Evropa ili Evropa...i javno mnijenje sadašnjih (starih) članica. Tu je i bježanje od Turske koje će se pravdati nepri-manjem zapadnobalkanskih zemalja. ARGUMENTI 5 EVROPSKI USTAV,

Časopis za društvena / politička pitanja, Godina I, Broj , Juni 2007. 1 BESPLATNO

U ovom broju:

ARGUMENTI��Č

asopis

za d

ruštv

ena /

politička p

itanja

1

(3)Evropa ili EvropaSlavko MITROVIĆ:

(9)

Socijaldemokratijanužna svakom nacionalnomkorpusu u BiH

Tadej LABERNIK:

(17)

Stabilna demokratijatreba demokratsku desnui lijevu alternativu

Kristof ZOPEL:

(31)Uslovi za socijaldemokratijuRajko VASIĆ:

Socijaldemokratija izmeđuglobalizacije i tranzicije (59)

Đorđe LATINOVIĆ:

(129)

Postoji li informatička šansaza Republiku Srpsku

Krsto GRUJIĆ:

Socijaldemokratija (43)

Berend Jan

van den BOMEN:

ARGUMENTIČASOPIS ZA DRUŠTVENA/POLITIČKA PITANJA

polugodišnjak

IZDAVAČSAVEZ NEZAVISNIH SOCIJALDEMOKRATA, BANJALUKA

PETRA KOČIĆA 5

GLAVNI UREDNIKMILAN LJEPOJEVIĆ

REDAKCIJASLAVKO MITROVIĆ, RAJKO VASIĆ, ĐORĐE LATINOVIĆ,

MILAN TUKIĆ, FRANC SOŠNJA, DANIJELA INJAC, KRSTO GRUJIĆ

LEKTORMILA KOSIĆ

KOMPJUTERSKA PRIPREMACSK BANJALUKA

OBLIKOVANJE I DIZAJNMILAN TUKIĆ

ŠTAMPATRIOPRINT BANJALUKA

TIRAŽ500

ARGUMENTIpolugodišnjak

za društvena / politička pitanja

SNSDBanjaluka, juni 2007.

ARGUMENTI

UVODNA RIJEČ

Došlo je vrijeme da se moderna demokratska, pobjednička i evropska stranka posmatra kao politička kompanija kojoj je osnovni profit dovoljna količina glasova.

Savez nezavisnih socijaldemokrata, na kraju prve decenije postojanja, pošao je od jednostavne konstatcije: ne postoji socijaldemokrata bez pobjedničke količine gla-sova. I to je i ostavrio.

Ali, da bi SNSD bio modera i ozbiljna politička kom-panija mora imati stabilne finansijske temelje, efikasnu stranačku infrastrukturu, efikasno upravljanje kadrovskim resursima...i vlastitu izdavačku djelatnost.

Stoga pokrećemo teorijski časopis, polugodišnjak, sa namjerom da otvorimo prevashodno stranački poligon za mogućnost sveobuhvatnijeg uobličavanja pogleda i ideja u odnosu na dnevno političko reagovanje. Ali i vanstranački poligon, za druge regionalne i evropske autore, moderne, demokratske i socijaldemokratske orijentacije.

Teoretski časopis neophodan je svakoj modernoj i vladajućoj političkoj koncepciji. Prije svega radi koordina-ta strategije i taktike. Sve velike stranke moraju se čuvati previše pragmatičnosti u svojoj politici. Od nebrojenih dnevnih političkih poteza lako ze izgubi putokaz, a stranka dostigne tačku isparenja.

Ovi Argumenti ne mogu biti jedina brana nekontro-lisanoj praksi ali jedan korak svakako mogu.

SADRŽAJ

Slavko Mitrović: EVROPA ILI EVROPA ............................ 3

Tadej Labernik: SOCIJALDEMOKRATIJA NUŽNA SVAKOM NACIONALNOM KORPUSU U BIH .................... 9

Kristof Zopel: STABILNA DEMOKRATIJA TREBA DEMOKRATSKU DESNU I LIJEVU ALTERNATIVU............17

Rajko Vasić: USLOVI ZA SOCIJALDEMOKRATIJU ...........31

Berend Jan van den Bomen: SOCIJALDEMOKRATIJA .....43

Đorđe Latinović: SOCIJALDEMOKRATIJA IZMEĐU GLOBALIZACIJE I TRANZICIJE ....................................59

Gunnar Lassinantti: ODGOVOR ZA EVROPU ..................81

Željka Cvijanović: STANJE EVROPSKE UNIJE DANAS I ŠTA TREBA DA BUDE SUTRA ....................................87

Baldo Hreljac: PRESLAGIVANJA NA SVJETSKOJ EKONOMSKOJ SCENI ................................................107

Krsto Grujić: POSTOJI LI INFORMATIČKA ŠANSA ZA REPUBLIKU SRPSKU ............................................129

3ARGUMENTI

Evropa ili Evropa

Bosna i Hercegovina nema nikakvih šansi da se približi Evropskoj uniji. Većina ključnih razloga za neproširenje je na strani EU.

Slavko Mitrović

Nesumnjiva je evropska budućnost cijelog pros-tora Zapadnog Balkana (kako se to sada kaže), pa time i Bosne i Hercegovine. Na bivšim jugoslovenskim prosto-rima godinama traje trakavica, zvana «evroatlantske inte-gracije›› Jugoistočna Evropa, Zapadni Balkan, stabilizacija i pridruživanje, Partnerstvo za mir, svakodnevno terorišu medijski prostor Hrva tske, Srbije, Crne Gore, Makedonije, Bosne i Hercegovine. To je ona čuvena mrkva kojom de-mokratski i razvijeni svijet sa dvostrukim aršinima, zaluđuje urođenike sa Balkana. Problem je to što ta mrkva liči na gumu za žvakanje. U primamljivim obećanjima, ovom pro-storu se nudi perspektiva punopravnog članstva, naravno kada se ispune uslovi, a niko ne zna koliki će biti taj spi-sak. Jedino je izvjesno da će se uslovi za buduće članstvo stalno pooštravati i usložnjavati. To dalje znači da od pu-nopravnog članstva za većinu zapadnobalkanskih zemalja nema ništa u narednih deset godina i još dalje. Prijemom 10 novih članica, Evropska unija je popunila kapacitet i teško je prihvatila Rumuniju i Bugarsku, iako nisu ispunile

4 časopis za društvena/politička pitanja

podosta zadatih uslova i trebaće im duge godine da se do-nekle približe „evropskim standardima”.

BIH JOŠ ZADUGO NA ČEKANJU

Šta će biti sa onima na čekanju? U Berlinskoj deklara-ciji kojom je Unija obilježila svoju 50-godišnjicu, nema ni riječi o proširenju, nema riječi ni o nedonesenom Ustavu. Pokazuje se tačnom pretpostavka da će se Evropska unija zabaviti sobom. Već sada postoji jasna i neskrivena neravno-pravnost za većinu novoprimljenih država iz nekadašnjeg Istočnog bloka. To su sada drugorazredne članice koje trpe diskriminaciju u mnogim oblastima, a takav pristup se više ničim i ne pravda. Čini se da su se Bugarska i Rumunija kvalifikovale za trećerazredne članice. Kada bi, kojim čudom preostale zemlje ušle u članstvo, to bi bile šestorazredne članice, bez šansi da imaju vlastiti ubrzani put, prije sve-ga ekonomskog razvoja. BiH nema nikakvih šansi da se približi punopravnom članstvu još zadugo. Ima dosta naše nespremnosti, ali treba reći istinu: većina ključnih razloga za neproširenje je na strani Evropske unije.

Prvo je, svakako, duboka institucionalna kriza kojoj se ne vidi kraj. To prati nepovjerenje evropskih građana u sposobnost Evropske unije da riješi nagomilane probleme, tačnije da ima rješenja za budućnost.

Zatim: nepostojanje apsorpcionog kapaciteta, nedo nošenje Evropskog ustava, odredba (samo?) fran-cuskog ustava po kojoj građani Francuske na referendumu odlučuju da li će u Evropsku uniju biti primljena neka nova članica.

Sve veću ulogu (ne samo neinstitucionalnu) dobijaće i javno mnijenje sadašnjih (starih) članica.

Tu je i bježanje od Turske koje će se pravdati nepri-manjem zapadnobalkanskih zemalja.

5ARGUMENTI

EVROPSKI USTAV, PREPREKA I ZA HRVATSKU

Valjda je to dovoljno za konstataciju da će vrata za punopravno članstvo u Evropskoj uniji još dugo biti zat-vorena za preostale zemlje. Uostalom, njemačka kancel-arka, Angela Merkel, nedavno je jasno rekla i Hrvatskoj - ne možemo vas primiti, dok se ne donese Ustav EU. Dalje je nastavila da se ne zna kada će i kakav ustav biti donesen, s obzirom da je na referendumu odbijen u dvije države i ne može biti ponovljen sa istim tekstom, dok se 18 država koje su usvojile Ustav ne želi izjašnjavati o nekom drugom tekstu Ustava.

MOGUĆA ALTERNATIVA

Očekivati je da Evropska unija nudi surogat za članstvo putem mediteranskih saveza koji bi činile: članice EU, ali i Turska, neke arapske zemlje, CEFTA - sa sumnjičavom Hrvatskom i zapadnobalkanskim zemljama te Moldavijom... pa još koješta.

U SE I U SVOJE KLJUSE..

Pa dobro, šta nam je činiti ? «U se i u svoje kljuse», sa obavezom da saslušamo svakoga, a da uradimo po svo-joj odgovornosti. U narednoj deceniji, čeka nas istorijski i herojski zadatak - oslobađanje naroda od siromaštva. Kakve su šanse? Koje su perspektive? Biće tu nepovjerenja, kobajagi nestrpljenja, pa i mrgođenja onih koji su od sta-bilizacije i pridruživanja napravili sebi zanimaciju, a mnogi i posao. Mi nemamo prava pristajati na takvu igranku, jer to zbog unutrašnjih odnosa, vodi na stranputicu.


BIH PODIJELJENA I UPLAŠENA ZEMLJA

Mješoviti hor sastavljen od zagovornika tzv. građanske države, činovnika koji bi da upisuju “uspješne reforme na brdovitom Balkanu” u svoj diplomatski teft-er, nastaviće istim putem za reformu policije, za ustavne promjene, bez želje da se postigne dogovor. Sada nemaju ni Ešdauna da im smišlja nebuloze o tri evropska policijska principa koji ne postoje u praksi, jer se ona u svijetu i Ev-ropi, razlikuje od države do pokrajine. Neće više biti OHR-a sa odlukama «budibogsnama!», već će izabrana vlast u BiH morati sama, bez tuđih pritisaka i navijanja, ponijeti odgovornost za stanje i odnose u svojoj državi. Teško se bilo kome razumnom i odgovornom, moglo dopasti ono što je radio i govorio Pedi Ešdaun. Njegovo djelovanje je bilo za jedne sramota, a za druge - uvreda zdravom razumu. U jednom se može složiti sa Ešdaunom - na kraju svog man-data rekao je gorku istinu: Bosna i Hercegovina je duboko podijeljena i uplašena zemlja.

POVJERENJE, ZAJEDNIČKI INTERESI,RAVNOPRAVNOST..

Bosna i Hercegovina može postojati, razvijati se na tri oslonca: međusobno povjerenje (koga sada nema), zajednički interesi (koje treba usklađivati) i ravnopravnosti (koja teško pada onima koji žele biti ravnopravniji). To su tri principa za BiH, a oni se mogu generisati ekonomskim raz-vojem. Ako to izostane, neće biti ni BiH u sadašnjem vidu. Bošnjačka politička elita još uvijek ne prihvata da se temelji ustavnog i političkog uređenja BiH, mogu određivati samo dogovorom izabranih narodnih predstavnika i da je to je-dina istina. Zahtjevi za dominacijom većinskog bošnjačkog naroda u BiH, očekivano proizvode nesigurnost i odbo-jnost Srba i Hrvata prema takvoj državi, projektovanoj po

7ARGUMENTI

Bosna i Hercegovina može postojati, razvijati se na tri oslonca: međusobno po vjerenje (koga sada nema), zajednički inte resi (koje treba usklađivati) i ravnopravnosti (koja teško pada onima koji žele biti ravnopravniji). To su tri principa za BiH, a oni se mogu generisati ekonomskim razvojem.

viđenju samo jednog od tri konstitutivna naroda. Šta znači vajkanje muslimanskog (i sve više političkog) poglavara rei-sa Cerića - da od bivših jugoslovenskih naroda samo (još) Bošnjaci nisu uspjeli napraviti svoju državu? Pritom se pita: kako ih neko može tjerati da žive sa onima koji su počinili genocid nad Bošnjacima? Jasna poruka da u takvoj njiho-voj BiH, nema mjesta za druga dva konstitutivna naroda. Ostali im i nisu bitni. Zato se sada pokušava hvatati zad-nji voz za korištenje instrumentalizovanih međunarodnih krugova. Providno je, iliti transparentno, da navodne re-forme imaju veze uglavnom sa unitarizacijom BiH i željom za napredovanjem ambicioznih stranih činovnika. Kao re-zultat takvih reformi, produbljuje se nepovjerenje i podižu međunacionalne tenzije.

EKONOMSKI RAZVOJ USLOVDEMOKRATSKOG DRUŠTVA

Bosnu i Hercegovinu se ne može ni posmatrati ni tretirati mimo odnosa u regionu Zapadnog Balkana. Za cijeli taj prostor slijedi dug i mukotrpan put oslobađanja od zabluda i istorijskog vrtloga, od traženja prava na os-novu trgovanja žrtvama iz ratova hiljadu godina unazad, od nerada i iluzija da smo važni za bilo šta i bilo kome. Samo ubrzani ekonomski razvoj i, poslije toga, očekivanje zaslužene ponude Evropske unije za partnerstvo (ipak se nalazimo u Evropi), može biti ozbiljan cilj. I ta ljestvica je visoko postavljena, ali uz odgovornost, realno dostižna. Uz stepen ekonomskog razvoja, ide i razvoj demokratskog i civilnog društva. Tada će nam biti potrebni standardi i institucije koje su nam sada nametnuli stranci i koje su karakteristične za podobro ekonomski razvijene zemlje i društva. Zato će trebati revidirati gomilu loše prepisanih i još gore prevedenih propisa, uz institucije koje su oform-ljene zadnjih godina sa stranim imenima. Nažalost, mnogi iz tih, kobajagi, domaćih agencija, sada su zavisni čak i od


niskorangiranih stranih činovnika i koga sve još. Uz to, ne-potrebna gomila procedura služi samo da bi se odugovlačilo i sudovalo, a pritom život mora da čeka da, „demokratske” institucije nedemokratski izabrane, donesu odluke. Uz do-datak navodno reformisanog i skupo plaćenog pravosuđa po mjeri stranaca, čija neodgovornost, neefikasnost i ne-dodirljivost ne daje dovoljan doprinos borbi protiv kriminala svake vrste.

UZETI STVAR U SVOJE RUKE

Kada prestane protektorat OHR-a i kada prestane tužakanje po kuloarima i stranim metropoloma, moraće se za sto. Dogovor kuću gradi. Zato, uz svu zahvalnost međunarodnoj zajednici, vrijeme je za odgovornost, a to mogu samo izabrani političari u BiH. Mir i demokratija se mogu graditi, a ne mogu se nametati ( ni bukvalno) odlu-kama OHR-a, ni pritiscima. Uzalud je takav trud, sigurno je to samo izgubljeno vrijeme. Zato je Republika Srpska postavila i razrađuje ekonomske i razvojne koordinate, pa će je u tome slijediti i drugi entitet. Ako, neka prepisuju od boljeg đaka. Tako će ostajati manje vremena za jalove sesije kod ovog ili onog ambasadora.

MOREN: EVROPA NE LAŽE, VEĆ RAZUMIJE

Poslije Drugog svjetskog rata, u vrijeme građenja buduće Evrope, francuski sociolog Edgar Moren, u svom djelu „Misliti Evropu”, napisao je: «Za mene, za nas, Evropa bijaše riječ koja laže». U budućem vremenu, za mene, za nas u BiH, Evropa treba biti riječ koja - razumije.

9ARGUMENTI

SOCIJALDEMO-KRATIJA NUŽNA SVAKOM NACIONALNOM KORPUSU U BIH

Tadej Labernik

MOTIV

Kada sam ljubazno pozvan da učestvujem sa prilogom u ovom časopisu, dugo sam razmišljao kako dati svoj doprinos? Prije svega, pišem iz vlastitog posmatranja regiona i Bosne i Hercegovine, gde sam imao priliku da provedem nekoliko godina i koju sam bezbroj puta posetio. A pišem iz iskrene prijateljske želje da dodje do najboljih rješenja za dobro njenih žitelja i naroda.

GDJE JE TU ČOVJEK?

Socijaldemokratska ideja bliska je svakome od nas koji živimo od svoga rada. U suštini nosi, ili bi bar morala nositi, sveobuhvatnu ljudskost, što znači: pravednost u društvu, značaj pojedinca kao subjekta društvenog zbivan-ja, koji ima i dužnosti i prava u zajednici. Naravno, ovo


su drevna nastojanja u traženju idealnog društva zvanog Utopija, ali podsjećanje i prisutnost u svakodnevnom životu nikada ne daje alibi onim političkimi idejnim snagama, ta-kodje od uvijek prisutnih, da vladaju, da dopuštaju ne-pravde, ugnjetavanja, kršenje svega ljudskog i u pojedincu i društvu. Meki oblici savremenog potrošačkog društva ukazuju na ove, na prvi pogled neprimjetne karakteristike vladanja ljudskim masama. U tom cilju koriste i tehnologiju i masovne medije i nauku i vjeru i naciju.

Zato ovo vrijeme traži i ozbiljnu kritičku distanciju od svega što se prodaje kao savremena vrijednost, kao pozitivno iskustvo globalizacije, kao pozitivan stil života. Radi se o svakodnevnim nastojanjima neoliberalizma i neokonzervativizma, koji su davali pečat posljednje dvije decenije. Njihov moto je tržište, stvaranje novih potreba i navika: sportske multinacionalke usmjeravaju mase u ak-tivnosti - u kojima trebaju baš njihovi proizvodi; farmaceu-tske multinacionalke nude vam lekove i substancije koje niti pomažu niti odmažu - megamarketi puni su namirnica i proizvoda takvog tipa... A gdje je ovdje pojedinac, sa slo-bodnom voljom i pravom da živi svoju individualnost?

BORBA ZA SOCIJALNU PRAVDU

Čitajući Deklaraciju Socijalističke internacionale, us-vojene na Kongresu u junu 1989. godine u Stockholmu, kada je mobitel još bio utopija, shvatio sam da se osnovni principi socijaldemokratije u suštini sužavaju na političku borbu u pojedinim društvima za veći dio socijalne pravde u demokratskom političkom okruženju. A kada dodje do realnih, ozbiljnih, pomaka u globalnom svijetu i socijalde-mokrati se, od proklamiranih opštih principa, okreću svojoj vlastitoj sredini i njezinim interesima.

Naravno, njihova principijelna i opšteprihvatljiva politika je, na primjer: smanjenje dubokog jaza izmedju svjetskog Severa i Juga, promocija mira, slobode, solidar-

11ARGUMENTI

Ali, baš na našim prostorima pokazalo se da velike deklarativne riječi poput: bratstva, jedinstva, tolerancije, mira, pravde, gube svaki smisao kada se susreću sa ekonomskim krahom, lažnim birokratkim sistemom koji po svaku cijenu nastoji očuvati svoje privilegije, sa indivudualnim i nacionalnim interesima i ciljevima.

nosti, tolarancije, bezbjednosti, ravnopravnosti, civilnog društva... , ali ujedno i takmičarstvo i država kao garant dostupnosti javnih dobara, kao što su školstvo, zdravstvo, briga za ljude sa društvene margine. Takvi principi blizu su najširim masama i zato predstavlaju uvijek izazov kada so-cialdemokratija dodje na vlast. Da li će se, barem, približiti u ostvarivanju proklamiranih principa i njihovoj primjeni u svodnevnom životu. Na tome se održava ili gubi vlast na izborima.

U dalekoj 1989. godini bilo je već potpuno jasno da je projekt komunizma, kao derivata svjetske socijalističke ideje, propao. Berlinski zid je pao i oslobodjeni narodi Isto-ka krenuli su u jedistven proces tranzicije iz korporativnog socijalizma u liberalnu demokratiju. Dogodio se proces, još nevidjen na planeti, koji je ponovo potvrdio prirodni pore-dak: da je čovjek u suštini slobodno biće. Ako je taj proces u zemljama bivšeg Istočnog bloka, od početne euforije, protekao bez dramatičnih dogadjaja, zašto se ovo nije desilo na prostoru najliberalnije socijalističke zajednice. Dogadjanja na tim našim prostorima iziskuju dužu vremen-sku distanciju za objektivne zaključke. Ali, baš na našim prostorima pokazalo se da velike deklarativne riječi poput: bratstva, jedinstva, tolerancije, mira, pravde, gube svaki smisao kada se susreću sa ekonomskim krahom, lažnim birokratkim sistemom koji po svaku cijenu nastoji očuvati svoje privilegije, sa indivudualnim i nacionalnim interesima i ciljevima.

NASTANAK SOCIJALDEMOKRATIJE NAPROSTORU BIVŠE JUGOSLAVIJE

Na zgarištu Saveza komunista u svim bivšim repub-likama organizovale su se socijaldemokratske partije. U početku, prije svega, u nastojanju da spasu propale ide-je socijalizma idealizovanjem prošlosti - kada smo svi bili »drugarice i drugovi« i kada smo živjeli u nirvani garan-


tovane sadašnjosti i budućnosti. Ali, ubrzo su se uklopili u nova pravila igre. Bili su i u vlasti, na primjer u nekoliko slovenačkih vladinih koalicija, u Hrvatskoj, u Bosni i Herce-govini, u vreme takozvane Alijanse.

Ako su u drugim sredinama shvatili da nema povrat-ka na stare, u suštini veštačke paradigme društva, u Bosni i Hercegovini nisu shvatili osnovni preduslov formiranja multinacionalnog društva - sredjeno nacionalno pitanje. Na jednoj strani imamo, tako, SDP koja gaji iluziju nekadašnje Socijalističke republike Bosne i Hercegovine, kao srećne Jugoslavije u malom , države gradjana, a ne nacija; a na drugoj strani, Savez nezavisnih socijaldemokrata koji je shvatio da spas socijaldemokratije na tom prostoru nije u vještačkom transnacionalnom, već medju gradjanima i narodima tog enititeta. Zato je SNSD dobila izbore, a SDP ne.

EKONOMSKI RAZVOJ I PERSPEKTIVA POJEDINCA

Ali, i ograničena suverenost zemlje i njeno ustavno uredjenje ne mogu sprečavati socijaldemokratiji ostvarivan-ja deklariranih ciljeva koji su, pre svega, za bolje svakom čoveku. Obje socijaldemokratije u Bosni i Hercegovini ima-ju otvoren prostor za realizaciju onoga što je za zemlju na-jhitnije- ekonomski razvoj i otvaranje perspektive svakom pojedincu. SNSD za ovo ima mandat kao vladajuća, a SDP kao opoziciona partija.

Posljednji zvanični podaci o gotovo 600 hiljada ne-zaposlenih, o hiljadima ekonomskih emigranata, o opadan-ju novih investicija, dovoljan su izazovi prvi prioriteti za so-cijaldemokratiju na vlasti i za socijaldemokratiju u opoziciji.

13ARGUMENTI

Čitajući Deklaraciju Socijali stičke interna cionale, usvojene na Kongresu u junu 1989. godine u Stockholmu, kada je mobitel još bio utopija, shvatio sam da se osnovni principi socijaldemokratije u suštini sužavaju na političku borbu u pojedinim društvima za veći dio socijalne pravde u demokratskom političkom okruženju.

POSTOJEĆI USTAV OMOGUĆAVAZAVRŠETAK PROCESA TRANZICIJE

Poslije decenije mira, Bosna i Hercegovina može i u postojećem ustavnom uredjenju završiti proces tranzicije, neminovan za sve države bivšeg socijalizma. Na temelju ekonomske i socijalne stabilnosti moguće je sužavati pro-stor ekstremnim stranputicama i iluzijama, moguće je ograničiti nedemokratske poluge medjunarodne zajed-nice i povećati svoj vlastiti prostor suverenosti. Još uvek u mnogim uticajnim krugovima vlada uvjerenje da je ključ efikasnosti višenacionalne Bosne i Hercegovine u promjeni njenog ustava na principima koje je moguće primjenjivati samo u totalitarnom sistemu. Umjesto da razmišljaju o prirodnim procesima koji bi sami po sebi doveli i do veće efikasnosti države, bave se mitovima i iluzijama. Mitovi i iluzije nisu dio standarda ni evropske perspektive Bosne i Hercegovine i čitavog regiona.

ULAZAK BIH U EVROPSKU UNIJU ZAVISI OD NJE

Nedavno sam u jednom ljubljanskom listu čitao intervju sa dr. Carlom A. Pelandom, nekadašnjim savjet-nikom generalnog sekretara UN, a i italjanskog predsjed-nika, danas profesora medjunarodne ekonomije na jednom američkom unverzitetu. Ovaj rodjeni Tršćanin, predstavio je sumornu sliku evropske perspektive regiona.

Na pitanje: do kuda bi se mogla EU proširiti i koliko novih članica će biti, on je odgovorio: »Neće ih više biti«. Države regiona su u polastatusu: od Hrvatske, Srbije do BiH. Uprkos njegovoj analizi da proširenje nije u interesu Rusije i da postoji sa njom tihi dogovor, ja lično ne vjerujem u takav scenarij. Uključivanje Bosne i Hercegovine i država regiona u Evropsku uniju zavisi, prije svega, o njezinom vlastitom radu i opredjeljenju.


Prema našem istorijskom iskustvu: nijedna višenacionalna država ne može biti održiva, ako se zasniva na državi građana.

Za Bosnu i Hercegovinu ovo, prije svega, znači unutrašnji dijalog, konsenzualna rješenja i podignut nivo medjusobnog povjerenja. Države članice Evropske unije u velikoj većini čvrsto zagovaraju politiku otvorenih vrata, jer ovo nije samo njihov strateški interes već istinska želja da region bude u granicama prostora slobode i demokratije.

Političke partije i njihovi predstavnici dobili su svoj legitimitet na demokratskim izborima. Birači su im dali povjerenje. I samo njihov dogovor i njihov konsenzus je prirodno i održivo iješenje.

UNITARNA ILI DECENTRALIZOVANA BIH

Danas postoje različite ideje o budućem ustavnom uredjenju Bosne i Hercegovine. A radi se, prije svega, o dvije opcije:

- BiH kao centralizovana država i- BiH kao federacija.

Prema našem istorijskom iskustvu: nijedna višenacionalna država ne može biti održiva, ako se zasniva na državi gradjana. Ovo automatski znači da ima odlučujuću vlast “većina gradjana”- znači: gradjani većinske nacije. Os-tali narodi su de fakto u položaju manjine, bez mogućnosti uticaja i na svoj vlastiti položaj.

Ove ideje, rodjene u »Miloševićevoj laboratoriji« u 80-im godinama prošlog stoljeća, dovele su do definitivnog kraja Federacije i jugoslovenske ideje. Uskraćivati prirodna prava konstitutivnim narodima na njihovoj teritoriji - državi, moguće je samo terorom i vojnom silom, a ne u demokrati-ji. Danas u Bosni i Hercegovini nude, uz argument stvaran-ja efikasne države, čak model ZAVNOBIH-a. Na žalost, ovakve ideje nailaze na simpatije i nekih moćnika iz takoz-vane medjunarodne zajednice. Njima je ovo simpatično, jer je jednostavno i praktičnije od drugih složenih sistema

15ARGUMENTI

Druga, mnogo realnija ideja je federativno uređenje Bosne i Hercegovine u kojoj bi i treći narod Hrvati, dobio svoj faktički ravnopravan položaj.

državne strukture. U nedostatku znanja o okolini u kojoj su se snašli, ne shvataju, na žalost, osnovne principe života u Bosni i Hercegovini.

Možda su zato krivi aljkavi prevodioci, koji ih prate po zemlji, ili nedostatak volje da krenu u dublja istraživanja karaktera i kulture ovdašnjih žitelja. Ne misle li da je u »Travničkoj hronici« Ivo Andrić već rekao sve? Ili imaju za-datak, da zbog globalnih ciljeva svjetske politike, dižu ne-potrebne tenzije medju narodima Bosne i Hercegovine? To im produžava i rok trajanja na ovom području.

FEDERACIJA REALNIJE RJEŠENJE

Druga, mnogo realnija ideja je federativno uredjenje Bosne i Hercegovine u kojoj bi i treći narod - Hrvati, dobio svoj faktički ravnopravan položaj. Kritičari ovakvog koncep-ta prijete da to znači stvaranje novih granica i produbljava jaz izmedju konstitutivnih naroda. Ali, čini mi se da je samo takav ustavnopravni sistem moguć i održiv.

Nijedna majorizacija, u složenim i prošlošću optere-ćenim odnosima, ne može donijeti nikakva riješenja, već samo nove, pogotovo emocijom ispunjene, probleme. Opasnost bi se, u takvoj vrsti uredjenja, mogla kriti baš u majorizaciji. U svakoj federalnoj jedinici jedan narod bio bi u većini, zato bi i federalne jedinice morale stvoriti me-hanizme stvarne ravnopravnosti tri konstitutivna naroda. Nijedan ne smije da se osjeti kao manjina, koju niko ništa ne pita.

Naravno, pronalazak sveobuhvatne formule nije jednostavan. Potrebno je strpljenje i neprekidan dijalog. Osnovne pretpostavke istaknute su i u Dejtonskom ustavu, pa je potrebno da se polazi od toga: što je jedino realno i na snazi. A, ovo je i prilika za medjunarodnu zajednicu, prije svega za Evropsku uniju, da shvati realnosti u Bosni Hercegovini. Ovo im ne bi smjelo biti teško, jer baš Ev-ropska unija funkcioniše i održiva je na temelju konsen-


zusa, ravnopravnosti i demokratije država članica i njihovih naroda.

DOGOVOR - KLJUČ OPSTANKA BIH

Prije dve, tri godine mogli smo uočiti da je započeo proces ozbiljnog razmatranja rješenja, putem dogovore izmedju političkih elita Bosne i Hercegovine, bez prisustve predstavnika medjunarodne zajedice. Ako se setimo sas-tanka političkih lidera u Neumu, redovnih sastanak« pred-sjednika vlada enititeta itd., onda je realno očekivati da će i u bliskoj budućnosti takav način traženja rješenja biti moguć. Današnje prepucavanje preko medija i upotrebi retorike iz žalosne prošlosti ne doprinosi ni rješenjima, ni atmosferi u Bosni i Hercegovini pogodnoj za pomake ka pomirenju i prosperitetu.

U tom smislu socijaldemokratska ideja je nužna i svakom nacionalnom korpusu, jer je u suštini smirujuća Dakle, unutar političkog spektra relativizuje ekstremni političke platforme, ali ne i da bi, uz to, bila nepatriotska anacionalna. A to je stvarnost Bosne i Hercegovine. Briga za njene narode je medjusobna, a ne eksluzivna. Samo tako nikome neće biti tijesno i niko se neće na svom ognjištu osjećati kao manjina, ni većina.

17ARGUMENTI

STABILNADEMOKRATIJA TREBA DEMOKRATSKU DESNU I LIJEVU ALTERNATIVU

Kristof Zopel

SOCIJALDEMOKRATIJA NAKON PROŠIRENJA EVROPSKE UNIJE

Iako demokratizacija spada među ciljeve procesa tranzicije u nekadašnjoj komunističkoj Evropi, relativno se rijetko navode uslovi stabilnosti funkcionalne demokrati-je. Pri tome nam kao provjeren primjer mogu poslužiti mnogoljudne demokratije svijeta, SAD, Indija, Velika Bri-tanija, Francuska od početka V. Republike: to su stabilni dvostranački sistemi, odnosno sistemi s dva jasno pre-poznatljiva politička tabora.

Njihova se stabilnost sastoji u tome što se vlada može smijeniti putem izbora, a da poražena stranka ne izgubi šanse za ponovnu pobjedu na slijedećim izborima.

Politička alternativa između demokratske desnice i demokratske ljevice važi kao opšta orijentacija, naročito u Evropi; ali očigledno se u tu šemu s lijevom i desnom alter-nativom mogu uklopiti i republikanci i demokrati u SAD-u


U transformatorskim je procesima, zbog toga, upravo nužno da demokratske stranke pokušaju integrisati birače, kao i članove nedemokratskih stranaka iz prošlog sistema, koji se nisu lično krivično diskreditovali. U transformatorskim je procesima, zbog toga, upravo nužno da demokratske stranke pokušaju integrisati birače, kao i članove nedemokratskih stranaka iz prošlog sistema, koji se nisu lično krivično diskreditovati.

te hinduska nacionalistička stranka Barativa Janata Kon-gresna stranka.

Demokratska smjena desnice i ljevice otežana je državama u kojima se stranke ne kreću unutar demokratske alternative lijevo-desno. To posebno važi u slučaju da su u to:

• stranke orjentisane prema etničkoj pripadnosti i• prisutne dileme oko načelne demokratske orijen-

tacije stranaka.

Izborne odluke između nedemokratskih stranaka na vlasti i demokratske opozicije nužne su za početak de-mokratizacije. No, ako pobjednička demokratska opozicija brzo ne izgradi demokratsku alternativu ljevice desnice, zadržava se alternativa demokratskih i nedemokratskih stranaka, zbog čega postoji opasnost da se demokratski odnosi destabilizuju ako nedemokratske stranke budu uspješne na izborima. Dešavanja u Srbiji nakon rata na Kosovu, svjedoče o tom problemu. I transformatorskim je procesima, zbog toga, upravo nužno da demokratske stran-ke pokušaju integrisati birače, kao članove nedemokratskih stranaka iz prošlog sistema, koji se nisu lično krivično dis-kreditovaii. To važi na desnici jednako kao i na ljevici - što se egzemplarno može naučiti na primjerima Španije, nakon Frankove smrti, i Poljske, po završetku komunističke vla-davine.

Uspostavljanje demokratske alternative ljevice desnice u velikoj mjeri zavisi od izbornog prava.

Pogoduje joj većinsko izborno pravo, dok razmjer-no izborno pravo potiče nastanak višestranačkog sistema. Uvođenje zakonskog izbornog praga dovodi s jedne strane do koncentracije malih stranaka, a s druge strane imaju nakon izbora, za posljedicu procese smjene u stranačkin sistemima, tj. nestanak, odnosno novo formiranje manjih stranaka. U zavisnosti od izbornog rezultata, alternativni stranački tabori su suočeni sa strateškom odlukom o ulasku u stranačke saveze ili trajne koalicije.

19ARGUMENTI

Pri tome pojedinačne manje stranke mogu postati posrednikom promjene, što pokazuje primjer FDP-a (lib-eralne stranke) u Njemačkoj 1969. i 1982. godine, kad je stranka najprije prešla s desnice na ljevicu, a onda s ljevice na desnicu.

POSTKOMUNISTIČKA EVROPA TREBA LIJEVIPROGRAM SOCIJALNE INTEGRACIJE

Proces transformacije evropskih država, koje su do 1989. godine bile komunističke, imao je tri cilja: ljudska prava odnosno građanske slobode, efikasan tržišni privred-ni sistem, nacionalnu nezavisnost od Sovjetskog Saveza (Rusije) kao i od višenacionalnih država koje su se smatrale vještačkim, kao što je to bio slučaj u bivšoj Jugoslaviji i u Čehoslovačkoj. Građanske slobode su ostvarene ako ih ne ugrožavaju etnički ili mafijaški nasilni konflikti.

Integracijom u Evropsku uniju želi se ostvariti i potiče se efikasan sistem tržišne privrede, što je povezano s nastojanjem da se privuče strani kapital. Nacionalna ne-zavisnost je postignuta, osim prisutnih neriješenih prob-lema u bivšoj Jugoslaviji, ali se istovremeno integracija u Evropsku uniju opet umanjuje.

S aspekta bezbjednosne politike, nacionalna neza-visnost nasuprot Rusije se garantuje integracijom u NATO, odnosno u njegove proširene savezničke strukture. Pro-ces transformacije povezan je sa vidljivom društvenom nejednakošću, sa siromaštvom i regionalnim disparitetima.

Dugo su vremena težnje za integracijom u Evropsku uniju prikrivale socijalne probleme u društvu. Od pristu-panja osam bivših komunističkih država Evropskoj uniji 1. maja 2004. godine postalo je, međutim, očigledno da nji-hova evropska integracija ne može nadoknaditi unutrašnju političko- društvenu integraciju. Tradicionalni su mehanizmi političke integracije i evropskim društvima, odnosno nji-hovim državama:


• nacionalističko kulturološko razgraničenje prema drugima ili

• strategije unutrašnje socijalne bezbjednosti.

Desnica se u postkomunističkim državama koristi prvim mehanizmom, ljevici međutim nedostaje zado-voljavajući program za političku društvenu integraciju koja se orjentiše prema socijalnoj bezbjednosti. Zbog toga je neophodno raditi na programu. Samo se tako može dugoročno osigurati demokratska stabilnost među državama članicama Evropske unije. Međutim, sredinon ovoga desetljeća biva jasno da su potrebne načelne odluke o budućnosti socijalne sigurnosti u Evropi.

DEVET PRIJEDLOGA ZA SOCIJALDEMOKRATSKI PROGRAM U EVROPI NA POČETKU 21. VIJEKA

Prvo: Politički programi povezuju vrijednosti si društvenom realnošću

Političke vrijednosti, kako one koje se tiču Ljudskih prava, tako i one nacionalno-kulturološke i socijalno integra-tivne, konkretizuju se u društvenoj stvarnosti na bazi real-nih socioekonomskih odnosa kao i očekivanja stanovništva.

Osnovna tendencija svih socijalnih očekivanja idu i smjeru poboljšanja prilika, odnosno toga da se prilike ne smiju pogoršati. Pri tome su za očekivanja od malog značenja poređenja s vlastitim ranijim gorim položajem, dok su, naprotiv, vrlo značajna poređenja s drugima ko-jima navodno, ide bolje. Taj „stav zavisti” važan je, kako za desne strategije razgraničenja, tako i za lijeve strategije integracije. Trajni uspjeh nekog programa zavisi od pre-poznatljive spremnosti i sposobnosti stranaka da ostvare obećanja; tu lijeve stranke mogu ostvariti trajnu prednost

21ARGUMENTI

Dugo su vremena težnje za integracijom u Evropsku uniju prikrivale socijalne probleme u društvu. Od pristupanja osam bivših komunističkih država Evrop skoj uniji 1. maja 2004. godine postalo je, me đutim, očigledno da njihova evropska integracija ne može nadoknaditi unutrašnju političkodruš tvenu integraciju.

pred populističkim strankama, čija se (ne)sposobnost ost-varenja obećanog brzo pokazuje.

Drugo: Politički programi su uslovljeni vremenom u kojem nastaju

Društvena stvarnost, dakle socioekonomski odnosi kao i očekivanja što su s njima povezana, podliježu is-torijskim promjenama; zato su programi uvijek i analiza određenog vremena. Ta analiza vremena pokazaće da je Srednja i Istočna Evropa u prvoj dekadi 21. vijeka određena slijedećim faktorima:

• socioekonomskom transformacijom iz komunisti-čke centralne planske privrede u sistem tržišne privrede nakon 1989. godine;

• političkom transformacijom iz sistema totalitarne komunističke vladavine u demokratski sistem;

• po prvi put uspostavljanjem državne nezavisnosti nekih zemalja, nakon što su više vijekova pripa-dale u većim političkim tvorevinama;

• s tim u vezi: pronalaženjem državnog identiteta u tim zemljama, koje imaju velike etničke/ naciona-lne manjine;

• za većinu zemalja te regije: članstvom u Evropskoj uniji (bilo da je ono već postignuto, bilo da će se dogoditi u bližoj budućnosti), što ima za posljedicu gubitak mnogih kompetencija vlastite države.

Treće: Razlika između ljevice i desnice i u budućnosti će određivati orijentaciju u politici

Programi socijaldemokratskih stranaka u Evrop orijentišu se i dalje prema alternativi lijevo-desno. To važi bez obzira na sva raspravljanja o „trećem putu” ili „novoj sredini”.


Upravo Antoni Gidens, savjetnik Laburistički stran-ke, u svojoj knjizi S onu stranu ljevice i desnice tvrdi „Dife-rencijacija na ljevicu i desnicu (...) u praktičnim 6 kon-tekstima stranačke politike bez ikakve sumnje će i dalje postojati. (...) Da li razlikovanje između ljevice i desnice zadržava još neko temeljno značenje, ako se to razlikovan-je izdvoji iz prozaičnog okruženja ortodoksne politike? Da takvo značenje i dalje postoji, ali na jednom sasvim opštem nivou.

Uopšteno gledajući, desnica će se prije pomiriti nejednakostima nego ljevica i radije će podržavati moćne nego nemoćne.”

Ta razlika mora u društvenoj politici demokratske ljevice dovesti do integracije slabijih i do sprečavanja privi-legija, a u globalnoj politici do odbacivanja jedne velesile i zagovaranja multipolarnog svjetskog poretka. Jednostav-no, Gidensovo razlikovanje i dvije alternativno osnovne političke odluke koje proizilaze iz toga pomažu da se prev-lada nesigurnost evropske demokratske ljevice. Nesigurn-ost je posljedica neuspjeha i sloma komunističke ljevice, koja je diskreditovala vrijednosti i pojmove ljevice. Tako je „nova sredina” bila razgraničenje nasuprot nedemokratske ljevice. Konceptualna slabost alternative „sredina”, nasu-prot desnice leži, međutim, u tome što ne razlikuje de-mokratsku od nedemokratske desnice.

Sredina je - matematički posmatrano - tačka na dugačkom pravcu koja dijeli desnicu od ljevice. Politika sredine u praksi znači nastojanje da se simpatizere al-ternativne političke strane, koji su otvoreni prema novim rješenjima, preko sredine privuku na svoju stranu.

U dvostranačkom je sistemu suprotstavljenih tabora strateško-funkcionalni zadatak ljevice, a svakako i desnice da se u sredini bori za većinu. U nastojanju da se to postigne programski se ne smiju odbaciti stalni birači ljevice, a u isto vrijeme se mora pridobiti dodatni birački potencijal.

23ARGUMENTI

Održivi razvoj obuhvata zdravu sredinu, privredni razvoj i socijalnu pravednost; ljudska prava obuhvataju pravo na individualnu sigurnost, kulturni identitet i socijalnu integraciju; demokratija obuhvata “dobru Vladu”, transparentnost i učestvovanje.

Četvrto: Lijeve politike teže održivom razvoju, sveo-buhvatnim ljudskim pravima i efikasnom demokratskom upravljanju

Vrijednosti demokratske ljevice moraju odražavati razlikovanje koje je formulisao Antony Gidens; to se izražava u vrijednostima demokratije i socijalne praved-nosti. Te vrijednosti povezane su s tri vrijednosti Fran-cuske revolucije - slobodom, jednakošću, bratstvom. Za međunarodnu socijaldemokratiju dokument „Politika u sv-jetskom društvu”1 sadržava novi zajednički ton - tri načela: održivi razvoj, ljudska prava i demokratiju. Svako od tih načela ima tri dimenzije. Održivi razvoj obuhvata zdravu sredinu, privredni razvoj i socijalnu pravednost; ljudska prava obuhvataju pravo na individualnu sigurnost, kulturni identitet i socijalnu integraciju; demokratija obuhvata “do-bru Vladu”2, transparentnost i učestvovanje. Taj globalni pristup socijaldemokratskih načela mogao bi programima u transformisanim državama Evrope dati bolju orijentaciju od apstraktnih rasprava o vrijednostima u „perfekcionističkim zapadnoevropskim demokratijama.

Peto: Socijaldemokratski program traži solidarnost na nivou cijele Evropske unije

Stranački programi od početaka parlamentarne demokratije u Evropi omogućavaju orijentaciju političkog djelovanja stranaka u nacionalnoj državi. Kriteriji uspjeha za te programe su izborni uspjesi u tim državama. Pri tome su uvijek postojale međunarodne i evropske veze, no uvi-jek samo iz perspektive nacionalne države.

1 engl. “Governance in a Global Society”2 Good Governance


Globalne veze svake politike postale su snažni na-kon sloma komunističkih sistema u Evropi i kao posljedica inovacija na području informacionih tehnologija. Ali, na globalnom nivou, i dalje djeluju vlade koje su programski vrlo malo umrežene - na ljevici, bez obzira na sva nasto-janja Socijalističke Internacionale.

Drugačije je na evropskom nivou. Od prvih izbora za Evropski parlament 1979. godine umrežavaju se stranački programi, kao i stranačka sposobnost da ih ostvare, kako na nivou Evrope, tako i na nivou država članica. Dok su se prvih dvanaest država članica Evropske unije stranke mogu postepeno naviknuti na to, u članicama koje su 1995. go-dine pristupile Uniji to se moralo brže odvijati. Za deset novih država članica, koje su pristupile 2004. godine, to je neposredno nakon pristupanja bilo sasvim novo iskustvo. Za stranke u svih 25 država članica proširene Evropske unije prisutan je nov način komunikacije s velikim socioekonom-skim razlikama između većine starih članica novopridošlih zemalja članica. U izbornom prograramu Stranke evropskih socijalista3 iz 2004. godine, jedna ključna rečenica opisu-je taj izazov. U njemu se spominje zalaganje za „Evrop-sku uniju u kojoj je socijalna pravednost unutar zemalja članica povezana sa solidarnošću između zemalja Socijal demokratski program u državama članicama Evropske uni-je može zahtijevati evropsku solidarnost, no mora je biti spreman i pružiti. Referentna tačka u izbornom programu PES-a, s tim u vezi, je orijentacija prema „Evropskom so-cijalnom modelu”. 0 tome se kaže: „Za evropske je soci-jaldemokrate potrebno da Evropska unije države članice daju veći prioritet socijalnim standardima naročito ciljevima novih i vrednijih radnih mjesta, pune zaposlenosti, soci-jalne uključenosti, zaštite životne sredine održivog razvoja. Moramo zadržati, ojačati i modernizovati evropski socijalni model, s njegovom vezom između privrednog rasta i prim-jerene socijalne sigurnosti.

3 Party of European Socialists, PES

25ARGUMENTI

Da bi se postigla pravedna raspodjela blagostanja, moramo ojačati socijalno partnerstvo. Finansijska efikas-nost mora se uskladiti sa socijalnim standardima, kako bi se osiguralo da pošteno takmičenje ne bude potkopano so-cijalnim dampingom.

Mi vidimo Evropsku uniju kao zajednicu koja za do-brobit svih počiva na načelima socijalne tržišne privrede i uzajamne pomoći.”

Šesto: Visok nivo javnih izdvajanja ne ugrožava za-poslenost, a omogućava više socijalne pravednosti, sigurn-osti i integracije

Odlučan ekonomski - politički sukob u privredno raz-vijenijim državama tiče se pitanja o tome kako država bla-gostanja utiče na rast i zapošljavanje. 0 tome se mogu dati mjerljivi podaci, kako o troškovima cjelokupne privrede, tako i o njezinim rezultatima. Evropska država blagostanja počiva na problemski adekvatnoj raspodjeli društvenog proizvoda između privatnog sektora i države. Državni ulog je potreban iznad svega za finansiranje javne infrastruk-ture, socijalne integracije kroz obrazovanje i za transferna primanja pojedincima koji, iz starosnih ili zdravstvenih ra-zloga, nisu u stanju zarađivati svojim radom. Sposobnost djelovanja države blagostanja može se mjeriti stopom poreza i socijalnih davanja. U prosjeku se ta stopa u staroj kao i u proširenoj Evropskoj uniji kreće oko 40,5 posto. Ra-zlika u pogledu prosječne stope izdvajanja za državu - koja iznosi 46,5 posto - osam je postotnih poena; to je uzrok proračunskih deficita. Za gotovo sve države EU-a može se utvrditi nedostatno finansiranje javnih izdvajanja.

Na čelu svih država članica, po stopi izdvajanja za državu, je Švedska s 50,6 posto, a slijede Danska, Bel-gija i Francuska. Na začelju je Irska s 28,6 posto, otprilike izjednačena s Latvijom, Slovačka ima stopu od 33 posto, a vrlo blizu su i Latvija, Estonija, Češka, Malta, Kipar i Velika Britanija.


Kao zaključak međunarodnih upoređivanja može mo zapamtiti: viši drža vni izdaci nisu prepreka većoj zaposlenosti, ali dovode do više pravednosti i veće socijalne sigurnosti i integracije.

Visoka stopa zaposlenosti karakteristična je, kako za države s visokom stopom državnih troškova i izdvajanja tako i one s niskom stopom:

• s jedne strane Švedska ima stopu izdvajanja 50,6% stopu zaposlenosti 74,3%, Danska ima 48,9% i 75,1%;

• s druge strane Švajcarska ima stopu izdvajanja 31,3 % stopu zaposlenosti 77,8%, SAD 28,9% i 71,1%, Japan 27,3% i 68,4%, dok je suprotan primjer Irska s 28,6% 56,0%.

Visok stepen zaposlenosti važan je faktor socijalne in-tegracije. Međutim, socijalna integracija može bi ugrožena i kad zaposlenost raste. Naime, ako rad nije dovoljno plaćen. Zbog toga je socijalno prihvatljiv raspodjela primanja drugi važan faktor socijalne integracije.

Ona je u Evropi najpovoljnija u Danskoj i Švedskoj, u Irskoj, Italiji, Velikoj Britaniji i Portugalu najnepovoljnija. Svim novim državama članicama EU-a ona je od 1990. go-dine postala značajno manje jednaka. Ako uporedimo SAD s državama EU-a, postoji još jedan posebno drastiča indi-kator: u SAD-u ima deset (u odnosu na Dansku Švedsku) do četiri puta (u odnosu na Poljsku, Češki Mađarsku) više zatvorenika na 100.000 stanovnika, naime oko 470. Kao zaključak međunarodnih upoređivanja možemo zapam-titi: viši državni izdaci nisu prepreka veće zaposlenosti, ali dovode do više pravednosti i veće socijalne sigurnosti i in-tegracije.

Sedmo: Visok ekonomski rast ide ruku pod ruku s solventnom aktivnom državom

Ekonomska politika demokratske ljevice u Slovačkoj mora istrajati na politici visokih stopa rasta, po mogućnosti prosjeku iznad četiri posto godišnje. U suprotnom se zaostajanje u primanjima po glavi stanovnika u odnosu na EU-15 ne može nadoknaditi. Međutim, neophodna je jača sektorska i regionalna diferencija. Neophodna je široka pal-

27ARGUMENTI

eta industrijskih proizvoda i usluga, koje proizvode prije svega mala i srednja preduzeća. Neophodan je dalji raz-voj industrijski orjentisane privrede ka privredi baziranoj na znanju, u tome je prednost svih evropskih zemalja u globalnoj utakmici.

Ekonomija znanja i društvo znanja imaju, međutim, i svoju socijalnu dimenziju. Socijalna integracija tu se odi-grava kroz obrazovanje. Neophodno je političko težište de-mokratske ljevice i snažnija pomoć za pojedince koji su hendikepirani na području obrazovanja. Zato je potrebna država blagostanja koja je u stanju reagovati, što se ne može osigurati niskom stopom izdvajanja.

Zbog toga bi i poreska politika trebala biti usmjer-ena na veće prihode, uz više socijalne pravednosti.

Poboljšanja prihoda moguća su na području opore-zivanja dohodaka i - po uzoru na SAD - oporezivanja nekretnina. Nužna je veća progresivnost poreza s najvišim poreskim stopama od preko 40 posto. Čak je i u SAD-u najviša poreska stopa 41,8%, dok u Francuskoj, Švedskoj, Belgiji, Norveškoj, Finskoj, Japanu i Austriji iznosi preko 50 posto, a u Danskoj je čak 59 posto.

U evropskom kontekstu promjene opšteg poreza na dodatnu vrijednost i oporezivanja preduzeća nemaju smis-la. Socijalna pravednost može se postići diferencijalnim snižavanjem stope poreza na dodatnu vrijednost na dobra koja su nužna za bazične potrebe i viši neoporezivi dio pri-manja kod poreza na primanja. Međutim, poreske olakšice jedva da išta pomažu kod osoba s niskim primanjima. Za to je potreban sistem minimalnih plata koje se korak po korak podižu na viši nivo, te snažniji sindikati.

Osmo: Socijaldemokratija štiti kulturnu raznoličitost

Ako se u društvima EU-a uspije postići socijalna in-tegracija, onda se kulturni identitet njihovih građana može shvatiti kao ljudsko pravo te može postati dobitak za cijelu Evropu, za Evropu različitosti i raznovrsnosti. Prihvatanje


univerzalnih ljudskih prava pri tom samorazumljiv globalno važeći preduslov. Ljudska pra prethode kulturnom iden-titetu i ne mogu se ograničavati kulturnim vrijednostima - stoga nisu prihvatljiva umanjena ljudska prava žena, kao što propagiraju fundamentalističke interpretacije islama. I pored toga, postoje konkretizaci ljudskih prava, a to su u Evropi minimalni zahtjevi socijalnom pravednošću i soci-jalnom integracijom. Evropska socijalna država dio je kul-turnog identiteta Evrope. Kulturni identitet u pojedinim evropskim državama ne treba izjednačavati s nacionalnim identitetom. U svakoj evropskoj nacionalnoj državi govori se više jezika, postoje manjine.

To važi za okolnosti koje postoje vjekovima, ali i imi-graciju nakon Drugog svjetskog rata, prije svega islamskih zemalja u Zapadnu Evropu. Kulturni identi povezuje se s različitim nivoima, kako jezičkim tako i nacionalnim, lokal-nim i regionalnim, etničkom pripadnošu religijom. Kulturni se identiteti mogu instrumentalizovati radi razgraničenja prema drugima, sve do upotrebe nacionalno - državnu ratnu agresiju. Odlučan cilj i najvišeg uspjeha Evropske unije jest sprečavanje tog razgraničenja agresije među njenim državama članicama. Odatle nužno proizlazi prizn-avanje prava manjina i njihova zaštita.U Evropskoj uniji svako treba imati mogućnost da uživa u svom kulturnom identitetu, a da pri tom ne ugožava druge niti da bude od njih ugrožen. Socijaldemokratska politika shvata zajednički život većinskih i manjinskih grupa kao bogatstvo. Međutim, socijalna integracija Roma evropski je zadatak ona se ne može prepustiti Slovačkoj, Češkoj, Mađarskoj Rumuniji da je rješavaju kao pitanje za koje su odgovorne njihove vlas-tite države. Područja koja danas nastanuju Romi posljedica su tamnih strana evropske istorije.

Deveto: Efektivna socijalna zaštita zahtijeva evrop-ska pravila

Države koje se oslanjaju na socijalnu dimenziju političke integracije mogu je postići samo ako se zalažu za

29ARGUMENTI

socijalnu državu na nivou cijele Evropske unije. To ima za pretpostavku dvije osnovne odluke:

• Za Evropsku uniju i za sve države članice ekonom-ski rast i socijalna sigurnost jednako su vrijedni ciljevi. Ne važi da je rast na prvom mjestu, a so-cijalna sigurnost nakon njega, čak ni u relativno siromašnijim državama članicama poput Slovačke. Socijalna politika mora se razumjeti kao produk-tivni faktor evropske ekonomske politike.

• U Evropskoj uniji na djelu je utakmica između preduzeća, a ne konkurencija za privlačenje inves-ticija među njezinim državama članicama.

To ima za posljedicu nastojanje ekonomske poli-tike da se u državama članicama ujednače okvirni uslovi i primanja. Uzimajući u obzir razlike u životnom standardu između većine starih članica EU-a i novih članica, najprije se od bogatijih traži da budu solidarni kako bi se ujednačile te razlike. Da bi se finansirali institucionalni i infrastruk-turni preduslovi bržeg rasta, potrebni su strukturni fondovi EU-a koji će raspolagati s dovoljno finansijskih sredstava. Solidarna protivusluga siromašnijih članica je odusta-janje od dampinga - kod poreza i plata. Oporezivanje preduzeća u Evropskoj uniji faktor je koji u velikoj mjeri iskrivljuje takmičenje, zato je potrebno njihovo evropsko ujednačavanje. Porez na preduzeća od 20 posto, orjent-aciona je vrijednost prema kojoj se kreću države članice EU-a. Na dugi rok nisu prihvatljive velike razlike u finansi-jskoj snazi među državama članicama. Nedovoljno finansi-ranje u novim, odnosno siromašnijim državama članicama, ne može se kompenzovati transferima iz bogatijih članica posredstvom strukturnih fondova.

Damping plate štete svima u Evropi. Preniske plate štete zaposlenima u siromašnim zemljama, zato što ostaju siromašniji nego što je to potrebno, ali i zaposlenima bo-gatih zemalja, zato što je nezaposlenost viša nego što je to potrebno. Veliki izazov za socijalnu politiku i za strategiju


sindikata u Evropskoj uniji stoga je ujednačavanje nivoa plata. I to na gore.

Ekonomsko - politička pretpostavka za to je sistem minimalnih plata u svim državama članicama EU-a, kojim bi se prije svega u siromašnijim članicama s porastoom društvenog proizvoda, plate postepeno podigle na viši nivo. I mogućnost poređenja profesionalne kvalifikacije, među svim državama članicama EU-a, sprečava damping plat-ama. Upravo su kod usluga potrebne adekvatne sposob-nosti, konsekvenca je da se za sposobnosti, koje se mogu uporediti, mora ponuditi jednaka plata.

Velika je zabluda koju gaje pristalice jednostranih tržišno-liberalnih shvatanja da su ljudi u bivšim komu-nističkim državama totalitarno patronizovanje mišlje nja htjeli mijenjati za socijalnu nesigurnost. Socijalna sigurnost ka preduslov lične slobode program je koji za budućnost nudi evropska demokratska ljevica

31ARGUMENTI

USLOVI ZA SOCIJAL- DEMOKRATIJU

Rajko Vasić

NALAZIMO SE U PREDSOCIJAL-DEMOKRATSKOM DOBU

Realna socijaldemokratija SNSD jedina je legitimna ponuda. Socijaldemokratija mora imati odgovore na sva postavljena pitanja!

Svaka ideološka, klasna ili interesna organizacija društva zahtijeva minimum imanentnih uslova za svoje os-tvarenje.

Moguća je realizacija i bez potrebnog kvantuma us-lova, ali se onda radi o diktaturi - diktaturi proletarijata, diktaturi liberalnog tržišta, diktaturi militarnog sektora...

Socijaldemokratija, posmatrana kao društvena po-java druge polovine prošlog vijeka, što mi omogućuje da odbacim sve hronološke i istorijske karakteristike fenom-ena i time ne izgubim iz vida koncentrovani realitet koji i danas mora da bude uzet u obzir, svoju realizaciju kao vladajući društveni projekt mora praktikovati u uslovima:

• Postojanja kvantitativno nadmoćnog društvenog sloja, kojeg vežu zajednički egzistencijalni spektar potcijenjenih ekonomskih ekvivalenata, u odnosu na ulogu koju obavlja u konstantnoj regeneraciji društva. To je nekad bila radnička klasa.


• Dovoljnog ekonomskog segmenta koji može da preuzme ulogu kohezionog faktora i generatora dru štva i svi njegovih izvedenih interakcija, a koji nije vještački osamostaljen ili otrgnut ustavnoj, ekonomskoj i kontra pravne države. Taj segment bi mogli nazvati društveni upravljivom ekonomi-jom.

• Kritičnog kvantuma političke i intelektualne elite, opredijeljene za realizaciju socijaldemokratije kao stanje društva, a ne kao vlastitog habitusa. To ćemo prepoznati kroz političku artikulaciju.

PODUSLOVI

To su tri globalna i široka uslova. Svaki od njih sadrži lepezu poduslova, bez kojih socijaldemokratija može da se generiše, ali najčešće kao invalidan proces u kome au-torit pojedinca ili institucije mora da nadomjesti neki od nedostajućih uslova. Nepotrebno je ovdje navoditi sve po-duslove, ali iz prvog kontingenta moguće je pomenuti val-idno sindikalno organizovanje radništva, iz drugog ne treba zaobići proizvodni sektor malih i srednjih preduzeća (prema svjetskim ekonomskim mjerilima) i uopšte sekte kome je imanentna trajnost i težnja ka ekspanziji, što znači da se ne mora isključivo raditi o proizvodnom kompleksu; iz trećeg treba, svakako, izdvojiti političku artikulaciju koj ima jasnu etiketu, cilj i infrastrukturu.

33ARGUMENTI

Savez nezavisnih socijaldemokrata skoro potpuno ispunjava mogućnost da se iz naziva razumije i ideološko opredjeljenje 1 egzistencija političkog i intelektualnog jezgra i infrastrukturni sistem.

POLITIČKA ODREĐENOST

Politička artikulacija, kao poduslov sa važenjem uslova, bez kojeg se ne može, zanimljiva je u ovdašnjim razmjerima i treba je, barem ovlaš, pogledati. Imena iz domaće nomenklature su dobri egzemplari: Stranka de-mokratske akcije, Hrvatska demokratska zajednica, Srpska demokratska stranka, Partija demokratskog progresa, De-mokratski narodni savez...

Radi se o sintagmama koje ne određuju ideološku opredijeljenost, a to sugeriše i da iza te nomenklature ne stoji kritični kvantum političke i intelektualne elite. Doista, stranka demokratske akcije, kao naziv, više priliči udruženju građana nego političkoj organizaciji; hrvatska demokratska zajednica bi mogla sugerisati kulturološko okupljanje, a srpska demokratska stranka može samo da znači: da je sve srpsko dosad bilo nedemokratsko. Sintagma „partija demokratskog progresa” takođe je opsjenarski konglomer-at, sličan „postupku transformacije agregatnih stanja” - sa preciznim pojedinačnim riječima, ali bez stvarnog značenja u opredjeljenju, težnji i zastupanju - političkoj artikulaciji, dakle.

Socijaldemokratska partija bi bilo idealno ime da se ne radi o genetski modifikovanom centralnokomitetskom umu, umnožavanom na geštetnerima partijskih „materi-jala” i uvodnih izaganja; i da se ne radi o „partiji”.

SAVEZ NEZAVISNIIHSOCIJALDEMOKRATA

Savez nezavisnih socijaldemokrata skoro potpuno ispunjava mogućnost da se iz naziva razumije i ideološko opredjeljenje i egzistencija političkog i intelektualnog jezgra i infrastrukturni sistem. Odrednica „savez” omogućava okupljanje širokog spektra individua kojima nije preostalo ništa drugo nego da budu socijaldemokrati - izgubili sistem


vrijednosti, radna mjesta, prebivalište, istrošili agresivis-ticke odrednice tipa Srbi, Hrvati, muslimani Muslimani, za odrednice Kriminalci, Zločinci, Rat profiteri... nisu genet-ski predodređeni itd. Samo je Srpski narodni savez Biljane Plavšić imao takav nomenklaturni potencijal, doduše, da okupi zdrav i širok narodnjački element.

Odrednica „nezavisni” dovoljno dobro naglaša odsustvo bilo kakve veze sa prijašnjim samoupravnim so-cijalizmom, koji je poguban po političko predstavljanje ako na tome crpi svoj perpetuum mobile - iz jednostavnog ra-zloga: nove generacije nemaju detektor za pronalaženje svog mjesta u toj bulumenti ljubitelja bivšeg režima. Takve partije, i one su uvijek partije, a ne stranke (ako hoće politički nekoga da uvrijedite nazovite ga partijom), izumi sa biološkim odlaskom članstva. Posljednja koja se dobro drži je SDP u Hrvatskoj, ali nakon Račana taj, jedno vrijeme odlučujući politički faktor, lako se može preseliti u politički folklor.

OVDAŠNJI GLOBALNI USLOVI

Ovdašnji, egzistirajući, uslovi za socijaldemokratiju, ali i za svaku drugu ideologiju, mogu se podijeliti takođe u globalna:

• Vladajući ekonomsko-produkcioni odnos• Ideološki lavirint• Eksterni diktat

VLADAJUĆI EKONOMSKO- PRODUKCIONI ODNOS

Ne postoji kategorizacija za ovaj temeljni društveni odnos u Bosni i Hercegovini. Njega je moguće definisati

35ARGUMENTI

isključivo kao ekonomsko stanje slabo kontrolisanih toko-va i minimalne mogućnosti uticaja pravnih, ekonomskih ili prisilnih instrumenata. To, istovremeno, znači i da nema regulatora tog sektora, društvenog ili parcijalnog.

Međunarodna zajednica, kao amorfni dnevno polit-ički konglomerat sa dugoročnim posljedicama, a ponekad i namjerama, nema objektivne mogućnosti niti mandat da taj sektor preuzme u svoje ruke. Naprotiv, amorfnost eko-nomsko-produkcionog odnosa koristi se i kao razlog prisus-tva amorfnog internacionalnog faktora.

Jedino, u aktuelnom mandatu dolazi do profilisa-nja fenomena «dodikonomike» - ekonomske politike i društvenih odnosa koji treba da radikalnim udarom na poje-dine segmente (revizija privatizacije, brza prodaja državnog kapitala...) ubrzano mijenja trendove i društvo usmjerava od ratno profiterskog ka ekonomsko-proizvodnom.

Stoga ću ekonomsko - produkcioni odnos predstaviti kao skupinu pojava.

EKONOMSKO PRODUKCIONI SEKTOR NE FUNKCIONIŠE

Jedino, u aktuelnom mandata dolazi do profil-isanja fenomena «dodikonomike» - ekonomske politike i društvenih odnosa koji treba da radikalnim udarom na pojedine segmente (revizija privatizacije, brza prodaja državnog kapitala...) ubrzano mijenja trendove i društvo usmjerava od ratno- profiterskog ka ekonomsko-proizvod-nom.

Homogenizacija niskog standarda onemogućava efekt bilo kojih ekonomskih instrumenata, jer nemaju uticaj na poništavanje socijalne depresije. Socijalno - uništeno i koheziono - labilno društvo živi neprestano u opasnosti od implozije i, stoga se, kao jedina ekonomska mjera valori-zuje budžetska potrošnja na plate, što se može smatrati najširim socijalnim davanjima i masovnim skrbništvom,


poštona jmanje polovina tog prekapacitiranog i nekompe-tentnoog aparata (policija, sudstvo, prosvjeta) ne zaradi niti minimalno nisku «socijalnu pomoć». Ovdje ne znači da vlada ta davanja treba da usmjeri u privredu, jer bi to bio beznačajno uticajan intervencionizam. Ali široka davanji sugerišu da ekonomsko-produkcioni sektor ne funkcioniše. Da funkcioniše, vladina davanja bi bila veća, ali ne tako masovna.

BOGATI VIŠESTRUKO VALORIZUJUVOLOVE..

Ostaci kriminalizovane odbrane nacije još uvijek određuju ekonomsku genetiku društva. Projekt Kriminal-izovana Odbrana Nacije - KON - izvanredno je efikasna alatka koja je pomogla u projektovanju rata njegovoj praktičnoj realizaciji i njegovim «finim, završnim radovi-ma». To, na žalost, nije bio kratkoročan projekt, niti je bio unikatan - sve ratove prati ekonomska storija po principu: «bogati daju volove, država daje topove, a sirotinja daje sinove!» Pri tome bogataši višestruko valorizuju svoje vo-love.

Projekt Kriminalizovane odbrane nacije traje i danas i prožima privrede svih država koje su se izlegle ispod SFRJ. U Hrvatskoj je to očeigledno kroz fabrike oružja, naftni sek-tor, šofersku privatizaciju. U Srbiji se to očituje najšire teško je izdvojiti pojedine primjere - od sistema nastao uništen «bastion Karić» - jedan je od boljih. U BiH se može sa mikronskom greškom utvditi da je sve što je nastalo na-kon početka rata u Hrvatskoj do danas, nastalo na pljački države i naroda i daljoj oplodnji tog prljavog kapitala.

Stanje u kome se sada nalazi taj kapital ne omogućuje regularnoj ekonomskoj aparaturi efikasne djelovanje. Prije svega, prljav kapital reprodukuje i prljave odnose i ne može zatomiti svoju vječnu težnju ka korupciji i nelegalnim tokovima. Prljavi odnosi ne prihvataju regularne

37ARGUMENTI

Ovdje je vlada u situaciji da krene od prvobitnog raz voja proizvođačkog se ktora, a to znači da se nalazimo u predsocijaldemokratskom dobu.

i transparentne procedure, a masovno siromaštvo vladinih službenika ruši individualne morale.

VLAST ONEMOGUĆENA DA PODSTIČEMALI I SREDNJI PROIZVODNI SEKTOR

Nemogućnost socijalno upravljive ekonomije očigle-dna je. A, pojednostavljeno: socijalno upravljiva ekonomi-ja, društveni sloj radništva, kooperativni i dobro organi-zovani sindikati i socijaldemokratska stranka, koja jednako vodi računa o srednjem i sitnom kapitalu, kao i o najširem sloju društva - osnovni su dijelovi socijaldemokratije kao društvenog odnosa.

Konkretizovano: vlast je onemogućena da donosi ekonomske mjere koje bi poticale srednji i mali proizvodni sektor na dalje zapošljavanje i koje bi deponovale i akumu-lirale sredstva i instrumente za socijalnu sigurnost i korekci-je. Nemoguće je voditi poticajnu ekonomsku politiku sa so-cijalnim obavezama, usmjerenu na 350 benzinskih stanica samo u Republici Srpskoj, izgrađenih opljačkanim kapital-om, kao ni prema stranim bankama koje ovdje «kamatare» sirotinju, a infrastrukturu i kapital su dobili za jedan evro; kao ni prema reketaški privatizovanim preduzećima koje su porethodno «osakatili» direktori iz Projekta KOS (Projekta Kriminalizovane Odbrane Srpstva). Jer, ne postoji proioz-vodni sektor koji sam može da apsorbuje te mjere i odlije socijalne instrumente u ruke vladi. Ovdje je vlada u situaciji da krene od prvobitnog razvoja proizvođačkog sektora, a to znači da se nalazimo u predsocijaldemokratskom dobu.

Visoke stope rasta nekih industrija ili BDP, znak su da je prethodna anatomija ispravna. Čak ni inflacija ovdje ne može da bude motor razvoja, jer se ne može dati u ruke onima koji su odgojeni u Projektu KON, a internacio-nalni faktor se zadovoljava međunacionalnom i vojnonom stabilnošću kao njemu nabitnijim stubovima mira.


IDEOLOŠKI LAVIRINT

Bosanskohercegovačko društvo je u predratni vihor i navodne prve višestranačke izbore (višenacionalističke iz-bore) ušla potpuno nespremno, ali i do kraja nezavršeno „Bosna”, prije građanskog rata simpatičan pojam iz dosjetke Moše Pijade i iz dosjetki o Husi i Hasi, nije bila dovršena ni kao socijalistička republika (rafinerija, cementara, koksara aluminijski kombinat, željezara... tek su prvobitni, ali nedo-voljni elementi socrealističke državnosti sovjetskog tipa), ni kao geografski pojam (ogromna geografska karakterna razdvojenost između poljoprivredne Posavine azijatiziranog Istoka, kamenite Hercegovine i partizanske Krajine). Takvo društvo se suočilo sa ideološkom stradijom pred koju ga je doveo raspad SFRJ. Ponuda se ubrzo svela na agresivisitički ultranacionalizam, pošto reformske liberalne i druge opcije nisu dobile politički «ausvajs» Građanstvo, stanovništvo, bivši članovi partije, živalj i masovno politizirani kolek-tiviteti, ušli su direktno iz jednopartijskog jednoumlja u naciofobični „demokratski areal (stranka demokratske ak-cije, srpska demokratski stranka, hrvatska demokratska zajednica).

SNSD JEDINA LEGITIMNA PONUDA

Prisutnošću prethodno navedene nomenklaturi političke artiklulacije, sa izuzetkom nezavisnih socijal de-mokrata, takva ponuda je ostala do danas, dvadese godine poslije formalnog kraha socijalističkog samoupravljanja i početka ratova. Kolektivitet je cijelo to vrijeme ostao

bez ideoloških senzora i sposobnosti reagovanja na novu ponudu. Naciofobičnost agresivističkog ultranacional-izma i fundamentalizma i Projekt Kriminalizovane Odbrane Nacije, napali su sva politička individualna i kolektivna čula. Kao jedino masovno i pojedinačno ideološko naslijeđe i dalje je ostala, relativno humanizovana, varijanta diktiranog sa-

39ARGUMENTI

moupravnog socijalizma i skoro beznacionalna svijest indu-kovane ljevice. Nove generacije pogotovo nemaju osjetila za to naslijeđe, a nova iskustva im nisu na vidiku. Realna socijaldemokratija Saveza nezavisnih socijaldemokrata je-dina je legitimirana ponuda kojoj je plasman otežan upravo zbog te sužene lepeze - realna socijaldemokratija nalazi se u situaciji da pobjeđuje bez protivnika, jer joj protivnik ne mogu biti raznorodni agresivistički ultranacionalizmi ili, pak, kriminalaizovani ratni i poratni gangovi, već, logično, neka druga ideološka opcija.

SOCIJALDEMOKRATIJI PROBLEM, HOMOGENIZOVANO, PASTERIZOVANO I TRAJNO STERILIZOVANO DRUŠTVO

Realna socijaldemokratija djeluje, dakle, u amorf-nom kolektivitetu, bez diferenciranih društvenih klasa i slo-jeva. Dok je u zapadnoj Evropi modernoj socijaldemokratiji problem poroznost sve tanjih opni između društvenih slo-jeva i činjenica da se društvo prepliće po vertikali, a ne po horizontali, pa se gubi ciljna grupa u toj političkoj ponudi, ovdje je socijaldemokratiji problem homogenizovano, pas-terizovano i trajno steriiizovano društvo koje tek treba hori-zontalno diferencirati po svim osnovama.

Postratna kolektivna svijest, nemogućnost dogovora o izgledu zajedničke države ili o njenom opstanku uopšte, neriješeno jedno nacionalno pitanje, političke i državne ambicije jedne vjere, sukob civilizacija na malom prostoru, nemogućnost takozvane bosanskohercegovačke socijaldemokratije ili njene jedinstvene organizacije, dodatne su otežavajuće okolnosti za realnu socijaldemokratiju. Uz to, stvorena je politička klima da nezavisni socijaldemokra-ti ne mogu zastupati nacionalne interese, učestvovati u rješavanju nacionalnog pitanja ili, pak, doticati nacio-nalne teme. Tu klimu generišu centralnokomitetski mu-tanti, nastojeći za sebe priskrbiti ekskluzivitet socijalde-


Realna socijaldemokratija na ovim prostorima mora odgovoriti na sva otvorena pitanja, a ne samo na izazove široke socijalne sigurnosti i ravnopravnosti i nesmetanog socijalno npravljivog napretka ekonomije.

mokratskog imena i prezimena, kao kratkoročni politički cilj. Dugoročno, pak, problem je mnogo složeniji. Radi se c demonstraciji klasične teorije i prakse komunističke inter-nacionale po kojoj su komunisti samo komunisti, ali nisu i pripadnici svoje nacije. Ta postavka je u praksi napuštena u prošlom vijeku, ali još uvijek živi u ideološkoj nedonoščadi sarajevskog SDP-a.

SOCIJALDEMOKRATIJA MORA IMATI ODGOVORE ZA SVA PITANJA

I zbog toga moramo govoriti o realnoj socijalde-mokratiji. Pored svih uslova u kojima se razvija socijalde-mokratski koncept, tu je još i zahtjev da se ona stavi pod stakleno zvono anacionalne artikulacije. Realna socijalde-mokratija na ovim prostorima mora odgovoriti na sva otvorena pitanja, a ne samo na izazove široke socijalne sigurnosti i ravnopravnosti i nesmetanog socijalno upravi-jivog napretka ekonomije. Ne samo da mora odgovoriti so-cijaldemokratija, to mora učiniti svaka politička artikulacija, osim ako se ne radi o narcisoidnom političkonm voajerstvu, pupčanom vrpcom povezanom s izbornim pragom od tri ili pet procenata.

Dakle, sav teret gradnje realne socijaldemokratije u BiH socijaldemokratskog poretka leži na Savezu nezavis-nih socijaldemokrata, koji moraju nadomjestiti sve ono što posjeduju razvijena zapadna društva, a ovdašnje ga nema.

EKSTERNI DIKTAT

Internacionalna zajednica u BiH, otkako je ušla na njenu teritoriju, nastoji ostvariti potpuni protekorat, forsi-rati samo jednu političku, nacionalnu i vjersku opciju, slo-miti Dejtonski sporazum i uređenje BiH... Radi se, u stvari,

41ARGUMENTI

o replici Kalajevog režima i poretka koji je ovdje stolovao od 1882. do 1903. godine. To, istovremeno, onemogućuje izgradnju demokratskog društva, pa i izgradnju realne so-cijaldemokratije, a forsira radikalni nacionalizam i ultrana-cionalizam.

Kako će internacionalna zajednica ostati u BiH i dalje, u nekom od oblika, treba na duži rok računati sa tim otežavajućim faktorima.

Realna socijaldemokratija iz svega toga mora izvući jasne odrednice:

• u BiH se ne može promovisati socijaldemokratija bez većinskog kontigenta glasova

• potrebno je odustati od koncepta socijal-de-mokratije za cijelu BiH kao i od njene orga-nizacione šeme

• rašireno siromaštvo i sve bljeđe nasljeđe socijalističkog samoupravljanja jedini su kataliza-tori realne socijaldemokratije

• najpreči zadatak realne socijaldemokratije jeste poticaj malog i srednjeg proizvodnog sektora kako bi se istovremeno gradila socijalno uprav-ljiva ekonomija i stvaralo radništvo i kako bi ta dva segmenta dostigla organizacioni i politički valo-rizovan nivo Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Istovremeno, nezavisni socijaldemokrati moraju u svakom takvom preduzeću imati svoju ćeliju ili povjerenika.

• Realna socijaldemokratija mora odgovoriti iza-zovima opstanka nacionalnog kolektiviteta, kao i ponuditi iješenja za formulu BiH, znajući pri tome da je to posao od najmanje jednog vijeka.

• Realna socijaldemokratija, odnosno Savez neza-visnih socijaldemokrata, u dugoročnoj je poziciji uporedne izgradnje i socijaldemokratije i uslova za njeno ostvarenje.


43ARGUMENTI

Socijaldemokratija je: vodeća politička sita i takva je već neko vrijeme. Kako bilo, ipaknemožemo reći da je to najjači polltfćki pokret.

SOCIJAL-DEMOKRATIJA

Berend Jan van den Bomen

UVOD

Socijaldemokratija, ili socijalizam, je sada svjetski dominantan politički pokret. Od svih globalnih političkih federacija, Socijalistička internacionala (SI) ima najviše udruženih partija, i mnogo je veća nego, recimo, Liberalna intenacionala ili Internacionala demokratskog centra (koja okuplja različite hrišćanske demokratske partije) iako komu-nizam nije više dominantan internacionalni politički pokret od kad je kolabirao u Istočnoj Evropi. Socijaldemokrate su sada na vlasti u mnogim zemljama, ili kao jedina vladajuća partija ili kao dio koalicije.

Socijaldemokratija je vodeća politička sila i takva je već neko vrijeme. Kako bilo, ipak ne možemo reći da je to najjači politički pokret. Vratićemo se, kasnije u ovom članku, da razmotrimo moć i uticaj socijaldemokratije. Prije nego što to uradimo, razmotrićemo njen nastanak i isto-riju i vidjeti neke od struja u samom pokretu. Takođe je pogodno razmotriti pitanje nomenklature. Upotreba dva različita termina - socijal - demokratija i socijalizam - može biti shvaćena zbunjujuće. U teoriji, postoji razlika. Ipak, u praksi razlika koja se pojavljuje postaje skoro neznatna. Termini se često koriste kao sinonimi. Neke zemlje koriste socijal demokratiju, obraćajući se partijama ili idejama koje


su u stvari veoma slične, ako ne i identične, prema onima se terminom socijalisti u drugoj zemlji. I ovome ćemo se vratit kasnije.

PORIJEKLO

Korijeni socijaldemokratije vraćaju nas dvjema ve-likim revolucijama u modernoj Zapadnoevropskoj istoriji Francuska revolucija iz 1789. napravila je put za politički pogled koji se fokusira na interesima društva, prije nego put kralja ili crkve. Ljudi su postali baza za suverenitet države i za vladu u okviru države. Ovo omogućava političkim pokretima kao što su liberalizam, da se razvijaju praćeni kasnije socijaldemokratijom.

Druga velika revolucija, koja je sijala sjeme soci-jalizma, bila je Industrijska revolucija koja je počela i Ve-likoj Britaniji početkom 19. vijeka i postepeno se širila prema zapadnoj Evropi. To je rezultiralo velikim porastom radničke populacije. U početku su interesi radnika, bilo so-cijalni ili politički, bili ignorisani. Nisu imali socijalni status jer nisu posjedovali ništa: ni zemlju, niti su imali kontrolu nad sredstvima proizvodnje. Nisu imali znanje ni vještine koje su mogli koristiti kao sredstvo pogodbe. Uslovi živote bili su izuzetno siromašni. Nisu imali nikakva prava ni uti-caj. Jedan od osnovnih uticaja rane socijaldemokratije bila je jednakost, odnosno egalitarizam. Ona je ispravljale ne-pravdu velikih razlika između „imati” i „nemati”, zabranila eksploataciju radnika od onih koji nisu kontrolisal kapital. Socijalizam je uzdizao ljude, dokazujući ih kroz obrazovanje i kulturu.

Rani socijalizam se razvio kroz egalitarne ideje u Francuskoj i Britaniji, ali njegova klasična teoretska baza je bila obezbijeđena radom Nijemca, Karla Marksa. To je bilo tamo gdje je industrializacija uzela maha i gdje je postojala socijalna grupa čiji članovi su u potpunosti zavisili od svog rada, da bi se izdržavali.

45ARGUMENTI

U klasičnoj marksističkoj ideologiji, kapitalističko društvo bi eventualno kolabiralo i radnička klasa (proleteri-jat) bi preuzela vlast i tako osnovala pravo socijalističko društvo. Tu bi postojala prava jednakost i sredstva proiz-vodnje više ne bi bila u privatnim rukama, nego bi bila komunalna (državna) svojina. Ne bi više bilo ekploatacije jednog čovjeka drugim.

REVIZIJA I REFORME

Izvorno, socijalizam je bio ujedinjeni pokret, bez razlike između socijaldemokrata i komunista. Međutim, postepeno se razlika u mišljenju ispoljila u pogledu toga: da li socijalisti treba da unapređuju interese onih koji ih podržavaju, koristeći prilike date postojećim političkim sistemom (npr. uzimanje učešća u izborima ili sjedenje na pozicijama lokalnih tijela), ili da sav trud bude usmjeren na navodnu revoluciju. U stvari, oni koji su forsirali učešće u postojećem sistemu nisu vidjeli ovo kao zamjenu za revo-luciju, za koju su vjerovali da će i dalje biti neizbježna kada kapitalizam doživi kolaps. U međuvremenu, učešće će omogućiti da unaprijede suštinu socijalizma i donese neka poboljšanja, čak u korist manjine, za dobrobit radničke klase. Borba za univerzalno pravo glasa (glas za svakoga), koji podrazumijeva saradnju sa liberalima je primjer politike „malog koraka”. Ovaj razvoj u okviru socijalizma je dobio naziv „revizionizam” ili „reformizam”. Revizionari tvrde da su neki principi i uvjerenja marksizma bili fundamentalno loši: kapitalizam se, na primjer, nije slučajno srušio pod svojom vlastitom težinom. Nijemac Edvard Bernštajn može se smatrati glavnim teoretičarem revizionizma. On je vje-rovao da socijaldemokratija ne treba da teži revoluciji, ali da treba da forsira reforme u nastojanju da poboljša uslove radničke klase. Termin „reformizam” je zbog toga često korišten za više praktičan aspekt revizionizma, sa snažnim isticanjem reformi koje se mogu postići kroz postojeći de-


mokratsk proces, tj. u parlamentu.Prvi svjetski rat je bio prelomna tačka u socijal-

izmu, na više načina. Prethodno, generalni stav čak u okviri socijalističkog pokreta je bio da se radnička klasa ne trebč brinuti oko razmirica između nacionalnih država. Radnici si se suočili sa istim problemima, bez obzira gdje se nalazili, trebali bi se solidarisati i van državnih granica. U suštini, Vjerovalo se da bi ta internacionalna solidarnost moglč spriječiti veliki oružani sukob. Ovo nije bio slučaj u mo-menti kad je započelo neprijateljstvo, socijalisti su podržal nacionalne napore za rat, čak i ako ponekad nevoljko.

Poslije Prvog svjetskog rata, a u nekim zemljama čal« i prije, generalno prihvatanje reformizma u radničkom pokretu ubrzalo je komuniste da formiraju svoje partije Odbili su politiku reformi, male korake i prihvatanje par-lamentarne demokratije. Nastavili su vjerovati u rušenje osnovanog poretka kroz revoluciju i slijedeće diktatorstve proleterijata (Marksov termin).

NACIONALNE RAZLIKE

Pored opšteg razvoja, socijalističke ili socijaldemo kratske partije u raznim evropskim zemljama nastavile su d< se razvijaju veoma različito. U Velikoj Britaniji, na primjer Laburistička partija je bila manje-više izdanak postojeće« pokreta privrede. Sindikati, koje je osnovala Laburistički partija u namjeri da obezbijedi da interesi njihovih članovi budu zastupljeni na političkom nivou, nastavili si donedav-no da imaju moć i vrše značajan uticaj u okviri

laburističke partije.U drugim zemljama, socijalističke partije su se raz-

vile prije sindikalnog pokreta, ili su se razvijale manje - više nezavisno od njega. Tek kasnije su se razvile bliže veze. U Južnoj Evropi, socijalizam je jako teško sticao uporište, suočavajući se sa surovošću nadmetanja ekstremne ljevice ili anarhizma ili komunizma u mnogim slučajevima.

47ARGUMENTI

Poređenja radi, socijaldemokrati su počeli da preuzimaju vlast i odgovornost u većini sjevernoevropskih zemalja (Ve-lika Britanija i Njemačka, na primjer) ubrzo poslije Prvog svjetskog rata. Švedski socijaldemokrati su bili angažovani u nekoliko vlada prije nego što su došli dugoročno na vlast, od 1932. do 1976.godine.

ISTOČNA EVROPA

Tek poslije kolapsa komunističkog sistema, socijai- demokratija je dobila mjesto u nacionalnoj politici, ili kroz osnivanje socijaldemokratskih partija iii kroz reformu bivših komunističkih partija. U nekim istočnoevropskim zemljama, socijaldemokratske stranke su ušle u . formiranje naciona-lnih vlada.

U Istočnoj Evropi situacija je bila, naravno, mnogo drugačija. Socijaldemokratske partije su bile aktivne u peri-odu između ratova i učestvovale u vladama u nekim zem-ljama (npr. Čehoslovačka), ali zbog nadolazećeg Drugog svjetskog rata, nije bilo više mjesta za socijaldemokratiju pored komunističkih partija kontrolisanih od strane Moskve. Socijalističke partije su bile ili zabranjene ili prisiljene da se integrišu sa zvaničnim komunističkim partijama. Tek posli-je kolapsa komunističkog sistema, socijaldemokratija je dobila mjesto u nacionalnoj politici, ili kroz osnivanje soci-jaldemokratskih partija ili kroz reformu bivših komunističkih partija. U nekim istočnoevropskim zemljama, socijalde-mokratske stranke su ušle u formiranje nacionalnih vlada.

SJEVERNA I JUŽNA EVROPA

U neposrednim decenijama, razlika između Sjeverne i Južne Evrope, kada govorimo o učešću socijaldemokrata i


nacionalnim vladama, u većini je slučajeva nestala, dijelon zbog raspuštanja nekoliko desno orjentisanih diktatorstava u Južnoj Evropi. Razlika između Zapadne i Istočne Evrope je takođe, nestala tokom zadnjih 15 godina. Danas soci-jaldemokrati redovno čine dio vlasti u skoro svim evrops-kim zemljama, i u velikom broju slučajeva su vodeći partije.

RAZVOJ

Kompletan razvoj socijaldemokratije u mnogim ev-ropskim zemljama je izvan obima ovog članka. Dosta je reći da su postojale značajne razlike koje su bile očigledne i oblasti retorike, upotrebe simbola, terminologije zvaničnih izjava, itd. Relevantan faktor je bio politička konkurencija, naročito komunizam, pa su iskoristili terminologiju i kon-cepte koji su potekli iz zajedničke prošlosti, prije razdora između socijaldemokratije i komunizma. Zvanično ime Sov-jetskog saveza, na primjer, je bilo Savez socijalistički sov-jetskih republika. Članovi francuske Partije socijalista rado sami sebe nazivaju socijalistima, ne manje iz razloga što su francuski komunisti usvojili ime Partija francuskih komuni-sta, i tako učinili razliku jasnom. U drugim zemljama termin socijaldemokratija je draži: njemački SPD Socijaldemokrats-ka partija Njemačke. Britanska laburistička partija izbjega-va oba termina, ali ipak opisuje sebe ka socijalističku. Kako bilo, sve tri partije su članovi Evropskhi socijalista (PES), a ime se može različito tumačiti kao Partija evropskih soci-jalista ili Partija evropskih socijaldemokrate Oba imena su sad zvanična. U suštini, termin „socijalist zvuči nešto radi-kalnije nego termin „socijaldemokratija’

Izbor imena je više rezultat istorijskih faktora i/ili raspoloženja partije u datom momentu, nego što je reflek-sija nekih duboko ukorijenjenih ideoloških razlika.

49ARGUMENTI

IDEOLOŠKI RAZVOJ

Socijaldemokratija je počela kao politički pokret koji je očekivao revolucionarnu promjenu u socijalnim odnosima, i svakako je predano radio na njima. Prateći (neizbježno) kolaps kapitalizma, sredstva proizvodnje će postati javno dobro koje pripada svima, i u društvu jed-nakih, svako će raditi u skladu sa svojim sposobnostima i primiti naknadu u skladu sa potrebama. Ljudi će se uzdiza-ti kroz obrazovanje, otuđenje koje je kapitalizam kreirao između individue i produkta njenog rada biće ukinuto. Tako će socijalizam kreirati bolje ljude.

Kako bilo, kapitalistički sistem nije kolabirao, već su postepeno, kroz sukcesiju manjih reformi, radnici poboljšali svoju sudbinu (dijelom zbog sindikata). Univerzalno pravo glasa - glas za svakoga - uvedeno je u nekim zemljama prije, a u nekima kasnije. Na početku je pokrenut razvoj sistema koji će kasnije postati „zemlja blagostanja” (iako ne na inicijativu socijaldemokrata u svim slučajevima). Prvi socijaldemokrati su oprezno zauzeli javne ustanove, prvo na lokalnom nivou, zatim na državnom nivou u nekoliko zemalja. Ideološku bazu ovog razvoja omogućio je re-vizionizam/reformizam. Ideja revolucije je napuštena, a parlamentarna demokratija je bila prihvaćena kao okvir u sklopu koje politički ciljevi moraju biti ispunjeni. Socijalde-mokrati (ili socijalisti) snažno su istakli kolektivne ugovore koje bi poboljšale položaj radničke klase. Zdravstvena nje-ga, obrazovanje i penzije su često bili organizovani kolek-tivno, širom zemlje. Država, prvobitno viđena kao nepri-jatelj, sada je postala najznačajniji kanal kroz koji se mogla dostići solidarnost. U to vrijeme, jednakost i egalitarizam ostali su ključni cilj.


EKONOMSKA KRIZA

Između dva rata, jedan od najvećih problema bilo je prebroditi rastuću svjetsku ekonomsku krizu koja je počele krahom Vol Strita 1929. Stagnacija na svjetskom tržištu posljedična recesija uticali su na neviđen porast nezaposle-nosti širom Evrope. Naravno, ovo je ozbiljne pogodilo ljude koji su potpuno zavisili od zaposlenja, kao izvora prihoda. Ekonomski problemi imali su neprijateljski odraz na soci-jalnu i političku klimu. Naravno, ovo nije bio jedini razlog za pojavljivanje fašizma u Italiji i Njemačkoj, ali je bez sumnje odigralo značajnu ulogu. U Njemačkoj pozicija socijalde-mokrata je bila kompromitovana kolapsom Veimar repub-like i nisu bili sposobni da ponude adekvatan politički otpor Hitlerovim fašistima. Ne treba nam podsjetnik na užasne posljedice.

DRUGI SVJETSKI RAT

Drugi svjetski rat predstavlja drugu značajnu tačku preokreta. Postalo je nemoguće za socijaldemokratske par-tije da razviju svoje regularne aktivnosti (i zaista je to bilo nemoguće uraditi u zemljama kao što je Španija i Njemačka čak i prije rata). Kako su zemlje bile napadnute neprijateljs-kim snagama, normalan politički život je bio suspendovan do daljnjeg. Socijaldemokrati nisu bili u mogućnosti da funkcionišu slobodno pod bilo kojom okupiranom teritori-jom.

POSLIJERATNI RAZVOJ

Poslije rata, napravljeni su pokušaji da se napadne socijaldemokratija i uključi druge grupe, pored radničke klase. U početku, takvi su pokušaji bili krajnje neuspješni,

51ARGUMENTI

iako su socijaldemokratske partije imale učešća u vlasti u mnogim zemljama, a u nekim čak potpunu vlast. Širom Zapadne Evrope, socijaldemokratija je postala i bila prihvaćena politička sila, naročito onda kada su diktatorst-va u Južnoj Evrpi (Španija, Portugal i Grčka) srušena.

Period neposredno poslije Drugog svjetskog rata, nije bio samo period rekonstrukcije u kojem su socijalde-mokrati entuzijastično učestvovali, nego i period u kojem je uspostavljena država blagostanja u velikom dijelu Za-padne Evrope. Socijaldemokratija je odigrala značajnu ulogu u ovom razvoju. Doživjela je talas podrške nakon što je dominantni kapitalistički politički sistem međuratnih godina bio diskreditovan upornom ekonomskom krizom. Za „intervencijske” principe zalagao se američki ekonomist Džon Majnard Kejns: da bi Vlada trebala aktivno podržati zahtjev i prihvatiti deficit budžeta, koji je bio povezan sa socijaldemokratskim stavovima. Kako je rat uništio veliki dio proizvodnih potenciajala u skoro svim zemljama Ev-rope, bilo je neophodno ući u planiran i rekonstrukcijski proces u kojem će oskudni resursi biti distribuirani putem centralne vlade. To je onemogućilo slobodnom tržištu da prevlada. Ova kombinacija faktora je socijaldemokratiji za-dala poteškoće, stavljajući naglasak na kolektivne ugov-ore i ulogu vlade u okviru planirane ekonomije. Tokom postratnog perioda, tri teme su bile od centralnog značaja za socijaldemokratsku politiku:

• Prelazak sredstava proizvodnje u društveno do-bro

• Planiranje ekonomije i kontrola vlasti nad eko-nomijom

• Socijalna zaštita i socijalna jednakost.

U praksi, malo toga je ostvareno u pogledu podruštvljavanja sredstava za proizvodnju. Čak i kad su bili na vlasti, socijaldemokrati su veoma brzo prihvatali postojeću raspodjelu vlasništva. Bilo je, zaista, pogodno uraditi to na taj način, jer je napredak zabilježen na dru-


gim područjima. Samo izborno tijelo se postepeno mijen-jalo. Tradicionalna “radnička klasa” je nestala; nove grupe su se pojavile i došlo je do sekularizacije tradicionalne srednje klase, pri čemu su bili veoma podložni socijalde-mokratiji. Socijalizacija sredstava za proizvodnju, snažni marksistički princip, nije bilo nešto što odogovara ovim dešavanjima. Ipak, mnoge evropske zemlje postigle su kompromis, podržan od strane socijaldemokrata, u obliku “liberalne države blagostanja”, u kojoj će značajan eko-nomski razvoj obezbijediti punu zaposlenost, zarade svih zaposlenih će porasti. Može da se uspostavi još obuhvatni-ji set socijalnih davanja, kako bi društvo bilo u mogućnosti da ponudi zaštitu članovima društva koji su najugroženiji. Da bismo ovu vrlo dugačku priču učinili kraćom, reći ćemo da se pojavio kombinovani sistem. Ekonomski razvoj je bio određen snagom tržišta, dok je vlada preuzela odgovor-nost za davanja u dijelu socijalnog osiguranja, tako da se niko nije trebao plašiti da će imati bilo kakve finansijske posljedice: ukoliko se razboli, ostane bez posla ili ostari.

NAFTNA KRIZA, POSLJEDICE

Ovaj sistem se održavao veoma dobro sve do 1970- tih. Naftna kriza je još jednom dovela do ekonomskog nazadovanja, negativnosti rasta i povećanja nezaposlenos-ti. Nova pitanja, kao što su zabrinutost oko zaštite životne sredine i rasprostranjen kriticizam potrošačkog društva, trebala su dodatnu pažnju. Socijaldemokratija nije imala odgovor na ta pitanja. Izgledalo je kao da je Kejnezijanska intervencionistička ekonomska politika zastarjela. Veoma brzo se ispostavilo da je „država blagostanja” neisplativa, jer je broj ljudi koji su stekli pravo na finansijsku pomoć bio daleko veći od prvobitno predviđenog. Ovaj problem je bio prisutan, dijelom zbog toga što je takva vrsta pomoći bila lako dostupna zbog niskih zahtjeva koje je trebalo ispuniti, a dijelom zbog jednostavne činjenice da će više ljudi imati

53ARGUMENTI

potrebu za finansijskom pomoći u vremenima ekonomskog pada i rastuće nezaposlenosti.

Liberalizam, sa svojom monetarnom politikom, nižim porezima i obećanjima u pogledu smanjenja državnog aparata, činilo se da pruža bolje raziješavanje problema. Pored toga, postojali su i drugi faktori koji su komplikovali nastalu situaciju: rat u Vijetnamu, međunarodna bezbjed-nost i nuklearno pitanje, vezano za to. Ova pitanja preki-nula su napore transatlantskih simpatija mnogih evropskih socijaldemokratskih partija.

INDIVIDUALIZACIJA

Godine 1980-te su bile obilježene po pojavljivan-ju trenda “individualizacije”, i to prije svega u zapadnom društvu. Ljudi su počeli da se ponašaju kao indivuidualci, radije nego kao dio kolektivne države, pogled koji je jasno dijametralno bio suporotan socijaldemokratskim principima solidarnosti i kolektivizma. Kada su komunistički režimi u Evropi disktreditovani i, konačno pali početom 1990-tih, jednako tako je srušena i sama ideja da društvo može biti vještački konstruisano i da su vlade te koje to trebaju ura-diti. Propast komunizma je, takođe uticao i na kredibilitet same socijaldemokratske poruke.

U odgovoru na ova dešavanja, socijademokratija je izmijenila svoju poruku u mnogim pogledima. To se u ne-kim zemljama desilo u većem obimu (Velika Britanija), a u nekima u manjem ( Austrija), ali je opšti trend bio isti. Politika društvenog posjedovanja sredstava za proizvodnju bila je službeno napuštena ( iako je prošlo puno vreme-na dok nije napuštena i u praksi). Pored toga socijalde-mokrati prihvatili su da se tržišnim snagama treba dopustiti da određuju privredni razvoj. U pogledu socijalne politike, težište se sada pomjerilo sa egalitarizma i jednakosti ka nediskriminaciji i jednakim mogućnostima; od sigurnosne


mreže socijalne bezbjednosti ka reaktiviranju i prihvatanju lične odgovornosti.

Poslovi tradicionalno opredijeljeni nacionalizaciji (ja-vni transport, komunalne usluge, itd.) će nastaviti da budu vođene privatno, u skladu s principima tržišta, čak i ako su predmet podložan odredbama i uslovima nametnutim od strane države. Početom ove dekade bilo je teško pronaći socijaldemokratu koji neće prihvatiti tržište, kao meha-nizam koji upravlja ekonomijom, kao što je bilo jednako teško pronaći liberala koji je još uvijek za ukidanje „države blagostanja”. U mnogim pogledima, socijaldemokrata i lib-eralizam su polako, ali sigurno, konvergirali.

Liberalizam i socijaldemokratija su politički pokreti koji svoju prošlost povezuju, bar u nekim dijelovima, sa Francuskom Revolucijom. U toku godina koje su prošle, dva pokreta su često oponirala jedan drugom, ali je posto-jalo mnogo tačaka u kojima su bili ujedinjeni; uvođenje univerzalnog prava glasa je samo jedan od primjera.

Dok je socijaldemokratija napredovala veoma dobro tokom poslijeratnih decenija, liberalizam je politički napre-dovao tek od 1980-tih. Iako su socijaldemokrati formirali vlade u mnogim zemljama, i vjerovatno će biti u mogućnosti da ponove dobar rezultat u narednim izborima, ne može se ustvrditi da je socijaldemokratski pokret najsnažniji pokret u svijetu. U najmoćnijoj zemlji na svijetu, SAD-u, socijalde-mokratija jedva da i postoji. Trenutna američka vlada je formirana od strane konzervativnog krila Republikanske partije. U Evropi, liberalni principi izgleda da trenutno dominiraju u pol i t ičkim debatama.

Socijaldemokratski pokret je velik i stoga veoma uticajan: to je nesumljivo tako. Ipak, to nije najsnažniji politički pokret.

55ARGUMENTI

MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE

Postoje brojne međunarodne socijaldemokratske organizacije. Dvije najvažnije su: svjetski poznata Socija-listička internacionala (SI) i Partija evropskih socijalde-mokrata/socijalista (PES), koje socijaldemokrate organi-zuje u evropskom kontekstu.

SI

Socijalistička internacionala je, kako i sam njen naziv govori, “Svjetski savez socijaldemokratskih, socijalističkih i radničkih partija”. U svom sadašnjem obliku osnovana je 1951.godine, iako je bilo mnogo njenih preteča prije i posli-je Drugog svjetskog rata. SI broji 161 članicu, koje dolaze iz reda političkih partija ili političkih organizacija. SI predstav-lja savez autonomnih partija i zbog toga nije u poziciji da donosi bilo kakve obavezujuće odluke, u ime svojih članica. Najvažniji forum SI je njen Kongres, koji se održava svake 3 ili 4 godine. U periodu između održavanja dva Kongresa, sastaje se Vijeće svake druge godine. Trenutni predsjednik SI je Georg A. Papandreu (George A. Papandreou) , lider Pan-helenskog socijalističkog pokreta (PASOK).

Sjedište Sekretarijata SI je u Londonu.

PES

PES je osnovan 1992.godine na posebnom Evrop-skom kongresu održanom u Hagu. PES želi da postane krovna organizacija na evropskom nivou.

PES trenutno ima 33 punopravna člana, koji su u stvari socijaldemokratske partije koje djeluju na području 25 država članica EU, te partija koje djeluju u Norveškoj, Ru-muniji i Bugarskoj. Pored toga, u članstvo ulazi 5 pridruženih


članova, te 5 partija koje imaju status posmatrača.U skladu sa svojim statutom, PES ima sljedeće

ciljeve:* ojačati socijalistički i socijaldemokratski pokret u

okviru EU i širom Evrope;* razviti blisku saradnju između partija, parlamen-

tarnih grupa, socijaldemokratskih predstavnika u evrop-skom parlamentu i drugih socijaldemokratskih organizacija;

* odrediti zajedničke politike za Evropsku Eniju i kreirati manifesto za evropske izbore.

Viši forum PES-a je Kongres, koji se sastaje svakih 5 godina. U međuvremenu, održava se sastanak Vijeća. Sastanak lidera partija održava se tri do četiri puta svake godine.

PES još uvijek nije politička partija, iako ima pravo na to, u skladu sa činjenicom da Evropski politički program obavezuje frakciju PES-a, koja djeluje u okviru Evropskog parlamenta, ali nije obaveza koja je direktno vezana za partije pojedinačno. Pored toga, kandidatske liste i izborni manifesti vezani za evropske izbore se kreiraju na nivou država. Trenutni predsjedenik PES-a je Paul Najrop Rasmu-sen, bivši predsjednik Vlade Danske.

Sjedište sekretarijata je u Briselu.

EVROPSKI FORUM ZA DEMOKRATIJU ISOLIDARNOST

U januaru 1993.godine, socijaldemokratske partije i političke fondacije koje djeluju na području zemalja koje obuhvata EU, osnovale su Evropski Forum za demokratiju i solidarnost s namjerom da potpomognu transformaciju i proces demokratizacije na području Centralne, Istočne i Jugoistočne Evrope i Crnog i Kaspijskog mora.

Služeći kao platforma za saradnju između soci-jaldemokratskih partija, organizacija i pojedinaca, Evrop-ski Forum nastoji da doprinese razvoju socijaldemokratije

57ARGUMENTI

na području ovih regija. Evropski Forum udružuje 11 soci-jaldemokratskih fondacija i 18 socijaldemokratskih partija u okviru svog nadzornog tjela, Nadzornog Komiteta.

Sjedište Sekretarijata Evropskog foruma je u Am-sterdamu.

SLAVNI SOCIJALDEMOKRATI

Socijaldemokratija je proizvela brojne političare koji su se, u velikoj mjeri, isticali u svojim zemljama. Postoji takođe veliki broj slavnih socijaldemokrata, koji su prije bili aktivni, a i sad su ti koji i danas uživaju međunarodni ugled. Kao najznačajniji izdvajajaju se: Vili Brandt, Olof Palme, Fe-lipe Gonzales, Toni Bler, Žak Delor, Mario Soareš, Andreas Papandreu, Vim Kok i drugi.


59ARGUMENTI

SOCIJAL-DEMOKRATIJA IZMEĐU GLOBALIZACIJE I TRANZICIJE

Đorđe Latinović

UVOD

Navršilo se osamnaest godina od kada je, tada malo poznati činovnik Stejt Departmenta, Amerikanac japanskog porijekla, a danas slavni i ugledni teoretičar međunarodnih odnosa, Frensis Fukujama, objavio svo-ju čuvenu tezu o “kraju istorije”. Poklopilo se to sa de-mokratskom revolucijom na Istoku Evrope, na dvijesto-tu godišnjicu velike Francuske revolucije, kada je talas građanskog gnijeva odnio tadašnje vladajuće socijalističke i komunističke režime u zemljama Istočne Evrope. Pad Berlinskog zida simbolički je označio kraj komunističke ere i početak novog doba za mlade demokratije. Svijet je ušao u eru globalnog kapitalizma, odnosno turbo-kapitalizma u njegovoj američkoj verziji. Većina političkih analitičara i liberalnih teoretičara povjerovala je da je time potvrđen definitivni kraj bilo kakvih socijaldemokratskih, socijalističkih i uopšte lijevih ideja u svijetu. Biti ljevičar u


takvom svijetu tražilo je jedan sofisticiran, inteligentan, ali i dovoljno provokativan i hrabar pristup koji je zahtjevao prilagođavanje nastalim promjenama, da bi se preživjelo kao politička vrsta. Danas, osamnaest godina poslije, vri-jedno je zapitati se: Šta se desilo u međuvremenu i kuda su krenuli politički procesi u svijetu?

Bauk komunizma ne kruži više Evropom i svijetom. Na političkom tržištu ideologija novog vijeka nema više komunizma ni u jednoj od njegovih istorijskih inkarnacija. Ali, Kuba, Vijetnam, Sjeverna Koreja, šta je sa njima? - upitaće se neko. Ove zemlje su danas samo ostaci i ru-ine jednog propalog projekta. Ono što je danas ostalo od komunizma izaziva još samo sažaljenje. Kina je sve drugo, nego komunistička zemlja, bez obzira na formalnu vlast posljednjih komunističkih dinosaurusa. Svakome oz-biljnom je jasno da ona to nije stvarno. Rušenje Berlinsk-og zida simbolički je označio nestanak dotadašnje granice između zemalja demokratije i komunizma, Istoka i Zapa-da. U vijeku koji se upravo završio komunizam će ostati samo davno prošlo vrijeme. Kako je brzo nestao, tako je još brže zaboravljen, da od njega nije ostalo ni sjećanje. Svijet se okrenuo drugim modelima razvoja, novim mi-tovima i putevima globalizacije, koji su sve više privlačili novooslobođene narode i zemlje, željne demokratije i slo-bode.

KOMUNIZAM JE NESTAO

Jedan istrošeni mit, pun izgubljenih ideala i revolucionarnih strasti, zamijenjen je oduševljenjem kapitalističkog razvoja i blagodetima potrošačkog društva. Komunizam je nestao, ali je iza sebe ostavio jednu veliku prazninu. Nove, mlade demokratije tek izašle iz posljednjeg stadija komunizma, okrenule su se pospremanju vlastite komunističke prošlosti i otvorile novu stranicu budućnosti na talasu ideala demokratije, ljudskih prava, tržišne eko-

61ARGUMENTI

nomije i globalizacije. Sve je govorilo da je nastupio dugo očekivani” kraj istorije” Ali, sve velike društvene promjene imaju svoju cijenu. Nakon početnog oduševljenja, strasti su splasnule. Bolno iskustvo tranzicije kao da je probudi-lo i osvijestilo mnoge. U procesu globalizacije i tranzicije mnoge zemlje, izuzev rijetkih pozitivnih primjera, našle su se u ranom “divljem kapitalizmu” sa svim teškoćama koje ovakva promjena društvenih odnosa nosi sa sobom. Sve greške komunizma nisu u dugom istorijskom hodu uspjele ugasiti stare snove i ideale o socijalnoj pravdi, ravnopravnosti i jednakosti. Osamnaest godina poslije ko-munizma, građani zemalja bivše Jugoslavije, prošavši kroz pakao nekoliko uzastopnih ratova, nacionalističkog divl-janja i ludila, trijezne se od opijenosti vlastitim državama, ponovo otkrivajući značenja neprolaznih vrijednosti: soci-jalne pravde, solidarnosti, jednakosti šansi i internaciona-lizma. Taj psihološki utisak dobio je svoju konkretnu pot-vrdu i na izborima, gdje se sve veći broj građana bivših ju-goslovenskih republika, sada samostalnih država, okreće od radikalno nacionalističkih, konzervativnih, desnih i drugih političkih opcija, prema modernim demokratskim i socijaldemokratskim političkim strankama. Da nije riječ o slučajnoj pojavi, već o duboko logičnom i politički ute-meljenom i opravdanom izboru, govore brojne činjenice i analize ekonomske i društvene stvarnosti ovih zemalja.

POČETAK MODERNE SOCDALDEMOKRATIJE

Paradoksalno, ali istinito: rekvijem za komuni-zam na kraju jednog vijeka rezultirao je obnovom velikih socijalnih ideja na početku novog vijeka i milenijuma u liku moderne socijaldemokratije i nove reformisane i de-mokratske ljevice. Uspostavljanjem mira i normalizacijom odnosa između država bivše Jugoslavije, započet je pro-ces političkih promjena na širem eks jugoslovenskom pro-


storu, koji je u svim ovim državama postepeno na vlast doveo demokratske i socijaldemokratske stranke.

Dva kontroverzna procesa obilježavaju naše vri-jeme: globalizacija svijeta i tranzicija zemalja izašlih iz so-cijalizma. Svaki od ovih fenomena na svoj način oblikuju nove društvene, političke, ekonomske i kulturne odnose, jedinstvene po svojim karakteristikama. Kako u tim odno-sima treba da se ponašaju politički pokreti i stranke koji se danas deklarišu kao socijaldemokratski? Kakav je doprinos socijaldemokratije oblikovanju i stvaranju ovih odnosa? Kojim pravcem socijaldemokrati mogu usmjeravati ove procese? Ili su i oni samo objekti nužnosti globalnih kre-tanja? Kakav odnos mogu imati socijaldemokrati prema dobitnicima i gubitnicima globalizacije i tranzcije? Mogu li socijaldemokrati pomiriti raskorake koji danas posto-je između novih ekonomskih potreba privrede i tržišta i starih zahtjeva ljudi za socijalnom pravdom i jednakošću? Mogu li socijaldemokrati biti konstruktivna politička snaga koja će otvoriti dijalog između svih učesnika globalizacije i tranzicije, uključujući i razne alterglobalističke pokrete i druge društvene aktere tranzicije?

Prije nego razmotrimo neka od navedenih pitanja i osnovna stajališta socijaldemokratskih politika, potrebno je da se upoznamo sa glavnim tokom i dimenzijama same globalizacije i postsocijalističke tranzicije.

KAKO GLOBALIZACIJA GLOBALIZUJE?

Svijet prolazi kroz proces globalizacije. O global-izaciji je napisano toliko knjiga da se može govoriti o no-voj naučnoj paradigmi. Mnogo je onih koji vjeruju daje u pitanju potpuno novi fenomen, dok drugi misle da se radi o procesu koji ima korijene u davnoj prošlosti ljud-ske istorije koji je samo vremenom mijenjao formu svoje pojavnosti. Slučaj istorije je htio da je upravo propast so-cijalizma na Istoku Evrope, našem vremenu i svijetu dala

63ARGUMENTI

Paradoksalno, ali istinito: rekvijem za komunizam na kraju jednog vijeka rezul-tirao je obnovom velikih socijalnih ideja na početku novog vijeka i milenijuma u liku moderne socijalde-mokratije i nove reiormisane i demokratske ljevice.

globalnu dimenziju dominacije kapitalizma na “kraju isto-rije”. Umjesto kraja, došlo je, prije svega, do “ubrzanja is-torije”, što je dovelo do potpunog preoblikovanja svjetske političke, ekonomske i međunarodne scene. Tako Ema Bonino, članica Evropskog parlamenta, tvrdi: “Nemojmo se zavaravati, globalizacija nije novi fenomen, ona post-oji koliko i čovječanstvo, samo što je zahvaljujući razvoju tehnologije taj proces sve brži. Cijeli svijet živi ubrzanim tempom. Kada sam bila djevojčica, ilegalni imigranti su skriveni u potpalublju do Amerike putovali 60 dana, a dan-as sjednu u avion i za pet sati su u Njujorku. Kako kaže je-dan moj prijatelj, globalizacija je poput rijeke, ne možemo je zaustaviti, ali je možemo preusmjeriti .Danas je ona samo ekonomska i temelji se na slobodnom tržištu, pri čemu se mi Evropljani protekcionističkim mjerama štitimo od uvoza proizvoda iz zemalja Trećeg svijeta, a ne želimo ni njihove stanovnike u svojim državama.” Globalizacija je sveopšti proces civilizacijskog preobražaja savremenog svijeta. Za mnoge ljude i zemlje ona je pogrešno shvaćena isključivo kao »amerikanizacija« ili »vesternizacija« svi-jeta. U Francuskoj je zovu mondijalizacija. Globalizacija kao ključna filozofija “smanjivanja svijeta”, nije samo eko-nomska, već je i politička, tehnološka i kulturna mijena i drama. Sljedeći primjeri iz svijeta sporta najslikovitije po-kazuju dokle je stigla globalizacija: U fudbalskoj reprezen-taciji Francuske, koja je postala svjetski prvak, osam igrača nije rođeno u toj zemlji. Ni jedan fudbaler, koji je igrao za Glazgov Rendžers u Ligi šampiona 2004. godine, u meču protiv grčkog AEK-a, nije rođen u Škotskoj. Vlas-nik fudbalskog kluba »Čelzi« je ruski bogataš, trener je Portugalac, većina igrača su stranci, a klub je nominalno britanski odnosno engleski. Procjenjuje se da je oko mili-jardu ljudi širom svijeta u direktnom televizijskom prenosu gledalo napad na Svjetski trgovinski centar u SAD, što je posljedica medijske globalizacije svijeta. Globalizacija je objektivni proces i ne može mu izbjeći nijedna država, narod i područje ljudske aktivnosti. Globalizacija je proces pun paradoksa. Za neoliberalne teoretičare, globalizacija


je »Sveta krava« razvoja. Ona je božanstvo slobodne eko-nomije kojem se klanjaju berzanski mešetari sa Vol Strita, naftni lobiji, medijski moguli i drugi centri ekonomske moći u svijetu. Međutim, globalizacija je »Janus sa dva lica«. Obim spoljnotrgovinske razmjene među zemljama povećao se nebrojeno puta.

APSURDI

Svijet nikad nije proizvodio toliko bogatstva, a još uvijek veliki njegov dio guši se u elementarnom siromaštvu. Svakoga dana na globalnom tržištu novca okrene se više triliona dolara što je ogromno povećanje u odnosu na zad-njih deset godina. Za pedeset godina globalno bogatstvo uvećalo se šest puta. Dvjesta pedeset pet svjetskih mili-jardera posjeduje više bogatstva od zemalja koje čine 45 odsto svjetskog stanovništva. Kako nas obavještava En-toni Gidens, britanski sociolog i teoretičar globalizacije, udio najsiromašnije petine svjetske populacije u globalnim prihodima u posljednjih je deset godina pao s 2,5% na 1,4%. S druge strane, udio koji ide najbogatijoj petini se povećao sa 70% na 85%. Danas trećina čovječanstva živi s manje od dolara na dan, dok su švajcarske krave sub-vencionirane s pet dolara dnevno. Velika Amerika svakog dana izdvoji deset miliona dolara za podsticaj proizvodnji pamuka, a samo tri miliona za pomoć nerazvijenom svije-tu. Četiri stotine bogatih Amerikanaca zarađuju više nego 166 miliona Afrikanaca. Mnoge male zemlje su bogatije danas, nego dvadesetak godina ranije, usljed djelovanja procesa globalizacije, ali isto tako 54 zemlje svijeta danas su siromašnije nego prije 1990-ih godina. Demografske procjene govore da će 2050. godine na svijetu biti devet i po milijardi ljudi, od kojih će nekih osam milijardi i trista miliona živjeti u “trećem svijetu”, uglavnom siromašnom. Danas u svijetu ima 200 miliona pothranjene djece, a četrnaest miliona godišnje umire od gladi. Vojni budžet

65ARGUMENTI

SAD danas iznosi oko 400 milijardi dolara, što je mno-go više od bruto društvenog prozvoda mnogih zemalja. Prema podacima organizacije UNDP, jedna petina bogatih raspolaže sa devedeset posto svjetskog bruto društvenog proizvoda. Rasprave između globalista i antiglobalista o efektima globalizacije traju godinama.

KORISTI GLOBALIZACIJE

Zagovornici globalizacije tvrde da globalizacija, ipak, svijetu donosi više koristi nego štete. Po njima: tačno je da danas na svijetu ima 1,3 milijarde ljudi koji žive s manje od jednog dolara dnevno i tačno je da se taj broj nije smanjio od 1950. godine, ali isto tako treba znati da je taj broj 1950. godine predstavljao 55% svjetske popu-lacije, a danas predstavlja 24%. Prema relevantnim po-dacima 1970. godine na svijetu je bilo 46,5% pothranjene djece, a danas ih je 27%. Prema procjenama Svjetske banke, 2060. godine ljudi će živjeti duže od 80 godina. Probleme afričkih zemalja, vjeruju ovi pobornici global-izacije, nije izazvala globalizacija, nego upravo suprotno, njihova isključenost iz svjetskih ekonomskih tokova. Sve se ovo navodi kao argument u korist globalizacije. Prema jednom optimističnom i pozitivnom scenariju budućnosti, globalizacija ukida granice među zemljama i narodima, smanjujuje barijere u svjetskoj trgovini, povećava svjets-ko bogatstvo, ubrzava protok informacija u svijetu, podiže životni standard ljudi i pruža veće šanse pojedincima nudeći im nove mogućnosti izbora. Ona je višesmjeran proces u kojem se odašilju i primaju uticaji drugih. Prema drugom, katastrofičnom scenariju budućnosti, globalizaci-ja ukida granice, ali derogira zakone i ostavlja ljude bez zaštite, uspostavlja vladavinu multinacionalnih kompanija, ne poštuje prava građana u oblasti ekologije, povećava jaz između bogatih i siromašnih i donosi nove rizike po-jedincima. Kao tamnu stranu globalizacije, njeni kritičari


navode: porast globalnog terorizma, planetarno organi-zovane mreže za pranje novca, šverc droge i druge oblike organizovanog kriminala. U osnovi, ovi kritičari se protive globalizaciji određenog tipa.

Jozef Štiglic, američki ekonomista i dobitnik No-belove nagrade za ekonomiju, koji je napustio Klintonov kabinet, nakon što je kritikovao Međunarodni monetar-ni fond, svojevremeno je izjavio: “Globalizacija je zaka-zala politički i ekonomski - to je danas opšteprihvaćeno stajalište. Problem nije u globalizaciji, nego u politici MMF-a, koji je u prošlih trideset godina umjesto stvaranja sta-bilnosti više stvarao krize, tako da strategija MMF najprije koristi finansijskom tržištu, Vol Stritu i drugim.« Svojom novom knjigom, on nas uvjerava kako globalizacija može poboljšati svijet, ali jedino ako MMF, STO i Svjetska banka dramatično promijene način svoga djelovanja. Oskar La-fonten, bivši njemački ministar finansija i bivši predsjednik Socijaldemokrastske partije Njemačke, takođe nema lij-epe riječi za neoliberalnu globalizaciju: »U svjetskoj isto-riji uvijek je bilo tako da su presuđivale zamisli vladajuće ideologije. I ono što uopšteno nazivamo Wašingtonski konsenzus je trenutno vladajuća filozofija: deregulacija, fleksibilnost, otvaranje tržišta. Nadam se da će se protiv toga oblikovati otpor.” Dvostruki dobitnik Pulicerove na-grade, T. Fridman, završava ovaj niz impresija o globalizaci-ji svojom opominjućom konstatacijom: “Najveću prijetnju globalizaciji predstavlja sama globalizacija, njena forma: ona sadrži sjeme vlastite samodestrukcije. Globalizacija je preteška, suviše je nametljiva, previše je nepravedna pre-ma prevelikom broju ljudi, isuviše je dehumanizirajuća”.

CIJENA TRANZICIJE

Šta je tranzicija? Da smo se ranije ozbiljno pitali i promišljali temu tranzicije, možda bi danas imali bolje rezultate ovoga procesa i jasnije vizije i putokaze razvoja

67ARGUMENTI

postsocijalističkih društava. Postoji na desetine definicija tranzicije koje, manje ili više precizno, definišu ovu inače dosta široku, kontroverznu i višedimenzionalnu pojavu. U najopštijem smislu, u savremenom političkom i ekonoms-kom govoru, tranzicija označava proces društvenih prom-jena u bivšim socijalističkim zemljama Evrope u kojima se, umjesto jednopartijskog, gradi višepartijski sistem, plan-sku privredu zamjenjuje slobodno tržišno poslovanje sa privatnom inicijativom u okviru pravnog sistema, zasnova-nog na vladavini prava. Kada se kaže tranzicija uobičajeno se misli na tranziciju postsocijalističkih zemalja iz socijal-izma u kapitalizam, mada je ovaj pojam po svom značenju širi i ne uključuje samo bivše socijalističke zemlje, već sve zemlje koje traže prelaz u demokratsko društvo i tržišnu ekonomiju iz neke druge društvene i političke strukture. Ovo šire poimanje tranzicije uključuje reforme i procese koje danas preduzimaju zemlje Latinske Amerike kao i neke zemlje u razvoju u Sredozemlju i na Afričkom kontinentu. Za potrebe naše analize, mi ćemo se ograničiti samo na zemlje u postsocijalističkoj tranziciji. Prema relevantnim podacima, ovim procesom tranzicije bilo je obuhvaćeno ukupno 28 zemalja Srednje, Istočne i Jugoistočne Evrope. Zbog ratova i nacionalnih i etničkih sukoba većina zemal-ja bivše Jugoslavije prošle su kroz tzv. Zakašnjelu tran-ziciju. U procesu tranzicije preraspodjeljuju se politička moć i društvena i ekonomska dobra i zbog toga je uloga vladajućih političkih elita na ovaj proces izuzetno velika. Sjećam se da je na početku procesa tranzicije, još davne 1989. godine, Londonski „Ekonomist” objavio slijedeće viđenje tranzicije: “Svi znaju kako se prelazi iz kapitalizma u socijalizam, a obrnuto niko.Teškoća pitanja sastoji se u tome da svi znaju kako se pravi omlet sa šunkom, ali niko ne zna kako se od omleta mogu dobiti nazad šunka i jaja.” Jednu od naslikovitijih definicija tranzicije dao je Daglas Gustavson, direktor Međunarodne finansijske korporacije za Evropu, rekavši da je tranzicija „ put koji vodi od Mark-sa i Engelsa do Marksa i Spensera. “Jedan od najkraćih recepata za uspješnu tradiciju glasi ovako: „Veliki prasak”


(Big bang) iznutra treba poduprijeti „velikim parama” (big bucks) iz inostranstva. Drugim riječima, neophodne re-forme unutar zemlje mora pratiti priliv stranih investicija i međunarodnih kredita iz svijeta.

PRELAZAK U DEMOKRATIJU TEŽAK

U svim zemljama postsocijalističke tranzicije vode-će političke elite pokazale su nizak stepen razumijevanja ovoga kompleksnog procesa, mnoge nisu politički bile pripremljene na njega, a druge su politički kalkulisale sa ključnim reformama u cilju opstanka na vlasti. Izlazak iz socijalizma i prelazak u demokratiju i društvo tržišne eko-nomije je težak, mukotrpan i spor proces, nasuprot revo-lucionarnoj brzini i političkom avanturizmu ulaska u nje-ga. Ovih činjenica nisu bile svjesne vodeće političke elite u većini zemalja tranzicije što je dovelo do deformacije njenih krajnjih rezultata. To je bio razlog da su mnoge zemlje, koje su prolazile kroz tranziciju, završile u nekoj vrsti autoritarnih režima. U socijalno-psihološkom smislu, proces tranzicije proizvodi kod stanovništva, željnog brzih rješenja, boljeg života i zapadnog standarda, niz optičkih varki, koje dovode to toga da se za sve nedaće tranzici-je počinje kriviti sama tranzicija i žaliti za dobrim starim vremenima socijalizma koja su ljudima ulijevala socijalnu sigurnost.

Tranzicija je bila moguća zato što je ovu promjenu podržavala većina ljudi, oslobođena ideoloških, političkih i ekonomskih stega starog socijalističkog sistema. U očima prosječnih građana bivših socijalističkih zemalja tranzicija je budila nade i očekivanja za boljim životom, većim stan-dardom, više političke, ekonomske i lične slobode.

Lucidni slovenački sociolog, Rastko Močnik, ide korak dalje i upozorava: “Rezultati zadnje “modernizacije” u post-socijalizmu su poznati: po cijelom “tranzicijskom” području povećavaju se nejednakosti i sve je više siromaštva.”

69ARGUMENTI

ANTIGLOBALISTIČKI POKRET ISOCIJALDEMOKRATIJA

Bauk kruži svijetom, bauk antiglobalizma. Sve glo-balne sile Starog i Novog svijeta udružile su se protiv tog bauka: Evropska unija, NATO, Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka, STO, G 8, Rimski klub, Svjetski eko-nomski forum, Trilateralna komisija i mnogi drugi. Time su ovi promotori globalizacije priznali antiglobalistički pokret kao globalnu silu. Ovu parafrazu starog Komunističkog manifesta ne treba shvatiti kao najavu nove revolucije, već prije svega kao literarno sredstvo da se skrene pažnja na jednu pojavu savremenog doba. Predstavljaju li anti-glo- balisti posljednje Marksovo ukazanje? Je li riječ o no-vom “subjektu revolucije” kako su ga zamišljali marksisti i drugi intelektualci sa ljevice? Nova pobuna antiglobalista, čini se, postaje svjetskim pitanjem broj jedan, kroz ot-por svjetskom procesu globalizacije. Zato se moramo za-pitati: Ko čini savremeni pokret antiglobalista u svijetu? Obistinjuje li se teza gurua socijalnih i političkih pokreta s kraja 60-ih godina, američkog filozofa i sociologa, Her-berta Markuzea, o pobuni marginalaca i autsajdera. Je li u pitanju nova kontrarevolucija i revolt?

Termin “antiglobalizam” nije najadekvatniji naziv za označavanje onoga na šta se ovaj pojam danas odnosi.Ovaj naziv odbacuju i sami njegovi predstavnici. On je u prvom redu zajednički radni naziv, opšteprihvaćen u in-telektualnim, političkim, kulturnim i medijskim krugovima, za praktični pokret koji se protivi negativnim efektima glo-balizacije. Antiglobalistički pokret je socijalno i ideološki heterogen, jer ga čine pripadnici raznih komunističkih, socijalističkih, anarhističkih, sindikalističkih, hrišćanskih, mirovnih, ekoloških i drugih lokalnih i nevladinih grupa i organizacija i inicijativa. I pored toga, antiglobalisti su relativno homogeni po pitanju osnovnih problema savre-menog svijeta. Unutar antiglobalističkog pokreta danas postoje dvije glavne struje. Jedna, radikalna struja zalaže se za potpuno ukidanje velikih svjetskih institucija poput:


Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda, Sv-jetske trgovinske organizacije i njima sličnih, koje antiglo-balisti smatraju glavnim uzrokom postojeće nepravedne globalizacije. Druga, umjerena struja, zalaže se za re-organizaciju ovih institucija uključujući i OUN. No glob-al organizacije uključuju široku mrežu danas poznatih i antiglobalistički deklarisanih organizacija od Foruma za jednu novu Evropu, francuske grupacije Attac, radikalnih članova ekološkog pokreta Greenpeace, italijanske grupe Ya Basta, antiratne američke organizacije Answer (Od-govor), Zelene akcije, pripadnika tzv.”Crnog bloka” koji se smatraju najnasilnijim predstavnicima ovog pokreta, do “Neposlušnih” iz italijanske mreže antiglobalista i mnoge druge. Najjače i najorganizovanije antiglobalističke orga-nizacije danas djeluju u Italiji, Francuskoj, Španiji, Velikoj Britaniji, SAD i Kanadi. Istorija nastanka antiglobalističkog pokreta seže u 1995. godinu, u vrijeme formiranja Svjetske trgovinske organizacije (STO). Prvi veliki antiglobalistički skup održan je krajem 1999. godine u Sijetlu, na kome se okupilo više od 100.000 demonstranata, povodom minis-tarskog sastanka WTO-a. Odatle su antiglobalisti započeli svoj svjetski pohod i nastavili ga masovnim skupovima: od Vašingtona, preko Praga, Geteborga, Kvebeka, Đenove, Sidneja do Firence. Antiglobalisti su 2000. godine odlučili formalizovati i institucionalizovati svoje zajedničke ak-tivnosti pa su iste godine osnovali Svjetski socijalni fo-rum, kao pandan Svjetskom ekonomskom forumu, koji se održava u švajcarskom gradu Davosu. U posljednjih dvanaest godina održano je na desetine protestnih sku-pova i akcija širom svijeta na kojima se okupio veliki broj pristalica antiglobalističkog pokreta. Antiglobalisti ističu da nisu protiv tehnološkog napretaka, već protiv negativnog trenda globalizacije, u kome se ekonomska dobit i profit stavljaju iznad vrijednosti zaštite čovjekove okoline i prava ljudi. Antiglobalistički pokret je okrenut “protiv korporativ-no vođene globalizacije” Ц.protiv prilagođavanja svjetske ekonomije interesima velikih kompanija i interesima krup-nog kapitala. Antiglobalisti smatraju da to prilagođavanje

71ARGUMENTI

provode svjetske institucije, poput Svjetske trgovinske or-ganizacije (STO), Međunarodnog monetarnog fonda (MFF) i Svjetske banke. Globalni ekonomski koncept koji kritikuju antiglobalisti je, prije svega, “neoliberalizam” .Njegov os-novni postulat jeste “samoregulacija tržišta”, bez državne intervencije u “tržišnu utakmicu”. Pored neoliberalizma, antiglobalisti se oštro protve savremenim oblicima neo-kolonijalizma, rata, seksizma, rasizma, ksenofobije i dru-gim pošastima savremenog doba. Intelektualni podstrek i predtekst nastanku antiglobalističkog pokreta dali su brojni svjetski intelektualci svojim teorijskim, naučnim i publicističkim radovima i knjigama u kojima su pisali o globalizaciji, a naročito o njenim negativnim i nepraved-nim stranama po svjetsku zajednicu. Najpoznatiji među njima su američki intelektualac, Noam Čomski, kanađanka Naomi Klajn, Oskar Lafonten, Mihael Hardt, Antonio Ne-gri, Žan Cigler, Paskal Brukner, Džejms Tolbin, Dani Ro-drik, nobelovci Edvard Preskoti Jozef Štiglici mnogi drugi.

IZAZOVI SOCIJALDEMOKRATIJE

Kada je Frensis Fukujama trijumfalno najavio “kraj istorije”, svijet je već bio ušao u eru postindustrijskog glo-balnog kapitalizma, odnosno turbokapitalizma u njego-voj američkoj verziji. Prva žrtva tog novog preovlađujućeg “stanja duha” bilo je odsustvo svakog imaginativnog utopi-jskog mišljenja i djelanja. Liberalni optimisti su povje-rovali da je istorija završena, da je kapitalizam stigao do konačne pobjede i da nikakve alternative nema tom no-vouspostavljenom poretku stvari. Poslije kolapsa komu-nizma, naše doba nije više prijemčivo za bilo kakvu ide-ju vizionarskog i utopijskog, za traganje za nekim novim društvom, drugačijim smislom života, idealima i ciljevima i izvjesnijom budućnosti. Međutim, ubrzana globalizacija i tranzicija otkrile su nove društvene suprotnosti i dovele do konstituisanja novih društvenih i političkih aktera na sv-


Najvažnije pitanje našeg vremena, koje traži odgovor i demokratsku ra s pra vu svih mislećih snaga svijeta, glasi: Koje će vrijednosti upravljati globalnim dobom? Kuda ide globalizacija? Ko je danas u svijetu odgovoran za globalno opšte dobro i opštezlo?

jetskoj društvenoj i političkoj sceni. U žrvnju globalizacije i postsocijalističke tranzicije veliki broj ljudi, tradicionalnih zajednica, naroda i država jednostavno je postao isključen i marginalizovan. Suočene sa tim novim društvenim, eko-nomskim i političkim izazovima globalizacije, pojedine društvene grupe pribjegavaju aktima totalnog odbacivanja takvog društva i svijeta. Takvo stanje rađa i podstiče ra-dikalna i populistička rješenja u društvenim konfliktima. U ovakvim globalnim i tranzicijskim procesima i socijal-nim raslojavanjima treba tražiti razloge i izvore za poja-vu i nastanak novih društvenih pokreta otpora u svijetu. U kontekstu pojave antiglobalističkog pokreta, mnoge di-menzije globalizacije dobijaju nova značenja i društveno vrednovanje. Pravo pitanje nije: da li smo za ili protiv glo-balizacije? Pravo je pitanje: šta je to globalizacija i kako je definišemo? Najvažnije pitanje našeg vremena, koje traži odgovor i demokratsku raspravu svih mislećih snaga svi-jeta, glasi: Koje će vrijednosti upravljati globalnim dobom? Kuda ide globalizacija? Ko je danas u svijetu odgovoran za globalno opšte dobro i opšte zlo? Možemo li prihvatiti sve efekte globalizacije, ma koliko ona koristila čovječanstvu? Je li moguća “alternativna globalizacija” itd?

GLOBALIZACUU TREBA NASTAVITI

Čovječanstvo se ne može i ne treba povući iz započetih procesa globalizacije. Tok istorije se ne može obrnuti, ali se društvena akcija mora usmjeriti na sman-jivanje negativnih posljedica globalizacije, pravedniju raspodjelu društvenog bogatstva, izgraditi globalna soli-darnost, razviti svijest o ekonomskim i drugim pravima ljudi cijeloga svijeta i obezbjediti efikasnija demokratska globalna kontrola. To je područje nužnog dijaloga i po-tencijalne saradnje između socijaldemokratskih strana-ka Evrope i svijeta i raznih aktera alterglobalističkog pokreta. Rješenje, svakako, nije rušilački antiglobalizam,

73ARGUMENTI

jer bi takva vrsta fundamentalističkog pristupa vodila u društveni geto i išla protiv objektivnih procesa i napretka čovječanstva. Ali, antiglobalistički pokret, s pravom, traži promjenu dosadašnje paradigme globalizacije. Paradok-salno, ali istinito, i sam antiglobalistički pokret je proiz-vod globalizacije kao planetarnog procesa, zbog čega odbijaju prihvatiti navedenu kvalifikaciju u svome nazivu. Za mnoge predstavnike javne riječi antiglobalisti su još uvijek neka vrsta “urbanih plemena” ili “revolucionarnih turista” i svojevrsna politička atrakcija koja se nedovoljno ozbiljno shvata u tekućim političkim dešavanjima. Mla-dom antiglobalističkom pokretu pripada zasluga za to što je u duhovnom mrtvilu liberalnog kapitalizma pod-stakao “obnovu utopijskih energija”. Šta će nastati iz ovih oslobođenih prostora ovoga trenutka nije jasno i teško je pretpostaviti kuda će tok istorije krenuti. Profesor soci-ologije, Žan Cigler, smatra da je gotovo sa pokretima za oslobođenje. Po njemu, nadu ulijevaju “novo planetarno građansko društvo”, vesela frakcija iz Porto Alegrea i mil-ioni bezemljaša koji se bore za svoja prava širom Latin-ske Amerike. Ipak, ova borba daje tako potrebnu inici-jaciju svijetu, umornom i ravnodušnom, koji je izgubio svaku nadu i iluzije o mogućoj alternativi i promjeni i koji preživljava bez utopije. Jedno je sigurno: antiglobalistički pokret dio je jedne vrlo stare priče koja se ponavlja. One o borbi za ljudsku slobodu. Pri tome, jasno je da svaka pobuna, otpor i subverzija ne moraju automatski biti i emancipatorski. Na tom planu, antiglobalistički pokret tek treba da se dokaže. To će pokazati vrijeme koje je pred nama. Postojeća široka mreža antiglobalista možda nema jasan, praktičan i realano provodiv program, ali oni znaju barem jedno: šta više ne žele. Ne žele ovu i ovakvu glo-balizaciju. Slično važi i za današnju socijaldemokratiju. Socijaldemokratija ne smije izgubiti sposobnost utopijsk-og promišljanja stvarnosti, ali ni pragmatičnost rješavanja konkretnih, praktičnih i realnih problema ljudi, uhvaćenih u žrvnju globalizacije i tranzicije.


IZAZOVI ZA SOCIJALDEMOKRATDU

U tom smislu, pred socijaldemokratijom u svijetu, a posebno u tranzicijskim zemljama, u budućnosti stoji neko-liko velikih izazova koji će potvrditi ili opovrgnuti njihovu sposobnost da rješavaju narasle probleme na visini istori-jskog zadatka:

1. Uspon nove socijaldemokratije: Krajem osam-desetih godina prošlog vijeka Istok Evrope se našao u vrtlogu demokratskih revolucija koje su donijele dugo očekivane promjene i dovele do propasti komunizma. Ko-munizam je nestao, ali je ostala velika praznina i neizvjes-nost: kojim putem će krenuti zemlje mlade demokratije. Izazovi koji su čekali nove političke elite bili su veliki. Zapad je pružao privlačan model uspješnog razvoja koji se nudio kao putokaz za sve bez izuzetka. Ali konkretni uslovi svake zemlje otvarali su nova pitanja i teškoće koje je morala proći svaka zemlja ponaosob. Problemi razvoja bili su slični, ali su uslovi i putevi bili različiti .Kapitalizam je bio pravac društvenog razvoja koji se nametao kao jedini logičan iz-bor. Poslije dugogodišnje vladavine komunističke ljevice, biračko tijelo se okrenulo drugim opcijama na političkom tržištu. Desnica je bila većinski izbor u gotovo svim ovim zemljama u prvim godinama postkomunizma. U velikom broju slučajeva na vlast su došle nacionalno - konzerva-tivne ili liberalno-demokratske političke stranke. Zato su današnji postsocijaldemokrati morali u to vrijeme izvršiti temeljne reforme svog političkog kursa. Novo liderstvo i napredovanje socijaldemokrata na političkoj karti Istočne i Srednje Evrope rezultat je preduzetih unutrašnjih reformi i pozitivnih promjena. To nije išlo bez otpora i trauma koje redovno prate ovakve globalne transformacije stranačke organizacije i politike. Većina obnovljenih socijalde-mokratskih partija je u postkomunizmu učila demokratiju iz opozicije u prvim godinama parlamentarne demokratije. Bivše vladajuće komunističke partije transformisale su se i preimenovale u socijaldemokratske stranke i u prvim go-

75ARGUMENTI

Većina obnovljenih socijaldemokratskih partija je u postkomunizmu uči la demokratiju iz opo zicije u prvim godinama parlamentar ne demokratije. Bivše vladajuće komunisflčke partije transformisale su se i preimenovale u socijaldemokratske stranke i u prvim godinama tranzicije otišle u opoziciju.

dinama tranzicije otišle u opoziciju. Neke od njih, međutim, samo su se formalno preimenovale u nove stranke, bez stvarne kritičke redefinicije svog političkog programa i os-tale na vlasti, nerijetko, igrajući na kartu nacionalizma. Poslije nekoliko izbornih ciklusa politička scena se iskristal-isala i stabilizovala sa glavnim političkim akterima. Osam-naest godina od pada komunizma politička slika Srednje i Istočne Evrope je bitno izmjenjena. “Šok terapija” u pro-cesu tranzicije izbacila je na površinu brojne socijalne prob-leme ovih društava što je dovelo do prvih pobjeda ljevice na izborima. Ponovilo se pravilo toliko puta potvrđeno: reforme ruše svoje reformatore. Jedna od odlika izbora u tzv. postkomunističkim zemljama, koja se potvrdila na mnogim izborima, jeste ta da birači nisu spremni jednoj stranci na vlasti dva puta uzastopno pokloniti povjerenje, bez obzira da li se pokazala dobrom ili lošom u vođenju države. Izazov za postkomunističku ljevicu u tom vremenu je bio: kako da se kreće između ekonomskog liberalizma, koji zahtjevaju reforme u procesu tranzicije, s jedne, i populističko-nacionalističkih zahtjeva za povećanjem soci-jalnih davanja osiromašenom stanovništvu, s druge strane. Bilans osamanestogodišnjih promjena je impresivan, ali u mnogim zemljama još uvijek nedovoljan. Neke od tih ze-malja su postale članice Evropske unije, dok se druge još uvijek nalaze u zoni nedovršene tranzicije.

2. TRANSFORMACIJA SOCIJALDEMOKRATIJE

Nakon 1989. godine socijaldemokratija je gotovo u potpunosti zauzela prostor ljevice u Evropi. Danas, na lijevom centru političkog spektra Evrope, dominira soci-jaldemokratija. Jedini izazov socijaldemokratiji na ljevici, iako u cjelini marginalan, predstavljaju stranke zelenih i društveni pokreti u pojedinim zemljama. Jedna kom-paratvina analiza zajedničkih vrijednosti i ciljeva novih socijaldemokrata, sadržanih u zvaničnim programima so-


cijaldemokratskih partija izrađena 1992. godine, pokazala je da je ideja socijalizma, kao nova predvidiva struktura privrede i društva, napuštena. Socijalizam kao krajnji cilj je zamijenjen pragmatičnim spojem temeljnih vrijednosti so-cijaldemokratije i praktičnih koraka koje obezbjeđuju stalni napredak društva.

3. IZGRADNJA IDENTITETA

Postavlja se opravdano pitanje: Šta je socijalde-mokratija danas, nakon propasti komunizma i urušavanja mnogobrojnih socijalističkih iluzija i političkih projekata sa ljevice? Šta je socijaldemokratija na „kraju istorije”, kako je to prorekao Frensis Fukujama? Svim današnjim evropskim socijalističkim partijama zajednička je jedna konvergirajuća politička filozofija. To je razlog što se mnogi intelektualci pitaju: da li postoji razlika između socijaldemokratije i lib-eralizma? Mnogi teoretičari govore o liberalnom socijalizmu koji bilježi trenutne uspjehe. Socijaldemokratija je nakon propasti komunizma usisala mnoge propale komunističke i reformisane pokrete i političke projekte alternativne lijeve orijentacije. Evropski socijalizam i liberalizam pokazuju značajne sličnosti, često se međusobno prepliću, prožimaju i približavaju. Izgradnja vlastitog političkog identiteta i pro-filisanje socijaldemokratskih stranaka u zemljama u tran-ziciji u pravcu modernih, evropskih, umjerenih stranaka lijevog centra prioritetan je zadatak njihove političke mod-ernizacije. U Bosni i Hercegovini se postavlja principjelno pitanje je: Postoji li kod nas moderna ljevica i desnica u ideološkom, političkom i doktrinarnom smislu po uzoru na razvijene zemlje savremenog demokratskog svijeta? Moj odgovor je: ne postoje. Za to je više razloga. Nisam pris-talica “čiste teorije” koja stvari vidi u nihovoj idealno-tipskoj verziji, ali je u našem slučaju nacionalni amalgam kod svih političkih stranaka spriječio dublju socijalnu i ideološku profilaciju, u kontekstu savremenih postmodernih političkih

77ARGUMENTI

kretanja u Evropi. U cjelini gledano, BiH je potrebna mod-ernizacija ukupnog političkog života.

4. VAŽNOST PROMJENA

Za istraživače socijaldemokratije glavno pitanje glasi: Može li socijaldemokratija, koja danas ulaže napore da se prilagodi promjenama u svijetu, očuvati svoje os-novne vrijednosti i principe? Evropska socijaldemokratija iz današnje perspektive gledano ima osiguranu budućnost. Međutim, tvrdoglava nezainteresovanost za promjene i prilagođavanja novim uslovima može dovesti do izbornog poraza i dugoročne nemogućnosti vizionarskog vođenja društva. Za to je potreban demokratski dijalog sa socijalde-mokratskim naslijeđem koje živi u istorijskom sjećanju lju-di, sa moralnom obnovom i političkim preporodom u skladu sa vremenom. Promjena je važan dio snage i sposobnosti jedne političke partije. Toni Bler je jednom rekao: „Partije koje se ne mijenjaju odumiru, svaka partija je živo kre-tanje, a ne istorijski spomenik. Nismo se izmijenili da zabo-ravimo naše principe, već da ih ispunimo, ne da izgubimo naš identitet, nego da zadržimo svoju relevantnost.”

5. DRŽAVA BLAGOSTANJA

U visokorazvijenim zemljama konsolidacija „države blagostanja” i sa njom povezanih pitanja: prevelike potrošnje, povećanje zaposlenosti, koje treba da od-govori na dramatične efekte epohalnog razvoja te zaštita ekološkog okruženja, biće dominantne teme u budućnosti.


Jedino socijaldemokratija može globalizaciju i tranziciju učiniti pravednijom i solidarnijom za sve stanovnike svijeta.

6. OTPOR NEOLIBERALIZMU

Otpor neoliberalnoj koncepciji razvoja zemlje, koju su BiH nametnuli određeni politički i finansijski krugovi međunarodne zajednice i domaći tehnokrati, jer ne vodi računa o socijalnoj cijeni tranzicije i uravnoteženom raz-voju zemlje. To bi uključivalo specifičnosti zaštite domaćih privrednih resursa i nacionalnog bogatstva sa neophodnim reformama za postepeno, i manje bolno, približavanje BiH evropskim integracijama.

7. Svim socijaldemokratskim strankama u zemlja-ma nedovršene tranzicije potrebno je kritičko suočavanje sa negativnim trendovima tzv. “dvostruke tranzicije”, a naročito sa posljedicama ratnih razaranja, socijalnim osiromašenjem društva i ekonomskim neuspjehom „šok privatizacije”.

8. Obnova multietničkog društva u postratnom peri-odu, sa svim iskušenjima i teškoćama koje taj proces nosi sa sobom, i dalje će biti veliki izazov za sve političke aktere.Neophodan zadatak na tom putu biće pomirenje naroda u BiH i na prostoru ех Jugoslavije u cilju normalizacije odnosa među novonastalim državama. U tom kontekstu, moguće prijetnje za povratak nacionalizma i njegovog razarajućeg dejstva na društvo. Mir i sigurnost svih građana biće stalni izazov svim budućim socijaldemokratima. Antifašizam, in-ternacionalizam i solidarnost socijaldemokrata su istorijski osnov na kome se može postići ovaj dalekosežni zadatak u budućnosti.

10. Jedino socijaldemokratija može globalizaci-ju i tranziciju učiniti pravednijom i solidarnijom za sve stanovnike svijeta. Zato je za socijaldemokrate važno stvoriti novo partnerstvo sa svim akterima društvenog i političkog života koji imaju komplementarne ciljeve: od sindikata, alterglobalističkih grupa, civilnog društva i omla-dinskih pokreta. Alternativna rješenja razvoja savremenog

79ARGUMENTI

svijeta nalaze se u pomjeranju globaiizacije od liberalnog tipa prema socijaldemokratskom.

LITERATURA:

1. Anthoni Giddens, Treći put, Politička kultura, Za-greb, 1999.

2. Entoni Gidens, Odbegli svet, Stubovi kulture, Beograd, 2005.

3. Eriksen Hylland Thomas, Paranoja globalizacije, Sejtarija, Sarajevo, 2002.

4. Grubačić Andrej, Globalizacija “nepristajanja”, Svetovi, Novi Sad, 2003.

5. Grupa autora: Globalizacija i tranzicija, Institut društvenih nauka, Beograd, 2001.

6. Grupa autora: Globalizacija, Nova srpska politička misao, Beograd, 2001.

7. Mahathir Mohamad, Globalizacija i nove realnos-ti, Ljiljan, Sarajevo, 2002.

8. Milardović Anđelko, Socijaldemokracija, “Pan - Liber”, Zagreb, 1999.

9. Milardović Anđelko, Pod globalnim šeširom, Cen-tar za politološka istraživanja, Zagreb, 2004.

10. Tranzicija, koliko to boli, specijalni prilog lista »Vreme«, Beograd, 1977.


81ARGUMENTI

ODGOVOR ZA EVROPU

Gunnar Lassinantti

PRVOGA MAJA OBILJEŽAVAMO VIJEK RADNIČKOG POKRETA I POLA VIJEKA ONOGA ŠTO JE EVROPSKA UNIJA

Prvi maj je praznik kojim se obilježava Međunarodni radnički pokret već više od jednog vijeka. Uz obilježavanje ovogodišnjeg Prvog maja slavimo i 50 godina postojanja onoga što je danas Evropska unija. Naime, krajem marta je upravo proteklo toliko vremena od kad su, šest država osnivača Evropske ekonomske zajednice, danas Evropske unije, usvojile Rimsku deklaraciju.

Mladi Međunarodni radnički pokret je na prelazu iz 19. na 20. vijek vodio kampanju za mir, jednako pravo glasa, ograničavanje radnog dana na osam radnih sati i druga socijalna i prava žena. Ovakva borba mirnim političkim sredstvima je još uvijek validna, ali mora biti modernizovana i pomoću novih zahtjeva i aktivnosti. I, jednako je važno, mobilisati i okupiti veliki broj ljudi i na ovaj praznični dan, kako bismo izrazili našu čvrstu opredijeljenost prema važnim društvenim ciljevima, kako na državnom, tako i na međunarodnom planu.


Evropska unija danas ima 27 država članica, na-kon što se tokom proteklih decenija širila prema Sjevero-zapadnoj, Južnoj i Sjevernoj, te Centralnoj i Istočnoj Ev-ropi. Uz to, i određeni broj država sa Balkana i iz bivšeg Sovjetskog Saveza, takođe su, izrazile želju da postanu nove članice Unije.

USLOVI

Za prihvatanje ove posljednje grupe država potreb-no je da se ispune dva preduslova.

Kao prvo, Evropska unija treba da prihvati novi Ustav kako bi bila u stanju da asimilira nove članice. Kao drugo, potencijalne države kandidati moraju da is-pune kriterijume i uslove za članstvo u Evropskoj uniji, utvrđene u Kopenhagenu 1993. godine, koji predstavljaju standarde u pogledu demokratije i ljudskih prava, tržišne ekonomije i prilagođavanja pravilima i institucijama Ev-ropske unije.

CILJEVI

U suštini, Evropska unija predstavlja zajedničku instituciju s ciljem da štiti mir u Evropi nakon Drugog svjetskog rata i širi prosperitet u sve dijelove našeg kon-tinenta. Nažalost, jedan duži period mira bio je narušen balkanskim ratovima, vođenim devedesetih godina 20. vijeka. Zbog takvih negativnih iskustava Evropska unija

83ARGUMENTI

U suštini, Evropska unija predstavlja zajedničku instituciju s ciljem da Štiti mir u Evropi nakon Drugog svjetskog rata i širi prosperitet u sve dijelove našeg kontinenta.

je morala da promijeni svoju organizaciju i politiku. Sada Evropska unija u svom djelovanju raspolaže jednim širim arsenalom instrumenata za očuvanje mira i uspostavl-janje mira, demokratije i ljudskih prava i za ekonomski rast, trgovinu, inostranu pomoć, održivi razvoj i socijalnu pravdu.

PERSPEKTIVE

Na Balkanu je, tokom devedesetih godina i u ovoj deceniji, uspostavljeno nekoliko novih država. Smatram, međutim, da je neki novi vid reintegracije - zajedničkog života, uprkos traumatičnim sjećanjima - čak i bez temel-ja državnosti, uključujući trgovinu i ekonomsku saradnju, neophodan da bi se poboljšali životni uslovi i vladavina prava u cijelom regionu. Izabrani političari u svim dijelovi-ma Balkana imaju ogromnu odgovornost da podrže i očuvaju takva dostignuća. A oni moraju biti podržani od strane naroda!

STABILAN MIR

U januaru sam posjetio Sarajevo, Tuzlu i Banja Luku nakon gotovo osam godina odsustvovanja, tokom kojih nisam bio u prilici da posjetim Bosnu i Hercegov-inu. Bio sam zadovoljan što vidim prilično stabilan mir i otvorenije kontakte, takođe i između ljudi različitog etničkog porijekla.


ISPUNJENA OBEĆANJA

Takođe sam bio sretan što sam imao priliku da vidim da Vlada Republike Srpske, na čelu sa Miloradom Dodikom, izvršava obećanja i postiže konkretne rezultate, a ne samo da govori o njima. Vlada daje prioritet novim radnim mjestima i otvara ih. To je veoma dobro. U ovim nastojanjima trebali biste da budete i dalje promovisani i podržani od strane Evropske unije i međunarodne za-jednice.

TEŽAK SOCIJALNO EKONOMSKI POLOŽAJ

Bio sam nesretan zbog čiljenice da se socijalna i ekonomska situacija građana popravljala veoma sporo. Proučio sam Socijalnu platformu, koju je predstavio GRO-ZD - veoma ambicioznu, u stvari - koja bi mogla poslužiti kao osnova dijaloga između političara i građana Bosne i Hercegovine za bolju budućnost. Od posebne je važnosti da se uključi više žena u politiku i društvene poslove.

PRVI MAJ: PRILIKA ZA ISKAZIVANJEVRIJEDNOSTI SOCIJALDEMOKRATIJE

Prvi maj je dan kad treba da se prisjetimo i odamo počast, naglasimo i iskažemo čvrste težnje za važne so-cijaldemokratske vrijednosti kao što su: mir, demokratija, pravo na rad, socijalna pravda, bolja ravnopravnost po-

85ARGUMENTI

lova, unaprijeđena životna sredina i solidarnost u cijeloj Bosni i Hercegovini, u Evropi i cijelom svijetu.

Želim SNSD-u sve najbolje u radu, kao vodećoj političkoj snazi u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini. Ovdje u Švedskoj mislimo na vas. Naši kontakti i saradnja se moraju nastaviti i u budućnosti!


87ARGUMENTI

ŠTA JE EVROPSKA UNIJA DANAS I ŠTA TREBA DA BUDE U BUDUĆNOSTI

Željka Cvijanović

UVOD

Upravo obilježena pedeseta godišnjica Rimskih ugovora, potpisanih 25. marta 1957. godine, dobra je pri-lika da se sagledaju neke karakteristike, način funkcioni-sanja, metode rada i odlučivanja, dostignuća i mogući pravci razvoja evropske integracije, koja je danas oličena kroz postojanje i djelovanje Evropske unije, a koja je značajno drugačija od svih drugih integracionih projekata zabilježenih u dosadašnjim odnosima između savremenih država.

Stoga, namjera je i ovog rada da se pokuša dati, bar mali, doprinos sagledavanju i boljem razumijevanju pro-cesa evropskih integracija. Kako zbog kompleksnosti ove materije nije moguće otvoriti sve aspekte evropskog in-tegrisanja i obraditi sve elemente koji su obilježili razvojni put ove integracije, rad će se, uz kratki pregled njenog dosadašnjeg razvoja te mogućih pravaca budućeg razvoja, uglavnom baviti specifičnostima evropskog integracionog


procesa sa aspekta razlika koje su prisutne u sferi ekonom-ske i političke integracije, a donekle i krizom identiteta Ev-ropske unije koju je potvrdio nesupjeh ustavnog projekta.

NASTANAK

Temelj evropskog integracionog procesa čini sistem sastavljen od tri zajednice. Njihovi službeni nazivi su: Ev-ropska zajednica za ugalj i čelik (European Coal and Steel Community), Evropska ekonomska zajednica (European Economic Community) i Evropska zajednica za atomsku en-ergiju (European Atomic Energy Community / EURATOM). Nakon što su Ugovorom o spajanju (Merger Treaty), koji je potpisan 1965. godine, a stupio na snagu 1967. godine, objedinjeni njihovi organi, u zvaničnoj upotrebi se često koristi naziv Evropske zajednice ili Evropska zajednica, kao zbirni ili okvirni naziv za sve tri zajednice. Međutim, nakon usvajanja Ugovora iz Mastrihta (Treaty on European Union; EU Treaty; Maastriht Treaty) koji je zaključen 1992. go-dine, a stupio na snagu 1993. i kojim je osnovana Evropska unija, te izmjena koje je on izvršio u osnivačkim ugovori-ma ovih zajednica, «izraz Evropska zajednica je rezervisan isključivo za službeni naziv prethodne Evropske ekonomske zajednice*.1 Posebno je bitno pomenuti izmjene Ugovora o osnivanju Evropske ekonomske zajednice, čiji su zadaci i ciljevi proširivani (postepeno je uz ekonomsku ulogu dobi-jala i nadležnosti u sferi socijalne i regionalne politike, te zaštite čovjekove okoline), pa je u tom smislu dobila i neka nova ovlaštenja i nadležnosti, kako bi mogla da realizuje takve proširene zadatke i preimenovana je u Evropsku za-jednicu, dok su ostale dvije zajednice zadržale svoje origi-nalne nazive.

1 R.D. Vukadinović: Izgradnja pravnog sistema Evropskih zajednica, Pravna riječ, Časopis za pravnu teoriju i praksu, br. 1/2004, Banja Luka, str. 450, fusnota 61

89ARGUMENTI

PUT OD TRI ZAJEDNICE DO EVROPSKE UNIJE

Evropska unija (European Union) je 1992. godine osnovana kao nova organizacija, na način da nije ukinula tri Evropske zajednice, već ih je integrisala u svoju struk-turu2 i smjestila ih u tzv. prvi stub Evropske unije. Uz takvu postojeću ekonomsku integraciju, uspostavila je i dva druga stuba, odnosno dvije nove oblasti djelovanja, a to su: zajednička spoljna i bezbjednosna politka (drugi stub) i saradnja u pravosuđu i unutrašnjim poslovima, koja je kasnije preformulisana u policijsku i pravosudnu saradnju u krivičnim stvarima (treći stub)..

INSTITUCIJE EU

Evropska zajednica / unija ima razgranatu institu-cionalnu mrežu u koju spadaju:

- Evropski parlament, u čiji sastav od 1979. godine ulaze poslanici neposredno izabrani na izborima u državama članicama, a prije toga su to bili delegi-rani predstavnici nacionalnih parlamenata;

- Evropska komisija, u čiji sastav ulaze komesari za pojedine oblasti, koji, s obzirom na tipični nadna-cionalni karakter ove institucije i zadatak da štite opšti evropski interes, djeluju nezavisno od nacio-nalnih vlada;

- Savjet Evropske unije (Savjet ministara/Savjet), u čiji sastav ulazi po jedan predstavnik - ministar iz svake države članice (u početku su to bili ministri spoljnih poslova, a danas, zavisno od temi o ko-joj se raspravlja, to su resorni ministri za pojedine

2 М. Mitić: Diplomatija, Beograd, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 1999, str. 160


oblasti) sa zadatkom da štite nacionalne interese svojih država;

- Evropski savjet3 u čijem sastavu se nalaze šefovi država ili vlada država članica i koji predstavlja politički organ na najvišem nivou, a ne operativno tijelo;

- Evropski sud pravde4 (Sud pravde Evropskih za-jednica) kojeg čine po jedan sudija iz svake države članice i određeni broj nezavisnih pravobranilaca, a ovom Sudu je krajem 1989. godine pridodat i Sud prve instance, u čiji sastav takođe ulazi po je-dan sudija iz svake države članice, ali nema stalnih pravobranilaca.

Zatim, u institucionalni okvir spadaju i Evropski sud revizora, Evropski ombudsman, Evropska centralna banka, Evropska investiciona banka, te savjetodavna tijela Eko-nomski i socijalni komiteti Komitet regija.

TEMELJ I INTEGRACIONI RAZVOJ

Uloga pomenutih Rimskih ugovora je višestruka, ali se njihov značaj može dovoljno ilustrovati navođenjem samo dva primjera. Kao prvo, ovim Ugovorima je zaokružen proces formiranja sistema Evropskih zajednica kojima je utemeljena evropska ekonomska integracija funkcionalnog karaktera. Ovaj sistem zajednica je obuhvatio:

1. Evropsku zajednicu za ugalj i čelik, osnovana Pariškim ugovorom 1951. godine, sa zadatkom

3 Evropski savjet je jedan od organa Evropske unije, za razliku od Savjeta Evrope koji je samostalna međunarodna organizacija čiji je cilj unapređenje demokratije i zaštita ljudskih prava.

4 Evropski sud pravde (Sud pravde Evropskih zajednica) je Sud sa sjedištem u Luksemburgu, za razliku od Suda za ljudska prava u Strazburu u okviru Savjeta Evrope ili za razliku od Međunarodnog suda pravde sa sjedištem u Hagu, koji je glavni sudski organ UN.

91ARGUMENTI

Kriza ustavnog projekta, do koje je dimio neprihva- tan-jem Ustava Evropske unije (tj. Ugovora kojim se us-postavlja ustav za Evropu) na referendumima u Fran-cuskoj i Holandiji, umaju i junu 2005. god. najsvježiji je primjer da se integrisanje na političkom planu ne odvija teko jednostavno kad što je to slučaj sa ekonomskom integracijom.

da objedini industriju uglja i čelika, uspostavi zajedničko tržište, zajedničku kontrolu, planiran-je i korištenje ovih sirovina i njihovih derivata;

2. Evropsku ekonomsku zajednicu, utemeljenu Rimskim ugovorom iz 1957. godine s namjerom država članica da formiraju zajedničko tržište u kojem će vladati slobodan protok ljudi, roba, usluga i kapitala (tzv. «četiri slobode»), da postepeno usklađuju svoje privredne politike te uspostave carinsku uniju, čime bi međusobno ukinule carine i uklonile trgovinske i druge bari-jere, a definisale zajedničku carinsku politiku i tarife prema državama ne članicama; i

3. Evropsku zajednicu za atomsku energiju, takođe osnovanu Rimskim ugovorom 1957. godine, s ciljem da se osiguraju razvoj nuklearne indus-trije u civilne svrhe, zajedničke istraživačke ak-tivnosti i razmjena naučnih podataka, kao i snab-dijevanje nuklearnim materijalima svih korisnika sistema po principu jednakog pristupa izvorima.

Funkcionalni karakter ove integracije se može pos-matrati sa više aspekata:

- kao funkcionalno povezivanje i objedinjavanje određenih oblasti koje inače spadaju u nadležnost nacionalnih država,

- kao prenošenje određenih funkcija država na više tj. naddržavne ili nadnacionalne institucije ili kao prirodnu i posljedičnu potrebu da se integrisanje određenih funkcija i sektora ostvarenih u jednoj oblasti postepeno širi i na druge oblasti dok se ne dođe do jedne opšte integracije. Pri tome, zbog rastuće međuzavisnosti između država članica, raste i potreba postojanja nadnacionalnih struk-tura ili institucija koje će na jedinstven način i u


korist svih rješavati pitanja od zajedničkog inte-resa.

ZNAČAJ EEZ

Evropska ekonomska zajednica je nesumnjivo zau-zela najvažnije mjesto u sistemu zajednica. Primjera radi, u okviru nje je od 1959. godine otpočeo proces postepe-nog smanjivanja carinskih stopa i uklanjanja drugih trgov-inskih barijera da bi se konačno ostvarila carinska unija između njenih članica. Do konačnog međusobnog ukidanja carina na industrijske proizvode dolazi 1968. godine, a na poljoprivredne proizvode početkom 1970. Ovaj je proces paralelno pratio i razvoj zajedničke poljoprivredne politike koja je postala potpuno operativna od 1976. godine i koja počiva na principima slobodnog protoka poljoprivrednih proizvoda na njenom prostoru, koristeći mehanizam jedin-stvenih/zajedničkih cijena i ujednačenih tehničkih propisa; zatim povlastica, odnosno prednosti koje na unutrašenjem tržištu imaju domaći proizvodi iz Zajednice u odnosu na uvozne, što se ostvaruje uvoznom zaštitom; kao i na prin-cipu zajedničkog finansiranja agrarnih programa i projeka-ta.

Pored navedenog, u okviru ove Zajednice otpočele su i aktivnosti na transformisanju zajedničkog u jedinst-veno unutrašnje tržište koje će predstavljati prostor bez unutrašnjih državnih granica u kojem će se istinski ostvari-vati tzv. četiri slobode, pri čemu bi se sloboda kretanja ljudi odnosila na sve, a ne samo na radnike.

Takođe, vođene su i aktivnosti usmjerene na usklađivanje ekonomskih politika država članica, poste-penu harmonizaciju njihovih fiskalnih politika, stvaranje uslova za zdravu konkurenciju i uspostavljanje jedinstvene monetarne politike.

93ARGUMENTI

Postepeno su se razvijale nadležnosti i funkcije Zajednice u sferi socijalne politike, stavljajući akcenat na poboljšanje radnih uslova, zdravstvene zaštite i sigurnosti na poslu, zatim politika regionalnog razvoja u cilju pomoći manje razvijenih regija i područja na teritoriji njenih država članica, te politike u oblasti zaštite životne sredine, kao i razvoja tehnologije i istraživačkih aktivnosti.

MEĐUNARODNA ORGANIZACIJA PRERASTA U INTEGRACIONU ORGANIZACIJU DRŽAVA

Druga važnost Rimskih ugovora iz 1957. godine leži u činjenici da su oni «prekretnica na kojoj klasična međunarodna organizacija prerasta u integracionu or-ganizaciju država»5 sa svim svojim specifičnostima koje ovu integracionu zajednicu izdvajaju od svih ostalih međunarodnih organizacija. Nivo integrisanosti i pro-ces donošenja odluka na naddržavnom nivou sistemom većine, što je svojstveno demokratskim državama, ali ne i međunarodnim organizacijama kod kojih preovladava jednoglasno donošenje odluka, svakako je izuzetno važno obilježje ove integracije. Naime, Zajednice imaju naglašena obilježja naddržavnosti što podrazumijeva postojanje nad-nacionalnih organa (organa koji se nalaze iznad država članica) koji donose odluke koje obavezuju države članice i neposredno stvaraju prava i obaveze za fizička i pravna lica na njihovim teritorijama.

5 Radoslav Stojanović: Spoljna politika Evropske unije, Beograd, Dosije, 1998, str. 29


PRERASTANJE EKONOMSKE UPOLITIČKU UNIJU

Iako je prvobitna integracija počivala isključivo na ekonomskim principima i imala za cilj kontinuirano jačanje i produbljivanje ekonomskih veza između država članica, od početka se nazirala i namjera da se formira «ne samo ekonomska unija, već postepeno i odgovrajajuća politička unija»6. U tom smislu su se već osnivači prve Zajednice, a koji su bili i osnivači druge dvije Zajednice, (Francuska, SR Njemačka, Italija, Belgija, Holandija i Luksemburg) još u prvim godinama integracije angažovali na pokretanju projekata kojima bi se ekonomsko-integracionoj zajed-nici dala i političko-bezbjednosna dimenzija. Prva takva nastojanja, međutim, nisu dala rezultate, jer su zaustav-ljeni projekti osnivanja Evropske odbrambene zajednice i Evropske političke zajednice. Aktivnosti na tom planu su nastavljene, ali je dogovaranje na političkom planu inte-grisanja očito teklo daleko sporije i teže nego što je to bio slučaj sa ekonomskom integracijom, tako da su prvi rezultati postignuti tek 1970. godine pokretanjem «Ev-ropske političke saradnje» (preteča današnje Zajedničke spoljne i bezbjednosne politike koja predstavlja jedan od “stubova” sadašnje Evropske Unije), koja je, doduše, od svog osnivanja pa do stupanja na snagu Jedinstvenog evropskog akta (1986.) kojim je institucionalizovana, ipak predstavljala samo jedan neformalni mehanizam odlučivanja na spoljnopolitičkom planu. I pored toga, ne smije se zanemariti značaj njenog pokretanja jer se time, na određeni način, prave prvi koraci u trasiranju procesa političke unifikacije.

Međutim, do istinskog ostvarivanja navedenih ciljeva dolazi tek 1992. godine, zaključivanjem Ugovora iz Mastrihta, kojim je osnovana Evropska unija, odnosno njegovim stupanjem na snagu 1993. godine, kada dol-

6 Radomir Đurović: Međunarodno privredno pravo, Beograd, Savremena ad-ministracija, 2000, str. 99

95ARGUMENTI

azi do prerastanja ekonomske integracije u integraciju ekonomsko-političkog karaktera i do stvaranja uslova za uspostavljanje političke unije. Ovaj Ugovor je, zapravo, odigrao ključnu ulogu u transformisanju Zajednice u Un-iju, i osnov je za početak političkog integrisanja - kom-plikovanog i sporog, ali, ipak, integrisanja, a težište ove cjelokupne transformacije, po mnogima, suštinski je stav-ljeno na «dvije bitne komponenente: stvaranje evropske monetarne unije i uspostavljanje zajedničke spoljne poli-tike, bezbjednosti i odbrane»7.

EKONOMSKA I MONETARNA UNIJA

Imajući u vidu značaj ove dvije komponente, a s obzirom da će o zajedničkoj spoljnoj i bezbjednosnoj politici biti više riječi u narednom dijelu ovog rada, ko-risno je ovdje osvrnuti se i na pitanje Ekonomske i mon-etarne unije (EMU), kao procesa kojim se usklađuju eko-nomske, a sjedinjavaju monetarne politike država članica s ciljem da se u konačnom postigne uspostavljanje jedin-stvene valute (eura). Materijalizacija Ekonomske i mon-etarne unije spada u period Evropske unije i dostignuće je Ugovora iz Mastrihta koji je stvorio pravno uporište za njeno uspostavljanje i time dao doprinos produbljivanju same ekonomske integracije. Međutim, ideje i zasluge za njeno prvobitno osmišljavanje vezuju se za rani pe-riod integracije. Još se Rimski ugovor (1957.), kojim je osnovana Evropska ekonomska zajednica, bavio mon-etarnom problematikom upućujući na obavezu saradnje država članica u monetarnoj sferi putem centralnih bana-ka i posebnog monetarnog odbora. Prvi stvarni obrazac za uspostavljanje Ekonomske i monetarne unije nalazimo u tzv. Vernerovom planu (1970.), kojim je planirana njena etapna realizacija (tri faze od po tri godine), pri čemu bi se projekat ostvario 1980. godine. S obzirom na brojne 7 R. Stojanović: navedeno djelo, str. 107


poteškoće i probleme koji su opterećivali privredni život država članica, ovi su rokovi nekoliko puta reprogrami-rani (uključujući i rokove koje je predvidio sam Ugovor iz Mastrihta), a u međuvremenu, preduzimane su brojne aktivnosti, kao što su: postizanje prvog i drugog monetar-nog sporazuma, uspostavljanje Evropskog monetarnog fonda (Evropski fond za monetarnu saradnju), Evropskog monetarnog sistema, uvođenje evropske novčane jedinice «eki» u promet za iskazivanje transakcija, kao i uvođenje Mehanizma za devizni kurs koji daje kursnu listu naciona-lnih valuta denominiranih u eki, uspostavljanje Evropskog monetarnog instituta, te kasnije, umjesto njega, Evrop-skog sistema centralnih banaka.

OD 2002. MONETARNA UNIJA I EVROPSKI NOVAC EVRO

Uz nekoliko puta pomjerene rokove, monetarna unija u potpunosti je realizovana 2002. godine i pušten je u promet novi evropski novac «euro»n, te proradila Ev-ropska centralna banka, koja je nadležna za provođenje zajedničke monetarne politike u okviru Evropske unije. Kad je riječ o 15 starih država članica, za njih jedanaest8

9 je 1998. godine utvrđeno da ispunjavaju neophodne us-love za prihvatanje jedinstvene valute, a odluka o Grčkoj je uslijedila 2000. godine, tako da su od starih članica iz-van Monetarne unije ostale jedino Danska, Velika Britanija i Švedska, što je slučaj i danas (stanje: 2007.). Od novih članica koje su u punopravno članstvo Evropske unije ušle 2004. ili 2007. godine, jedino je Slovenija postala članica i Monetarne unije, odnosno euro-zone od januara 2007.

8 Euro je korišten kao bankarski novac od januara 1999. kad su banke i preduzeća prešle na poslovanje eurom, a od 2002. godine kao novac koji potpuno zamjenjuje nacionalni novac.

9 Belgija, Njemačka, Španija, Italija, Francuska, Irska, Luksemburg, Holan-dija, Austrija, Portugal, Finska

97ARGUMENTI

godine, na osnovu odluka o ispunjavanju uslova za pris-tupanje Monetarnoj uniji iz 2006. godine.

Jasno je da članstvo u Evropskoj uniji ne podrazumi-jeva i automatsko članstvo u Euro-zoni, baš kao što nema ni automatskog članstva u Šengenskoj zoni, već se ono vezuje za ispunjavanje određenih uslova koji su specifični za ove oblasti. Primjera radi, u pogledu članstva u Eko-nomskoj i monetarnoj uniji važni su kriterijumi koje je ut-vrdio Ugovor iz Mastrihta, (tzv. kriterijumi konvergencije / kriterijumi iz Mastrihta),10 a kojima se postavljaju zahtjevi u pogledu: visine inflacije, kamatne stope, javnog duga, fiskalnog deficita i kursne stabilnosti.

USTAV- UNAPREĐENJE POLITIČKIH INTEGRACIJA

Uz navedeno jačanje ekonomske integracije i početak političkog ujedinjavanja, koje donosi Ugovor iz Mastrihta, dalje značajno unapređenje integracije na političkom pla-nu trebalo je da se obezbijedi i Ustavom Evropske unije (usaglašen 2004. godine), ali, kako je poznato, do toga nije došlo, s obzirom na nesupjeh njegove ratifikacije u poje-dinim državama članicama i blokadu cjelokupnog ustavnog projekta u 2005. godini.

10 S druge strane, za ulazak u punopravno članstvo u Evropsku uniju važni su tzv. Kriterijumi iz Kopenhagena (1993.) i Madrida (1995.)


Nova struktura, koja je us-postavljena Ugovorom iz Mastrihta, daje i nove; spe-cifičnosti ovom integra-cionom projektu, jer se jasno vidi da onaj integrativni nivo ili stepen integrisanosti, koji nalazimo u domenu ekonom-ske integracije, realizovane kroz sistem tri Zajednice, nije predviđen i za sferu političkog integrisanja.

KARAKTER INTEGRACIJE I RAZLIKE U SFERIEKONOMSKE I POLITIČKE INTEGRACIJE U OKVIRU EVROPSKE UNIJE

Radi boljeg razumijevanja integracione tvorevine, koju je uspostavio ugovor iz Mastrihta, potrebno je imati na umu i još jednom naglasiti da Evropska unija nije ukinula tri postojeće Zajednice i da nije pravni nasljednik Evrop-skih zajednica, niti zamjenska forma za ova tri integraciona segmenta. Naprotiv, ona ih je integrisala u svoju strukturu i Zajednice su i dalje nastavile da postoje i djeluju zadržavši svoje samostalne pravne i međunarodne subjektivitete.11

Izuzetak je jedino Evropska zajednica za ugalj i čelik, koja je prestala da postoji, ali kasnije i iz drugog razloga, a ne zato što je ukinuta osnivanjem Evropske unije. Naime, ova Zajednica je, za razliku od druge dvije, koje su osnovane na neodređeni rok, jedina bila osnovana na period od 50 godina, te su isticanjem ovog roka 2002. godine politike iz ovog domena prenesene u Ugovor o Evropskoj zajednici. Takvoj postojećoj ekonomskoj integraciji, koja se razvijala tokom četiri decenije, Ugovor iz Mastrihta pridodaje i dvije nove oblasti djelovanja, ali za njih nije predvidio iste pro-cedure, niti je nadnacionalnim institucijama dao ulogu koju imaju u domenu Zajednica.

Nova struktura, koja je uspostavljena Ugovorom iz Mastrihta, daje i nove specifičnosti ovom integracionom projektu, jer se jasno vidi da onaj integrativni nivo ili ste-pen integrisanosti, koji nalazimo u domenu ekonomske integracije, realizovane kroz sistem tri Zajednice, nije predviđen i za sferu političkog integrisanja. U okviru takve nove strukture, prvi stub je rezervisan za ekonomsku in-tegraciju (segment Zajednice), kojeg karakteriše tzv. ko-munitarni metod i gdje je, uglavnom, prisutno nadnacio-nalno većinsko odlučivanje, što Zajednice upravo i čini suštinski drugačijim od ostalih tzv. klasičnih ili tradicionalnih

11 R.D. Vukadinović: Pravo Evropske unije, Banja Luka/Kragujevac, Pravni fakultet u Banja Luci i Centar za pravo Evropske unije u Kragujevcu, 2006, str. 8 i 16

99ARGUMENTI

međunarodnih organizacija. Upravo taj metod odlučivanja, zasnovan na konceptu odricanja država članica od dijela svog suvereniteta, odnosno ustupanja ili prenosa nekih od svojih ovlaštenja na nivo nadnacionlanih organa Evropskih zajednica, dao je Zajednicama nivo autonomnosti koju ne nalazimo kod uobičajenih međunarodnih organizacija u ko-jima, po pravilu, preovladava jednoglasnost u odlučivanju, uz manje ili više naglašenu, mogućnost i ulogu veta.

JASNO POVUČENA RAZLIKA IZMEĐU EKONOMSKIH I POLITIČKIH INTEGRACIJA

Međutim, tu se priča o specifičnostima Evropskih zajednica, a i Evropske unije koja ih je integrisala u svoju strukturu, ne završava. Pored toga što se razli-kuju od ostalih međunarodnih organizacija, Evropske zajednice i sfera ekonomske integracije uopšte, bitno se razlikuju i od ostalih oblasti djelovanja unutar same Evropske unije, koje je definisao Ugovor iz Mastrihta (1992.) kojim je Unija osnovana. Tako su dvije nove oblasti tj. drugi i treći stub (unijski segmenti), ovim Ugovorom predviđeni kao forumi međunarodne sarad-nje u kojima preovladava jednoglasnost u odlučivanju i u kojima, umjesto uloge nadnacionalnih organa i postu-paka prvog stuba, do izražaja dolazi uloga nacionalne države i gdje nalazimo postupke međudržavne saradnje i jednoglasnosti u odlučivanju, svojstvenih uobičajenim međunarodnim organizacijama.

Ukratko, to znači du su ove oblasti, za razliku od obrasca kojeg nalazimo kod Zajednica, postavljene na kon-cept klasične međudržavne saradnje koju upravo nalazimo kod brojnih drugih organizacija. Time je jasno povučena razlika između domena ekonomske i političke integracije, pri čemu ona osjetljiva pitanja, suštinska za očuvanje na-cionalnog suvereniteta, ne mogu biti predmetom većinskog


odlučivanja, odnosno preglasavanja, te se o njima odluke donose jednoglasno.

Druga specifična karakteristika evropske integracije, tako, proizilazi i iz postojanja različitih koncepata djelovan-ja u različitim sferama integracije, jer je Ugovor iz Mastri-hta različitim oblastima djelovanja dodijelio različitu ulogu, različite procedure i način donošenja odluka, različite akte, sa različitom ulogom integracijskih institucija i značajem nacionalne države, te se u njima javljaju različiti pravni akti i akti političko-pravne prirode.

STUBOVI INTEGRISANJA

Za razliku od domena Zajednica (prvi stub), u ko-jima do punog izražaja dolazi uloga nadnacionalnih insti-tucija i zaštita opšteg evropskog interesa, u drugi stub Evropske unije smještena je Zajednička spoljna i bezbjed-nosna politika, kao tipičan unijski segment u kojem domi-nantnu ulogu ima nacionalna država, a time i institucije Unije kroz koje se manifestuje i ostvaruje zaštita nacio-nalnih interesa država članica, kao što su: Evropski savjet i Savjet ministara, dok je, s druge strane uloga Evropske komisije i Evropskog parlamenta u ovom domenu prilično ograničena. Zajednička spoljna politika vezuje se za kon-cept utvrđivanja i pridržavanja zajedničkih principa prilikom istupanja u međunarodnim odnosima, a zajednička bezb-jednosna politika je tijesno vezana za postojanje Zapad-noevropske (odbrambene) unije12 koja je proglašena sas-tavnim dijelom razvoja Evropske unije.

12 Zapadnoevropska (odbrambena) unija je 1954. godine proistekla iz Briselskog pakta osnovanog 1948. godine zaključenjem Ugovora o kulturnoj, ekonom-skoj i socijalnoj saradnji i kolektivnoj odbrani između V. Britanije, Francuske, Belgije, Holandije i Luksemburga. S obzirom na to daje 1949. osnovan NATO pakt, ova odbrambena unija nikad nije bila potpuno afirmisana. Do njenog jačanja dolazi tek 80- tih godina 20. vijeka, a nakon što je 1992. godine usvojena tzv. Petersburška deklaracija otvara se put za njeno prerastanje u odbrambeni segment EU, ali i jednog od stubovaNATO pakta.

101ARGUMENTI

Naime, Evropska unija dobila je pravo da koristi Za-padnoevropsku (odbrambenu) uniju za ostvarivanje svojih odluka u sferi odbrane, uz otvorenu mogućnost da se kas-nije u potpunosti integriše u njene strukture i da se dođe i do jedinstvene odbrambene politike. Veza između Evropske unije i Zapadnoevropske (odbrambene) unije je kasnijim Ugovorom iz Amsterdama (potpisan 1997., stupio na snagu 1999.) dodatno ojačana i tada se uvodi i funkcija visokog predstavnika za zajedničku spoljnu i bezbjednosnu politiku (koju vrši generalni sekretar Savjeta ministara Evropske unije) i na koju je Evropski savjet 1999. imenovao ranijeg generalnog sekretara NATO pakta, Havijera Solanu.

Treći stub (Saradnja u oblasti pravosuđa i unutrašnjih poslova) je prvobitno Ugovorom iz Mastrihta, takođe, predviđen kao tipičan unijski segment (kao forum međuvladine saradnje, a ne nadnacionalnih postupaka) i podrazumijevao je saradnju pravosudnih, policijskih i carin-skih organa. Kasnije je Ugovorom iz Amsterdama određeno da se na pojedina pitanja iz ovog domena primjenjuje metod Zajednice (tzv. proces komunitarizacije), kao što su: pitanja vezana za viznu, imigracionu, azilantsku politiku, prelazak granica i pitanje sudske saradnje u građanskim predmetima. Nakon ovih amsterdamskih izmjena u trećem stubu ostala su pitanja koja se odnose na pravosudnu i policijsku saradnju u krivičnim predmetima, čemu je doda-ta i borba protiv ksenofobije i rasizma i treći stub je stoga preimenovan u policijsku i pravosudnu saradnju u krivičnim stvarima. To zapravo znači da, za razliku od strukture koju je uspostavio Ugovor iz Mastrihta (1992.) i po kojoj su za drugi i treći stub predviđene iste procedure međuvladine saradnje, nakon izmjena iz Amsterdama (1997.) treći stub predstavlja hibrid sa karakteristikama i prvog i drugog stu-ba.13

13 Paul Craig, Grainne de Burca: EU Law; Texts, Cases and Materials, 3rd ed, Oxford/New York, 2003, str. 4


Razlike u načinu donošenia odluka u sferi! ekonomske integracije (uglavnom nad-nacionalno većinsko odlučivanje) i sfere političke integracije (ugfavnom jed-noglasno odlučivanje) jasno su izražene i kroz različitu dogu institucija Evropske zajeđnice/unije, kao aktera integracijskog procesa, i akata koje one donose.

ŠENGENSKI SPORAZUM

Kad je u pitanju sloboda kretanja ljudi, kao pi-tanja koje je direktno vezano za pojednine politike ovog stuba, od posebnog je značaja Šengenski sporazum i tzv. zajednička šengenska viza i šengenski prostor, koji se od 15 starih država članica odnosi na sve osim Velike Britanije i Irske, a od država nečlanica Evropske unije pristupile su mu Norveška i Island. Nove članice Unije, koje su u članstvo ušle 2004. i 2007. godine, nisu automatski postale i članice tzv. šengenske zone, a njihovo pristupanje će zavisiti od sposobnosti da izvršavaju predviđene šengenske uslove.

NAČINI DONOŠENJA ODLUKA

Razlike u načinu donošenja odluka u sferi eko-nomske integracije (uglavnom nadnacionalno većinsko odlučivanje) i sfere političke integracije (uglavnom jedno-glasno odlučivanje) jasno su izražene i kroz različitu ulogu institucija Evropske zajednice/unije, kao aktera integraci-jskog procesa, i akata koje one donose. Na primjer, u domenu Zajednice (prvi stub) donosi se sekundarno za-konodavstvo (uredbe, direktive, odluke) što se vrši u ok-viru institucionalnog trougla u kojem, u principu, Evropska komisija predlaže zakonodavne akte, a usvajaju ih Savjet ministara, ili Savjet ministara i Evropski parlament (ovo drugo se vrši kroz proceduru «saodlučivanja», koju je uveo Ugovor iz Mastrihta, čime se osnažio legislativni kapacitet Parlamenta koji je ranije imao samo savjetodavnu ulogu). Za razliku od pravnih akata koji se donose u domenu Zajed-nice, u domenu Unije donose se drugačiji akti političke ili pravno-političke prirode, a u njihovom definisanju suštinsku ulogu imaju Savjet ministara i Evropski savjet, dok je uloga Komisije i Evropskog parlamenta prilično sužena. To znači da Komisija, kao nadnacionalni organ koji dolazi do punog izražaja u domenu Zajednice, u oblastima za koje je Ugovor

103ARGUMENTI

iz Mastrihta predvidio međudržavnu saradnju, nema ulogu «generalnog predlagača akata i mjera»14, dakle, nema pra-vo zakonodavne inicijative. Uz to, u prvom stubu je prisutna nadležnost Suda pravde (Sud pravde Evropskih zajednica), dok je u drugom i trećem stubu uglavnom ograničena.

EU NEMA PRAVNI SUBJEKTIVITET

Jedna od specifičnosti Evropske unije je, svakako, i činjenica da njoj Ugovorom o osnivanju Evropske unije nije priznat pravni subjektivitet, za razliku od tri Evropske zajednice koje ga imaju. Međutim, Ustavom Evropske unije je predviđeno da, u odnosu na treće države i međunarodne organizacije, Unija dobije svojstvo pravnog lica15, ali je zbog neuspjeha ustavnog projekta upitna sudbina ovih, kao i svih ostalih, odredaba Ustava.

ZASTOJ POLITIČKIH INTEGRACIJA

Kriza ustavnog projekta, do koje je došlo neprih-vatanjem Ustava Evropske unije (tj. Ugovora kojim se us-postavlja ustav za Evropu) na referendumima u Francuskoj i Holandiji, u maju i junu 2005. godine, najsvježiji je prim-jer da se integrisanje na političkom planu ne odvija tako jednostavno kao što je to slučaj sa ekonomskom integraci-jom. Ne treba izgubiti iz vida i starije primjere, kao što su: krah prvobitnih projekata osnivanja Evropske odbrambene zajednice i Evropske političke zajednice koji su imali za cilj da ekonomskoj integraciji dodaju i političko- bezbjednosnu dimenziju, a koje je zaustavio francuski parlament 1954. godine, odbijajući da ih ratifikuje. Zatim, tu su i problemi

14 N. Misita: Osnovi prava Evropske unije, Sarajevo, Magistrat, 2002, str. 5115 M. Janjević: Ustav Evropske unije, Revija za Evropsko pravo (1-3), Kraguje-

vac/Beograd, 2003, str. 28


koji su se javili i u procesu ratifikacije samog Ugovora iz Mastrihta (1992.) - npr. ponovljeni referendum u Danskoj, nakon što joj je dato pravo da, kao i Velika Britanija, os-tane izvan monetarne unije, njegovo prihvatanje tijesnom većinom u Francuskoj, nezadovoljstvo koje je ispoljeno u Njemačkoj i Velikoj Britaniji, ali i dileme u nekim drugim državama u pogledu ovog projekta, kojim je integracija trebalo da prevaziđe isključivo ekonomske okvire i zađe u područja u kojima bi, postojali su strahovi, donošenje centralizovanih odluka moglo ozbiljno da ugrozi nacio-nalni suverenitet država, zatim tu su i problemi u Irskoj u ratifikovanju Ugovora iz Nice (2001.) itd. Ako se sfera evropskog ekonomskog integrisanja uzima kao primjer uspješnog modela regionalnog povezivanja država, kojeg krase odlučnost i veliki koraci, onda je sigurno da sferu evropskog političkog integrisanja karakterišu krajnji oprez i postepenost.

USTAVNA KRIZA

Uputno je osvrnuti se, kratko, na najsvježiji primjer koji je izazvao konfuziju u evropskim redovima i koji je, bez obzira da li postoji spremnost da se to prizna ili ne, zadao ozbiljan udarac projektu daljeg političkog ujedinjavanja. Čak se i veoma površnom analizom neuspjeha ustavnog projekta može doći do nekoliko spoznaja i zaključaka.

Proces ratifikacije Ustava je definitivno zapao u kri-zu, a države članice gotovo dvije godine nakon toga, još nisu našle rješenje kako da je prevaziđu. Jedan od bitnih razloga ovom «lutanju» svakako je i nepostojanje jedinst-venog stava u okviru evropskih struktura o tome: šta

Evropska unija treba zaista da bude u budućnosti? Srž problema, očito, predstavlja strah od pretjerane au-tonomnosti Unije i preuzimanja ovlaštenja države. Iako ne postoji prijetnja već postojećem stepenu integrisanosti, de-finitivno je postalo jasno da ne postoji spremnost za neki

105ARGUMENTI

viši nivo političkog integrisanja od onog koji već postoji u okviru današnje Evropske unije. Ratifikacijska kriza u praktičnom smislu nije blokirala postojeću evropsku inte-graciju, ali može predstavljati prepreku daljim proširenjima Unije, s obzirom na to da je prijemom Bugarske i Rumunije u punopravno članstvo u januaru 2007. godine ispunjena kvota od 27 država članica, predviđena Ugovorom iz Nice, što znači da će se za dalja proširenja morati naći novi prav-ni osnov.

BUDUĆNOST EVROPSKE UNIJE

Jasno je, takođe, da je negativnim izjašnjavanjem francuskih i holandskih glasača, ispoljeno, ne samo nesl-aganje sa pojedinim ustavnim odredbama, već i nezado-voljstvo prema sopstvenim nacionalnim vladama i njihovim ekonomskim i socijalnim rezultatima, ali to, ipak, ne može poslužiti kao izgovor za ignorisanje ispoljenog oportuniran-ja evropskom konceptu kakvog je ponudio Ustav, a koji bi, da je usvojen, možda, mogao poslužiti kao osnov za neko buduće eventualno intenzivnije ujedinjavanje evropskih država. U tom smislu, nade koje su postojale u pojedinim dijelovima evropske političke javnosti o mogućnosti nekog budućeg prerastanja Unije u državu (bilo nekog postojećeg ili potpuno novog tipa) ovim se, za sada, stavljaju u nere-alne okvire. Iako nema mjesta fatalističim predviđanjima o raspadu Evropske unije (pojedina predviđanja su išla čak i u tom smjeru), ipak je jasno da je nesupjeh ustavnog pro-jekta potvdio (ne prouzrokovao!) i krizu identiteta same Ev-ropske unije i u tom smislu otvorio brojne dileme u pogledu njenog budućeg uređenja i organizacije.

Odgovor na ovo pitanje će se, svakako, tražiti i u okviru šireg pitanja: šta Evropska unija u suštini jeste i šta treba da bude u budućnosti? Da li ona treba da ostane dominantno ekonomski projekat obogaćen elementima političke saradnje, pri čemu će se zadržati razlike između


ekonomske i političke sfere integrisanja, ili je uspjeh postig-nut u domenu ekonomske integracije moguće prenijeti i u sferu političkog interisanja, čime bi se došlo do istinski zajedničke spoljne politike i diplomatije, te zajedničke od-brane?

Za sada je jasno daje današnja Evropska unija više nego ikada suočena sama sa sobom u traženju rješenja o samoj sebi. U svakom slučaju, ideja federalizacije Ev-rope i eventualnog stvaranja davno promovisanog koncep-ta Sjedinjenih evropskih država, još jednom se stavlja na «dugo čekanje».

107ARGUMENTI

PRESLAGIVANJA NA SVJETSKOJ EKONOMSKOJ SCENI

Mr. sc. Baldo Hreljac

1. UVOD

Svijet, odnosno, društvo oko sebe treba gledati očima ekonomista, jer ekonomija je ta koja teži razumi-jevanju ljudi: kao pojedinaca, partnera, konkurenata i cijelih gospodarstava, što je, uostalom i razlog što se od 1990. godine Nobelova nagrada za ekonomiju samo povre-meno dodjeljivala ekonomistima koji su istraživali u čisto «ekonomskim» područjima, poput ekonomije tečajeva, po-slovnih ciklusa itd.

2. STRATEGIJE KAPITALA U DOBA GLOBALIZACIJE

Još je 90-tih godina 20. stoljeća Francis Fukuyama govorio o proširenju liberalne demokracije, kakvu pozna-je Zapad, na cijeli svijet što će označiti i «kraj povijesti»1

1 F. Fukuyama, Kraj povijesti i posljednji čovjek, Hrvatska sveučilišna naknada, Zgb. 1994.


Nekoliko godina kasnije korigirao je svoj stav, ukazujući da postoje različiti modeli društvenog razvoja koji su se po-kazali uspješnim, koristeći drugačije političke i ekonomske matrice u odnosu na zapadni model liberalne demokracije2. Azijska društva ukazuju na superiornost svog «društvenog kapitala» zasnovanog na drugačijim kulturnim i etičkim načelima, drugačijoj odgovornosti prema zajednici. To što neoklasični ekonomisti zaboravljaju, ističe Fukuyama, upra-vo je zanemarivanje kulture koja, osobito u kriznim situaci-jama, oblikuje sve oblike ljudskog ponašanja, uključujući i ekonomski. Liberalna demokracija nije dovoljna i na-jbolje funkcionira kad je prožeta kulturnim tradicijama tj. društvenim kapitalom, koji nastaje iz neliberalnih izvora, kad se razvija kroz spoj suvremenosti i tradicije. Time, za-pravo, Fukuyama, indirektno, upućuje kritiku ekonomskoj i socijalnoj globalizaciji po receptu američkog koncepta univerzalne demokracije. Jedan drugi autor, Douglass Cecil North, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1993. za istraživanje «nove ekonomske povijesti», govori o utjecaju «institucija», odnosno, društvenih pravila igre na ekonom-ski razvoj3.

DRŽAVA NIJE JEDINI AKTERMEĐUNARODNOG SUSTAVA

Institucije povezuju povijesna iskustva sa sadašnjim i budućim iskustvom.

Iako se formalna pravila mijenjaju, neformalna su ograničenja ukorijenjena u običajima, tradiciji, kodeksima ponašanja i, u manjoj mjeri, podložna su promjenama.

Pojedine skupine imaju, naime, različite pozicije u različitim društvima pa su i marginalne prilagodbe tih

2 F. Fukuyama, Povjerenje, Izvori, Zgb. 2000.3 Douglas C. North, Institucije, institucionalne promjene i ekonomska

uspješnost, Masmedia, Zgb. 2003.

109ARGUMENTI

Dok se ekonomsko vodstvo ranije temeljila na bogat-stvu prirodnih resursa i industrijskoj tehnologiji, danas se ono temelji na ulaganju u znanje, a vod-stvo u kapitalističkom svi-jetu od onih koji raspolažu tehnologijom novih proiz-voda preuzimaju oni koji raspolažu tehnologijom novih proizvodnih procesa.

društava različite, zbog čega ne mogu voditi i konvergen-ciji tih društava. Kultura, koja označava prenošenje znanja, vrijednosti i drugih čimbenika koji utječu na prenošanje s jedne generacije na drugu, učenjem i oponašanjem postaje bitna za razumijevanje ekonomske efikasnosti. No, isto tako stoji činjenica da država više nije jedini ak-ter međunarodnog sustava, već samo jedan od aktera, te samo «ako državama pođe za rukom da budu ravnopravne s mobilnim kapitalom, te da iznova definiraju i organiziraju svoje moći i političke poteze, može se na međunarodnoj razini zaustaviti raspadanje državne moći i autoriteta, pa čak i pretvoriti ga u njegovu suprotnost.»4

Dok se ekonomsko vodstvo ranije temeljilo na bo-gatstvu prirodnih resursa i industrijskoj tehnologiji, da-nas se ono temelji na ulaganju u znanje, a vodstvo u kapitalističkom svijetu od onih koji raspolažu tehnologijom novih proizvoda preuzimaju oni koji raspolažu tehnologijom novih proizvodnih procesa. Kad su SAD tijekom 50-tih i 60- tih godina 20. stoljeća prednjačili u tehnologiji novih proiz-voda, Japanu i Njemačkoj nije preostajalo ništa drugo nego investirati u istraživanje i razvoj proizvodnih procesa kako bi se proizvodi proizvodili jeftinije, te ih “oteli” izumitelju. Cilj japanskih poduzeća bio je maksimizacija tržišnog udjela, te ulaganja u nove tehnologije, što je podrazumijevalo ulag-anje u proizvodne pogone, opremu, istraživanje i razvoj, te kadrove. I prije i sad cilj je, dakle, buduća ekspanzija, re-investiranje, a ne podjela dobiti kroz dividende. Ulaganje u istraživanje i razvoj u Japanu ne opada ni u uvjetima rece-sije, jer je politika japanskih poduzeća održati dugoročnu konkurentnost. Stoga se japanski tržišni udio u svjetskom gospodarstvu neprestano povećava. Kad se američke tvrtke povuku s tržišta zbog opadajućih stopa prinosa na kapital, na njihovo mjesto zasjedaju japanska poduzeća. A da bi se maksimizirao dohodak koji ide u poduzeće, potrošačke ci-jene se u Japanu drže na mnogo višoj razini nego u ostalim visokorazvijenim zemljama.

4 Ulrich Beck, Moć protiv moći u doba globalizacije, Školska knjiga, Zgb. 2004. str. 29-30


KOME ĆE PRIPASTI 21. STOLEĆE

I dok su SAD zbog svoje veličine bile lokomotiva za svjetsko gospodarstvo 20. stoljeća, uspjeh japansk-og, ali i evropskog gospodarstva nameće nova pravila tržišne igre, te se postavlja pitanje kome će pripasti 21. stoljeće? Prema Grayu jedinstveno globalno tržište koje danas promiču SAD, te međunarodne ekonomske insti-tucije poput MMF-a, Svjetske banke i drugih, u svom je završnom obliku. S druge strane, tržišna gospodarstva istočne Azije, Kine i Japana daju primjere drugačijih pris-tupa industrijskom razvitku. Paradoksalno je, ali istinito, ističe Gray, da projekt ч ekonomske globalizacije, potak-nut širenjem industrijske proizvodnje i novih tehnologi-ja, ne samo da ne jača već potkopava temelje globalnog laissez-fairea. Zapadna hegemonija načeta je razvojem novih tržišnih gospodarstava temeljenih na vrijednosnim sustavima različitim od liberalnog. Ranija konkurencija između centralnog planiranja u bivšem Sovjetskom Sav-ezu i zapadnog kapitalizma zamjenjuje se suparništvom različitih tipova kapitalizma: američkog, njemačkog, ja-panskog, ruskog, kineskog... U toj konkurenciji koja se odvija po pravilima globalnog laissez-fairea, američki model kapitalizma još je uvijek u prednosti. Odbacujući socijalne troškove konkurentnost američkih tvrtki je veća od onih u drugim zemljama. Stoga su i one prisiljene obuzdavati sveobuhvatnu socijalnu državu i egalitarističku poreznu politiku. Odbacujući Fukuyaminu viziju «kraja povijesti» i teze o «sukobu civilizacija» Sam-uela Huntingtona kao amerikocentrične Gray5 upozorava na praksu novih autohtonih kapitalizama (sovjetskog, kineskog, japanskog i dr.) koji ne prihvaćaju američki neoliberalni model kapitalizma.

5 J. Gray, False Dawn-The Delusions of Global Capitalism, Grante Books, London, 1998.

111ARGUMENTI

No, iako je socijaldemokraci-ja evropskilt razmjera “skinuta s dnevnog reda posjesti” njemački kapital-izam je još čvrst da bi nestao pred naletom jedinstvenog globalnog tržišta, odnosno, američkog “modela univer-zalne civilizacije«.

NOVI TIPOVI KAPITALIZMA

Ti novi tipovi “upravljanih kapitalizama” među-sobno se jako razlikuju. Gray posebnu pažnju posvećuje rađanju nove vrste ruskog kapitalizma (doduše, zasad još anarhokapita-lizma kojeg karakterizira oslabljena država, bezakonje, kriminalizacija gospodarske sfere i dr.) s tendencijom da se pretvori u jedinstveni ruski model demokracije i tržišnog gospodarstva s jakom ulogom države.

Društvene strukture i kulturne tradicije Japana, pak, uvjetovali su razvoj specifičnog japanskog tipa kapitalizma bitno različitog od zapadnog. Japanska in-dustrija je organizirana u čvrsto povezane mreže velikih poduzeća sa razrađenim i složenim među odnosima kakvih nema ni u jednoj drugoj zemlji.

Ulaskom na svjetsko tržište postkomunističkih ze-malja, te industrijalizacija Azije označili su smanjenje moći organiziranog rada u zemljama Prvog svijeta. Sustavi so-cijalnog tržišta svugdje se ubrzano razgrađuju kako bi bili konkurentni sa gospodarstvima u kojima su socijalni troškovi najniži. Švedski i njemački modeli pune zapo-slenosti proživljavaju duboku krizu. Njemačka poduzeća masovno preseljavaju svoje pogone na postkomunistički Istok. No, iako je socijaldemokracija evropskih razmjera “skinuta s dnevnog reda povijesti” njemački kapitalizam je još čvrst da bi nestao pred naletom jedinstvenog glo-balnog tržišta, odnosno, američkog “modela univerzalne civilizacije».

Ne postoji tipski “azijski” kapitalizam, svaka vari-janta azijskog kapitalizma je zasebna i odražava po-vijesne tradicije i kulturni razvoj njihovih zemalja.


RAZVOJ RAZLIČITIH TIPOVA KAPITALIZMA

Da li će se u budućnosti različiti tipovi kapitaliza-ma približavati? Po Grayu, neće. Zapadni tip kapitalizma se temelji na visoko individualističkoj ekonomskoj kulturi proizašle iz protestantske tradicije.

Kapitalizam u postkomunističkoj Rusiji zbog svoje pravoslavne vjerske tradicije, prema Grayu, nikad neće biti jednak kapitalizmu u nekoj zapadnoj protestanstkoj ili katoličkoj zemlji. Isti je slučaj i sa kapitalizmom u Aziji: indijski kapitalizam nikad neće konvergirati prema kapi-talizmu zemalja u kojima je glavno religijsko naslijeđe konfučijansko, budističko ili muslimansko.

Ono što azijske kapitalizme čini različitim od za-padnih je činjenica da se na tržišne institucije gleda instrumentalno, kao na sredstva stvaranja bogatst-va i društvene kohezije, a ne kao na ciljeve same po sebi. Rast svjetskog gospodarstva, potaknut širenjem novih tehnologija u svjetskim razmjerima, stoga, ne nagovještava univerzalnu civilizaciju kako su to predviđali Smith i Marx. Različitost vlastitih povijesnih i kulturnih tradicija ovakav gospodarski rast pretvara u moderna društva koja se razlikuju od zapadnih modela. Ili, drugačije rečeno, lokalni tipovi kapitalizma u Rusiji, Kini i u ostaloj Aziji ne mogu se održati u okviru koji je namjenjen reprodukciji američkog slobodnog tržišta.

Rast lokalnih tipova kapitalizma u konačnici će, po Grayu, srušiti monopol globalnog laissez-fairea kao izraza američke gospodarske i političke dominacije. A brzi razvoj moderne tehnike i tehnologije tim (novim) tipovima kapitalizma “daje krila” pretvarajući ih iz predindustrijskih u postindustrijske, otvarajući front sve većeg otpora američkom neoliberalnom modelu global-nog laissez-fairea koji je, prema Grayu, samo “jedan tre-nutak u povijesti svjetskog gospodarstva u nastajanju, a ne njegova krajnja točka”. Kako SAD ostaju kao je-dina preostala globalna sila, dok, s druge strane, jača front različitih suvremenih državnoupravljanih kapital-

113ARGUMENTI

izama, Gray ne daje nimalo optimističnu viziju bliske budućnosti. Globalna tržišna konkurencija i tehnološke inovacije u svom međudjelovanju stvorili su anarhično svjetsko gospodarstvo bez globalnog regulacijskog okvi-ra za koegzistenciju i suradnju među različitim svjetskim gospodarstvima što otvara prostor velikih geopolitičkih sukoba.

KONKURENCIJA EVROPE, SAD I JAPANA

Ako je 19. stoljeće bilo stoljeće Velike Britanije, a 20. stoljeće, stoljeće Sjedinjenih Država, po Thurow-u će prvu polovicu 21. stoljeća obilježit «natjecateljsko-surađivačka gospodarska igra» između Japana, Evrope i Sjedinjenih država6. Oslanjajući se na gospodarsku snagu Njemačke, Zapadna Evropa se, naime, strpljivo pretvara u gospodarskog giganta koja bi mogla stvoriti ekonomiju, više no dvaput, jaču od japanske i američke zajedno. Prednost će u toj borbi imati ona varijanta kapi-talizma koja gaji duh «društvenog kapitalizma» nasu-prot onih kojih zagovaraju individualističke vrijednosti. U anglosaksonskoj varijanti kapitalizma, napominje Thurovv, dominira individualna strategija pred onom društvenom. Glavni ulagači u individualističkom, anglo-saksonskom tipu kapitalizma, po Thurow-u su dioničari i sve je usmjereno na maksimiziranje profita za dioničare. Odnosi s kupcima i radnicima samo su sredstvo za posti-zanje tog cilja. Poduzeće u «društvenom» tipu kapital-izma prednost daje namještenicima koji se smatraju najvažnijim ulagačima, kupci su na drugom mjestu, a dioničari tek na trećem. Društveni kapitalizam koji po Thurow-u karakterizira Njemačku i Japan očekuje od poduzeća da ulažu u stručnost svoje radne snage, dok je u SAD-u i u Velikoj Britaniji stručnost stvar pojedinca. Stoga je prednost na strani društvenog tipa kapitalizma, 6 L. Thurow, Glavom o glavu, Mladost, Zgb. 1993.


Kapitalizam da bi dugoročno funkcionirao mora jedno-stavno osigurati investicije koje nisu u interesu radi-kalnog, kratkoročnog individualizma.

posebice stoga jer kapitalizam je sve više ovisan o ljuds-kom kapitalu i industrijama koje se temelje na intelektu-alnoj energiji. Upravo te nove «intelektualne industrije» označit će kraj ideologije temeljene na individualizmu.

PREOBRAZBA KAPITALIZMA

Paradoksalno prema Thurow-u je to što upravo u vrijeme kad kapitalizam više nema konkurenta-nakon što su nestali njegovi raniji konkurenti, socijalizam i komunizam- morat će proći duboku preobrazbu Dakle, da bi kapitalizam i u budućnosti bio uspješan potreban mu je zaokret: prijelaz s “ideologije potrošnje” na “gra-diteljsku ideologiju”, na takav vrijednosni sustav u ko-jem se na investicije neće gledati kao na trošak već kao na izravni izvor korisnosti. Kapitalizam da bi dugoročno funkcionirao mora jednostavno osigurati investicije koje nisu u interesu radikalnog kratkoročnog individualizma. Kao rezultat svega, zaključuje Thurow, «od kapitalizma će se tražiti da čini ono što najslabije čini-da investira u daleku budućnost i da svjesno prilagođuje svoju insti-tucionalnu strukturu kako bi potakao pojedince, tvrtke i vlade da donose dugoročne odluke.»7

3. SIROMAŠTVO NIJE SUDBINA

Da li siromašne države mogu izaći iz kruga siromaštva? Činjenica je da se u pogonima transnacio-nalnih tvrtki u manje razvijenim zemljama radi duže i da su plaće daleko niže nego u pogonima tih istih tvrtki u razvijenom dijelu svijeta. Zbog toga uostalom i postoji

7 L. Thurow, Budućnost kapitalizma, Mate, Zgb. 1997. str. 308, 309

115ARGUMENTI

trend prebacivanja proizvodnje u manje razvijene regi-je svijeta. No izlaza za radnike na «syjetskoj periferiji» nema jer su druge alternative samo lošije. Iako su uvjeti rada loši, bolji su nego u tvornicama lokalnih tvrtki, kao što, će, uostalom i rad u lokalnoj tvrtki biti privlačniji od pokušaja zarade bez stalnog zaposlenja, no, čak će i ti načini preživljavanja u gradu biti privlačniji u usporedbi sa preživljavanjem u ruralnim sredinama. Zemlje koje se otvaraju transnacionalnim komapnijama polako, ali sigurno postaju bogatije. Budući da sve više transna-cionalnih tvrtki gradi tvornice u siromašnijim zemljama međusobno se nadmeću za vještije radnike. Plaće rastu, ali ne zato što su tvrtke darežljive nego zato jer nemaju izbora ako žele privući kvalitetne radnike.

Konkurencija tjera kapital na stalni tehnološki razvoj izazivajući globalno prestrojavanje između rada i kapitala. Velike transnacionalne korporacije šire svoje industrije po cijelom svijetu potičući industrijski razvoj. Iako to kapital ne radi iz puste ljubavi prema manje razvi-jenim zemljama već u njima vidi izvor jeftine radne snage i potencijalno tržište one otvaranjem tih prostora novim tehnologijama stvaraju potpuno novu «konfiguraciju» rada i zaposlenosti. Otvaranjem pogona tamo gdje ih nikada nije bilo označava stvaranje zaposlenosti u manje razvijenim regijama, ali i prestrukturiranje zaposlenosti u razvijenim društvima. Dakle, riječ je o drugačijoj dis-tribuciji zaposlenih i radikalnoj preraspodjeli rada unutar proizvodne strukture razvijenih kapitalističkih zemalja. Razvoj mikrokompjuterske i informacijske tehnologije omogućuje modernim korporacijama složene procese prostorne decentralizacije proizvodnje što dovodi do ve-likh strukturalnih promjena kako u razvijenim tako i u nerazvijenim ekonomijama.


Bogate zemlje uglavnom trguju jedne s drugima. Moćna Kina s oko četvrtine svjetskog stanovništva proizvodi manje od. 4% svjetskog izvoza. Indija ima milijardu stanovnika, a proizvodi manje od 1% svjetskog izvoza.

KORIST STRANIH ULAGANJAU SIROMAŠNE ZEMLJE

Strana ulaganja uglavnom se smatraju korisnima za ekonomski rast u siromašnim zemljama: stvaraju nova zaposlenja, šire napredne tehnologije. Lokalne tvrtke u manje razvijenim zemljama uče najsuvremenije tehnike proizvodnje i također postaju veliki poslodavci. Ljudima je sve privlačnije raditi u tvornici i steći potrebne vještine, da se i ne govori o poboljšanju obrazovanja.

Iako su se trgovina u siromašnim zemljama i ulaganje u njih u posljednjih nekoliko godina znatno povećali, treba reći da se velika većina trgovine i stra-nih ulaganja ne odvija između bogatih i siromašnih ze-malja, već između najbogatijih zemalja. Bogate zemlje uglavnom trguju jedne s drugima. Moćna Kina s oko četvrtine svjetskog stanovništva proizvodi manje od 4% svjetskog izvoza. Indija ima milijardu stanovnika, a proizvodi manje od 1% svjetskog izvoza. Meksiko iz-vozi manje u SAD negoli mala Belgija. Uvoz zemalja zapadne Evrope iz najmanje razvijenih zemalja bio je samo 0,5% 2000. godine.

Transnacionalne korporacije s suvremenom tehnologijom svuda po svijetu standardiziraju proizvod-nu opremu koja smanjuje troškove.

Ekonomska povijest pojedinih svjetskih regija i zemalja pokazuje da siromašni ne moraju uvijek ostati siromašni od čega je polazila (pogrešna) marksistička teza o odnosima između «centra» i «periferije». Dru-gim riječima, odgovor na pitanje da li je transnacio-nalni kapital poguban za društveni i ekonomski razvoj nerazvijenih zemalja, odgovor je, svakako, ne. Jer, kao što to tvrdi Michael Novak «narodima je širom svijeta lakše importirati poslovne tvrtke nego li političke par-tije, crkve ili religije. Korporacije posjeduju izvjesnu sposobnost koja ih čini kompatibilna s Britancima baš kao i s Japancima, s Tajvancima baš kao i s Brazilijan-cima, Južnokoreancima kao i s Nizozemcima» i nas-

117ARGUMENTI

tavlja «politika, moral i kultura mogu se i razlikovati, no fundamentalni aspekti štednje, investiranja i orga-niziranja sredstava, proizvodnje i prodaje, prilagodljivi su praktički svakoj kulturi»8

Pojedine svjetske regije (primjerice azijski ju-goistok, a sutra već i Kina, Indija...) koje su prije bile siromašne i na periferiji vrlo brzo postaju bogatima i moćnima kao što se to uostalom događa i unutar po-jedinih zemalja. Gdje je «centar», da li je to New York, Zurich, Frankfurt, Tokio, London, Rijad? Da li je «cen-tar» u SAD smješten u industrijskim gradovima kao što su Pitsburg, Cleveland i Detroit, ili u središtima nove tehnologije kao što su Houston, Tulsa, San Jose i Seat-tle, ili u novim procvalim gradovima kao što su Atalanta, Columbus ili Indianapolis?

4. DA LI JE TEHNIKA «NEUTRALNA»

Tehnološke promjene iz dana u dan se ubrzava-ju. Današnja informacijska i komunikacijska tehnologija umrežila je svijet, te zahvaljujući Internetu i drugim ele-ktronskim medijima ljudi imaju pristup sve većoj količini informacija. Takva tehnologija naprosto radi protiv au-tokrata i svih zatvorenih birokratiziranih sustava koji su svoju moć temeljili na monopolu na informacijama. No ne misle svi tako. Uvijek se je posebice u marksistički orijentiranoj političkoj ekonomiji postavljalo pitanje da li je povijesni razvoj tehnike uvjetovan kapitalističkim proizvodnim odnosima ili je neutralan.

Za Marcusea, jednog od najpoznatijih mod-ernih marksističkih teoretičara, postignuća znanos-ti i tehnologije koja -»dopuštaju igru s proizvodnom maštom» inicirana su s «potrebom kapitalističkog

8 М. Novak, Duh demokratskog kapitalizma, Globus, Zgb. 1993. str. 283


sistema da se proizvodi i konzumira nepotrebno»9. Dru-gim riječima, za Marcusea je tehnika jedan društveno-historijski projekt u kome je projektirano sve ono što društvo nastoji učiniti sa čovjekom i stvarima. Prema Mumfordu kapitalistička ekonomija dovodi do takvog materijalnog razvoja, odnosno obilja razmjenskih vri-jednosti iza kojih je skrivena oskudica svega onoga što nagovješta mogućnost bogatijeg osobnog razvoja, drugačijeg «od produktivnosti, brzine, moći, prestiža, novčane dobiti»10 Po Barnetu, iza takvog je materijal-nog obilja skriveno «bezobzirno rasipanje dobara», što će dovesti do -»iscrpljivanja prirodnih resursa čime se opasno potkopavaju egzistencijalni temelji sadašnjih i budućih generacija».11 Širenje visoke tehmologije u ner-azvijene zemlje i infrastrukture industrijalizacije (grad-nja prometnica, autocesta, brana itd), prema njegovom mišljenju je štetno jer će voditi još većem iskorištavanju nerazvijenih zemalja. Teoretičari «katastrofičari», pak, u širenju industrijalizacije na svjetsku «periferiju» vide napad na neobnovljive izvore prirode. Iscrpljuju se fos-ilna goriva, a zapostavljaju alternativni izvori energije (energije vjetra, sunčane energija i a drugi obnovljivi izvori energije). Da se i ne govori o zagađenju zraka i vode, ogromnim količinama otpadaka koji se ne rast-varaju, pesticidima i otrovima u hrani. Neki teoretičari čak toliko radikaliziraju svoja stajališta do te mjere da odbacuju i samu informatičku tehnologiju. Odgovarajući na tvrdnje da mikrokompjuterizacija otvara perspektivu polivalentnog rada Ulrich tako napominje da je istina u tome da se samo jedna mehanika (mehanika tjelesnih pokreta) zamjenjuje drugom (psihološkom mehanikom). «Rad kompjutora je zasnovan na unaprijed zadanim, algoritamski određenim pravilima koji reguliraju oblik kompjuterskih iskaza i određenu kombinatoriju tih iska-

9 Н. Marcuse, Kraj utopije; Esej o oslobođenju, Stvarnost, Zgb. 1978. str. 17210 L. Mumford, Mit o mašini 2, GZH, Zgb. 1986. str. 37011 R. Barnet, Mršave godine, Globus, Zgb. 1983. str. 368

119ARGUMENTI

za u čemu se i sastoji njegov mehanicistički karakter»12. Stoga logika kompjuterskih programa ne samo da ne oslobađa od rutinskog ponavljanja već «pogođene» na svom ekranu-radnom mjestu stalno konfrotira s takvim strogo reguliranim procesima što predstavlja samo his-torijski novu fazu mehanizacije - ali sada duhovne djelat-nosti.

ZNAČAJ TEHNIKE

Navedene marksističke teorije tehnici pripisuju «klasni» karakter, ali postoje i marksistički teoretičari koji tehniku vide društveno neutralnom. Po Collettiju13 tako, razvoj tehnike treba lučiti od razvoja kapitala i neo-pravdano se zasluge tehnike za rast produktivnosti prip-isuje kapitalu, a ne tehnici kao takvoj. Slično ovome je i Bravermanovo14 poimanje tehnike koja je, sama po sebi, u funkciji povećavanja produktivnosti rada.

Za građansku politekonomsku i sociološku misao moderna tehnika i znanost su bitni čionioci proizvodn-je, a samim tim i društevnog razvoja uopće. Eksplozija znanstveno-tehničkog rada, kako je to Tofler15 pisao već početkom 70-tih godina prošlog stoljeća uništava birokratsku organizaciju industrijskog «masovnog društva», stvarajući novu organizacijsku strukturu, koja počiva na «adhokratskim», privremenim organizacijskim jedinicama. Na pomolu je «civilizacija trećeg vala» koja sa sobom donosi promjenu u svim segmentima ljudsk-og djelovanja, pa i u samoj svijesti. Održiva prednost u konkurenciji u budućnosti, prema Thurow-u16 će više ovisiti o novim procesnim tehnologijama, nego o proiz-

12 G. Ulrich, Totalitarizam kompjutera, Marksizam u svijetu, 6-7/1986. str. 84,85

13 L. Colleti, Ideologija i društvo, Školska knjiga, Zgb. 198214 H. Braverman, Rad i monopolistički kapital, Globus, Zgb. 198315 A. Tofler, Treći talas, Jugoslavija, Bgd. 198016 L. Thurow, Glavom o glavu, Mladost, Zgb. 1993


Glavna konkurentska pred-nost postaje sposobnost or-ganizacije da uči i da to znan-je brzo pretvara u djelovanje.

vodnim tehnologijama. Tvrtka budućnosti prema Rid-derstrSle-u i Nordstrom-u je fleksibilna usredotučujući se na nekoliko osnovnih procesa koji dodaju vrijednost odbacujući sve nepotrebne posrednike koji ne dodaju novu vrijednost za kupce. Sposobni i talentirani po-jedinci su ti koji toj tvrtki daju život. No, takvi “hodajući monopoli” u tvrtki će ostati toliko dugo koliko im tvrtka osigurava ono što žele.

MOĆ JE U ZNANJU

Nova tvrtka više ne može stvarati novo bo-gatstvo jednostavnim smanjenjem broja zaposlen-ih, otpuštanjem ljudi. Moć je u znanju koje se mora premjestiti s individualne na grupnu i organizacijsku ravan. Glavna konkurentska prednost postaje sposob-nost organizacije da uči i da to znanje brzo pretvara u djelovanje. Funky, d.o.o. kako tu tvrtku budućnosti na-zivaju Ridderstrlle i Nordstrom17 mora biti inovativna, a inovativnost se odnosi na sve aspekte funkcioniranja organizacije: administrativne, marketinške, financijske, dizajnerske, ljudske. To je i kraj birokratizacije svega i svačega. Jer birokracija je rođena i «baždarena» samo za naredbodavačke odnose proizvodnje, dakle, na svijet zapovijedanja i slijepog pokoravanja koji joj osigurava stalno širenje i sve veće privilegije.

Nova tvrtka se u uvjetima prijelaza s maso-vne na fleksibilnu proizvodnju mora fokusirati na cil-janog kupca jer masovna tržišta ustupaju svoja mjesta mikrotržištima.

17 Ridderstrale, K. Nordstrom, Funky business, Pearson Education, London, 1999.

121ARGUMENTI

4. REINŽINJERINGOM POSLOVNIHPROCESA DO KONKURENTNOSTI

Iako je 20. stoljeće uvelike obilježeno rastom fordizma, ovaj fenomen je sedamdesetih godina doživio svoj vrhunac i počeo s padom, naročito nakon naftne krize 1973. koja je prethodila općem padu američke i porastu japanske automobilske industrije. No, pođimo ispočetka. Sve današnje tvrtke od tvornice aviona, željezare do računovodstvenih tvrtki se temelje na Smithovom principu podjele rada koju je on opisao u knjizi The Wealth of Nations izdanoj 1776. godine. Slijedeće velike evolucijske korake u razvoju suvremenih tvrtki uveli su početkom 20-tih godina prošlog stoljeća pioniri automobilske industrije Henry Ford i Alfred Sloan. Ford je stvorio pomičnu traku, a Sloan, koji je naslije-dio osnivača tvrtke General Motors Wailliama Duranta, princip podjele rada Adama Smitha primjenio je na up-ravu baš kao što je Ford primjenio na proizvodnju. Sloan je inžinjere odvojio od poslovnih menadžera vezajući ih za financije, marketing i druge neinžinjerske poslove. Konačni evolucijski korak u razvoju podjele rada učinjen je u razdoblju između kraja drugog svjetskog rata i početka 70- tih godina 20. stoljeća koje razdoblje je obilježeno velikom potražnjom i brzim ekonomskim ras-tom. Takav oblik poslovanja podrazumijeva proizvodnju za zalihe, praćenje potreba kupaca u stvarnom vremenu, predviđanje odnosa ponude i potražnje i usklađivanje proizvodnje s potražnjom na tržištu, a naziva se mod-elom tržišne ekonomije. Cilj je tog modela osigurati uvijek dovoljnu količinu robe na zalihama za potrebe prodavača, sa što manjim zalihama i investicijama pa su 70-tih godina prošlog stoljeća poduzeća razvijala infor-macijske sustave za planiranje i upravljanje proizvodnim resursima. Kroz pažljivo određivanje plana glavni izvršni menadžeri su određivali koliko će kapitala dodijeliti sva-kom poslu i koliko prinosa očekuju od toga posla. Brojno osoblje sastavljeno od korporativnih nadzornika, planera


i revizora ulazilo je u trag podacima iinterveniralo kako bi se aktivnosti operativnih

menadžera uskladili s planovima. No nakon toga stvari su se iz temelja promijenile, Smithov koncept podjele rada morao je otići u povijest. Potražnja je postala nepred-vidljiva, životni ciklusi proizvoda su se skratili, a stopa tehnoloških promjena ubrzala. Vlast je od proizvođača prešla na kupce u tom da su oni ti koji diktiraju što žele, kada žele i po kojoj cijeni žele. Dok se je ranije proizvo-dila masovna roba za masovnog kupca, kupci su sada postali profinjeniji. Konkurencija je morala promijeniti svoje lice. Proizvodnju za masovnog kupca zamijenila je proizvodnja za ciljanog kupca bilo s obzirom na visinu cijene, kvalitetu ili na postprodajne usluge.

Zbog potrebe za planiranjem, prognoziranjem i upravljanjem resursima na razini cijelog poduzeća, 80-tih godina razvijaju se integralni informacijski sustavi poduzeća. Razvoj internetske tehnologije 90-tih godina prošlog stoljeća utjecao je na stvaranje novih oblika poslovanja koji se zajedničkim imenom nazivaju mod-elom mrežne ekonomije. Osnovno obilježje tog modela je fleksibilnost (spremnost na neočekivane promjene i zahtjeve tržišta) i snažna povezanost s poslovnim part-nerima uz primjenu internetske tehnologije.

Da bi tvrtke u takvoj postfordističkoj, poslovnoj klimi postale ili ostale pobjedničke prema guruima reinžinjeringa Hammeru i Champyju18 tvrtke moraju rev-olucionirati svoje poslovne procese njihovim temeljnim redizajnom. Reinžinjering poslovnih procesa (engl. Business Process Reengineering-BPR) je organizacijski koncept nastao 90-tih godina 20. stoljeća kao odgovor ekonomija razvijenih zemalja Zapadne Evrope i SAD na snažnu konkurenciju japanskih tvrtki koje su do tada već preuzele znatan dio globalnog tržišta, zahvaljujući mnogo efikasnijim poslovnim procesima i nižim cijen-ama proizvoda i usluga.

18 M. Hammer, J. Champy, Reengineering the corporation, Michael Hammer and CSC Consulting, Inc, 2001.

123ARGUMENTI

KVALITET NA PRVOM MJESTU

Postfordističke kupce ponajprije zanima kvaliteta i za nju su spremni platiti više. Drugo, postfordistrička potražnja za takvim specijaliziranim proizvodima zahti-jeva kraće proizvodne cikluse, što rezultira s manjim i produktivnijim sustavima. Treće, nova tehnologi-ja postfordističkog svijeta omogućava profitabilnost fleksibilne proizvodnje. Kompjuterizirana se oprema, primjerice, za razliku od stare, jednofunkcijske tehnologi-je, lako može reprogramirahu za proizvodnju nove vrste proizvoda. Takav, novi proizvodni proces moguće je nadzirati fleksibilnijim oblikom menadžmenta. Četvrto, postfordistički sustavi od svojih se preteča razlikuju po tome što od svojih radnika zahtjevaju više. Tako se od radnika očekuje širi raspon vještina i bolja obuka, budući da im se povjerava rukovanje s novom, zahtjevnijom i profinjenijom tehnologijom. Nove tehnologije pret-postavljaju i preuzimanje veće odgovornostiu od strane radnika kao i veću autonomnost njegova rada. Drugim riječima, postfordizam zahtijeva sasvim novu vrstu rad-nika. Veća diferencijacija radnih mjesta dovodi do veće diferencijacije društva kao cjeline (raznolikosti životnih stilova, kulturnih sadržaja i dr.)

PRILAGOĐAVANJE TRŽIŠTU

Za opstanak poduzeća od ključne će važnosti biti brza prilagodba novim uvjetima na tržištu: od maso-vne proizvodnje za sigurno tržište prema proizvodnji prilagođenoj individualnim potrebama i narudžbama kupaca, uz kontinuirano pronalaženje novih tržišta u okruženju izloženom stalnim i brzim promjenama. Indi-vidualizacija, personalizacija i usmjerenost prema zado-voljnim poslovnim partnerima zahtjeva od poduzeća temeljitu promjenu svih poslovnih procesa. Uz prom-


jene poslovnih procesa poduzeća će svoje napore mora-ti usmjeriti prema razvoju informacijske tehnologije i uvođenju novog ili poboljšanju postojećeg informacijsk-og sustava. IBM, Ford, Chrysler, Texas Instruments samo su neke od tvrtki s liste Fortune 500 koje su uspješno primjenile reinžinjering na svoje poslovanje. Redizajni-ranje poslovnog procesa je srž reinžinjeringa, a on se ne može ostvariti bez podrške informacijske tehnologije.

REINŽINJERING I INFORMACIJSKE TEHNOLOGDE SU POVEZANE

Reinžinjering i informacijska tehnologija žive u simbiozi: bez reinžinjeringa informacijska tehnologija daje male rezultate, a bez informacijske tehnologije nije moguće napraviti puno reinžinjeringa. Ako tvrtka ne promijeni koncept svojih poslovnih operacija, malo se može postići njihovim «presvlačenjem» novom tehnologijom. Dok se značajka prvog vala reinžinjeringa sastojala u tome što je istopio funkcionalne granice kako bi se koncentrirao na cjelokupne poslovne procese koji stvaraju vrijednost za kupce, novi val reinžinjeringa os-posobljenog za Internet ruši granice koje odvajaju kor-poracije jer razvoj proizvoda, planiranje i prognoze, te rani drugi procesi podrazumijevaju razmjenu informacija izvan granica korporacija. Najvažnija tehnologija pove-zana s reinžinjeringom u novije vrijeme su integrirarni in-formacijski sustavi za upravljanje resursima (engl. enter-prise resource planning-ERP). Konačni je cilj zadovoljenje potreba kupaca za proizvodima i uslugama odgovarajuće kvalitete i cijene, smanjenje vremena isporuke uz ost-varivanje većeg profita. Temeljni zahtjev BPR je prom-jena poslovne organizacije od tradicionalnoga, ‘ funkcio-nalnog prema procesnom načinu poslovanja budući da u realizaciji gotovo svih poslovnih procesa sudjeluju surad-nici iz različitih službi, odjela, odnosno, funkcija.

125ARGUMENTI

Osnovna obilježja procesnog poduzeća u usporedbi s obilježjima tradicionalnog poduzeća su:

OBILJEŽJE TRADICIONALNOPODUZEĆE

PROCESNOPODUZEĆE

Poslovnividik

Poslovnefunkcije

Poslovniproces

Organizacijskajedinica Odjel Procesni

timovi

Radni zadaci,poslovi

Uskodefinirani

Fleksibilni,širokog opsega

Fokusdjelatnika

Nadređenirukovodioci Kupci

Naknada setemelji na

Provedbiaktivnosti

Postignutimrezultatima

Ulogarukovodstva Nadzor Mentorstvo

Ključnaosoba

Direktor odjela(poslovne funk-

cije)Organizator

poslovnog procesa

Poslovnakultura

Nadređenost,konflikti

Sudjelovanje,suradnja

NOVI MODELI POSLOVANJA

Primjena elektroničkog poslovanja veliki je izazov poduzećima jer zahtijeva promjenu od dugogodišnjega, tradicionalno funkcionalnog modela poslovanja prema procesnom modelu poslovanja. Nova doktrina poslovan-ja zahtijeva od poduzeća prilagodbu na strateškoj, or-ganizacijskoj, kulturološkoj i tehnološkoj razini. Novi modeli poslovanja temelje se na primjeni internetske infrastrukture i teže neposrednom i čvrstom povezivanju s poslovnim partnerima (stalnim dobavljačima i kupc-ima) u zajednički lanac nabave, proizvodnje i prodaje.


Takav oblik povezivanja podrazumijeva velike napore i ulaganja zbog međuorganizacijskog povezivanja po-slovnih procesa, podataka i informacijskih sustava. Nike se često navodi kao primjer poduzeća koje se usmjerilo isključivo na svoje središnje aktivnosti, a to su market-ing, istraživanje tržišta, predviđanje potražnje, plani-ranje asortimana i dizajn proizvoda. Iako za krajnje ko-risnike Nike slovi kao poznata kompanija koja se bavi proizvodnjom sportske obuće, činjenica je da ne pos-jeduje niti jednu tvornicu ili proizvodni pogon. Sportska obuća se proizvodi u tvornicama koje se nalaze u Aziji, a Nike određuje njihov proizvodni plan i program, te uv-jete i rokove isporuke. Riječ je o «lancu nabave». La-nac nabave je mreža aktivnosti involviranih u isporuku gotovih proizvoda kupcu, te uključuje izvore sirovina i dijelova, proizvodnju i montažu proizvoda, skladištenje, naručivanje i opskrbu, distribuciju i isporuku kupcu. Struktura tvrtkinog lanca nabave ima tri komponente: vanjske dobavljače, interne funkcije tvrtke i vanjske dis-tributere. Važnost učešća vanjskih dobavljača u lancu nabave ogleda se u trošku materijala koji može doseći visokih 50-60%, pa i više ukupnog troška gotovog proiz-voda. U lancu nabave troškovi se mogu smanjiti reduci-ranjem broja dobavljača, zajedničkim razvojem novih proizvoda, korištenjem zajedničke baze podataka itd. Za razliku od pojedinačnih poslovnih veza dobavljač-kupac u lancu nabave kupci i dobavljači se povezuju u mreže. Tvrtke u mrežu donose različite kompetencije, resurse, poslovne veze, stilove menadžmenta i tradiciju. Kada poduzeće određene funkcije prepušta drugim tvrtkama radi se o stvaranju virtualne organizacije, odnosno virtu-alnog poduzeća kao privremene mreže poduzeća u ko-joj svako poduzeće ističe svoju konkurentnu sposobnost i koja se povezuju radi ostvarenja nekog zajedničkog cilja koje svako pojedino poduzeće ne može samo-stalno izvršiti ili ga ne može izvršiti dovoljno kvalitetno i ekonomično. Svaka je tvrtka jedan element u lancu vrijednosti za krajnjeg kupca pa može kvalitetno i efi-

127ARGUMENTI

kasno poslovati samo ako zajedno s drugim sudion-icima u stvaranju lanca vrijednosti djeluje na njegovoj optimizaciji i isporuci maksimalne vrijednosti za kupca. Kad se zajednički cilj ostvari poslovne se veze mogu do-brovoljno ugasiti iako to nije neophodno. S obzirom na način međusobnog povezivanja postoje dvije vrste virtu-alnih poduzeća. Naime, međusobna se povezanost može razviti oko središnjeg poduzeća, ali i podjelom zadat-ka po svim sudionicima mreže. Za razliku od klasičnog povezivanja na bazi kupoprodajnog odnosa mrežno povezivanje karakterizira strateško povezivanje prvenst-veno na bazi razvojne komponente i zato je dugoročno.

5. UMJESTO ZAKLJUČKA

U jučerašnjem “normalnom” svijetu osnovni pokretač progresa bila je ponuda, a na kupce se gleda-lo s podozrenjem. Prije 20-tak godina Stockholmska poslovna škola čak nije imala ni odjela za marketing. Takvo vrijeme je, međutim, zauvijek nestalo, jer danas su kupci ti koji odlučuju. Internacionalizacija ekonom-skih aktivnosti učinila je konkurenciju transnacionalnom. Raznovrsna znanja sada su ravnopravnije raspoređena po zemaljskoj kugli pa moderna tvrtka postaje poput lego kocki: može se rastavljati i sastavljati uvijek po novom modelu. Internacionalizacija poslovnih funkci-ja počela je s prodajom i marketingom, nastavila se s proizvodnjom, a danas obuhvaća i strateško istraživanje i razvojne aktivnosti.

Da bi uspjele, suparničke tvrtke se moraju međusobno povezivati. Jer, njima je isplativije kupova-ti određene proizvode, dijelove proizvoda i usluge od drugih, nego ih sami razvijati, što, naravno, zahtijeva koordinaciju na nivou inovacije. Povezivanje pretpostav-lja suradnju, a suradnja zahtijeva povjerenje. Povjerenje ne samo štoolakšava suradnju, nego i smanjuje troškove


ugovaranja i nadziranja. Kad je riječ o inovativnosti ona se ne ograničava samo na razvoj tehnološke inova-tivnosti, već se traži i organizacijska, odnosno tržišna inovativnost.

129ARGUMENTI

POSTOJI LI INFORMATIČKA ŠANSA ZAREPUBLIKU SRPSKU

Krsto Grujić

UVOD

Razvoj informacionih tehnologija u posljednjih pede-set godina polako je doveo do velikih promjena u životu prosječnog čovjeka. Počevši od televizije, preko bezgotovi-nskog plaćanja, mobilne telefonije, Interneta, do «virtuel-nih» kopija stvarnosti, kreiranih radi zabave i istraživanja, brojne tehnološke inovacije su našle put do naših života. Od devedesetih godina prošlog vijeka, brojni sociolozi su počeli da postavljaju pitanje - da li je to mnoštvo novih fenomena počelo da formira novu, posebnu vrstu društva, ili je i dalje u pitanju ista stara industrijsko- kapitalistička matrica, u novom, «cyber» ruhu. Najznačaniji pomak napravio je Manuel Castells, čija je knjiga «Informaciono doba: ekonomija, društvo i kultura» po prvi put obuhva-tila veliki broj slabo povezanih, i često međusobno kon-tradiktornih fenomena i povezala ih u novu, koherentnu formu, i od tada pojam «informacionog društva» je postao


najčešći način za definisanje sadašnjice i, nadamo se, svi-jetle budućnosti.

NOVE TEHNOLOGIJE

U mnoštvu novih izuma, i posljedica velikih naučnih teorija, kao što je teorija atoma ili teorija relativnosti, kao pronalazak sa najvećim posljedicama po svakodnevicu, izd-vaja se tranzistor - elektronska komponenta sa dva V stan-ja: uključeno i isključeno. Pronalazak tranzistora doveo je do ubrzane minijaturizacije računara, nastala je televizija, komunikacije su, uz fiksne i zemaljske, postale i mobilne i satelitske, mašine su postale polu-inteligentne i počele da rade praktično bez radnika, a računari su postali uobičajeni dio namještaja u svakoj kući.

Vjerovatno je najdramatičnije promjene unio raz-voj računara i računarskih programa. Osim standard-nih, «kancelarijskih» programa i primjena, kombinaci-ja računarskih i komunikacionih tehnologija je izrodila možda i najhitniji novi medijum komunikacije - Internet, ili «mrežu svih mreža». Na Internetu, kao potpunoj za-mjeni za stvarnost, danas možete zaraditi novac, otići u kupovinu, upoznati nove ljude, komunicirati sa prijatelji-ma, pratiti vijesti, odgledati utakmicu, zabaviti se, možete pronaći informaciju za kojom ste dugo tragali, ali i ostaviti svoj trag prezentovati svijetu informacije o sebi, svoje ak-tivnosti, svoju umjetnost, političku pripadnost... Sve ovo je omogućeno kroz dugački niz novih tehnologija sa nazivima na engleskom jeziku, a koje slušamo svakodnevno - eMail, World Wide Web, eBussiness, eCommerce, TeleWorking - a, u čije detalje rijetko kada ulazimo.

131ARGUMENTI

NOVO DOBA - INFORMACIONO DOBA (INFORMATION AGE)

Jedan od osnovnih problema, s kojima se suočavamo prilikom teorijskog ili empirijskog istraživanja informa-cionog društva, jeste to što mi još nismo sasvim sigurni da je “informaciono doba” (Information Age) zaista nastupilo.

• Prema nekim autorima, informaciono društvo predstavlja formu društvenog organizovanja koja je karakteristična za post-industrijski period raz-voja Zapada. Za ovo shvatanje se, veoma grubo, može reći da počiva na ideji prema kojoj je ra-spodjela informacija u društvenim strukturama značajnija od raspodjele kontrole nad sredstvima rada.

• S druge strane, upotreba termina “informaciono društvo” danas najčešće ukazuje, da su savremena društva u visokom stepenu, zavisna od upotrebe informaciono- komunikacionih tehnologija (među kojima, naravno, Internet zauzima centralno mjesto u raspravi).

• Konačno, ukoliko uzmemo u obzir ekstremna tehno- optimistička predviđanja, prema kojima će informaciono- komunikacione tehnologije funda-mentalno promijeniti ljudsko društvo, mi se na-lazimo u situaciji u kojoj zaista nismo sigurni: da li je takvo društvo nastupilo i da li će ono uopšte nastupiti.

GDJE SMO..

Ovakav “nejasan” status koncepta informacionog društva već pri početnoj teorijskoj, fenomenološkoj analizi, uopšte nije bez značaja za dalja razmatranja u empirijskim istraživanjima (poput istraživanja upotrebe Interneta), pa


čak ni za analizu praktičnih, političkih poteza koji bi vo-dili nekom željenom društvenom razvoju pomoću upotrebe ICT. Iako mi na početku XXI vijeka još nismo sasvim sig-urni u to, ipak je moguće da će savremene ICT transformi-sati ljudsko društvo na suštinski način. U izmijenjenim društvenim uslovima, ako najznačajniji resursi (npr. pristup stručnom obrazovanju) budu bili sve manje zavisni od ra-spodjele ekonomske moći, doći će i do bitnih promjena u načinima sprovođena političkih mjera.

Zbog ovakvog “zapleta” u početnim razmatranjima koncepta informacionog društva, nije loše praviti razliku između termina “informaciono doba” (Information Age ), koji koriste neki autori, i termina “informaciono društvo”, koji ima sasvim specifične konotacije I, prije svega, odnosi se na opis društva u kome savremene informaciono- komu-nikacione tehnologije igraju sve značajniju ulogu. Upotreba termina “informaciono doba” najčešće se sreće kod autora koji smatraju da je galopirajuća difuzija novih informa-cionih tehnologija sasvim siguran znak da je na horizontu događaja pristuna jedna do sada nepoznata, sasvim nova forma društvene organizacije. Da li je to zaista tako, ostaje da vidimo?

NOVO DRUŠTVO

Promjene, koje su nastale kao posljedica ovakvog razvoja tehnologije, mogu se svrstati u nekoliko glavnih kategorija:

• promjene alata za rad (informađona i komunika-ciona tehnologija);

• promjene u ekonomskom sistemu (industrija znanja i informacioni sektor);

• promjene u strukturi zaposlenosti (softverski, in-formacioni, Internet radnici);

• promjene u prostornoj strukturi društva (informa-

133ARGUMENTI

Republika Srpska će, slijedeći evropske procese, ubrzanom primjenom savre-menik inlofr macionih i ko-munikacionih tehnologija izgradili modemu ekonomiju i društvo u kojem su/ infor-macije, znanje (ljudski resur-si od vitalnog značaja. .

cione mreže, Internet, prostortoka informacija);• promjene kulturne produkcije (novi medijumi,

okruženja, alati; virtuelna realnost).Dakle, u svakom trenutku oko nas se dešava ba-

rem pet različitih tokova promjena, a posljedice, koje ove promjene imaju na društvo, mogu se posmatrati na makar toliko načina. Veoma je teško pratiti sve ove promjene na sistematičan i sveobuhvatan način i zato je teorija informa-cionog društva dugo vremena (pa i danas) zaostajala za vremenom i tempom promjena.

NEKA SHVATANJA INFORMACIONOGDRUŠTVA

Ukoliko bismo pokušali da objasnimo koncept infor-macionog društva, bar na najširim osnovama, mogli bismo da tvrdimo da je to društvo koje karakteriše visok stepen zavisnosti od ekonomskih, političkih, kulturnih, i uopšte društvenih struktura, od čovjeku eksternih procesa obrade informacija. Pod eksternim procesima obrade informacija ovdje se, u prvom redu, podrazumijevaju tehnologije au-tomatske obrade informacija , odnosno tehnološki proiz-vodi razvoja elektronike i raznih grana matematičkih i tehničkih disciplina s kraja XX i početka XXI vijeka. Za ne-punih sto godina, preden je put od formalnih skica prvih sistema za obradu informacija, preko ranih računara koji su zauzimali čitave prostorije i okupirali timove zaposlen-ih, do komfornih, ergonomski zadovoljavajućih i tehnički superiornih mikrokompjutera, bez kojih život savremenog čovjeka postaje nezamisliv.

Koncept eksterne obrade informacija u sebi implic-itno sadrži još jedan sloj sadržaja, koji je ključan za razu-mijevanje informacionog društva. Naime, prije svega pod snažnim diktatom razvoja ekonomije poslije II Svjetskog rata i revolucije u razvoju elektronskih medija, savremeno društvo se našlo u situaciji u kojoj kapaciteti obrade infor-


macija koji počivaju na pojedincu, pa čak i čitavim timovi-ma, ni iz daleka ne mogu da zadovolje vremenske okvire u kojima je potrebno reagovati da bi se uspješno učestvovalo u ekonomskoj, političkoj, a danas i svakodnevnoj dinamici koju diktira ogromna količina informacija. S razvojem ko-munikacionih mreža i elektronskih medija, mi smo zapravo samo počeli da postajemo svjesni onih informacija čije je postojanje prethodilo našoj sposobnosti i potrebi da ih sa-gledamo.

Informaciono društvo nije isključiva posljedica raširene upotrebe ICT i njegova suština se ne može razum-jeti, ako se ono posmatra samo sa tog stanovišta. U zado-voljenju potreba, prije svega potrebe za obradom izuzetno velikih količina informacija, samo društvo nije moglo da os-tane nepromijenjeno. Ove široke promjene, koje zahvata-ju društvo u procesu adaptacije prema nivou informacija koje je potrebno obraditi, skladištiti, pojednostaviti I, na osnovu njih, doći do novih informacija da bi se uspješno donijele relevantne odluke, predstavljaju najširi okvir za proučavanje koncepta informacionog društva.

INFORMACIONO DRUŠTVO ZAMIJENILO INDUSTRIJSKO

Koncept informacionog društva, često dovođen u vezu sa razvojem “treće industrijske revolucije”, okupirao je razne političke, naučne i popularne rasprave u posljed-njoj deceniji XX i početkom XXI vijeka. Način, na koji da-nas govorimo o savremenom društvu, kao: informacionom, u prethodnim vremenima smo govorili o kapitalističkom, socijalističkom, liberalnom, potrošačkom, postmodernom itd. Tako, baš kao što je industrijsko društvo zamijenilo agrarno, informaciono društvo zamjenjuje industrijsko, na više ili manje isti, revolucionaran način.

“Jasno je da se prema ovakvom stavu mora zauzeti kritička pozicija, prije svega stoga, što ne postoji vremen-

135ARGUMENTI

ska i istorijska distanca s koje smo u stanju da sudimo o procesu razvoja informacionog društva, a koja je, u našem slučaju, minimalna. S druge strane, sam termin “informa-ciono društvo” nalazi svoju primjenu najranije u sedamde-setim godinama XX vijeka, a karakterističan je za društvene opise tek u posljednje dvije decenije, iako razvoj društvenih i tehnoloških formacija - mreža - karakterističnih za infor-maciono društvo, počiva na revoluciji matematičke logike, dvadesetih i tridesetih godina XX vijeka, ili tek u nešto kasnijem razvoju kibernetike kao opšte teorije sistema. Tako, smatramo, da je pitanje “diskontinuiteta” u razvoju ljudskog društva, koje bi eventualno bilo određeno nastu-panjem “Informacionog Doba”, nešto, što u ovom trenutku rasprave treba ostaviti po strani.

KONCEPTI INFORMACIONOG DRUŠTVA

U određenjima koncepta informacionog društva, razna shvatanja naglašavaju različite aspekte ljudsk-og odnošenja prema centralnom konceptu informacije. Pružićemo pregled samo nekih od njih, kako bismo njiho-vom kratkom diskusijom obezbijedili podlogu za, istovre-meno, suštinsko i praktično razumijevanje ovog pojma.

Fleč, u studiji “The Information Society: The Role of Networks and Information”, predstavlja sljedeća shvatanja koncepta informacionog društva:

‘Termin informaciono društvo implicira centralnu ulogu informacije. U ovoj novoj eri izvor produktivnosti se sve više nalazi u tehnologiji stvaranja znanja, obrade in-formacija i komunikacije. Posebno se upotreba postojećih znanja u dolaženju do novih uvida karakteristično vezuje za potencijal informatičkog društva. Ovaj izuzetan krug

pozitivnih fidbek petlji počiva na dva glavna oslon-ca: informacijima i tehnologiji.

Suštinski pokretač informacionog društva su infor-macije. Ali informacije su oduvijek predstavljale ključni fak-


tor u društvima širom svijeta. Razlika je u tome što sada raspolažemo sofisticiranim sredstvima u formi ICT koja omogućavaju trenutnu obradu, duplikaciju i distribuciju in-formacija i znanja po skoro ništavnoj cijeni.”

SAMO 10 ODSTO STANOVNIKA PLANETE IMAPRISTUP INFORMACIONIMTEHNOLOGIJAMA

Kao što vidimo, Flečovo shvatanje cilja na suštinsko određenje informacionog društva, predstavljajući kon-cept informacije kao centralan, uvodeći analizu odnosa tehnologije i postojećeg fonda znanja u procesu dolaženja do novog znanja, uključuje i bitnu ogradu, u odnosu na potencijalnu stranputicu prema kojoj informacije, na neki način, ne bi imale suštinski značaj za prethodne društvene forme. Shvatanje ovog autora dosta je karakteristično za teorijski usmjerene autore i po olakoj opasci o “ništavnoj cijeni” sredstava za obradu informacija, kojom se opasno stavlja u zagradu činjenica da ozbiljan pristup informa-cionim tehnologijama danas sebi može da priušti tek oko deset procenata stanovnika naše planete, bar ukoliko je o Internetu riječ.

Iako može zvučati kao donekle neobičan izvor, Ca-nadian Forest Service nudi jedan od najboljih online iz-vora za čitaoce zainteresovane za discplinu menadžmenta znanjem (knowledge management), i u okviru svoje online prezentacije nudi sljedeće sažeto razumijevanje informa-cionog društva:

“Informatičko društvo: društvo u kome se ljudi na-laze u interakciji sa tehnologijom kao bitnim dijelom života i društvene organizacije u funkciji razmjene informacija na globalnoj skali.”

137ARGUMENTI

RAZMJENA INFORMACIJA NA GLOBALNOJSCENI

Možda ovo određenje informacionog društva zaista predstavlja jezgrovit način da se ovaj koncept predstavi, ali se ne možemo složiti sa jednom bitnom odrednicom u njemu: da je riječ o “razmjeni informacija na globalnoj skali”. Da je takva razmjena informacija moguća, sasvim je tačno, kao i to da se ona svakako odvija; međutim, jezičke, kulturne i ekonomske barijere u velikoj mjeri nas još uvi-jek razdvajaju od Makluanovog globalnog sela. Ovakvo shvatanje informacionog društva predstavlja dobar prim-jer čestog previda u kome se izostavlja da je za global-nu razmjenu informacija i globalno učešće čovječanstva u toj razmjeni, potrebno mnogo više od proste činjenice da se pristup Internetu može tehnički ostvariti skoro sa bilo kog mjesta. Osnovna pismenost, poznavanje stranih jezika, prethodno obrazovanje i, svakako, informatička pis-menost, samo su neki od uslova koji moraju biti prethodno zadovoljeni.

KONCEPTI

Konačno, završni dokument prve faze Svjetskog samita o Informacionom Društvu (World Summit on the Information Society, WSIS), održanom pod pokroviteljst-vom Ujedinjenih Nacija 10 -12. decembra 2003. u Ženevi, ponudio je sljedeće shvatanje ovog koncepta:” [...] Infor-maciono Društvo, u kome svako može da stvara, pristupa, koristi i dijeli informacije i znanje, omogućavajući tako po-jedincima, društvima i narodima da razviju svoje poten-cijale potpuno u promociji sopstvenog održivog razvoja i unapređenju kvaliteta života [...]” (Declaration of Princi-ples. Building the Information Society: a global challenge in the new Millennium. Document WSIS- 03/GENEVA/DOC/4-E, 12 December 2003).


Jedno sasvim praktično određenje informacionog društva nalazimo u prethodnim redovima. Formulacija koja je upotrijebljena u završnom dokumentu WSIS je sasvim očekivano usidrena u diskurs razvojnih planova Ujedinjenih Nacija. Dobra strana ovog određenja je, svakako, u tome što postavlja koncept informacionog društva u pozitivan okvir koji naglašava iskorišćavanje ljudskih potencijala i os-tvarivanje dobrobiti. Međutim, ova radna definicija može biti korisna za formulisanje političkih platformi razvoja, ali teško da će u bilo kojoj naučnoj raspravi biti od koristi puka činjenica da u informacionom društvu svi imaju pristup in-formacijama i znanju. Pitanje koje se zaista postavlja je: kakva su struktura i dinamika takvog društva i koju sliku svijeta poštuje čovjek koji je pripadnik takvog društva? ( Ukoliko vizija informacionog društva, sadržana u gornjim redovima, ikada postane realnost.)

Na osnovu samo prethodna tri karakteristična određenja, vidimo da shvatanje informacionog društva sadrži u sebi i tehnološke i sociološke odrednice, nagla-sak na bitnom odnosu interakcije čovjeka i tehnologije, podsjećanje na konstitutivnu ulogu informacija u ljudskom društvu, nezavisno od tekuće tehnološke revolucije, ple-menite vizije o budućnosti u kojoj su znanje i informacije resursi dostupni svima... Međutim, ono što je karakteristično za sva iznesena shvatanja je: da ona neposredno vezuju koncept informacionog društva za informacione tehnologi-je, ne naglašavajući sa njima povezane političke, ekonom-ske i kulturne promjene.

VIZIJA I CILJEVI “STRATEGIJE RAZVOJA INFORMACIONOG DRUŠTVA REPUBLIKE SRPSKE”

Republika Srpska će, slijedeći evropske procese, ubrzanom primjenom savremenih informacionih i komuni-

139ARGUMENTI

kacionih tehnologija izgraditi modernu ekonomiju i društvo u kojem su informacije, znanje i ljudski resursi od vitalnog značaja.

Ciljevi razvoja informacionog društva, kroz široku primjenu informacionih i komunikacionih tehnologija i In-terneta u svim segmentima društva, koji će biti utvrđeni Politikom, Strategijom i Akcionim planom Vlade Republike Srpske, trebali bi obezbijediti:

• povećanje znanja i sposobnosti građana za rad i život u informacionom društvu,

• stvaranje novog tržišnog ambijenta, novih po-slovnih procesa, znanja i adekvatnih načina orga-nizovanja,

• povećanje rentabilnosti, konkurentnosti, kvantite-ta i kvaliteta usluga i proizvoda, primjene inovacija u ekonomiji, upravi i drugim oblastima,

• povećanje investicija i zaposlenosti,• razvoj industrije informacionih i komunikacionih

tehnologija (softver, inžinjering, hardver, konsalt-ing),

• razvoj malih i srednjih preduzeća,• dostizanje održivog ekonomskog razvoja uz zaštitu

životne sredine,• povećanje standarda građana,• ravnomjeran razvoj informacionog društva,

uključujući udaljena (ruralna) područja,• povećanje bruto nacionalnog dohotka,• dostizanje uslova za evropske i regionalne inte-

gracije.


Bežična “digitalna pis-menost”, odnosno znanja svojstvima, mogućnostima i načinima korištenja infor-macionih i komunikacionih tehnologija, smatraće se elementarnim dijelom pis-menosti građana Republike Srpske.

Osnovni principi i opredjeljenja „Politike razvoja e-Vlade Republike Srpske”

Slobodan tok i pristup informacijama. Repub-lika Srpska će se razvijati kao demokratsko društvo u ko-jem postoji slobodan tok javnih informacija i mogućnost brzog pristupa tim informacijama, pod istim uslovima za sve građane, poslovne subjekte i institucije, uz mogućnost brze i jednostavne dvosmjerne komunikacije građana sa političkim strukturama, državnom i lokalnom upravom. Pristup i slobodan tok informacija može se ograničiti jedino zakonom, s ciljem zaštite privatnosti ličnih podataka, po-slovne tajne i slično.

Jednakost i nediskriminacija. U cilju izbjega-vanja efekata digitalne podjele, Republika Srpska će svim građanima, privatnom i javnom sektoru obezbijediti uni-verzalne komunikacione usluge, odnosno jeftino korištenje komunikacione infrastrukture i servisa, posebno Interneta, pod istim uslovima za sve, bez obzira na socijalne, nacio-nalne, polne ili druge razlike.

Podsticaj istraživanju. Razvoj i primijenje-na istraživanja u oblasti informacionih i komunikacionih tehnologija biće podsticana selektivnim stimulativnim mjerama, posebno carinskim i poreskim olakšicama.

Obrazovanje. Bazična „digitalna pismenost”, odnosno znanja o svojstvima, mogućnostima i načinima korištenja informacionih i komunikacionih tehnologija, smatraće se elementarnim dijelom pismenosti građana Republike Srpske. Korištenje naprednih informacionih i ko-munikacionih tehnologija smatraće se standardnim sredst-vom u obrazovnim procesima i funkcionisanju obrazovnog sistema.

Racionalnost. Obezbjediće se mehanizmi za usaglašeno planiranje i racionalno trošenje ograničenih

141ARGUMENTI

materijalnih i finansijskih resursa, koje će državne i druge institucije i organizacije usmjeravati za razvoj informa-cionog društva, s obzirom na tešku ekonomsku i socijalnu situaciju u Republici Srpskoj.

Pravni okvir. Razvoj i izgradnja informacionog društva će biti praćena pravovremenim donošenjem ad-ekvatne zakonske i druge regulative za sve aspekte prim-jene novih tehnologija i procesa koji se uvode i promovišu, uz harmonizaciju sa postojećim zakonima u Republici Srp-skoj, kao i sa dokumentima i regulativom Evropske Unije.

Međunarodna saradnja, koordinacija i stan-dardizacija. S obzirom na proces globalizacije i integra-cione procese u Evropi, od ogromne je važnosti razvijati informaciono društvo koje će biti harmonizovano sa sličnim procesima kroz međunarodnu saradnju i koordinaciju, uz primjenu međunarodnih standarda. Za uspjeh uspostav-ljenog procesa neophodno je stalno povećavati broj onih koji primjenjuju standarde i stalno vršiti edukaciju relevant-nih subjekata.

Potrebe budućih generacija. U procesu razvoja informacionog društva biće stalno sagledavan ambijent koji će sadašnja generacija ostaviti budućim generacijama i akceptirati njihove potrebe, koje ne smiju biti ugrožene prioritetnim zadovoljavanjem samo sadašnjih potreba i in-teresnih grupa. Zbog toga će, kroz adekvatnu primjenu in-formacionih i komunikacionih tehnologija, posebna pažnja biti posvećena sistemskoj podršci obrazovanju, primarnoj zdravstvenoj zaštiti, zaštiti okoline, privredi i održivom raz-voju.

Zadržavanje kadrova. Zadržavanje visoko- stručnog kadra iz oblasti vezanih za razvoj informacionog društva i prestanak njihovog značajnijeg odliva u razvijene zemlje, stvaranjem stimulativnog okruženja za život i rad, smatraće se dugoročnim prioritetom Republike Srpske.


ICT poslovna orijentacija. Vlada Republike Srp-ske će svojim odlukama uticati na stvaranje ambijenta pogodnog za uspostavljanje ICT industrije (telekomu- ni-kaciona oprema, računarska oprema, računarski hardver i softver za potrebe telekomunikacija) i razvoj ICT biznisa (davaoci osnovnih Internet servisa, aplikacija, sadržaja i sličnog.).

eUprava. Promocija ellprave omogućiće svim građanima, organizacijama i institucijama jednostavan i stalan pristup vladinim službama, propisima i dokumenti-ma, zatim jeftine i kvalitetne administrativne usluge putem integrisanih mreža i veća efikasnost rada službenika. Refor-mom i transformacijom obezbijediće se da uprava u potpu-nosti bude na usluzi građanima i privredi.

eZdravstvo. Model „zdravlje za sve” će biti u fokusu razvoja zdravstvenog sistema Republike Srpske, s posebnom pažnjom posvećenom uvođenju informacionih i komunikacionih tehnologija u zdravstvene institucije, kao i koncepta telemedicine, teledoktora i eFarmacije.

Svijetla budućnost Informacionog društvaRepublike Srpske?

Prognozirati budućnost informacionog društva je nezahvalan zadatak. Mogućnosti su nebrojene, a koje od njih će biti iskorišćene, ostaje da se vidi. Jedno je sigur-no - oni koji se brzo snađu u promjenama, imaće bolje mesto u podjeli dobrobiti koje nosi budućnost. Svaki po-mak u tehnologiji izjnedrio je nove sile. Izum poljoprivrede, koji je doveo do prelaska iz praistorije u prva organizova-na društva, uspostavio je Egipat, Kinu, Mesopotamiju, kao svjetske centre moći. Industrijska revolucija je slično učinila sa Engleskom, Francuskom i Sjedinjenim Američkim Državama. U informatičkom dobu šansu za blagostanje

143ARGUMENTI

su dobile i relativno male i nerazvijene države. Da li je to šansa koju će, na najbolji način, iskoristiti Republika Srp-ska, ostaje da vidimo!

Časopis za društvena / politička pitanja, Godina I, Broj , Juni 2007. 1 BESPLATNO

U ovom broju:

ARGUMENTI��Č

asopis

za d

ruštv

ena /

politička p

itanja

1

(3)Evropa ili EvropaSlavko MITROVIĆ:

(9)

Socijaldemokratijanužna svakom nacionalnomkorpusu u BiH

Tadej LABERNIK:

(17)

Stabilna demokratijatreba demokratsku desnui lijevu alternativu

Kristof ZOPEL:

(31)Uslovi za socijaldemokratijuRajko VASIĆ:

Socijaldemokratija izmeđuglobalizacije i tranzicije (59)

Đorđe Latinović:

(129)

Postoji li informatička šansaza Republiku Srpsku

Krsto GRUJIĆ:

Socijaldemokratija (43)

Berend Jan

van den BOMEN:

Evropa ili Evropa...i javno mnijenje sadašnjih (starih) članica. Tu je i bježanje od Turske koje će se pravdati nepri-manjem zapadnobalkanskih zemalja. ARGUMENTI 5 EVROPSKI USTAV,

Documents