoju flore
(Humphries,
Parenti, 1999).
Floristička fitogeografija se oslanja na savremenu distribuciju
vrsta i
bavi se izučavanjem savremenih florističkih grupacija (globalna
flora, flora
manjih područja – kontinenata, delova kontinenata, država i
drugih
geografskih entiteta). Osnovni zadatak florističke
fitogeografije je
sastavljanje potpunog spiska biljnih vrsta nekog područja i
detaljno
izučavanje njihovog rasprostranjenja. Deo florističke
fitogeografije koji se
bavi proučavanjem rasprostranjenja biljnih vrsta, odnosno
arealima, naziva se
horologija (Тахтаджян, 1978), areografija (Rapoport, 1982),
arealologija
(Walter, 1979) ili disperziona fitogeografija (Spellerberg,
Sawyer, 1999).
Deo fitogeografije koji za predmet izučavanja ima
rasprostranjenje biljnih
zajednica naziva se sinhorologija (Horvat, 1949). U okviru
florističke
fitogeografije može se izdvojiti taksonomska fitogeografija
(Spellerberg,
Sawyer, 1999), koja objašnjava zakonitosti distribucije
pojedinih biljnih
-
Uvod
4
taksona - vrsta, rodova i familija, i regionalna fitogeografija
(Spellerberg,
Sawyer, 1999) ili fitohorionomija (Takhtajan, 1986), koja se
bavi podelom
Zemljine površine na fitogeografske regione na osnovu njihovih
florističkih
karakteristika.
Međutim, ako se uzmu u obzir objekti i metode istraživanja, u
okviru
fitogeografije se mogu izdvojiti i naučne discipline kao što su
analitička
fitogeografija, filogeografiju biljaka i konzervaciona
fitogeografija.
Analitička fitogeografija (Spellerberg, Sawyer, 1999) je
proizašla iz
istorijske fitogeografije, a bavi se razvojem opštih pravila
koja objašnjavaju
kako geografija utiče na evoluciju i distribuciju biljaka i kako
se nekadašnja
distribucija i evolutivna istorija odražavaju na savremenu
distribuciju biljaka.
Filogeografija (Avise, 2000) biljaka se bavi karakterizacijom
morfo-
anatomske raznovrsnosti biljnog sveta na osnovu razlika u
njihovoj
genetičkoj strukturi, što služi kao osnova za objašnjavanje
trendova i
distributivnog značaja evolutivne istorije biljnih taksona.
Jedno od glavnih
pitanja filogenetske biogeografije je kako odrediti centar
nastanka različitih
taksona koristeći evolutivne procese i disperziju kao uzročnike
distribucije
(Humphries, Parenti, 1999).
Primena rezultata svih navedenih fitogeografskih disciplina u
zaštiti ili
obnovi životne sredine je dovela do pojave jedne nove
fitogeografske
discipline, koja se naziva primenjena (Spellerberg, Sawyer,
1999) ili
konzervaciona fitogeografija (Whittaker et al., 2005).
Slika 3. Današnja distribucija vrsta iz familije Gesneriaceae u
Evropi (1-Ramonda myconi, 2-R.
nathaliae, 3-R. serbica, 4-Haberlea rhodopensis, 4- Jancaea
heldreichii
Reliktne vrste su od velikog značaja za istorijsku
fitogeografiju i objašnjavanje karakteristika flore prošlih
vremena.
-
Fitogeografija
5
Istorijski razvoj fitogeografije
Distribucija biljnog sveta se kao problem interesovanja čoveka,
kao svesnog
bića, javlja već u njegovoj najranijoj istoriji. Naravno, u to
vreme je problem
distribucije biljaka imao isključivo praktični značaj, jer je
jedini cilj spoznaje
distribucije biljaka bio podmirivanje različitih potreba, a
pre
svega potrebe za hranom.
Prvi pisani tragovi koji se mogu smatrati naučnim jesu
zapažanja Aristotela prikazana u knjizi „De Plantis“, koja u
jednom svom delu sadrži zaključke o osobinama pojedinih
biljaka u zavisnosti od geografskog položaja i uslova
sredine
(Forster, 1913). Njegov učenik, Teofrast, u knjizi „De
Historia
Plantarum“ detaljnije piše o uticaju klime i zemljišta na
karakteristike biljaka i njihov geografski položaj u oblasti
Sredozemnog mora, Bliskog Istoka i severne Afrike (Aлехин,
1944).
Nakon Teofrasta, sve do 18. veka, problemima geografske
distribucije biljaka se nije pridavala pažnja. Početkom 18.
veka
posebno mesto u botaničkoj nauci daje se rasprostranjenju
biljaka
i zakonitostima horizontalnog i vertikalnog prostiranja
biljnog
pokrivača. Najpre Tournefort 1717. godine u delu „Relation
d'un
voyage du Levant“ opisuje vertikalne zone vegetacije planine
Ararat u Turskoj (Стоянов, 1950). Line, koji se smatra ocem
biljne
taksonomije, opisuje biljni pokrivač Skandinavije (Linnaei,
1737, 1745), dok
gotovo istovremeno Albreht von Haller opisuje vegetaciju Alpa u
Švajcarskoj
(Stearn, 1958), Gmelin objavljuje višetomnu knjigu „Flora
Sibirica, I-IV“
(Gmelin, 1747-1769), a Soulavie opisuje vegetaciju južne
Francuske
(Soulavie, 1783). Krajem 18. veka znanja o geografskoj
distribuciji su se
postepeno nakupila, što je navelo nemačkog botaničara
Willdenow-a da 1792.
godine u svojoj knjizi „Grundriss der Kräuterkunde“ (Willdenow,
1798)
posebno poglavlje posveti problemima fitogeografije i sakupi sve
do tada
poznate činjenice o distribuciji biljaka. Upravo tim delom je
počeo razvoj
fitogeografije kao nauke.
Ipak, osnivačem fitogeografije kao nauke smatra se učenik
Willdenow-a, Alexander von Humboldt (1769-1859).
Humboltovo putovanje na američki kontinent je razbilo
predrasudu da je srednja i zapadna Evropa floristički
najbogatiji
deo sveta. Lični uvid u biljni pokrivač mnogih delova Zemlje
doprineo je verodostojnosti njegovih stavova. Njegovo delo
na
latinskom jeziku „De distributione geographica plantarum:
Secundum Coeli Temperiem Et Altitudinem Montium“
(Humboldt, 1817) smatra se prvom knjigom iz oblasti
fitogeografije. U toj knjizi Humboldt je prikazao
rasprostranjenje
biljnog sveta čitavog sveta u zavisnosti od klimatskih
uslova.
Poseban značaj imaju opisi horizontalnog i vertikalnog
zoniranja
vegetacije, koji su predstavljeni i dijagramima u boji. Na
osnovu
Humboltovih radova, W. C. Woodbridge je nacrtao prvu
izotermalnu kartu sveta. Karakteristike biljnog pokrivača
Južne
Amerike i Afrike navele su Humboldta na pretpostavku da su
ta
dva kopna nekada bila spojena.
Slika 5. Alexander von
Humboldt (1769-1859)
Slika 4. Joseph Pitton de
Tournefort (1656-1708)
-
Uvod
6
Nakon Humboldta, fitogeografija se sve više razvija. Značajan
doprinos
razvoju fitogeografije dao je Ogist de Kandola (1778-1841), koji
je napisao
knjigu „Essai élémentaire Geographie botanique“ (de Candolle,
1820) u kojoj
uvodi termin uslovi staništa. Njegov sin, Alfons de Kandola
(1806-1893)
napisao je epohalnu knjigu „Geographie botanique raisonnee“ (de
Candolle,
1855) u kojoj razlikuje 20 različitih flora, odnosno oblasti na
Zemlji. Već tada
on ukazuje da bi te teritorije trebalo dalje podeliti na sitnije
jedinice. Mnogi
autori upravo njega smatraju osnivačem fitogeografije.
Danski botaničar, pravnik i političar Joakim Frederik Schouw
(1789–
1852), prvi je vršio kartiranje areala biljaka. Za razvoj
fitogeografije značajno
je njegovo delo „Grundzüge einer allgemeinen
Pflanzengeographie“
(Schouw, 1823).
Austrijski botaničar i paleontolog Franc Unger (1800-1870) je
tvorac
istorijske fitogeografije i paleobotanike. U svom delu „Versuch
einer
Geschichte der Pflanzenwelt“ (Unger, 1852) istoriju Zemlje je
podelio na 7
perioda: drevni (carstvo talofita), kamenougljeni (carstvo
paprati), trias
(carstvo amfibijskih biljaka), jura (carstvo golosemenica),
kreda (carstvo
apetala), tercijar (carstvo sinpetala) i savremeni period
(carstvo horipetala).
Za razvoj fitogeografije veliki značaj ima i Charles Robert
Darwin (1809-
1882). njegovo delo „The Origin of Species“ (Darwin, 1859) je
predstavljalo
podstrek za nova gledišta u fitogeografiji. I sam Darvin je
objavio puno
podataka o biljnom svetu zemalja koje je obilazio tokom svojih
putovanja.
Darvinovu teoriju među prvima je primenio nemački
istraživač Moritz Wagner (1813-1887), koji u delu
„Darwin'sche
Theorie und das Migrationsgesetz der Organismen“ (Wagner,
1868) objašnjava zakonitosti migracije biljnih i životinjskih
vrsta
i nastanka novih vrsta prirodnim odabiranjem.
Joseph Dalton Hooker (1817-1911) jedan je od najpoznatijih
britanskih botaničara i tvorac savremene fitogeografije. Prvi
je
primenio evoluciona gledišta u rešavanju pitanja nastanka,
razvoja i distribucije biljaka na Zemlji, a posebno originalnim
se
smatra pokušaj objašnjavanja florogeneze izolovanih
područja.
Njegov bogat naučni opus i veoma značajni rezultati u
oblasti
fitogeografije, nagnali su Tarila da 1953. godine napiše
delo
„Pioneer Plant Geography: The Phytogeographical Researches
of
Sir Josef Dalton Hooker“ (Turrill, 1953).
August Grizebah (1814-1879), nemački botaničar, napisao je
1872. godine dvotomnu knjigu „Die Vegetation der Erde nach
Ihrer Klimatischen Anordnung“ (Grisebach, 1884), u kojoj
razlikuje 24 biljnogeografske oblasti na Zemlji.
Adolf Engler (1844-1930) jedan je od tvoraca filogenetske
sistematike
biljaka. On je 1879. godine definisao termin biogeografski
regioni. U oblasti
fitogeografije je najveći doprinos dao, zajedno sa Oskarom
Drudeom (1852-
1933), pokretanjem edicije Vegetation der Erde (Engler, Drude,
1896), koja
je posle 13 tomova ostala nezavršena. Drudeova knjiga „Handbuch
der
Pflanzengeographie“ (Drude, 1890) se smatra prvim udžbenikom
iz
fitogeografije.
Johannes Warming (1841-1924) je danski fitoegolog koji se
bavio
problemima rasprostranjenja biljaka u zavisnosti od ekoloških
uslova.
Najpoznatije njegovo delo je “Grundtræk af den økologiske
Plantegeografi”
(Warming, 1895). Tim delom je termin ekologija uveden u
botaničku nauku.
Slika 6. Joseph Dalton Hooker
(1817-1911)
-
Fitogeografija
7
Andreas Schimper (1856-1901) je u delu „Pflanzengeographie
auf
physiologisher Grundlage“ (Schimper, 1898) dao analizu
povezanosti biljnog
pokrivača i uticaja fizičko-hemijskih uslova sredine.
Krajem 19. i početkom 20. veka posebno su intenzivna
istraživanja
vegetacije i njene distribucije na Zemlji (Pax, 1898, Beck von
Mannagetta,
1901, Graebner, 1901, Adamović, 1909 i drugi).
U prvoj polovini 20. veka ruski botaničar Vulf u svojim
radovima
posebnu pažnju posvećuje istorijskom razvoju biljnog pokrivača
(Vullf,
1943). Vilf se smatra se osnivačem savremene istorijske
fitogeografije.
U 20. veku fitogeografija doživljava svoj procvat nakon drugog
svetskog
rata. U tom periodu značajne rezultate je dao nemačko-ruski
botaničar
Heinrich Walter (1898-1989), tvorac klimadijagrama i autor
kapitalnog dela
„Vegetation und Klimazonen“ (Walter, 1984).
Sredinom prošlog veka veliki doprinos fitogeografiji je dao
nemački
botaničar Hermann Meusel (1909-1997) delima „Vergleichende
Arealkunde“
(1943) i „Vergleichende Chorologie der Zentraleuropäischen
Flora“ (Meusel,
1965), u kojima daje areal-karte i florne elemente velikog broja
biljnih vrsta.
Najveći doprinos fitogeografiji u 20. veku dao je Armen
Takhtajan
(1910-2009), jermenski (sovjetski) sistematičar i fitogeograf. U
svom delu
“Флористические области Земли (Floristic Regions of the
World)”
(Тахтаджян, 1978, Takhtajan, 1986) daje podelu Zemlje na 6
carstava:
holarktičko (sa 3 podcarstva), paleotropsko (sa 5 podcarstava),
neotropsko,
kapsko, australijsko i holantarktičko. Ovih 6 florističkih
carstava razlikuje i
Ronald Good u delu „The Geography of Flowering Plants“ (Good,
1974).
Fitogeografija u udžbenicima novog milenijuma je neraskidivo
povezana
sa ostalim biogeografskim disciplinama (McDonald, 2003, Gaston,
2003,
2005, 2009, Cox, Moore, 2005, Lomolino et al., 2010 etc.).
Razvoj fitogeografije na Balkanskom poluostrvu Na Balkanskom
poluostrvu fitogeografska istraživanja počinju izradom
regionalnih flora. Nakon već pomenute „Flora Graeca
Sibthorpiana“ (Smith,
1806-1830, Lindley, 1833-1840), u drugoj polovini 19. i početkom
20. veka
pojavljuju se redom i flore ostalih balkanskih zemalja. Najpre
„Flora
Croatica“ (Schlosser, Vukotinović, 1869), pa „Flora Kneževine
Srbije“
(Pančić, 1874), „Flora Bulgarica“ (Velenovsky, 1891) i „Flora
Bosnae,
Hercegovinae et regionis Novi Pazar“ (Beck-Mannagetta, 1927).
Osim
regionalnih flora, u prvoj polovini 20. veka objavljena je i
višetomna flora
Balkanskog poluostrva „Prodromus Florae peninsulae Balcanicae,
1-3”
(Hayek, 1924-1933). Podaci prikazani u ovim publikacijama su i
danas od
izuzetnog značaja za kartiranje areala pojedinih biljnih
taksona.
Ipak, prve publikacije koje se mogu smatrati fitogeografskim su
4. i 11.
tom edicije „Vegetation der Erde“, „Die Vegetationsverhaltnisse
Der
Illyrischen Lander” (Beck-Mannagetta, 1901) i “Die
Vegetationsverhältnisse
der Balkanländer (Mösische Länder)” (Adamović, 1909). Biljna
geografija
flore Balkanskog poluostrva detaljno je obrađena u delu “The
plant life of the
Balkan Peninsula” (Turrill, 1929).
U toku prošlog veka analizi flornih elemenata se pridaje sve
veća pažnja
(Stefanov, 1944, Gajić, 1980).
-
Uvod
8
Fitogeografska regionalizacija Balkanskog poluostrva je izvršena
u delu
„Vegetation Südosteuropas“ (Horvat et al., 1974).
Posebna pažnja poklonjena je analizi zastupljenosti endemičnih
biljaka i
njihovoj distribuciji na Balkanskom poluostrvu (Stevanović,
1996,
Stevanović et al., 2003, 2007, Tan et al., 2007, Tomović et al.,
2014 i drugi)
Fitogeografija svoje mesto u nastavnim programima studija
biologije
dobija polovinom prošlog veka. Prvi udžbenik iz ove naučne
discipline na
Balkanskom poluostrvu je „Учебник по растителна география“
(Стоянов,
1950), a kasnije je publikovan i udžbenik na srpskom jeziku
„Fitogeografija“
(Janković, 1980).
Metode u fitogeografiji Složenost objekata fitogeografskih
istraživanja neminovno uslovljava
upotrebu niza različitih metoda za objašnjavanje uzroka
distribucije biljnih
taksona i zajednica. Sve metode koje se primenjuju u
fitogeografiji mogu se
uslovno podeliti na tri grupe metoda: klasične, filogeografske i
analitičke
metode.
Klasične metode su se primenjivale od samih početaka razvoja
fitogeografije kao naučne discipline. U ovu grupu spadaju
horološke,
ekološke i istorijske metode (Груев, Кузманов, 1994).
Horološke metode obuhvataju sve postupke koji se upotrebljavaju
sa
ciljem da se utvrdi tačan areal nekog biljnog taksona ili biljne
zajednice. U
horološke metode ubrajaju se i kartografske metode (postupci
nanošenja
podataka o rasprostranjenju biljnih taksona na geografske karte)
i regionalne
metode (pružaju mogućnost da se uporede različiti fitogeografski
regioni),
koje predstavljaju osnovu fitogeografske kartografije.
Ekološke metode su neophodne za objašnjavanje današnje
geografske
distribucije vrsta i biljnih zajednica. Poznavanje
ograničavajućih faktora
sredine koji utiču na distribuciju i opstanak neke biljne vrste
ili zajednice je
osnova za razumevanje distribucije biljaka.
Istorijske i paleobotaničke metode su neophodne za
razumevanje
istorijskog razvoja biljaka i biljnih zajednica. Ovim metodama
se utvrđuju
činjenice o uzrocima promene distribucije biljaka u prošlosti, a
samim tim se
objašnjavaju razlozi današnje geografske distribucije
biljaka.
Filogeografske metode su se razvile u novije vreme, a
obuhvataju
citološke, molekularne i kladističke metode. Citološke
metode
podrazumevaju primenu poznavanja kariotipova biljnih taksona u
tumačenju
njene filogenetske istorije i tendencija u promenama areala.
Poslednjih
dvadesetak godina se sve više koriste filogeografske metode,
koje imaju za
cilj karakterizaciju raznovrsnosti biljnih tasona na osnovu
njihove genetičke
strukture, kao i objašnjavanje trendova i distributivnog značaja
evolutivne
istorije biljnih taksona. Razvoj filogeografskih metoda je doveo
i do
intenzivnog razvoja kladističkih metoda, koje su primenjivane i
pre toga.
Kladističke metode podrazumevaju izradu kladograma na osnovu
podataka
prikupljenih filogeografskim i drugim metodama
fitogeografije.
U analitičke metode spadaju pre svega različite numeričke, a
posebno
statističke analize, koje pružaju mogućnost matematičkog
upoređivanja
obilja fitogeografskih podataka sa kojima raspolaže savremena
nauka.