19:14, petak, 10
19:14, petak, 10. listopada Boston, Massachusetts Mario Dublin
teturao je du poslovne ulice gradskog sredita, sa zguvanom
novanicom od jednog dolara u ruci. S izriitom namjerom nekoga tko
zna kamo ide, beskunik se ljuljao dok je hodao i lupao se po glavi
rukom koja nije drala dolar. Uao je u jeftinu drogeriju sa
znakovima diskontne rasprodaje nalijepljenim na oba izloga. Drhui,
pruio je novanicu prodavau s druge strane tezge. "Advil. Aspirin mi
ubija eludac. Dajte mi Advil." Prodava je iskrivio usnicu ugledavi
neobrijana ovjeka u otrcanim ostacima vojne odore. Ipak, posao je
posao. Okrenuo se stalai s analgetskim preparatima i uzeo najmanju
kutiju Advila. "Uz ovaj jedan, potrebna su jo tri dolara." Dublin
je spustio jedinu novanicu na tezgu i poeo traiti sitni. Prodava ju
je odgurnuo. "uo si me, ljepotane. Jo tri dolara. Ili novac, ili
nema nita." "Imam samo dolar... glava mi puca." Zaudnom brzinom
Dublin se ispruio preko tezge i zgrabio kutijicu. Prodava ju je
pokuavao zadrati, ali Dublin nije poputao. Natezali su se, sruivi
pritom kantu sa slatkiima i prosuvi uzorke vitamina po podu. "Pusti
mu, Eddie!" doviknuo je ljekarnik iz pozadine. Posegnuo je za
telefonom. "Pusti mu!" Dok je ljekarnik okretao brojanik, prodava
je popustio. Dublin je bijesno otvorio kutiju, okrenuo sigurnosni
poklopac i sasuo tablete u ruku. Nekoliko ih se prosulo po podu.
Ubacio je tablete u usta, poeo se guiti dok ih je pokuavao
progutati sve odjednom, i skljokao se na pod, iznemogao od bola.
Jeui, pritiskao je dlanovima sljepooice. Nekoliko trenutaka
poslije, patrolno vozilo zastalo je pred vratima. Policajci su
zapazili neveliku tetu i rasute tablete, ali su osjetili i vonj
alkohola. Mlai od dvojice osovi Dublina na noge. "Dobro, Mario,
povezimo se malo." Drugi policajac pograbi Dublina za ruku. Poveli
su pijanca koji se nije opirao, do kola. Ali dok je drugi policajac
otvarao vrata automobila, mlati je pritisnuo Dublinovu glavu ne bi
li ga ugurao. Dublin vrisnu i ote se, bjeei od ruke koja mu je
pritiskala glavu. "Dri ga, Manny!", zareza mlai policajac. Manny je
pokuao zgrabiti Dublina, ali on se ponovo oteo. Mlai ga napokon
epa. Stariji izvue palicu i njome srui Dublina. Jeao je. Tijelo mu
se treslo, valjao se po tlu. Policajci problijedjee i pogledae
jedan drugoga. Manny se usprotivio. "Nisam ga tako estoko lupio."
Mlai se sagnu da pomogne Dublinu. "Isuse. On sav gori!" "Daj ga u
kola!" Pokupie zadihanog Dublina i stavie ga na stranje sjedalo.
Manny je jurio kolima s ukljuenom sirenom kroz none ulice. 10 Kad
se kripei zaustavio pred odjelom hitne pomoi, Manny otvori vrata i
pojuri unutra, traei pomo. Drugi policajac zaobiao je kola da
otvori vrata na Dublinovoj strani. Kad su lijenici i sestre
prispjeli s kolicima, mlai policajac stade kao paraliziran, urei u
kola gdje je Dublin leao onesvijeten dok se krv irila po sjedalu i
kapala na pod. Doktor duboko udahnu. Onda se uvue u kola, opipa
ovjeku bilo, stavi uho na grudni ko i izvue se natrag tresui
glavom. "Mrtav je." "Nemogue!" stariji policajac podie glas. "Jedva
smo dotakli tog kurvina sina! Nee nam ga natovariti na lea!" Budui
da je posrijedi policija, medicinski istraitelj bio je nakon samo
etiri sata spreman za obdukciju pokojnog Marija Dublina, adresa
nepoznata, u podrumu bolnice gdje se nalazila mrtvanica. Dvostruka
vrata prostorije naglo se otvorie. "Waltere! Ne diraj ga!" Dr.
Walter Pejcic die pogled. "to ne valja?" "Moda je sve u redu",
upade dr. Andrew Wilks nervozno, "ali sva ta krv u patrolnim kolima
uznemiruje me. Kod akutnog respiratornog sindroma krv ne izlazi na
usta. Na takvu pojavu krvi naiao sam samo u sluaju hemoragijske
groznice koju sam lijeio dok sam bio u Mirovnom korpusu u Africi.
Kod ovog ovjeka naena je iskaznica invalida amerikih veterana. Moda
je boravio u Somaliji ili negdje drugdje u Africi." Dr. Pejcic
zapilji se u mrtvaca kojega je upravo naumio otvoriti. Onda vrati
skalpel u posudu. "Moda bi bilo bolje da pozovemo ravnatelja." 11
"I nazovemo zarazni odjel", dodade dr. Wilks. Dr. Pejcic kimnu, a u
njegovim oima pojavi se strah. 19:55 Atlanta, Georgia Stisnuto u
dvorani srednje kole, gledateljstvo koje su sainjavali roditelji i
prijatelji bilo je tiho. Na osvijetljenoj pozornici stajala je
ljepukasta tinejderica ispred scene koja je trebala prikazati
restoran u komadu Williama Ingea Autobusna postaja. Kretala se
nespretno, a njezine rijei, koje su obino tekle slobodno i
otvoreno, bijahu ukoene. Ali to nije nimalo smetalo ponosnoj eni
majinskog izgleda u prvom redu. Imala je na sebi srebrnasto sivu
haljinu, onakvu kakvu bi odabrala majka nevjeste na svadbenom ruku,
s ruama na gornjem dijelu. Bila je oduevljena djevojkom, i kad se
na kraju izvedbe zauo uljudan pljesak, ona je poela glasno lupati
rukama. Kad se zavjesa spustila, skoila je na noge. Otila je okolo
do vrata za glumce, da prieka dok su izvoai izlazili udvoje ili
utroje da se susretnu s roditeljima, prijateljima i prijateljicama.
Bila je to posljednja izvedba godinjeg kazalinog programa kole, i
svi su bili rumeni od uzbuenja, eljno oekujui tulum koji e se
produljiti do kasno u no. "Kako bi mi bilo drago da te ove veeri
mogao vidjeti otac, Billie Jo", ree ponosita majka djevojci dok je
ulazila u kola. "I meni, majko. Krenimo kui." "Kui?" Majka se
zbunila. "Htjela bih se odmoriti. Onda u se presvui za tulum, u
redu?" 12 "Glas ti zvui loe". Majka ju je pozorno pogledala, pa
krenu s autom. Billie Jo mrcala je i kaljala dulje od tjedan dana,
ali je svakako eljela nastupiti. "To je samo prehlada, majko", ree
djevojka neraspoloeno. Prije nego to su stigli do kue, poela je
trljati oi i stenjati. Na obrazima joj se pojavie dvije grozniave
mrlje. Sva uzrujana, prestraena majka otvori kuna vrata i pojuri da
nazove 911. Iz policije su joj rekli neka ostavi djevojku u kolima,
na toplome i u miru. Bolniari su prispjeli za tri minute. U
ambulantnim kolima, dok su sirene odjekivale ulicama Atlante,
djevojka je jeala i prevrtala se na leaju, borei se za dah. Majka
joj je brisala grozniavo lice, padajui u oajniki pla. Na hitnom
odjelu bolnice, medicinska sestra prihvati majku za ruku. "Uinit
emo sve potrebno, gospodo Pickett. Sigurna sam da e joj uskoro biti
bolje." Dva sata poslije, krv je izbila na usta Billie Jo Pickett.
Umrla je. 17:12 Fort Invin, Barstow, Kalifornija Kalifornijska
pustinja u ranom listopadu bila je nesigurna i nestalna poput
naredbi mladog potporunika pred njegovom prvom etom. Dan je bio
jasan i osunan, i kad je Phvllis Anderson poela pripremati objed u
svojoj ugodnoj dvokatnici u najboljem dijelu naselja Nacionalnog
sredita za obuku, osjeala se odlino. Bilo je toplo, a njezin mu
Keith malo je odspavao. Dva puna tjedna borio se s tekom prehladom,
pa se ponadala da e je sunce i toplina napokon odagnati. Ispred
kuhinjskog prozora vrtne trcaljke obavljale su svoj posao pod dugim
sjenama popodneva. Njezine cvjetne lijehe bijahu optoene kasnim
ljetnim cvjetovima koji su odudarali 13 od divljine s bodljikavim
kaktusima, to su se prostirali po stijenju ukaste pustinje. Phvllis
je pjevuckala sama sebi dok je stavljala makarone u mikrovalnu.
Sluala je kako joj se mu sputa stepenicama. Bojnik je sino imao
nonu vjebu. Ali zvuk silaska vie je podsjeao na kretanje Keitha
mlaeg, uzbuenog filmom na koji e majka odvesti oba djeteta dok joj
suprug bude na poslu. Naposljetku, bio je petak predveer. Ona
doviknu: "Prestani s galamom!" Ali to nije bio Keith mlai. Njezin
suprug, djelomice ve odjeven u pustinjsko kamuflano odijelo,
doteturao je u vruu kuhinju. S njega se cijedio znoj, a ruke su mu
pritiskale glavu kao da je ele obraniti od eksplozije. On jeknu:
"Bolnica... pomo... " Dok ga je zaprepateno promatrala, bojnik se
skljoka na pod kuhinje. Grudi su mu se nadimale u borbi za dah.
Phvllis je zurila izvan sebe, a onda krenu hitro i odluno kao prava
vojnika ena. Izjurila je iz kuhinje. Ne kucajui, otvorila je
postrana vrata susjedne kue i upala u kuhinju. Satnik Paul Novak i
njegova ena iznenaeno je pogledae. "Phvllis?" Novak ustade. "to se
dogodilo, Phvllis?" Bojnikova ena nije gubila vrijeme. "Paul,
trebam te. Judy, poi sa mnom da priuva djecu. Brzo!" Okrenu se i
potra. Satnik Novak trao je sa enom odmah iza nje. Kad ga pozovu da
djeluje, vojnik ne postavlja pitanja. U kuhinji Andersonovih,
Novakovi su ugledali prizor. "Devet-jedan-jedan?" Judy Novak prie
telefonu. "Nema vremena", odvrati joj mu. "Naa kola!", viknu
Phvllis. Judy Novak ustrala je uz stepenice do sobe gdje se dvoje
djece pripremalo za ugodan izlazak. Phvllis Anderson i Novak
prihvatili su zadihanog bojnika. Iz nosa mu je curila krv. Bio je
tek napola svjestan, jeao je i nije mogao govoriti. Nosei ga,
krenuli su livadom do parkiranih kola. 14 Novak sjede uz upravlja,
a Phvllis ue otraga pokraj supruga. Borei se s jecajima, oslonila
je bojnikovu glavu na rame i stiskala ga uza se. Dok je hvatao
zrak, oi su u agoniji zurile u suprugu. Trubei, Novak je pohitao
kroz bazu. Promet se razmicao, kao da prolazi pjeaka eta praena
tenkovima. Ali kad su prispjeli do vojne bolnice Weed, bojnik Keith
Anderson bio je ve bez svijesti. Nakon tri je preminuo. U sluaju
nagle i neobjanjene smrti, u Kaliforniji je obvezna obdukcija. Zbog
neobinih okolnosti smrti, bojnik je otpremljen u mrtvanicu. Kad je
vojni patolog rasjekao grudni ko, prokuljala je krv, potrcavi ga.
Lice mu se zabijeljelo poput krede. Skoi, strgnu gumene rukavice i
izjuri iz prostorije za obdukciju. Pograbi telefon. "Dajte mi
Pentagon i USAMRIID. Odmah! Hitno!" 15 V) a 2 o 1 14:55, nedjelja,
12. listopada London, Engleska Kia poznog listopada spustila se na
Knightsbridge i raskrije Brompton Roada sa Sloan Streetom.
Neprekidna struja automobila koji su trubili, taksija i dvokatnih
crvenih autobusa skretala je prema jugu i polako odmicala prema
Sloan Squareu i etvrti Chelsea. Ni kia, kao ni injenica da su
poslovni i slubeni uredi bili zatvoreni tijekom vikenda nisu
umanjili navalu. Svjetsko je gospodarstvo stajalo dobro, trgovine
su bile pune, a vlada novih laburista nije bila nikome na smetnji.
Turisti su cijele godine opsjedali London, pa se promet i toga
nedjeljnog poslijepodneva odvijao puevom brzinom. Nestrpljiv,
ameriki potpukovnik Jonathan (Jon) Smith, doktor medicine, napustio
je spori i staromodni bus broj 19 dvije postaje prije nego to bi
inae trebao izai. Kia je napokon poela poputati. Potrao je nekoliko
koraka mokrim plonikom pored busa, a zatim nastavio urno hodati
ostavljajui bus iza sebe. 19 Visok, atletski graen ovjek u ranim
etrdesetima, Smith je imao zaeljanu crnu kosu i odluno lice.
Njegove tamnoplave oi automatski su klizile po vozilima i pjeacima.
Nije na njemu bilo niega neobinog dok je koraao u kaputu od tvida,
pamunim hlaama i s navuenim trenkotom. Ipak, ene su se osvrtale za
njim i on bi ih katkad zapazio i osmjehnuo im se, ali bi produio
koraati. Na Wilbraham Placeu spasio se od vlage uavi u udobni hotel
Wilbraham, gdje je uzimao sobu svaki put kad bi ga USAMRIID poslao
na neki medicinski skup u London. U starom hotelu uspinjao se po
dvije stepenice dok nije doao do svoje sobe na drugom katu. Poeo je
rovati po kovezima u potrazi za izvjetajem o epidemiji teke
groznice meu amerikim vojnicima u Manili. Obeao je da e s njim
upoznati dr. Chandru Uttama iz Slube za virusna oboljenja Svjetske
zdravstvene organizacije (WHO). U veem kovegu napokon pronae
izvjetaj pod hrpom neistog rublja. Uzdahnu i nasmijei se nikad se
nije oslobodio neurednih navika steenih za godina boravka pod
atorima, kreui se iz jednog kriznog podruja u drugo. Dok se urio
niz stepenice da se vrati na epidemioloki skup to ga je bio
organizirao WHO, recepcionar ga je zaustavio. "Pukovnie! Pismo za
vas. Oznaeno je Hitno." "Pismo?" Tko bi ga ovamo poslao? Pogleda na
uru koja je uz sate pokazivala i dan. "U nedjelju?" "Donio ga je
neki ovjek." Odjednom zabrinut, Smith uze omotnicu i razdera je.
Unutra je bio samo jedan list papira, bez zaglavlja ili adrese
poiljatelja. Smithy, Potrai me u Rock Creek parku, Pierce Mili
piknik, u ponedjeljak u pono. Hitno je. Nemoj rei nikomu. B 20 I
Smithu je stao dah. Samo ga je jedan ovjek na svijetu zvao Smithv
Bili Griffin. Upoznao je Billa u treem razredu osnovne kole u
Council Bluffsu, Iowa. Sprijateljivi se jo tada, pohaali su zajedno
i srednju kolu, pa koled sveuilita Iowa, sve do sveuilita UCLA.
Putovi su im se razdvojili tek nakon to je Smith postao doktor
medicine, a Bili stekao doktorat filozofije iz podruja psihologije.
Obojici su im se ispunili djeaki snovi time to su stupili u vojsku,
no Bili se skrasio medu vojnim obavjetajcima. Nisu se vidjeli vie
od desetljea, ali su odravali vezu izmeu udaljenih obveza i
boravita. Namrten, Smith je zastao u otmjenom predvorju i ponovo
poeo zuriti u zagonetne rijei. "Neto nije u redu, gospodine?",
obratio mu se uljudno recepcionar. Smith se osvrnu. "Ne. Ba nita.
Bilo bi dobro da krenem ako elim stii na sljedei seminar." Gurnu
papir u dep trenkota i zaputi se u mokro popodne. Kako je Bili znao
da je on u Londonu? Upravo u ovome povuenom hotelu? I emu ta
tajnovitost pri emu se posluio i nadimkom iz djetinjstva? Nije bilo
adrese za odgovor kao ni telefona. Samo inicijal kao znak
poiljatelja. Zato u pono? Smith je sebe zamiljao jednostavnim
ovjekom, iako je znao da je istina daleko od toga. Stvarnost se
odraavala u njegovoj karijeri. Bio je vojni lijenik u jedinicama
MASH-a, a danas je znanstveni istraiva. Krae vrijeme radio je i za
vojnu obavjetajnu slubu. A zatim je slijedila stega zapovjednitava.
Nosio je svoj nemir kao to je netko drugi nosio svoju kou bio je
toliko dio njega da ga nije ni primjeivao. Ipak, prole godine
otkrio je sreu koja mu je dala smisao, usredotoila ga kao nikad
prije. Ne samo to mu se rad za USAMRIID inio izazovnim i
uzbudljivim, taj uvjereni neenja 21 odjednom se zaljubio. Stvarno.
Nije ona bila poput srednjokolki koje su ulazile u njegov ivot i
izlazile kao kroz okretna vrata. Sophia Russell postala mu je sve
sudrug u znanosti, istraivaki partner, plavokosa ljepotica. Bilo je
trenutaka kad bi skretao pogled sa svoga elektronskog mikroskopa
samo da je promotri. Neprekidno je bio zaokupljen pitanjem kako se
u toliko krhke ljupkosti moglo skrivati tako mnogo inteligencije i
eline volje. im bi pomislio na nju, odjednom bi mu toliko
nedostajala. Bilo je predvieno da poleti s Heathrowa sutra ujutro;
to bi mu dalo dovoljno vremena da se odveze kui u Marvland i nae se
sa Sophijom uz doruak, prije nego to krenu na posao u laboratorij.
Ali sad je dobio tu uznemirujuu poruku od Billa Griffina. Zazvonile
su sve njegove unutarnje uzbune. U isti mah, to je bila i prilika.
Nasmijeio se lukavo sam sebi. Njegov nemir oito jo nije bio ukroen.
Pozvao je taksi i poeo stvarati planove. Promijenit e voznu kartu
za ponedjeljak nou, pa e se moi nai s Griffinom u pono. On je s
Billom proivio toliko toga da se ne bi mogao odluiti za bilo to
drugo. To je znailo da se nee moi javiti na posao prije utorka,
dakle dan prekasno. Od ega e se osuti crvenilom general Kielburger,
ovjek koji je ravnao USAMRIID-om. Najblae reeno, general je Smitha
i njegove samovoljne operacije na terenu vidio kao oteavajuu
injenicu. Ne kao problem. Smith bi u tom sluaju otiao. Juer rano
ujutro telefonirao je Sophiji samo da joj uje glas. Ali usred
razgovora upao je poziv. Zapovijeeno joj je da smjesta krene u
laboratorij i ondje identificira neki virus iz Kalifornije. Sophia
je bez tekoa mogla odraditi sljedeih esnaest sati ili dvadeset
etiri sata; mogla je ostati u laboratoriju i kasno nou tako da se
ne bi digla sljedee jutro, kad je on planirao 22 susret. Smith je
razoarano uzdahnuo. Jedina dobra stvar pritom: bila bi odvie
zauzeta da se brine za njega. Dakako, mogao bi ostaviti poruku
telefonskoj tajnici kod kue da e doputovati dan kasnije, to bi je
posve oslobodilo brige. Mogla bi to priopiti generalu Kielburgeru
ili ne njezina stvar. Tu se moglo nazrijeti korist. Umjesto da
napusti London sutra ujutro, uzet e noni let. Nekoliko sati
razlike, ali za njega cijeli svijet. Tom Sheringham vodio je
britansku skupinu mikrobiolokih istraivaa, koja je radila na
potencijalnoj vakcini protiv svih hanta virusa. Tako e se naveer
moi pojaviti na njegovoj prezentaciji, a zatim e zajedno veerati i
ispiti koje pie. Iakat e sve njegove tajne, koje Tom nije bio
spreman izrei javno i ishodit e poziv da posjeti Porton Down prije
nego to krene na noni let. Kimajui sam sebi i gotovo nasmijeen,
Smith je preskoio jednu pudlicu i otvorio vrata crnog taksija koji
je stajao na ulici. Rekao je taksistu adresu zgrade gdje se
odravala konferencija WHO-a. Ali im je utonuo u sjedalo, smijeak je
nestao. Izvukao je poruku Billa Griffina i ponovo je proitao u nadi
da e nai neki klju koji mu je prethodno promakao. Ono to je bilo
najvanije, nije reeno. Udubina meu njegovim trepavicama postala je
jo dublja. Kroz glavu su mu promicale prole godine pokuavao je
odgonetnuti to se moglo dogoditi da navede Billa na takvo ponaanje.
Da je Bili elio dobiti znanstvenu pomo ili neku uslugu USAMRIID-a,
obratio bi se slubenim kanalima. Bili je sad radio za FBI kao
specijalni agent i bio je na to ponosan. Poput svakog agenta,
potraio bi Smithove usluge posredstvom USAMRlID-a. 23 U drugu ruku,
ako bi posrijedi bilo neto posve osobno, ne bi bilo potrebe za
tolikom tajnovitou. U tom bi sluaju Bili ostavio svoj telefonski
broj recepcionaru, i Smith bi mu se javio. U prohladnom taksiju
Smith se mekoljio nelagodno pod svojim trenkotom. Sastanak ne samo
to je bio nesluben, bio je i tajan. Vrlo tajan. to je znailo da
Bili mimoilazi FBI. Da mimoilazi USAMRIID. Da mimoilazi sva slubena
tijela... oito u nadi da e i njega uplesti u neto tajnovito. 24 2
9:57, nedjelja, 12. listopada Fort Detrick, Maryland Smjeten u
Fredericku, gradiu okruenom zelenim i valovitim krajolikom zapadnog
Marvlanda, Fort Detrick je sjedite Vojnog medicinskog istraivakog
instituta SAD-a za zarazne bolesti. Poznat pod kraticom USAMRIID
ili jednostavno kao Institut, navukao je estoke prosvjede tijekom
ezdesetih godina kad je doao na zao glas kao dravna tvornica za
razvoj i testiranje kemijskog i biolokog oruja. Kad je predsjednik
Nixon 1969. naredio obustavu tih programa, USAMRIID je nestao iz
arita pozornosti i postao sasvim obino sredite za znanstvena i
lijenika istraivanja. Onda je dola 1989. Visoko priljepivi virus
ebola zarazio je majmune u karanteni za primate u Restonu,
Virdinija. ivotinje su poele ugibati. Doktori i veterinari iz
USAMRIID-a, kako vojnici tako i civili, pozvani su da hitno
ispitaju zarazu koja je tragino pogoditi i ljude. Nisu obuzdali
zarazu, ali strunjaci USAMRIID-a dokazali da je virus iz Restona za
genetski milimetar razliit od visoko 25 smrtonosne ebole iz Zaira i
Sudana. Jo vanije, taj je virus bio bezopasan za ljude. Zahvaljujui
tom uzbudljivom otkriu, znanstvenici USAMRIID-a ponovo su iskrsli
na novinskim stranicama irom zemlje. Nenadano, ljudi su ponovo bili
obuzeti Fort Detrickom, ali ovaj put kao najistaknutijim vojnim
istraivakim sreditem Amerike. U svom uredu, dr. Sophia Russell
mozgala je o tim trenucima slave, traei u njima nadahnue dok je
nestrpljivo ekala da joj se na telefon javi netko tko bi joj trebao
pomoi da razrijei krizu koja bi mogla, bojala se, nabujati u pravu
epidemiju. Sophia je imala naslov doktora filozofije, a kao
znanstvenica bavila se staninom i molekularnom biologijom.
Prednjaila je meu ljudima koji su diljem svijeta angairani nakon
smrti bojnika Keitha Andersona. Radila je u USAMRIID-u ve etiri
godine i bila je, poput onih strunjaka 1989., obuzeta pronalaenjem
lijeka protiv jednoga dosad nepoznatog virusa. Ali sad su se ona i
njezini suvremenici nali u mnogo tegobnijim okolnostima. Ovaj virus
bio je smrtonosan za ljude. Pale su ve etiri rtve jedan bojnik i
dva civila koje su zaredom naglo preminule od sindroma akutnog
respiratornog poremeaja (ARDS) u samo nekoliko sati razmaka. Kratko
razdoblje preminua kao ni sam ARDS nisu posebno privukli USAMRIID;
od te bolesti milijuni su umirali irom planeta svake godine. Ali ne
mladi i inae zdravi ljudi. Ne ljudi bez pretpovijesti respiratornih
tegoba ili drugih prinosnih imbenika, ne uz estoku glavobolju i s
grudnim upljinama ispunjenim krvlju. Tri smrti u jednom danu
dogodile su se s identinim simptomima, ali svaka u razliitom dijelu
zemlje bojnikova u Kaliforniji, tinejderiina u Georgiji,
beskunikova u Massachusettsu. Ravnatelj USAMRIID-a brigadni general
Calvin Kielburger oklijevao je proglasiti svjetsku uzbunu na osnovi
tri sluaja koji su se zbili tek juer. Nije podnosio nepotreban
alarmizam. Jo 26 vanije, mrzio je dijeliti zasluge s ostalim
laboratorijima etvrtog stupnja, osobito s najveim suparnikom
USAMRIID-a, Sreditem za nadzor bolesti (CDC) u Atlanti. U
meuvremenu, napetost u USAMRIID-u postala je zamalo opipljiva.
Sophia, efica skupine znanstvenika neprekidno je radila. U subotu,
u 3 sata ujutro primila je prvi uzorak krvi i odmah ga dala u
postupak laboratoriju etvrtog stupnja. U maloj garderobi skinula je
sa sebe odjeu, sat i prsten koji joj je Jon Smith dao kad je obeala
vjenati se s njime. Tek na trenutak zastala je da se osmjehne zbog
prstena i pomisli na Jona. Njegovo privlano lice sijevnulo joj je
kroz sjeanje zamalo indijanske crte s visokim jagodicama ali
izrazito tamnoplavim oima. Te oi zbunjivale su je od samog poetka i
katkad je zamiljala koliki bi to bio uitak zaroniti u njihove
dubine. Bio joj je drag neusiljeni nain na koji se kretao, poput
ivotinje iz dungle koja je samo sluajem pripitomljena. Voljela je
nain na koji ju je volio vatreno i uzbudljivo. Iznad svega, ona ga
je jednostavno, strasno i neopozivo voljela. Morala je prekinuti
njihov telefonski razgovor da bi dojurila ovamo. "Dragi, moram poi.
Na drugoj vezi zovu iz laboratorija. Hitno je." Nasmijei se. "I ti
si mene zvao. Odmarala sam se, gotovo sam spavala kad si nazvao."
"Znao sam da eli razgovarati sa mnom. Ne moe mi odoljeti." Ona se
sad glasno nasmija. "Apsolutno. Nema sata po danu Hi po noi kad ne
bih eljela razgovarati s tobom. Nedostaje mi dok god si u Londonu.
Drago mi je to si me prenuo iz sna da ti to mogu rei." Sad je na
njemu bio red da se nasmijei. "I ja tebe volim, draga." 27 Ona
uzdahnu u garderobi USAMRIID-a. Sklopi oi. Ali onda ukloni Jona iz
svojih misli. Morala je na posao. Hitan sluaj. Hitro je navukla
sterilni zeleni kombinezon. Bosa, s naporom je otvorila vrata
biosigurnosnoga Drugog stupnja, suelivi se s negativnim pritiskom
koji je zagaivae zadravao unutar Drugog stupnja. Zatim Treeg i
etvrtog. Uavi napokon, prola je pored baterije suhih tueva, do
kupaonice gdje su se nalazile iste bijele sokne. Navukavi ih,
pourila je u pripremu Treeg stupnja. Uzela je rukavice od lateksa i
navukla ih preko rukava. Ponovila je postupak sa soknama koje je
takoer navukla preko sterilnog kombinezona. Uinivi to, odjenula je
vlastito svijetloplavo bioloko svemirsko odijelo od plastike, koje
je neodreeno vonjalo po plastinom cvijeu. Paljivo je provjerila
nema li negdje neka rupica. Navukla je na glavu fleksibilnu
plastinu kacigu, povukla patentni zatvara koji je spojio kacigu s
odijelom i napokon povukla sa zida utu cijev koja je dovodila zrak.
Ukopala je cijev u otvor na odijelu. Uz tihi pisak zrak je ispunio
svemirsko odijelo. Na kraju svega, iskljuila je dovod zraka i
odgegala se kroz vrata od nehrajueg elika u kabinu etvrtog stupnja,
u kojoj su se nalazile pipe za vodu i kemikalije to e joj posluiti
za dekontaminaciju. Naposljetku otvori vrata etvrtog stupnja. Vrueg
podruja. Sad se vie nije smjela uriti. Kako je navlaila nove i nove
zatitne slojeve, tako je morala biti sve opreznija. Njezino jedino
oruje bila je djelotvornost pokreta. to je bila djelotvornija, to
bre je mogla djelovati. I tako, umjesto da se natee s navlaenjem
para tekih utih izama, struno je poravnala stopalo s pravcem
potkoljenice i ula u izmu. Isti postupak ponovila je s drugom
izmom. Gegala se to je bre mogla du dugih hodnika do svog
laboratorija. Ondje je navukla i trei par rukavica od lateksa, 28
paljivo izvukla iz hladnjaka uzorke krvi i tkiva, i bacila se na
izoliranje virusa. U sljedeih dvadeset est sati potpuno je
zaboravila na jelo i odmor. Elektronskim mikroskopom prouavala je
virus. Na svoje iznenaenje, ona i njezina radna skupina morali su
iskljuiti ebolu, marburg ili bilo koji drugi filo virus. Kao veina
virusa, i ovaj je izgledom nalikovao loptici od krzna. Kad ga je
vidjela, i s obzirom na to da je ARDS bio uzrok smrti, prva pomisao
bila joj je hanta virus, poput onoga od kojega su smrtno stradali
mladi atletiari u Navajo rezervatu 1993. godine. USAMRIID je bio
struan upravo za hanta viruse. Jedna od legendi Instituta, Karl
Johnson, otkrio je prvi hanta virus koji je sedamdesetih godina
ovoga stoljea bio izoliran i identificiran. Drei to na umu,
upotrijebila je imunoupija radi usporedbe nepoznatog patogena s
bankom zamrznutih uzoraka u Institutu, krvnim uzorcima osoba
preminulih diljem svijeta od hanta virusa. Nikakve reakcije.
Zbunjena, provela je polimernu lananu reakciju kako bi iz virusa
izvukla komadi DNK niza. Nije nalikovao nijednom poznatom hanta
virusu, ali radi buduih referencija sloila je preliminarnu
restriktivnu mapu. Upravo tada je najvie zaalila to Jon nije s
njom, umjesto to je bio na onoj dalekoj konferenciji WHO-a u
Londonu. Nemirna zato to jo nije dola do konanog odgovora, morala
se natjerati da napusti laboratorij. Svoju radnu skupinu ve je
poslala u krevete, a sad je morala i sama ponoviti isti postupak
kao prilikom dolaska, ali obrnutim redom svui svemirsko odijelo,
proi kroz proceduru dekontaminacije i ponovo obui svoje civilno
odijelo. Nakon to je dremuckala u uredu etiri sata a to je bilo sve
to joj je trebalo, rekla je sebi vrstim glasom bacila se na
prouavanje biljeki o testovima. Kad su se vratili ostali lanovi
skupine, poslala ih je u laboratorij. Zaboljela ju je glava i grlo
joj je bilo suho. Iz uredskog mini hladnjaka uzela je bocu vode i
vratila se za stol. Na zidu su 29 visjele uokvirene fotografije.
Otpila je iz boce i nagnula se da ih promotri, privuena njima kao
to kukca privlai toplo svjetlo. Na jednoj se vidio Jon i ona u
kupaem kostimu, prolog ljeta na Barbadosu. Kako su to bili veseli
praznici, njihovi jedini do sada! Na drugoj je bio samo Jon u
odori, snimljen onog dana kad je postao potpukovnik. Na posljednjoj
fotografiji vidio se mladi satnik razbaruene crne kose, neuredna
lica i s prodornim plavim oima u pranjavoj terenskoj odori, pod
atorom MASH-a negdje u irakoj pustinji. Budui da joj je nedostajao,
i da je alila to upravo sada nije s njom u laboratoriju, posegnula
je za telefonom da ga nazove u London i odmah odustala. U London ga
je poslao general. Za generala, sve je moralo biti po propisu i
svaki zadatak izvren. Ni dan prije, ni dan poslije. Trebalo je proi
jo dosta vremena do Jonova povratka. Shvatila je da je on sada
jamano u zraku, ali ona nee biti u njihovoj kui da ga eka. Odbila
je suoiti se sa svojom razoaranou. ivot je posvetila znanosti, ali
negdje na tom putu odjednom je postala silno sretna. Nikad nije
oekivala da e se udati. Zaljubiti se, to moda. Ali udati se? Ne.
Malo je mukaraca koji bi poeljeli takvu enu, opsjednutu svojim
poslom. Ali Jon je to razumio. Zapravo, oduevljavalo ga je to je
ona bila u stanju promatrati neku stanicu i ivo raspravljati s njim
o tome. Zauzvrat, njegova ju je silna radoznalost jaala. Poput
dvoje djece u zabavitu, pronali su jedno u drugome omiljenog
prijatelja odgovarajueg ne samo profesijom nego i temperamentom.
Oboje su bili posveeni poslu, suosjeajni, ljubei ivot i jedno
drugoga. Nikad prije nije znala za toliku sreu, i za to je bila
zahvalna s Jonu. I Nestrpljivo odmahnuvi glavom, okrenu se svome
kompjuteru da potrai u laboratorijskim biljekama neto to je moda
propustila zapaziti. Ali nije pronala nita vano. 30 A onda, dok su
pristizali novi podaci o DNK uzorcima, a ona u mislima prevrtala
sve klinike podatke o virusu, obuzeo ju je udan osjeaj. Negdje je
ve vidjela taj virus ili neki virus koji je ovome bio izvanredno
slian. Napregnula je mozak, poela kopati po sjeanju, krenula na
putovanje kroz prolost. Nita joj nije palo na um. Napokon je u
izvjeu nekog svog suradnika naila na primjedbu da bi novi virus
mogao biti srodan machupu, jednom od prvih otkrivenih uzronika
hermoragijske groznice, koji je takoer otkrio Karl Johnson. Afrika
nije odgovarala ni na jedan njezin pritisak po tastaturi. Ali
Bolivija... ? Peru! Bilo je to njezino studentsko putovanje po
antropolokim znamenitostima, i Victor Tretnont. Da, tako se zvao.
Biolog koji je doputovao u Peru da skuplja biljke i uzorke tla za
potencijalne medikamente, u slubi... koje ono kompanije? Bila je to
neka farmaceutska tvrtka... Blanchard Pharmaceuticals! Okrenula se
ponovo kompjuteru, brzo ula u Internet i potraila tvrtku Blanchard.
Brzo ju je pronala u Long Lakeu, drava New York. A Victor Tremont
bio je sada njezin predsjednik i glavni operativac (COO). Dohvati
telefon i okrenu broj. Bila je nedjelja ujutro, ali velike
korporacije katkad dre svoje telefone ukljuene za vane pozive.
Blanchard takoer. Javio se muki glas, i kad je Sophia zapitala za
Victora Tremonta, glas joj je rekao neka prieka. Lupkala je prstima
po stolu, pokuavajui obuzdati svoju nestrpljivost. Napokon, nakon
niza signala, jedan ljudski glas prekinuo je tiinu. Glas je bio
neutralan, bez boje. "Mogu li saznati vae ime i kakav je va posao s
doktorom Tremontom?" 31 "Sophia Russell. Recite mu da je to u vezi
s jednim putova^ njem u Peru, gdje smo se sreli." "Priekajte,
molim." Ponovo tiina. A onda isti glas. "Gospodin Tremont odmah e
vam se javiti." "Gospoda... Russell?" Oito je prouavao ime koje mu
je bilo dodano na cedulji. "to mogu uiniti za vas?" Glas mu je bio
dubok i ugodan, nipoto zapovjedniki. ovjek koji je oito bio na
vodeem poloaju. Ona se javi umiljato: "Da, ja sam dr. Russell.
Doktore Tremont, vi se ne sjeate mog imena?" "Ne bih to mogao
potvrditi. Ali, spomenuli ste Peru, a ja pamtim Peru. Prije
dvanaest ili trinaest godina, zar ne?" Htio je pokazati da zna o
emu s njom razgovara, ali da se ne obvev zuje ako je posrijedi
netko tko trai posao ili novac. "Trinaest, i ja vas se sjeam."
Pokuala je biti jasnija: "Zanima me va boravak u podruju rijeke
Caraibo. Ja sam bila na ekskurziji studenata antropologije iz
Svracusea, dok ste vi prikupljali materijale za potencijalne
medikamente. eljela, bih vas pitati za jedan virus to ste ga
utvrdili u nekom udalje | nom plemenu, koje su susjedi zvali
Majmunova krv." I U svom velikom uredu na drugom kraju veze, Victor
Tre^ mont osjetio je strah. Ali odmah ga je potisnuo. Okrenuo je
stolac da baci pogled na jezero, koje je svjetlucalo poput ive pod
svjetlom ranog jutra. S druge strane jezera protezala se gusta
borova uma, sve do dalekih planina u pozadini. Zbunjen time to je
dopustio da ga ona iznenadi tako snanim pamenjem, Tremont se
nastavio okretati u stolcu. "Sad vas se sjeam. Radoznala mlada
plavka privuena znanou. Pitam se jeste li bili ustrajni i postali
antropolog. Jeste li?" "Ne, doktorirala sam staninu i molekularnu
biologiju. Zbog toga sad i trebam vau pomo. Zaposlena sam u vojnom
istraivakom sreditu za zarazne bolesti u Fort Detricku. Naili smo
na virus koji silno podsjea na onaj iz Perua dosad je nepoznat i
uzrokuje glavobolju, groznicu i akutni sindrom respiratornih 32
potekoa koji u malo sati ubija inae zdrave ljude, izazivajui estoku
hemoragiju plua. Znai li vam to neto, doktore Tremont?" "Govorite
mi Victor. ini mi se da se sad prisjeam vaeg imena. Suan, Sally...
ili neto slino?" "Sophia." "Naravno. Sophia Russell, Fort Detrick",
ree kao da istovremeno zapisuje ime. "Drago mi je to ujem da ste
ostali u znanosti. I ja bih radije ostao u laboratoriju umjesto to
sam uskoio u javni ured. Ali otada je prolo ve mnogo godina." On se
nasmija. "Sjeate li se virusa?", upita ona. "Ne. Poeo sam se baviti
prodajom i menadmentom ubrzo nakon Perua, i u tome je moda
objanjenje. Kao to rekoh, otada je prolo mnogo godina. Ali, koliko
se prisjeam molekularne biologije, scenarij kakav vi zamiljate nije
vjerojatan. Bit e prije da mislite na niz razliitih virusa na koje
smo ondje naili. Nije ih bilo malo. Toliko se mogu sjetiti."
Zabrinuta, pritisnu telefonsku slualicu uz uho. "Ne, sigurna sam da
je posrijedi bio jedan jedini agens koji je u vezi s plemenom
Majmunova krv." "U ono vrijeme nisam na to obraala veliku
pozornost. Ali tada jo nisam zamiljala da u zavriti na biologiji,
jo manje onoj staninoj i molekularnoj. Neobinost tog dogaaja ipak
mi je ostala u pamenju." "Pleme Majmunova krv? Neobino. Siguran sam
da bih se prisjetio plemena tako neobina imena." U njezinu glasu
osjeti se hitnja. "Doktore Tremont, posluajte me, molim vas. Dogaaj
je od vitalne vanosti. Kritian. Upravo su nam prijavljena tri
sluaja koji me podsjeaju na onaj u Peruu. Tamonji uroenici
raspolagali su ljekarijom koja je bila djelotvorna u zamalo
osamdeset posto sluajeva pili su krv nekog majmuna. Koliko se
sjeam, ta vas je injenica onda iznenadila " 33 "To bi i danas",
sloi se Tremont. Preciznost njezine memorije uzrujala ga je.
"Primitivni Indijanci koji znaju za ljekariju protiv fatalnog
virusa? O tome nemam pojma", laga on glatko. "Sigurno bih se sjetio
ovoga to ste opisali. Sto kau vai kolege? Netko od njih sigurno je
bio i u Peruu." Ona uzdahnu. "Prvo sam htjela provjeriti kod vas.
Imamo mnogo lanih uzbuna, a i za mene je Peru tek davna uspomena.
Ali, ako se ne sjeate... ?" Glas joj se izgubio. Bila je strahovito
razoarana. "Sigurna sam da je posrijedi bio tek jedan virus.
Kontaktirat u moda s Peruom. Mora biti da posjeduju podatke o
neobinim indijanskim ljekarijama." Glas Victora Tremonta malo se
podigao. "Moda nee biti potrebno. Vodio sam dnevnik o ondanjim
mojim putovanjima. Imam biljeke o biljkama i ostalim potencijalnim
ljekarijama. Moda sam neto pribiljeio i o vaem virusu." Sophia se
prenu. "Bila bih vam zahvalna. to prije." "Dobro." Tremont se toplo
nasmijei. Imao ju je. "Biljeke su spremljene negdje u mojoj kui.
Moda na tavanu. Ili u podrumu. Potrait u vas sutra." "Zahvalna sam
vam, Victore. Moda e vam biti zahvalan i svijet. Neka vam to sutra
bude prva stvar, molim vas. Ne moete ni zamisliti koliko je to
vano." Dala mu je broj svoga } telefona. "Jasno mi je", Tremont ju
je uvjeravao. "Najkasnije sutra ujutro." Ostavi slualicu i okrene
se jo jedanput da promotri sve bljetavije jezero i visoke planine
koje kao da su odjednom 5 postale blie i zloslutnije. Die se i
priblii prozoru. Bio je visok ovjek osrednje jake grae, s izraajnim
licem kojim se priroda ljubazno poigrala: nekad mladi s prevelikim
nosom, nespretno poloenim uima i presitnim obrazima izrastao je u
ovjeka lijepa izgleda. Sad je bio u pedesetima i imao je zaokruene
crte lica. Ono je bilo orlovsko, izrazito i aristokratske Nos je
sad bio savrene veliine ravan i jak, prikladna sredinja zna34 ajka
njegova tako engleskog lika. S potamnjelom koom i elino sivom
kosom, privlaio je pozornost gdje god bi se naao. No on je znao da
ljude nisu toliko privlaili njegovo dostojanstvo i dobar izgled.
Bilo je to njegovo samopuzdanje. Zraio je snagom, i to je djelovalo
na manje samopuzdane ljude. Suprotno onome to je rekao Sophiji
Russell, Victor Tremont nije krenuo do svoga osamljenog boravita.
Umjesto toga zurio je u planine i pokuavao suzbiti napetost. Bio je
ljutit... i zbunjen. Sophia Russell. Boe, Sophia Russell! Tko bi to
mogao i pomisliti? Isprva se nije mogao sjetiti ni njezina imena.
Zapravo, nije zapamtio nijedno ime bilo koga iz te beznaajne i
nevelike studentske skupine. Posumnjao je i da bi se itko od njih
mogao prisjetiti njegova imena. Ali ta Russellica jest. U kojem je
dijelu njezina mozga ostala sauvana takva pojedinost? Njoj su i
beznaajnosti, oito, bile jako vane. Zatrese glavom, zgaen. Uistinu,
ona i nije bila neki problem. Samo smetnja. Ali s njom se ipak
treba pozabaviti. Otkljua tajnu ladicu u izrezbarenom stolu, uze
mobitel i odabra broj. Odgovorio je neosjeajan glas s nekim
slabanim akcentom. "Da?" "Moram s vama razgovarati", ree
zapovijedno Tremont. "U mom uredu. Za deset minuta." Prekinu vezu i
vrati mobitel u ladicu koja se zakljuavala. Dohvati zatim svoj
fiksni telefon. "Muriel? Pronaite mi generala Caspara u Washingtonu
" 35 3 9:14, ponedjeljak, 13. listopada Fort Detrick, Maryland Dok
su slubenici ulazili toga ponedjeljnog jutra u USAMRIID, kroz
zgrade kampusa brzo se proirio glas o neuspjeloj potrazi tijekom
vikenda ne bi li se identificirao i zaustavio neki novi ubilaki
virus. Za tisak to je jo uvijek bila tajna, a iz ravnateljeva ureda
dola je zapovijed o potpunoj medijskoj tiini. Nitko nije smio ni
zucnuti novinarima, a tijekom istrage smjeli su se baviti samo
zaposleni u laboratorijima. U meuvremenu je valjalo obavljati i
uobiajene poslove. Valjalo je ispunjavati upitnike, odravati
opremu, odgovarati na telefonske pozive. U uredu narednice
specijalist etvrtog stupnja Hideo Takeda slagao je primljenu potu.
Otvorio je i jedno pismo slubenog izgleda, koje je na omotnici
imalo grb Ministarstva obrane. Proitavi, i ponovno proitavi ono to
je u njemu stajalo, on se nagnu i nasloni na ogradu koja je njegovu
kabinu dijelila od kabine specijalista Petog stupnja Sandre Quinn,
njegove kolegice s posla. "Moj premjetaj u Okinawu." 36 "ali se."
"Uspjeli smo." Nasmijei se. Njegova prijateljica Miko takoer je
radila na Okinawi. "Bit e najbolje da odmah obavijesti eficu",
napomenu mu Sandra. "To znai da e im trebati novi slubenik koji e
se baviti tim ogavnim i duhom odsutnim profesorima, kakve ve imamo
ovdje. Upiat e se. ovjee, ve su svi izvan sebe zbog ove nove krize,
zar ne?" "Jebi je." Specijalist Takeda izgovorio je psovku s
uitkom. "Niti u najgorem snu." Narednica Helen Daughertv stajala je
na vratima svog ureda. "Biste li prestali s time, specijalistu
Takeda?", ree ona pretjerano ljubazno. "Ili biste vie voljeli da
vas sravnim sa zemljom?" Dojmljiva plavka od est stopa, s ramenima
koja su nadmaivala sve njezine obline, spustila je pogled na
Takedu, visokog tek pet i est. On je pohitao iz svoje kabine s
nervoznim izrazom straha koji nije bio posve laan. S Daugherticom,
kako ve dolikuje narednicima, nikad niste bili sigurni to vas eka.
"Zatvorite vrata, Takeda. I sjednite." Specijalist je postupio kako
mu je reeno. Daughertv ga je prosvrdlala pogledom. "Koliko dugo vam
je ve poznata mogunost vaeg premjetaja, Hideo?" "Pismo je dolo
jutros kao iz vedra neba. Hou rei, upravo sam ga otvorio." "A mi
smo se za to pripremali... zamalo dvije godine?" "Barem godinu i
pol. Od trenutka kad sam se vratio s dopusta na otoku. Gledajte,
narednice, ako me kanite u meuvremenu zafrkavati, ja u " Daughertv
zatrese glavom. "ini se da ne bih mogla sve i kad bih htjela." Ona
poe lupkati prstom po nekom papiru. "Dobila sam ovaj e-mail iz
vojnog zapovjednitva otprilike u isto vrijeme kad ste vi jamano
otvorili pismo. Kao da je va premjetaj ve u tijeku. Ni manje ni
vie, vaa zamjena dolazi iz obavjetajnog zapovjednitva dolje s
Kosova. Mora biti da je 37 ve letjela zrakoplovom i prije nego to
je napisano vae pismo." Na Daughertiinu licu bio je zamiljen izraz.
"Mislite li da e zapovijed biti ovdje ve danas?" Daughertv pogleda
stolnu uru. "Tonije, za nekoliko sati." "Uh, to je brzo." "Tako
je", sloi se Daughertv. "Izdali su vam ve i putne naloge. Imate
jedan dan vremena da poistite stol i ostalo. Ve sutra ujutro bit
ete u zrakoplovu." "Jedan dan?" "Bolje da se odmah bacite na posao.
I mnogo sree, Hideo. Bio mi je uitak raditi s vama. Napisat u o
vama dobre preporuke." "Da gospodo, oprostite, narednice. I hvala."
I dalje zbunjen, Takeda se udaljio od narednice koja je prouavala
papir. Okretala je olovku rukama i zurila u prazno, dok je on
oduevljeno istio svoj stol. Suzdravao se da ne pone klicati. Ne
samo to je bio umoran jer je Miko tako daleko, bio je posebno
umoran od ivota u USAMRIID-u, svojevrsnom parnom loncu. Ovdje je ve
svata doivio, no dananja vijest kao da je sve zabrinula. ak
prestraila. On je bio sretan to e napokon izai iz ovog pakla. Tri
sata poslije, specijalist etvrtog stupnja Adele Schweik stajala je
mirno pred narednicom Daughertv. Bila je nevelika brineta gotovo
crne kose, krutog dranja ali veselih sivih oiju. Odora joj je bila
besprijekorna, s dva reda vrpca koje su svjedoile o slubi u mnogim
zemljama i kampanjama. ak je nosila i jednu vrpcu koja je
potvrivala slubovanje u Bosni. "Voljno, specijalistu." Schvveik
stade voljno. "Hvala vam, narednice." Daughertv proita dokumente o
premjetaju i ree ne diui pogled: "To je ilo brzo, zar ne?" 38
"Prije nekoliko mjeseci zamolila sam da budem premjetena u okrug
Columbia. Zbog osobnih razloga. Moj pukovnik rekao mi je da se
nenadano otvorilo jedno mjesto u Detricku, i ja sam uskoila."
Daughertv je pogleda. "Malo ste previe kvalificirani, zar ne? Ovo
je mjesto u pozadini. Zapovjednitvo u kojemu se ne radi mnogo i
nikad se ne putuje preko oceana." "Samo znam da je ovo Detrick. Ne
znam nita o vaoj jedinici." "Je li?" Daughertv podie jednu obrvu.
Ova Schweikica bila je nekako odvie hladnokrvna i pribrana. "Ovo se
zove USAMRIID, Vojni medicinski istraivaki institut SAD-a za
zarazne bolesti. Posao je znanstveno-istraivaki. Svi su nai asnici
doktori, veterinari i medicinski specijalisti. Ali imamo i civila.
Nemamo oruja, nemamo vjebi i nitko ne postaje slavan." Schweik se
nasmijei. "Zvui miroljubivo, narednice. Zgodna promjena nakon
Kosova. Nisam li meutim ula da se USAMRIID nalazi na samoj otrici,
da se bavi smrtonosnim oboljenjima? Kao da e biti uzbudljivo."
Narednica odmahnu glavom. "To se tie samo raznih doktora. Svima
ostalima posao je obina rutina. Odravamo stroj u pogonu. Preko
vikenda dogodio se jedan hitan sluaj. Nemojte postavljati pitanja.
To se vas ne tie. Ako naiete na nekog novinara, uputite ga u ured
za odnose s javnou. To je zapovijed. U redu, tamo je vaa kabina, sa
Sandrom Quinn u susjedstvu. Upoznajte se s njom. Smjestite se, a
Quinn e vas ubaciti u brzinu." Schweik stade mirno. "Hvala vam,
narednice." Daughertv je opet zavrtjela olovku, promatrajui vrata
koja su se upravo zatvorila iza prinove. Onda uzdahnu. Nije bila
posve samopouzdana. Iako je sve odisalo rutinom, bilo je trenutaka,
poput ovoga, kad se inilo da u vojsci nita nema smisla. Slegnu
ramenima. Dobro, vidjela je i udnijih stvari od ove, kad su jednom
brzom smjenom osoblja obje strane bile zado 39 voljne. Pozvonila je
Sandri i zatraila alicu kave, ostavljajui po strani najnoviju krizu
i udnu smjenu osoblja. Imala je drugog posla. U 17:32 narednica
Daughertv zakljuala je vrata, spremajui se da ode iz praznog ureda.
Ali ured nije bio prazan. Javi joj se ona nova ena, Schweikica.
"Voljela bih jo malo ostati i nauiti to vie. Ako je to u redu,
narednice." "Dobro, rei u ljudima od sigurnosti. Imate li klju
ureda? Dobro, zakljuajte vrata kad budete gotovi. Neete biti sami.
Zbog novog virusa doktori su poludjeli. Mislim da e neki ostati
ovdje cijelu no. Ako se tako nastavi, postat e angrizavi. Oni ne
mogu podnijeti tajne od kojih ljudi umiru." "Tako sam i ja ve ula."
Mala brineta kimnu i nasmijei se. "Vidite, u Fort Dericku ipak ima
mnogo uzbuenja." Daughertv se nasmija. "Ispravljam se", ree i izae.
Ostavi u utihnulom uredu, specijalist Schweik itala je dokumente i
pravila biljeke sljedeih pola sata, dok nije bila sigurna da ni
narednica niti tko od sigurnosti nee doi da pogledaju to radi. Onda
otvori torbu koju je unijela tijekom prve stanke za kavu. Kad je
jutros prispjela u zranu bazu Andrews, torba ju je ekala u
dodijeljenom joj automobilu. Izvadi iz torbe shemu telefonskih
ureaja u zgradi USAMRIID-a. Telefonska centrala bila je u podrumu,
i u njoj su bile koncentrirane sve unutarnje i vanjske veze.
Studirala je shemu dovoljno dugo da zapamti poloaj. Zatim vrati
shemu u torbu i krenu u hodnik. S prostodunim izrazom lica paljivo
je promatrala. uvar kod glavnog ulaza neto je itao. Schvveik je
morala proi pored njega. Udahnu, pokuavajui ostati mirna i skliznu
tiho u stranji hodnik koji je vodio do podruma. 40 Poekala je. uvar
je ostao nepomian i tih. Iako je zgrada bila pod najviim stupnjem
osiguranja, zatitom se manje kanilo zadrati ljude izvan zgrade, a
vie zatititi ih od smrtonosnih toksina, virusa, bakterija i ostalih
znanstvenih opasnih tvari koje su bile prouavane u USAMRIID-u.
Koliko god uvar bio dobro uvjeban, manjkalo mu je agresivnosti
potrebne onome tko uva jedan laboratorij u kojem se proizvode
najtajnija ratna oruja. Utvrdivi s olakanjem da je uvar ostao
udubljen u svoju knjigu, ona pokua otvoriti teka metalna vrata.
Bila su zakljuana. Uze iz torbe sveanj kljueva. Treim je uspjela
otvoriti podrumska vrata. Prouljala se tiho niza stube, a zatim se
poela provlaiti pored golemih strojeva koji su grijali i hladili
zgradu, proizvodili sterilni zrak i negativni tlak u
laboratorijima, stavljali u pogon snani sustav za isisavanje,
osiguravali vodu i kemijske otopine za kemijske tueve i inili sve
ostalo potrebno u jednom medicinskom kompleksu. Kad je dola do
telefonske centrale bila je ve znojna. Stavila je torbu na pod i
izvukla iz nje manju torbicu s alatima, icama, spojkama kodno
oznaenim razliitim bojama, mjerilima, ureajima za prespajanje,
slualicama i minijaturnim ureajima za snimanje zvuka. Bila je veer
i u podrumu je sve bilo tiho osim povremenog ukanja i lupkanja u
cijevima i kanalima. Zaustavivi se, paljivo je oslukivala ima li
ikoga. Od nervozne energije podilazili su je marci. Pogledom je
oprezno ispitala sive zidove. Napokon otvori centralu i poe raditi
na mnogobrojnim spojkama. Dva sata kasnije vratila se u svoj ured
gdje je na telefon prikljuila minijaturni ureaj za prislukivanje.
Zatim je okrenula neku sklopku skrivenu u ladici i poela sluati.
"... ao mi je, ostat u ovdje barem jo dva sata. ao mi je, draga,
ali nema 41 pomoi. Ovaj virus je grozan, svi se bave njime. Dobro,
pokuat u stii kui prije nego to djeca odu na spavanje." Zadovoljna
time to je njezin rad uspio, iskljui ureaj za prislukivanje i nazva
vanjsku vezu. Muki glas koji je s njom kontaktirao prole noi i
davao joj upute, ree: "Da?" Ona odgovori: "Instalacija je
kompletna. Sve telefonske veze spojene su s ureajem za snimanje. Na
svom ureaju imam alarm koji e se javiti im netko progovori u
uredima koji vas zanimaju. Povezat u se sa skretnicom za snimanje."
"Je li te itko primijetio? Sumnjaju li u tebe?" Ponosila se svojim
uhom koje je umjelo razlikovati glasove, i svojim poznavanjem
vanijih i manje vanih jezika. Ovaj glas odavao je odgoj i njegov
engleski bio je dobar iako ne savren. Nain govora bio je
neengleski, sa siunim tragom bliskoistonog akcenta. Nije to bio
Izrael, Iran ili Turska. Moda Sirija ili Libanon, ali vjerojatnije
Jordan ili Irak. Zapamtila je tu injenicu radi budunosti. Odgovori
mu: "Nitko i nita." "Dobro. Ostani oprezna s obzirom na bilo to u
vezi s virusom na kojemu rade. Biljei sve ulazne i izlazne pozive
iz ureda doktorice Russell, potpukovnika Smitha i generala
Kielburgera." Sve ovo nije moglo trajati odvie dugo, jer bi rizik
postao prevelik. Jamano nikad nee pronai tijelo pravog specijalista
etvrtog stupnja Adele Schweik. Ona nije imala poznate rodbine a
izvan vojske imala je malo prijatelja. Zbog toga je i odabrana. Ali
lana Schvveikica slutila je da narednica Daughertv na neto sumnja,
nejasno uznemirena njezinim dolaskom. Zbog vika revnosti mogla bi
se izloiti opasnosti. "Koliko dugo ostajem ovdje?" "Dok te budemo
trebali. Ne ini nita ime bi privukla pozornost na sebe." Zau se
zvuk prekida veze. Ona odloi slualicu i nastavi se upoznavati s
rutinama i zahtjevima naredniina ureda. Osluki42 vala je i
razgovore unutar zgrade i van nje; motrila je nee li se pojaviti
svjetlo na telefonu koje bi je upozorilo da govori netko iz
laboratorija doktorice Russell. Bila je radoznala to bi to moglo
biti toliko zanimljivo u vezi s doktoricom Russell. Zatim svrnu
misli. Bilo je stvari koje je bilo opasno doznati. 43 4 Pono
Washington, D.C. Velianstveni Rock Creek park u Washingtonu bio je
oaza divljine u srcu grada. Od Kennedv centra u blizini rijeke
Potomac povijao se uskom prugom prema sjeveru, a zatim se proirio u
prostranu umu na sjeverozapadu grada. Ta prirodna uma; obilovala je
prostorima za pjeaenje i vonju biciklom, konjskim!; stazama,
terenima za piknike i povijesno znamenitim mjestima! Pierce Mili,
gdje se Tilden Street kriao s Beach Driveom bici je jedna od tih
znamenitosti. Bio je to stari mlin podignut joif prije graanskog
rata u 19. stoljeu, kad je potok jo bio opto|j en nizom mlinova.
Sad je to bio svojevrsni muzej pod brigom^ Nacionalne slube za
parkove ali pod mjeseinom djelovao J4j upravo sablasno. ||
Sjeverozapadno od mlina, ondje gdje je grmlje osobito gusto u sjeni
visokog drvea, ekao je Bili Griffin. Na kratkoj uzici drao je uza
se vrlo ivahnog dobermana. No je bila hladna, ali Griffin se
preznojavao. Opreznim pogledom prelazio je po 44 mlinu i terenima
za piknik. Pas je njukao dok su mu se podignute uske pomicale u
potrazi za izvorom svoje nelagode. Netko se pojavio sa desne
strane, otprilike iz pravca mlina. Pas je uo slabano pucketanje
jesenskog lia pod nogama onoga tko se pribliavao, mnogo prije nego
to je Griffin ita uo. Istog trenutka kad je Griffin uo ukanje,
pustio je ivotinju. ivotinja je ostala posluno uz gospodara, ali
svaki joj je mii bio napregnut. Griffin dade bezglasan znak rukom.
Poput crnog fantoma, doberman je poskoio u no i optrao irok krug
oko terena za piknik, nevidljiv pod zloslutnim sjenama stabala.
Griffin je oajniki eznuo za cigaretom. ivci su mu bili napeti do
krajnosti. Iza njega je neto maleno i divlje protralo ispod grmlja.
Negdje u parku oglasila se sova. Nije poputao pred tim zvucima i
svojim ivcima. Bio je izvrsno istreniran, potpuni profesionalac i
dalje je motrio, budan i nepokretan. Kratko je disao kako bi
izbjegao da oblaii vodene pare odaju u hladnoj noi njegovu
nazonost. Koliko god obuzdavao svoj temperament, bio je zapravo
ljutit i zabrinut ovjek. Kad se potpukovnik Jonathan Smith napokon
pojavio, koraajui otvorenim prostorom pod srebrnastoplavom
mjeseinom, Griffin se nije pomaknuo. Na drugoj strani terena za
piknik doberman je kleknuo i ostao tako nevidljiv. Ali Griffin je
znao da je ondje. Jon Smith je zastao. Javi se aptom: "Bili?" U
sjeni, Griffin je pozorno zurio u no. Oslukivao je promet po
oblinjoj cesti koja je prolazila parkom i udaljene gradske zvukove.
Nita nije bilo neuobiajeno. Nije bilo nikoga drugoga u tom golemom
prostoru. Poekao je da vidi nee li mu pas dati neki drukiji znak,
ali i pas je bio zadovoljan stanjem. Griffin udahnu. Iskoraio je s
ruba terena za piknik, ondje gdje se mjeseina dodirivala sa
sjenama. Glas mu je bio tih i odavao je hitnju. "Smithv. Ovamo." 45
Jon Smith se okrenuo. Bio je spreman na skok. Sve to je mogao
vidjeti bio je neki nejasan oblik koji je lelujao pod mjeseinom.
Krenu prema njemu, znajui da se sad izlae i da je ranjiv... ali
nije znao na to. "Bili", promrmlja. "Jesi li to ti?" "Moja
malenkost." Griffin se javi razvedreno i povue se jo dublje u umu.
Smith mu se primaknu. mirkao je, koliko god nastojao brzo
prilagoditi svoj vid. Napokon ugleda starog prijatelja koji mu se
smijeio. Bili Griffin imao je i sada ono okruglo lice kojega se
Smith sjeao, ali je izgledao kao da je izgubio deset funti teine.
Obrazi su mu bili ravniji, a ramena su se priinjala teima nego
nekad, budui da mu je trup postao vitkiji. Smea kosa bila je
osrednje duine, mlohava i neuredna. Bio je za dva ina krai od
Smithovih est stopa dobro sazdan, snaan i vrst ovjek. Smith se
sjeao i Griffina koji se prikazivao neodreenim, kao da je upravo
iziao s posla u tvornici gdje su se slagali dijelovi kompjutera,
kao da je bio na putu do kavane gdje e zaigrati na kockarski
automat. Bilo je to lice i tijelo koje je dobro pristajalo vojnoj
obavjetajnoj slubi i FBI-ovim tajnim operacijama, jer se ispod
neupadljiva tijela nalazio otar um j. elina volja. ,! Smitha je taj
stari prijatelj podsjeao na kameleona, ali ne te, noi. Smith ga je
pozorno promotrio i shvatio da bi ispred sebe mogao imati i kakvu
ragbijaku zvijezdu iz Iowe. Sazreo je i odavao dojam potena,
pristojna i odvana ovjeka. Pravi Bili Gri-; ffin. |; Griffin isprui
ruku. "Zdravo, Smithv. Drago mi je to t; vidim nakon toliko
vremena. Kad smo se sreli posljednji put?| U hotelu Drake, Des
Moines?" "Tako je. Odresci i Potosi pivo." Ali Smith se nije
zadivio sjajnoj memoriji dok se rukovao s Griffinom. "Ovo je
paklenski nain sastajanja. U to si upao? Neka nevolja?" 46 "Moglo
bi se tako rei." Griffin kimnu, no glas mu je i dalje bio vedar:
"Ali sad nema veze. Kako si, Smithv, dovraga?" "Sasvim dobro",
Smith odvrati nestrpljivo. "Ali sad razgovaramo o tebi. Kako si
znao da sam u Londonu?" Onda se ipak nasmijei. "Kojeta, glupo
pitanje, zar ne? Ti uvijek sve zna. Sada, to je " "ujem da se eni.
Konano se naao netko tko e ukrotiti kauboja? Koji e se smjestiti
negdje u elegantnom predgrau, odgajati djecu i kositi travu?" "To
se nikad nee dogoditi." Smith se nasmija. "Sophia je i sama nalik
kauboju. Jo jedan lovac na viruse." "Hej, to ima smisla. Moglo bi
djelovati." Griffin kimnu i svrnu pogled, oiju podjednako nemirnih
i napetih, poput onih u nevidljivog dobermana. No kao da bi mogla
eksplodirati u plamenovima. "Uostalom, kako tvoji ljudi izlaze na
kraj s virusom?" "S kojim virusom? U Detricku se bavimo mnogima."
Pogled Billa Griffina i dalje je obilazio mjeseinom obasjanim i
zasjenjenim dijelovima parka, poput tenkista koji trai svoj cilj.
Zanemario je znoj koji mu je izbijao ispod odjee. "Onim koji ste
dobili zadatak istraiti rano u subotu." Smith se zbunio. "Bio sam u
Londonu od utorka. To ionako zna." Glasno opsova: "Dovraga. Mora
biti da je to bio onaj hitni sluaj radi kojega je Sophia pozvana u
laboratorij upravo dok smo razgovarali. Morao sam se vratiti "
Zastade i namrti se. "Otkud ti zna da je Detrick dobio zadatak
prouiti jedan novi virus? Jesi li me zato traio? Zamilja li da su
mi sve priopavali dok sam bio na putu, i sad eli iz mene iscijediti
podatke?" Griffinovo lice nije odavalo nita. Zurio je u no. "Smiri
se, Jon." "Da se smirim?" Smith nije mogao povjerovati onome to je
uo. "Zar je FBI toliko zainteresiran upravo za taj virus, pa te 47
poslao da mi iscijedi tajnu? To je preglupo. Tvoj ravnatelj mogao
bi nazvati mog ravnatelja tako se to radi." Griffin naposljetku
pogleda Smitha. "Ne radim vie za FBI." "Ne radi... ?" Smith se
zapiljio u njega, ali u Griffinovu pogledu nije bilo niega. Onaj
stari Bili Griffin nestao je, i Smith ;. trenutano osjeti muku u
elucu. A onda se razbjesni dok je svaki senzor njegova iskustva u
vojsci i u lovovima na viruse zvonio na uzbunu. "Sto ima osobitoga
u tom virusu? I za koga treba tu informaciju? Za neke ute novine?"
"Ne radim za nikakve novine ili magazine." "Onda za neki kongresni
odbor? Sigurno, jedan bivi pripadnik FBI-a dobro bi posluio
kongresnom odboru koji je poelio skresati izdatke za znanost."
Smith duboko udahnu. U ovom ovjeku nije mogao prepoznati svoga
nekad najboljeg prijatelja. Neto je izmijenilo Billa Griffina, ali
on nije odavao to bi to moglo biti. Kao da se Griffin zaelio
okoristiti njihovim sta-. rim prijateljstvom radi nekih vlastitih
ciljeva. Smith zatrese gla"| vom. "Ne, Bille, nemoj mi nita
govoriti o tome za koga radi,! Ako eli neto doznati o virusu, kreni
uobiajenim vojnim kanalima. I nemoj me vie zvati ako eli ostati moj
prijatelj." Zgaen, on krenu. "Stani, Smithv. Moramo razgovarati."
"Jebi se, Bille." Jon Smith proslijedi prema mjeseini. Griffin tiho
zazvida. Odjednom se golemi doberman ustremio na Smitha. Reei, tek
to nije navalio. Smith se smrznu. Pas se osovio na ape, podigao
njuku i dalje reao dugo i duboko. Otri su zubi svjetlucali,
pokazujui da bi jednim zamahom mogli prerezati ljudski vrat.
Smithovo srce snano je udaralo. Nije se micao. "Zao mi je."
Griffinov glas kao da je djelovao tuno. "Pitao si ima li tu loih
stvari. Ima... ali ne za mene." 48 Pas je i dalje mutno reao, a
Smith je ostao nepokretan. Osim njegova lica. Dobaci pogled pun
prijezira. "Rekao si da za mene ima loih stvari? Dopusti da
predahnem." "Dobro." Griffin kimnu. "To sam i ja elio rei, Smithv.
Zbog toga sam se htio nai s tobom. Ne mogu ti rei nita vie osim
ovoga: ti si u opasnosti. U stvarnoj opasnosti. Izgubi se iz grada,
i to brzo. Nemoj se vraati u laboratorij. Sjedni u zrakoplov i...
". "O emu to pria? Dobro zna da to nikad ne bih uinio. Pobjei od
svoga posla? Dovraga. Bille, to se s tobom dogodilo?" Griffin nije
obraao panju. "Posluaj to ti kaem. Nazovi Detrick. Reci generalu da
ti je potreban dopust. Dugi dopust. Izvan zemlje. Uini to odmah i
udalji se to vie moe jo ove noi!" "Nemogue. Reci mi to je to
posebno u tome virusu. U kakvoj sam opasnosti? Ako eli da to uinim,
moram znati zato." "Za ime boje!" Griffin uskliknu izgubivi
strpljenje. "Pokuavam ti pomoi. Otii. Brzo. Povedi sa sobom i
Sophiju." Prije no to je to dorekao, doberman koji je neprekidno
reao die prednje ape i okrenu se prema jugu. Zvjerkao je prema
udaljenom dijelu parka. Griffin se javi tiho. "Posjetitelji, mome?"
Dade znak rukom i pas se zaleti metu stabla. Griffin se okrenu
Smithu i tog trenutka eksplodira. "Odlazi odavde, Jone! Odmah!"
Jurnu za dobermanom, njegovom monom sjenkom koja se kretala
nevjerojatno brzo. ovjek i pas nestali su u gustiu mranoga parka.
Smith je na trenutak ostao zbunjen. Je li Bili bio toliko zabrinut
za njega ili za sebe samoga? Ili za obojicu? Kao da se njegov stari
prijatelj upustio u veliku opasnost, upozoravajui ga i zahtijevajui
ono to ni jednome ni drugome ne bi nikad palo na um da napuste svoj
posao i obveze. 49 Da bi dospio tako daleko, Bili je doista morao
svata doivjeti. Za ime boje, u to je to Bili bio umijean? Smith
zadrhta. U sljepooicama poee se osjeati otkucaji srca. Bili je imao
pravo. ivot mu je zaista bio u opasnosti, barem u ovome mranom
parku. No vratie mu se stare navike. ula su mu se izotrila i on
struno prijee pogledom stabla i tratinu. Udaljio se od ruba tamnog
drvea, dok mu je um i dalje napregnuto radio. Pretpostavljao je da
ga je Bili pronaao kanalima FBI-a, ali on nije vie radio za FBI. Za
njegovo boravite u hotelu Wilbraham znali su samo njegova zarunica,
njegov ef i slubenik u Fort Detricku koji je nabavio putne
dokumente. Nitko od njih ne bi odao podatak neznancu, koliko god
neznanac djelovao uvjerljivo. Kako je Bili ovjek koji je tvrdio da
vie ne radi za vladu uspio doznati da se nalazio u Londonu? Crna
limuzina bez svjetala pojavi se u sjeni starog mlina, ondje gdje
Tilden Street ulazi u park Rock Creek. Na stranjem sjedalu nalazio
se Nadal al-Hassan, visok ovjek tamna lica, otrih crta poput noa.
Sluao je to mu govori njegov podreeni Steve Maddux, koji se sagnuo
kroz prozor. Maddux je trao, pa mu je lice bilo crveno i oznojeno.
"Ako je Bili Griffin u ovom parku, gospodine al-Hassan, mora biti
da je on neka prokleta sablast. Vidio sam jedino vojnog lijenika
kako se ee." Teko je disao, pokuavajui uhvatiti dah. Unutar
raskonog automobila, lice visokog ovjeka bilo je duboko izbrazdano,
znak da je preivio neko zloglasne kozice. Crne oi bile su mu hladne
i bezizraajne. "Ve sam ti rekao, Maddux, da se nee prostaki
izraavati dok radi za mene." "ao mi je. U redu? Isuse Kr " 50
foadska knjinica Poput kobre u letu, ruka visokog ovjeka zgrabi
svojim dugim prstima Madduxa za vrat. Maddux se od straha ukruti i
proguta posljednju rije jeei. Neizgovoreni dio rijei izgubio se u
zloslutnoj tami. Napokon, ruka malo popusti stisak. Znoj je kapao s
Madduxova ela. Oi u kolima bile su nalik svjetlucavu ogledalu, kroz
koje niiji pogled nije mogao prodrijeti. Glas je bio varavo tih.
"Zar eli umrijeti tako rano?" "Hej", promuca kripavo preplaeni
ovjek. "Vi ste Musliman. Sto imate protiv " "Svi su proroci sveti.
Abraham, Mojsije, Isus. Svi." "Dobro, dobro. Hou rei da je Is ",
Maddux ponovno jeknu dok se aka stezala oko vrata. "Otkud bih to
mogao znati?" Prsti se na asak ponovno stegnue. A onda dugonja
popusti, ruka mu se povukla. "Moda si u pravu. Oekujem previe od
vas glupih Amerikanaca. Ali sad zna nee to jo jednom zaboraviti zar
ne?" U glasu zapravo nije bilo pitanja. Jauui, Maddux odahnu.
"Sigurno, sigurno, gospodine al-Hassan. U redu." ovjek otrog lica,
al-Hassan, ispitivao je Madduxa pogledom hladnih oiju to su
nalikovale ogledalu. "Ali Jon Smith je bio ovdje." On se zavali u
naslonjau i poe istiha naglas razmiljati. "Na ovjek u Londonu
otkrio je da Smith mijenja let i da ga cio dan nema u Londonu.
Tvoji ljudi pronalaze ga na Washingtonskom aerodromu, ali umjesto
da odande krene kui u Marvland, on dolazi ovamo. Istovremeno na
cijenjeni kolega odlazi iz naeg hotela i ja ga slijedim dovde, kad
mi uspijeva umaknuti. Ti ga ne pronalazi u parku, ali sluajnost je
udna, zar ne? Zato bi suradnik doktorice Russell bio ovdje ako ne
zato da se nae s naim gospodinom Griffinom?" Maddux oduti. Ve je
shvatio da je veinu svojih pitanja njegov gazda izgovarao naglas
nekom nevidljivom dijelu samoga 51 sebe. Sav napet, preda se tiini.
Oko automobila s dvojicom ljudi, divlji park kao da je disao nekim
vlastitim ivotom. Al-Hassan naposljetku siegnu ramenima. "Moda
grijeim. Moda je to ista sluajnost i Griffin nema nikakve veze sa
Smithom koji je ovdje. Drim da to nema veze. Pukovnikom Smithom
bavit e se drugi, je li tako?" "Tako je." Maddux kimnu izvan sebe
od sree. "Nee se uspjeti udaljiti iz okruga Columbia." 52 5 1:34,
utorak, 14. listopada Fort Detrick, Maryland Sophia Russell ukljui
u svom uredu stolnu lampu i zavali se u stolac, umorna i
prestraena. Victor Tremont nazvao je jutros i objasnio kako u
njegovim biljekama iz Perua nema spomena o nekom udnom virusu koji
mu je ona opisala, kao ni o indijanskom plemenu zvanom Majmunova
krv. U Tremonta se ponajvie pouzdavala i sad je bila ojaena to joj
on nije mogao pomoi. Iako su ona kao i ostali mikrobiolozi u
Detricku radili i dalje neprekidno, nisu se nimalo pribliili
razrjeenju prijetnje koju je donosio virus. Novi je virus pod
elektronikim mikroskopom imao isti loptasti oblik s vlasi slinim
izraslinama nekih njegovih proteina, poput virusa gripe. Ali ovaj
virus bio je jednostavnijeg izgleda od bilo koje mutacije influence
i daleko smrtonosniji. Nakon to nisu uspjeli pronai nita slino medu
hanta virusima, ponovo su ispitali viruse marburg, lassa i ebola,
ali ni ti ubojice nisu pod mikroskopom pokazivali bilo kakvu
slinost s nepoznatim virusom. Pokuali su i sa svakim drugim
poznatim uzronikom hemoragijske groznice. Pokuali su s trbunim
tifu53 som, bubonskom kugom, plunom kugom, meningitisom i
tularemijom. Nita se nije uklapalo, i prethodnog popodneva napokon
je iznijela zahtjev generalu Kielburgeru da objavi postojanje
virusa te zatrai pomo CDC-a i drugih ustanova etvrtog stupnja irom
svijeta. On je i dalje oklijevao jer su ipak postojala samo tri
sluaja. Ali u isti mah inilo se da je virus potpuno nepoznat i
visoko smrtonosan, pa bi on mogao biti smatran odgovornim. I tako,
prigovarajui, ipak je prihvatio nunost i poslao objanjenja s krvnim
uzorcima CDC-u, Specijalnom patogenom odjelu Svjetske zdravstvene
organizacije, pa u britanski Porton Down, Antvverpenskom sveuilitu
u Belgiji, njemakom Institutu Bernard Nocht, specijalnom patogenom
odjelu Pasteurova instituta u Francuskoj i svim ostalim
laboratorijima etvrtog stupnja po svijetu. Ve su poeli pristizati i
prvi odgovori. Svi su se slagali da virus nalikuje hanta virusu,
ali se nije poklapao ni s jednim podatkom u bankama podataka.
Izvjea iz CDC-a i inozemnih laboratorija nisu spominjala nikakav
napredak. Sve se svodilo na oajnika, premda dobro upuena nagaanja.
Umorna do sri, Sophia se naslonila i masirala sljepooice da se
spasi od glavobolje. Pogledala je na sat i ostala zapanjena. Boe,
ve je blizu dva ujutro! Bore umora pojavie joj se na elu. Gdje je
Jon? Ako je sino stigao kui kako je bilo predvieno, danas bi ve bio
u laboratoriju. Sva obuzeta poslom, nije previe razmiljala o
njegovoj odsutnosti. Ali sad nije mogla da se ne nasmijei, usprkos
umoru, glavobolji i brizi za Jona. Ima etrdesetjednogodinjeg
zarunika koji se odlikovao radoznalou i naglou nekoga od dvadeset
godina. im biste pred Jonom zamahali nekom tajnom, on bi se
ustremio kao trkai konj. Mora biti da kasni zbog neega doista
iznimnog. Ipak, ve bi je trebao nazvati. Uskoro e kasniti puni dan.
54 Moda mu je Kielburger dao neki tajni nalog, pa nije mogao
nazvati. To bi bilo nalik generalovim obiajima. Vrlo vano to je ona
Jonova zarunica. Ako je general zaista uputio nekamo Jona, ona e o
tome doznati kad i svi ostali, onda kad general bude voljan da to
objavi. Razmiljajui i dalje, ustade. Znanstvenici su radili
neprekidno, i nou, pa i general koji nije htio propustiti priliku
da odmah bude obavijeten. Odjednom ljutita i zabrinuta za Jona, ona
se uputi prema generalovu uredu. Brigadni general Calvin
Kielburger, doktor filozofije, bio je jedan od onih golemih i
mesnatih ljudi jakoga glasa, s premalo modanih vijuga, kako je ve
bio sluaj s ljudima koje je vojska rado uzdizala do ina pukovnika,
a zatim ih u tom inu zamrzavala.. Takvi ljudi su katkad ilavi i
uvijek obini; imali su manje ljudskih i jo manje diplomatskih
osobina. Obino bi im davali nadimke Buli ili Buck. Katkad bi se i
asnici s takvim nadimcima uspeli do vieg ina, ali to su bili oni
nevisoki s jakim eljustima. Dostigavi jednu zvjezdicu vie od onog
ina to bi ga mogao razumno oekivati, brigadni general Kielburger
odustao je od daljnjih medicinskih istraivanja u ispraznoj nadi da
bi se mogao uspeti do potpunog generalskog ina i do zapovijedanja
trupama. Osim takvih asnika, vojsci su bili potrebni i bistri ljudi
koji umiju suraivati s civilima. Kielburger je bio toliko obuzet
vlastitim napredovanjem, da nije uspio vidjeti kako bi mu
najpametnije bilo da se dokae kao inteligentan i uviavan ovjek. Kao
posljedica svega, sad se naao na elu neutjecajne skupine civilnih i
vojnih znanstvenika, od kojih veina nije podnosila autoritete,
pogotovo ne one uskogrudne i bombastine kakav je ve bio Kielburger.
55 U toj nesreenoj gomili, potpukovnik Smith pokazao se kao ovjek
koji je bio najmanje uljudan, kojega se najmanje moglo nadzirati i
koji je najvie uzrujavao okolinu. Odgovarajui na Sophijino pitanje,
Kielburger je lanuo: "Ja sasvim sigurno nisam pukovniku Smithu dao
bilo kakav zadatak! Kad bi bio posrijedi neki pipkav posao, on je
posljednji akrobat kojemu bih ga povjerio." Sophia je bila ledena
barem onoliko koliko je Kielburger bio zapaljiv. "Jon nije
akrobat." "Odsutan je ve cio dan, a mi ga ovdje trebamo!" Sophia
odbrusi: "Ako mu niste telefonirali, kako bi mogao znati da vam je
potreban? Ni ja nisam bila upoznata s teinom situacije, sve dok
nisam poela istraivati virus. Odonda sam neprekidno u laboratoriju.
Bit e da se sjeate to to znai raditi." Ona je zapravo sumnjala da
se on prisjea tekoa i uzbuenja u laboratorijskom poslu, jer joj je
bilo ispriano kako je on i u ondanjim vremenima radije prevrtao
papire i ogovarao druge znanstvenike. Inzistirala je. "Jon sigurno
s razlo gom kasni. Ili ga je zadralo neto na to on ne moe
utjecati." "Sto, na primjer, doktorice?" "Kad bih to znala, ne bih
se razbacivala vaim dragocjenim vremenom. Niti mojim. Ali ne
nalikuje njemu da kasni a da me ne nazove." Kielburgerovo se bujno
lice iskesi. "Ja bih naprotiv rekao da mu to vrlo nalikuje. On je
nalik gusaru koji vreba novi zlatni pli jen, i uvijek e biti takav.
Drite me za rije on je jamano naletio na neki zanimljiv medicinski
problem ili postupak, ili oboje, i zbog toga je propustio let.
Suoite se s time, Russell, on je napunjen top i kad se udate morat
ete se na to priviknuti. Ne zavidim vam." Sophia stisnu usnice,
borei se s jakom eljom da kae generalu to misli o njemu. Uzvratio
joj je pogledom, polagano je svlaei u mislima. Plavke su mu
oduvijek bile drage. Bilo je vrlo seksi kako je 56 i-r. zaeljavala
svoju svijetlu kosu u konjski rep. Pitao se je li plavka ba
svagdje. Ne uvi od nje bilo kakav odgovor, nastavi u pomirljivijem
tonu: "Ne uzrujavajte se, doktorice Russell. On e se uskoro
pojaviti. U svakom sluaju nadam se tome, jer nam je potreban svatko
u borbi protiv virusa. Pretpostavljam da me nemate o emu
izvijestiti?" Sophia zatrese glavom. "Da budem iskrena, ne znam to
bih jo uinila, a tako je i s ostalima. I u drugim laboratorijima
rade iz petnih ila. Jo je rano, ali sve to zasad dobivamo su
negacije i nagaanja." Kielburger nestrpljivo zabubnja po stolu. On
je general i zato se osjea obveznim da neto uini. "Vi kaete da je
to jedinstven virus, kakav dosad nije vien?" "Svakome se to mora
dogoditi prvi put." Kielburger zastenja. To bi mu moglo unititi sve
izglede da se rijei ovog medicinskog geta i preuzme zapovjednitvo
na terenu. Sophia ga je pozorno promotrila. "Mogu li neto
predloiti, generale?" "Zato ne?" Kielburger odvrati kiselo. "Tri
dosadanje rtve geografski su jako udaljene. Uz to, dvije su
otprilike iste dobi, dok je jedna znatno mlaa. Dva mukarca, jedna
ena. Jedan je bio u aktivnoj vojnoj slubi, jedan je veteran i trea
rtva je civil. Kako su oni zaraeni? Gdje je izvor? Negdje mu je
bilo ishodite. Raun vjerojatnosti izrazito se protivi injenici da
su se tri sluaja dogodila unutar dvadeset etiri sata i na tisue
milja razdaljine s istim virusom kao uzronikom." Kao obino, general
nije shvatio. "Na to ciljate?" "Osim ako se ne dogodi da se pojave
nove rtve na jednoj od triju lokacija, moramo ustanoviti kakva veza
postoji meu ovima trima. Moramo istraiti njihove ivote. Na primjer,
moda je sve troje boravilo prije est mjeseci u istom hotelu u
Mihvau 57 keeju. Moda su se svi ondje zarazili." Ona zastade.
"Takoer bismo morali proeljati medicinsku dokumentaciju u ta tri
podruja zbog znakova eventualnih prethodnih infekcija koje su moda
proizvele antitijela." U najmanju ruku to bi bio pozitivan korak, a
Kielburger bi ostavio dojam da djeluje odluno. "Naredit u da se s
time odmah pone. elim da vi i pukovnik odmah ujutro odletite u
Kaliforniju i razgovarate s ljudima koji su poznavali bojnika
Andersona. Jasno?" "Potpuno, generale." "Dobro. Izvijestite me kad
Smith bude odluio vratiti se na posao. Izgrist u mu guzicu." Bilo
je to toliko ludo da nije mogla uivati u generalovim hollywoodskim
predodbama junaka koji ne trpi prigovore. Sophia se iulja iz
njegova ureda. U hodniku pogleda na zidni sat. 1:56 ujutro. Obuzele
su je nove brige. Je li se neto dogodilo Jonu? Gdje je on? 2:05
Washington, D.C. Dok se malim Triumphom vozio kroz grad u noi, Jon
Smith domiljao se oko onoga to mu je Bili Griffin rekao, pokuavajui
odgonetnuti i ono to nije spomenuo. Bili je priznao da je napustio
FBI. Svojom ili tuom voljom? U svakom sluaju, Bili je na neki nain
bio povezan s novim virusom koji su vojne ustanove poslale
USAMRIID-u na prouavanje. Vjerojatno laboratoriju, radi
identifikacije i davanja prijedloga o najboljem nainu lijeenja.
Smithu se to priinilo rutinskim zadatkom jednim od onih zbog kojih
je institut u Fort Detricku i osnovan. Ipak, Bili Griffin ustvrdio
je da je Smith u opasnosti. 58 Njegov izdresirani doberman vie je
govorio o stanju Griffinova duha nego sve to mu je izgovorio.
Griffin je oito vjerovao da postoji neka opasnost, i to ne samo za
Smitha nego i za njega osobno. Nakon njihova susreta, Jon se
oprezno kretao mranim parkom, zastajkujui i prikrivajui se meu
drveem kako bi provjerio da ga netko ne prati. Kad je napokon doao
do svoga Triumpha, modela iz 1968. godine, oprezno je promotrio
okolicu prije nego to je uao u kola. Zatim je krenuo juno od parka,
udaljujui se od Marvlanda i svoje kue, uinio je dakle neto suprotno
od onoga to bi mogui progonitelj oekivao. Unato kasnom satu, promet
je bio umjeren. ivahna metropola usnut e i njezine e se arterije
isprazniti tek duboko u noi, negdje oko etiri ujutro. Odmah mu se
uinilo da ga neka kola prate. Stoga je skrenuo iza nekoliko uglova,
ubrzao pa onda usporio, uputivi se napokon prema Dupont Circleu i
Foggy Bottomu i dalje na sjever. Za te manevre trebalo mu je vie od
sata, ali sad je barem bio siguran da ga nitko ne slijedi.
Promatrajui i dalje pozorno, okrenuo je sad prema jugu, na aveniju
Wisconsin. Promet je tu bio vrlo rijedak; uline svjetiljke
ocrtavale su ute krugove spram tamne noi. Uzdahnu umorno. Boe, htio
je vidjeti Sophiju. Moda je sad bio dovoljno siguran da se odvai do
nje. Prijei e Potomac i krenuti cestom Georgea Washingtona a zatim
cestom broj 495 prema sjeveru i Marvlandu. Do Sophije. Nasmijeio bi
se im bi pomislio na nju. to je dulje bio odsutan, to mu je vie
nedostajala. Jedva je ekao da je zagrli. Pribliavao se rijeci vozei
se uz duge redove trendovskih butika, elegantnih knjiara, pomodnih
restorana, barova i klubova Georgetowna... kad lijevom putnom
trakom protutnja golemi kamion. Bilo je to vozilo za prijevoz robe
na est kotaa, nalik bezbrojnima to su prolazila svakom obilaznom i
meudravnom cestom izmeu Atlantika i Pacifika. Smith se odmah upitao
kak 59 vog posla ima takvo vozilo u ovaj sat, budui da e isporuke
trgovinama poeti tek za tri ili etiri sata. Zanimljivo, na vozilu
nije bilo nikakve oznake kompanije, adrese, reklamnog slogana,
telefona ili bilo ega to bi upuivalo na to kakvu robu prevozi i
kome pripada. Razmiljajui eznutljivo o Sophiji, Smith nije zastao
da promisli o udnoj anonimnosti kamiona. Ipak, zbivanja te noi
probudila su u njemu osjeaj za opasnost razvijen tijekom godina
medicinske prakse i zapovijedanja na frontama gdje bi svakog asa
mogla izbiti opasnost, gdje je smrt bila bliska i realna, gdje su
neugodnosti ekale iza svake kolibe i svakoga grma. Moda je njegovu
pozornost privukao neki pokret ili neki zvuk vozila. Sto god bilo,
djeli sekunde prije nego to mu je vozilo preprijeilo put, Smith je
znao da e se to dogoditi. Adrenalin mu se uzburkao. Grlo se
stegnulo. Odmah se ukljuio u situaciju. Munjevito se pribliavao
kamionu, pa stoga skrenu upravlja udesno, prema naputenoj pjeakoj
stazi. Nije se sjurio brzo moda trideset milja na sat ali voziti se
uskom pjeakom stazom, makar nevelikom brzinom, bilo je ludo. Dok je
kamion grmio, Smith je pokuao obuzdati svoje vozilo. Udarajui
eksplozivno, oborio je kutiju za potu i kantu za smee, a odmah
potom sruio neki natpis. Projurio je pored zatvorenih vrata jedne
trgovine, bara i kluba. Tamni prozori promicali su kao slijepe oi
koje mu namiguju. Sav u znoju, pogleda ulijevo. Golemi kamion naao
se sad usporedo s njime, iekujui priliku da ga ponovo udari i
razbije o proelje zgrade. U sebi je zahvalio to na pjeakom hodniku
nije bilo nikoga. Izmiui kanti za smee, odjednom vidje kako se
sputa prozor na kabini kamiona. Netko je isturio cijev oruja i
usmjerio je ravno prema njemu. Prestravio se. Zaglavljen na pjeakom
hodniku dok mu je kamion prijeio izlaz na cestu, nije mogao ni umai
ni sakriti se. K tome, bio je nenaoruan. to god da su 60 prethodno
namjeravali s njim uiniti, sad im je bila namjera da ga ustrijele.
Smith povue konicu i poe se vrpoljiti, kako bi onoj hulji uinio
cilj barem tee dostupnim. Znoj orosi Smithovo elo. A onda osjeti
traak nade. Ispred njega bilo je raskrije. Zgrabi upravlja i
usmjeri Triumph prema raskriju. im je krenuo, oruje iz kamiona
opali. Zvuk je bio zagluan, ali kugla je promaila. Odbila se od
Triumphova stranjeg dijela i razbila staklo na izlogu duana. Dok se
staklo osipalo, Smith duboko udahnu. Metak je proao prokleto blizu.
Oprezno pogleda cijev koja se pomicala amo-tamo na prozoru kamiona.
Na sreu, ve se pribliio raskriju. Na jednom uglu bila je banka, a
na ostala tri trgovine. Nije imao vremena za gubljenje. Raskrije je
bilo njegova jedina nada. Ponovo duboko udahnu. Procijenivi
udaljenost, naglo povue konicu. Kola se zatresoe, a on okrenu
upravlja udesno. U trenutku kad je Triumph zamaknuo u sporednu
ulicu, jo je dospio pogledati kamion. Tad se dogodilo ono emu se
nadao: kao rtva vlastite brzine, kamion je inercijom produio
glavnom avenijom i izgubio se iz vida. Sav oduevljen, krenu punom
brzinom, ponovno povue konicu i zamaknu za sljedei ugao, ovaj put u
stablima optoenu ulicu s dva reda federalnih zgrada za stanovanje.
I dalje je vozio, zamiui za vie uglova i neprekidno zagledajui u
retrovizor, iako je bio uvjeren da se golemi kamion nee uspjeti
okrenuti na cesti, koliko god promet u kasnoj noi bio rijedak. Teko
diui, zastade napokon u sjeni razgranate magnolije, u mranoj
rezidencijalnoj ulici, u kojoj su automobili BMW, Mercedes i ostali
znaci bogatstva ukazivali na to da je ovo jedan od najelitnijih
predjela Georgetowna. Natjera sebe da makne ruke s upravljaa i
pogleda ih. Drhtale su, ali ne od straha. Ve odavna nije bio u
nevolji kao ovaj put estokoj nevolji koju nije ni oekivao niti
elio. Zabaci glavu i sklopi oi. 61 Duboko je udisao, zauen kao i
uvijek mogunou da sve krene drukije. Nije podnosio nevolje. Jedan
stariji dio njega shvatio je to. Dio koji je htio da se i o njemu
povede rauna. Pomisli kako je njegova veza sa Sophijom sve to
dokrajila. S njom, nije vie bio eljan vanjskih opasnosti koje su mu
u prolosti potvrivale da je iv i to potpuno i djelatno. U drugu
ruku, u ovom asu nije imao izbora. Ubojice iz kamiona koji su ga
napali bili su jamano dio onoga na to ga je Bili Griffin htio
upozoriti. Ponovno su mu se vratila sva ona pitanja o kojima je
razmiljao nakon pononog susreta. ega je osobitoga bilo u tom
virusu? Sto je Bili prikrivao? Zamiljen, ubaci u brzinu i krenu
ulicom. Na ona pitanja nije imao odgovora, ali Sophia moda jest. im
je to pomislio, ukoi se. Usta mu postadoe suha. Zgrabi ga uasna
pomisao. Ako su pokuali ubiti njega, moda e i nju. Pogleda na svoj
sat. Bilo je 2:32 ujutro. Mora ju nazvati, upozoriti je, ali
mobitel mu je bio kod kue. Nije imao osobitog razloga da ga ponese
sa sobom u London. Morao je to prije pronai javnu telefonsku
govornicu. U tom smislu najizglednija je bila Wisconsin avenija,
ali nije se htio izloiti jo jednom napadu iz kamiona. Morao je
krenuti u Fort Detrick. Smjesta. Pritisnu pedalu i pojuri prema O
ulici. Visoka stabla izmicala su jedno za drugim. Stare
viktorijanske zgrade s pretjeranim ukrasima i iljatim krovovima
djelovale su sablasno. Ispred njega bilo je raskrije sa
svjetiljkama koje su bacale svjetlo u srebrnastosivim mrljama.
Odjednom se ukazae snana svjetla automobila, koja su se probijala
iz noi. Vozilo se pribliavalo istom raskriju prema kojem se kretao
i Smithov Triumph, ali barem dvostruko bre. 62 Smith prokune i
pogleda pjeaki prijelaz. uuren u hladnom nonom zraku, neki
osamljeni pjeak skrenuo je s prijelaza. ovjek se ljuljao i
neskladno pjevao pod utjecajem viskija, a zatim poeo teturati prema
drugoj okuci, maui rukama poput olovnog vojnika-igrake. Smith se
sav skupi. ovjek je bezumno stao na put jureem automobilu. Nije vie
dospio podii pogled. Konice odjednom zakripae. Smith je bespomono
promatrao kako jurei automobil udara odbojnikom pjeaka. Poletio je
kroz zrak, rairenih ruku. Smithu je zastao dah iako on toga nije
bio svjestan. asak prije nego to je tijelo odletjelo u kanal, Smith
pritisnu konice. Isti tren voza automobila koji je udario pjeaka
uspori, kao da se pita to se dogodilo, a zatim odjuri i nestade iza
ugla. Smith je zaustavio kola i izjurio iz njih, a onda pojurio
prema sruenome. Svi noni zvui kao da su odjednom utihnuli. Oko
osvijetljenog raskrija sjene su bile duge i guste. Kad je kleknuo
da ispita to se ovjeku dogodilo, pojavi se jo jedan automobil. Zau
iza sebe konice i automobil se zaustavi pored njega. On olakano die
glavu i domahnu za pomo. Dva ovjeka iskoie i pojurie prema njemu. U
isti mah Smith primijeti da se ranjeni ovjek mie. Pogleda ga. "Kako
se osjeate?" i tog trenutka ukoi se. Tobonja rtva odjednom ga je
odmjerila budnim i trijeznim oima. Dapae. ovjek je uperio u Smitha
poluautomatski pitolj Glock, s priguivaem. "Isuse, tebe je teko
ubiti. Kakav si ti to vraji doktor?" 63 6 2:37 Washington D.C.
Jedan djeli Jona Smitha odjednom se naao u prolosti, u Bosni i u
njegovu sklonitu u Istonoj Njemakoj prije pada Zida. Sjene,
uspomene, izlomljeni snovi, male pobjede, i redovito onaj nemir.
Sve na to je pomislio ostavio je iza sebe. Dva su neznanca izvukla
oruje i uperili ga u Smitha, no on je u istom trenutku zgrabio
zglob i gornji dio ruke ovjeka koji je leao na tlu. Prije nego to
je mogao ita uiniti, Smith poe struno natezati ruku, uinivi s
njegovim tetivama i lancima tono ono to je naumio. ovjekov lakat
kvrcnu. Vrisnu i poe se otimati, dok se lice krivilo od bola. Kad
mu je aka popustila, Glock pade na tlo. Sve se to dogodilo u
trenutku. Smith se mrano iskesi. U svakom sluaju, nije morao ubiti
ovjeka. Jednim pokretom on pograbi oruje, kleknu na jedno koljeno i
nategne pitolj. Opalio je. Metak je zbog priguivaa nainio tek jedno
pop. Jedan od dvojice napadaa sagnu se prema naprijed i iskrivljen
od bola skljoka se na hladan asfalt. Dok se ovjek hvatao za mjesto
gdje je ula Smithova kugla, drugi ovjek skljoka se 64 pored njega.
Leei na trbuhu, digao je glavu kao da se nalazi na udaljenosti
sigurnoj za pucanje, a Smith mu je nepokretna meta. Velika pogreka.
Smith je sasvim tono znao to neznanac smjera. Ugnu se, a hitac iz
oruja s priguivaem projuri pored njegove sljepooice. No sad Smith
nije imao izbora. Prije no to je ovjek mogao ponovo opaliti, neto
nie, Smith opali drugi put. Metak je pogodio napadaevo desno oko,
ostavivi za sobom crnu mrlju. Krv je proikljala, ovjek je udario
elom o tlo. Ostao je nepokretan. Smithu je bilo jasno da je napada
mrtav. Dok mu je bilo udaralo, Smith se uspravi i krenu oprezno
prema napadaima. Nije htio ubiti ovjeka, i bio je bijesan to se
naao u neprilici kad je to morao uiniti. Zrak oko njega kao da je
jo vibrirao. Oprezno se zagleda uz ulicu i niz nju. Nigdje se na
vratima nije upalilo svjetlo. Kasni sat i meci s priguivaem sauvali
su tajnu prepada. Iz mlitave ruke ovjeka kojega je ustrijelio u oko
uze vojnu Berettu i, s malo nade, pogleda ima li u njega znakova
ivota. Bio je mrtav. Zatrese glavom, pun jeda i gnuanja. Udalji
oruje s dohvata dvojice ranjenih. ovjek sa slomljenim laktom i
dalje je bio u nesvijesti, dok je onaj kojemu je metak proao kroz
bok glasno kleo i zurio u Smitha. Smith kao da ga nije primjeivao.
Pourio je natrag do svoga Triumpha, kad se kroz no zau pribliavanje
kamiona. Okrenu se. iroka bijela povrina vozila sa est kotaa ali
bez ikakvih oznaka pribliila se raskru. Ubojice su ga nekako
ponovno pronali. Kako? Kad se vodi borba, ima trenutaka za pucanje
i trenutaka za bijeg. Smith pomisli naas na Sophiju zatim odjuri du
pjeake staze pored niza viktorijanskih kua. Iz nekog stranjeg
dvorita zau se lave psa, a njemu odmah odgovori drugi lave. Ubrzo
su glasovi ivotinja poeli odjekivati starom etvrti. Kad su poeli
zamirati, Smith se prikrao u crnu sjenu jedne viktorijan 65 ske
trokatnice, s tornjiima, kupolama i irokim ulaznim vratima. Naao se
barem stotinjak jarda daleko od raskrija. Pognut, on se poe
osvrtati i prouavati prizor. Pokuao je zapamtiti parkirana kola, a
zatim promotri kamion koji se zaustavio. Kratak i teak ovjek iskoi
iz kabine, a zatim se nagnu nad trojicom onih koji su leali na tlu.
Smith ga nije prepoznao, ali je znao kamion. ovjek domahnu traei
pomo. Jo dvojica izatoe iz kabine i pojurie da ponesu ranjenike,
dok je teki ovjek otvorio stranja sklopiva vrata. Na vratima se
pojavie petorica ili estorica, okreui glavama kao da ispituju no.
ak i pod kapricioznom mjeseinom Smith je mogao primijetiti lice
ovjeka koje je bljetalo od znoja. Izdavao je naredbe. Dva ranjenika
i le ubijenoga uneseni su u vozilo parkirano nedaleko od Smitha.
Jedan od ljudi sjeo je za upravlja i pojurio put sjevera. A onda je
krenuo i kamion, ali put juga i rijeke. Voda je izdvajao ljude u
parove, bez sumnje s nalogom da pronau Smitha. S neto sree, svaki
od tragaa mogao bi se smatrati nadmonim tom etrdesetogodinjem
znanstveniku koji je dane provodio sjedei... unato rijeima dvojice
preivjelih. Bjelokosni mlakonja koji je iz milosra dobio vojnu
odoru i tako postao sretan takav su pogrean dojam o Smithu ljudi
imali i ranije. Oslukivao je iz svog skrovita kad su se dvojica
pribliila. Morat e ih nekako neutralizirati. Okrenu se i zamaknu
dublje u sjenu, siguran da su ga uli. Zagrizli su mamac, pa se
stvorila istina izmeu tog para i ostalih. ivci su mu bili prenapeti
dok je vrludao mranim dvoritima, pozorno motrei sve okolo. etiri
bloka dalje od raskrija pronae neto to bi mu moglo posluiti. Bijela
zgrada u kolonijalnom stilu stajala je u dnu kraeg pristupnog puta,
bez ikakva osvjetljenja. Postrance je bila vrtna kuica, gotovo
nevidljiva pod zatitom noi, kao i drvlje i stabla koji su
obrubljivali posjed. 66 On se nakalja i zastruga nogama po pijesku,
kako bi bio siguran da e ga uti i pomisliti da se naumio prikriti u
zgradi. Zatim zamaknu u povuenu kuicu. Imao je pravo kroz reetkaste
zidove mogao je vidjeti cijeli posjed. Ostavi Glocka i Berettu na
jednoj klupi; nije mislio da e ih upotrijebiti radi bilo ega osim
zastraivanja. Ne, ovaj je posao valjalo obaviti tiho i brzo. Prola
je jedna duga minuta. Jesu li moda nekako pogodili to on radi i
pozvali ostale iz skupine? Jesu li ga upravo ovog trenutka
okruivali, dolazei iz pozadine? Obrisa rukom elo, odstranjujui
znoj. Srce kao da mu je gromoglasno lupalo. Dvije minute... tri
minute. Neka sjena izroni iz stabala i potra prema lijevoj strani
velike zgrade. A onda druga sjena potra prema desnoj strani. Smith
udahnu. Hulje, bili oni civili ili vojnici, bijahu predvidljivi.
Bez mnogo dosjetljivosti, njihove su taktike ideje bile
rudimentarne izravan nasrtaj policajca ili jednostavna varka brania
iz kolske ragbijake momadi, koji uvijek gleda na stranu suprotnu od
one kamo je kanio baciti loptu. Dvojica, koji su se u noi
pribliavali poput krakova klijeta bili su u boljem poloaju od
ostalih, ali, kao i Custer kod Little Big Horna ili lord Chelmsford
u Isandhhvani u borbi protiv Zulua, uinili su Smithu uslugu
prepolovivi svoje snage, pa je mogao uzeti u postupak jednoga za
drugim. Ponadao se da e se to i dogoditi. Onaj poduzetniji tapkao
je oko desne strane zgrade, izmeu nje i vrtne kuice. To je bila
prilika za Smitha. Dok ga je ovjek slijedio kako je naumio, Smith
mu se prikrade odostraga. Stade na granicu. Bio je to tih zvuk, ali
dovoljno glasan da uzbudi napadaa. Smithovo srce kao da je zastalo.
ovjek se okrenu, s pitoljem spremnim za hitac. 67 Smith je djelovao
odmah. Samo jednim snanim udarcem desne ake u grlo napadaa
paralizirao je njegove glasnice, zamahom desne noge udario je
cipelom broj dvanaest glavu neprijatelja i on se skljoka bez glasa.
Smith se povue u vrtnu kuicu. Jedna minuta... dvije minute. Drugi
napada, oprezniji od prvoga, pojavio se na mjeseini izmeu vrtne
kuice i oborenoga. Osjetio je potrebu da ukloni svog partnera dalje
od domaaja svjetlosti. Ali tu je njegova dosjetljivost zavravala.
On kleknu nad ovjekom koji je leao. "Jerry? Isuse, to " Smithova
priruna Beretta lupila ga je po stranjoj strani glave. Smith odvue
obojicu onesvijetenih u kuicu. Nagnut nad njima, dahtao je dok je
oslukivao no. Jedini izrazit zvuk bio je nekog automobila koji je
vozio prema jugu. On izie iz kuice s olakanjem i uputi se kroz
sjenu graevine i stabala natrag, putem kojim je doao. Kad se
pribliio mjestu gdje je bio napadnut, uspori i poslua ponovno.
Jedino to se ulo bio je zvuk onog istog automobila, ali ovaj put u
obratnom smjeru, prema sjeveru. Na koljenima i laktovima, s
pitoljima u svakoj ruci, dopuzao je do prednjeg dvorita kod
raskrija. Parkirani automobili na obje strane ulice i dalje su
bljetali, a njegov Triumph ekao je na zavoju gdje ga je ostavio
kako bi pomogao onoj lanoj rtvi. Nikoga nije bilo na vidiku. Nije
mogao zamisliti kako ga je onaj kamion sa est kotaa uspio pronai
oba puta, prvo na Wisconsin aveniji a zatim ovdje. Nitko ne bi imao
toliko sree. Pa ipak, kamion, automobil i lani pijanac posluili su
diverziji kojom je ugroen njegov ivot. Morali su znati gdje se on
tono nalazi. ekao je da mjesec zae. No je postala mranija, golema
sova poela je lov u granama, a zvuk udaljenog automobila odla68 zio
je prema jugu, zatim prema sjeveru, onda opet prema jugu,
pribliavajui se ustrajno ovom raskriju. Zadovoljan to nikoga nema,
Smith skoi i pojuri do Triumpha. Uzeo je baterijsku lampicu iz
odjeljka za rukavice i podvukao se pod stranji dio automobila.
Stvar je bila tu. Nikakve imaginacije niti originalnosti. Mlaz
svjetiljke otkrio je odailja ne vei od nokta, privren o podnoje
automobila snanim minimagnetom. Prijemnik se vjerojatno nalazio u
kamionu ili je bio kod voe skupine. Ugasi svjetiljku i stavi je u
dep, a zatim otrgnu prijemnik. Zadivio se stvaralatvu onih koji su
proizveli taj delikatni ureaj. Dok se izvlaio ispod Triumpha zapazi
da je automobil, ije je kretanje pratio, ve blizu raskrija. Kleknu
pored Triumpha i poe motriti. Vozilo se polagano pribliavalo, a
voza je bacao novine kroz otvoreni prozor kola na okolne travnjake
i pristupne putove. Voza zatim okrenu vozilo u suprotni smjer.
Smith ustade i zviznu. Vozilo se pribliilo raskru i on dobaci vozau
kroz otvoreni prozor: "Mogu li kupiti novine od vas?" "Naravno.
Imam nekoliko ekstra primjeraka." Smith izvadi iz depa sitan novac.
Kovanica mu je ispala iz ruke, pa se on sagnu da je podigne. Istog
trenutka, uz neobvezan smijeak, privrsti mikrotransmiter na podnoje
vozila. Uspravi se, uze novine i kimnu: "Hvala na usluzi." Vozilo
je krenulo, a Smith uskoi u Triumph. Udaljio se, u nadi da e svojim
trikom zadrati napadae dok ne stigne do Sophije. Ali ako su ti
napadi bili dio onoga na to ga je Bili Griffin upozorio, znali su
tko je on i gdje ga mogu pronai. Kao i Sophiju. 69 4:07 Fort
Detrick, Maryland Izvjee belgijskog Instituta Princa Leopolda za
tropsku medicinu bilo je tree koje je Sophia proitala nakon to se
bacila na posao. Ostala je kao posljednji znanstvenik u
laboratoriju, odvie zabrinuta da bi mogla spavati. Ako je onaj
prokleti general bio u pravu kad je tvrdio da se Jon, pun
entuzijazma, negdje zagubio u nekakvom medicinskom otkriu, to bi je
zaista razbjesnilo. Ipak, nadala se da je Kielburger bio u pravu,
jer bi to znailo da nema razloga za zabrinutost. Nastavila je
prouavati najnovija izvjea, ali neka se nada napokon ukazala tek
kad je naila na izvjee iz laboratorija Princa Leopolda. Dr. Rene
Giscours prisjetio se nekog izvjetaja s terena to ga je bio proitao
prije mnogo godina dok je radio na nekom poslu u bolnici, u dungli,
daleko uzvodno u bolivijskoj Amazoniji. Bio je tada obuzet borbom
protiv neega za to se mislilo da