1
Prvi deo: BIO JE, JESTE I BIE
1.Nada je bila ta koja ih je upropastila. Nada, i ubeenje da ih
je Provienje kanjavalo, i te kako kanjavalo, zbog njihovih snova.
Ve su tolike izgubili tokom puta - decu, iscelitelje, voe, svi su
im oni bili oduzeti - nema sumnje, razmiljali su oni, Bog e ih
potedeti daljnjih gubitka i nagradie njihove patnje i trud tako to
e ih odvesti do mesta gde e svega biti u izobilju. Kada su se
javili prvi znaci meave - oblaci spram kojih je olujno nebo
Vajominga to se izdizalo iza vrhova ispred njih izgledalo
paperjasto, tek iverje leda na vetru - stali su da govore jedni
drugima: ovo je poslednje iskuenje. Ako sada odustanemo, ako nas
zaplae oblak i led, to e znaiti da su svi oni koje smo pokopali du
puta umrli uzalud; da su oni patili uzalud i da smo i mi patili
uzalud. Moramo dalje. Sada vie nego ikada moramo verovati u san o
Zapadu. Konano, govorili su jedni drugima, tek je prva nedelja
oktobra. Moda emo doiveti koju oluju dok se budemo peli, ali do
dolaska zime ve emo prei preko planina i sii na drugu stranu, ve
emo biti usred miomirisnih livada. Znai, idemo dalje; dalje, zarad
sna. Sada vie nije bilo povratka. ak i da snegovi koji su padali
protekle nedelje nisu zatvorili prolaz iza pionira, konji su bili u
toj meri izgladneli i toliko slabi posle uspona, da nisu bili u
stanju da odvuku kola nazad kroz planine. Putnici nisu imali
izbora, morali su da nastave napred, mada su ve odavno izgubili
svaku predstavu o tome gde se nalaze i putovali su naslepo kroz
belinu koja se u svojoj sveobuhvatnosti mogla meriti sa crnilom
ponoi. Povremeno bi vetar na trenutak rasterao oblake, ali nigde
nije bilo ni traga nebu ili suncu. Samo jo jedan nemilosrdni vrh
koji se uzdizao izmeu njih i obeane zemlje; sa vrha je lagano
raznoen sneg u obliku perjanice, sneg koji je potom padao i sputao
se na padine preko kojih e oni morati da preu ako misle da preive.
Gajili su jo sasvim malu nadu; i ona je svakim danom postajala sve
manja. Od osamdeset tri punonadene due koliko ih je krenulo iz
Indipendensa u Misuriju, u prolee 1848. (taj broj se tokom puta
uveao jo za est novoroenadi), preivelo ih je trideset jedno. Tokom
prva tri meseca putovanja, kroz Kanzas, u Nebrasku, zatim preko 487
milja Vajominga, imali su samo est smrtnih sluajeva. Troje se
utopilo, dvoje je odlutalo i verovalo se da su ih ubili Indijanci;
jedna se sama obesila o drvo. Meutim, sa letnjim vruinama stigle su
i boletine, a iskuenja sa kojima su se sretali na putovanju poela
su da uzimaju danak. Prvo su podlegli veoma mladi i veoma stari,
razbolevi se zbog loe vode ili ukvarenog mesa. Mukarci i ene koji
su jo pre pet ili est meseci bili u naponu snage, otporni, hrabri i
vrsti, suili su se i propadali kako su se zalihe hrane smanjivale,
a zemlja, za koju im je reeno da e ih snabdevati raznovrsnom
divljai i svakovrsnim voem, nije ispunjavala obeanja. Mukarci su
znali da se udalje od karavana na po nekoliko dana u potrazi za
hranom, da bi se vratili upalih oiju i praznih ruku. I tako se
dogodilo da su se putnici, ve dosta oslabljeni, suoili sa hladnoom
iji se uinak pokazao koban. U roku od tri nedelje preminulo je
etrdeset sedam osoba; za to su bili krivi mraz, sneg, iscrpljenost,
izgladnelost i beznadenost. Hermanu Dejlu, koji je najvie znao o
poslu lekara meu preivelima posle smrti doktora Hodera, zapala je
dunost da belei one koji su preminuli. Kada su stigli do Oregona,
prijatne zemlje na Zapadu, saoptio je preivelima da e se svi
zajedno pomoliti za preminule i odati dunu poast svakoj dui
ponaosob, iju je smrt on zabeleio u svom dnevniku. Do tog srenog
vremena, ivi se nisu preterano brinuli za mrtve. Oni su otili u
topao i blaeni zagrljaj Boji i nee uzeti za zlo onima koji su ih
pokopali to to su im grobovi bili plitki ili izreene molitve
kratke. "Govoriemo o njima s ljubavlju", izjavio je Dejl, "kada
doemo do daha." Dan poto je dao ovo obeanje preminulima, i sam im
se pridruio, njegovo telo se predalo dok su se probijali kroz sneno
polje. Njegov le ostao je nepokopan, bar ga nije pokopala ljudska
ruka. Padao je tako gust sneg da je Dejlov le nestao sa vidika pre
no to su preostali putnici izmeu sebe podelili njegove oskudne
zalihe. Te noi, Ivan Bebkok i njegova ena Alisa preminuli su u snu,
a Meri Vilkoks k,oja je nadivela svo petero svoje dece i gledala
mua kako vene i umire od tuge, izdahnula je sa jecajem na usnama
koji je nastavio da odzvanja licem planine i poto se umorno srce iz
koga je potekao smirilo. Osvanuo je dan, ali nije doneo nikakvu
utehu. Nastavio je da pada gust sneg. Nigde nije bilo ni jedne
jedine pukotine u oblacima koja bi pokazala pionirima ta lei ispred
njih. Ili su sputenih glava, suvie umorni da bi govorili, a kamoli
pevali, kao to su inili u razdraganim mesecima, maju i junu, aljui
hosane put nebesa u slavu ove pustolovine. Nekolicina se molila u
tiini, molei Boga za snagu da preive. A neki su, moda, obeavali u
svojim molitvama da e, ako im snaga bude podarena i ako prebrode
ovu belu divljinu, te stignu do kakvog zelenog mesta, njihova
zahvalnost biti bezgranina i da e do kraja ivota tvrditi kako i
pored svih jada koje sa sobom donosi ovaj ivot, nijedan ovek ne
treba da okrene lea Bogu, jer Bog predstavlja nadu i on je
Vean.
2. Na poetku putovanja bilo je ukupno trideset dvoje dece u
karavanu. Sada je ostalo samo jedno. Zvala se Miv O'Konel;
neugledna dvanaestogodinjakinja u ijem se mravom telu krila
odvanost koja bi zapanjila one to su vrteli glavama u prolee i
govorili njenom ocu udovcu da nema izgleda da dete preivi
putovanje. Bila je sama kost i koa, govorili su, slabih nogu,
osetljivog stomaka. Slaboumna takoe, najverovatnije, aputali su,
zaklanjajui usta akama, isto kao i njen otac Harmon, koji je, dok
se drutvo okupljalo u Misuriju, nadugako i nairoko priao o svojim
planovima na Zapadu. Oregon bi mogao biti raj, govorio je, ali nisu
ume i planine bile te koje e od njega napraviti mesto ljudskog
trijumfa: to je bio slavan, sjajan grad koji je on tamo nameravao
da izgradi. Idiotsko truanje, mislili su ostali, naroito kada
dolazi od jednog Irca koji je video samo Dablin i sporedne ulice
Liverpula i Bostona. ta je on mogao znati o kulama i palatama? Kada
su krenuli na put, oni koji su se izmeu sebe podrugivali Harmonu
postali su mnogo manje diskretni, tako da je on ubrzo nauio da o
svojim ambicijama da postane osniva gradova pria samo sa svojom
kerki. Njegovi saputnici imali su mnogo skromnije nade vezane za
zemlju koja je leala ispred njih. Malo drvene grae od koje e
sagraditi kolibu; plodnu zemlju; pitku vodu. Sumnjiavo su gledali
na svakoga ko je imao kakvu veu viziju. Meutim, skromnost njihovih
zahteva nije ih kasnije potedela smrti. Mnogi mukarci i ene koji su
bili najreitiji u iskazivanju svog prezira prema Harmonu sada su
bili mrtvi, pokopani daleko od plodne zemlje ili pitke vode, dok su
ludak i njegova kerka, koja je bila sama kost i koa, i dalje bili
ivi. Ponekad, ak i tokom tih poslednjih oajnikih dana, Miv i Harmon
bi aputali dok su zajedno koraali pored svog kljuseta nalik na
kostur. A ako bi vetar na trenutak promenio pravac, poneo bi
njihove rei do uiju onih u blizini. Iako su bili iscrpljeni, otac i
ker i dalje su priali o gradu koji e sagraditi kada se ovo
putovanje okona; udo koje e uveliko iveti i poto sve kolibe u
Oregonu istrunu, a seanja na one koji su ih sagradili pretvore se u
prah. ak su imali i ime za taj metropolis koji prkosi vremenu.
Nazvae ga Evervil. Ah, Evervil! Koliko je samo noi Miv sluala oca
kako govori o tom mestu, oiju uprtih u pucketavu vatru, ali pogleda
usmerenog na jedan sasvim drugaiji prizor: ulice, trgove i otmene
kue tog uda koje tek treba stvoriti. "Ponekad mi se ini kao da si
ve bio tamo", rekla mu je Miv jedne veeri poznog maja. "Oh, ali
jesam, slatka moja devojice", odvratio joj je on, zurei preko
otvorenog prostranstva u sunce na zalasku. Bio je to oronuo, namuen
ovek, ak i u tim mesecima izobilja; meutim, dahom svoje vizije
nadoknaivao je usko elo i tanke usne. Volela ga je bezpogovorno,
kao i njena majka pre nje, a najvie kada je govorio o Evervilu. "Pa
kada si ga video?" stala je da ga izaziva. "Oh, u snovima",
odvratio je. Spustio je glas do apata. "Sea li se Ovena
Budenbauma?" "Oh, da." Kako je iko mogao da zaboravi neobinog
gospodina Budenbauma, koji se kratko druio s njima u Indipendensu?
Svetla crvenkastouta brada, koja je poela da sedi; navoteni brkovi
upereni uvis; najluksuzniji krzneni kaput koji je Miv ikada videla,
i tako muzikalan glas da su i najnejasnije stvari koje je govorio
(a koje su sainjavale okosnicu njegovih izlaganja, bar to se Miv
ticalo) zvuale poput nebeske mudrosti. "Bio je divan", ree ona.
"Zna li zato je nas odabrao? Zato to me je uo kako te zovem po
imenu, znao je ta znai." "Rekao si da znai radost." "I znai",
odvrati Harmon, nagnuvi se malo blie svojoj keri, "ali to je takoe
ime jednog irskog duha, koji se javlja ljudima u snovima." Nikada
ranije nije ovo ula. Razrogaila je oi. "Je li to istina?" "Nikada
ne bih mogao da te slaem", odvrati on, "ak ni u ali. Da, dete,
istina je. Kada me je uo kako te dozivam, uhvatio me je za ruku i
rekao: Snovi su vrata, gospodine O'Konel. To su bile prve rei koje
mi je rekao." "ta je bilo potom?" "Zatim je kazao: Ako imamo
hrabrosti da prekoraimo prag..." "Nastavi." "Ostavimo to za neki
drugi dan." "Tata!" pobuni se Miv. "Moe da se ponosi dete. Da nije
bilo tebe, nikada ne bismo upoznali gospodina Budenbauma, i ja
verujem da nam se srea promenila onog trenutka kada smo ga sreli."
Odbio je da nastavi razgovor na tu temu i stao naglas da razmatra
koje drvee bi moglo da se posadi u glavnoj ulici Evervila. Miv je
znala da ne treba da ga pritiska, ali je od tada mnogo razmiljala o
snovima. Ponekad bi se probudila usred noi sa iskrzanim deliima sna
koji su joj lebdeli oko glave, i ostajala da lei, gledajui zvezde,
razmiljajui: Da li sam bila na vratima? Da li se na drugoj strani
nalazilo neto divno, to sam ve zaboravila? Odluila je da ne dozvoli
da joj ti delii umaknu, i posle malo vebe nauila je kako da ih
vrsto epa poto se probudi; naglas ih je sama sebi opisivala.
Zakljuila je da su rei u stanju da ih sauvaju, ma kako jednostavne
bile. Nekoliko slogova bilo je dovoljno da zadri san. O tom svom
umeu nikome nije govorila (nije ga ak pomenula ni ocu), i ono je
predstavljalo prijatnu razonodu u dugim, pranjavim danima leta kada
je sedela u kolima i nadovezivala delie snova kojih se seala jedne
na druge, tako da su oni sainjavali prie udnije od svih koje su se
mogle nai u njenim knjigama. to se tie milozvunog gospodina
Budenbauma, njegovo ime nije dosta dugo ponovo bilo pomenuto. Kada
je konano, meutim, bilo pomenuto, okolnosti su bile tako udne da ih
Miv nee zaboraviti do smrtnog dana. Ulazili su u Ajdaho, i prema
proraunima dr Hodera (koji je okupljao skupinu svake tree veeri i
obavetavao ih o napredovanju), postojali su veliki izgledi da
prebrode Plave planine i ugledaju plodne doline Oregona pre nego to
vazduh pone da mirie na jesen. Iako su im zalihe bile na izmaku,
bili su bodri duhom, i u zanosu trenutka, Mivin otac rekao je neto
o Evervilu: usputna primedba koja je mogla neprimeeno da proe da
jedan od putnika, svaalica po imenu Gudhju, nije oseao negativne
posledice viskija i samo traio povod za kavgu. Naao ga je u dotinoj
primedbi i sa apetitom se okomio na njega. "Taj tvoj prokleti grad
nikada nee biti sagraen", rekao je Harmonu. "Niko od nas ga ne
eli." Rekao je to glasno i izvestan broj ljudi - osetivi da je na
pomolu tua i poto su bili eljni razonode - prioe da prisustvuju
raspravi. "Ne obraaj panju na njega, tata", promrmljala je Miv ocu,
posegnuvi za njegovom akom. Ali videla je po njegovim skupljenim
veama i stisnutoj vilici da ovom izazovu nije nameravao da okrene
lea. "Zato tako govori?" upitao je Gudhjua. "Zato to je glupo",
odvratio je pijanica. "A ti si budala." Izgovorio je to zapliui
jezikom, ali sa oiglednim prezirom u glasu. "Nismo doli ak ovamo da
bismo iveli u tvom malom kavezu." "To nee biti kavez", odvratio je
Harmon. "Bie to nova Aleksandrija, nova Vizantija." "Nikad uo ni za
jedno od nji'", javi se neki trei glas. ovek koji je to rekao bio
je pravi bik po imenu Potrak. Miv je zadrhtala kada ga je ugledala,
iako je stajala u zaklonu oevog ramena. Gudhju je bio brbljivac i
nita vie. Meutim, Potrak je bio grubijan koji je jednom tako
pretukao svoju enu da se razbolela i umalo nije umrla. "To su bili
veliki gradovi", ree Harmon, i dalje uspevajui da sauva prisebnost,
"u kojima su ljudi iveli u miru i blagostanju." "Gde s' nauio svo
to sranje?" pljunu Potrak. "Vidim da ita mnogo knjige. Gde ih uva?"
Uputio se ka O'Konelovim kolima. "'O ih sam izvadi, il' da ja to
uradim umesto tebe?" "Dalje od naih stvari!" ree Harmon, zakrivi
biku prolaz. Ne zastavi, Potrak iz sve snage tresnu Harmona,
oborivi ga na tle. Zatim se, praen Gudhjuem, popeo otpozadi na kola
i povukao platno. "Sklanjaj se odatle!" ree Harmon, podigavi se i
posrui krenuvi ka kolima. Kada se primakao na nekoliko koraka,
Gudhju se okrenuo sa noem u ruci. Uputio je Harmonu pijani,
smrdljivi osmeh. "Ug-uh", ree. "Tata..." pozva ga Miv planim
glasom, "...nemoj, molim te." Harmon se okrenu da pogleda ker. "Sa
mnom je sve u redu", ree on. Nije nastavio dalje, ve je jednostavno
ostao da stoji i posmatra Gudjua kako se pentra na kola i zajedno
sa Potrakom poinje da pretura po unutranjosti. Buka koju su pri
tome pravili privukla je nove posmatrae, ali nijedan od njih nije
pritekao upomo Harmonu i njegovoj keri. Malo njih je volelo
Potraka, i ti nisu bili nimalo brojniji od onih koji su voleli
O'Konelove, ali svi su dobro znali ko moe vie da im naudi. Iz kola
se zaulo zadovoljno gunanje, i Potrak se pojavio sa tamnom krinjom
od tikovine, paljivo uglaanom, koju je jednostavno bacio na zemlju.
Skoivi na tle ispred svoje kohorte, Gudhju stade da otvara krinju
noem. Kada mu nije polo za rukom da je otvori, iznervirano je poeo
da bode poklopac. "Nemoj je unititi", uzdahnu Harmon. "Ja u ti je
otvoriti." Skinuo je klju koji mu je visio oko vrata i kleknuo da
otkljua sanduk. Sada je i Potrak siao sa kola i gurnuvi Harmona u
stranu, udarcem noge otvorio poklopac. Miv je mnogo puta do tada
videla stvari koje su se nalazile unutra. Nisu imale neku vrednost
za neobrazovane - tek nekoliko smotuljaka hartije uvezanih konim
kaievima - ali za nju i njenog oca, oni su predstavljali pravo
blago. Na tim listovima pergamenta nalazio se grad Evervil koji je
ekao da bude roen: njegova raskra i njegovi trgovi, parkovi,
bulevari i venica. "ta sam rekao?" pljunu Potrak. "Rekao si
knjige", odvrati Gudhju. "Rekao sam sranje, to sam rekao", primeti
Potrak, preturajui po smotuljcima hartije i razbacujui ih tamo-amo
u potrazi za neim to bi za njega imalo bilo kakvu vrednost. Miv
uhvati oev pogled. Tresao se od glave do pete, lice mu je bilo
pepeljasto sivo. Izgleda da je njegov bes nadjaao fatalizam, to joj
je bilo i te kako drago. Hartije su se mogle nadoknaditi. On ne.
Potrak je odustao od kopanja i, sudei prema izrazu dosade na licu,
bio je spreman da se vrati mlaenju ene. Moglo se desiti da upravo
to i uradi da Gudhju nije ugledao neto to se nalazilo na dnu
sanduka. "ta je ovo?" upita on, sagnuvi se i posegnuvi u njega.
Neobrijano lice mu se razvue u osmeh. "Ovo mi ne lii na neko
sranje." Izneo je svoje otkrie na svetlost dana, izvadivi ga iz
komada hartije u koji je bilo uvijeno i podigavi ga da ga okupljeni
vide. Bilo je to neto to ak ni Miv nikada nije videla, i ona
zbunjeno zamirka. Liilo je na nekakav krst, ali takav krst nijedan
hrianin ne bi nosio, to joj je bilo jasno. Prila je ocu i
proaputala: "ta je to, tata?" "To je poklon..." odvratio je, "...od
gospodina Budenbauma." Mara Vintrop, jedna od retkih ena koja je
bila bar ponekad ljubazna prema Miv, sada istupi iz gomile
posmatraa da izbliza osmotri ono to je Gudhju naao. Bila je to
krupna ena otrog jezika, i kada je progovorila gomila je na
trenutak prestala da mrmlja. "Meni to lii na komad nakita", ree
ona, okrenuvi se prema Harmonu. "Da li je pripadalo tvojoj eni?"
Miv se esto kasnije pitala ta je bilo njenom ocu u tom trenutku; da
li su ga tvrdoglavost ili perverznost spreile da izrekne bezbolnu
la. ta god da je bilo u pitanju, odbio je da se poslui laima i da
se time izvue. "Ne", ree on. "Nije pripadalo mojoj eni." "ta je to
onda?" zanimalo je Gudhjua. Odgovor nije siao s Harmonovih usana ve
je dopro iz gomile. "Jedan od znakova avola", zauo se neiji kretav
glas. Glave se okrenue, a osmesi nestae sa lica kada se iz zadnjih
redova pojavio Enoh Vitni. Nije bio mantija, ali je prema vlastitom
opisu bio najbogobojaljiviji od svih njih; dua kojoj je Gospod
naredio da motri na svoje saputnike i da ih stalno podsea na to da
u njihovim redovima postoji Neprijatelj. Bio je to muan zadatak, i
on je retko proputao priliku da podseti svoje tienike na to koliko
pati zbog njihove neisti. Na sebe je preuzeo odgovornost da javno
ukori svakoga ko se ogluio o zapovesti delom, reju ili namerom -
bludnika, razume se, preljubnika, prevaranta. A veeras, tovatelja
bezbonih stvari. Stao je ispred grenog oca i keri i nakostreivi se
poeo da preti. Bio je to visok, mrav ovek, ije su oi bile suvie
zaokupljene svojom dunou, tako da se nikada ni na emu nisu
zadravale due od jednog trenutka. "Od poetka si se ponaao kao
krivac, O'Konele", ree on, prelazei pogledom sa optuenog na Miv, te
na predmet koji je drao Gudhju. "Ali nikako nisam mogao da prodrem
do korena tvoje krivice. Sada razumem." Pruio je aku. Gudhju spusti
krst u nju i povue se. "Ni za ta ja nisam kriv", ree Harmon. "Ovo
je nita?" upita Vitni, podigavi glas. Imao je snaan glas koji je
neumorno vebao. "Ovo je nita?" "Rekoh da nisam kriv ni..." "Reci
mi, O'Konele, kakvu uslugu si uinio avolu, zbog koje te je nagradio
ovom poganom stvari?" Zaue se uzdasi meu prisutnima. Retko ko se
usuivao da tako otvoreno govori o Onom Zlom; bili su navikli da se
takvi razgovori vode apatom, u strahu da ne privuku panju onoga o
kome se govori. Vitni nije gajio takvo strahopotovanje. On je
ponekad govorio o avolu sa pravim apetitom. "Nisam uinio nikakvu
uslugu", odvrati Harmon. "Onda je to bio poklon." "Da." Novi
uzdasi. "Ali ne od avola." "Ovde je Sotona umeao svoje prste!"
riknu Vitni. "Nije!" drekom mu odvrati Harmon. "Nemam ja nikakva
posla sa avolom. Ti si taj koji sve vreme pria o Paklu, Vitni! Ti
si taj koji u svakom uglu vidi avola! Ja smatram da avo ne vodi
mnogo rauna o nama. Ja mislim da je on na nekom lepom mestu..."
"avo je svuda!" odvrati Vitni. "eka da pogreimo i padnemo." Te rei
nisu bile upuene Harmonu, ve okupljenima iji se broj neto osuo kada
se Vitni pojavio. "Nema mesta, ak ni u divljim predelima sveta, gde
on ne motri na nas." "Ti govori o avola onako kako pravi hriani
govore o svemonom Bogu", primeti Harmon. "Ponekad se pitam gde lei
tvoja odanost!" Ovaj odgovor raestio je Vitnija. "Kako se usuuje da
sumnja u moju pravinost", zapenua on, "kada imam dokaz, dokaz koji
drim u aci, o tvojim bezbonim poslovima!" Okrenuo se prema gomili.
"Ne smemo da trpimo ovog oveka u naoj sredini!" ree on. "Navui e
nam nesreu na vrat, sluei svojim paklenim gospodarima!" Isturio je
medaljon i zaao meu pastvu. "Kakav vam je jo dokaz potreban pored
ovog? Ovaj krst predstavlja parodiju naeg Gospodara!" Ponovo se
okrenuo prema Harmonu, bodui prstom optuenoga. "Ponovo te pitam:
kakvu si uslugu uinio za ovo?" "A ja tebi kaem, poslednji put, da e
biti avoljev najvei saveznik sve dok ne prestane da nalazi njegove
prste u naim ivotima." Sada je govorio blago, kao da se obraa
kakvom uplaenom detetu. "Tvoje neznanje je pravi blagoslov za
avola. Svaki put kada se podrugne onome to te zbunjuje, on se
smeje. Ti si taj koga on voli, Vitni, ne mene. Tebi se on
zahvaljuje u svojim veernjim molitvama." Uloge su bile tako
jednostavno i reito zamenjene da Vitni na trenutak nije u
potpunosti shvatio da je poraen. Zurio je u svog protivnika
namrtenog lica, a Harmon se okrenuo i obratio gomili. "Ako ne elite
da ja i moja ker nastavimo put sa vama", ree on, "ako verujete u
klevete koje ste uli, onda to sada i recite, i mi emo otii svojim
putem. Ali budite ubeeni, svi vi budite ubeeni, da u mom srcu i
glavi nema niega to sam Bog nije tamo stavio..." U oima su mu se
javile suze dok je zavravao ovaj govor, a Miv je uvukla svoju aku u
njegovu ne bi li mu pruila utehu. Jedno pored drugog stajali su
ispred okupljenih, ekajui presudu. Nastupila je kraa tiina. Nije ju
prekinuo Vitni; uinila je to Mara Vintrop. "Ne vidim razloga zbog
koga biste vi otili svojim putem", ree ona. "Zajedno smo krenuli na
ovaj put. ini mi se da bi zajedno trebalo i da ga okonamo."
Jednostavnost i razboritost ovih rei doli su kao olakanje za gomilu
posle svih onih pria o Bogu i avolu. Tu i tamo zaulo se odobravajue
mrmljanje, a nekolicina se spremala da ode. Drama se okonala. ekao
ih je posao: tokovi koje je trebalo privrstiti, gula koji je
trebalo promeati. Meutim, pravoverni Vitni nije imao nameru da
pusti svoju pastvu bez jo jednog upozorenja. "Ovo je opasan ovek!"
zarea on. Bacio je medaljon u blato i zgazio ga petom. "Povui e nas
za sobom u pakao." "Nee on nas nikuda da povue, Enoe", ree Mara. "A
sada se lepo o'ladi, vai?" Vitni baci ogoreni pogled u Harmonovom
pravcu. "Paziu ja na tebe", ree on. "To me tei", odvrati Harmon, a
Mara ga nagradi kratkim kikotom. Kao da ga je zvuk smeha prepao,
Vitni se urno udaljio, proguravi se kroz gomilu i mrmljajui dok je
odlazio. "Bie bolje da se pazi", ree Mara Harmonu dok je odlazila.
"Taj tvoj jezik mogao bi ovih dana da te uvali u nevolju." "Veeras
si bila veoma ljubazna prema nama", odvrati on. "Hvala ti." "Uinila
sam to zbog deteta", ree mu Mara. "Ne elim da pomisli kako je ceo
svet lud." Posle toga je otila, ostavivi Harmona da pokupi
razbacane hartije i vrati ih u krinju. Kada joj je otac okrenuo
lea, Miv se dade u potragu za medaljonom, podigla ga je i stala
pomno da ispituje. Svi opisi koje je ula u poslednjih nekoliko
minuta izgledali su joj uverljivi. Bila je to lepa stvarica, u to
nije bilo sumnje. Sijala je poput srebra, ali je takoe svetlucala
bojom - skarletnom i nebesko plavom. Svaka dama, supruga ili ne,
bila bi srena da ga nosi. Ali oigledno je to bilo neto vie od
komada nakita. U sredini se nalazila neka figura, rairenih ruku
nalik na razapetog Hrista, osim to je ovaj spasilac bio potpuno
nag. Sigurno nije predstavljao avola. Nije bilo nieg zastraujueg u
njegovoj pojavi: nije imao raskoljena kopita, niti rogie. Iz
njegovih aka i glave nicali su oblici, kao i izmeu nogu, od njih je
neke prepoznala (majmun; munja; dva oka, jedno iznad, jedno ispod),
a neki su premaivali njeno znanje. Ali nijedan od njih nije
izgledao zao ili pogan. "Ne bi trebalo dugo da gleda u njega", ula
je oca kako joj govori. "Zato?" upitala je, ne skreui pogled. "Hoe
li me zaarati?" "Da ti kaem istinu, ne znam ta e uiniti", ree joj
otac. "Zar ti gospodin Budenbaum nije kazao?" Otac posegnu preko
njenog ramena i neno joj uze medaljon. "Oh, kazao mi je, i te kako
mi ja kazao", odvrati Harmon, vrativi se do sanduka i spustivi
medaljon u njega, "samo to ga nisam ba najbolje shvatio." Poto je
sakupio sve to je bilo u krinji, spustio je poklopac i stao da je
tegli nazad ka kolima. "Mislim da ne bismo vie smeli naglas da
pominjemo ime tog oveka." "Zato da ne?" upita Miv, odluivi da izvue
iz oca neke odgovore. "Je li on rav ovek?" Harmon spusti sanduk na
stranji kraj kola. "Ne znam kakav je on ovek", odvrati on, tihim
glasom. "Da ti kaem istinu, ne znam, zapravo, da li je on uopte
ovek. Moda..." on uzdahnu. "ta, tata?" "Moda sam ga sanjao." "Ali i
ja sam ga videla." "Onda smo ga moda oboje sanjali. Moda je
Evervil, zapravo, to, i nikada nee ni biti nita vie od toga. Samo
na san." Otac je rekao Miv da je nee lagati i ona mu je verovala,
ak i sada. Ali kakav je to san stvarao predmete stvarne poput toga
medaljona koji je upravo drala u aci? "Ne razumem", ree ona.
"Razgovaraemo o tome neki drugi put", ree Harmon, preavi akom preko
namrtenog ela. "Za sada je dosta." "Kai mi samo kada", ree Miv.
"Znaemo kada za to doe vreme", odvrati Harmon, gurnuvi sanduk nazad
kroz platno i sklonivi ga s vidika. "Tako je to sa tim
stvarima."
II
1. Te stvari, te stvari: ta su, zapravo, predstavljale te
stvari? Narednih nekoliko nedelja, dok je karavan krivudao kroz
Ajdaho, sledei trag utisnut tokom petogodinjeg osvajanja Zapada,
Miv je mozgala o tajanstvenosti svega onoga to je tog dana videla i
ula. Istinu govorei to mozganje predstavljalo je razonodu - isto
kao i nadovezivanje delia snova - dobrodolu razonodu na jednolinom
putovanju. Vreme je tokom poznog juna i jula uglavnom bilo sparno,
i niko nije imao mnogo snage za igre. Lako je bilo odraslima,
razmiljala je Miv. Imali su karte i razmirice zbog kojih su se
puili. Bavili su se takoe onim poslom kojim se izmeu sebe mukarci i
ene bave, a koji njen dvanaestogodinji mozak nije u potpunosti
shvatao, mada je eznula da shvati. Bilo je oigledno, zakljuila je
na osnovu svojih posmatranja, da su mladii voljni da mnogo ta uine
za devojku koja zna kako da ih oara. Sledili bi je unaokolo poput
pasa, eljni da joj ugode; ako bi to poelela, i budale su pravili od
sebe. Te obrede nije jo ponajbolje shvatala, ali bila je dobar
uenik i znala je da je to bila - za razliku od zagonetnog gospodina
Budenbauma - tajna koju e na kraju razreiti.
to se tie njenog oca, bio je mnogo povueniji posle sukoba sa
Vitnijem, druio se sa ostalim putnicima manje nego ranije, a kada
je to i inio, sve bi se zavravalo samo na nezanimljivim
uljudnostima. U sigurnosti i tajnosti kola, meutim, nastavio je da
kuje planove za izgradnju Evervila, razraujui ih jo pomnije nego
pre. Samo je jednom pokuala da ga odvue od njegovih prouavanja.
Strogo joj je kazao da ga ostavi na miru. Rekao je da mu je namera
da naui Evervil napamet, tako da, ako Potrak ili Gudhju ili njima
slini pokuaju i uspeju da unite planove, moe da podigne sjajni grad
po seanju. "Budi strpljiva, srce", rekao joj je, smekavi. "Jo samo
nekoliko nedelja i prebrodiemo planine. A onda emo pronai dolinu i
poeti." I to mu je poverovala, kao to je verovala i u sve ostalo to
bi rekao, i ostavila ga je da kuje planove. ta je to nekoliko
nedelja? U meuvremenu e se zadovoljiti trostrukom nepoznanicom,
tajanstvom snova, neizgovorenim stvarima i pitanjem odnosa izmeu
mukaraca i ena. Zaas e se obreti u Oregonu. To je bilo sasvim
izvesno.
2. Meutim, toplota je napustila svet jo pre nego to se avgust
okonao, i krajem tree nedelje, kada Plave Planine jo ni najotrije
oko nije moglo da nazre, a sledovanja hrane bila toliko smanjena da
su neki bili suvie slabi da bi hodali, oko logorskih vatri proneo
se glas da, prema tvrenju prijateljski raspoloenih domorodaca,
oluje neuobiajene jaine za to doba godine ve silaze sa visina.
eldon Stardis, koji je do tada upravljao karavanom krajnje
popustljivo (neki su govorili da je to njegov stil; a drugi da je
on, naprosto, slabi i sklon piu), sada je poeo da pouruje one koji
su usporavali napredovanje. Ali to je prouzrokovalo poveanje broja
slabih i bolesnih pionira, greke i nesreni sluajevi postali su ei,
to je sve zajedno samo jo vie doprinosilo kanjenu koje je bilo
neizbean deo ovakvih putovanja: izgubljeni tokovi, povreene
ivotinje, zakren put. Negde poetkom septembra smrt je postala
njihov saputnik, tako je bar Miv verovala. U poetku je nije videla,
ali bila je ubeena da je tu. Nahodila se u zemlji oko njih, ubijala
je ive stvorove svojim dodirom ili dahom. Drvee koje je u ovo doba
godine trebalo da bude prepuno plodova ve je bilo ostalo bez lia i
ogolelo. ivotinje, velike i male, mogle su se videti mrtve ili na
samrti pored puta. Samo su se muve koje su obletale oko leeva
gojile ovog septembra; ali Smrt je bila prijateljica muva, zar ne?
Nou, ekajui da joj san sklopi oi, mogla je da uje ljude kako se
mole u oblinjim kolima, preklinjui Boga da zauzda Smrt. Nije
pomagalo. Ipak ih je pohodila. Malog sina Mare Vintrop, Vilijema,
koji se rodio u Misuriju samo dve nedelje pre poetka putovanja. Oca
Deka Potraka, koji je bio ista onakva ivotinja kao i njegov sin i
koji je iznenada zanemoao i preminuo usred noi (ali ne tiho kao
mali Vintrop, ve uz uasno vritanje i proklinjanje). Sestre Brendu i
Merijel onberg, obe usedelice, iju smrt su otkrili tek kada se
karavan u sumrak zaustavio, a njihova kola nastavila dalje, jer su
mrtve ene njima upravljale. Miv nije mogla da se ne zapita zato je
Smrt izabrala ba te due. Mogla je da shvati zato je odnela njenu
majku: bila je veoma lepa, graciozna i puna ljubavi. elela je da
osiromai svet njenim uklanjanjem, a sebe da obogati. Ali zato su
joj bili potrebni beba, starac i dve uvenule sestre? Nije gnjavila
oca takvim pitanjima; ve je ionako bio dovoljno razdraljiv i u
poprilinom kripcu. Iako njihova kola jo nisu pokazivala znake
propadanja, a konj im bio u istom stanju kao i ostali u karavanu,
njegove upale oi reito su govorile da i on zna da je Smrt ovih dana
bila njihov nepoeljni jaha-predvodnik. Poela je paljivije da motri
ne bi li ugledala tog jahaa, nadajui se da e, prepoznavi
neprijatelja, moi da razuveri oca; da e biti u stanju da kae, znam
koje boje su mu konj i eir, i ako nam se priblii, ja u ga
prepoznati i uplaiti ga molitvom ili pesmom. esto bi joj se uinilo
da ga je na tren ugledala, kako se mota izmeu kola ispred njih,
taman u praini. Ali nijednom nije bila sasvim sigurna da ga je
videla, tako da je radije utala nego da ocu podnese neprovereni
izvetaj. A dani su prolazili, hladnoa je postajala sve jaa, i kada
su konano ugledali Plave Planine, njihove padine bile su bele i
ispod linije drvea, a oblaci iza njih crni i izrovaeni teretom
leda. Ebilejn Vel i Bili Bakster, ije su bizarnosti tokom leta bile
predmet velikog ogovaranja (i zvocanja Marte Vintrop), pronaeni su
jednog jutra zagrljeni: smrt ih je dodirnula dok su uivali jedno u
drugom podalje od topline vatre. Dok su ih pokapali, a Dok Hoder
govorio o tome kako e veno biti sjedinjeni u Bojem kraljevstvu i
gresi koje su moda poinili u ime ljubavi oproteni, Miv je podigla
pogled ka sivim nebesima i ugledala prve pahulje snega kako poinju
zavojito da padaju. To je bio poetak kraja.
3. Posle toga je prestala da traga za predvodnikom Smru. Ako je
ikada pratio kola na leima konja, kao to je podozrevala da jeste,
sada je odbacio taj oblik. Postao je jednostavniji. Bio je led.
Brzo je pobio mnoge putnike, a one koje nije ubio, muio je najavama
onoga to ih eka. Usporavao je rad mozga i krvotok; prsti su
postajali trapavi, a stopala neosetljiva; koio je miie; oblagao
plua mrazom. ak i sada kada je toliko ljudi pomrlo, i dok su ostali
umirali, Miv bi ponekad ula oca kako kae: "Nije trebalo da ispadne
ovako", kao da mu je bilo dato nekakvo obeanje koje potom nije
odrano. Uopte se nije dvoumila kada je bio u pitanju identitet
onoga ko je mogao da obea tako neto. Gospodin Budenbaum. On je bio
taj koji je ispunio srce njenog oca ambicijom, koji ga je darivao i
rekao mu da poe na Zapad da gradi. On je bio taj koji je prvi
proaputao re Evervil. Poela je da razmilja: moda je Vitni bio u
pravu. Moda je avo zaista doao da iskua njenog oca u liku gospodina
Budenbauma i da ispuni njegovo lakoverno srce snovima samo zarad
toga da bi gledao kako to srce biva slomljeno. Taj ju je problem
muio i danju i nou - a najvie onda kada se njen otac, usred oluje -
nagnuo ka njoj i rekao: "Moramo biti jaki, duo. Ne smemo umreti,
jer e onda i Evervil umreti sa nama!" Sada je ve bila u dilerijumu
od gladi i iscrpljenosti - tako da je ponekad zamiljala da se
nalazi na brodu koji dolazi iz Liverpula, i da se vrsto dri za
zaleenu palubu vrhovima prstiju; ponekad je ponovo bila u Irskoj,
jela travu i korenje kako je stomak ne bi boleo - ali u trenucima
kada je bila prisebna, pitala se nije li moda ovo neka vrsta probe;
Budenbaumov nain da proveri da li je ovek kome je podario san o
Evervilu bio dovoljno jak da preivi. Ta misao delovala je suvie
uverljivo, tako da nije mogla da je zadri za sebe. "Tata?" pozva ga
ona, epavi ga za kaput. Otac se osvrnuo da je pogleda, dok mu se
lice jedva naziralo ispod kapuljae. Mogla je da mu vidi samo jedno
oko, ali ono ju je gledalo s puno ljubavi kao i uvek."ta je bilo,
dete?" upita on. "Mislim da je moda - da je moda bilo sueno da bude
ovako." "O emu to pria?" "Moda nas gospodin Budenbaum posmatra, da
bi utvrdio da li zasluujemo da izgradimo njegov grad. Moda e se
pojaviti kada pomislimo da ne moemo dalje, i rei nam da je to bila
samo proba, i pokazati nam put u dolinu." "Ovo nije proba, dete. To
je ono to se deava u svetu. Snovi umiru. Hladnoa se pojavi niotkuda
i ubija ih." Zagrlio je ker i privio je uz sebe, mada je i njemu
ostalo sasvim malo dragocene snage. "Ne bojim se, tata", ree ona.
"Zaista?" "Ne, ne bojim se. Zajedno smo daleko stigli." "To je
tano." "Sea se kako je bilo kod kue? Kako smo mislili da emo umreti
od gladi? Ali nismo. A zatim na brodu. Talasi su odnosili ljude
preko ograde desno i levo od nas, a mi mislili da emo se sasvim
sigurno utopiti. Ali nas su talasi zaobili. Zar ne?" Uspeo je da se
jedva primetno osmehne ispucalim, pobelelim usnama. "Da, dete, tako
je." "Gospodin Budenbaum je znao kroz ta smo sve proli", ree Miv.
"Znao je da nas aneli uvaju. I mamu..." Osetila je kako se otac
pored nje stresao. "Noas sam je sanjao..." ree on. "Je li bila
lepa?" "Kao i uvek. Lebdeli smo, jedno pored drugog, u tom mirnom,
mirnom moru. I kunem se, da nisam znao da si ti ovde, dete, da me
eka..." Nije zavrio misao. Iz slepe beline ispred njih prolomio se
zvuk nalik na zvuk trube; ton trijumfa koji je istog asa izmamio
hor povika iz kola ispred i iza njih. "u li to?" "Jo je neko ovde
gore sa nama!" Jo jedan zvuk, za njim jo jedan, pa jo jedan,
nadovezivali su se jedan na odjek drugoga dok ceo beli svet nije
bio ispunjen mednim milozvujima. Stardisova kola, koja su bila
ispred O'Konelovih, stadoe, i eldon poe da poziva preko veze
mukarce da se okupe oko njega. "Streton! Vitni! O'Konel! Uzmite
puke!" "Puke?" ponovi Miv. "Tata, ta e mu puke?" "Ti se samo popni
u kola, dete", ree Harmon, "i ostani tamo dok se ja ne vratim."
Buka truba na trenutak je zamrla, ali onda su se ponovo oglasile,
velianstvenije no ikad. Dok se pela u kola, Miv se onako mrava
tresla od tog zvuka, kao da joj je muzika uzdrmala miie i kimu.
Poela je da plae, kada je videla da otac nestaje sa pukom u ruci.
Ne zato to je strahovala za njega, ve zato to je i sama elela da
ode napolje na sneg i vidi kakve su to trube proizvodile zvuk koji
je na nju ostavio tako udan utisak, i kakvi to ljudi duvaju u njih.
Moda to uopte nisu bili ljudi, zakljuila je njena glava u kojoj se
vrtelo. Moda su aneli o kojima je trabunjala jo pre nekoliko minuta
sili na zemlju, a ovi zvuci predstavljaju njihove objave. Krenula
je u sneg, iznenada i bespogovorno ubeena da je to bila istina.
Njihovi nebeski uvari doli su da ih spasu, i mama je,
najverovatnije, sa njima. Ako se bude trudila, uskoro e ih
ugledati, zlatne, plave i purpurne. Stala je na sedite i uhvatila
se za platno, kako bi bolje videla, prelazei pogledom preko belila
snega u svim pravcima. Njen trud bio je nagraen. Upravo u trenutku
kada su trube otpoele svoje tree aleluja, sneg se razdvojio na
nekoliko trenutaka. Ugledala je planine koje su se levo i desno
uzdizale poput zubi kakve zamke, a ispred sebe jedan ogroman vrh,
ije su nie padine bile poumljene. Perimetar drvea nalazio se na
otprilike stotinu jardi od kola, i muzika koju je ula dolazila je
iz tog pravca, bila je ubeena u to. Nije bilo ni traga njenom ocu
niti ljudima koji su bili s njim, ali bila je uverena da su nestali
meu drveem. Moe sasvim bezbedno da krene za njima, jer bilo bi
divno nalaziti se pored oca kada se ponovo sretne sa mamom. Zar to
ne bi bio blagosloveni trenutak, u kome e on ljubiti majku okruen
anelima, dok Vitni i svi mukarci koji su omalovaavali njenog oca
budu zavidljivo gledali? Otvor u velu od snega ponovo je poeo da se
zatvara, ali pre nego to se potpuno zatvorio skoila je sa kola i
uputila se u pravcu drvea. Nije prolo ni nekoliko trenutaka, a sneg
je zapreo kola iza nje, isto onako kao to je prekrio i umu ispred
nje, i ona krenu za svojim nosem kroz beli svet, spotiui se na
svakom drugom koraku. Nanosi su bili mestimino opasno duboki, i
nekoliko puta je upala u njih tako da umalo nije bila iva zatrpana.
Ali upravo u trenutku kada su njeni smrznuti udovi zapretili da e
je izdati, ponovo se oglasie trube, i muzika vrati ivot u njene
miie i ispuni joj glavu blaenstvom. Tamo gore ekao ju je deli raja.
Aneli, mama i njen voljeni otac, sa kojim e podii grad koji e
predstavljati svetsko udo. Nee ona umreti, u to je bila sigurna. Ne
danas, pred njom su bile jo mnoge godine. ekao ju je veliki posao,
i aneli e se pobrinuti da ne premine u snegu, znajui koliki je put
prela da ga obavi. A onda je ispred sebe ugledala drvee, jele vie
od bilo koje kue, poput zida uvara. Dozivajui oca, potrala je prema
njima, ne obazirui se na hladnou, modrice i vrtlog u glavi. Trube
su bile blizu, i krajikom oka ugledala je vatromet boja, a nju kao
da je okruila gomila anela, koji jo nisu dohvatili svoje
instrumente, dozvolivi joj da vidi samo vrhove njihovih lepravih
krila. Noena na nevidljivim rukama, urno je upuena ispod baldahina
od drvea i tamo, gde sneg nije uspeo da prodre, a tle bilo posuto
mekim borovim iglicama, doekala se na kolena i uvukla desetak puta
vazduh dok je zvuk truba dodirivao svaki njen deo.
III
Nije muzika bila ta koja ju je konano naterala da ustane, kao ni
ake nevidljive gomile. Bio je to uzvik koji je nadjaao odjeke truba
i uznemirio je. "Proklet bio, O'Konele!" Prepoznala je glas. Bio je
to Vitni. "Blagi Boe! ta si to uradio?" vikao je on. Podigla se i
krenula u pravcu buke. Oi joj se jo nisu bile privikle na mrak
posle belila meave, a to se vie udaljavala od ivice ume, postajalo
je sve mranije; meutim, bes u Vitnijevom glasu terao ju je dalje, a
da pri tom uopte nije vodila rauna na ta moe naii. Trube su umukle.
Moda su aneli uli njegovu viku, pomisli ona, i ne ele da njihova
sazvuja lebde zagaenim vazduhom, ili su moda jednostavno zastali da
vide kako izgleda ljudski bes. "Znao si!" vikao je Vitni. "Doveo si
nas u pakao!" Miv je sada ve mogla da ga vidi kako se kree izmeu
drvea, viui za svojim plenom u senci. "O'Konele? O'Konele! Goree u
vatrenom jezeru zbog ovoga. Goreti i goreti i..." Stao je; okrenuo
se i njegove oi neverovatnom brzinom pronaoe Miv. Pre nego to je
mogla da se povue, on povika: "Vidim te! Izii, ti mala kuko!" Miv
nije imala izbora. Drao ju je na nianu puke. I dok mu se
pribliavala izmeu drvea, primetila je da nije sam. eldon, Stardis i
Potrak nalazili su se svega nekoliko jardi od njega. Stardis je uao
pored drveta, uasnut zbog neega to se nalazilo u kronji iznad
njega, u ta je drao uperenu puku. Potrak je posmatrao Vitnijevu
predstavu sa zbunjenim izrazom na glupom licu. "O'Konele?" zaurla
Vitni. "Kod mene je tvoja devojica." Paljivije je nanianio,
zakiljivi radi preciznosti. "Ako povuem oroz, pogodiu je pravo meu
oi. A uiniu to. uje li me, O'Konele?" "Ne pucaj", ree Stardis.
"Vratie se." "Svakako e se vratiti", ree Vitni. "O'Konel ga je
poslao da nam uzme duu." "Oh, Isuse Hriste na nebesima..." zajeca
Stardis. "Stani tu", naloi Vitni Miv. "Pozovi svog taticu i kai mu
da skloni svog demona od nas ili u te ubiti." "On nema... nema
nikakve demone", odvrati Miv. Nije elela da Vitni sazna koliko se
plai, ali nije mogla da se obuzda. Suze joj potekoe same od sebe.
"Samo mu ti kai", ree Vitni, "samo ga ti pozovi." Mahnuo je pukom u
Mivinom pravcu, tako da se oruje nalo na stopu od njenog lica. "Ako
to ne uradi, ubiu te. Ti si dete avola, eto ta si ti. Nije nikakav
zloin ubiti ubre poput tebe. Hajde. Pozovi ga." "Tata?"
"Glasnije!" "Tata?" Iz senke nije dopro nikakav odgovor. "Ne uje
me." "ujem te, malena", ree njen otac. Pogledala je u pravcu iz
koga je dopro njegov glas i ugledala ga, dolazio je prema njoj iz
mraka. "Baci puku!" doviknu mu Potrak. U tom trenutku ponovo se
oglasie trube, glasnije no ikada. Muzika stegnu Mivino srce takvom
estinom da je poela da se bori za vazduh. "ta nije u redu?" zaula
je oca kako govori i ponovo bacila pogled u njegovom pravcu; videla
je kako kree prema njoj. "Ostani gde si!" Povika Vitni, ali je njen
otac nastavio da tri. Nije bilo drugog upozorenja. Vitni je
jednostavno opalio, i to ne jednom ve dva puta. Jedan metak ga je
pogodio u rame, drugi u stomak. Nastavio je da posre prema njoj,
ali pre nego to je uspeo da napravi dva koraka, noge su ga izdale i
on pade. "Tata!" povika ona i ve je htela da krene ka njemu, ali
tada trube ponovo grunue, i dok je njihova muzika narastala u njoj,
naleti bele svetlosti zbrisae svet i ona pade na tle onesveena.
"ujem ga, dolazi..." "Zavei, Stardise." "Ali dolazi! Ponovo dolazi.
ta emo sad?" Stardisovi kretavi povici prenue Miv. Otvorila je oi i
ugledala oca kako lei tamo gde je pao. Primetila je da se jo
pomera, akama je ritmiki stezao stomak, noge su mu se trzale.
"Vitni!" Vritao je Stardis. "Vraa se." Nije mogla da ga vidi sa
mesta na kome je leala, ali mogla je da uje mlataranje grana, kao
da se iznenada digao vetar. Vitni se molio. "Oe na, koji jesi na
nebesi..." Miv je malo pomerila glavu, u nadi da e ugledati tu
trojicu, a da im pri tom ne privue panju. Vitni je kleao, Stardis
se uurio uz drvo, a Potrak je zurio u kronju, divlje maui: "Samo
doi, ti kukin sine! Doi!" Ubeena da su na nju zaboravili, Miv se
oprezno pridie, ispruivi ruku ne bi li se doepala najblieg debla da
se o njega osloni. Pogledala je ponovo u oevom pravcu i videla da
je podigao glavu nekoliko ina od zemlje i zurio u Potraka dok je
ovaj pucao u grane koje su se pomerale. Stardis zavapi: "Pobogu,
ne!" Vitni poe da ustaje, i u tom trenutku oblije koje Mivine
zapanjene oi nisu uspele ba ponajbolje da razlue od granja -
kretalo se isto kao i one i bilo isto tako tamno - nasrnu na
Potraka. ta god bilo, nije bilo aneo. Nije bilo perja. Nije bilo ni
zlatne, ni skarletne, ni plave boje. Zver je bila naga, u to je
bila gotovo sasvim uverena, i njeno meso je svetlucalo. Samo je to
imala vremena da vidi pre nego to je pokupila Potraka i odnela ga,
gore u kronju. On je vritao i vritao, a Miv, mada je tog oveka
mrzela iz dna due, poele da bude spasen tog muenja, ako ni zbog ega
drugog, a ono da bi prestao da pravi buku. Pokrila je ui, ali
njegovi povici pronali su put izmeu njenih prstiju, dobijajui na
snazi dok je uasna kia padala sa grana. Prva je bila puka, zatim je
stala da pljuti krv. Usledila je Potrakova ruka, a za njom komad
tela koji nije uspela da prepozna; za njim jo jedan. On je i dalje
vritao, iako se pljusak krvi pretvorio u pravu provalu, a zmijoliki
deo njegovih unutranjih organa pao sa drveta u svetlucavoj petlji.
Stardis se iznenada podigao iz svog skrovita i stao da puca u drvo.
Moda je oslobodio Potraka muka, moda je zver jednostavno iupala
oveku grlo. ta god bilo posredi, uasni zvuk je uminuo, i trenutak
kasnije Potrakovo telo, toliko izmrcvareno da teko da je liilo na
ljudsko, pade sa grana i ostade da lei puei se na tlu. Kronja se
umirila. Stardis se povukao nazad u senku, potiskujui jecaje. Miv
se sledila, molei se da i Vitni ode sa njim. Ali nije otiao. Krenuo
je ka njenom ocu. "Vidi li ta si uinio, kada si pozvao avola?"
upita on. "Ja... nisam... nikoga pozvao", zadahta Harmon. "Reci mu
da se vrati u jamu, O'Konele. Ti mu reci!" Miv ponovo pogleda u
Stardisovom pravcu. ovek je zbrisao. Pogled joj pade na Potrakovu
puku koja je leala ispod grana sa kojih je kapala krv, jard od
njegovog lea.
"Pokaj se", govorio je Vitni Harmonu. "Poalji tog avola nazad
odakle je doao, ili u ti razneti ake, zatim gubicu, dok ne pone da
moli za milost." Poto je Stardis otiao, a Vitni joj okrenuo lea,
Miv nije morala da bude mnogo oprezna. Ne skidajui pogled sa grana,
meu kojima je zver i dalje uala, u ta je bila ubeena, ona krenu
prema puci. Nigde nije mogla da primeti ni traga od tog stvorenja -
granje je bilo suvie gusto - ali oseala je njegov pogled na sebi.
"Molim te..." obrati mu se ona apatom, slogovi su bili suvie tihi
da bi privukli Vitnijevu panju, "nemoj me... povrediti." Onaj koji
je uao nije napravio nikakvu kretnju. Ni granica se nije zatresla;
ni iglica nije pala. Bacila je pogled na tle. Ispred nje lealo je
prueno Potrakovo telo; sada je predstavljalo istu besmislicu. Viala
je ona leeve i ranije. Mrtvace u irskim jarcima, mrtvace u
liverpulskim slivnicima, mrtvace du puta u obeanu zemlju. Ovaj ovde
bio je krvaviji od veine, ali je to nije ganulo. Prekoraila je
preko njega i sagla se da dohvati puku. U tom trenutku zaula je
kako ta stvar iznad nje uzdie. Sledila se, srce joj je ludaki
tuklo, ekala je da je kande epaju i podignu. Ali ne. Jo jedan
uzdah, gotovo tuan. Znala je da nije ba mudro zadravati se na tom
mestu due nego to je neophodno, ali nije mogla da zatomi svoju
znatielju. Uspravila se sa pukom u ruci i ponovo se zagledala u
pravcu ispreplitanih grana. U tom trenutku, kap krvi pala joj je na
obraz, a druga izmeu rastvorenih usana. To nije bila Potrakova krv,
shvatila je to u trenutku kada joj je kanula na jezik. Kapljica
nije bila slana, ve slatka, nalik na med, i mada je znala da potie
od zveri (izgleda da Potrak ipak nije pucao u prazno), njena glad
nadjaala je svaku pristojnost. Otvorila je usta jo malo, u nadi da
e uhvatiti jo koju kap, i nije se razoarala. Blagi pljusak kapljica
stade da dobuje po njenom podignutom licu, neke od njih pronalazile
su usta. Grlo poe da joj lui pljuvaku, tako da nije odolela da ne
uzdahne od zadovoljstva zbog tog ukusa. Sada se stvorenje meu
granama pokrenulo, i ona na tren ugleda njegovo oblije. Krila su mu
bila irom rastvorena, kao da se sprema da nasrne na nju; njegova
glava - ako je dobro razaznavala senke - bila je pomalo
nakrivljena. Krv je nastavila da pritie, kapljice vie nisu
promaivale njena usta ve su joj padale pravo na jezik. Znala je da
to nije sluajno. Zver ju je hranila; stiskala je svoje ranjeno meso
iznad njenog lica nalik na suner natopljen medom. Iz tog neobinog
sanjarenja prenulo ju je, i potpuno joj zaokupilo panju, oevo
jeanje. Odvratila je pogled od svog hranitelja i zagledala se
ponovo izmeu drvea. Vitni je kleao pored Harmonovog tela, drei mu
cev puke prislonjenu uz glavu. Uputila se ka njima, laka i ustrija
nego to je bila nedeljama. Stomak je vie nije boleo. U glavi joj se
nije vrtelo. Vitni je nije primetio dok mu nije prila na nekih est
ili sedam jardi, drei Potrakovu puku uperenu pravo u njega. Nikada
ranije nije na ovaj nain koristila oruje, ali sa ove udaljenosti
bilo bi teko pucati i ne prouzrokovati ba nikakvu tetu. Oigledno je
i muitelj doao do slinog zakljuka, jer mu se na licu pojavila
zlovolja kada ju je ugledao. "Trebalo bi da pazi kako rukuje time,
dete", primeti on.
"Ostavi tatu na miru." "Nisam ga ni pipnuo." "Laljive." "Nisam.
Kunem se." "Miv, mila moja..." promrmlja Harmon, s velikom mukom
podigavi glavu, "vrati se u kola. Molim te. Ovde ima neeg - neeg
uasnog." "Ne, nema", odvrati Miv, jo oseajui slatkou zverinje krvi
na jeziku. "Nee nas povrediti." Ponovo je pogledala Vitnija.
"Moramo pomoi tati pre nego to umre. Spusti puku." Vitni ju je
posluao, i Miv prie, zadravi svoje oruje upereno u njegovom pravcu
dok je osmotrila oca. Jadno je izgledao, jakna i koulja bili su mu
krvavi od kragne do opasaa. "Pomozi mu da ustane", ree ona Vitniju.
"U kom pravcu su kola?" "Ti idi, dete", blago ree Harmon. "U meni
vie nema ivota." "To nije tano. Vratiemo te do kola gde gospoa
Vintrop moe da te previje..." "Ne", ree Harmon. "Suvie je kasno."
Miv prie ocu i zagleda mu se pravo u oi. "Mora se oporaviti", ree
ona, "jer ta e inae biti sa Evervilom?" "Bio je to divan san koji
sam sanjao", promrmlja on, podigavi drhtavu aku prema njoj. Ona je
prihvati. "Ali ti si jo bolji, dete", ree on. "Ti si najbolji san
koji sam ikada sanjao. I nije tako teko umreti kada znam da ti
ostaje na svetu." Kapci mu zatreperie i on sklopi oi. "Tata?" pozva
ga ona. "Tata?" "Otiao je u pakao..." promrmlja Vitni. Ona podie
pogled prema njemu. Osmehivao se. Suze koje je zadravala sada
grunue u gorkoj bujici - tuge i besa - i ona se spusti na kolena
pored oca, prislonivi lice uz njegov hladni obraz. "uj me..."
obrati mu se ona. Da li je to osetila drhtaj u njegovom telu, kao
da se jo dri za tananu nit ivota, sluajui glas svoga deteta u tami?
"Ja u ga sagraditi, tata", proaputala je. "Hou. Obeavam. On nee
ostati samo san..." Kada je izrekla ono to je imala da kae, osetila
je oev dah na svom obrazu i znala je da ju je uo. A poto ju je uo,
ispustio je duu. Radost zbog saznanja da ju je otac pred smrt uo
bila je kratkog veka. "Nee ti nita sagraditi", ree Vitni. Podigla
je pogled prema njemu. Ponovo je uzeo svoje oruje i uperio ga njoj
u srce. "Ustani", ree on. Dok je ustajala, izbio joj je Potrakovu
puku iz ake. "Tvoje suze me ni najmanje ne diraju", nastavi on.
"Ubrzo e i ti za svojim taticom." Podigla je ake ispred sebe kao da
dlanovima moe da skrene metke. "Molim vas..." promrmlja ona,
spotiui se unatrake. "Mirno stoj", povika on, i dok je vikao opali,
a metak udari o tle nekoliko ina od njenog stopala. "Ti ide sa
mnom, u sluaju da avo koga je tvoj tatica dozvao ponovo doe." Jo to
nije ni izgovorio, a ve je dolo do komeanja meu granama nekoliko
jardi iza njega. "Oh, oe na na nebesima..." zadahta Vitni i jurnu
na Miv, okrenu je i privue uza se ne bi li ga ona zatitila. Jecala
je, molei ga da je ne povredi, ali on je epa za kosu i podie je
tako da je stajala na prstima. Zatim poe da se povlai to dalje od
mesta na kome se kronja tresla, primoravajui Miv da ga sledi u
stopu. Napravili su moda est koraka kada je treenje prestalo.
Izgleda da ranjena zver nije bila spremna da rizikuje jo jedan
metak. Vitnijevo upanieno disanje postade neto ravnomernije. "Sve e
biti u redu", ree on. "Mene uva Bog." Jo to nije ni izgovorio, kada
zver grunu, kreui se preko drvea iznad njihovih glava takvom
brzinom i estinom da su cele debele grane uz tresak padale. Miv je
iskoristila priliku. Podigla je ruku i zarila nokte u Vitnijevu
aku, istovremeno se izvivi u stranu. Njena masna kosa mu skliznula
je iz pesnice i pre nego to je mogao ponovo da je uhvati ona je
nestala, potraivi zaklon iza najblieg drveta. Napravila je tri
koraka, ne vie, kada ispred nje padoe dve grane, bar je ona mislila
da su grane. Dok je podizala ruke da zatiti lice, uvidela je greku.
Udovi su je epali, a prsti su bili dovoljno dugaki da je obujme oko
struka. U trenu je izgubila vazduh i bila podignuta sa tla nestavi
u zaklonu drvea. Vitni je opalio jednom, pa drugi put, ali njen
ranjeni spasilac isto se onako brzo povukao kao to ju je i oteo.
"Dri se", rekao joj je; oseala je njegove tople prste na sebi, i
pre nego to je nala odgovarajui oslonac, nestao je kroz kronju;
krila su se uzmahala, napreui se da ponesu zver i njen teret put
neba i sekui granje unaokolo poput dve kose.
IV
Zaboravila je na trube. Ali sada, dok ju je njen spasilac nosio
kroz drvee, muzika se ponovo oglasila, jo velianstvenija nego
ranije. "Dolazi Gospa", ree stvorenje uznemireno i bez upozorenja
poe ponovo da se sputa takvom brzinom da je umalo nije ispustilo,
umalo mu nije ispala iz ruku. "Kakva gospa?" upita ga ona, gledajui
u senku koja je od nje krila njegovo lice. "Bolje da ne zna",
odvrati on. Sada je tle ve bilo na vidiku. "Ne gledaj me", upozori
je on, dok su promicali kroz nie grane, "ili u morati da ti izvadim
oi." "Ne bi ti to uinio." "Misli da ne bih?" odvrati on pitanjem,
tako brzo joj prekrivi akom lice da nije imala vremena da udahne
pre nego to su joj usta, nos i oi bili prekriveni. Uvukla je u sebe
ono malo vazduha to je ostalo izmeu njenog lica i njegovog dlana.
Imao je isti miris kao i njegova krv: sladak i ukusan. Otvorivi
usta, pritisnula je jezik o njegovu kou. "Mislim da bi me ivog
pojela da moe", ree on. Sudei prema njegovom tonu, blo je jasno da
ga ta pomisao zabavlja. Osetila je vrsto tle pod nogama, a on je
ponovo progovorio tako blizu njenog uha da joj je zagolicao resicu
bradom ili brkom. "U pravu si, dete. Ne mogu da te oslepim. Ali te
preklinjem, kada skinem aku sa tvog lica, zatvori oi i dri ih
zatvorene, a ja u se udaljiti od tebe zviduui. Kada vie ne bude
mogla da me uje, otvori oi. Ali za vlastito dobro - tek tada i
nikako pre. Jesi li razumela?" Ona klimnu i on skloni aku sa njenog
lica. Oi su joj bile zatvorene i ostale su zatvorene dok je on
nastavljao da govori. "Vrati se svojoj porodici", rekao joj je.
"Moj tata je mrtav." "Mami onda?" "I ona je mrtva. A Vitni e me
ubiti im me ugleda. Misli da sam avolovo dete. Misli da si ti demon
koga je moj otac prizvao." Na to se svorenje glasno nasmejalo. "Ti
ne dolazi iz pakla, je li tako?" upita ona. "Ne, ne dolazim." "Da
nisi onda moda aneo?" "Ne, nisam ni to." "ta si onda?" "Ve ti
rekoh: bolje da ne zna." Trube su se ponovo oglasile. "Evo. Obred
samo to nije poeo. Moram da idem. Voleo bih da mogu neto vie da
uinim za tebe dete, ali ne mogu." Lagano je spustio prste na njene
kapke. "Ne otvaraj oi dok ne odem." "Dobro." "Obeava?"
"Obeavam."
Povukao je prste i poeo da zvidue neku lepu melodiju, prekinuvi
je samo da bi rekao: "Nemoj nikome da pria o ovome", a zatim je
ponovo poeo da zvidi kako bi prikrio svoj odlazak. Obeanje dato dok
dri ukrtene prste nije nikakvo obeanje; Miv je to saznala ve sa pet
godina. Rasplevi prste, saekala je da se zvidanje malo udalji, a
onda je otvorila oi. Oigledno su se, dok su leteli, dosta popeli uz
planinu, jer je tle oko stene na koju ju je spustio bilo strmo.
Ovde je raslo daleko manje drvea; i bilo je mnogo vie svetlosti.
Mogla je da vidi nebo iznad sebe - sneg je prestao, oblaci koji su
se razilazili poprimili su nenu ruiastu boju sunca na zalasku - a
kada je bacila pogled uz planinu u potrazi za zvidaem, smesta ga je
ugledala. Na ovoj udaljenosti, nije mogla da nazre gotovo nikakve
pojedinosti njegove pojave, ali odluila je da se time ne zadovolji.
Spustivi se sa gromade, krenula je za njim. To nije bilo nimalo
lako. Praina i istrulele iglice izmicale su joj ispod stopala i aka
dok se pela, i nekoliko puta morala je da se uhvati za koren ili
kamen da ne bi skliznula nazad niz padinu. Razdaljina izmeu nje i
zveri postajala je sve vea, i upravo kada se pobojala da e je
potpuno izgubiti iz vida, izmeu drvea dopre ruiasta svetlost koja
je obojila oblake iznad njene glave, a sa njom i miomirisni vazduh
kakav nije osetila na svom licu ima tome vie od mesec dana. Drvee
je bilo jo ree nego do tada, i izmeu njega mogla je da nazre deo
padine sa druge strane. Uzdizala se pod snegom sve do vrha planine,
gde su se oblaci potpuno razili, tako da se vrh video naspram neba
posutog prvim zvezdama. Njihov sjaj, meutim, nije mogao da se meri
sa svetlima koja su obasjavala sneno polje, a iji izvor Miv nije
otkrila sve dok se nije nala na nekoliko jardi od ivice drvea.
Iznad padine lebdelo je nekoliko oblija zamagljene svetlosti,
bacajui svoju blagu svetlost na prizor takve lepote da je ostala da
stoji meu drveem, ukipivi se od iznenaenja. Mada je njen spasilac
porekao da je aneo, nema sumnje da je ovo ovde bio raj. Sa kog
drugog mesta su stvorenja koja su ovde boravila mogla da dou? Iako
je svega nekolicina imala krila, sva su na izvestan nain bila
udovina. Desetak i vie njih pre je podsealo na ptice nego na ljude
- imali su kljunove i bili sjajnooki; stajali su optei meusobno
ispod jedne kugle svetlosti. Druga skupina - na prvi pogled reklo
bi se da su bili odeveni u svilu skarletne boje - silazila je niz
padinu silno se kooperei, da bi onda odjednom svi odreda uvukli
svoj sjaj u tela i ostali da vise u vazduhu poput odranih zmija.
Trea skupina imala je torzoe poput lepeza koji su se raskono
rastvarali, otkrivajui ogromna, pulsirajua srca. Nisu svi ovde
okupljeni bili u toj meri udni. Neki su dosta nalikovali mukarcima
i enama osim to im je kroz kou prolazila nekakva boja ili su imali
rep koji se vukao za njima. Jedni su, opet, bili u toj meri
razreeni da samo to nisu postali utvare, tako da nisu ostavljali
nikakav trag u snegu prilikom prolaska, dok su, pak, drugi - ovi su
sigurno bili roaci njenog spasioca - delovali gotovo suvie vrsti na
ovom mestu dua, ostajui u senci svojih krila, naizgled nimalo
voljni da se drue sa ostalima. to se tie stvorenja koje ju je i
protiv svoje volje dovelo ovamo, ono se epavo probijao kroz ovu
pastvu prema mestu na vrhu padine na kome je bio podignut ator boje
neba u sumrak. Ona se, razume se, istog asa zapitala kakva li on
uda krije. Da li bi smela da izie iz zaklona drvea i krene za njim
ne bi li to otkrila? Zato da ne? - zakljuila je. Nije imala ta da
izgubi. ak i kada bi bila u stanju da nae put niz planinu do kola,
tamo bi je ekao Vitni, sa svojom pukom i svojom pravinou. Bie bolje
da krene za tim stvorenjem i svojom znatieljom. A onda, jo jedno
zaprepaenje. Iako je izila izmeu drvea i nastavila da se penje,
proavi pored otprilike stotinu okupljenih, niko se nije ni pokrenuo
da je bilo ta zapita ili da joj preprei put. Nekoliko glava
okrenulo se u njenom pravcu, to je tano, izmenjano je i nekoliko
apata na njen raun. Ali to je bilo sve. Meu toliko udnih stvari,
oigledno su na njenu veliinu i boleljiv izgled gledali kao na neku
vrstu zamamne lepote. Dok se pela, pade joj na pamet da je moda sve
ovo samo san: da se onesvestila na oevim grudima, i da e se uskoro
probuditi i pod sobom nai njegovo hladno telo. Meutim, neke sitnice
nisu ile u prilog ovoj sumnji. Prvo se utinula za ruku, zatim je
gurnula jezik u pokvaren zub u pozadini usta. I jedno i drugo ju je
zabolelo, i to ne ba malo. Nije sanjala. Da nije moda skrenula s
uma, i da joj se moda ne priviaju ova uda isto onako kao to se
onima to putuju kroz pustinju priviaju bunari i voke? Ne, ni to
nije imalo smisla. Da je sve ove udesnosti samo uobrazila, gde su
joj onda majka i otac; gde su stolovi prepuni kolaa i mleka? Koliko
god bile udne, sve ove vizije bile su stvarne. Svetla, porodice,
svetlucavi ator; sve je to bilo stvarno kao to je Vitni bio
stvaran, kao to su stvarna bila kola i mrtvi u svojim grobovima.
Mislei o onome ta je ostavila za sobom, na trenutak je zastala i
pogledala niz planinu. No se brzo sputala, i uma je nestala u
maglovitoj tami. Nigde nije videla kola, niti su dole gorele vare.
Ili ih je sneg sve zatrapao, ili su - to je bilo verovatnije -
otili dalje prema planini dok bes meave ne popusti, pretpostavivi
da se ona izgubila. I jeste. Ostala je siroe i lutala je meu
strancima, nebrojeno milja od mesta gde je roena, i niko nije mogao
biti izgubljeniji od nje. Ali ona zbog toga nije bila tuna (moda se
malo neugodno oseala, znajui da njen otac lei tamo dole u tami, ali
nita vie). Umesto toga, oseala je izvesnu razdraganost. Ona je ovde
bila jedini predstavnik svoga plemena; i ako je iko ikada zapita
kakvu je magiju donela na ovo sveto mesto, naterae ovaj udovini
narod da poseda u krug i priae im o Evervilu, opisivae ulicu po
ulicu, trg po trg, i oni e se zapanjiti. Nee se ni izgubiti, kada
ispria svoju priu, jer Evervil je bio njen pravi dom, i ona je bila
bezbedna u njegovog srcu kao to je on bio u njenom.
V
1. Vitni je lako ubedio one koji su ga ekali kod kola da se mala
O'Konelova izgubila i da treba da nastave put. Sputao se mrak i
Stardis se ve bio vratio iz ume nepovezano brbljajui o uasu koji je
sredio Potraka. On je i dalje bio ovde, upozorio ih je Vitni, i
mada je onaj koji ga je zazvao bio mrtav, glad stvorenja za krvlju
i duama samo e se poveavati to no bude vie odmicala. Pored toga,
oluja je malo popustila. To im se Bog zahvaljivao to su se
otarasili O'Konela; ne bi trebalo da se oglue o to. Niko - ak ni
Mara Vintrop - nije se usprotivio predlogu da krenu dalje. Vitni je
verno opisao kako je devojica bila oteta. Postojala je mala
verovatnoa da je preivela. I pored toga to se sneg povukao pred
maglom, a Mesec bio okrugao i sjajan kada se pojavio, napredovanje
je bilo muno, i posle jednog sata putovanja - poto su obod ume
ostavili na bezbednoj udaljenosti za sobom - podigli su bivak u
kome e provesti ostatak noi. Vitni je pevao himne dok je palio
vatru, diui svoj nemelodini glas u slavu Boga, hvalei Gospoda to ih
je izveo iz kraljevstva Pakla. "Bog nas je uzeo pod svoje", govorio
je Vitni svojim saputnicima izmeu stihova. "Nae putovanje blii se
kraju." Na njegov predlog, udovica Evereta Imendorfa, Nini, dobila
je zaduenje da napravi gula, od poslednjih zaliha koje su izmeu
sebe sakupili. "To e biti poslednja veera koju emo pojesti na ovom
tamnom putu", rekao je Vitni, "jer sutra e nas Bog odvesti u nau
obeanu zemlju." Gula je bio tek neto bolji od zobene kae, ali ih je
zagrejao dok su sedeli zbijeni oko vatre. Dok su ga jeli, usudili
su se da tiho priaju o spasenju. Usred tog razgovora dobili su
dokaz da je Vitni bio u pravu. Kada su plamenovi poeli da se gase,
s druge strane kruga svetlosti dopro je nekakav zvuk: neko se utivo
nakaljao. Stardis - koji nije prestajao da se trese od kada se
vratio - prvi je skoio na noge i dohvatio puku. "Nema potrebe za
tim", dopre do njih neiji kolebljiv glas. "Dolazim kao prijatelj."
Vitni ustade. "Pokai se onda, prijatelju", ree on. Stranac se
odazva pozivu i prie tako da su mogli da ga vide. Bio je nii od
svih mukaraca okupljenih oko vatre, ali imao je dranje oveka koji
je retko bio namrgoen, a moda i nikad. Visoka kragna njegovog
krznenog kaputa bila je podignuta, i on se osmehivao iz tog svog
luksuza kao da pred sobom vidi dobro uhranjene prijatelje kod kojih
je doao na gozbu. Osim snega na izmama, nije bilo znakova da se
namuio da stigne dovde. Sve sitnice bile su na svom mestu i
govorile su im da pred sobom imaju uglaenog oveka: uvoteni brkovi,
tucovana brada, rukavice od govee koe, tap sa srebrnim vrhom. Na
sve prisutne oko vatre njegovo prisustvo ostavilo je snaan utisak.
eldon Stardis se i te kako posramio zbog svog kukaviluka; bio je
ubeen da se ovaj ovek nikada u ivotu nije na smrt prepao. Stomak
Alvina Gudhjua pobunio se usled jakog mirisa koji je pridolica
upotrebljavao i on je neodoljivo povratio svoju porciju kae.
Kuvarica, Nini Imendorf, nije to ak ni primetila. I te kako je bila
zahvalna na tome to je postala udovica. "Odakle dolazite", zanimalo
je Maru. "Iz prolaza", odvratio je stranac. "Gde su vam kola?"
oveku se to neobino dopalo. "Doao sam peice", ree on. "Do doline
nema vie od milju ili dve." Radost i neverica obuzee sve oko vatre.
"Spaseni smo!" zajeca Sintija Fier. "Oh, Boe na nebesima, spaseni
smo!" "U pavu si", ree Gudhju Vitniju, "noas smo bili u Bojim
rukama." Vitni uoi zaetak osmeha na stranevom licu. "To su zaista
dobrodole novosti", ree on. "Da li bismo mogli da saznamo ko ste
vi?" "To nije nikakva tajna", odvrati ovek. "Zovem se Oven
Budenbaum. Doao sam da se sretnem sa nekim svojim prijateljima, ali
ih ne vidim meu vama. Nadam se da im se nije dogodilo nita loe."
"Izgubili smo dosta dobrih ljudi", ree Stardis. "Koga traite?"
"Harmona O'Konela i njegovu ker", odvrati Budenbaum. "Zar nisu bili
sa vama?" Osmesi oko vatre zamree. Nastupilo je nekoliko sekundi
neprijatne tiine, a onda Gudhju jednostavno ree: "Oni su mrtvi."
Budenbaum je skinuo rukavicu sa leve ake dok je govorio; glas mu
nije odavao nita. "Zaista?" upita on. "Da, tako je", odvrati
Stardis. "O'Konel... izgubio se u planini." "A dete?" "Krenula je
za njim. Onako je kao to on kae - oboje su mrtvi." Budenbaum
prinese golu aku ustima i stade da gricka nokat na palcu. Imao je
najmanje po jedan prsten na svakom prstu. Na srednjaku, tri.
"Iznenaen sam..." ree on. "Zbog ega?" upita Vitni. "Zato to su
bogobojaljivi mukarci i ene ostavili jedno neduno dete da se na
smrt smrzne", odvrati Budenbaum. Zatim slegnu ramenima. "inimo ono
to moramo." Zatim je ponovo navukao rukavicu. "Sada vas ostavljam."
"Stanite", ree Nini, "zar ne biste neto pojeli? Nemamo bogzna ta,
ali..." "Hvala, ne." "Imam jo sauvano malo kafe", ree eldon. "Mogli
bismo da skuvamo jednu olju." "Vrlo ste ljubazni", odvrati
Budenbaum. "Onda ostanite", ree eldon. "Moda koji drugi put",
odvrati Budenbaum. Preao je pogledom preko skupine dok je govorio.
"Ubeen sam da e nam se putevi ukrstiti u budunosti", ree on. "Idemo
svojim mnogobrojnim putevima, ali oni uvek vode nazad, zar ne? I mi
ih, razume se, sledimo. Nemamo izbora." "Mogli biste da se odvezete
nazad sa nama", predloi eldon. "Ja se ne vraam", usledio je
odgovor. "Popeu se na planinu." "Poludeli ste", ree Mara svojom
uobiajenom otvorenou. "Smrznuete se tamo gore." "Imam kaput i
rukavice", odvrati Budenbaum, "i ako malo dete moe da preivi
hladnou, onda mogu i ja." "Koliko puta...?" poe Gudhju, ali ga
Vitni koji je sedeo sa druge strane vatre naspram Budenbauma i
prouavao oveka kroz dim, uutka. "Ako eli da ide, pusti ga", ree on.
"Tako je", odgovori Budenbaum. "E, pa - laku no." Meutim, kada je
okrenuo lea vatri, Nini lanu: "Trube." Budenbaum se ponovo okrenu
ka njima. "Izvinite?" "uli smo trube, sa planine..." Pogledala je
svoje saputnike traei podrku, ali niko ne ree ni re. "Bar sam ih ja
ula", nastavi ona oklevajui. "ula sam..." "Trube." "Da." "udno."
"Da." Sada je ve izgubila svaku veru u svoju priu. "Razume se, to
su mogli biti... ne znam..." "Gromovi", ree Vitni. "Grom koji zvui
kao truba? To je ve neto. Obratiu panju." Uputio je ovlaan osmeh
Nini. "Veoma sam vam zahvalan", ree on, tako ljubazno da je mislila
da e se klonuti. Zatim je, bez i jedne naknadne rei, okrenuo lea
okupljenima i iziao iz kruga svetlosti oko vatre, i tama ga je
celog progutala.
2. Svi koji su te noi bili okupljeni oko vatre preivee ostatak
putovanja i svako od njih e na svoj nain uspeti. Bila su to
hrabra
vremena na Zapadu, i u nastupajuim godinama oni e graditi,
zaraivati i raati junaki, ostavivi za sobom sve ono kroz ta su
proli dok nisu stigli dovde. Nee pominjati mrtve, uprkos obeanjima
koja su dali. Nee potraiti kosti onih koji nisu bili propisno
pokopani i nee se postarati da ih bolje otprate na veni poinak. Nee
tugovati. Nee aliti. Ali e se seati. Najtrajniji peat ostavie
nesreni sluajevi od ove noi i ovek koji ih je posetio; njih e
zazivati u privatnosti svojih odaja. Svaki put kada je eldon
Stardis kuvao kafu, setio bi se Budenbauma i svoje sramote. Svaki
put kada bi kakav prosac pokucao na vrata Nini Imendorf (a bilo ih
je nekoliko, jer tih godina je teko bilo doi do ene, a Nini je
umela da skuva prosean gula) krenula bi ka vratima molei se da to
ne bude Frenk, arli ili Berk ve Budenbaum. Budenbaum. Svaki put
kada se veleasni Vitni peo na svoju propovedaonicu, i govorio
svojim parohijanima o delima koja avo ini po svetu, setio bi se
oveka sa tapom, i glas bi mu preplavila oseanja, tako da bi pastva
zadrhtala u klupama. Sticao se utisak da se propovednik sreo licem
u lice sa avolom, priali su ljudi dok su izlazili, jer on nije
govorio o udovitu sa kozjim rogiima, ve o oveku koji je spao na
niske grane, ostao bez konja i svoje svite, i koji je lutao svetom
u potrazi za decom koja su odlutala od stada.
VI
1. I pre nego to je stigla do vrha padine Miv je izgubila iz
vida svog spasioca, a kako oko atora nije bilo svetla, teko joj je
bilo da razazna one koji su se nalazili u njegovoj blizini. Jedan
njen deo nadao se da ga nee sresti, kada se ima u vidu da je
izneverila dato obeanje, ali drugi deo, onaj koji se nahranio
njegovom mednom krvlju, bio je spreman da se izloi njegovom besu
ako bi to znailo da e moi bolje da ga upozna. On nju sigurno nee
povrediti, govorila je sebi, koliko god bio ljut. ta je bilo
uinjeno, bilo je uinjeno. Videla je tajne. Sve osim one unutar
atora, razume se, ali i to e uskoro otkriti. Nekoliko jardi od
mesta na kome se nalazila bila su vrata, ali zatvorena, te se
uputila oko atora, gde nikoga nije primetila, i izvukla tkaninu iz
snega kako bi mogla da se provue. Unutra je vladala tako duboka
tiina da se gotovo plaila da udahne vazduh, i bilo je tako mrano da
je imala utisak da joj tama pritiska lice, poput aka slepca koji
ispituje njene obrise. Prepustila se tome, u strahu da e biti
oterana ako ga odbije, i posle nekoliko trenutaka ispitivanja
njegov dodir postade laki, gotovo vragolast, i ona oseti kako je
mrak navodi da se odigne od tla i udalji od zida. Bila je primorana
da mu se prepusti, ali to nije blo teko. Ovde nije postojala
nikakva opasnost, u to je bila ubeena, i u znak nagrade za ukazano
mu poverenje mrak je poeo da se rascvetava pred njom, cvet za
cvetom otvarao se kako se ona pribliavala. Mrak nije postao nita
laki, ali, dok je koraala, njene oi poee bolje da shvataju njegovu
tananost; videla je oblija i prilike za koje je ranije bila slepa.
Shvatila je da je ona jedna od stotinu prisutnih lanova porodica
koje je videla napolju u snegu; oni su bili sreni ili dovoljno
zasluni da dou na ovo sveto mesto. Na pojedinim licima videla je
suze blaenstva; osmehe i potovanje na drugima. Nekolicina je ak
pogledala u njenom pravcu dok je voena kroz gomilu, ali veina je
posmatrala neki prizor koji joj crni cvetovi jo nisu pokazali.
Znatieljna da sazna o kakvom je udu re, usredsredila je panju na
tajanstveni vazduh. A onda je poela da ga sagledava. Ispred nje
stade da se pomalja nekakvo oblije, nalik na plod ovog rascvetalog
mraka. Nije podsealo ni na ta emu je bila u stanju da nadene ime,
ali imalo je vijugavost zmije ili bolje reeno mnogih zmija, koje su
stalno iznova navaljivale same na sebe, predstavljalo je klupko
klizajuih oblika u neprekidnom pokretu. Ulazilo je samo u sebe, to
klupko, i izlazilo obnovljeno. Delilo se i zatvaralo, otvaralo
poput oka i razbijalo poput vode o stenu. Ponekad, usred svog
poskakivanja, mlaz mraka bi iskoio sa njegove povrine. esto bi
zgulio kou senki, koje bi istog asa odletele i raspale se, a
njihovi delovi poeli da se izdiu poput semenja sa polja maslaka,
sejui se sami po plodnoj tami. Upravo je posmatrala jedno takvo
seme, kada joj pogled pade na prilike koje su sedele ispod ovog
prizora. Mukarac i ena, okrenuti licem u lice, sa akom u aci,
pognutih glava kao da se mole. Videvi njih dvoje tako blizu jedno
drugom pomislila je na Ebilejn Vel i Bilija Bakstera, mada nije ba
najbolje shvatala zato. To dvoje se sigurno nije namrtvo smrzlo
zato to su traili neko mesto na kome su mogli da se dre za ruke i
sede pognutih glava, ve da bi obavili ono to je nebrojeno puta
videla da rade ivotinje. Pa ipak, zar dobijanje dece nije bilo
svrha toga? I nije li izgledalo kao da je oblije koje je lebdelo
iznad ovog para proisteklo iz njihovih izmeanih sutina to su se
izdizale sa njihovih usana poput vijugavog dima i preplitale se
izmeu obrva? "Pa to je beba", ree ona naglas. Ili je mrak bio
nemaran i nije uspeo da uhvati njene rei pre nego to su odletele,
ili je zvuk koji je proizveo njen jezik bio suvie sklizak da bi bio
uhvaen. ta god da je od toga dvoga bilo posredi, videla je rei kako
silaze sa njenih usana nalik na tirkizni i narandasti plamen
vritavih boja u ovim priguenim uslovima. Istog asa su odletele
prema mranom detetu, i bile uvuene u njegovo stvaranje, dok je
njihov sjaj pogaao svaki njegov deo. ena je otvorila oi i podigla
glavu sa izrazom bola na licu, a njen mu je ustao sa stolice,
izdahnuvi iz grla veliku koliinu etera, a zatim podigao pogled
prema stvorenju koje je stvorio. Ono je sada bilo uznemireno, jo je
bre menjalo oblike, kao da su mu Mivine boje dadale novo gorivo za
njegove izume. Moda i previe. U ekstazi promene, njegovi oblici
postali su jo usplahireniji, hranei se vlastitim izumima dok su se
umnoavali. Miv se iznenada uasnula. Povukla se nekoliko posruih
koraka, zatim se okrenula i jurnula kroz gomilu. Sve oko nje se
uzburkalo, mrak je bio suvie povreen da bi utiao glasove gomile,
tako da su panini i uzbueni povici mogli da se uju sa svih strana.
Jurila je krivudavo kako bi izbegla da je bilo ko uhvati, mada se
inilo da je samo nekolicina shvatila ta se dogodilo, a jo manji
broj znao ko je krivac, tako da je stigla do zida atora, a da je
niko nije ni dodirnuo. Dok se saginjala da se provue ispod tkanine,
osvrnula se. Videla je da se dete raspada, njegovi oblici sazrevaju
do prskanja i trulenja u vazduhu. Njegovi roditelji su se
razdvojili i leali su u narujima svojih uvaenih porodica, ozleeni i
bolesni. Jo dok je Miv gledala, ena je dobila tako estok napad da
su je jedva obuzdali svi oni koji su je teili. akom prekrivi usta,
ne bi li potisnula jecaje, Miv se provukla ispod zida atora i nala
se na snegu. Vest o velikoj nesrei ve se rairila meu onima koji su
ekali napolju i usledio je haos. U podnoju padine izbila je bitka,
i neko je ve leao na tlu sa bajonetom u srcu. Dok su jedni izlazili
iz atora, viui iz sveg glasa, drugi su trali prema njemu. Miv je
sela u sneg i pritisnula dlanovima oi koje su gorele od svega onoga
to je videla i od suza koje samo to nisu potekle. "Dete." Podigla
je glavu i stala da se osvre unaokolo. "ta si ono obeala?" Vie se
nije osvrtala. "Nisam ja kriva", ree ona, briui nos nadlanicom.
"Samo sam rekla..." "To si bila ti?" odvrati zver, prekinuvi je.
"Oh Boe, oh Boe, ta sam to uinio?" Osetila je ake zveri na svom
telu, i bez upozorenja bila okrenuta. Konano ga je jasno videla -
njegovo dugako, strpljivo lice, njegove zlataste oi, krzno,
zadebljanje koje je prerastalo u grivu na sredini lobanje, glatke
na elu, obrazu i bradi poput dabrovog krzna. Zubi su mu blago
cvkotali. "Je li ti hladno?" "Nije, prokleta bila!" Ona poe tiho da
plae. "Dobro, hladno mi je", ree on. "Hladno mi je." "Ne, nije.
Plai se." Zlato u njegovim oima zatreperi. "Kako se zove?" upita
on. "Miv O'Konel." "Trebalo je da te ubijem, Miv O'Konel." "Drago
mi je to nisi", ree ona. "Ko si ti?" "Koker Amijano. Uskoro
ozloglaen. Da sam te ubio, ne bi uinila tu uasnu stvar." "ta je u
tome bilo tako strano?" "Progovorila si za vreme venanja. To je
bilo zabranjeno. Sada e izbiti rat. Porodice e kriviti jedna drugu.
Doi e do krvoprolia. A kada shvate da nije niko od njih, dae se u
potragu za krivcem i ubiti nas. Tebe zbog onoga to si uinila tamo
unutra, mene jer sam te doveo ovamo." Miv je trenutak razmiljala o
ovoj lananoj nesrei. "Ne mogu nas ubiti ako ne budu u stanju da nas
pronau", ree ona na kraju. Pogledala je niz padinu. Kao to je Koker
i predvideo, borba se zaista rasplamsala. Ako jo nije prerasla u
rat, uskoro hoe. "Postoji li neki drugi izlaz?" upita ona.
"Postoji", odvrati on. Ona ustade. "Povedi nas tamo", ree.
2. Tokom desetlea, Budenbaum je sakupio zavidnu bibliografiju
proznih dela u kojima je uestvovao. Do dananjeg dana doznao je za
dvadeset tri lika koje je lino nadahnuo (to e rei, italac knjige
ili gledalac u pozoritu istog bi asa prepoznali uzor da su njega
poznavali), zajedno sa jo deset ili jedanaest likova koji su
koristili razne vidove njegove prirode u komine ili tragine svrhe.
Zahvaljujui slojevitosti svoje linosti mogao je da se pojavi na
pozornici u jednom komadu kao sudija, a u drugom kao svodnik i da
tano oslika oba portreta. Nije se vreao to ga iskoriavaju na ovaj
nain, bez obzira na to koliko delo bilo skandalozno ili ili uloga
sramotna. Laskalo mu je to je posluio kao seme za tolike tvorevine,
naroito za one koje e sasvim sigurno ostati bez potomaka kao i on.
A i strano ga je zabavljalo kada su mu ti umetnici, u asovima
pijanstva, iskazivali potovanje, svi do jednog govorei o tome
koliko su sirove ljudske istine otkrili u njemu. Podozrevao je da
to nije bilo ba tako. Znali oni to ili ne (a iz vlastitog iskustva
razabirao je da umetnici ne znaju ba mnogo), njih je nadahnulo
upravo suprotno od onoga to su tvrdili. On nije bio sirov. On nije
bio stvaran. A jednog dana, ako bude oprezan i mudar, nee ak biti
ni ljudsko bie. On je bio skroz-naskroz laan, ovek koji je putovao
putevima Amerike preruen u desetak razliitih osoba, i preruie se u
jo desetak pre nego to njegov posao bude okonan. Nije ih krivio
zbog njihove okrutnosti. Sve umetnosti osim jedne predstavljale su
igru obmane. Ali, oh, put do te Umetnosti bio je teak, i njemu je
bilo drago to ima spisak alter ega da ga razonodi dok je napredovao
njime. Znao je ak napamet i neke od uspenijih dijaloga koji su mu
bili pripisani u tim delima i predstavljalo mu je zadovoljstvo da
ih naglas recituje kada niko nije mogao da ga uje. Kao sada, na
primer, dok se s mukom vukao po poumljenom obodu ove proklete
planine. Govor iz pseudoistorijske tragedije pod naslovom
Serenisima: "Nemam nikog sem tebe, najdraa moja Serenisima. Ti si
moj razum, moja razboritost i moja dua. Ako sada ode od mene, biu
izgubljen u velikoj tami izmeu zvezda, a neu ak moi ni da nestanem
tamo, jer moram iveti dok ti ne umiri moje srce. Umiri ga sada!
Preklinjem te, umiri ga sada, i okonaj moje patnje." Zastao je
usred recitovanja. Jo je neki zvuk pokuavao da privue panju njegove
publike drvea, ali je bio mnogo manje muzikalan. Zadrao je dah, ne
bi li bolje uo. Dopirao je sa vrha planine ili iz njegove okoline:
bilo je dovoljno zvukova koji su nagovetavali da se tamo vodo ovei
obraun. Bilo je jasno kakva je drama u toku. Jadikovanje je sve
govorilo. Bila je to tragedija. Zautao je i nastavio da se penje;
zvuci su postajali sve uasniji to su bili buniji. Oni koji su
umirali samo su u mati bili poetini. U ivotu, oni su jecali,
preklinjali i trali, plaui i mrcajui. Nebrojeno je ve puta video
sline prizore i nije ba udeo da vidi jo jedan. Ali nije imao
izbora. Dete je moglo biti negde tamo gore - dete koje je dobilo
ime po boginji to donosi snove - tamo u miomirisnom proleu u
Misuriju, nagoni su mu kazali da je postojalo nekakvo znaenje u
tome to je dobila ba to ime. Posledica toga bila je da je pohranio
deli vlastitih snova kod O'Konelovih, mada je sada uviao da je to
verovatno bila greka. Koliko velika - pokazae naredni sat. U
meuvremenu ga je muilo tajanstvo glasova. Da li su to bili krici
umiruih pionira, izgubljenih u visinama? Mislio je da nisu. U toj
kakofoniji uo je i glasove koje nikada nije uo da izlaze iz
ljudskog grla; ak ni iz grla bilo koje ivotinje koja nastanjuje
ovaj kutak stvarnosti, zbog ega je poeo da se znoji uprkos hladnoi.
Znoj predvianja da moda ipak nije glupo postupio kada je napreac
dao poklon Harmonu O'Konelu, i da ga je Ireva kerka, ne znajui to,
moda dovela do granica njegove vlastite obeane zemlje.
VII
Eno pukotine u nebu; to je bila prva Mivina pomisao. Pukotina u
nebu, a sa druge strane neko drugo nebo, svetlije od noi u kojoj se
nalazila. Videla je kako nebesa stvaraju mnoga uda: munje, vazdune
vrtloge, grad i duge - ali nita od toga nije bilo ni nalik talasima
boje, silovitijim od najsilovitijeg groma, talasima koji se
kotrljaju preko neba, sa one strane pukotine. Kroz tu pukotinu je,
u potragu za njom, stigao povetarac. Bio je topao i nosio je na
svojim leima duboko, ritmiko huanje. "To je more!" ree ona, krenuvi
ka pukotini. Nije bila iroka, niti je bila postojana. Treperila je
u vazduhu, nervozno poput plamena svetiljke na jakom vetru. Nije je
bilo briga kako i zato; noas je suvie toga videla da bi sada poela
da postavlja pitanja. Jedino je elela da prekorai taj prag, ne zbog
toga to se plaila posledica onoga to je ranije uinila, ve zbog toga
to su je na drugoj strani ekali nebo i more koje nikada ranije nije
videla. "Odande nema povratka", upozorio ju je Koker. "Zato?"
"Potreban je veliki Blagoslovproklet da se naprave ova vrata, i
kada se ona ponovo zatvore nee ih biti lako otvoriti." Bacio je
pogled unazad prema bojnom polju i zastenjao nad prizorom.
"Pogledaj, pogledaj samo. Ti idi ako eli. Ja sa ovim ne mogu da
ivim." Podigao je aku ispred lica i iz srednjeg prsta pojavila se
sjajna i kao ilet otra kanda. "ta to radi?" Prineo je kandu grlu.
"Ne!" vrisnu ona i epa ga za aku. "Svo ovo umiranje, samo zbog toga
to sam rekla neto to nije trebalo. To je glupo." "Ne razume
razloge", ree on gorko, mada nije ponovo pokuao da se povredi. "A
ti razume?" odvrati Miv. "Pa, ne ba. Znam da postoji neka velika
svaa izmeu porodica, i to tako teka da se ve vekovima meusobno
istrebljuju. Ovo venanje je trebalo da zapeati mir meu njima. A
dete je bilo dokaz toga." "Oko ega se svaaju?" upita ona. On slegnu
ramenima. "Niko to ne zna, izvan porodica. A posle ovoga..." On
pogleda prema padini posutoj leevima, "bie ih manje no ikada koji
znaju." "Ipak je to glupo", ponovi ona, "ubijati se zbog svae, kada
ima toliko stvari zbog kojih vredi iveti." I dalje ga je drala za
ruku. Dok je govorila, uvukao je kandu. "Noas sam izgubila tatu",
izjavi ona sveano. "Ne elim i tebe da izgubim." "Znao sam manje
ubedljive Blagoslovproklete od tebe", tiho primeti Koker. U glasu
mu se naziralo strahopotovanje. "Kakvo si ti to dete?" "Irsko",
odvrati Miv. "Idemo li, onda?" Ponovo je pogledala put pukotine.
Tle u njenom podnoju se pomeralo, kamenje i izgaeni sneg topili su
se na toploti moi, kakva god ona bila, koja je otvorila ova vrata,
prelazili su preko praga da bi se potom prelili nazad. Krenula je
bez straha prema njoj, ali ju je zaustavila Kokerova aka na ramenu.
"Razume li ta ini?" upita on. "Da", odvrati ona, pomalo
nestrpljivo. elela je da gazi po toj praini koja je nadolazila i
povlaila se. elela je da otkrije taj oseaj. Meutim, Koker jo nije
bio zavrio sa svojim upozorenjima. "Sutina je more-san", ree on, "i
zemlje su tamo udne." "I Amerika je", odvrati ona. "udnije od
Amerike. Roene su iz onoga to se nalazi ovde unutra." Kucnuo se
prstom po elu. "Ljudi sanjaju zemlje?" "I vie od zemalja. Sanjaju
ivotinje, ptice, gradove, knjige, mesece i zvezde." "Svi oni
sanjaju iste knjige i ptice?" upita ona. "Oblicu su drugaiji",
odvrati Koker posle kraeg oklevanja, "ali su zato - due stvari
iste." Smueno ga je pogledala. "Kako ti kae", odvrati ona. "Ne,
vano je da shvati", ostade on uporan. Zastao je na trenutak, mrtei
se dok je tragao za prosvetljenjem. A onda je ono dolo. "Moj je
otac imao obiaj da kae: Svaka ptica je jedina ptica i svaka knjiga
je jedina knjiga, a svaka ptica i svaka knjiga su takoe jedna ista
stvar, pod reima i perjem." Zavrio je trijumfalno, kao da je
znaenje ovoga bilo oigledno. Meutim, Miv je samo zavrtela glavom,
pometenija no ikad. "Da li to znai da si ti neiji san?" upita ona.
"Ne", ree joj Koker. "Ja sam dete uljeza!" Konano neto za ta je
mogla da se uhvati. "Sutina nije trebalo da postane mesto krvi i
mesa", nastavi on. "Ali ljudi uspevaju da prodru?" "Malo njih.
Varalice, pesnici, arobnjaci. Neki od njim umru. Neki polude. A
neki se zaljube u stvari koje tamo nau, dobiju decu koja su
delimino ljudska bia, a delimino nisu." Rairio je ruke i krila.
"Poput mene." "Ja jesam", ree ona, stidljivo se osmehnuvi. "Mnogo
mi se dopada." Meutim, on je bio smrtno ozbiljan. "elim da zna u ta
se uputa kada bude zakoraila kroz tu pukotinu." "Ne smeta mi da
budem uljez." "ivee na mestu na koje tvoji sunarodnici mogu da dou
u snovima, a i tada samo tri puta. U noi roenja. One noi kada se
zaljube. I u noi kada umru." Pomislila je na tatu u tom trenutku,
koji je priao o tome kako lebdi u mirnom moru sa mamom pored sebe.
Da li je to more bilo Sutina? "elim da poem", ree ona, jo eljnije
nego ranije. "Ako razume", ree on. "Razumem", ree mu ona. "Moemo li
sada da poemo?" On klimnu, a ona u tren oka nestade, lako koraajui
preko tla koje se pomeralo. Ako je Budenbaum ita nauio tokom godina
lutanja bilo je to da stvari ovozemaljske i stvari udesne nisu, kao
to je to razum nalagao, nepovratno odvojene. Upravo suprotno. Mada
je ceo kontinent bio premeren i mada su ga zauzeli umovi lieni
magije, njegova sveta mesta bila opustoena, a njihovi uvari postali
pijanice i oajnici, to zemljite bilo je suvie ogrezlo u
udnovatostima da bi ikada postalo bezbedno za pionire. Dokaz za to
leao je pred njim na padini planine. Stvorenja sa daleke strane sna
udisala su isti vazduh kao i hrabre due koje su dole da pokore ovu
zemlju, umirala su sa istim zvezdama iznad glave. Idui izmeu leeva,
oseao je poriv da se vrati i dovede nekoliko pionira, i pokae im da
oni nisu bili jedini putnici ovde, i da nikakav zakon niti Bog, kao
niti dobro poploani put nee spreiti ove zveri da ponovo dou. Mogao
je to i da uini, samo da nije bilo devojice. Nagon mu je govorio da
je ona tu negde, i da je iva. Kakvo god zlodelo da je prouzrokovalo
ovaj masakr, ona ga je preivela. Ali gde je? Peo se uz padinu,
povremeno zastajkujui kada bi mu kakva naroita bizarnost privukla
pogled. Predugo je prouavao tajanstvene stvari da bi sumnjao u
poreklo ovih vrsta. One su dole iz Metakozma, sveta Sutine. Do sada
nije uspeo da pronae put donde, ali tokom mnogo prethodnih desetlea
sakupio je nekoliko jedinstvenih radova o njegovoj geografiji i
zoologiji, od kojih je veinu znao napamet. Takoe je pronaao i
ispitao mukarce i ene - veina njih bila je iz Evrope, i veina njih
bili su arobnjaci - koji su tvrdili da su pronali put koji vodi
preko razdeobnice to razdvaja ovaj svet, Helter Incendo, i vodi u
taj drugi. Neki od njih dokazali su da ive u svetu samoobmane, ali
naiao je na troje koji su ga ubedili, izvan svake sumnje, da su
zaista lutali po obalama more-sna. Jedan je ak putovao njime i iveo
meu ostrvima Efemerisa lagodnim raskalanim ivotom, pre nego to je
njegova ljubavnica skovala zaveru da ga lii moi i vrati u Kozm.
Nijedan od tih putnika, meutim, nije imao nikakve koristi od tih
putovanja; vratili su se povreeni i setni. Slatka jednostavnost
Boga i dobrote nije za njih imala vie nikakvog smisla, a ljudski
odnosi nisu im pruali utehu. Svi su oni tada zakljuili da je ivot
bio besmislen i na ovom i na onom svetu. Budenbaum je paljivo
sluao, nauio od njih ta je mogao, a zatim ih preputao njihovoj
bedi. Ako ikada bude plivao sa duama, rekao je sam sebi, ili hodio
obalom na kojoj se snovi otelotvoruju, nee jadikovati zbog odsustva
Boga. Povee te due i oblikovati te snove, i postajati moniji i
razumevati sve vie dok se vreme i mesto ne smotaju pred njim. Moda
je bio blii da shvati tu ambiciju nego to je mislio. Vrata su se
otvorila da propuste ova stvorenja; i ako su bila makar jo samo
odkrinuta, on e iskoristiti priliku i zakoraiti kroz njih, iako
nije bio pripremljen. Spustio se na ake pored nekog uboge ranjenice
i neno joj proaputao. "Moe li da me uje?" Njene pegave oi
zatreperie u njegovom pravcu. "Da", ree ona. "Kako si dospela
ovamo?" "Brodovi..." odvrati ona. "Posle brodova. Kako si stigla u
Kozm?" "Blagoslovprokleti nam je otvorio put." "A gde je taj put?"
"Ko si ti?" "Samo mi reci..." "Jesi li sa detetom?" upita ona. Neto
u nainu na koji je postavila to pitanje upozorilo je Budenbauma.
"Ne", odvrati on. "Nisam sa detetom. U stvari..." prouavao je enino
lice dok je govorio, traei reenja, "u stvari, ovde sam... da bih
ubio to dete." ena napravi grimasu i pored bola. "Da", ree ona.
"Da, da, uini to. Pogubi tu malu kuku i daj njeno srce
Blagoslovprokletom." "Prvo moram da naem kuku", mirno ree
Budenbaum. "Put. Tamo e biti." ena na umoru okrenu glavu i zagleda
se uz padinu. "Vidi li ator?" "Da." "Iza njega, udesno, stenje, je
li tako? Crno stenje." "Vidim ga." "S druge strane. "Hvala."
Budenbaum poe da ustaje. "Blagoslovprokleti", ree ena, dok je on
ustajao. "Reci mu da izgovori molitvu za mene." "Hou", odvrati
Budenbaum. "Kako se zove?" ena otvori usta da mu odgovori, ali smrt
je bila bra. Bezimena je umrla. Budenbaum se zadrao samo jo toliko
da joj sklopi oi - u prisustvu mrtvih koji bulje uvek se oseao
neprijatno - a zatim se uputio uz padinu prema stenju i putu koji
je leao skriven izmeu njega. Kada je zakoraila preko praga, Miv je
poslednji put bacila pogled na svet u kome je roena. Ako je Koker
bio u pravu, nee ga ponovo videti. Jo samo sat i svanue. One
slabije zvezde ve su zgasle, a one sjajnije su bledele. Na istoku
se pomaljala slaba svetlost i pri njoj je ugledala oveka izmeu
stenja koji se peo kao da se jedva suzdrava da ne pojuri. Iako je
jo bio dosta daleko, prepoznala ga je po kaputu i tapu. "Gospodin
Budenbaum", promrmlja ona. "Poznaje ga?" "Da. Naravno." Napravila
je korak unazad putem kojim je dola, ali ju je Koker uhvatio za
ruku. "Privukao je panju na sebe", ree on. To je bilo tano. Sledila
su ga dvojica koja su preivela krivoprolie - jedan je bio desetak
koraka iza Budenbauma, drugi dvostruko toliko - a ako je bilo
suditi po stanju njihovih odora, onda su oni oduzeli i previe
ivota. U svojoj urbi, Budenbaum uopte nije bio svestan njihovog
prisustva, mada su ga brzo sustizali. Uznemirena, Miv se otrgnu
Kokeru i zakorai nazad preko praga. Nesigurno tle, koje je
uznemirila svojim kretanjem, pljusnu joj uz potkolenice. Koker je
ponovo pozva, ali se ona ne obazre na njega, ve krenu nizbrdo izmeu
stenja, dozivajui Budenbauma u hodu. Ugledao ju je, i osmeh mu se
razli licem. "Dete!" Koker je iao za njom, viui. "Brzo! Brzo!"
Bacila je pogled preko ramena u plamen pukotine. Strano se
talasala, kao da se moe ugasiti svakog trenutka. Koker je stajao
najblie pukotini to je mogao, a da ne pree na drugu stranu,
dozivajui je. Ali ona nije mogla da poe; bar dok ne dobije od
Budenbauma nekakvo objanjenje. Njen otac patio je i umro zbog sna
koji je ovaj ovek, Budenbaum, posejao u njegovo srce. elela je da
sazna zato. Zanimalo ju je ta je sjajni grad Evervil znaio
Budenbaumu, te je uloio toliko truda ne bi li podstakao njegov
nastanak. Sada ih je delilo jo samo desetak jardi. "Miv..." poe on.
"Iza vas!" povika ona, i on se osvrnu i ugleda ubice kako jure
izmeu kamenja. Samo trenutak pre nego to je prvi od njih stigao do
njega, on zauze odbrambeni stav i zamahnu tapom po ovekovom seivu
koje ovaj ispusti. tap mu se od udarca raspao, ali ga on nije
odbacio. Dok se njegov napada saginjao da dohvati isputeni ma,
Budenbaum mu zari polomljeni tap u lice. Zateturao se unazad,
vritei, i pre nego to je drugi napada uspeo da proe pored svog
sadruga i uhvati plen koji je ostao bez oruja, Budenbaum je
nastavio prema pukotini. "Skloni se u stranu, dete!" doviknu on
Miv, koja je ukoeno stajala, ne mogavi da krene ni napred ni nazad.
"Sklanjaj se!" ree on kada stie do nje. Koker besno kriknu, i ona
podie pogled i vide ga kako se vraa kroz pukotinu - da li da njoj
pomogne ili da Budenbaumu preprei put, to nije znala. Na trenutak,
kada je ugledala suludi izraz na Budenbaumovom licu dok ju je gurao
u stranu, uplaila se za Kokerovu sigurnost. Budenbaum je oigledno
znao kuda vode ta vrata, a isto je tako bilo jasno da nije
nameravao da se odrekne uda koja su se tamo nalazila. Udario je
Kokera etiri-pet puta, dovoljno jako