-
BIBLIOTEKA SAZVEA
87
UREDNIK
MILO STAMBOLIC
CRTE NA KORICAMA: D U A N RISTIC RECENZIJA: ALEK-SA BUHA TEHNIKI
UREDNIK: BOGDAN CURCIN KOREKTOR: OLGA TRIFUNOVIC IZDAVA: NOLIT,
BEOGRAD, TERAZIJE 27 TAMPA: BIGZ, BEOGRAD, VOJVODE MI-
i S lCA 17 TAMPANO U 5.000 PRIMERAKA
EUGEN FINK
OSNOVNI FENOMENI LJUDSKOG
POSTOJANJA
NOLIT BEOGRAD 1984
-
Naslov originala:
EUGEN FINK
GRUNDPHNOMENE DES MENSCHLICHEN DASEINS Verlag Karl Alber GmbH
Freiburg/Mnchen 1979
PREVOD ALEKSA BUHA
OSNOVNI FENOMENI LJUDSKOG POSTOJANJA
-
I. PROBLEM ODNOSA FILOZOFIJE I NAUKE I PITANJE FILOZOFIJE
Predavanje sa naslovom Osnovni fenomeni ljudskog postojanja ne
moe unapred raunati na razumljivost koja je inae data kad je re o
pozitivno naunim predavanjima. Svako ko doe na visoku kolu ima ve
nekakav opti pregled raznovrsnosti nauka, povezanosti struka i
disciplina. ini se da je celokupna zbilja izdeljena na ureen
sistematian nain u mnotvo vidova koji jedan drugog dopunjuju,
utemeljuju i nadvisuju. Izgleda da sistemu stvari odgovara sistem
ljudskog znanja. Svako pitanje, svaki problem, svaki pravac
istraivanja ima oito u tome svoje sopstveno mesto. Izvesno, zna se
da se nipoto lako ne moe doi do jasnog i zadovoljavajueg pojma o
tom pretpostavljenom sistematskom celokupnom poretku stvari, da on
ak do sada uopjte nije jo dostignut; ali ljudi ive u uverenju da su
nauke, uprkos svoj specijalizaciji i neizbenoj podeli rada, na putu
da razumeju celokupni plan njihovog unutarnjeg sklopa i da e ga
podii do izriite svesti oveka. Moe, dakle, eksplicitni pojam tog
jedinstva jo predstojati, a da se ipak kreemo u njegovom
pretpoznavanju, koje je oito dovoljno za uspeno voenje strunog
studija. Izvesna orijentacija predodreena je ve kroz
institucionalnu formu modernog naunog pogona, recimo ralanjivanjem
univerziteta na pet fakulteta. Poznata je razlika izmeu prirodnih i
duhovnih nauka, zna se ime ise
-
1. PROBLEM ODNOSA FILOZOFIJE I NAUKE I PITANJE FILOZOFIJE
Predavanje sa naslovom Osnovni fenomeni ljudskog postojanja ne
moe unapred raunati na razumljivost koja je inae data kad je re o
pozitivno naunim predavanjima. Svako ko doe na visoku kolu ima ve
nekakav opti pregled raznovrsnosti nauka, povezanosti struka i
disciplina. ini se da je celokupna zbilja izdeljena na ureen
sistematian nain u mnotvo vidova koji jedan drugog dopunjuju,
utemeljuju i nadvisuju. Izgleda da sistemu stvari odgovara sistem
ljudskog znanja. Svako pitanje, svaki problem, svaki pravac
istraivanja ima oito u tome svoje sopstveno mesto. Izvesno, zna se
da se nipoto lako ne moe doi do jasnog i zadovoljavajueg pojma o
tom pretpostavljenom sistematskom celokupnom poretku stvari, da on
ak do sada uopjte nije jo dostignut; ali ljudi ive u uverenju da su
nauke, uprkos svoj specijalizaciji i neizbenoj podeli rada, na putu
da razumeju celokupni plan njihovog unutarnjeg sklopa i a e ga
podii do izriite svesti oveka. Moe, dakle, eksplicitni pojam tog
jedinstva jo predstojati, a da se ipak kreemo u njegovom
pretpoznavanju, koje je oito dovoljno za uspeno voenje strunog
studija. Izvesna orijentacija predodreena je ve kroz
institucionalnu formu modernog naunog pogona, recimo ralanjivanjem
univerziteta na pet fakulteta. Poznata je razlika izmeu prirodnih i
duhovnih nauka, zna se ime ise
-
10 EUGEN F I N K
bave pravna nauka, medicina i teologija. Predavanja iz ovih
podruja mogu, prema tome, da pretpostave jedno predrazumevanje;
njihovi su naslovi tematski razumljivi.
Sa filozofijom stvar stoji drugaije. Najpre se ima privid da je
i ona neto slino nauci, moda ak osnovna nauka ili nauka o optem, o
principima i tome slino. Isto tako-, njoj se rado pripisuje
samosvojna tematika. Kae se da je ona pitanje o bivstvu, o istini,
o svetu. Ali, je li neto tako poput bivstva, istine, sveta
predmetno podruje pored ili ponad predmetnih podruja pozitivnih
nauka? Nemaju li i sve nauke posla sa bivstvu-juim i ne ive li tako
u jednom, na odreen nain, ureenom razumevanju bivstva? Zar sve
nauke ne donose svoje iskaze, sudove uz polaganje prava na istinu?
ar sva predmetna polja naunog istraivanja nisu skupljena i
sjedinjena u univerzumu? U svakoj posebnoj nauci satreperi
trostruki odnos prema bivstvu, istini i svetu, mada najee
neiz-riito i skriveno. Stoga bi se stvarno mogao nai pristup
filozofiji polazei od bilo koje posebne nauke. Ali filozofija se ne
iscrpljuje u tome da bude materinska osnova posebnih nauka, da ih
zasnuje ontoloki, kao teorija istine, i kosmoloki. I ma koliko bio
znaajan problem odnosa filozofije i nauke, ipak je ivotna funkcija
filozofije u celini ljudskog postojanja iskonskija. Filozofija je
takoe mogua i potrebna i u formi ljudskog ivota, koji svojim
osnovnim odnosom prema zbilji nije jo odreen naukom. Filozofirati
moe i doba nairoko jo mitski odreeno. Filozofija u maglovitom i
tekuem smislu reci dogaa se svuda tamo gde ovek razmilja o sebi,
gde stoji preneraen pred nepojmljivou svoga ovde-postojanja, gde iz
njegova obespoko-jenog, trepereeg srca izranjaju pitanja o smislu
ivota. Tako se filozofija bilo kad susretne s gotovo svakim ovekom
kao uas koji nas naglo prostreli, kao prividno bezrazlona alost i
seta, kao zebnjom proeto pitanje, kao tamna senka na naem ivotnom
pejzau. Kad bilo, ona e jednom otak-
OSNOVNI F E N O M E N I L J U D S K O G P O S T O J A N J A
11
nuti svakog, ona ima mnoga oblija i maske, poznate i neobine, i
ona za svakog ima poseban glas, kojim ga zaziva.
Svakako, (kod veine ljudi susret sa filozofijom ima samo
nepostojan karakter; to je tako rei izbijanje svetlca, sev jedne
prikrivene i veinom potisnute osnovne mogunosti nae egzistencije.
Kovitlac poslova, interesa i strasti, svakodnevne spletke, brige,
nevolje, radosti i zadovoljstva uzimaju nas pod svoje i ne
ostavljaju prostora za ozbiljno osve-ivanje koje prodire u dubinu,
koje se upravlja na osnov. Ali, poto je filozofiranje jedna bitna
mogunost oveka, Ova je svakom oveku poznaita iznutra, makar samo
kao nejasna slutnja. Niko ne treba da bude tako rei spolja naveden
na filozofiranje, recimo kao to u posebnim naukama bivamo navedeni,
kada se ukae prilika, na potpuno nam nepoznate predmete. Filozofija
je ve u nama, makar to ona najvema drema. Ali ona se moe probuditi.
To odreuje osobenost svakog filozofskog pouavanja: ono je primarno
uvek buenje ne prenoenje postavki i sadraja znanja, rezultata
istraivanja, metoda istraivanja i tehnika, ono je blizak ljudski
razgovor, zajedniko pitanje, promiljanje i tumaenje, ono ima svoju
istinsku zbilju u komunikaciji. Platon je zato znao da bi njegove
misli ostale nebitne kad ih ne bi mogao utisnuti trajnije nego u
tu, trajnije nego u spise u blistave mladie Atine ili bolje: kad ne
bi mogao probuditi iste misli u njihovim duama.
To to je filozofija iznutra poznata oveku kao oveku, ini dublji
razlog onog zahteva svih ljudi da mogu biti sagovornici u
isjtvarima filozofije. Uzaludno i prazno posvajanje prisutno je
samo ako ovek veruje da o mislima mislioca moe imati kompetentan
sud, a da se sam ne upusti u miljenje i ne preuzme na sebe rad
pojma. U tom sluaju vai Hegelova poruga: . . . Nasuprot tome, ini
se da u pogledu filozofije sada vlada predrasuda da, mada svako ima
oi i prste, i ako dobije 'kou i alat nije zato u stanju da pravi
cipele da svako
-
12 EUGEN FINK
ipak zna da filozofira i da sudi o filozofiji, jer za to
poseduje merilo na svom prirodnom umu, kao da merilo za cipelu ne
ibi isto tako posedovao na svome stopalu .. .1
Sigurno je da u pravo filozofiranje spadaju tako rei kao priruni
alat jedno zadovoljavajue isto-rijsko poznavanje velikih mislilaca,
otrina razuma, mo suenja, spekulativna mata, kritika budnost i
mnogi drugi darovi, ali najvanija je obuzetost koja nam se deava
kao sudbina obuzetost kroz jedno ponorno uenje. To uenje je
najbolji deo oveka. Ono se bezazleno deava u nepatvorenom
detinjstvu, kad nam se svet otvara u sjaju praskozorja i
zasvetlucaju sve jednostavne, neupadljive stvari. Ali uskoro pada
praina navike, stvari postaju svakodnevne, isuvie poznate, postaju
samorazumljive. Okolni svet gubi svoje boje, sve tone sivo u sivom
u obino, poznato: stvari, ljudi, ivotne prilike. ivot postaje
poznato dranje, rutina, ovek se kree po vrstom koloseku, u unapred
poznatom, drutveno ureenom svetu kulture, tima svoj poziv, svoju
socijalnu ulogu, isvoje utvrene interese ijtd. Sve to nije kazano
sa prezirivim podtonom. Struktura ureenog, u vrste odnose ukruenog
ivota i sama je duboko nuna struktura ije pravo treba pojmiti i
izloiti. Ali filozofija stoji naspram ove tendencije ivota ka
sigurnosti i postojanosti ljudskih ivotnih odnosa u dubokoj
proitivrenosti sa velikim naponom. Ona je u izvesnom smislu
ruilaka, ona rastvara prirodno izrasle osnove, napada uobiajenost,
dovodi u putanje najasnije predaje. Ako se govori da su najstariji
poreci bili dati ljudskom rodu mudrou bogova, i ako na obiajnosnim
formama iw vota lei mitski tabu, jedno sakralno posveenje, to se
filozofija u svojoj beskonanoj radoznalosti ipak pred tim ne
zaustavlja. Ona ne priznaje nikakvu neprekoraivu granicu, jer nju
tera nemir pojma i njena strast je istinski beskonana. Nie
(Nietzsche), koji je, pre svega, hteo da bude zagovor-
1 G. W. F. Hege l : Phnomenologie des Geistes (Hoffmeister),
Hamburg U952, 54.
OSNOVNI FENOMENI LJUDSKOG POSTOJANJA 1 3
nik ivota, spoznao je, polazei upravo iz optike ivota, opasni,
dvoznani i strahotni karakter miljenja; njegova demonska sila njemu
se personificirala u linosti Sokrata koga je Atina kako smatra Nie
po pravu naivnog, nepatvorenog ivota osudila na smrt kao kvarioca
raspoloenja. Moda smo isuvie dugo zatoenici jedne kulturne
tradicije koja je, dolazei posle Grka, pridavala miljenju gotovo
boanske poasti, njegovala kult miljenja i filozofije, koji je
konano pomraio smeli karakter ove demonske strasti i izopaio ga u
jednu vrstu samorazum-ljivosti. Mo, koja treba da uzdrma ono
samorazumljivo, postala je na kraju sama samorazumljiva.
O filozofiji znamo, zahvaljujui istoriji kulture, mnoge i
raznovrsne stvari, poznajemo biografije velikih filozofa, psiholoku
pozadinu njihovih sistema, poznajemo tekstove i izdanja, komentare
itd. Ali takvo vie ili manje ueno poznavanje spoljne vrste nikad ne
moe da nadomesti stvarno iskustvo filozofije. Provala filozofije u
na ivot dogaa se kao preobraaj samorazumljivog u upitno, (takoe u
sluaju stvari koje prividno nita ne govore. Sokrat je svoja
prodorna pitanja esto postavljao upravo prilikom najsvakodnevnijih
poslova zanatlija, prihva-tao je otrcane modele da bi prodro do
najveih problema. Zato je pogreno kad se smatra da se filozofiji
moraju pridodati posebni predmeti, recimo najvii predmeti: bog,
sloboda, besmrtnost itd. Nije odluujue to |ta filozofija saznaje i
preduzima, nego kako saznaje i preduzima. Jer, imenovanjem neke
teme ovde se dobiva samo imalo ili gotovo nita. Kad se u pozitivnim
naukama navede neka odreena tema time ve imamo viziju ogranienog
istraivakog rada; znamo iz poznavanja susednih prilika u posebnim
naukama koji aspekti treba ovde da budu dosegnuti. Podruja stvari
su podeljena izmeu nauka u jednom razumnom poretku koji se moe
uvideti. Izvesno, povremeno dolazi do presecanja, do sporova o
kompetencijama, ali u celini nauke su se ipak zajedniki rasporedile
i deluju saraujui zajedno.
-
14 EUGEN F I N K
Svaki obrazovan ovek razume toliko naunu terminologiju da neku
odreenu temu moe dodati odreenoj nauci. On zna gde spadaju
psiholoka istraivanja, a gde filoloka i pravnoistorijska. Ali
filozofska tema ne moe se bez daljeg prepoznati iz njenog
imenovanja. Dodue, prethodno smo rekli da filozofija kao jedna
osnovna mogunost ljudske egzistencije ve prebiva u svakom oveku, da
se u svakom moe probuditi i pobuditi da svako u svojoj nutrini
nasluuje filozofiranje. Ali to ne ukljuuje da svako pri imenovanju
neke teme moe smesta odluiti da li ona jeste ili nije filozofski
beznaajna. Titularne teme filozofije svima su nam najpre poznate
upravo u atmosferi obine i svakodnevne samorazumljivosti a nije nam
poznato kako tp samorazumljivo postaje neto iznenaujue, udnovato,
zagonetno i upitno.
Osnovni fenomeni ljudskog postojanja, ta kazuje jedan takav
naslov? Oevidno je ljudsko postojanje neto to nam je poznato. Mi
sami smo ono, mi ivimo to postojanje; ono je na vlastiti ivot koji
provodimo u raznovrsnim modusima. Mi ga doivljavamo u vedrom
proricanju sati, u radosti i uznesenosti, ali takoe u danima i
noima koji se, prepuni tuge, jedva vuku, u danima i noima brige,
jada; doivljavamo ga kao udo i opijenost u detinjstvu i mladosti,
kao teak zadatak i teret na vrhuncu ivota i u starosti; mi ga
unosimo u zajednicu sa blinjima i, isto tako, u krajnjem
nepre-vladivom odeljivanju i usamljivanju; mi sebe osea-mo u naoj
slobodi kao- uobliavaoce, kao planere i tvorce naeg stila ivota, a
istodobno znamo o tamnoj moi elementarnih prirodnih sila u nama,
kojom se ne moe upravljati. Ljudsko postojanje nije strani predmet
kome se moramo pribliiti da bismo ga upoznali. Ne postoji nita to
bi nam bilo blie. Svaki ovek moe ovde da bude sagovornik, i na to
ima neotuivo pravo. Ljudsko postojanje je stvar svakog oveka, svako
moe o tome kazati svoju re; niko nije osuen na nemu ulogu. A re
svakog pojedinca o ljudskom postojanju i sama spada u
postojanje.
OSNOVNI F E N O M E N I L J U D S K O G P O S T O J A N J A ^
5
Ono nije nikad nekakva stvar koja postoji tako rei za sebe, koja
jeste to- to jeste, svejedno' lta ljudi b njoj govore i sebi
predstavljaju. Samointerpretacija spada na bitan nain u postojanje.
Svaki iskaz nekog ljudstva, naroda, rase, ak pojedinca su-deluje u
tkivu naeg ivota, ima za sve ljude znaenje, nudi svima priimer
mogueg tumaenja smisla. Samoizlaganje postojanja ne moe se odvojiti
od postojanja.
Sto se stroe drimo ovog momenta, to nam izgleda manje mogu
pokuaj da se uini valjan iskaz o ljudskom postojanju. Jer, itakO' e
se rei, postoje bezbrojna nepregledna samotumaenja. Svaka kulturna
epoha ima svoje tumaenje smisla, svako stolee svoje samosvojno*
oseanje ivota i iskustvo ivota; svaki narod vidi opet drugaije
ljudski ivot, svaki kulturni krug ima isvoje hvatanje, i unutar
kultura imamo mnoifcvo razliitih, jednu drugoj esto otro
protivrenih interpretacija ljudskog ivota koje potiu od religije,
mita, od umetnika, od naunika, od ljudi ina; drugaije na ivot gleda
veliki ovek, a drugaije mali i kukavan; drugaije ratnik, drugaije
bakalin i trgovac, drugaije pop, drugaije slobodan ovek, drugaije
rob; drugaije mukarac i drugaije ena. Pa je li sada legitiman
zadatak jednog bitnog uvida u ljudsko jpostojanje: a skupi sva
razliita gledita, da ih koordinira, da tako rei pokupi ivotne
perspektive koje su razasute u dugakom vreme-prostoru listorije i
po celoj zemaljskoj lopti kao ogroman mozaik?
I ne apstrahujui od toga da zaelo niko ne raspolae tim svuda
rasprostrtim istorijskim i etnolokim materijalom da bi se okuao na
takvom sinopsisu ne ni team istraivaa, treba rei da bi ise time
mak> dobilo. Jer, sinopsiki pregled ne bi naravno mogao
jednostavno dopustiti da postoje jedna pored druge protivrenosti
izmeu tumaenja ivota razliitih vekova, razliitih rasa i klasa itd,
on bi i sam morao da o< tome zauzme stanovite, to znai: morao bi
da iz vienja odreene optike ponovo interpretira druge naine
gledanja. Ali, posedujemo li apsolutno stanovisite*, polazei od
koga bismo mogli
-
16 EUGEN FINK
druga tumaenja ivota svesti na njihovo relativno ogranieno
pravo? Videti religiju samo u optici nauke isto je tako pogreno
koliko i nauku u optici religije.
Potom, javlja se jedna dalja tekoa. Kako se uopte treba
razuimeti i pojmovno shvatiti stanje stvari: da se jedno ljudsko
postojanje tako raznovrsno lomi samo u sebi da doputa tako mnoge i
raznovrsne perspektive i samointerpretacije? Je li to isto ono
stanje stvari kao kad opti karakter pripada razliitim vrstama i
raznim primerciima? Recimo kao to bivstvo drveta pripada svom
drveu, hrastovima, bukvama, jelama? Da li ljudsko bivstvo tako
analogno pripada sivim vrstama ljudi, narodima i Farsama, i konano
najposle individuama? Odnose li se individue prema bivstvu oveka
kao jedna egzemplarna pojedinana stvar prema rodu? Ili ovde
zakazuje svaka uobiajena logika sa tekuom predstavom o podvoenju
egzemplarne individue pod vrste i rodove? U svakom sluaju, nee se
moi uveriti nijedan ivi ovek da on samo parcijalno uestvuje u
bivstvu oveka. Kad su Grci sebe drali za istinske i prave ljude i
na varvare gledali sa visine, to nije bio izraz praznog posvajanja,
nego izraz unutarnje izvesnosti to su imali iskustvo celog i punog
postojanja. A slino vai o> svim izabranim narodima. To da- se
ljudsko postojanje svagda doivljava u mojoj perspektivi, svagda
prima u mojoj interpretaciji a pri tom je to ipak samo postojanje u
svome totalitetu, jeste paradoks koji pokazuje svoje nesvakidanje
pojmovne tekoe, ali uprkos tome nita manje ima svoj realitet koji
ise moe doiveti. >
Bilo je, s vremena ina vreme, pokuaja da se ovde etablira jedna
posebna logika koja se naslanja na okazionalne iskaze. Mi, meutim,
mislimo da to nije dovoljno da ovde, naprotiv, moraju biti
upotrebljena pojmovna sredstva Hegelove dijalektike.
Ljudsko postojanje to smo mi sami, rekosmo; nije to tema
inaspram koje stojimo. Mi stojimo u postojanju. Ono je neto
najpoznatije od Svega pozna-
OSNOVNI FENOMENI LJUDSKOG POSTOJANJA 1 7
tog. Ali kao to poznato, ne pojavljuje se pored drugog poznatog;
u situaciji postojanja imamo uopte samo poznato i nepoznato. Da nam
stvari, kamenje, biljke, ivotinje i tsl. mogu biti poznate ili
nepoznate, ve pretpostavlja nae prisustvo u postojanju. Ljudsko
postojanje za nas je mesto svakog razumavanja i ne-razumevanja,
mesto svakog poimanja i mesto svih zagonetki. I zbog toga samo
postojanje nije za nas nikad poznato ili nepoznato, prisno ili
strano u istom smislu kao stvari. Poseban nain naeg egzistiranja
ini prisnost sa stvarima; ali to ne mora znaiti da smo pri tome
sami na isti nain prisni sa naim postojanjem, medijem prisnosti sa
stvarima. Kako postojanje eventualno samo sebe razumeva ili kako
ono samo sebi postaje zagonetka, problem, nikad nije jednako s
nainima kako nam se u naem postojanju stvari pojavljuju kao
pojmljive ili nepojmljive. Pra-injenica da svako poznaje ivot, da
se na svoj nain u njemu osea kao kod kue, povlai sa sobom da naslov
Osnovni fenomeni ljudskog postojanja svakome najpre izgleda
razumljiv. Ne postoji niko ko bi bio iskljuen iz poznavanja
postojanja, tavie, ko ne bi kroz svoje tumaenje ivota sudelovao u
supstanciji postojanja. Ali upravo to prethodno poznavanje ivota i
prisnost ivota ne ukljuuje da ve svako imenovani naslov iskuava kao
problem. Rije ljudsko postojanje imenuje neto poznato, imenuje
prapoznato koje je pretpostavka za svaku poznatost stvari. Ali nije
imenovano nuno preobraavanje, metamorfoza nae egzistencije koja
otpoinje i pokree se filozofskim pitanjem o nama samim.
Moglo bi se moda pokuati da se umakne zbu-njujuim povratnim
odnosima, praktikujui optiku nauka i u ovom pitanju oveka o samom
sebi. Ipak se ne moe sporiti da se itav, dugaak niz nauka izriito
odnosi na oveka; ne moe se porei da je ovek takoe nauna, to znai
posebno-nauna .tema, objekt istraivanja. A da je istodobno i
subjekt istraivanja, kodi objektivnosti njegovih tvrdnji. Le-kar
koji leci lekara ne postupa prema njemu kao lekaru, nego kao prema
bolesniku kako Aristotel 2
-
18 EUGEN F I N K
objanjava. Covek ima telo, telo je organizam, ivo bie; svako ivo
bie ima svoju kvarnu telesnost. Kao tvarna masa nae telo je
podvrgnuto zakonima mehanike, tee i uopte zakonima anorganskog. Kao
telo bez due, recimo kao le, ono tone, kako se ini, nazad u
anorgansko prirode. Kao takva prirodna tvar ovek je, pored ostalog,
predmet fizikalnih po-smatranja. Kao ivi organizam on je predmet
biologije, kao duevno ivo bie objekt psiholokog istraivanja, kao
duhovna, istorijska linost on biva predmetom raznih duhovnih nauka:
antropologije, etimologije, sociologije, kulturne geografije,
istorije itd. Ne moe se porei da se iz svih tih aspekata dobijaju
vredna obavetenja o oveku, da nauke imaju vanu re u traenju jednog
pravog samoosveiva-nja oveka o samom sebi. Ali pozitivne nauke nisu
u stanju da obuhvate oveka u njegovoj celini i totalitetu; one ga
isto tako ine jednim objektivno prisutnim nalazom i preskau pri
tome situaciju ljudskog postojanja kao bivstva-kod-prirunih-stvari.
Drugim recima, pogled na stvari, koji sa svoje strane ve
pretpostavlja situaciju postojan ja-koje-razume-va-stvari, biva
ovde tako rei vraen natrag na ljudsko postojanje. Optika
uslovljenog pripisuje se uslov-ljavajuem i krivotvori ga u njegovoj
iskonskoj biti.
Za na pokuaj da damo postavku o filozofskom tumaenju ljudskog
ivota odluno je odbijanje samorazumljivog, izdvajanje iz
samopoznatosti u kojoj sebe najpre zatiemo. Ah to ne znai brisanje
te poznatosti, nego njeno preinaenje u problem. Filozofija, kae se
odavno, nema posla samo sa faktikim, ne sa injenicama, ne sa
arenom, mnogostrukom i zamrenom puninom pojava ona se tie pre svega
biti. Da li filozofsko pitanje o oveku nastaje ve onda kad
beskrajni materijal pozitivnih nauka ispitujemo i objanjavamo s
obzirom na to koje se opte, invarijantne strukture odravaju u meni
vremena i ljudstava? Ni u kom sluaju. Tim putem bismo doli najvema
do vrlo neobavezujuih i praznih tipologija, do apstraktnih shema
ali ne do
OSNOVNI F E N O M E N I L J U D S K O G P O S T O J A N J A
Q
pravih uvida u bit. Bit nije toliko ono opte pojave, koliko je
temelj pojave, iskon mnogostrukog. Uz to, upotreba termina bit
postaje opasna i sumnjiva ako se pri tome misli na apstrahovanje od
existentiae, na uzdravanje od utvrivanja stvarnosti. Bit ljudskog
postojanja nije nikad shvatljiva ako se pri tome htelo da
apstrahuje od stvarnosti. Stvarnost naeg postojanja je pretpostavka
svih naih razlikovanja izmeu biti i injenice. Mi ne moemo
spekulirati o sebi samima, lebdei slobodno u bezvazdu-nom prostoru;
mi sami moramo biti ti koji spekuliraju, i ta pretpostavka bivstva
ne moe se ukinuti. Kod stvari koje nisu imi sami, moemo provesti
misaoni eksperiment razdvajanja essentiae i existentiae, moemo
razlikovati Sta-bivstva i Da^biv-stva. Ali to na emu je od davnina
poivao tzv. onto*-loki dokaz boga, naime u neraskidivoj spojenosti
postojanja i biti u najviem bivstvujuem, upravo to vredi i na jedan
neobian nain za oveka, koji, meutim, ne biva uzdignut u nuno bie.
Kad, dakle, pitamo o bitnim strukturama oveka, nas ne vodi pritom
ni usmerenost pogleda na sopstvo koje se odrava u svakoj
istorijskoj meni, ni takozvano zrenje biti, koje apsibrahuje od
faktikog. Naprotiv, moramo pokuati da sve iskaze o osnovnim
fenomenima nae egzistencije osvedoimo u tumaenju naeg dananjeg
postojanja.
Najjaa smetnja koja se protivstavlja jednom takvom poduhvatu
jeste vladavina tumaenja ivota, interpretacija postojanja, u kojima
sebe najpre zatiemo. Niko ne stoji spram ivota nag, niko nema prva,
iskonska iskustva; svalio ve raste u smislenom prostoru jednog
obiaja koji nas pouava kako stoji stvar sa ivotom, ta je zadatak
oveka, ta je veliko i sveto, plemenito i dobro, kome mora da tei, a
ta je prosto, zloesto i nisko, koje treba izbegavati. Javni moral
regulie meusobne odnose ljudi; on je proizvod jednog dugog
istorijskog razvoja u koji su se ulili antiki, hrianski i
humanistiki motivi. Verska uenja mitske vrste odreuju drutvenu
svest i javljaju se uporedo sa naunim dranjima esto u 2
-
20 EUGEN FINK
jednom i istom ljudstvu. Moaralno-religiozna tradicija razvija
svoju najveu mo u institucijama koje utii-skuju peat izgradnji
drutva: u porodici, crkvi, dravi. Svaka institucija ima svoje
tumaenje smisla, svoju sliku oveka, deluje kao unapreujua,
obli-kujua mo, utiskuje peat i odreuje takode drutveno bivstvo
oveka obrazovanjem svesti. Pojedinac obino i ne vidi postojanje
tako kako ga prvobitno doivljava, on gleda oima institucija, oima
vlada-juih sila koje upravljaju ovekom, staraju se o njemu, krote
ga i vode prema svojim ciljevima. Moda nita nije tee nego doista
biti pojedinac i vlastitim oima gledati nepatvoreno na ivot.
Institucije koje se izdaju kao tvorevine objektivnog duha, kao
zemaljski zastupnici nadljudskih moi, zaposedaju isto tako
pozornicu naeg ivota i ine pojedinca figurom u njihovoj igri.
Naravno, bilo bi pogreno ako bi se u institucijama hteli videti
samo instrumenti moi. Treba ih pojmiti sutinskije: kako u njihovoj
nunosti tako i u njihovoj prevari. Svaka institucija znai, pre
svega, fiksno, goltovo ivotno uenje, ona deluje kao domite koje
pojedincu donosi vrstu ivotnu orijentaciju, u neku ruku marrutu za
ivotni put. Institucije posreduju oseanje skrovitosti ali one
takode svojim interpretacijama ivota prekrivaju iskonsku
zagonetnost sveta i ivota, i one prekrivaju, isto tako, mnogostruko
osnovni fenomen na kome one same poivaju; one skrivaju svoje
praiz-vore, svoje porekto iz volje za mo, one se zamumljuju u
samoidealiziranjima. I tako one zahtevaju pre svega veru,
sledbenitvo, predanost, one jame sigurnost voenja ivota, spas od
muke pitanja. One su izraz sraslosti sa tlom ljudskog ivota, izraz
tenje ka sigurnosti, miru, postojanosti. Sve institucije kao takve
jesu konzervativne, a takode i drava proizala direktno iz
revolucije. Permanentna revolucija je za sve institucije najvea
grozota.
Filozofija, pak, pokazuje izvesnu srodnost sa ovom grozotom.
Filozofiranje ne pristaje na odmereni mu prostor slobode kad se
naseljava na tlo institucija, na tlo njihovog neupitnog uenja o
ivotu, njihovog
OSNOVNI FENOMENI LJUDSKOG POSTOJANJA 21
morala, njihovih obiaja. Sve institucije znaju ve previe o oveku
on im vie nije nikakva zagonetka, ni labirint u kojem se moe oajno
zalutati. Slike oveka stoje vrsto, kanon ideala utiskuje ljude u
porodicu, crkvu i dravu. Ali osobitost naeg doba je u tome da se
mnotvo institucija, koje jedna drugoj protivree, danas ogoreno bore
za mo da se razbuktao svetski graanski rat estinom kakva ranije
nije viena. Hiljade godina stare tradicije, koje su iskovale mnotvo
zatvorenih drutava, stvorile nacionalne kulture i jedinstvene
kuliturne krugove i mogle se naporedo odrati u burama istorije,
stoje danas u neposrednoj konfrontaciji zbog tehno-kratskog
preobraan ja Zemlje. A ogromne duhovne energije drutveno-istorijske
vrste pritiskuju ka re-enju suprotnosti da bi se oformilo jedno
oveanstvo na jednoj Zemlji. Ovaj svetski graanski rat je za
filozofiju ansa, ne zbog toga to bi ona mogla da polae pravo da je
izabrani sudija, ili bi pak (trebalo da u tom sporu istupi kao
izabrani sudija. ansa se, naprotiv, sastoji u tome da se u tom
sporu razbije prastara prikivajua snaga institucija, koja inae
vezuje ruke pojedincu, da pogled jednom bude osloboen za celokupnu
zagonetnu upitnost naeg postojanja. I ukoliko pri tome bude sruen i
sakralni tabu koji je davao teinu ivotnom znaenju institucija,
moemo onda nameru ovog predavanja oznaiti kao pokuaj da se zakorai
koji korak u pravcu jedne radikalno ovozemaljske antropologije koja
proizlazi iz samotumaenja ljudske egazstencije.
-
2. FILOZOFSKA ANTROPOLOGIJA I NJENA TEMA
Filozofska antropologija ima kao svoju (temu ono bivstvujue koje
smo mi sami. Mi pitamo, dakle, o osnovnim fenomenima ljudskog
postojanja; pokuavamo da istraimo nas same da sebe uvuemo u
miljenje ne samo kao bia koja misle nego pre u celokupnoj irini
naeg svetovnog doivljaja. ,
Takvu nakanu je lako izneti, ali teko izvesti. Tekoe se sadre u
tome to bi, recimo, bivstvujue, o kome je .re, tek moralo da se
pronae, otkrije, oslobodi, dovede do datosti. S obzirom ina strane
stvari, ljudski spoznajni poriv susree se sa raznolikim preprekama.
Recimo, one se ne pojavljuju u neposrednom polju ivota, moraju se
muno doznavati, Zemlja se mora prokrstariti, dubina mora izme-riti,
nebeski svod posmatrati tokom dugog vremena; pomou sve boljih
instrumenata prodiremo u dimenzije najveeg a najmanjeg i upamo iz
prastare skri-Venosti ono sto ranije nije nikad gledano. Uprkos
svim trijumfima koje ovde ljudski duh slavi, on iu osnovi zna da je
samo maleno osifcrvo njemu dostupne vidnosti u beskrajnoj svetskoj
noi, i da je sve otkriveno natkriveno jednom obuhvatnijom
skrive-nou. Mi takoe slutimo da se odnos oveka kroz znanje prema
stranim stvarima preliva iu tugaljivu dvosmislenost, da karakter
bivstva znanja ostaje duboko upitan: tiskaju li !se stvari same od
Sebe u svetlost ljudskog duha da bi 'tamo preobraene i
-
24 EUGEN F I N K
pojmljene ponovo opet vaskrsle ili se opiru, bivaju li voljom
prisiljavane? Svete li se moda zbog poinjenog nasilja time to nam
pokazuju samo jednu stranu, ono to je na povrini, a uskrauju nam
svoju bit? Je li, gledano sa strane stvari, sa strane prirode, in
ljudskog znanja i ljudske nauke poklon koji nam biva dat, ili je to
razbojnitvo poinjeno had (stvarima? Je li ovek nosilac duha,
govornik u kosmosu, koji sada u svim stvarima odgoneta i dovodi do
jezika nemo utonuo duh ili je kvarilac zadovoljstva, koji zastrauje
san univerzuma i une-zveruje mir stvari? ta nae znanje o stvarima
znai u odnosu na bivstvo, oevidno je teko pitanje. I isto tako, ta
je u osnovi popredmeen je, je li ono potinjavanje, silovanje
stranog bivstvujueg ili predstavlja poveravanje u ljubavi? Obino se
ne doputa da se ova pitanja postave na odgovarajui nain; coveku je
najvema unapred donesena odluka, predodreen je dogmatskim tezama
kroz koje je ve zauzeo stav prema samom sebi. Shvaltanje smisla i
znaenja spoznaje stvari ve je prethodno ukotvljeno u jedno
nekritiko samotumaenje oveka. Drugaije se vidi i procenjuje
svojevrsnost znanja kad ovek dri sebe za najveeg meu stvorenjima,
za stvorenje u kome bivstvo dolazi do svesti i postaje duh, kad
ovek osea sebe kao istaknuto mesto, gde svetski duh spoznaje sama
sebe i pojam se pojavljuje kao ideja koja zna samu sebe, nasuprot
tome, posve drugaije se tumai bit stvari ako se ovek ra-zumeva kao
izgubljeni sin prirode, koji podie ruku na Veliku Majku, otre joj
tajne. Znanje kao blagoslov ili kao kletva, kao zasluga ili
krivica, kao humano dovravanje stvari ili kao prestupniko
razbojnitvo: to su krajnji polovi ljudskog tumaenja smisla znanja o
stranim stvarima. Po tome kako se oveku ovde prethodno odluilo,
bivaju ve postavljena spoznajno-teorijska pitanja, biva odreen
odnos bivstva i znanja, po-sebi-bivstva i za-sebe--bivstva, biva
odreen karakter popredmeen ja, obrazovanja pojmova. Dok, dakle,
shvatanje znanja, koje dobijamo o stranim stvarima, najvema
preutno
OSNOVNI F E N O M E N I L J U D S K O G P O S T O J A N J A 2
5
zavisi od odreenog samotumaenja naeg ivota, naa su
samoiskuavanja, samopoznavanja i samo-interpretacije po svom
poreklu uslovljeni posve drukijim predrasudama.
Ljudsko postojanje nam je najpoznatije, nije mu nikad potrebno
da se u njega bude upuen, nikad da se pronalazi; mi smo u nj
neposredno' smeteni, ne umemo uopte da uzmemo odstojanje od njega,
da sebe njemu pribliimo ili se od njega udaljimo; mi smo savreno to
postojanje. Ali tako e se moda prigovoriti mi se ipak moramo-
nekako uzdii iznad njega; jer imi ipak o postojanju razmiljamo,
pi^etvaramo ga u temu, u predmet razmiljanja, u objekt promiljanja;
pravi se, ipak, razlika izmeu, s jedne strane, ljudskog postojanja
u celini d, s druge strane, izriite svesti o tom naem sopstvenom
postojanju. Ukazivanje na takve uobiajene naine govora samo otrije
podvlai zbunjenost u kojoj sebe zatiemo odmah, pri prvom
promiljanju o nama. Je li istina da na jednak ili slian nain
postajemo predmet u samopromiljanju, kao to strane stvari
vanljudske vrste postaju objekti naeg spoznajueg zahvata? Analogni
nain govora nije naravno bez osnova. Naprotiv, ozbiljan i veliki
problem jeste u tome zato se u podruju ljudskog samorazumevanja
stalno iznova nameu objektivistike kategorije. Gotovo se moe kazati
kako izgleda a nama najblie razumevanje, dakle ono kroz koje sve
drugo i preostalo shvatamo, primamo upravo najmanje u njegovoj
genuinoj svojevrsnosti. Kad stalno iznova upotrebljavamo slike i
metafore koje su pozajmljene iz odnosa prema drugim stvarima, to ne
znai da same sebe otkrivamo tek povratno, polazei od stvari i da, u
izvesnoj meri kao posledicu tog kasnog otkria, pri-menjujemo na
sebe same naivno i nekritiki arsenal ve obrazovanih predstava i
pojmova. Ljudsko postojanje mora ve biti za sama sebe otvoreno kad
saznaje strane stvari. Ali ta samootvorenost je neto mnogo
iskonskije, nego, recimo, struktura jastvene samo-svesti ili ak
refleksivnog samotematizovanja. Ljudsko postojanje je samom sebi
uvek i nepotraivo ono
-
2 (i EUGEN FINK
najblie, ono je na bitan nain svesno sama sebe. Covek i ne moe
sresti sebe dolazei spolja, ne moe sebe nikad sresti kao to u polju
svoga okolnog sveta zatie Zemlju i Nebo, stene, raslinje, ivotinje.
Dimenzija polja okolnog sveta u kome nalazi takve strane stvari
pripada naroito njegovom ivotu, jeste mo-menat njegovog postojanja.
Stajati otvoren za predmete, odakle ga moe sresti ono bivstvujue
koje nije on, dakle, predmeti, ini integralnu crtu njegove
egzistencije. Strogo uzevi, predmetom moe postati samo ono to je od
iskona po sebi. Drvo koje opaamo i kome priznajemo samosvojno
bivstvo jeste i to jeste, nezavisno od toga da li ga mi primeuje-mo
ili ne primeujemo. Njegovo bivstvo je nezavisno od tog
postati-opaen; ono se ne raa u predmetnosti za nas; ono nije samo
jedan objekt za nas kao predstavljajui subjekt. Sigurno je da se
dogaa neto veoma znaajno kad takvo nemo bivstvujue poput drveta ue
u prostor oveka, kad postane reito, kad uroni u 'svetlost znanja,
kad postane providno za pojam. Ali supstancija te strane stvari ne
ulazi bez ostatka u pojavljivanje-za-oveka. Ona nikako nije samo
predmet i dalje nita; pre je drvetu postajarije predmetom neto
sluajno; dok raste divlje, drvo nije upueno na oveka da bi
postojalo. I tako sunca krue na nebeskom svodu, kotrljaju se
zvezdani sistemi kroz prostor, miruje Zemlja, talasa se more, besne
vetrovi nezavisno od predstavljajuih ljudi i jesu to to jesu, oni
jesu po sebi. Ali upravo zbog toga mogu s vremena na vreme da budu
i predmeti za oveka i sigurno je da znanje nije samo neto to se
odigrava u duhu oveka; ono biti-znan stvari- kroz oveka ima takoe
ontoloki znaaj s obzirom na stvari kao 'takve, jedno znaenje koje
je filozofija na razne naine pokuala da odredi: drukije u
realistikoj spoznajnoj teoriji, drukije u apsolutnom idealizmu.
Ljudsko postojanje nije, meutim, nikad stvar po sebi, kojoj bi
potom nekako sluajno tako rei spolja pridolazilo spoznavanje,
razumevanje i znanje, i tako ga pretvorilo u predmet; postojanje
ivi
OSNOVNI FENOMENI LJUDSKOG POSTOJANJA 27
u razumevanju; ovek je kroz razumevanje konstitutivno odreeno
bivstvujue, on je tako i mesto u kosmosu, u odnosu na koje mi
zapravo uopte i moemo govoriti kako o po-sebi-bivstvu stvari tako o
njihovom bivstvu-za-nas. U svetu koji bi bio ispunjen iskljuivo
po-sebi-bivstvujuim stvarima i za koje ne bi postojalo nikoje
bivstvujue, kome ne bi mogle postati bilo kad jedan predmet u
takvom svetu pojam po-sebi-bivstvo i ne bi imao smisla. Tek sa
stupanjem oveka usred stvari, tek buenjem njegovog duha, pojavljuje
s uopte razlika izmeu po sebi i za nas. Ono to tako kao ljudsko
postojanje ini pretpostavku za 'tu razliku, ne moe sa svoje strane
biti tretirano prema toj razlici. I, osim toga, postojanje oveka
nikad nije stvar do ijih tumaenja dospevamo naknadno i sluajno, i
sluajno se manje ili vie postavljamo. Samotumaenje spada u bit ovog
postojanja, ono uvek biva interpretirano samo sobom. To ne znad da
je ono uvek i u svim vremenima imalo isto tumaenje samog sebe
tumaenja se izmenjuju i lagano menjaju, a sa tumaenjima menja se
takoe samo postojanje koje se u njima razumeva. Ono nije stvar koja
ne-promenljivo lei u osnovi ono nema venost prirode iznad koje
protravaju ljudska tumaenja kao senke oblaka iznad nekog predela.
Ali, s druge strane, ono nije jednostavno u svakom razdoblju
drukije i novo. Kako se ovde priroda i istorija povezuju, jedna
drugoj podilaze i spore se, kako u svakoj promeni likova smisla
postojanja odzvanja prastara melodija ivota, morae nas jo zanimati.
Jo stojimo kod najprivremenijih razmiljanja; svodimo ih u tri
formule: ljudsko postojanje je sebi ono najvema poznato; poto ga
doivljavamo iznutra i nae razumevanje postojanja pripada
postojanju, ono nikad ne moe biti stvar po sebi i, shodno tome, ne
moe za nas takoe nikad postati predmet u strogom smislu;
razumevanje postojanja u kome faktiki egzistiramo jeste jedna
obuhvatna i opta samoiniterpretacija bivstva oveka.
-
28 EUGEN FINK
Ali ove tri formule mogu se lako pogreno razu-meti. Protiv
takvih nesporazuma moramo se osigurati ako hoemo da dobijemo
filozofski horizont. To da ljudsko postojanje najvie poznaje sebe,
nipoto ne znai da se ovde dogaa samo pra-prisnost ivota sa samim
sobom, da ovde jedino i iskljuivo preovla-dava prisna i prijatna
atmosfera postojanosti tla, zaviajnog utemeljenja. Nasuprot tome,
postojanju kao takvom pripadaju nagli proboji u neuobiajeno,
jezovito, zagonetno, sati u kojima nam je postojanje vie strano od
Sirijusa, kad sa strahom i uasavanjem i mranom setom doivljavamo
nae biti-ovde i nae da-jesmo, i do sri zebemo. Takva tuost i
upitnost nije svojstvena nijednoj stvari; samo ljudska egzistencija
moe se tako uasavati od same sebe. Poznanstvo postojanja sa samim
sobom ukljuuje elu skalu iskustava egzistencije izmeu elementarne
skrovitosti i krajnje naputenosti. I ovde takoe treba kazati da ove
suprotnosti ne lee naporedo, nego se prepliu i proimaju na
jedinstven nain. Naputenost i zbrinutost uzajamno se uslovljavaju.
Da bi se spoznali ti odnosi neophodno je imati moda jedno oko vie,
kao Lajov sin. I dalje, bitno stanje stvari, da postojanje nikad ne
moe postati za sebe predmet u slinom smislu u kome
po-sebi-bivstvuju-e stvari postaju za oveka predmeti njegovog
predstavljanja i znanja, ne iskljuuje izriito okretanje oveka svome
ivotu, jedno samostaranje i intenzivno razumevajue samoophoenje.
Upravo u jednom povienom izvravanju sauesnitva* sa sopstvenim
ivotom postaje mogue da se oseti neprimerenost objekti vistikih
kategorija u polju humanog razume-vanja egzistencije.
I najzad jedna svagda ve postojea javna interpretacija ljudskog
bivstvovanja, koja vai i uiva ugled, ne spreava svoje razaranje
kroz filozofiju, poto je ova zapravo ona ivotna mo u kojoj se ivot
odnosi prema samom sebi, mislei najistije i naj-
* Nemaka reo Mitwisserschaft prevedena je ovde kao sauesnitvo.
Naa re bi trebalo da uputi na poverenitvo, tajni dosluh, jatatvo,
na znanje koje se dri u tajnosti. Frey,
OSNOVNI FENOMENI LJUDSKOG POSTOJANJA
konanije. Filozofiranje je konano miljenje, jedna konana
mogunost konanog postojanja ali ono je najunutarnjije sauesnitvo sa
ljudskim ivotom koji ivimo. To je pre svega od znaaja s obzirom na
tumaenja naeg postojanja koja navodno potiu od viih sila. Od
vremena zlatnih dana mita uvaju ljudi seanja na nebeske uitelje, na
bogove kao ustanovljivae i ureivae ljudskog obiaja, kao osnivae
drava, braka i porodice, vlasnitva i vladavine. Herojski likovi
osnivaa drava, profeti religija uli su iz usta nebesnika znanje o
ljudskom ivotu ureenom na pravi nain; oni su se priklonili jednoj
mudrosti koja je pomou znakova i udesa utvrdila svoju nadmonost nad
svakom ljudskom merom. Iz boanskog otkrovenja oni su uzeli ivotno
uenje i predali ga blinjima. Tako mit znai, kako se ini, jednu
nad-ljudsku egzegezu naeg ljudskog postojanja; autoritet, koji sam
nije ovek ali po znanju i uvidu beskrajno nadmauje oveka, postizao
je, kako se kae, kroz usta vidovnjaka, proroka i popova da se u
apodiktikoj formi razume kako stoji sa ljudskim ivotom, koji je
cilj oveku postavljen, i koji je njegov put. Prosveenost kao
protivmotiv mita skeptiki je ukazala na to koliko su mnogolike te
boanske vesti kako svaki narod, svaka rasa izdaje drugo ivotno
uenje kao boansku mudrost, kako bogovi jedan drugom protivree - ako
se jedno odreeno uenje ne postavi kao jedino spasonosno i ispravno,
a druga odbace kao lana sluba nezna-botvu. Na ovaj prigovor
zatonici mita odvraaju da je nekad isto boansko praotkrivenje, koje
je stajalo na poetku ljudske istorije, bilo raznovrsno predvojeno u
mnotvu naroda i rasa; boanska re morala je, dakako, ljudima biti
jasna i razumljiva, morali su se, dakle, uzeti
ljudski-lsuvieljudski pojmovi za svete misli, i tako je tokom
vremena dolo do muenja i pometnje u prvobitnoj vesrti. |
Mi ovde neemo ulaziti u spor izmeu mita i prosveenosti. On u na
krug posmatranja ulazi stoga to se u svakoj situaciji
filozofirajueg promiljanja oveka o samom sebi ve nalaze, ve vladaju
inter-
-
30 EUGEN FINK
pretacije postojanja, koje katkad tvrde da unapred ne podleu
ispitujuoj kontroli od strane filozofije, poto potiu iz boanske
optike. Kad se potom i filozofija u spoznaji svoje vlastite
konanosti odrie da zauzme stanovite prema samoj boanskoj reci, to
ona ipak ne moe uguiti pitanje kako se boansko poreklo mitske vesti
pokazuje za nas ljude koja je to prisila odvela preko ljudskog
znanja o oveku. Sa jednom ve malicioznom ironijom Dekart
(Des-cartes) formulie u svojoj posveti Sorboni, Teolokom fakultetu
u Parizu, kome je podneo svoje Meditacije, ovo pitanje: I moe li
uopte jo biti tako istina, da se mora verovati u egzistenciju boga,
poto se o njoj dato ui u svetim knjigama, i da se obrnuto mora
verovati u svete knjige, poto su one dabome od boga, i to zbog toga
to nam ipak ba taj vera je dar boga, koji nam je dodelio milost da
moemo verovati u sve ostalo, moe dodeliti i milost da verujemo u
njegovu sopstvenu egzistenciju; ipak nevernicima se taj razlog ne
srne navoditi, jer bi ga proglasili za vrenje u krugu.1
Verodostojnost nadljudskih vesti je filozofski problem, njihov
sadraj ne, ukoliko prekorauje ljudski um i o naem postojanju govori
spolja.
Mi smo prisni s naim postojanjem, u toj prisnosti smo nuno.
Nijedan bog ne moe doiveti ljudski ivot iznutra, ne ni kad poprimi
ljudsko obeleje; jer on bi morao prestati da bude bog, on bi morao
zaboraviti svoju svemo, svoje sveznanje; on bi morao podnositi
strah kao mi, deliti nae radosti, nae sttrasti, nau veliinu i nau
bedu. On ne bi smeo oblaiti nau krhkost kao prosjako odelo i pod
njim drati skriven sjaj svoje krasote; on bi morao doista umreti
kao mi, biti uniten a ne iveti potajno u svesti svoje boanske
neunitivosti. Mi smo svedoci doivljaja naeg sopstvenog postojanja,
iz te unutarnjosti niko nas ne moe proterati, iz nje koju imamo pre
svake biti. Mogu bogovi i vie znati o nama, mi bitno znamo iz nas
samih. Mogu
1 R. Descartes: Meditationen (Buchenau), Hamburg '1954, XI i
.
OSNOVNI FENOMENI LJUDSKOG POSTOJANJA 31
nebesnici da nas proziru, kao to mi gledamo kroz staklo, moe im
biti poznat svaki dobar ili zao treptaj naeg srca, a da ipak ne
uzmognu nikad doiveti radost, krivicu ili bol jednim ljudskim
srcem, ne mogu nikad da se kao ovek u miljenju dre u nezamislivom,
da u razumevanju slute zagonetnu dubinu sveta, da u skrovitosti
iskuavaju krajnju usamljenost 1 u naputenosti najponorniji mir. Bog
ve sve zna, njemu nita ne predstoji, njegovo postojanje nije
razderano kao nae, i nije u vremenu rasejano. Moe biti da u smrti
dopadamo pod sud boanske svetske vladavine, da biva sainjen
objektivan bilans dobrih i loih dela, ali ostaje tajna nae slobode
kako se opredeljujemo u zemaljskom ivotu; mi zauzimamo stanovite,
nismo marionete, ak ne ni pred nadmoi sudbine; mi zauzimamo
stanovite, mi procenjujemo svoj ivot, ne prema objektivnim
nalazima, nego prema doivljenoj srei ili nesrei. Iz neposredne
unutarnjosti pruamo svoje svedoenje.
To svedotvo ne srne se shvatiti na povran nain, kao poznata
okolnost da oveka karakterie upravo samosvest. Strukture svesti
nisu prvobitna baza za egzistirajui samoodnos oveka prema sebi,
nego obrnuto: one su odreene artikulacije jtog samo-odnosa. I
postoji opasnost da se u pukom obziru prema fenomenima svesti
nivelie punije bogatstvo svetovnog obilja doivljaja ljudskih
momenata egzistencije. Svest (kao samosvest i kao predmetna svest)
pripada bitno postojanju oveka, ali ona nije fundamentalna
struktura, polazei od koje bi sve drugo moralo biti pojmljeno. I
tako se zapravo u naem pokuaju ne radi o tome da se svako tako rei
povue u svoju sopstvenu, najvema privatnu unutarnju sferu, u
prostor svoje samosvesti, da iz svoga ugla gledanja posmatra ivot i
svet. Mi egzistiramo u sauesnitvu i izriitom svedotvu ljudskog
postojanja ne tek onda kad provedemo redukciju na nau samosvest i
njene sadrine, nego pre toga mnogo iskonskije: u konkretnom
zajednikom voenju ivota sa blinjima, dakle u prostoru
-
32 EUGEN FINK
socijalnog zajednikog bivstva. Svako svakome sve-doi; svako ima
da prui drugome poneto od ra-zumevanja ivota: kroz reci, kroz inove
i propuste, kroz primer. Svedoanstvo nijednog oveka nije apsolutno,
ali ono ima svoju istinu ako je kazano iz njegove situacije
postojanja bez pretvaranja. Zajedniki pokuavamo da uredimo ljudski
ivot, da se savlada zadatak koji nam i nije jasno formulisan.
Dodue, mi se veinom nalazimo u vrstim, institucionalno
oblikovanim zajednicama pre no to razmiljamo; ivimo u organizovanim
grupama koje svojim masivnim ivotnim uenjem, svojim dogmama i
ideologijama proces ivog samorazumevanja tako rei smiruju i priteu,
daju socijalnosti jedan kruti smisleni poredak. I uprkos tome,
stalno iznova sa elementarnom snagom provaljuje u ljudima pitanje,
problem, uenje i tera nas iz svih luka i sigurnosti na otvoreno
more. Pre svega, niko ne otpoinje postojanje prvi put, preneseni
obiaj ve propisuje utrte puteve i koloseke tumaenja ivota. A pre
svega, obiaj ima ne samo informativan karakter; on obavetava ne
samo kakav je ivot na svim njegovim visinama i dubinama, kako ovek
biva gonjen porivima i strastima, kako ga pokree tenja za
plemenitim i lepim. Obiaj zahteva; on ima mnoga oblija za svoje
zahteve: blagu prisilu neiskazanih zakona pristojnosti i smisaone
tvorevine kao to su vlasnitvo, porodica, drava itd., sankcio-nisane
kroz ljudsko i boansko pravo. Obiaj propisuje kako ovek treba da
ivi. On ima karakter javnog morala. Interpretacije postojanja kreu
se, najpre, u smisaonom prostoru vladajuih morala i lagano se i
postepeno odvajaju od njega, povezuju se sa istorijski rastuom
tendencijom emancipacije pojedinaca od poetne grupe, plemena,
naroda i klase. Ali u svim moralima uobliavaju se duboki pogledi na
osnovne fenomene ljudskog postojanja. Dodue, ne na nain na koji oni
nalau ili zabranjuju, ali s obzirom na dimenzije egzistencije, koje
se oslovljavaju kroz zapovesti i zabrane. Studij istorije morala na
zemaljskoj kugli mogao bi biti odlina
OSNOVNI FENOMENI LJUDSKOG POSTOJANJA 33
nit vodilja za iznoenje na videlo bitnih osnovnih fenomena nae
egzistencije. Ali radi se odluno o tome da se pri tom apstrahuje
upravo od glavnog momenta svakog morala, od njegove zapovedajue i
zabran jujue funkcije, da se oslobodimo od njegovih vrednovanja. U
moralima esto protivstavlje-nog tipa zatiemo dodue vienja koja
razliito pro-cenjuju, ali koja se odnose na isti osnovni fenomen.
Radi se o osnovnim nagonima oveka, o njegovim najsutinskijim
strastima, o ljubavi i smrti, o ratu i samopotvrivanju, o slobodi,
o vladavini i ropstvu, o asti i sramoti, o pravu i propisu, o
personalnosti i kolektivu, o ponosu i poniznosti, o igri i radu
itd.
Katalog takvih fenomena kazuje tek malo ako ne poe za rukom da
se oni obrade u njihovom spoju kao osnovni sastav naeg,
protivrenosti punog, paradoksalnog bivstva. Ali da bi se
apstrahovalo od morala, da bi se ovek oslobodio od njegovih
pret-hodeih odluka i da bi se ljudski fenomeni, obeleeni negativnim
tabuom, sagledali i shvatih isto tako nepristrasno kao doputene,
dozvoljene i naloene pojave ivota nije nipoto lagan pothvat, za
koji bi bila potrebna samo odluka, Mi smo mnogostruko i
hiljadostruko jo zatoenici davno ustanovljenih naina miljenja i
vrednosnih procena, ak i kad uludo verujemo da smo im umakli. Jedna
optika s onu stranu dobra i zla moe se, ako uopte, onda samo muno
izboriti i zadrati. Videti ljudsko postojanje golo i bez omotaa,
bez pervaza ranijih tumaenja smisla, bez tabua obiaja i morala
jeste filozofsko pitanje od ranga, koje iziskuje strogu pojmovnu
disciplinu na nepokornom, prividno pojmu neprijateljskom materijalu
nae egzistencije. To ni u kom sluaju nije postignuto ako se moral
jednostavno ostavi po strani, ignorie; on je dabome i sam bitan
ivotni fenomen, odreen lik interpretacije postojanja.
Ali jedna je stvar gledati jedan moral i sam moralistiki, to
znai procenjivati ga badarskom merom pravog ivota, a druga videti
ga ontoloki, to znai shvatiti ga kao centralnu pojavu bivstva 3
-
34 EUGEN FINK
oveka. Poput svakog drugog tumaenja postojanja, i moralno
tumaenje spada u supstanciju ovetva. Ono ne moe i uopte ne srne
ostati napolju; ono nije sluajan dodatak koji bi mogao ostati
nezapaen. Nieov pokuaj da posmatra ljudske stvari s onu stranu
dobra i zla ne dri se uvek visine svoga osnovnog postavljanja
problema; on esto pada u tupavi biologizam; on govori o bivstvu
oveka kao da bi mogao gledati i suditi vanljudskim oima, tako rei
sa stanovita samog Sve-ivota. Njegovo tobonje od morala slobodno
zrenje ivotnih fenomena oveka neobuzdano prekorauje egzistencijalnu
situaciju iz koje jedino moemo govoriti, pitati i tvrditi. Nikad ne
gledamo oima boga ili Sve-pri-rode na na ivot, nego se uvek, samo
polazei od naeg ivota, odnosimo prema naem postojanju. I u naem
postojanju se odnosimo prema stvarima, prirodi, istoriji, celini
sveta, prema sudbini. Moda se moe stei privid da egzistencijalnoj
situaciji pridajemo isuvie veliku vanost, da prenaglaavamo funkciju
na koju, kao oni koji doivljamo, polaemo pravo za dostizanje istina
o postojanju.
Ali, stvarno jo zadugo to nije dovoljno naglaeno. Ovde nam se
nudi samo prvi deli jednog problema. Obino rnnenje ne vidi ovde
uopte neko ozbiljno pitanje. ini se ak da je do dosade
samorazumljivo da zapravo svako moe govoriti samo iz svog poloaja,
sa svog stanovita, iz svoje pozicije. Jedan banalan primer: svi
vidimo ovu katedru, ali svako pod jednim drugim uglom gledanja;
svako ima da tu stranu, jedan aspekt, koji samo za njega tako
postoji ali iz koga on ipak vidi celinu; svako moe svoje mesto s
bilo kim drugim zameniti i tada imati perspektivu koju je prethodno
imao drugi. Jedna postojana prostorna stvar nudi tako sama od sebe
mnotvo aspekata koji stoje u jednom ureenom, sistematinom sklopu.
Svako okolno mesto oko ove postojane prostome stvari prua jednu
priliku za aspekt. Ista stvar izgleda drukije odavde nego odande, a
ipak se radi o istoj katedri. Mnotvo okazionalnih pogleda otvoreno
je
OSNOVNI FENOMENI LJUDSKOG POSTOJANJA 35
ve kroz prostorni odnos dotine stvari; ona se nalazi na odreenom
mestu i okruena je drugim mestima koje jedan posmatra moe zauzeti
jedno za drugim ili koja se, ako je u pitanju mnotvo posmatraa,
mogu istodobno zauzeti. Svaki posmatra moe kazati: to je moj
aspekt; svako to -moe kazati o svome aspektu. Svako moe istrajavati
na svag-damojosti svoga vienja i pri tome ipak biti siguran da vidi
samu stvar, ne samo iseak nego, naprotiv, stvar u svestranoj
datosti.
Kako stoji sa svedotvom onog koji doivljava u odnosu na ljudsko
postojanje? Stoji li ovde slino kao kod prostorne stvari?
Postojanje nije stvar koja stoji naspram onog ko doivljava kao u
sebi zatvoren predmet, koji se moe posmatrati spolja. Nae sadanje
doivljavanje bitno pripada samom postojanju, isto tako i nae
tumaenje, bilo da je iz tradicije preuzeto, bilo da se na nj sami
odva-ujemo i skiciramo ga. Ali kakva je to sadanjost? Je li to samo
sadanjost posmatraa ili takoe sadanjost onog to se posmatra? Ostaje
li to, to je esencijalno ljudski ivot, isto u svim vremenima i
prolaze li pored tog nepokretnog osnova samo pokolenja i vekovi
koji ga tumae? Ili obe strane sitreme jedna drugoj? Ali kako onda
stoje zajedno vremenitost doivljavanja i vremenitost postojanja? Da
li je uopte primarno zbivanje u objektivnom vremenu koje merimo po
satima, danima i godinama i izraunavamo u tisuleima kulturne
istorije i milionima godina istorije Zemlje? Ili ovde treba misliti
sadanjost u kojoj se tek otvara razumevanje za prostranstva
objektivnih razdoblja jednu sadanjost koja znai nae jednokratno,
sadanje biti-u-ivotu, kad sada i ovde pitajui sami sebe
dovodimo na otricu izriitog odnosa prema ivotu i smrti?
3
-
3. LJUDSKO ZNANJE O OVEKU: METODIKA RAZMATRANJA
Ljudsko znanje o oveku, koje svako poseduje, u kome svako ivi
znanje to je povezano s pris-nou nae ivotne izvesnosti treba izneti
na videlo, dovesti do samorazumevanja. Iako, kao to je reeno, svako
posve neposredno egzistira u njemu, ne moemo ipak sebi najpre
ponuditi nikakav pojam o njemu. Bivamo zbunjeni pri prvom pokuaju
for-mulisanja. To je razlog tome to se moramo zadrati na metodikim
razmatranjima, koja izgledaju tako opirna, umesto da direktno i
odmah opisujemo osnovne fenomene naeg postojanja. Ljudsko znanje o
oveku najpre smo izdvojili naspram ljudskog znanja o stvarima, o
stranim bivstvujuim. Nain kako ovek razumevajui stoji prema samom
sebi posve je drugaiji od naina na koji stoji prema drugim
stvarima. Odnos prema stvari je momenat u celini ljudskog
samoodnoenja; otuda je pogreno i ini se krivotvorstvo kad se humani
odnos prema stvarima primeni za svaku vrstu znanja i razumevanja
uopte. Odnos prema stvarima ne moe na legitiman nain dati uzorak za
razumevajui odnos egzistirajueg postojanja prema samom sebi, nego,
obrnuto, odnos prema stvarima mora biti pojmljen kao odreena
postojana i bitna mogunost oveka. On je onaj odnos u koga se
postojanje preteno smeta shodno znanju, u kome se ono otkrivajui
odnosi, gde sprovodi svoja osvajanja, izgrauje svoje nauke.
-
38 EUGEN FINK
Time ovaj odnos prema objektivnim stvarima dobija pogrean izgled
da je osnovna forma znanja uopte. I kad sada ovek razmilja o sebi i
takvo razmiljanje formulie, tada se namee zapravo ta pogrena vodea
predstava o znanju koje je usmereno na stvari. Metodiki dospeva
tada ljudsko znanje-sa-ma-sebe i razumevanje-sama-sebe pod
vladavinu znanja o stvarima. Covek tada pokuava da sebe razmatra
kao da se radi o stranom predmetu koji bi morao biti otkriven,
istraen, posmatran i opisan.
Prinuda tog zauzimanja stava spolja, koje znai metodoloko po
tuenje, ne moe se lako prekinuti. Jer, takozvana objektivnost uiva
veliki ugled, vai kao neto nauno. Kae se da bismo morali nauiti da
na same sebe gledamo sa stvar-stvenom, hladnom neutralnou, kao to
kroz mikroskop motrimo bakterije; morali bismo staviti u zagrade
samoljublje, interes, na ponos i nau sujetu, ostaviti po strani nae
predrasude, ako hoemo da spoznamo kako doista jesmo bez svih lepo
obojenih iluzija: morali bismo merilo najstroe objektivnosti
primeniti na same sebe, tretirati sebe kao najvie strani od svih
stranih predmeta. U ovoj argumentaciji sadran je bez sumnje znaajan
motiv. Sigurno je da je ozbiljnoj samospoznaji oveka svojstvena
bezuslovna asnost pogleda, spremnost da se o sebi nita ne baje,
volja za kidanje s iluzijama; ovek se mora naoruati protiv potajnih
zaobilaznih puteva naeg ponosa, protiv maski u kojima ono podsvesno
i nesvesno stalno ponovo pokuavaju da nadigraju svetio samosvesti.
Samospoznaja je posve problematian posao. Kao to postoji potajna
volja za iluzionistikim samoidealizovanjem, koja se mora suzbijati,
tako postoji isto tako potajna elja za samo-optuivanjem,
samoponienjem, jedna elja za vlastitim deziluzionisanjem. I ona
nije manje smetnja jednom pravom i istinskom razumevanju. Ali
dranje prave sredine izmeu obaju ekstremnih stanja due ne mora ipak
dovesti do toga da se ovek uzima objektivno kao stvar. Pojam
objektivnosti deluje zavodniki zbog svoje dvosmislenosti.
OSNOVNI FENOMENI LJUDSKOG POSTOJANJA
Mi smo ljudsko znanje o oveku ograniili ne samo naspram svih
naina znanja koji se temelje na odnosu prema stvari i tamo su kod
kue. U bivstvo stvari ne spada tumaenje, ali u bivstvo ljudskog
postojanja zacelo spada samointerpretacija. Ovaj stav smo izrazili
u posebnoj otrini. Od svih stvari ovek je ve time razliit to ivi u
smislenom tumaenju svoga ivota. ivotinja neosporno ima izvesne
intelektualne funkcije; takoe e se priznati da ona opaa svoj ivot,
u izvesnoj meri iznutra ga osea, da ona nije, kako je mislio
Dekart, neka vrsta maine, bezduni automat. Ali ivotinja oito jo ne
ivi sa smislom, sa ivotnim smislom, ne ophodi se sa njime, nema
celovit projekat svoje budunosti, nikakvo zauzimanje stanovita
prema svome uspelom ili neuspelom ivotu, nema merilo, ideal,
polazei od koga procenjuje svoju situaciju, odreuje smislenost ili
besmislenost voenja ivota. Neto tako je bitno svojstveno oveku. Mi
uvek ivimo u jednoj otvorenosti naeg postojanja, u jednoj duhovnoj
otvorenosti za smisao, za zadatak, za sreu i nesreu, mi ivimo u
jednoj protumaenoj situaciji. Nerazumljivost ivota, o ikojoj mi
govorimo, nepojmljivost, tajnoviti karakter: to su crte i momenti
koji se mogu sresti samo u ivotnoj sferi jednog bia koje je u svom
bivstvu odreeno razumevanjem. Stvar ne stoji tako da mi najpre
jesmo i imamo potom jo razumevanje koje naknadno dolazi, ne, mi
zapravo jesmo kao oni koji razumevaju, koji su otvoreni za smisao.
Ljudska egzistencija je stajanje-unutra u jednoj protumae-nosti
sama sebe. Humano postojanje ivi u smislenom prostoru
interpretiranja. Ali naa teza cilja dalje. Treba postaviti pitanje,
odakle dolazi tumaenje. Ulazi li ono spolja u na ivot, biva li nam
dato ili ono potie iz nas samih? Samo u ovom Sklopu mi smo
ukazivali na mitoloke predstave, prema kojima nam je smisaono
tumaenje ljudskog postojanja podareno od nad-ljudskih sila. Mit
naelno ne shvata interpretaciju ljudske egzistencije kao
samo-tumaenje; on porie da se bitni smisaoni sa-
39
-
40 EUGEN F I N K
stojci raaju iz samog postojanja, on za to ini odgovornim
otkrivenje. Bia koja bolje od oveka znaju kako stoji sa ljudskim
ivotom stavila su svoje vie znanje smrtnicima na raspolaganje, ona
su ih pouila kako treba voditi ivot na pravi nain, pokazala su put
oveku koji bludi, koji je bespomoan, nepostojan i bezoblian, dala
su savet za sve ivotne poloaje, pribeite u svakoj tuzi i nevolji i
jednu vrstu formu i ustrojstvo. Poznavanje ivota u kome je ljudski
rod kod kue, institucije u kojima prebiva, kuno ognjite sa
blagoslovom penata, vlasnitvo, javna vlast, drava, i sve to
nadsvouje jer je povezano sa nebeskim stvoriteljima, kult: sve to
po shvatanju mita nije delo oveka.
Ako se ovek postavi na tlo ovog nazora, onda su sve te stvari
nedostupne ovekovoj kritici. Ustrojstvo ivota, obiaji, moral,
institucije tada se ne sme-ju menjati od strane oveka, on moe samo
pokuati da ogranienom svetlou prirodnog uma naknadno razume malo od
tajne boanske mudrosti, i da pri tome spozna koliko zaostaje za
njom. Mi ne zauzimamo stanovite prema problemu istine ili neistine
mita i njegove vesti. Ali mi pitamo: kako je uopte, polazei od
oveka, mogue da on dobije pouku kroz boanske uitelje? Nemogue je
ipak da su tek sa nadljudskim uenjem nikle smislene dimenzije u
kojima se naseljavaju svete mudrosti. Da bi se moglo razumeti,
recimo, nadljudsko zasnivanje braka uopte, ovek se mora prethodno
ve odnositi prema polu i ljubavi; da bi mogao pojmiti instituciju
vlasnitva, on je morao prethodno biti otvoren za sopstvo i slobodu;
da bi uopte shvatio ustrojstvo drave, prava, on je ve morao znati o
vladavini i ropstvu, o tajni ubijanja, o ratu i nasilju i, najzad,
da bi uopte bio otvoren za susret s bogovima, da bi mogao da slua
njihov glas, da bi video njihovo pojavljivanje, ovek je morao biti
otvoren za svekolikost, morao je ve goreti u velikoj enji, biti
obuzet zvezdanim nebom nad sobom i osetiti beumni glas u svojoj
dui, biti potresen u-tanjem noi, daljinom mora, biti tronut
zatvorenou
OSNOVNI F E N O M E N I L J U D S K O G P O S T O J A N J A 4
J
Zemlje i beskrajnou nebeskog plavetnila; da bi postavio pitanja
na koja su mu, kako ui bit, bogovi odgovorili, on je ve morao da
doivi udo i zagonetku svoga postojanja u uasu i strahu, ali takoe u
dubokom ushienju i, pre svega, u uzvienoj radosti sveanosti, u
razdraganom prikazivanju svoga vlastitog ivota. Nikada on ne bi
mogao uopte razumeti re bogova, da ve nije stajao u situaciji
otvorenosti sopstva. Da bi se moglo biti slualac Reci,
pretpostavljena je ve izvesna protumaenost postojanja. I samoj
mitskoj vesti potreban je prostor, jedan ljudski prostor razume van
ja u kom ona moe da progovori; ona ne stvara taj prostor, ona ga
svagda ve pretpostavlja. Shodno tome ne moe se s pravom rei da
nebesko otkrivenje u celini izlazi na kraj s razumevanjem
postojanja; ono je uenje, ali dimenzije o kojima bivamo poueni, ve
su, dabome, otvorene. I tumaenju naeg ivota kroz bogove, o ijoj se
vanosti stara mit, svagda ve stoji u osnovi, u bitnom smislu, jedno
isto ljudsko samorazumevanje.
To samorazumevanje nema pri tome tetiki karakter, ne sastoji se
u postavljanjima i odredbama. Ono je pre jedno pitanje, jedna
bespomonost, jedna bezizlaznost. Mi ne znamo kako treba da ivimo.
Ali to bojaljivo neznanje je ve odreena otvorenost postojanja kao
jedne zagonetke. ivotinja ne stoji naspram sebe sa bojaznou,
brigom, bespomo-nou, ona ne trai ivotni put; ona biva jo sigurno
voena prirodom. Ali ovek je izgubio tu pratnju; to je cena koju
mora platiti za svoju slobodu. On je izruen samom sebi, samom sebi
zadat ali upravo to on iskuava najpre samo kao bespomonost. On jo
nema poverenje u sebe, nema poverenja u svoj maleni, nerazvijeni
um. On se nada uputstvu i savetu od viih sila, trai savete od
proroita, odgoneta amoreu prirodu iz znakova ptijeg leta. U ranim
zajednicama mag uiva najvei ugled; ini se da on ima povratnu vezu
sa skrivajuom prirodom. Slian je poloaj popa; on je doziva bogova.
Drukiji je, meutim, poloaj voe, monika;
-
42 EUGEN F I N K
ovde jedan ovek ide na elu blinjih i pokazuje ini put iz
ljudskog uvianja. U naem sklopu nije vana tipologija takvih
elementarnih socijalnih fenomena. Ovde se, pre svega, radi o
odreenoj razlici. I mitologija mora ve pretpostaviti jedno smisleno
tumaenje ljudskog ivota pre dolaska mitske vesti. Samo ovek ne
izgrauje iz sebe tu poetnu osvet-ljenost svoje egzistencije. On eka
na pouku koja dolazi spolja i smeta se onda u njoj; on tada ivi na
stran nain interpretirano postojanje, ivi u boanski ureenom, svetim
institucijama ispunjenom, smislenom prostoru. Ali ovek ima i
mogunost da jasnost razumevanja, u kojoj sebe najpre zatie, izgradi
polazei iz sama sebe, da je protumai polazei od sama sebe, da
pokrene svoj vlastiti duh, svoj konani um i da ostvari rad pojma ne
samo na stvarima nego i na samom sebi. Takva samospoznaja ljudskog
postojanja zove se filozofija.
U filozofiji se ne radi o tome da se ovek istrauje kao strana
stvar i da se postave nekakvi stavovi o toj ovek-stvari, ona je
odvanost na slobodan ivot koji se temelji na vlastitom
rasvetljavanju postojanja, odvanost da se ivi samo-interpretiran
ivot, da se preispitaju sve institucije, da se niega ne bojimo, da
se ne uplaimo ni pred kakvim ruenjem asnih obiaja i institucija.
Filozofija je manje znanje koje se moe nauiti, vie nain
egzistiranja. Ukoliko se odnosi na ljudsko postojanje, njeno
miljenje je uvek i menjanje. Ona se ostvaruje kao kretanje i
uveavanje naeg samoodnoenja. Ako ovo razumemo na pravi nain, biva
takoe jasno da se time ne vodi nikakva polemika protiv mita; nije
stvar filozofije da dokazuje da istine o ljudskom postojanju, koje
bi bile vaee i obavezujue vrste, mogu doi spolja. Ona je samo
najotriji i najnapetiji odnos postojanja prema samom sebi, ima
jedino u njemu izvor svoga razumevanja i svoga tumaenja. Ona
iskljuivo i jedino izgovara svoju interpretaciju iz unutarnjeg
sauesnitva i svedotva ljudskog bivstva o samom sebi. Takvo
shvatanje filozofije kao misaonog izgraivanja isto ljudskog ra-
OSNOVNI F E N O M E N I L J U D S K O G P O S T O J A N J A 4
3
zumevanja egzistencije nema nieg zajednikog sa naivnim
optimizmom prosvetiteljstva, koje je um oveka apsolutizovalo i
proklamovalo za meru svih stvari. Ljudski um se ne proglaava za
instancu koja moe da razrei sve zagonetke i tajne ivota, obrnuto od
toga: snaga miljenja i mo njegovog dokuivanja ne ini misteriju
bivstva, ivota i nae sopstvene egzistencije manjom i neznatnijom;
pojam ne slavi trijumf time to sve nepojmljivo u ljudskom biu
rastvara i dovodi do njegovog iezavanja, nego nam otvara bitni je
no to to Inae znamo dubinu problema egzistencije kao takve. Gde se
ovek filozofirajui povlai iz svih nadljudskih uenja, gde se
svedoanstvo daje iz .unutarnjeg svedotva, a o oveku govori samo
ljudski i moda isuvie-ljud-ski, ne treba oekivati da se pri tome
doe do suve, racionalistike konstrukcije, da iezne arolija
postojanja, njegova protivrenost, njegova hilja-dostruka maska, da
sve bude poravnato u sladunjavoj i povrnoj razumljivosti. Mnogo
onog to je hiljadama godina imalo kroz mitoloki posredovano
nadljudsko tumaenje jedan vrst, omeen smisao, postaje od sada opet
upitno. Nekim fenomenima ivota biva nanovo vraena uzbuujua i
treperea neodreenost, oni opet postaju problemi, nakon to su toliko
dugo bih vrsto okovani u jedno fiksno znaenje. U postojanju
interpretiranom na strani nain pre vladu je mnogo jae ukruena
shematika smisla nego u samo-interpretiranom, gde je najpre sve jo
jednom otvoreno gde nas ne vezuju nikakvi sankcionisani poreci, ne
obavezuje nikoji javni moral, gde nas ne ograniava nijedna postojea
institucija. Postojanje dobij a svoj iskonski karakter odvanosti i
pokuaja, biva ispunjeno onim raspoloenjem opijene budnosti koju je
Nie doveo do reci u aforizmima Jutarnjeg rumenila i Vedre znanosti:
pogled je opet slobodan na otvorenom moru. ovek i ivot su takva
mora. Ali sa samim raspoloenjem nije u filozofiji mnogo uinjeno;
raspoloenje mora da nosi i razgoreva miljenje, mora da tera
pitanja, mora da die napon samoodnoenja postojanja koje
-
44 EUGEN F I N K
razumeva sebe. Ali, kako dolazimo do takvog, ovde samo
postuliranog miljenja? Kako aktualizujemo i pootravamo nae
razumevanje ivota, i to isto iz naeg vlastitog unutarnjeg svedotva?
Kako dolazimo do uvida u osnovne fenomene naeg postojanja?
Mi smo ve otpoeli pitanjem koje je potpuno neupadljivo, ini se
gotovo sporedno. Ono bi se jo moglo svakako drati za pitanje
metodikog cepidla-enja. ta znai nae svedotvo, nae poverenitvo sa
sopstvenim ivotom? Treba raspravljati o ljudskom postojanju; to je
tema koja se tie svakoga i nikoga. Svako je poznaje a moda je, isto
tako, niko ne poznaje potpuno. Ali gde se odigrava to postojanje,
poznato i istodobno nepoznato, prisno i istodobno neobino,
zajedniko i istodobno usamljeniko? Upravo ovde i sada. Kakvi su to
pojmovi? Odgovorie se: pojmovi prostora i vremena. No, je li to
tano? Pod prostorom mi razumevamo ipak obino poredak onog to je
odelito, to je jedno pored drugog, sistem mest, mnotvo prostora,
poloaja. U prostoru su ureene stvari okolnog sveta; svaka stvar
zauzima jedno mesto, svaka ima svoju prostornu figuru, svoje
vlastito oblije. To vlastito oblije moe da eventualno pokree stvar
u prostoru; ona postupno menja mesta, ispunjava mesta svojim
oblijem i odlazi odatle dalje. Kretanje neke stvari kao promena
mesta oevidno je mogue samo kao izmena mesta sa drugim stvarima;
odakle jedna ode, na to mesto nadire druga. Mnoge stvari stoje
jedna prema drugoj u prostornom odnosu odreenog odstojanja, blizine
i udaljenosti. Odstojanja se mogu meriti i odrediti i navesti prema
mernim jedinicama. Kad sistem po-smatramo tako kao prisutan sistem
mesta, onda u tome postoji dodue jedno mnotvo prostornih od-'
redaba kojima se iskazuju meusobni odnosi stvari, uzajamno
karakteriziraju njihovi poloaji, ali, strogo uzevi, u tome ne
postoji jedno ovde. Kamen koji lei na valuitu doista se nalazi na
odreenom mestu, zauzima vrsto mesto u objektivnom celokupnom
sistemu svih mesta, ali on nema nikakvo ovde.
OSNOVNI F E N O M E N I L J U D S K O G P O S T O J A N J A
To ovde je jedno mesto koje se odnosi na sebe, tako rei jedno
prostorno mesto koje samo sebe postavlja, da to definiemo
privremeno i apstraktno. To ovde se uopte ne pojavljuje u sklopu
objektivnih mesta, poloaja, .prostora i odstojanja. Sada se ne moe
kazati: to ovde je zapravo na svakom proizvoljnom mestu; svako
mesto moe biti odreeno kao ovde i odvojeno naspram drugog mesta kao
tamo; jer takvo odreivanje ne iskazuje neto to samo pripada bilo
kome proizvoljnom mestu. To ovde postoji samo tamo gde se u
prostoru nalazi jedno prostor-razumevajue bie koje sama sebe
razumeva kao smeteno. Strogo uzevi, ovde i tamo postoji samo za
oveka. ivei u prostoru i doivljavajui prostor, ovek fiksira svoje
stajalite kao ono ovde. Samo bie koje moe kazati ja moe kazati i
ovde. Polazei sa stajalilta ja koje je samim svojim telom smeteno u
objektivni prostor, ralanjuje se sada okolni prostor kao doivljeni
prostor ordjentacij. Pokretljivost ja u njegovom te-lu omoguuje
pomerljivost tog ovde. Kad odlazim od nekog ovde ka nekom tamo,
onda mojim dolaskom ono tamo postaje ovde, a dosadanje ovde postaje
tamo. Ono ovde ide uvek sa mnom. Ali i blinji ima telo, i svojim
telom smeten je u prostor; i on kae ja i ovde i ja razumem da i on
kazuje ja i ovde. Mi razumemo uzajamne odnose svagdanjeg ovde i
tamo u ophoenju s blinjima. Ono to u strogom smislu vai za ja i za
blinjeg drugog, mi metaforiki prenosimo s vremena na vreme na
stvari i mislimo ih kao da su bia koja doivljavaju prostor i imaju
jedno sopstveno ovde. Ta unetafo-rika upotreba oteava tanu podelu
izmeu objektivnog prostora (kao sistema mesta, kao raznovrsnosti
mesta) i orijentisanog prostora doivljaja bia koje postavlja samo
sebe kazujui ja, dakle okolnog prostora centriranog oko jednog
ovde. Ali od velike je vanosti da se o razlici koliko je mogue
jasnije osvestimo. Jer, isuvie lako inimo greku da specifinu
prostornost ljudskog postojanja koje doivljava prostor i koje je
otvoreno za prostor oslo-
-
46 EUGEN F I N K
virno sa objektivnim pojmovima prostora, da ovde uzmem kao
objektivnu datost. Ali kad ovde nepromiljeno pridevamo stvarima kao
prostorno svojstvo ali pak nae ovde shvatamo kao stvarstvenu
odredbu, zagradujemo sebi put u poimanju egzistencijalnog smisla
naeg ovde-bivstva.
Slino vai takoe u pogledu vremena. Vreme obino drimo za
svojevrsni medij, u izvesnoj meri za polje u kome su stvari rairene
u uzastopnosti. Stvari okolnog sveta su u vremenu, time to traju,
postoje. Takvo trajanje moe imati karakter nepokretnog mira, ali
takoe kretanja. Jedna stvar moe da traje kroz vreme, budui da se ne
menja, nego samo biva starija od vremena do vremena. Ali ona veinom
tako traje da zaelo mnogo toga traje i istodobno se menja. Trajanje
u promeni i pro-mena na trajnom jeste temporalni nacrt vremenite
stvari. Svakako, postoje takoe i izvesna zbivanja koja, ini se,
nemaju tako rei nikoju trajnu supstanciju na kojoj se dogaaju,
recimo procesi, stremljenja, dogaaji; recimo: grmi. Ali radilo se o
supstancijalno trajnim stvarima ili o istim zgodama, oboma je
zajednika vrsta da traju, da postoje u izmenjujuem nizu momenata.
Zbivanja, zgode su meusobno povezani kroz odnose jednovremenosti i
sukcesije. Ti temporalni odnosi reguliu celokupni objektivni
sistem; u njemu postoje vremenska odstojanja, vremenska udaljavanja
vremenskih sadr-ina jednih od drugih ali u njemu nema nikakvog
sada. To sada nije objektivna vremenska odredba; to sada je
vremenska taka koja se odnosi na samu sebe. To sada postoji, strogo
uzevi, samo za postojanje oveka, za postojanje koje doivljava
vreme. ovek nije samo vremenit, utoliko to se kao i druge stvari
pojavljuje u vremenu, jedno vreme traje i postoji u vremenu, nego
je on u jednom posebnom smislu vremenit, poto se odnosi prema
vremenu, poto je otvoren prema vremenu. Samo bie koje sebi moe
kazati ja, moe u tome smislu biti otvoreno za vreme kao vreme, i
moe jednu vremensku taku osloviti kao sada. I ovde je opet
OSNOVNI F E N O M E N I L J U D S K O G P O S T O J A N J A 4
7
prilino teko konzekventno razlikovanje izmeu objektivnog vremena
zbivanja i dogaaja i subjektivnog doivljajnog vremena. I obino ovde
i diemo ruke od njega i kaemo o tim zgodama da se sada deavaju.
Objektivno vreme je satno vreme, vreme koje biva otitano na velikim
kretanjima nebeskih zvez-da; Sunce je nebeski sat po kome idu svi
zemaljski satovi. Kad re sada upotrebljavamo samo u maglovitom
smislu za objavljivanje satnog vremena koje nam nije poznato u tome
momentu, onda to sada ima jedan objektivan smisao. Ali drukije se
ono razume kad njime treba da bude iskazana naa doivljajna
situacija, nae biti tu. Gledajui sa strane kamena, to sada nema
uopte smisla mi moemo kazati da je on sada. Ali to sada nije u
svojoj strukturi izgraeno paralelno sa ovde. Ono je dodue imesto na
kome se jedno odreeno bie, i samo trajue u vremenu, probija u medij
vremena, u njemu naznauje jedno mesto, to znai: najavljuje svoju
objektivnu momentanost kao doivljeno sada. Mi smo kod prostora
videli kako ovek svojim telom zadobija svoje stajalite u sklopu
vremena. Ovde: to jest tu gde je moje telo. Posredstvom tela dakle
probija se ja u objektivni prostor, moe tamo da stoji u vezi sa
prostornim mestom i da oko sebe uspostavi jedan orijen-tisani
okolni prostor. Ali ono sada ipak nam nije posredovano kroz telo.
Sada nema svoj smisao u vezivanju sa sveu oveka o telu. I isto tako
sada nije doivljeno punktualizirano u analognom smislu kao ono
ovde. Analize koje su ovde neophodne bivaju u filozofskoj
literaturi esto stoga otpoete i provoene na pogrean nain, jer se
nisu oslobodile od predrasuda o strukturalnom paralelizmu prostora
i vremena. Ono ovde je u izvesnoj meri taka, iako doivljena taka,
ili taka koja doivljava samu sebe. ovek koji doivljava prostor osea
se tako rei odbaen natrag iz obimnosti prostora u najuu teskobnost,
u svoje ovde: polazei od ovde on doivljava prostornu obimnost.
Vremenu otvoreno postojanje ne doivljava, meutim, u onom sada uzan
krug sadanjeg. To sada je naelno po obimu svetsko. Ono nije
sada
-
48 EUGEN FINK
za ja samo lu najblioj okolnoj zoni, nego svuda. Stoga ja i ne
moe govoriti o jednom sada drugog oveka; on je principijelno u
istom sada kao ja i ta istost iskazuje ipak doivljajno neto drugo,
nego objektivnu vremensku odredbu istovremenog pojavljivanja. Nema
svako jedno sopstveno sada, ali svako ima jedno sopstveno ovde. U
dimenziji sada i u dimenziji ovde i tamo oba puta imamo 'strukturu
doivljavajueg ja i njegov egizstencijalni odnos prema blinjima koji
s njim postoje. Ali to znai da po-drutvljeno bivstvo oveka kao
takvo ima jedno obu-hvatajue ovde i sada. Nae ovde-biti nae
tamo-biti! Mi imamo tako rei jednu prvu, iako jo potpuno
nerazvijenu formulu za dosadanje puko ime: ljudsko postojanje. To
postojanje nam se zasada odredilo kao doivljajni odnos oveka prema
prostoru i prema vremenu, Ikoji se deli sa blinjima. To zvui jo
dobrano formalno. A ipak je time dotaknuta fundamentalna struktura,
kao to emo docnije videti. No prethodno ova kratka razmatranja u
skici o onom ovde i sada treba da daju veu odreenost pitanju o
prirodi nae prisnosti sa naim vlastitim ivotom.
Mi smo svedoci naeg potvrivanja ivota ali kakva je to sadanjost
u kojoj pri tom stojimo? Covek je o oveku ve kazao, napisao, mislio
beskonano mnoge stvari. Za njega nije postojala nikada
interesantnija tema, on se istinski beskonano inte-resuje za sama
sebe. Literature svih naroda prepune su samosvedoenja pesnika i
mislilaca. Zar u tome nemamo gotovo neiscrpno nalazite da proirimo
i produbimo svoje poznavanje oveka? Recimo, zar antika tragedija ne
govori na takav nain o oveku da on dosad jo nikad nije nadmaen? A
is-torija filozofije je i sama istorija jedne neprekidne
samointerpretacije ljudskog postojanja. Pa zar ne bi bilo bolje
jednostavno posegnuti natrag za tim, umesto da se ovek sam sa
slabijim snagama mui? Kad bi se radilo o spoznaji neke stvari, onda
bi posezanje za autoritetima veinom moglo da se pretpostavi
vlastitom nastojanju; naravno preostao bi nam jo zadatak da te
autoritete naknadno razumemo
OSNOVNI FENOMENI LJUDSKOG POSTOJANJA 49
i da njihove iskaze verifikujemo na samoj stvari. Ali postojanje
nije stvar iju bi nam spoznaju mogao neko drugi uzbrati. Sigurno je
da moemo uiti i od svakog drugog; njegovi egzistencijalni iskazi
sadre za nas obavetenja i sami pripadaju realnosti ivota koji
doivljavamo. Ali mi nikada ne moemo apstra-hovati od nae sopstvene
situacije. Postojanje je uvek takoe istodobno moje postojanje. Samo
preko moga ivota mogu doi do dubljeg razumevanja ljudskog ivota
uopte. To je razlog to filozofeme velikih filozofa ne mogu biti
pojmljene bez vlastitog filozofiranja, bez vlastitog
egzistencijalnog gibanja. Ali da bi se shvatilo nae sopstveno
bivstvo, moramo pre svega ostalog nauiti da razumemo ta u stvari
znai nae poverenitvo sa nama, nae svedotvo, nae
kod-nas-samih-bivstvo, kakva je to sadanjost u kojoj sebe
doivljavamo i koju ivimo. Sebe-sama--znajue ljudstvo mora svoju
sadanjost, sada-i-ov-de-bivstvo shvatiti na bitniji nain, nego to
se to obino zbiva u posve samorazumljivoj upotrebi objektivnih
prostorno-vremenskih odredaba. Ta sadanjost nije zapravo odreena
kad se navede objektivna pozornica, geografski poloaj, ili
vremenski datum. To je jedna sadanjost koja nije na jednom odreenom
me-stu u suprotnosti prema drugim mestima, nego je u oivljenom
ovde, koje stoji u odnosu na sva mesta i svoju suprotnost ima samo
u bezmestnosti; jedna sadanjost koja nije u odreenoj eposi u
suprotnosti prema drugim epohama, nego u jednom doivljenom sada
koje stoji u odnosu sa svim vremenima, ija je suprotnost samo
bezvremenost. Naa sadanjost je doivljajni ivot, ija je suprotnost
jedino smrt ipak jedan ivot, koji svoju prisnost crpe upravo iz
tamnog odnosa prema simnti.
4 \
-
4. SAUESNITVO KAO HORIZONT KONANE FILOZOFSKE
SAMOINTERPRETACIJE
Sauesnitvo sa sopstvenim potvrivanjem ivota omeuje podruje i
mogunosti konane filozofske samo-interpretacije ljudskog postojanja
njim samim. Samo u obzorju jednog takvog imanentnog izlaganja
pitamo o osnovnim fenomenima humane egzistencije. Profanost, kojoj
pri tome teimo, nema nieg od agresivnog neprijateljstva prema
tumaenjima ivota, o kojima se tvrdi da isu vanljudskog ili
nadljudskog porekla. Ali mi se ne postavljamo una-pred na njihovo
tlo, mi ne prekoraujemo ono ljudsko da bi ga izvana posmatrali oima
boga, mi ne preskaemo konanost nae situacije. Mi pokuavamo,
naprotiv, da je zastupamo izriitije nego to se to inae dogaa.
Postojanje nas susree kao problem u postojanju.
Ipak, ovo ne treba razumeti u smislu stanovita jedne prethodne
odluke za tezu o preimustvu ima-nencije svesti, za onaj
konstruisani solipsizam koji doivljavanje pojedinca tako rei
apsolutizuje, proglaava refleksiju individualne svesti za organon
filozofije. Razumevajua individualnost u njenoj osamljenoj
unutarnjosti ini znaajan strukturni mo-menat ivota oveka, ali ona
je bitno zaspojena ojtvo-renou za sapostojanje blinjih. Samo ovek
koji ivi sa (drugima) moe uopte biti osamljen. I ekstremni
solipsist formulie svoju tezu i Itime 4*
-
52 EUGEN F I N K
ve boravi u prostoru jezika i razgovora. A postoje duboki
razlozi da se u opisu samosvesti, recimo povij an ja reflektirajueg
ja prema predmetno doiv-ljavajuem ja, operie pojmovima drutvenosti,
dakle da se samosvest shvata kao neka vrsta zajednice ja sa samim
sobom. Ljudsko postojanje ne srne biti odreeno jednostrano ni kao
struktura individualnosti ni drutvenosti. Treba sagledati i na
primeren nain shvatiti bitnu uzajamnu implikaciju tih jednako
iskonskih struktura. Humana egzistencija otvorena je za samu sebe u
svim svojim dimenzijama. Ta otvorenost konstituie zapravo njenu
situaciju. Mi egzistiramo u sadanjosti nas samih. Ovaj momenat
postao nam je privremeno, pripremno pitanje.
Pa kakva je to sadanjost u kojoj se odnosimo razumevajui prema
naem sopstvenom postojanju i istovremeno prema ljudskom postojanju
uop-te? Sadanjost ima jedan prostorni i jedan Vremenski smisao,
imaju se u vidu blizine, prostome i vremenske blizine, blizine
prisutnog. Stvari su sadanje za nas kad se pojavljuju u naem
prostornom i vremenskom polju u blizini, kad se nalaze ovde i sada.
Mi egzistiramo tako da smo uvek medu stvarima. Prisustvovanje
ljudskog postojanja meu stvarima, otvorenost za susretanje
bivstvujueg koje nismo mi sami, spada kao integralni momenat u nae
sopstveno bivstvo. I kad ove stvari okolnog sveta oznaavamo u
njihovoj datosti kao ovde i sada, to nije, strogo uzevi, svojevrsna
odredba samih stvari. Ovde i sada jesu pojmovi prostora i vremena,
koji uopte dobijaju odrediv smisao tek provalom ljudskog postojanja
u prostor i vreme. Stvari same, stvari po sebi, ukoliko su same
prostome i vremenske, pojavljuju se u objektivnim odnosima, na
nekim mestima i u odreenim vremenima, one imaju jedna prema drugoj
odnose odstojanja; odnosi su ureeni u polju naporednosti i
uzastopnosti. Prostorno su rasporeene na povrini Zemlje, u sunevom
sistemu itd., vremenski prema toku kosmikih datosti. U tim
objektivnim odnosima ne postoji ovde i sada, ve samo bogato
strukturisan sistem od-
OSNOVNI F E N O M E N I L J U D S K O G P O S T O J A N J A 5
3
nosa koegzistencije i sukcesije. Ono ovde i sada moe se stvarima
pripisati samo na izveden nain, naime povratkom na ljudsko
postojanje koje ih doivljava. Za njega one su ovde, kad stoje
unutar doivljajne zone, one su sada, kad se susreu u vremenskom
horizontu oveka. Dok se, dakle, ovde i sada stvarima pripisuju samo
na izveden nain, oni samom postojanju pripadaju na iskonski nain. I
poto su iskonski poreklom iz ljudske egzistencije, pojmovi sada i
ovde su egzistencijalni pojmovi. Njihov smisao mora se crpsti i
razviti iz ustrojstva bivstva oveka. Covek ivi samo u trajnom, iako
sa-drinski izmenljivom odnosu prema stvarima koje postaju predmeti
njegovog predstavljanja, objekti njegovih pouda, materijal njegovih
oblikujuih stvaralakih snaga on ivi, pre svega, u odnosu prema
samom sebi. Taj samoodnos ne treba izjednaiti sa prigodnim
refleksivnim odnosom. Samoopho-enje postojanja sa sobom, njegovo
sauesnitvo ima mnoge forme i sftepene; svesno samoodnoenje ili ak
samopopredmeenje temelji se u prethodnom dranju prema sebi. Ali u
svakom samorazumevanju postojanja nalazi se jedno razumevanje
njegove situacije, jedno razumevanje njegovog tu, njegovog
ov-de-bivstva i sada-bivstva. Ali to razumevanje ostaje najvema
tamno i neodreeno, a uz to postoji uvek opasnost jednog potuenja.
Covek na sudbinski nain naginje tome da sebe razume polazei od
stvari, kao stvar opremljenu posebnim svojstvima (duev-nost i
umnost), da sebe odredi kao duevnu stvar i da u svojoj
samoeksplikaciji nekritiki upotrebljava objektivne pojmove. Tako je
i karakteristika koju daje eventualno o svojoj situaciji jedno
ob-jektivistiko pogreno tumaenje iskonski egzistencijalnog ovde i
sada.
I tu sada otpoinje nae prethodno pitanje. Kako se mora shvatiti
sadanjost u kojoj je postojanje oveka koje razumeva i istovremeno
sebe iskuava kao problem samo sebi prisutno? Ovo pitanje nije
nipoto, kako bi se moda moglo pomisliti, jedna sporedna mudrolija,
preterana metodoloka suptilnost.
-
54 EUGEN F I N K
Ono se uistinu tie osnovnog karaktera naeg samo-ophoenja. Kako
razumevamo nae ovde i sada? Jedan mogui odgovor na ovo pitanje nije
dat ve time to sebe drimo izvan objektivnih odredaba vremena i
prostora da dakle ne navodimo prostorno me-sto na povrini Zemlje i
datum objektivnog vremenskog mesta da bismo oznaili ono gde i kada
nae egzistencije. I kad se pokua da se dohvati ivotni,
egzistencijalni smisao naeg ovde i sada, jo uvek je mogu pad u
pojmovno potuenje i naj-vema je d verovatan. Uobiajena pojmovna
sredstva, da se ivotu primereni smisao ovde i sada odvoje od
objektivnih odredaba i da se naznai jedna situacija postojanja kao
takva, jesu okazionalni izrazi. Pokuava se ono subjektivno u
suprotnosti prema objektivnom shvatiti pomou kategorije svagdanjeg.
To pojmovno sredstvo je, uprkos svoje prividne plauzibilnosti,
teko, neprozirno, nejasno. Objektivne stvari bivaju odreene
jedanput navoenjem njihova mesta i njihova vremena, njihovim
poloajem u kosmikom prostoru i kosmikom vremenu, a potom i
podvoenjem pod rodove i vrste. Mesto, vreme, izgled vrste oznaavaju
stvar u njenoj objektivnosti. Ali ovek koji odreuje daje ta
obavetenja. Biti odreen ovekom moe po sebi sitvarima biti
ravnoduno, ali za nas one time dopadaju u situativnu datost, one se
pokazuju u krugu ivota jedne samoj sebi otvorene subjektivnosti
"koja egzistira u sauesnitvu sa samom sobom. A ova nije samo
pojedinano subjektivna nego i in-tersubjektivna, podrutvljena
subjektivnost. Time to su stvari tako rei uronjene u medij
doivljavanja, prirataju im odredbeni momenti naroite vrste, koji se
odnose na subjekt. Drvo se, npr., ukorenjuje u zemlju i stremi
stablom i granama u otvorenu nebesku svetlost. Ono se pojavljuje
niui i u meuprostranstvu Neba i Zemlje cveta, raste, vene. Sve
konane stvari uopte pojavljuju se u ovom elementarnom smislu raanja
i nestajanja. I one se takoe postavljaju jedna naspram druge, imaju
spolj-nu stranu kojom dotiu i omeuju druge stvari. Ali
OSNOVNI F E N O M E N I L J U D S K O G P O S T O J A N J A
dospevajui u susedstvo doivljavaj ueg oveka, postajui predmeti
njegovog predstavljanja oseanja i htenja, pojavljuju se u jednom
novom smislu. Pojavljivanje sada ne znai izlazak u carstvo
svet-losti u kome je sve individualizovano i oposebljeno, nego
ponad toga: postati objekt za doivljavajui subjekt (ili mnotvo
subjekata). Drvo biva opaeno, biva uvueno kao objekt okolnog sveta
u situaciju postojanja oveka, ono biva predstavljeno, preraeno
iitd.; ono dobija obeleja koja mu dodue ne pripadaju po sebi, ali
se pridodaju u odnosu prema ljudstvu koje doivljava. Ali ti
smisleni momenti, nastali u odnosu prema subjektu, pokazuju
svojevrsno rasipanje. Oni su svagdanji, stoje u odnosu sa
izmenljivim subjektivnim situacijama. Drvo biva, recimo, opaeno od
vie ljudi, svako ima svagda svoj pogled, svagda svoj aspekt.
Biti-doivljen, koje se sada pridodaje drvetu, raspreno je u mnotvo
svagdanjeg. Samo drvo dato je u mome, tvorne, naem, vaem aspektu.
Aspekt blinjeg drugog jest njegov njegov aspekt miljen polazei od
mene, polazei od njega sama, jer on isto tako kae sebi ja, jeste
isto tako moj; aspekti su, ako se ovi izmenljivi odnosi moga i
tvoga hoe openitije lormulisati, svagda-moji. Upravo je svagda u
svagdanjem, svagda-mome, svagda-njegovome, svag-da-naem i
svagda-vaem to to je teko razumljivo. Njime se ima u vidu jedno
odreeno na nain odreene neodreenosti, ono se dri da lebdi, tako rei
kao prazno ukazivanje koje biva zapravo ispunjeno od sluaja do
sluaja. Ono svagda pokazuje na formalan nain, dri otvorenom
odredbenu mogunost na delimian nain. To svagda ima metodiki
karakter formalnog obavetenja. Sada, npr., koje pripisujemo
stvarima okolnog sveta, nema, kao to smo ve prikazali, nikakav
smisao koji bi mogao da se uzme iz objektivnog sadraja stvari, nego
takvo sada podrazumeva situativnu datost stvari u doivljajnom
vremenu oveka, njihovo pojavljivanje u humanoj sadanjosti.
Okazionalni karakteri stvari uopte temelje se principijelno u
-
56 E U G E N F I N K
subjektivnosti, to znai u samorazumevanju ljudskog postojanja.
Ali, kako sada sitoj i stvar kad se postojanje obrati zadatku jedne
izriite samointer-pretacije? Moe li ono genuino shvatiti sadanjost
svoga svedotva i svoga sauesnitva sa sobom pojmovnim sredstvima
okazionalnih izraza? Moe li se ovde i sada, u kome ono sama sebe
nalazi, uporediti sa ovde i sada u odnosu na subjekt, koje posredno
pridajemo stvarima? Moe li samorazu-mevanje ljudskog ivota da posve
samorazumljivo upotrebljava eksplikativne mogunosti formalnog
obavetenja o strukturama svagdanjosti? Da upravo ovde postoji jo
uvek opasnost potuenja, moe da izgleda zauujue. Okazionalni izrazi
koji su u odnosu sa subjektom, osnivaju se, ukoliko ih
prime-njujemo na stvari okolnog sveta, u raznolikosti subjektivnih
doivljajnih situacija. Moemo li onda jednostavno primeniti ono to
je zasnovano na zasnivaj ue? Moemo li samorazumevanje postojanja
uzeti analogno kao razumevanje primereno postojanju stranih stvari,
to jest stvari koje nisu na nain postojanja, ukoliko stoje unutar
horizonta oveka? Postoji li ovde jedna opravdana mogunost prenoenja
kategorija i uopte pojmovnih sredstava? Nismo jo umakli
objektivizmu u odnosu na ljudsku egzistenciju ako se sada njihove
strukture hoe da fiksiraju prosto s okazionalnim terminima. A to se
ipak esto i stalno iznova dogaa.
Razjasnimo bolje problem koji se krije u razmatranju koje moda
zvui apstraktno. Mi pitamo kakva je to sadanjost u kojoj
razumevajue postojanje zatie sama sebe kao uznemirujuu zagonetku.
Ta sadanjost je jedno bivstvo-ovde i bivstvo--sada. Ali kakvo
bivstvo-ovde i kakvo bivstvo-sada? Sada e se moda kazati: naa
sadanjost, naa zajednika i zajedniki deljena sadanjost u kojoj
svaki uesnik svagda ima svoje doivljajno rae-sto i svi istodobno
imaju jedno obuhvatno, doivljajno vreme. Svako ima kroz svoje telo
jedno vlastito ovde, ali svi imaju isto sada. Ono to rasipa
doivljaj-ni prostor, sjedinjuje na drugi nain doivljajno vre-
OSNOVNI F E N O M E N I L J U D S K O G P O S T O J A N J A 5
7
me. Ili takoe: jedinstvo zajednikog sada tek omoguuje prostomu
raspodelu na mnotvo raznovrsnih svagdanjih ovde. Na tako udnovat
nain mi smo saprostornici i savremenici. Ali, nau sadanjost