PRAVO EU
I IZVORI PRAVA EU
Izvori prava EU su pravni akti koji sadrže pravne norme na
kojima počiva funkcionisanje EU.
Najvažniji izvori prava su:
1) osnivački ugovori
2) akti institucija EU
3) sporazumi (ugovori) sa trećim zemljama
4) sudska praksa
· OSNIVAČKI UGOVORI
Pravni osnovi konstituisanja Unije sadržani su u osnivačkim
ugovorima koji su nastali na odlukama država članica i saglasnošću
o formiranju Zajednice (Unije) entiteta sui generis pravne
strukture.
1.Ugovor O Evropskoj Zajednici Za Ugalj I Čelik (Ezuč)
Evropska zajednica za ugalj i čelik je prva evropska zajednica
koja se razvila sa namerom da se uspostavi miroljubivo i efikasno
korišćenje ovih resursa. Ova organizacija je bila otvorena za
saradnju i sa drugim državama.
Ugovor je potpisan 1951. i formirane su sledeće institucije:
Savet ministara, Asambleja i Sud pravde.
Najvažniji organ je Visoka vlast koja se stara o realizaciji
ciljeva iz ugovora. To su bili uspostavljanje zajedničkog tržišta,
ukidanje carina i barijera u svrhu slobodnog prometa uglja i
čelika.
Visoka vlast je mogla donositi odluke i preporuke koje su
obavezivale članice bez njihove saglasnosti (ipak postojala je
potrebna saglasnost Saveta ministara).
Savet ministara su činili predstavnici nacionalnih vlasti. Savet
je imao ulogu koordiniranja aktivnosti nacionalnih vlada i visoke
vlasti.
Parlament su činili članovi nacionalnih parlamenata i služio je
za administraciju i kontrolu. Parlament je mogao i 2/3 većinom da
smeni Visoku vlast.
Sud pravde se starao o primeni osnivačkog i drugih pravnih akta.
Pred sudom su se mogla pojaviti i pravna i fizička lica, i imao je
nadležnost nad institucijama država članica.
2. Ugovor O formiranju Evropskoj Ekonomskoj Zajednici (Eez) I
Evropskoj Zajednici Za Atomsku Energiju (Ezae)
Ugovor o EEZ je potpisan u Rimu 1957. Tada je potpisan i ugovor
o EZAE.
1960. ugovor o evropskoj zoni su potpisale Britanija, Austrija,
Portugal, Norveška, Švedska, Danska, Švajcarska.
Delovalo je da je to konkurentska organizacija, međutim
razvijeni su dobri odnosi.
Osnovni cilj Zajednice jeste rušenje barijera koje dele Evropu,
stvaranje zajedničkog tržišta, povećanje ekonomske stabilnosti i
životnog standarda, uspostavljanje carinske unije. Predviđena je
harmonizacija zakonodavstva.
Institucije su preuzete od EZU samo je umesto Visoke vlasti
utanovljena Komisija (sa nešto užim nadležnostima).
Najvažniju ulogu imao je savet ministara.
Međunarodno pravni subjektivitet imaju sve tri zajednice. One
mogu sticati prava i obaveze, biti pred sudom, zaključivati
međunarodne ugovore.
EZAE je nastala na osnovu saglasnosti država članica o potrebi
razvoja zajedničke politike oko atomske energije. Sistem formiran
Rimskim ugovorima pokazivao je nedostatke u tom smislu što su
postojali zajednički (sud i parlament) i posebni (ostali)
organi.
Zajednice su imale zajedničke administativne službe za
informisanje, izdavaštvo, statistiku i pravnu službu. U Rimskom
ugovoru je predviđen prelazni period za ostvarenje ciljeva do 1970.
(ispunjen godinu pre roka) .
3. MERGER ugovor iz 1965.
Potpisan 1965, na snazi od 1967. radi objedinjavanja
institucija. Oba člana komisije biraju zemlje članice.
Pored Parlamenta i Suda pravde uspostavljeni su i Komisija i
Jedinstveni savet. Nastaje i sistem finansiranja Zajednice iz
sopstvenih izvora čime je postala mnogo više nezavisna i manje
osetljiva na pritiske od strane članica.
4. Jedinstveni Evropski Akt Iz 1986.
Donet sa ciljem da se do 1992. formira unutrašnje tržište. Rad
je bio u senci dva stanovišta pristalica čvršćeg jedinstva sa jedne
i pristalica državnog suvereniteta s druge strane.
Kroz reformu strukturnih fondova uvršćeni su finansijski
instrumenti. Neophodno je uspostaviti slobodu kretanja lica, roba,
kapitala i usluga.
Komisija dobija veća ovlašćenja u izvršnoj vlasti, a Parlament u
spoljnoj politici. Takođe, proširen je broj slučajeva gde se
odlučuje kvalifikovanom većinom.
Jedinstvenim Evropskim aktom institucionalizovani su Evropski
savet i Sud prve instance.
5. Ugovor O EU (Mastrihtski)
Potpisan u Mastrihtu 1992, a stupa na snagu 1993. nakon sloma
SSSR i ujedinjeja Nemačke. Preovladalo je mišljenje da je nužno
postići viši stepen jedinstva između naroda Evrope koji će
omogućiti da se odluke donose na nivou što bliže građanima.
Mastrihtski ugovor je uspostavio novi politički entitet nazvan
EU, iako naziv obuhvata mnoge evropske države koje izostaju van
članstva. Unija je opisana kao entitet od tri stuba.
Prvi stub je sastavljen od tri postojeće EZ (EZU^, EEZ i
EZAE)
Drugi stub je sačinjen od sistema zajedničke spoljne i
bezbednosne politike.
Treći stub obuhvata sferu pravosuđa i unutrašnje politike.
Ova tri stuba se smatraju jedinstvenim institucionalnim
okvirom.
Ugovor je iz dva dela:
- Prvi se bavi ekonomskom i monetarnom unijom
- Drugi se bavi političkom unijom.
Naloženo je uspostavljanje monetarne unije i jedinstvene valute
najkasnije do 01.01.1999.
Formirani su Evropski savet i Komitet regija i
institucijalizovan je Ombudsman, kojeg imenuje parlament
Evrope.
Značajno je proširena delatnost zajednice u prostorima
obrazovanja, kulture, javnog zdravlja, zaštite potrošača i
prekomorske, industrijske saradnje.
Mastrihtski ugovor je novi kvalitet u procesu stvaranja unije sa
federalnim uređenjem.
U korpus komunitarnih (federativnih) delatnosti ulazile bi
makroekonomija, spoljna i bezbednosna politika, pravosuđe i
odbrana.
Stiče se utisak da su ciljevi Unije prvenstveno ekonomski i što
veće jedinstvo naroda Evrope. To bi bilo ostvareno podsticanjem
privrednog razvoja i ukidanjem granica i jačanje kohezije i sa
jedinstvenom valutom. Identitet na međunarodnoj sceni se afirmiše
zaštitom prava i interesa svih državljana, građana EU.
Supsidijarnost je podignuta na nivo konstitutivnih principa tek
ugovorom o EU. Ogleda se u pronalaženju optimalnog nivoa
odlučivanja i delovanja, odnosno na nivou što je moguće bližem
građanima. Ovaj princip se uzima kao kriterijum raspodele
nadležnosti u okviru unije. Obično se označava primat nacionalnog
nivoa uz mogućnost daljeg spuštanja na regionalni i lokalni nivo.
Zajednica preduzima mere u skladu sa načelom supsidijarnosti samo
ako ciljevi predviđene akcije ne mogu biti u potrebnoj meri
ostvareni od strane država članica (ne može se primeniti tamo gde
Unija ima ekskluzivnu nadležnost) .
Primena je opravdana u slučajevima:
1) ako je reč o transnacionalnom aspektu;
2) ukoliko su radnje države članice slabijeg kvaliteta;
3) radnja na komunitarnom nivou mora donositi jasne koristi.
Projekciju odlučivanja u EU uslovljavaju države članice,
regioni, političke stranke, pokreti, javno mnjenje i dr.
Unijsko gradjanstvo - Segment unijskog gradjanstva obuhvata
odgovarajuci korpus prava i obaveza za sve drzavljane drzava
clanica.
Poseban znacaj imaju:
1) kretanja i nastanjivanja na prostor zajednice
2) biračko pravo,
3) konzularno–diplomsku zaštitu
4) pravo podnošenja peticije
5) pravo obraćanja ombudsmanu
Komunitarni segment je prvi stub saradnje. Nužno je da 15 država
članica u funkcionalnom smislu predstavlja jednu teritoriju.
Mere koje vode do ostvarivanja ciljeva su:
1) zabrana carinskih dažbina između članica i ogreničenja kod
uvoza i izvoza,
2) zajednička trgovinska politika,
3) slobodan protok roba usluga i kapitala i lica,
4) mere kretanja lica,
5) zajednička politika u poljoprivredi, saobraćaju i
ribarstvu,
6) poštovanje pravila konkurencije,
7) usklađivanje nacionalnog zakonodavstva,
8) kordinacija politike zapošljavanja,
9) socijalna poltika i evropski socijalni fond,
10) učvršćivanje ekonomske kohezije,
11) zaštita životne sredine,
12) jačanje konkurentnosti industrije,
13) unapređenje naučno istraživačkog rada,
14) podsticanje stvaranja ,
15) visoka zdravstvena zaštita,
16) razvoj obrazovanja i vaspitanja,
17) saradnja u oblasti razvoja,
18) pridruživanje prekomorskih zemalja,
19) zaštita potrošača,
20) mere u oblastima energetike, civilne zaštite i turizma i
21) vizni režim, kultura...
U većini ovih oblasti je ranije postojala nadležnost u manjem
ili većem obliku
Socijalna politika
Mastrihtski ugovor je ostao nedorečen usled protivljenja V.
Britanije pa je sačinjen protokol o socijalnoj politici koji je
potpisalo 11 država gde su članice dobile mogućnost korišćenja
institucionalne strukture.
Ekonomsko monetarna unija
Mastrihtski ugovor potpuno definiše ekonomsko-monetarnu politiku
i njenu dinamiku kroz uvođenje pariteta valute preko jedinstvene
valute uz uspostavljanje Evropske centralne banke.
Konačno uspostavljanje monetarne unije se vezuje za 1 januar
1999. ali se euro pojavio tek 2002. (V. B. i Danska su recimo
sačuvale svoju valutu)
Pored Komiteta regija formiran je ombudsman koji kontroliše rad
komunitarnih institucija.
Zajednička spoljna politika i bezbednost su drugi stub, kroz
očuvanje integriteta, nezavisnosti i osnovnih interesa unije i
jačanja njene bezbednosti. Nužno je obezbediti sistematsku saradnju
država članica povodom pitanja od opšteg značaja.
Posebnom deklaracijom uz mastrihtski ugovor odbrana EU će se
razvijati jačajući stub Atlantskog saveza (marginalizuje se
Evropski parlament i Komisija i Evropski sud)
Pravosuđe i unutrašnji poslovi su treći stub
Postoji saradnja kod ovih segmenata:azil, režim prelaska
spoljnih granica, narkomanija, kriminal, imigracija, carine,
policijska saradnja, pravosudna saranja u civilnim i krivičnim
predmetima..
Savet može delovati posredstvom:
1) usvajanja zajedničkog stava (joint position),
2) zajedničkih akcija (joint action),
3) upućivanjem nacrta konvencija članicama.
Ove odluke savet donosi 2/3 većinom, Države članice su obavezne
da uspostave koordinaciju nacionalnih organa kroz Koordinacioni
komitet.
Referendum - Mastrihtski ugovor je prihvaćen uz otpor preko
referenduma koji je u Danskoj ponovljen uz određene ustupke (ne
učestvuje u odbrambenoj uniji) . Bilo je teškoća i u Francuskoj,
Nemačkoj i V. B.
6. Amsterdamski Ugovor
Deklarativno se od strane svih država članica izazvala volja za
dogradnjom institucionalnog i pravnog okvira EU. To je delimično
postignuto ugovorom koji su potisale 15 članica u Amsterdamu 1997,
a na snagu je stupio 1. maja 1999.
Očekivano proširenje EU zahtevalo je reformu Institucija.
Pretežni deo ovog ugovora se odnosi na dopune i izmene Osnivačkih
ugovora. Njegov značaj je primetan u oblasti:bliže saradnje;
ljudskih prava i sloboda; evropskog građanstva; ravnopravnost
polova; pravosuđa –komunitarni režim; evropskog parlamenta;
supsidijarnost; izmeni mehanizama konstituisanja komisije;
socijalna politika, zdravstvo, zaštita potrošača,
zapošljavanje...
Ciljevi unije su neznatno izmenjeni, posebno je važno jačanje
unije kao prostora slobode, bezbednosti i pravde, uz usvajanje mera
kontrole granica, imigracije, azila i borbe protiv kriminala.
Dodatne oblasti van ovod koncepta su poboljšanje funkcije organa EU
zbog proširenja, odbrana, Budžetska disciplina, demokratičnost.
Glavno pitanje je kako ne urušiti osnovne vrednosti pri
proširenju unije i kako otkloniti deficit demokratičnosti.
Bliska saradnja - Nezaobilazna je izmena u Amsterdamskom ugovoru
koja se odnosi na blisku saradnju (mogućnost da se određena grupa
članica odluči za dublju, širu i intenzivniju saradnju. S tim što
je potrebno da ostale države nisu zainteresovane, da takav vid
saradnje ne dira tekovine da nije protiv pravila konkurencije i
institucionalnih okvira EU.
Princip supsidijarnosti se primenjuje u skladu sa restriktivnim
tumačenjem granica ekskluzivne nadležnosti. Unija ima ekskluzivnu
nadležnost kod regulisanja unutrašnjeg tržišta, zajedničke
komercijalne i poljoprivredne politike a uvodi se i princip
proporcionalnosti.
Povelja EU o osnovnim pravima usvojena je 2000. i predstavlja
dodatnu osnovu zaštite ljudskih prava.
Postoje sankcije za povrede osnovnih ustavnih principa
(demokratije, vladavine prava, zaštite sloboda) u vidu suspenzije
koju izriče savet. Važna promena je vezana za uspostavljanje
prostora slobode, sigurnosti i pravde koja se odnosi na režim viza,
azila, imigracije i slobode kretanja lica na prostoru zajednice što
se odnosi i na državljane trećih zemalja.
Nove odredbe u oblasti zapošljavanja se uglavnom odnose na
zabranu diskriminacije.
7. Ugovor Iz Nice
2000. šefovi vlada i država su na Konferenciji postigli dogovor
i potpisali ugovor bez većih ambicija. Postojale su izvesne
teškoće. Naime, irski referendum neuspeva 2001. ali 2002 je
uspešan. Najvažnije je bilo izvršiti rebalans moći između
institucija jer se Amsterdamski ugovor nije bavio u dovoljnoj meri
funkcionisanjem Unije posle proširenja. Doneta je odluka na
međunarodnoj konferenciji da se razreši pitanje veličine i
kompozicije Komisije. Kasnije se ispostavilo da je sud o
Amsterdamskom ugovoru pogrešan jer je i ovako bilo malo konkretnih
rezultata i problemi nisu prevaziđeni.
Promene su najznačajnije izvršene u drugom i trećem stubu. Polje
zajedničke odbrambene politike ima promenu u vidu mogućnosti
spajanja svih ili delova vojnih snaga. Formirane su i snage za brza
dejstva od 60.000 vojnika i 5.000 policajaca. Formirani su novi
organi odbrane: političko-bezbednosni komitet; vojni komitet EU i
generelštab EU. Napravljena je i agencija EUROJUST koja je za
prevenciju kriminala.
Sud prve instance ima proširene oblasti donošenja odluka.
Izvršena je i preraspodela mesta (Nemačka je dobila 99 mesta) od
ukupno 732.
Ovaj ugovor doprineo jačanju demokratije i omogućio legitimitet
političkim partijama. Povećana su i ovlašćenja predsednika
komisije.
Ranija bliska saradnja nazvana je pojačana saradnja i može se
dobiti na zahtev samo 8 članica što nije većina. Saradnja se
uspostavlja tako što se zainteresonane države obraćaju komisiji
koja predlog šalje savetu koji odobrava saradnju kvalifikovanom
većinom. Pojačana saradnja je moguća u sva tri stuba.
Budućnost ugovora iz Nice je neizvesna posle proširenja 2004.
Njime je zaklučen proces reformi Zajednice unije i današnja
zajednica (unija) se u mnogome razlikuje od one sa početka
· OSTALI UGOVORNI IZVORI
1. Ugovori sa trećim državama
Ugovor iz Mastrihta kaže da “ugovori koji se zaključuju između
zajednice i jedne i više država ili međ. org. obavezuju organe
Zajednice i države članice”. Oni moraju biti kompatibilni sa
osnivačkim ugovorima inače ne bi mogli da stupe na snagu.
Postoji podela na:
1)ugovore koje države članice spajaju sa trećim državama
2)ugovore koje unija sklapa sa trećim državama.
Obe vrste ugovora posle stupanja na snagu osnivačkih ugovora
moraju biti u saglasnosti sa njima, pri ovome države članice imaju
slobodu ugovaranja u onim oblastima u kojima unija nema
nadležnosti.
2. Ekonomski ugovori
Odnose se na sporazume koje je EU zaključila sa zemljama EFTA,
Mediteranskim zemljama i zemljama u razvoju.
Ovi ugovori su značajan izvor prava EU i regulišu pitanja
trgovine sa trećim zemljama i na drugim poljima. Poseban značaj ima
ugovor o stvaranju zajedničkog evropskog ekonomskog prostora sa
EFTA državama (kod indus. proizvoda nema carina i kontigenata, dok
u poljoprivredi ima restrikcija).
Sporazum o Evropskom ekon. prostoru podeljen je na šest delova.
Oni se bave pitanjem slobodnog kretanja kapitala roba i usluga.
Kompletiranjem propisa i dr. sporazum predviđa slobodu kretanja
radnika i zabranjena je diskriminacija zaposlenih na nacionalnoj
osnovi. Postoje pravila o koordinaciji soc. pitanja i priznanja
diploma. Sporazum sadrži i pravila o zaštiti potrošača ,životne
sredine i kompanijsko pravo. Postoji saradnja kod istraživanja,
teh.razvoja, informatike, obrazovanja, omladine, malih i srednjih
preduzeća...
Sporazumi sa mediteranskim zemljama– Zajednica može zaključiti
sa jednom ili više država ili međ. org. sporazume o pridruživanju
,što obuhvata uzajamna prava i obaveze. Obuhvata saradnju u
ribarstvu, teh. i naučnu saradnju...
Većina ovih sporazuma dodeljivala je državama ugovornicama
povlašćeni status u trgovini sa EU.
EU ima zonu slobodne trgovine do 2010.godine sa:
Alžirom,Marokom,Turskom,Izraelom,Egiptom,Jordanom,Libanom,Palestinom,Sirijom,
Kiprom i Maltom (koja je promenila status kao član u
međuvremenu).
Ugovori sa zemljama u razvoju - su ugovori zemalja uglavnom sa
svojim bivšim kolonijama.
Prva Lome konvencija je doneta 1975. između EZ i 46 zemalja
Afrike, Kariba i Pacifika...(kasnije se broj širi na 70).
Najvažnija olakšica za ove zemlje je bescarinski izvoz u zemlje EZ.
Takođe se zaključuju značajni ugovori sa razvijenim zemljama Azije,
Argentinom,Meksikom,Indijom i Čileom.
II AKTI INSTITUCIJA EU
U cilju izvršavanja svojih zadataka iz ugovora Evropski
parlament sa Savetom a Savet sa Komisijom donose:
· uredbe
· direktive (uputstva)
· odluke
· preporuke i
· mišljenja
Postoje i drugi izvori prava tzv. meko pravo a to su
uputi,izjave,programi deklaracije,bele,zelene knjige,zapisnici
itd.
1.Uredbe su direktno primenljive i obavezuju sve države članice
EU. One se objavljuju u Službenom glasniku EU. Uredbe daju opšte
smernice i nisu imenovane pojedinačno,već su opšteg karaktera.
Direktna primena nije na najbolji način precizirana. One imaju
trenutno dejstvo, i da nacionalni sudovi moraju štiti prava
pojedinaca. Postaju automatski deo pravnog sistema država, odnosno
države usaglašavaju svoje nacionalno pravo sa njima.
2.Direktive (uputstva) obavezuju članice, ali ostavljaju
državama članicama izbor forme i načina primene. Moraju se
implementirati u nacionalno zakonodavstvo, ali u saglasnosti s
pravilima procedure svake države članice. I, ne moraju se objaviti
u “službenom glasniku”, ali praksa pokazuje da se veliki broj
objavljuje. Strane kojima su upućene moraju biti notifikovane.
Stupaju na snagu 20 dana nakon objavljivanja. Direktive imaju
direktno dejstvo u relacijama pojedinaca i država. Direktive su
pogodne za procese harmonizacije pojedinih oblasti.
3.Odluke – su obavezne za one na koje su adresirane (državama
ili kompanijama). Pri tome ne zahtevaju nacionalnu proceduru
implementacije i nemaju opšti karakter. Moraju biti objavljene u
Službenom glasniku i stupaju na snagu 20 dana posle objavljivanja.
Mogu imati direktno dejstvo. Centralna banka može donositi
odluke.
4.Preporuke i mišljenja nisu obavezne za članice, već imaju
značaj u tome što pozivaju države da se ponašaju na određeni način.
Preporuke nemaju obavezni karakter. Mišljenja omogućuju
institucijama da povodom nekih po pravilu važnih stvari iznesu
svoje mišljenje.Značaj preporuke i mišljenja je u tome što one
anticipiraju pojedina pravila jer uglavnom sadrže upotrebljiva
rešenja pjedinih problema.
5.Meko pravo – Soft law ne pripada formalno izvorima prava EU
ali njegovi akti proizvode pravna dejstva. To su
deklaracije,rezolucije,međuinstitucijalni ugovori...
Sudska praksa kao izvor prava – Evropski sud imao je veliku
ulogu u formiranju komunitarnog prava. Zabeleženi su brojni
slučajevi u praksi u kojima je Sud nemajući pravog uporišta u
osnivačkim ugovorima primenio metode tumačenja prava preuzimajući
zakonodavnu funkciju. To je davalo poseban značaj praksi kao izvoru
komunitarnog prava.
III INSTITUCIJE EU
1. EVROPSKI SAVET
je glavni organ jer se na njemu donose strateške političke
odluke.
Počeo je sa radom 74’ iako nije bio predviđen kao organ u
osnivačkim ugovorima, u Mastrihtu je institucionalizovan.
Savet se sastoji od šefova država ili vlada država članica,
predsednika komisije i ministara spoljnih poslova i člana Komisije
zaduženog za spoljne poslove.
Sastaju se dva puta godišnje u različitim mestima i podnosi se
izveštaj Evropskom parlamentu.
Nadležnosti saveta su široke tako da on odlučuje da li su
članice ispunile uslov za prelazak na jedinstvenu valutu, uređuje
spoljnu politiku i strategije, arbitrira u značajnim političkim
problemima, može i izreći mere suspenzije.
2. SAVET EVROPSKE UNIJE
Savet je preimenovan posle ugovora u Mastrihtu u Savet EU i
sastavljen je od po jednog predstavnika svake članice koji mora
biti najmanje na ministarskom nivou. Kod strateških pitanja u rad
se uključuju i šefovi vlada ili država, za ostala pitanja su
resorski ministri dovoljni.
Članovi saveta dobijaju instrukcije od svojih vlada ali deluju u
opštem interesu unije. Pri donošenju odluka potreban je
konsenzus.
Savetom predsedava svaka članica po 6 meseci i to uvek se
smenjuju mala i velika zemlja. Predsednik održava veze sa Komisijom
i Parlamentom i pripema sastanke i agende i predstavlja savet van
unije.
- Najvažnija f-ja Saveta je da se izvršavaju obaveze predviđene
u ugovoru o osnivanju. On vrši koordinaciju ekonomskih politika
članica, raspisuje izbore, može menjati sudije Evropskog suda,
članove Komisije i drugih sporednih institucija. Odluke se mogu
donositi jednoglasno, prostom i kvalifikovanom većinom.
- Jednoglasnost se zahteva kod nekoliko sfera
1)mera protiv diskriminacije
2)ugovora sa trećim državama
3)promena broja sudija u Evropskom sudu
4)izmena statuta Evropskog suda
5)izmena broja članova Komisije
6)budžeta
7)postavljanja članova revizorskog suda
8)prijema novih članova
9)novih prava građana EU
10)upotrebe službenog jezika
- Prosta većina je način odlučivanja koji se svrtava u izuzetke,
primenjuje se kod proceduralnih pitanja; poslovnika o radu;
razmatranja nekih pitanja; sazivanja međuvladine konferencije, kod
produžavanja roka za usvajanje nekog akta.
- Kvalifikovana većina je mnogo brže odlučivanje i ne zahteva
saglasnost svih članica što je u suprotnosti sa pravima država kao
suverenih subjekata. Zbog toga, da ne bi došlo do preglasavanja, je
uvedeno ponderisano glasanje gde se glasovi vrednuju po broju
stanovništva. Nemačka ,Italija, Francuska i V. Britanija imaju po
10 glasova, Španija 8, Belgija, Portugal i Holandija 5, Austrija i
Švedska po 4 , Danska, Finska i Irska po 3 a Luksemburg 2. Za
kvalifikovanu većinu potrebno je 62 od 87 glasova.Ipak male države
mogu biti marginalizovane.
- COREPER čine ambasadori država članica. Postoji ambasadorski
nivo koji se bavi spoljnim poslovima važnim ekonomskim i
finansijskim pitanjima i niži nivo njihovih zamenika koji se bavi
socijalnim pitanjima
3. KOMISIJA
Komisija je bila sastavljena od članova iz država članica, po
dva člana velike i po jedan male države. Komisija se sastaje u
Briselu i sačinjava preporuke za Savet i Parlament.
Članovi komisije su zvaničnici Evropske unije i nisu obavezni da
primaju uputstva svojih vlada.
Komisija je podeljena na Generalne direktorate i to za :
1) spoljne i ekonomske odnose
2) ekon. i fin. pitanja
3) industriju
4) konkurenciju
5) zapošljavanje
6) poloprivredu
7) saobraćaj
8) razvoj
9) osoblje i administracija
10) audiovizuelna oblast, informatika
11) životna sredina, nuklearna bezbednost
12) nauka, istraživanje i razvoj
13) telekomunikacije
14) ribolov
15) unutrašnje tržište i fin. usluge
16) regionalna politika
17) energija
18) krediti
19) budžet
20) carine
21) fin. kontrola
22) obrazovanje i omladina
23) politika preduzeća, trgovina turizam
Direktorati obično imaju činovnički aparat od uglednog i
prestižnog personala.
Savet na nivou šefova država postavlja predsednika komisije što
odobrava Parlament EU. Iako se komisija odnosno članovi biraju
kolektivno svaki od njih može biti smenjen pojedinačno.
Dužnosti(funkcije) komisije se klasifikuju u tri grupe:
-Prva grupa f-ja je inicijator akcija,komisija predlaže Savetu
donošenje odluka.
-Druga grupa f-ja obuhvata staranje o primeni osnivačkih
ugovora.
-Treća bi se mogla označiti kao izvršna. Komisija ima ovlašćenje
da nakon donošenja odluke nadgleda kao supervizor
implementaciju.
Važna je i nova uloga komisije u spoljnoj politici da bude
pregovarač i da posle pregovora ponudi predlog ugovora na
zaključivanje Savetu.
Uloga komisije je da obezbedi
· primenu ugovora i mera koje organi donose
· sačinjavanje preporuka i mišljenja
· samostalno odlučivanje i pripremanje mera
· vršenje ovlašćenja koja je Savet preneo na nju
4. PARLAMENT
Parlament ima sedište u Strazburu. Bira se svake pete godine i
obavlja demokratsku kontrolu institucija EU. On je predviđen u
Rimskom ugovoru i zvao se Asambleja.
Sastavljen je od 626 članova od kojih su 99 poslanika iz
Nemačke,87 imaju Italija, Francuska i V. Britanija, Španija 64,
Holandija 30, Belgija, Portugal i Grčka 25, Austrija i Švedska po
20, Danska, Finska 20 i Irska 15 i Luksemburg 6. Za kvalifikovanu
većinu potrebno je 62 od 87 glasova. Ugovorom iz Nice broj se 2004
menja do 732.
Parlament je dobio značajna ovlašćenja u razmatranjima
budžetskih pitanja, naime ima prava:
- finalnog odlučivanja o neobaveznim rashodima;
- da prihvati ili odbije predlog budžeta
- samostalnog izdavanja budžetskih razrešnica
Parlament može da izmeni predlog budžeta u 1)pogledu obaveznih
trošk. 2)u pogledu neobaveznih rashoda.
Izmene se dostavljaju Savetu koji može da ih ne prihvati i vraća
parlamentu koji ustanovljava konačnu verziju.
Parlament dobija i značajnu konsultativnu ulogu. Savet je
obavezan da traži mišljenje parlamenta prilikom donošenja akata u:
tehn. razvoju i delatnosti; društvene i soc. kohezije; osnivanja
zajedničkih preduzeća; zaštiti životne sredine; ujednačavanja
propisa u oblasti poreza na promet. Parlament ima pravo da bude
informisan o svim vidovima spoljne politike EU i konsultovan u
pitanjima pravosuđa i unutrašnjih poslova. U slučaju da parlament
uskrati mišljenje neki akt bi se mogao poništiti u postupku pred
sudom.
U Mastrihtu je procedura saradnje proširena na akta iz životne
sredine, diskriminacije po osnovi državljanstva, saobraćajne
politike, podjednakog tretmana u fin. institucijama, zdravlja
radnika, stručnog osposobljavanja, infrastrukture, razvoja
nerazvijenih zemalja i regionalni razvoj.
Stavovi perlamenta nisu ipak mogli blokirati odluku uprkos
protivljenju.
Postupak koodlučivanja – u ovom postupku komisija podnosi
mišljenje Savetu i Parlamentu koji daje svoje mišljenje i nakon
toga Savet donosi zajednički stav ili mu se protivi i tad
interveniše Komitet za mirenje radi postizanja kompromisa. Ukoliko
ovaj stav ili tzv “drugo čitanje” parlament većinom odbaci predlog
se smatra odbačenim, što je skoro identično “pravu veta”. Ako nije
bilo većine Savet može doneti odluku o usvajanju. Postupak
koodlučivanja se primenjuje u:
1) oblasti slobode kretanja radnika
2) prava nastanjivanja za samozaposlena lica
3) ujednačavanja propisa u sferi određivanja spec. položaja
stranaca
4) uslovima za priznavanje kvalif.
5) slobode pružanja usluga
6) sferi saradnje u obrazovanju i kulturi
7) zaštiti zdravlja
8) zaštiti potrošača
9) finansiranju naučnih i razvojnih programa
U postupku koodlučivanja se najbolje promoviše
međuinstitucionalna saradnja u EU. Ugovor iz Amsterdama je još
proširio ovaj postupak na više oblasti: nediskriminaciju po
nacionalnosti, sloboda kretanja i nastanjivanja, soc. osiguranje za
radnike migrante, dinamiziranje zapošljavanja, carinska saradnja,
mere suzbijanja pronevera, zaštita ličnih podataka, prikupljanje
statističkih podataka.
Postupak davanja saglasnosti iniciran je jedinstvenim evropskim
aktom. Pojedini značajni akti se ne mogu doneti bez saglasnosti
perlamenta što se primenjuje kod kontrole poslovanja fin.
institucija, amandmana na statut Evropskog sistema banaka, izbor
predsednika i članova komisije...
Ugovor iz Nice je povećao broj slučajeva koodlučivanja. U
superviziji i nadzoru parlament ima direktnu političku kontrolu nad
radom Komisije i saveta,ali on nema ovlašćenje da menja akte Saveta
i Komisije.
Članovi Parlamenta uživaju privilegije i imunitet na nivou
poslanika nacionalnih parlamenata.
5. EVROPSKI SUD PRAVDE
Ima sedište u Luksemburgu i sastavljen je od po jednog sudije iz
svake države članice koji se biraju na 6 godina. Predloge sudijama
za pojedine slučajeve pripremaju devet Opštih pravobranilaca u
obliku pripremnog mišljenja. Za vreme mandata sudije ne mogu
obavljati ni jednu drugu f-ju. Od sudija se bira predsednik na
period od tri godine, a sekretar se bira tajnim glasanjem
sudija.
Evropski sud iako je formiran na osnovu međ. ugovora se
razlikuje od međ. sudskih organa najviše jer ima funkciju tumača
osnivačkih ugovora. On je nadnacionalan jer se ogleda u
nezavisnosti njegovih sudija i generalnih pravobranilaca. Dakle on
je netipična sudska institucija.
Evropski sud pravde ima osnovnu f-ju da obezbedi pravilnu
primenu osnivačkih ugovora, kroz formu arbitra u rešavanju sukoba
između evropskih institucija i država članica. Time se postiže da
evropske inst. ne mogu raspolagati sa više vlasti nego što im je
dato na osnovu ugovora o osnivanju.
Postoji podela nadležnosti na :
1) onu po direktnim tužbama
2) nadležnost po prethodnim pitanjima
U prvu kategoriju spadaju kategorije koje se pokreću na zahtev
komisije zbog:
1) neispunjavaja obaveza
2) poništavanja nezakonitih akta
3) nečinjenje organa EU da preduzmu mere protiv kršenja odredaba
iz osnivačkog ugovora
4) naknada štete
5) u vezi Centralne i Investicione banke
6) u vezi razrešenja člana komisije
7) radno pravni sporovi
8) sporovi na osnovu arbitražnih klauzula
Druga kategorija sporova se odnosi na preliminarnu fazu sudske
f-je. Znači da domaći sud može zatražiti od Evropskog suda
mišljenje o predmetu koji se pred njim nalazi.
Odluka suda o ovim pitanjima se ne odnosi u obliku presude već
se samo izjašnjava kada je to izjašnjavanje uslov presude od strane
nacionalnih sudova. Sud je nadležan da odlučuje o tumačenju
ugovora; valjanosti akata; statuta tela.
Pitanje postupka pred Sudom pravde je regulisano protokolima o
statutu suda uz osnivačke ugovore i Poslovnikom o radu. Postoje 2
vrste postupaka pred sudom i to postupak po direktnim tužbama i po
prethodnim pitanjima. Postupak se sastoji iz pismenog postupka,
pripremnog istraživanja, usmenog pretresa i donošenja presude.
Pred sudom se mogu voditi sledeći posebni postupci:
1)postupak po prigovoru teće strane
2)po osnovu otkrivanja nove činjenice
3)tumačenje presude
Pravo na podnošenje ove tužbe imaju države članice, institucije
EU i fizička i pravna lica. Sud donosi presudu koja je obavezna od
dana donošenja čime se izbegava statičnost svake presude.
6. OSTALE INSTITUCIJE
a. Centralna banka
b. Evropska Investiciona banka
c. Revizorski sud
d. Prvostepeni sud - sud prve instance
e. Ombudsman
Evropska Centralna banka
Deo je Evropskog sistema centralnih banaka u koji još ulaze i
nacionalne centralne banke država članica. Sedište je u
Frankfurtu.
- Centralna banka je nadležna da se bavi kreiranjem i vođenjem
monetarne politike EU.Osnovni zadatak joj je da osigura monetarnu
stabilnost i upravljanje poslovima vezanim za euro. Ona vrši
devizne poslove, drži i upravlja deviznim rezervama država članica
i unapređuje platni promet. Politika cen. banke mora biti u
saglasnosti sa osnovnim principima ekonomske politike EU. To su
tržišna ekonomija zasnovana na konkurenciji,stabilnim cenama,javnim
finansijama,monetarnim uslovima i platnom bilansu. Nacionalne
centralne banke moraju slediti politiku ECB. ECB podnosi godišnji
izveštaj o svojim aktivnostima Evropskom Parlamentu,Komisiji,Savetu
EU i Evropski Savet.
- Efikasnost rada banke se ocenjuje pred parlamentom, donosi se
ocena zakonitosti, tužbi, odluka i akta, presude u sporovima.
Evropski parlament nema ovlašćenje da menja institucionalno
ustrojstvo CB.
- Najvažniji organi ECB su Savet guvernera i Izvršni odbor.
Savet guvernera je sastavljen od guvernera nacionalnih
centralnih banaka država članica koji imaju po jedan glas i ovaj
savet utvrđuje monetarnu politiku EU. On obavlja upravne funkcije,
a kvorum čini 2/3 članova.
Izvršni odbor je sastavljen od predsednika, potpredsednika
četiri člana. Izborni period je 8 god, bez prava ponovnog izbora.
On sprovodi monetarnu politiku u skladu sa odlukama Saveta
guvernera.
EVROPSKA INVESTICIONA BANKA
Investiciona banka je osnovana Rimskim ugovorima 1957. Njen
osnovni cilj je da finansira projekte koji doprinose skladnom
razvoju zajedničkog tržišta i u projekte u manje razvijenim
regionima. Pomaže i razvoj malih i srednjih preduzeća ulaganjem
kapitala i kreditima.
Glavni organi su:
- Savet guvernera(čine ministri država članica)koji kreira
kreditnu politiku banke
-Administrativni savet koji ima 25 članova iz struke i donosi
odluke o garancijama kreditima i pozajmicama
- Upravni komitet koji obavlja dnevne poslove, čini ga
predsednik i 6 potpredsednika. Bira ih na 6g. Savet guvernera.
Ima zadatak da vrši provere ispravnosti knjigovodstvenih
podataka.
REVIZORSKI SUD
je iz 1975 i sastavljen je od po jednog člana iz svake države.
Oni se regrutuju iz redova stručnjaka koji su obavljali visoke f-je
finan. kontrole. Zahteva se da svoje f-je obavljaju nepristrasno i
u duhu pravila struke bez uticaja autoriteta vlasti. Revizorski sud
vrši kontrolu i superviziju budžetskih i finansijskih
raspolaganja.
Godišnji izveštaj se objavljuje u Službenom glasniku EU.
Sud je dužan da podnese izveštaj o svim vrstama neregularnosti,
deluje preventivno i naziva se savešću EU. Najvažnije je što deluje
na popravljanju finansijske discipline metodama kontrole i
neposrednog uvida.On obavlja samo spoljnu kontrolu.
SUD PRVE INSTANCE (Prvostepeni sud)
Nastao je ’86. s ciljem da se sud pravde rastereti. Sud je
sastavljen od 15 članova koji sude u većima od 3 ili 5 sudija.
- Nadležnost suda obuhvata :
1) sporove koji nastaju između zajednice i njenih službenika
2) sporove iz oblasti nadoknade specif. šteta po tužbama protiv
komisije
3) sporove nastale po tužbama u vezi konkurencije
4) tužbe po osnovu arbitražne klauzule
5) tužbe za kontrolu zakonitosti koje podnose fizička i pravna
lica
Sud prve instance nije samostalan organ već je pridodat Sudu
pravde i njemu se može ulagati tužba na prvostepeni sud usled:
· nenadležnosti,
· materijalne povrede prava EU i
· zbog povrede pravila postupka.
Broj sporova pred sudom prve instance povećava se posle
Nice.
OMBUDSMAN
Organ koji je uspostavljen ugovorom iz Mastrihta i baziran je na
skandinavskoj pravnoj tradiciji. Ombudsmana imenuje evropski
parlament.
Ovaj organ prima žalbe od svakog građanina unije ili pravnog
lica koje ima sedište u nekoj državi članici a koje se odnosi na
slučajeve loše uprave u radu komunitarnih organa ili tela sa
izuzetkom Suda pravde i Prvostepenog suda u vršenju njihovih
f-ja.
On je potpuno nezavisan u vršenju svojih f-ja, ne može ni da
traži ni da primi uputstva od bilo kog organa ili institucije.
Lice imenovano za Ombudsmana za vreme trajanja mandata ne može
obavljati bilo koju drugu, plaćenu ili neplaćenu profesionalnu
delatnost.
Evropski Parlament utvrđuje status i opšte uslove vršenja f-je
Ombudsmana.
Može da traži da inst. donesu određena akta i da daje sve
relevantne inf. Ombudsman može u vezi sa bilo kojim pitanjem da
uputi izveštaj parlamentu, a dužan je da podnese i godišnji
izveštaj.
Evropski socijalni dijalog, kroz pravo na udruživanje, postiže
se pravom na informisanje, konsultovanje i participacijom
radnika.
FAKULTET ZA POSLOVNE STUDIJE
PRAVO EU – 2008/2009
PITANJA ZA (ZAVRŠNI) USMENI DEO ISPITA - za ocenu više
1. Četiri fundamentalne slobode u EU
Zajedničko i unutrašnje tržište predstavljaju najvažniji deo
početnih, pa i suštinskih elemenata integracionih procesa u Evropi.
Zajedničko tržište je bilo bazirano na 4 osnovne slobode, popularno
nazvane Stubovi zajednice, a one su:
· Sloboda kretanja roba – ključnu uogu u konstituisanju
zajedničkog, odnosno unutrašnjeg tržišta ima sloboda kretanja roba.
Ova sloboda je sačinjena, uslovno rečeno, od tri dela, gde se prvi
deo odnosi na eliminaciju carninskih i sličnih davanja između
država, kao i unutršnjih i diskriminatornih novčanih davanja; drugi
deo se odnosi na eliminaciju necarinskih kvantitativnih ograničenja
i sličnih barijera; treći deo se odnosi na dejstva autorskih prava
i industrijske svojine.
Zajednica se zasniva na carinskoj uniji koja se odnosi na svu
robnu razmenu i obuhvata zabranu carina na uvoz i izvoz između
država članica i svih dažbina koje imaju isto dejstvo, kao i
uvođenje zajedničke carinske tarife u njihovim odnosima sa trećim
zemljama. Dalje, niti jedna država ne može na proizvode iz drugih
država članica naplaćivati bilo kakve unutrašnje poreze radi
zaštite drugih proizvoda. Savet je nastojao da harmonizuje
suštinski važno pitanje dodatnih poreza, jer su oni najveći deo
prioda Zajednice.
Da bi se obezbedila sloboda kretanja roba, nužno je bilo
eliminisati kvantitativne restrikcije i mere ekvivalentne njima.
Kvantitativne restrikcije predstavljaju numerička ograničenja
trgovine robama između država, a kao sinonim se upotrebljava naziv
Kvota.
Izuzeci od principa slobode kretanja roba: moguća su ograničenja
uvoza, izvoza ili tranzita robe, ako su ona opravdana razlozima
javnog morala, javnog poretka, javne bezbednosti, zaštite zdravlja
i života ljudi, životinja ili biljaka, zaštite nacionalnog
kulturnog dobra umetničke, istorijske i arheološke vrednosti ili
zaštite industrijske i trgovačke svojine.
· Sloboda kretanja lica – sadrži više elemenata, a najbitniji
deo je sloboda kretanja radnika. Posle II svetskog rata postojala
je veoma izražena protekcionistička politika u pogledu
zapošljavanja straih radnika koje su smatrali igrantima. Oni su, po
pravilu, imali nesiguran položaj i suočavali su se sa brojnim
restrikcijama i ograničenjima. Posle Rimskih ugovora (1957. godine)
bilo je jasno da će se uspostaviti sloboda kretanja radnika po
isteku tranzicionog perioda, do 1970. godine (završio se godinu
dana ranje).
Sloboda kretanja radne snage ima nesumnjivo veliki politički,
socijalni i kulturni značaj. Poznato je da veliki broj radnika živi
u drugim državama duži period vremena i u tim sredimana organizuje
ukupan život i ostvaruje ogroman uticaj na socijalna dešavanaj.
Njihova deca nastavljaju da žive u tim sredinama, zapošljavaju se,
zaključuju brakove sa domicilnim stanovništvom – ove pojave su
naročito izražene u ovom vremenu i značajno doprinose da se EU
lagano približava stapanju različitih kultura kao osnova za
promociju evropskog građanstva.
U okviru ove slobode radnici, sa izuzetkom ograničenja koja
nastaju iz razloga javnog poretka, bezbednosti i zdravlja, imaju
pravo: da prihvate stvarno učinjene ponude za zapošljavanje; da se
u tu svrhu slobodno kreću na teritorijama drđava članica; da borave
u jednoj državi članici radi zaposlenja u skladu sa zakonskim i
administrativnim propisima koji regulišu zapošljavanje državljana
tih država članica; da se zadržavaju na teritoriji države članice
posle zaposlenja u toj državi u skladu sa uslovima koje komisija
utvrdi u izvršnim uredbama. Izuzetak od ove slobode čine radnici u
javnoj upravi. Predviđa se i pravo radnicima da ostanu na
teritoriji države članice posle gubitka posla u toj državi.
Ova sloboda se odnosi prve svega na radnike iz država članica,
zatim, od 1994. godine ta prava uživaju i radnici iz Islanda,
Lihtenštajna i Norveške, a od 1999. i radnici poreklom iz
Švajcarske. U ograničenom smislu, ova prava imaju i radnici
poreklom iz Turske i Maroka.
Najvažniji stav je pitanje položaja članova porodica radnika. Ta
prava su liberalno postavljena i u pogledu položaja najbližih
srodnika radnika. Po tom osnovu prava uživaju supružnici, deca do
21. godine starosti, drugi maloletni članovi familije, izdržavani
roditelji, dedovi i babe supružnika. Ta prava se odnose na
življenje s radnikom, zapošljavanje, čak i ako nisu državljani
države članice. Deca imaju pravo na nediskriminatorni pristup
obrazovanju, a takođe, za njih su predviđeni specijalni programi
kako bi se što uspešnije integrisali u novu sredinu, kao i programi
kako bi se obrazovali na svom jeziku i u duhu kulture države iz
koje potiču.
· Sloboda kretanja kapitala – suštinska pretpostavka stvaranja
unutrašnjeg tržišta i ekonomske i monetarne unije. Integrisano
finansijsko tržište nije moguće stvoriti bez slobode kretanja
kapitala. Značaj ostvarivanja slobode kretanja kapitala sa ostale
tri slobode je nemerljiv – gotovo da bi sloboda kretanja robe bila
paralisana za slučaj restrikcija u slobodi kretanja kapitala.
Situacija na početku integracija u ovoj oblasti je bila veoma
kompleksna. Na jednoj strani su se nalazile Grčka, Francuska,
Italija, Španija i Portugal sa prilično rasprostranjenim
restrikcijama,a na drugoj strani su bile skandinavske zemlje, te
Nemačka i Holandija sa liberalnom monetarnom politikom koja je
dozvoljavala slobodno kretanje kapitala prekoi unutar njihovih
granica. Restrikcije su se odnosile na razmenu i investicije,
posebno one koje bi ugrožavale nacionalnu privredu. Takođe, bile su
u f-ji sprečavanja odliva kapitala u vremenima finansijskih kriza,
zatim ograničenje uvoza i izvoza roba i, svakako, sve uz
saglasnosti sa spoljnotrgovinskom politikom zemlje. Uviđajući
neodrživost takvog stanja i njegovu štetnost za dostizanje čvršćeg
integracionog jedinstva, u Ugovoru o Evropskoj zajednici iz 1957.
godine predviđeno je postepeno ukidanje restrikcija u slobodi
kretanja kapitala.
· Sloboda kretanja usluga – ne postoji način da se stvori
unutrašnje tržište, ukoliko se finansijska i komercijalna f-ja ne
obavljaju slobodno. Sloboda davanja i primanja usluga veoma je
značajna i zbog okolnosti što se na taj način omogućava pojedincima
da obavljaju profesionalnu delatnost unutar Zajednice.
Pod uslugama se u smislu Ugovora podrazumevaju one usluge koje
se obavljaju uz nadoknadu, ukoliko se na njih ne odnose odredbe o
slobodnom kretanju lica i slobodnom prometu robe i kapitala. Usluge
obuhvataju delatnosti industrijskog, trgovačkog i zanatskog
karaktera i delatnosti slobodnih profesija.
Rimski ugovor je označio proces harmonizacije propisa država
članica u ovoj sferi kao najvažnici cilj. Postojala je opšta ocena
u ranim fazama da uspeh integracije zavisi od sposobnosti država
članica da harmonizuju pravne sisteme.
2. Ugovor o EU
Potpisan je u Mastrihtu 07.02.1992. godine, stupio na snagu
01.11.1993. godine. Mastrihtski ugovor je nastao posle sloma
sovjetskog komunističkog sistema i ujedinjenja Nemačke. Uspostavio
je novi politički entitet nazvan Evropska unija, opisana kao
entitet sačinjen od tri stuba:
1. Prvi stub je sastavljen od tri postojeće Evropske zajednice
(Evropska zajednica za ugalj i čelik, Evropska zajednica, Evropska
zajednica za atomsku energiju).
2. Drugi stub je sačinjen od sistema zajedničke spoljne i
bezbednosne politke.
3. Treći stub obuhvata novu sferu koja se odnosi na pravosuđe i
unutrašnju politiku.
Ugovor je podeljen na dva, uslovno rečeno, strukturna dela, gde
se prvi bavi ekonomskom i monetarnom unijom, a drugi političkom
unijom.
U pravno – tehničkom smislu, Ugovor je sačinjen od preambule,
opštih i završnih odredbi; poseduje Naslove od broja I do VII i
veći broj protokola i deklaracija. Odredbe Ugovora su grupisane u 5
Naslova. Jedan deo odredbi posvećen je izmeni postojećih ugovora
(Ugovora o Evropskoj Zajednici, Ugovora o Evropskoj zajednici za
ugalj i čelik, Ugovora o Evropskoj zajednici za atomsku energiju).
Najvažnija novina se odnosi na proglašenje Unije država
članica.
Naloženo je uspostavljanje monetarne unije posredstvom uvođenja
jedinstvene valute najkasnije do 01.01.1999. godine. Formirani su
Evropski savet i komitet regija, kao elementi „tvrdog jezgra“
komunitarnih političkih institucija.
U cilju ostvarivanja neizostavnog jedinstva ekonomije i
politike, a u svrhu jačanja uloge i utvrđivanja identiteta na
međunarodnoj sceni, Unija vodi zajedničku spoljnu i bezbednosnu
politiku. To obuhvata i zajedničku odbrambenu politiku, koja bi
trebalo da dovede do stvaranja zajedničke odbrane.
Subsidijarnost
Unija svoje ciljeve ostvaruje uz poštovanje principa
subsidijarnosti. Delotvornost ovog principa se ogleda u
pronalaženju optimalnog nivoa odlučivanja i delovanja, odnosno „na
nivou što je moguće bližem građanima“, s tim da „u sumnji“ sugeriše
niži nivo.
U oblastima koje ne spadaju u njenu isključivu nadležnost,
Zajednica preduzima mere u skladu sa načelom subsidijarnosti samo
ako i ukoliko ciljevi predviđene akcije ne mogu u potrebnoj meri
biti ostvareni od strane država članica, odnosno, mogu biti
uspešnije ostvareni od strane zajednice, imajući u vidu veličinu
ili učinak predviđene akcije.
Unijsko građanstvo
Segmet unijskog građanstva („Citizenship of the Union“) obuhvata
odgovarajući korpus prava i obaveza za sve državljane država
članica. Među njima poseban značaj imaju:
· Pravo kretanja i nastanjivanja na prostoru Zajednice
· Aktivno i pasivno biračko pravo
· Pravno na konzularno – diplomatsku zaštitu
· Pravo podnošenja peticije
· Pravo obraćanja Ombudsmanu.
Unijsko građanstvo se izvodi iz državljanstva jedne od država
članica, i nije njegova zamena, jer ga samo prati i dopunjava.
Komunitarni segment – Prvi stub saradnje
Zadatak Zajednice je da unapređuje skladan i uravnotežen
privredni razvoj, visok stepen zaposlenosti i socijalne zaštite,
jednakost između muškaraca i žena, trajan i neinflatorni rast,
visok nivo konkurentnosti i usklađenosti ekonomskih rezultata,
visok nivo zaštite kao i poboljšanja životne sredine, privrednu i
društvenu povezanost i solidarnost između država članica. Da bi se
postigli ovi ciljevi, neophodno je stvoriti zajedničko tržište, pod
kojim se podrazumeva „unutrašnje tržište koje obhvata područje bez
unutrašnjih granica na kome su obezbeđeni slobodno kretanje lica i
promet robe, usluga i kapitala“.
Socijalna politika
Obzirom na to da Velika Britanija nije želela da dogradi
postoječi sistem, sačinjen je Protokol o socijalnoj politici.
Ekonomsko – monetarna unija
Uspostavljanje ekonomsko – monetarne unije sprovelo bi se
posredstvom trostepenog pristupa koji je, u osnovi, predviđen u
DeLorovom izveštaju. Prema dinamici utvrđenoj u tom izveštaju, Prva
faza počinje 01.01.1990. godine, a u tokom nje je potrebno
kompletirati unutrašnje tržište i ukloniti kontrole kretanja
kapitala. Druga faza otpočinje 01.01.1994. godine, kada se
uspostavlja Evropska monetarna institucija, kao preteča Evropske
centralne banke, sa zadatkom jačanja monetarnje saradnje između
država članica i njihovih nacionalnih banaka. Treća faza
predstavlja konačno uspostavljanje monetarne unije, počevši od
01.01.1999. godine, iako se euro kao moneta pojavio tek od 2002.
godine.
Spoljna politika i bezbednost – Drugi stub
U Ugovoru o EU, države članice jasno prihvataju uspostavljanje
zajedničke „spoljne i bezbednosne politike“. U ostvarivanju tog
cilja odlučuju Unija i države članice. Zajednička politika u ovoj
oblasti obuhvata: očuvanje zajedničkih vrednosti, osnovnih
interesa, nezavisnosti i integriteta Unije; jačanje bezbednosti
Unije i država članica, u skladu sa principima Povelje UN,
Helsinškog završnog akta i Pariske povelje; unapređenje međunarodne
saradnje; razvoj i očuvanje demokratije i vladavine prava,
poštovanje ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Pravosuđe i unutrašnji poslovi – Treći stub
Mastrihtski ugovor ustanovljava sledeće oblasti saradnje država
članica u ovom segmentu, a to su: azil, režim i kontrola prelaska
spoljnih granica, imigracija i boravak državljana trećih zemalja,
borba protiv narkomanije, međunarodni kriminal, pravosudna saradnja
u civilnim i krivičnim predmetima, carinska saradnja, saradnja
policije u borbi priotiv terorizma, trgovine drogom i kriminaliteta
(Europol).
Referendumi i nagoveštaj otpora nacionalnih sudova
Mastrihtski ugovor nije prihvaćen bez značajnih otpora. Proces
ratifikacije je bio praćen poteškoćama u tri države. Pre svega,
Danska, koja je prva odbacila Ugovor zbog neuspelog referenduma.
Danska je potpisala ugovor tek posle Edinburškog sporazuma,
18.06.1993. godine. Dalje, Francuska takođe organizuje referendum,
ali se o njemu pozitivno izjašnjava tek 51,05% glasača. Velika
Britanija osigurava ratifikacije u Parlamentu tek posle pristupa
vezivanju pitanja ratifikacije za glasanje o poverenju vladi.
3. Amsterdamski ugovor
Predlog za promene Ugovora podnela je „grupa za razmišljanje“.
Njen izveštaj je usvojen na Evropskom savetu u Madridu. Rad
međuvladinih konferencija je obuhvatao zasedanja u sledećim
gradovima: Torino, Firenca, Dablin, Nordvijk i Amsterdam.
Deklarativno se od strane svih država članica izazivala volja za
dogradnjom institucionalnog i pravnog okvira Evropske unije. To je
samo delimično postignuto Ugovorom, koji je potpisalo 15 država
članica u Amsterdamu, 02.10.1997. godine, a koji je stupio na snagu
01.05.1999. godine.
Očekivano proširenje EU je zahtevalo reformu institucija. Prema
opštoj oceni, u toj sfrei nije se mnogo postiglo. Donet je protokol
koji je predviđao održavanje međuvladine konferencije godinu dana
ranije nego li broj članova pređe 20.
Pojedina pitanja, kao npr. sloboda, bezbednost, pravda,
građanstvo Unije, spoljna politika, institucije Unije,
„fleksibilnost“ ili „diferencirana integracija“, bez sumnje su
veoma značajna i za Uniju, ali i za države članice, koje su i pored
jasno izražene volje za rešavanjem ovih pitanja teško postizae
neophodni konsenzus.
Pretežni deo Amsterdamskog ugovora se odnosi na dopune i izmene
Osnivačkih ugovora (Ugovora o Zajednici za ugalj i čelik, Ugovora o
Euratomu, Ugovora o EU, kao i Odluke o neposrednim i opštim
izborima za Evropski parlament).
Doprinos Amsterdamskog ugovora nije na nivou prethodnih ugovora,
jer se njegov učinak ocenjuje kao ograničen, posebno u dogradnji
komunitarnog prava.
Najvažnije izmene uvedene Ugovorom iz Amsterdama su:
· jačanje uloge Evropskog parlamenta (veći broj odluka koje se
donose postupkom zajedničkog odlučivanja),
· uvođenje fleksibilnosti,
· mogućnost suspenzije države članice iz postupka donošenja
odluka,
· prenošenje dela odredaba koje se odnose na saradnju u području
pravosuđa i unutrašnjih poslova (treći stub) u prvi stub EU (vizni
režim, azil, sudska saradnja u civilnim pitanjima),
· uvrštavanje Šengenskog sporazuma u Ugovor,
· izmene odredaba o Zajedničkoj spoljnoj i bezbednosnoj
politici, uključivanje socijalnog protokola u tekst Ugovora,
· isticanje borbe za većom zaposlenošću kao cilja Unije.
4. Ugovor iz Nice
Godine 2000. šefovi vlada i država su na Konferenciji postigli
sporazum o donođenju novog Ugovora o EU, no, taj ugovor je potpisan
bez većih ambicija. Postojale su izvesne teškoće prilikom
usvajanja: irski referendum održan 2001. godine ne uspeva, te je
ponovljen 2002., kada je bio uspešan. Ugovor iz Nice najzad stupa
na snagu 01.02.2003. godine.
Amsterdamski ugovor nije se bavio u dovoljnoj meri pitanjima
f-nisanja Unije posle proširenja. Najznačajnije promene su izvršene
u drugom i trećem stubu. Najveća promena se odnosi na polje
zajedničke odbrane. Postignuto je da se mogu vršiti spajanja svih
ili delova vojnih snaga. Kada je u pitanju zajednička odbrambena
politika, odlučeno je da se formiraju snage za brza dejstva.
Formirani su novi organi odbrane: Političko-bezbednosni komitet;
Vojni komitet EU i Generelštab EU. Značajna je i izmena koja se
odnosi na formiranje agencije EUROJUST, koja je zadužena za
kreiranje preventivnih mera na polju kriminala i koordiniranje
akcija nacionalnih vlasti.
U Parlamentu je izvršena preraspodela mesta (Nemačka je dobila
99 mesta) od ukupno 732. Proširene su nadležnosti Saveta u pogledu
odlučivanja kvalifikovanom većinom.
Ovaj ugovor doprineo jačanju demokratije, pogotovo u dimenziji
stabilizovanja osnovnih prava i jačanja mehanizama nadzora i
upozorenja u svrhu preventivnog delovanja. Poboljšanje je vidljivo
i u sektoru pravosuđa.
Ranija „bliska saradnja“ nazvana je „pojačana saradnja“ i može
se dobiti na zahtev samo 8 članica što nije većina – naime, prema
Amsterdamskom ugovoru, bliska saradnja se može obezbediti većinom
glasova članica, iako posle proširenja brojka od 8 članica neće
biti većina. Saradnja se uspostavlja tako što se zainteresovane
države obraćaju Komisiji koja predlog šalje Savetu,a koji dalje
odobrava saradnju kvalifikovanom većinom. Pojačana saradnja je
moguća u sva tri stuba.
Budućnost ugovora iz Nice je neizvesna posle proširenja 2004.
Njime je zaklučen proces reformi Zajednice unije i današnja
zajednica (unija) se u mnogome razlikuje od one sa početka. Reforme
su vidljive posebno u oblastima koje su smatrane isključivom
nadležnošću država.
5. Akti institucija EU
U cilju izvršavanja svojih zadataka iz ugovora Evropski
parlament sa Savetom a Savet sa Komisijom donose: uredbe, direktive
(uputstva), odluke, preporuke i mišljenja. Postoje i drugi izvori
prava, tzv. meko pravo a to su uputi, izjave, programi,
deklaracije, bele i zelene knjige, zapisnici itd. Ovi izvori ne
obavezuju, ali imaju veliki značaj za nastajanje pravnih pravila i
ukazuju na pravce ravoja komunitarne (unijske) politike i
prava.
1. Uredbe su direktno primenljive i obavezuju sve države članice
EU. One se objavljuju u Službenom glasniku EU, a ukoliko nije
drugačije navedeno, stupaju na svagu 20 dana od datuma
objavljivanja. Uredbe daju opšte smernice i nisu imenovane na bilo
koje pojedinačno lice, jer imaju u pogledu dejstva opšti apstraktni
karakter. Direktna primena nije na najbolji način precizirana. Radi
izbegavanja tih neželjenih dejstava, insistira se da uredbe imaju
trenutno dejstvo, i da nacionalni sudovi moraju štiti prava koje
one daju pojedincima. Dodatnu konfuziju često izazivaju tumačenja
koja nastoje da prihvat uredbi podvedu pod režim međunarodnog
prava, i u tom kontekstu tumače njihovu direktnu primenu. U
stvarnosti, države članice su dužne, obzirom na produkciju velikog
broja uredbi iz različitih oblasi, da usaglase svoje nacionalno
pravo sa njima.
2. Direktive (uputstva) obavezuju članice, ali ostavljaju
državama članicama izbor forme i načina primene. Moraju se
implementirati u nacionalno zakonodavstvo, ali u saglasnosti s
pravilima procedure svake države članice. Ne moraju se objaviti u
„Službenom glasniku“, ali strane kojima su upućene moraju biti
notifikovane. Direktive su pogodne za procese harmonizacije
pojedinih oblasti, jer je fleksibilno postavljena mogućnost
državama članicama kako će ih implementirati.
3. Odluke – obavezne za one na koje su adresirane (državama ili
kompanijama). Pri tome ne zahtevaju nacionalnu proceduru
implementacije i nemaju opšti karakter. Pojedine odluke moraju biti
objavljene u Službenom glasniku i stupaju na snagu 20 dana posle
objavljivanja. Mogu imati direktno dejstvo. Institucijama EU je
ostavljena mogućnost da uređuju proceduru donošenja odluka u mnogim
oblastima.
4. Preporuke i mišljenja nisu obavezne za države članice.
Preporuke imaju značaj u tome što pozivaju države da se ponašaju na
određeni način. Nemaju obavezni karakter, ali ih ponekad sudije u
nacionalnim sudovima uzimaju u obzir ukoliko pojašnjavaju pojedine
relevatne norme. Mišljenja omogućuju institucijama da povodom nekih
po pravilu važnih stvari iznesu svoje mišljenje. Značaj preporuka i
mišljenja je u tome što one anticipiraju pojedina pravila, jer
uglavnom sadrže upotrebljiva rešenja pojedinih problema.
5. Meko pravo – Soft law ne pripada formalno izvorima prava EU,
ali se ne može zanemariti činjenica da oni u određenim,
ograničenim, okolnostima proizvode pravna dejstva. Ovde spadaju
deklaracije, rezolucije, međuinstitucijalni ugovori...
Sudska praksa kao izvor prava – Evropski sud imao je veliku
ulogu u formiranju komunitarnog prava. Zabeleženi su brojni
slučajevi u praksi u kojima je Sud nemajući pravog uporišta u
osnivačkim ugovorima primenio metode tumačenja prava preuzimajući
zakonodavnu funkciju. To je davalo poseban značaj praksi kao izvoru
komunitarnog prava.
6. Evropski savet
Evropski savet je glavni organ, jer se na njemu donose strateške
političke odluke. Počeo je sa radom 1974. godine, a zahvaljujući
stavu tadašnjeg francuskog predsednika, Žiskara de Estena da se
šefovi država i vlada u pratnji ministara moraju sastajati kad god
je to potrebno, a najmanje tri puta godišnje. Evropski savet nije
bio predviđen kao organ u osnivačkim ugovorima, tek ga je
Jedinstveni evropski akt uvrstio kao organ Zajednice.
Sastav – Savet se sastoji od šefova država ili vlada država
članica, predsednika Komisije i ministara spoljnih poslova i člana
Komisije zaduženog za spoljne poslove. Njime predsedava šef ržave
ili vlade države članice koja predsedava Savetom. U
administrativnim poslovima na raspolaganju mu stoji Sekretarijat
Saveta ministara. Sastaje se najmanje dva puta godišnje, u
različitim mestima, i podnosi izveštaj o svom radu Evropskom
parlamentu posle svakog sastanka, kao i godišnji izveštaj u kojem
navodi uspehe koje je postigla Unija.
Nadležnosti saveta su vrlo široke, obuhvataju sve vrste
delatnosti koje bi mogli svrstati u najširi upravljački kontekst.
Odlučuje da li su članice ispunile uslov za prelazak na jedinstvenu
valutu, utvđuje principe i smernice zajedničke spoljne i
bezbednosne politike, uključujući domen odbrane. Odlučuje o
zajedničkim strategijama koje će Unija primenjivati u domenima u
kojima države članice imaju značajne zajedničke interese.
Evropski savet se izjašnjava o značajnim međunarodnim
problemima, dajući smernice za buduće delovanje Unije. Za slučaj
povrede fundamentalnih prava i obaveza od strane neke države
članice, Evropski savet joj može izreći meru suspenzije pojedinih
ili ukupnih članskih prava.
7. Savet ministara (Savet EU)
Savet je preimenovan posle ugovora u Mastrihtu u Savet EU i
sastavljen je od po jednog predstavnika svake članice, koji mora
biti najmanje na ministarskom nivou. Kod strateških pitanja u rad
se uključuju i šefovi vlada ili država, a za ostala pitanja su
resorski ministri dovoljni.
Članovi saveta dobijaju instrukcije od svojih vlada ali deluju u
opštem interesu Unije. Pri donošenju odluka potreban je konsenzus,
čije se postizanje obezbeđuje u početnim fazama posredstvom
naglašavanja uloge pojedinih Komiteta i pomoćnih tela u procesu
donošenja odluka.
Savetom predsedava naizmenično svaka članica po 6 meseci, a
posle proširenja iz 1995. godine uvedeno je pravilo da se
naizmenično smenjuju mala i velika država članica. Predsednik
održava veze sa Komisijom i Parlamentom i pripema sastanke i agende
i predstavlja Savet u inistitucijama van Unije.
Nadležnosti
Najvažnija f-ja Saveta je da osigura da se izvršavaju obaveze
predviđene u Ugovoru o osnivanju. On vrši koordinaciju opštih
elemenata ekonomskih politika država članica, donosi odluku u
raspisivanju izbora za Evropski parlament, može menjati sudije
Evropskog suda, članove Komisije i drugih sporednih
institucija.
Odluke se mogu donositi jednoglasno, prostom i kvalifikovanom
većinom.
Jednoglasnost se zahteva u nekoliko osetljivih sfera iz oblasti
drugog i trećeg segmenta (stuba) saradnje. Sa stanovišta
efikasnosti, jednoglasnost se pokazivala vrlo često kao smetnja.
Zagovornici čvršćeg evropskog jedinstva označavali su jednoglasnost
kao ozbiljnu, gotovo nepotrebnu, prepreku.
Luksemburški sporazum (1966.) je predvideo da, kada je u pitanju
zaštita nacionalnog interesa, države mogu tražiti jednoglasno
odlučivanje. Luksemburški sporazum nije stupio na snagu i nije imao
pravni značaj, ali se ipak primenjivao u praksi. To potvrđuju
zahtevi Saveta da se o pojedinim pitanjima odlučuje jednoglasno,
iako to nije predviđeno u Ugovoru.
Prosta većina je način odlučivanja u pitanjima iz nadležnosti
Saveta u kojima Ugovorom nije drugačije određeno, a može se
svrstati u izuzetke, jer nisu česti slučajevi odlučivanja putem
proste većine. Primenjuje se kod proceduralnih pitanja, poslovnika
o radu, kada se od Komisije traži da razmotri neko pitanje i da o
tome podnese izveštaj sa predlozima, zatim sazivanja međuvladine
konferencije radi izmena Osnivačkih ugovora, kod produžavanja roka
za usvajanje nekog akta.
Kvalifikovana većina predstavlja mnogo bržu varijantu
odlučivanja i ne zahteva saglasnost svih država članica. Tako
postavljeni princip u donošenju odluka je u direktnoj suprotnosti
sa pravima država kao suverenih subjekata i slobodom izbora
politike koju će one primenjivati na svojoj teritoriji.
Ovim putem, kao i donošenjem odluka posredstvom proste većine,
suverena država dolazi u poziciju da, bez obzira na to što to
proizilazi kao obaveza iz ugovora koji je sama svojevoljno
zaključila, ipak biva pravno obavezana za ono za šta nije
glasala.
Zbog toga, kako ne bi došlo do preglasavanja, uvedeno je
ponderisano glasanje gde se glasovi vrednuju po broju stanovništva.
Nemačka, Italija, Francuska i V. Britanija imaju po 10 glasova,
Španija 8, Belgija, Portugal i Holandija 5, Austrija i Švedska po
4, Danska, Finska i Irska po 3 a Luksemburg 2. Za kvalifikovanu
većinu potrebno je 62 od 87 glasova. Ipak, male države mogu biti
marginalizovane.
8. Komisija
Komisija je bila sastavljena od članova iz država članica, po
dva člana su davale 4 velike države članice i Španija, a po jedan
ostale države. Komisija se sastaje u Briselu i sačinjava preporuke
za Savet i Parlament. Takođe, na osnovu odluka Saveta i Parlamenta
donosi mere za njihovu implementaciju i sprovođenje.
Komisija je podeljena na Generalne direktorate koji su
pojedinačno, na bazi potrfelja, odgovorni za pojedine sektore
politike EU. Obično direktorati imaju veoma razuđen činovnički
aparat sačinjen od uglednog i prestižnog personala.
Izbor članova Komisije izmenjen je posle Ugovora iz Nice (2004.
god), a na osnovu te izmene Savet na nivou šefova država ili vlada
kvalifikovanom većinom imenuje lice koje namerava da postavi za
predsednika Komisije, što kasnije odobrava Parlament EU. Lista
kandidata za članove Komisije sačinjava se na osnovu predloga svih
država članica.
Dužnosti (funkcije) Komisije EU su po svom kvalitetu
različite.
1. Prva grupa se naziva, sledeći duh f-nalizma, motorom ili
inicijatorom komunitarnih akcija. Komisija predlaže Savetu
donošenje odluka. Taj tip odluka se označava kao komplementaran i
pridodat.
2. Druga grupa obuhvata staranje o primei osnivačkih ugovora.
Komisija je u neku ruku zaštitnica tih dokumenata, jer su države
članice obavezne da preduzmu odgovarajuće mere za sprovođenje
obaveza koje proizilaze iz ugovora. Komisija je, takoše, zadužena
da se brine o politici konkurencije i da u skladu sa tom obavezom
za slučaj povreda primenjuje sankcije i penale prema državama
članicama i pojedincima.
3. Treća grupa bi se mogla označiti kao izvršna. Komisija ima
ovlašćenja da posle donošenja pojedine odluke od strane Saveta
nadgleda u formi supervizije njenu implementaciju. U tu svrhu ona
se pomaže raznovrsnim telima, kao npr. komitetima i menadžmentom.
Deluje uglavnom u formi odgovarajućih preporuka i raznovrsnim formi
supervizije.
Pored navedenog, Komisija ima sopstveno nadležnost donošenja
odluka u politici konkurencije. Važna je i nova uloga komisije u
spoljnoj politici da bude pregovarač u pojedinim ugovorima i da
posle pregovora ponudi predlog ugovora na zaključivanje Savetu.
Značaj Komisije i njenih f-ja i uloge je veliki, jer se u cilju
obezbeđenja pravilnog delovanja i razvoja zajedničkog tržišta stara
o sledećem:
· primeni Ugovora i merama koje organi Unije donose u skladu sa
ovim Ugovorom
· sačinjavanju preporuka ili davanju mišljenja o pitanjima koja
uređuje Ugovor, kada je to izričito predviđeno ili je potrebno, a
prema oceni Komisije
· samostalnom odlučivanju u pripremanju mera koje donosi Savet i
Parlament na način predviđen ovim Ugovorom
· vršenju ovlašćenja koja je Savet preneo na nju, a u cilju
sprovođenja propisa koje je doneo.
9. Parlament
Parlament ima sedište u Strazburu. Bira se svake pete godine
direktnim izborima u svakoj državi članici. Ranije je Parlament
imao ograničenu ulogu, međutim, sada obavlja demokratsku kontrolu
Institucija EU. Učestvuje i u legislativnoj delatnosti u formi
koodlučivanja sa Savetom i igra odlučujuću ulogu u pitanjima
usvajanja budžeta.
Parlament je kao organ predviđen u Rimskom ugovoru i zvao se
Asambleja. Kao institucija u ranoj fazi f-nisanja bio bez pravog
demokratskog kapaciteta, jer su se članovi birali posredno,
odnosno, predstavljali su državu članicu i morali istovremeno biti
u sastavu nacionalnog Parlamenta.
Protokol o proširenju u vezi sa brojem poslanika stupa na snagu
01.01.2005. godine i već na početku postavlja brojne dileme u vezi
sa f-nisanjem Parlamenta.
Parlament nije bio izborno telo, ali je imao nekoliko f-ja, od
kojih su najvažnije savetodavna i nadzorna. Posle uvođenja
neposrednih izbora Parlament dobija značajne konsultativne f-je u
legislativnom procesu. Savet Ministara mora uzeti u obzir mišljenja
Parlamenta u pojedinim legislativnom delatnostima, ali ih ne mora
slediti.
Uloga Parlamenta u budžetskim pitanjima
Parlament je dobio značajna ovlašćenja u razmatranjima
budžetskih pitanja, gde je predviđeno da Parlament ima sledeća
prava:
· finalnog odlučivanja o neobaveznim rashodima;
· da prihvati ili odbije predlog budžeta
· samostalnog izdavanja budžetskih razrešnica
Parlament može da izmeni predlog budžeta u dva pravca:
1) u pogledu obaveznih troškova
2) u pogledu neobaveznih rashoda.
Izmene se dostavljaju Savetu koji može da ih ne prihvati i vraća
parlamentu koji ustanovljava konačnu verziju.
Konsultativna f-ja
Značajnu konsultativnu ulogu Parlament dobija pogotovo posle
Jedinstvenog evropskog akta (JEA). Uvedene su obavezne i neobavezne
konsultacije. Konsultacije neobaveznog karaktera za slučaj da ih
traži Savet postaju obavezne.
Ovlašćenja u drugom stubu saradnje
Prema odredbama sadržanim u JEA, za zaključivanje sporazuma o
pridruživanju sa novim članovima i zaključivanje međunarodnog
ugovora nužno je obezbediti saglasnost parlamenta, a ta saglasnost
se daje na osnovu odluke donete apsolutnom većinom.
Parlament ima pravo da bude informisan o svim vidovima spoljne
politike EU i konsultovan u pitanjima pravosuđa i unutrašnjih
poslova.
Legislativne f-je
Ranije je Parlament u ovoj sferi imao konsultativnu f-ju i davao
neobavezna mišljenja. To pokazuje da je uticaj Parlamenta bio
ograničen. Ova vrsta delatnosti se vremenom širila i dobijala nove
oblike, pogotovo u oblastima koje nisu bile predviđene u osnivačkim
ugovorima. Uviđajući značaj ovoga, Savet i Parlament su izdali
Zajedničku deklaraciju 1975. godine, koja ustanovljava zajedničko
usaglašavanje mišljenja. Obzirom da je reč o neobaveznom pravnom
aktu, stoji činjenica da uloga Parlamenta nije time značajno
ojačana. Tek je JEA uveo novi postupak kooperacije između Saveta i
Parlamenta u zakonodavnoj delatnosti.
Postupak saradnje prema Ugovoru iz Mastrihta
Ugovor iz Mastrihta je u osnovi predstavljao fazu integracije u
kojoj bi se ti procesi što je moguće više pribliili građanima, a za
to je neophodno bilo ojačati ulogu Parlamenta. Predviđeno je da u
okviru Parlamenta deluju političke partije na nadnacionalnom nivou,
čime bi se postiglo jačanje procesa stvaranja evropske svesti i
evropskog jedinstva. Stavovi Parlamenta nisu ipak mogli blokirati
odluku uprkos protivljenju.
Postupak koodlučivanja
Naziva se još i „postupak tri čitanja“, a osnovao ga je Komitet
za mirenje u kojem su podjednako zastupljeni predstavnici Saveta i
Parlamenta, a komisija uzima učešća u radu.
U ovom postupku komisija podnosi mišljenje Savetu i Parlamentu
koji daje svoje mišljenje i nakon toga Savet donosi zajednički stav
ili mu se protivi i tad interveniše Komitet za mirenje radi
postizanja kompromisa. Ukoliko ovaj stav ili tzv “drugo čitanje”
parlament većinom odbaci predlog se smatra odbačenim, što je skoro
identično “pravu veta”. Ako nije bilo većine Savet može doneti
odluku o usvajanju.
U postupku koodlučivanja se najbolje promoviše
međuinstitucionalna saradnja u EU.
Postupak davanja saglasnosti
Iniciran je Jedinstvenim evropskim aktom. Ovlaščenja data u JEA
su proširena ugovorom iz Mastrihta, na taj način se pojedini
značajni komunitarni akti ne mogu doneti bez saglasnosti
Parlamenta.
Postupak davanja saglasnosti se u većini slučajeva ostvaruje na
osnovu proste većine - za prijem novih članova i za jedinstveni
izborni sistem potrebna je apsolutna većina.
10. Evropski sud pravde
Sastav suda
Ima sedište u Luksemburgu i sastavljen je od po jednog sudije iz
svake države članice koji se biraju na 6 godina. Predloge sudijama
za pojedine slučajeve pripremaju devet Opštih pravobranilaca u
obliku pripremnog mišljenja. Za vreme mandata sudije ne mogu
obavljati ni jednu drugu f-ju. Od sudija se bira Predsednik na
period od tri godine, a Sekretar se bira tajnim glasanjem sudija,
na period od 6 godina. A f-ja mu je da se stara o pravilnom
obavljanju proceduralnih pitanja.
Evropski sud pravde, iako formiran na osnovu međunarodnih
ugovora, razlikuje se od međunarodnih sudskih organa u mnogo čemu.
Nadležnost međunarodnih sudskih organa, kao npr. Međunarodnog suda
pravde u Hagu, po pravilu je fakultativna, dok je nadležnost Suda
pravde EU obavezna. Najvažnija razlika je u tome što međunarodni
sudovi ne tumače propise, dok Evropski sud pravde ima funkciju
tumača osnivačkih ugovora.
Njegov nadnacionalni karakter se ogleda u nezavisnostu njegovih
sudija i generalnih pravobranilaca, koji počiva na ugovornim
osnovama. Nije ovlašćen da neposredno poništava akte država
članica.
Nadležnost Suda
Evropski sud pravde ima osnovnu f-ju da obezbedi pravilnu
primenu osnivačkih ugovora, kroz formu arbitra u rešavanju sukoba
između evropskih institucija i država članica. Time se postiže da
evropske instituvcije ne mogu raspolagati sa više vlasti nego što
im je dato na osnovu Ugovora o osnivanju.
Sud pravde je naročito u ranim fazama rada odigrao značajnu
ulogu u procesu stvaranja evropskog prava, postajući veoma značajan
faktor produbljivanja procesa integracije u EU.
Prema opšte prihvaćenom mišljenju, ostoji podela nadležnosti na
:
1. onu po direktnim tužbama
2. nadležnost po prethodnim pitanjima.
Da bi neko pitanje bilo podobno za raspravljanje pred Sudom,
potrebno je da je ono prethodno bilo u postupku pred nacionalnim
sudom. Tokom tog postupka utvrđuje se potreba za tumačenjem
pojedinih komunitarnih normi, zato što se ocenjuje da taj fakt
suštinski opredeljuje donošenje odluke. Sud ne traži nikakvu
posebnu formu za upućivanje. U praksi se dešavalo da je prihvaćeno
rešavanje i nejasno formulisanih pitanja.
Postupak pred Sudom
Pitanje postupka pred Sudom pravde je regulisano Protokolima o
Statutu suda uz osnivačke ugovore i Poslovnikom o radu.
Prema pravilima sadržanim u ovim dokumentima, postoje 2 vrste
postupaka pred sudom:
1. postupak po direktnim tužbama i
2. po prethodnim pitanjima.
Postupak se sastoji iz pismenog postupka, pripremnog
istraživanja, usmenog pretresa i donošenja presude.
U postupcima po direktnim tužbama moguće je identifikovati
četiri faze:
1. Pismeni postupak
2. Pripremni istraživanje (dokazni postupak)
3. Usmeni pretres
4. Donošenje presude.
Posebni postupci
Pred sudom se mogu voditi sledeći posebni postupci:
1. postupak po prigovoru treće strane
2. po osnovu otkrivanja nove činjenice
3. tumačenje presude.
U prvom slučaju se radi o tužbi treće strane koja nije
učestvovala u sporu, ali je presudom došlo do oštećenja njenih
interesa. U drugom slučaju je reč o otkrivanju nove činjenice od
značaja za presuđivanje stvari, sve strane u sporu mogu podneti
zahtev za obnovu postupka. Činjenica mora biti veoma značajna da bi
se pribeglo preispitivanju presude, takođe, nije mogla biti poznata
tokom prethodnog postupka.
U trećem slučaju radi se o tumačenju presude. Pravo na
pokretanje ovog postupka imaju strane u sporu i organi EU za slučaj
da dokažu opravdani interes za to tumačenje.
Pravo na podnošenje ove tužbe imaju države članice, institucije
EU i fizička i pravna lica. Sud donosi presudu koja je obavezna od
dana donošenja čime se izbegava statičnost svake presude.
Ovakva pozicija donela je Sudu pšravde posebnost u tom smislu
što mu je omogućila da kreira neke veoma važne i neophodne
instrumente i institucije, bez kojih ne bi mogla biti postignuta
suštinska integracija u EU.
Bitno je naglasiti da je osnovna f-ja Suda ipak rešavanje
sporova. Teško da bi se moglo održati shvatanje da je f-ja
utvrđivanja politike i pravaca razvoja evropskih integracija
izvorna f-ja Suda. Pre bi se moglo reći da je politički ambijent
koji je egzistirao u određenim periodima manje ili više naglašavao
takvu njegovu f-ju.
Tumačenje komunitarnog prava ima veliki značaj u pogledu
rešavanja pitanja njegovog domašaja, odnosno, direktne primene,
popunjavanja pravnih praznina i suprematije u odnosu na nacionalno
pravo.
Sud koristi različite vrste tumačenja, kao npr. jezičko, ciljno,
interpretera itd.
PITANJA ZA (ZAVRŠNI) USMENI DEO ISPITA - za ocenu više
1) Četiri fundamentalne slobode u EU
2) Ugovor o EU
3) Amsterdamski ugovor
4) Ugovor iz Nice
5) Akti institucija EU
6) Evropski savet
7) Savet ministara (Savet EU)
8) Komisija
9) Parlament
10) Evropski sud pravde