Engleski putnici

ENGLESKI PUTNICI

MATTHEW KNEALE

ENGLESKI PUTNICI MATTHEW KNEALE

Naslov izvornika: Matthew Kneale - English Passengers

S engleskog preveo Marko Kovai

Ova knjiga posveena je Victoriji Egan

Zahvala elio bih zahvaliti institucijama Southern Arts kao i Arts Council of England na dodijeljenoj potpori. Bez njihove nesebine pomoi ovaj roman ne bi bilo mogue napisati.

Biljeka o jeziku Jedan od likova u ovome romanu tasmanski je Aborigin. U njegovim sam poglavljima nastojao prikazati osobu koja je otroumna i razmilja o rijeima, ovjeka potekla iz kulture koja nije imala nikakva dodira s bjelakom, ali su ga bijelci obrazovali, pri emu je usvojio engleske izraze, formalne i neformalne, kakvi su bili uobiajeni tridesetih godina 19. stoljea. On ne zvui poput suvremenih uroenika australskog kopna, niti bi trebao: nadao sam se oslikati odreeni lik iz tih davnih vremena.

D OKA Z Proti bezbonosti geologije

Istinitost biblijske kronologije uvjerljivo potkrijepljena Novim i znaajnim otkriem da se

Rajski vrt Nije nalazio na podruju Arabije, kako se mnilo, ve u Australiji, na otoku imenom

Tasmanija (Ranije poznatom pod nazivom Van Diemenova zemlja)

Ukljuujui cjelovito i opseno pojanjenje Teorije boanskog zahladnjenja po

Veleasnom Geoffreyju Wilsonu, M. A. Cantab tiskao J. P. Terence 52 Paternoster Square London, 1856.

PRVO POGLAVLJE

KAPETAN ILLIAM QUILLIAN KEWLEY, LIPNJA 1857. Recimo da ovjek dobije metak u glavu u nekakvom ratu, kako je dolo do toga? Mogli biste rei da je to barem lako. Taj dogaaj poinje onoga dana kad na junak odmarira u bitku s novopeenim prijateljima vojnicima, mudro se smijuljei i domahujui djevojkama. No, zar doista tada? Zato ne u trenutku kada prima prvi iling, razjapljenih usta poput abe dok slua laskanje svojega narednika? Ili moda onoga lijepog dana kada s tek navrenih est godina promatra vojnike kako eu seoskom ulicom, divlji i obijesni? Ali zato se onda ne vratiti sasvim u onu dugu tihu no kad je na svijet dolo djetece, izbuljeno i novoroeno, s najmanjim ruicama koje si moete zamisliti? Ruicama za koje nikada ne biste pomislili da e jednog dana dovoljno ojaati da podignu puetinu i prosviraju mozak naeg sirotog

mrtvog prijatelja. Kad bih trebao odabrati poetak svih onih zgoda koje su me zadesile, ha, vjerojatno bih se

odluio za ono jutro kad smo krenuli na sjever iz stanovite malo znane francuske luke gdje su se duhan i konjak nudili u bescjenje. Tada se taj trenutak nije toliko inio poetkom neega, nego vie krajem, tako sam se barem nadao. Vjetar je bio stabilan, vremenske prilike lijepo su tjerale brod, i dok smo obavljali svoje dunosti, rekao bih da je svatko na njemu bio zabavljen matanjem o novcu koji jo nismo imali i o zadovoljstvima koja e si moi priutiti. Neki e ga spiskati bre nego to im treba da se pomokre s palube, uronjeni u misli o obilju pia i duhana i potom moda najmu prkosnog enskog tijela. Pokoji je moda sanjao o svakome peniju u vidu novog kaputa ili izama, da otmjenou zabljesne Peel City na dan ili dva. Ostali bi zadrali oprez, matajui o otplaenim dugovima i o umirenim suprugama.

A Illiam Quillian Kewley? Dok je Sincerity poskakivala i bacakala se na valovima, zamiljao sam Castle Street u

subotnje jutro, svu u vrevi i prepunu ljudi to mjerakaju jedni druge, a uza me Ealisad u lijepoj novoj haljini; oboje drimo glave uspravno poput lordova i nitko vie ne govori: Gledaj, ono su ti Kewleyjevi tko bi rekao da su neko neto predstavljali? Ili sam sanjario o svojem pradjedu Juanu kojega nikad nisam upoznao, ali koji je bio znan kao Veliki Kewley stoga to je bio jedini Kewley koji je novac zaraivao umjesto da ga gubi. Vidio sam ga, jasno kao dan, kako virka s neba s durbinom u ruci i grmi odozgo: Pogledajte ga samo, Illiama Quilliana, praunuka mojega. To vam je momak i po.

Tada su odjedanput sva naa matanja prekinuta. Tom Teare poviknuo je s promatranice, gdje je drao strau: Jedro na vidiku. Jedro na sjeverozapadu.

Nitko tada nije obratio osobitu panju na njegov povik. Engleski kanal nije ba najzabaeniji rukavac oceana, pa nije bilo nieg zabrinjavajueg u tome to jo jedan jedrenjak plovi njime. Momci su nastavili ribati palubu dok smo prvi asnik Brew i ja i dalje stajali na komandnom mostu, nadzirui ih.

Ali, potrebno je da znate poneto o Sincerity, jer bilo je to pravo udo sazdano od drva, ako je ikad i postojalo ita slino. Doista, ne moete zamisliti plovilo koje bi izvana izgledalo obinije. Istinabog, nije to bio ba najnoviji brod obla tupa pramca koji je odavno iziao iz mode, dok mu je komandni most suvie izdignut za suvremeni ukus no inae se doimao tako obino kao voda u moru. Kladim se da biste mogli na njemu provesti itav dan, a da od toga ne budete nita pametniji. Osim ako, naravno, nemate naroito oko za mjere. Ili kad biste sluajno odozgo pogledali unutarnji rub vrata to vode u smonicu.

A to ba i nije jako vjerojatno. U vrijeme mojeg pradjeda, Velikog Kewleya, takva domiljatost nije bila potrebna. Otok

Man bio je tad jo uvijek slobodan i neovisan i tek mu je predstojalo da ga otkupe engleski politiari to se vjeno svuda pletu, te je kao slobodna i neovisna zemlja preuzeo na se vlastitu slobodnu i neovisnu carinu na konjak, duhan i slino, to e rei da je carine jedva i bilo. Bilo je to uistinu zlatno doba otoka Mana. Brodovi iz svih dijelova svijeta pristajali su u njegove luke, iz Europe i Afrike, iz Kariba i Indije. Ta, pristanita su mu bila tako krcata bavama i badnjevima da su brodari jedva mogli prii svojim brodovima. K tome su svaka ta jeftina, bescarinska kap alkohola i svaki list duhana bili legalni kao i sam kralj George.

Naravno da se Manjanima meka srca, poput mojeg pradjeda, inilo sramotnim da sami uivaju u takvom obilju dok siroti i oajni Englezi, Irci, koti i Velani stenju i kukaju zbog neuvenih cijena svojeg ocarinjenog alkohola. Bilo je to pitanje istog ovjekoljublja natovariti amac nou bez mjeseine i prokrasti se morem do nekog tihog kutka Irske ili kotske ili, uostalom, Engleske ili Walesa, budui da je otok Man smjeten tono izmeu ta etiri podruja i pomoi ljudima. Nemojte nasjesti svim onim priama o slobodnoj trgovini to su sada u modi, sve je to samo engleska himba. Moj se pradjed slobodnom trgovinom bavio dok je jo nisu ni izmislili.

Ali skreem s onog naeg poetka. Drugi povik Toma Tearea uslijedio je tek koji trenutak nakon prvoga: Onaj brod na sjeverozapadu, izgleda da je kuter.

Mislim da smo ovaj put svi obratili malo vie pozornosti. Nita jo nije bilo jasno ni sigurno, ali ovo je svakako bilo gore od kakvog bilo jedra. Naime, premda ima mnogo brodova koji bi mogli biti kuter, samo jedna vrsta uvijek jest, a to je bila upravo vrsta na kakvu nismo eljeli naii. Nitko nije rekao ni rijei momci su nastavili s ribanjem i polijevanjem, a Brew i ja smo i dalje nadzirali ali svi smo slutili nevolju.

Taj mali izlet na Sincerity bio je opasan, istinabog, ali se svejedno inio vrijednim pokuaja. alosno je, ali istinito da nikad nije bilo obitelji tako vjete u tome da sve protrati kao to su to bili Kewleyjevi. Kad je Veliki Kewley umro, ostavio je za sobom imanja, est kua u gradu, gostionicu i amce dovoljno velike da ponesu polovicu stanovnika Peela na vonju oko luke, ali kad sam ja doao na red, od svega je preostala samo kua u kojoj smo ivjeli pod kakvim-takvim krovom zajedno s posjedom koji je napola bio kr, duanom u krivoj ulici i malom prljavom krmom koja nije davala prihoda. ak se nije sve rasulo na kocku i posrnule ene, to bi barem dodalo pokoju junaku crtu. Ne, Kewleyjevi su bili paljivi, trijezni ljudi, ali strahovito skloni parnienju oko oporuka i pravi majstori za lou kupovinu. No, ne mogu se pohvaliti da sam uspio vie od ostalih roaka. ak i s plaom kapetana malih prljavih brodova to su plovili amo-tamo Irskim morem, nakrcani goveim kostima i slinim, jedva sam krpao kraj s krajem. Znao sam da emo, ne poduzmem li togod, ubrzo ostati bez igdje iega, a Kewleyjevi e se dati u pronju na Big Streetu, kao najobinija druba jadnih odrpanaca.

Onda sam jednoga dana uo da je neki trgovaki brod u steaju uplovio u luku Ramsey. Valjalo je namiriti luke pristojbe i brod je iao na drabu, a prialo se da e ga prodati u bescjenje. To mi je dalo misliti. injenica je da postoji samo jedan nain na koji su se Kewleyjevi ikad uspjeli obogatiti, pa bi moda trebalo pokuati jo jedanput. Istina, taj je stari zanat odavno izaao iz mode, ali to ne znai da se ne bi isplatio. Barem da vidim kako je. Otiao sam stoga prijeko u Ramsey da pogledam taj brod to je zaglavio. Bilo je to staro olupano plovilo izdignuta mosta kakvi se danas jo jedva mogu nai, a na pramcu ak s jednom igrakom od topa, za plaenje galebova, ali nije mi uope smetao. Ta od samog pogleda na nj osjeao sam kako mi nada ispunja grudi. Ve sam se vidio kako izvikujem zapovjedi s njegove palube, svog vlastitog broda s kojim u se dovoljno obogatiti da kupim polovicu grada Douglasa.

Sljedei tjedan brod je bio doista moj, i dao sam se na posao da rasprodam te bijedne ostatke nekadanje silne imovine Kewleyja. Moja ena naravno nije bila nimalo zadovoljna. Koliko god Ealisad bila srea i radost mog ivota, kad treba izloiti vrat, ona je od onih opreznih, odmjerenih ena koje ne bi stavile dva penija na kocku ni kad bi im mogli donijeti pedeset gvineja. Svojski sam se trudio da je pridobijem. Priao sam joj malo o vjetim zahvatima koji se mogu izvesti na brodu, a osobito ih znaju izvesti Manjani iz Peela. Priao sam joj o bratiu Robu koji je bio u engleskoj mornarici i oenio Engleskinju, a sada lovi jegulje i tome sline ivine pored mjesta Maldona odakle se gotovo moe pljunuti do Londona gdje ivi u jednoj staroj kui na nenastanjenom dijelu obale, tako povoljnom da je ak zbijao ale to bi se tamo sve moglo, kad nam je posljednji put bio u gostima. Priao sam joj o tome kolika bi se zarada mogla oekivati od jednog takvog posebnog pothvata, i kako bi time samo uinili uslugu onim Englezima, i kako bi, na svoj nain, to bilo i moralno koliko ve moe biti. Jest da je od toga bilo slabe vajde. Uzvratila mi je samo mranim pogledima i citatima iz Svetog pisma.

Sve e nas otjerati u prosjaenje po kuama, pazi to ti kaem, govorila je, ili u zatvor.

Nita ti ne brini, rekao sam joj, bit e lako kao utati ljunak po alu. Samo ekaj. Za tri mjeseca dobit e finu koiju da te nedjeljom vozi u crkvu.

Naravno, nita ne ispadne ba prema oekivanjima. Bilo je potrebno vie od tri mjeseca samo da se brod pripremi. Prvo ga je trebalo dovesti do Peela gdje se sve diskretnije obavljalo. Zatim je trebalo pronai svu tu posebnu dodatnu drvenu grau koja je morala biti od broda netom rastavljenog na dijelove, i to trunku manjeg od same Sincerity. Potom je trebalo umetnuti drvo i obaviti popravke. Valjalo je pronai posadu koja odgovara do posljednjeg ovjeka, to znai da su to morali biti Manjani iz Peela jer drugima nije bilo za vjerovati. Napokon, kad su brod i ljudi bili spremni, tu je onda i teret za pokazivanje, to je bio usoljeni sle da manskiji biti ne moe. Sve je to stajalo lijepu svoticu i premda sam sa samom Sincerity dobro proao, na kraju sam se naao u novanoj stisci i morao sam posuivati od Dana Gawnea, pivara iz Castletowna. Krajem svibnja sve je meutim bilo potpuno gotovo.

Kakav smo samo ispraaj doivjeli! inilo se da je pola Peela izalo na molove i ukrcalo se u amce za lov na slea, da zure i moda mahnu eirom ako ga imaju. A imali su to i vidjeti. Sincerity je izgledala lijepo kao na Boi, s novim platnom, novom uadi i svjee obojena, a ak joj je i pramana figura blistala kao nova, zagledana daleko ka obzoru kroz tamne kovre, tek s nagovjetajem treptaja. Kupio sam novi komplet odjee i kapu koja pristaje uz nju i dok sam stajao na palubi, osjeao sam se da bolje i smjelije nisam mogao. No, kad sam ugledao manskog biskupa kako se kroz masu probija do nas, itav mi je ugoaj bio naruen.

Kapetan Kewley, zar ne? upitao je. ujem, jedrite na jug. Biskup otoka Mana, moram naglasiti, bio je Englez po imenu Chalmers, k tome i

napuhani stari angrizavac koji je svisoka gledao na svijet. Neki su tvrdili da je sva ta zlovolja proizlazila otud to mu nije dodijeljena sluba u prostranoj katedrali u Winchesteru ili Canterburyju da tamo vodi glavnu rije, nego su ga bacili u zemljicu punu metodista to mumljaju nekim njemu nerazumljivim jezikom. Ne kaem da je to istina, ali neki su tako tvrdili. Sad se, naravno, sav topio od ljubaznosti jer je doao traiti uslugu.

Vidite, trebao bih naime u Port. St. Mary. Budui da su ceste tako loe, pitao sam se biste li me malko povezli svojim brodom.

Ne mogu rei da sam ga ba htio na brodu, ak ni na sat ili dva koliko bi nam trebalo do Port St. Mary, ali nije ba lako odbiti popa. Osim toga, ako je itko u Peelu bio neupuen u stvarnu namjenu broda Sincerity, onda je to bio on, pa ne moe biti velike tete. Ili se barem tako inilo u tom trenutku. Uspeo se na palubu sav u ljubiastom i s kominim slamnatim eirom na svojoj profinjenoj engleskoj glavi, da je zakloni od sunca.

Ubrzo zatim bilo je vrijeme za polazak. Kao to mudrac ree, pusti li da te povoljan vjetar eka, ostat e gladan dovijeka. Poviknuo sam neka se odrijee vorovi i oba su tegljaa krenula, vukui nas sve dok im se palamari nisu uz kripu zategli. Sincerity je tada zadrhtala i izmeu nje i mola ukazao se uski pojas vode. Sjeam se da sam razmiljao o tome kako evo kreemo nakon svih tih tjedana ekanja, premda nismo jo odmakli ni stopu, a potom sam utonuo u razmiljanja o nedokuivosti daljnjeg razvoja zbivanja i o tome kakvim u se mislima baviti na povratku. Ne tvrdim, naravno, da sam naslutio i trunku istine o tome. Da jesam, vjerojatno bih skoio natrag na obalu. Mahnuo sam Ealisad premda je jedva odmahnula, jo uvijek nadurena, a potom su posade dvaju amaca uprle o vesla i luka je polako stala mijenjati oblije, dok se nije skupila i smanjila, a oni to su nam iz nje domahivali jedva da su jo bili nalik ljudima, ve se stopie u mnotvo. Nakon toga nije vie bilo vremena za ogledavanje, jer bili smo na otvorenom, lijepo se zibajui, a i ekao nas je posao. Palamari su odvezani, amci podignuti, a momci su se pentrali uvis da otpuste koji konop i uhvate vjetar. Uskoro nam je Peel potpuno nestao s vidika i bilo je vrijeme da se glava okrene i razmisli to dalje.

Ujedno je to bio i trenutak kad se manski biskup stao dosaivati. Pretpostavljam da je sada, kad je iskamio prijevoz, mogao napokon odbaciti pretvaranje i doskora je zijevao i

epirio se palubom, kao da ve mjesecima podnosi pomorski ivot. Za svoju razonodu otkrio je ivine. Nije ih bilo pretjerano mnogo smatrao sam da nam je svjee meso potrebno za kojih tjedan-dva, a i novca je jedva dostajalo pa sam samo nabavio tucet kokoi, jednu ovcu i jednu svinju ali biskupu je i to bilo dovoljno. U svojim ljubiastim haljama i s onim blesavim slamnatim eirom na glavi, kvocao je s kokoima i gurao prste u kokoinjac, ili pak pokuavao pomilovati ovcu koja je uzmicala od njega. Bit e da se osjeao kao sam sveti Franjo. Nije u tome bilo nikakva zla. Ne, zlo je nastupilo tek kasnije.

Kakvo krasno prase. Nekome tko nije upuen to moda ne znai mnogo, ali onima drugima itekako. Naravno

da se nisam optereivao bespotrebnim praznovjericama, ali bogme, drugi na brodu jesu i oni bi vam rekli, smrtno ozbiljni, da postoje odreene rijei koje se na manskom brodu ne smiju nikad izgovoriti dok je na otvorenom moru ili e ga na putu pratiti nesrea. Premda nisam ba neki strunjak, kao to rekoh, ima ih koji se uporno dre toga da ne smije izgovoriti zec nego pommit. Isto tako za slea mora uvijek rei balavac. Za maka se kae grebonja. Za mia lonnag. Vjetar je Stara vrea. takori su Strieki ili Grdosije. Ree Yn Laa to je u prijevodu Kralj dana naziv je za sunce, dok je Ben-rein Nyhoie, to znai Kraljica noi, mjesec. Plava Judita je sirena. Plavi Ivo je more. I nikad, ni za ivu glavu ne smije rei prase, nego uvijek svinja.

Naravno, greke se zalome i nesrea se moe lako sprijeiti ako se djeluje na pravi nain. Tko god izgovori krivu rije mora, kako sam uo, vikati hladno eljezo i im prije dodirnuti brodsko hladno eljezo. To napokon ne predstavlja nikakvu potekou pa se lako i obavi, ako ni zbog ega drugog, a ono da se umiri one koji vjeruju u te gluposti. Nevolja je bila u tome to ih je u ovom sluaju izgovorio stranac, k tome jo biskup. Stoga nitko od nas nije rekao ni rijei, premda ga je poneko oinuo pogledom, to je on moda i primijetio. U svakom sluaju, hitro se maknuo od praseta i sjeam se da je ubrzo zatim siao u potpalublje, tuei se na sunce, sve dok nismo doli do Port St. Mary i rijeili se starog angrizavca.

Osobno me nita od svega toga nije previe pogaalo, dakako, jer nisam imao vremena za takve djetinjarije, ali rekao bih da je na brodu bio pokoji ovjek kojeg je muilo to se tako neto dogodilo netom je Sincerity zajedrila na to, svoje prvo, putovanje kao manski brod posebne namjene. Stoga se podosta spominjalo biskupa Chalmersa do trenutka kad je, tono petnaest dana kasnije, Tom Teare trei put poviknuo s promatranice.

Kuter okree prema nama. No, tu vie nije bilo mjesta sumnji. Prema mojem iskustvu, kada nesrea jednom snae ovjeka, onda ide do kraja, a kuter

Obalne strae kapetana Clarkea, Brod Njezina Velianstva Dolphin, bio je olienje loe sree. Kad se njegov brod ustremio na nas, jo sam se nadao da emo naii na kakvog smuenog starijeg gospodina, na nekog trbuastog tko pati od uloga i razmilja o umirovljenju, te e samo zijevnuti na nae papire, ali ne, ni blizu. Kapetan Clarke koji je stupio na Sincerity bio je jedan od onih Engleza u bljetavim tokama, to iz odore zvjeraju na svijet, udei da otkriju kakve je zakone zaobiao i prekrio. Ma ni dobro jutro da bi rekao dok se osvrtao, a odmah za njim popelo se est vojnika da se ne osjeti usamljen. Rekao je samo Kapetane...

Kewley, udovoljio sam mu, pruajui mu brodske isprave. Registriran na luku Peel City, otok Man, itao je, dobacivi mi kratak znalaki pogled

kad je doao do otoka Mana, kao da eli rei: poznajem ja dobro to mjestace. Na putu ste za Maldon u Essexu s teretom usoljena slea. Sada je malo glumatao, tresui bljetavom dugmadi na kapi i gradei se zauenim. Moram priznati da sam malo zateen vaim odreditem. Ako se ne varam, Maldon je ribarska luka. Jeste li sigurni da e ih zanimati pun brod slea?

Slegnuo sam ramenima. Nisu sve ribe iste. Naravno, nije ga stvarno zanimao teret. To je bio tek poetak. No, ono to me mui,

kapetane, jest va poloaj. Vi putujete iz Peela u Maldon, zar ne? Zato smo onda, pitam se, zatekli va brod kako plovi na sjever iz smjera Francuske?

Imao sam spreman odgovor, ili barem neto nalik tome. Ba nas je juer zahvatio nalet vjetra. Otpuhao nas je bit e trideset milja na jug. Sluajno je dan ranije doista i bilo neto nevremena, i doista je dolo sa sjevera. Kao to mudrac ree: Biraj lai kao to bira enu: paljivo.

Jest da od toga nije bilo osobite koristi. Sada je Clarke pruio pande, to je od samog poetka namjeravao. Kapetane Kewley, moram vas upitati, niste li, suprotno svojim ispravama, na putu pristali u inozemnoj luci? Savjetujem vam da dobro razmislite to ete odgovoriti, jer e svaka neistina bez sumnje izai na vidjelo i stajati vas takve globe da ete ubrzo zaaliti to ste se ikad otisnuli na more.

Postojao je samo jedan odgovor koji sam mogao ponuditi i izrekao sam ga s onoliko povrijeene asti koliko sam smogao: Dakako da nismo.

Imate li kakav drugi teret na brodu pored ovdje navedenog slea? Ni to. Izgledao je zadovoljan poput hrta koji je nanjuio zeca, i smjesta se okrenuo svojoj

estorici momaka u grimizu: elim da se brod pretrai i to temeljito. Tu smo dakle. Ipak se nije sve inilo lako kao utanje ljunka po alu. Naravno, nije nas

jo uhvatio, ali smo se s pravom brinuli, a meni je bila mrska i sama pomisao da mi neznanci pipaju i prkaju po korablji kao po kakvoj obinoj uliarki. Poduzeo sam valjda sve mogue mjere opreza da joj sakrijem drai, premda se radilo samo o tome da svi budu zaokupljeni poslom jer dokonost ovjeka najvie iivcira, a zadnje to nam je trebalo bio je neki napad mucanja ili letimian pogled u pogrenom pravcu. Juan Brew, prvi asnik, i Parrick Kinvig, drugi, izvikivali su zapovijedi poput samih vragova, na koje su momci poskakali i ratrkali se palubom po zadacima ili se uzverali da namjeste zatege. China Clucas, brodski div, bio je za kormilom, pod palubom u radionici drvodjelja Chalse Christian pilio je neki komad drva, a jedrar Ritchie Moore unio se u ivanje platna, dok je posluitelj Mylchreest pospremao kabine.

I tako je ostao jo samo Rob Quayle, kuhar, koji se dao na ienje svinjca, to mu je najbolje pristajalo kao zadatak. Quayleovi su, moram naglasiti, bili poznati kao udni svati, svaki na svoju ruku. Otac Roba Quaylea umro je dok je ovaj jo bio dojene od njegove mahnite vriske, kau neki te ga je odgojila majka, koja je odravala troni kuerak nedaleko skladita usoljenog slea i kruh zaraivala perui tue rublje. Ne bih se uputao u to je li zbog toga Rob Quayle ispao udan ili je udatvo naprosto preuzeo od drugih lanova obitelji Quayle, ali nema sumnje da je bio udan, s onim dugim licem i zabrinutim pogledom, drei se po strani i mislei da svi govore o njemu, to je dosta esto i bio sluaj. Ne, gotovo nije bilo ni udo da se sav topio u drutvu ivina. Upravo mu je svinja, koju je manski biskup nazvao prasetom, bila najboljim prijateljem i za dva tjedna, koliko smo izbivali iz Peela, ve su izgledali kao prava obitelj, te bi jedva koji sat protekao, a da Quayle ne ode s njom porazgovarati ili je nahraniti preostalim komadiem jela. to se same svinje tie, ne biste mogli zamisliti oholije zvjeri. to je hrana bila bolja, to je ona bivala sve umiljenija, sve dok ne bi izludjela Quaylea koji je smiljao to da stavi pred nju, a da ova ne digne njuku i ne ode.

Ima samo jedno to svinja jo nije okusila, bila je omiljena ala na brodu, svima osim Quayleu, a to je fini svinjski but.

No, nikome od nas nije ba bilo do ale kad je kapetan Clarke poslao vojnike da njukaju po brodu. Krenuli su od brodske tive, to je bilo opasno, ali bi moglo i dobro doi jer bi nam na teret mogao ii u prilog. Dao sam si truda kad sam ga birao, jer jedva da postoji neto prljavije, sluzavije i openito smrdljivije od pedeset baava usoljenog slea. Kapetan Clarke trudio se koliko je mogao, drei se na pristojnoj udaljenosti kad su njegovi vojnici stali

otvarati bave, ali injenica jest da se ne moe umaknuti golemoj koliini ribe. Kad su ih crvenokaputai ispraznili na komade platna za jedra, propisni je smrad ispunio zrak, a trunke ulja, koe i kostiju trcnule su se na sve strane, postiui zapanjujui domet, te su poprskale vojnike i ak zahvatile sjajnu odoru i cipele kapetana Clarkea. To mu se dakako nije nimalo svidjelo, no nije se pokolebao, jai je bio stid. ak i kad su njegovi momci pregledali dvadeset i etiri bave, pa je u tivi zaudaralo kao u psetarnici, a nisu pronali ama ba nita, bio je jo uvijek napet kao struna.

To e biti dovoljno, narednie, poviknuo je kao da se divno provodi. Idemo sad na ostatak broda.

To me ve brinulo. Bauljali su mi brodom, zavirujui i premeui, dok sam ja iao za njima pratei ih budnim okom. Prvo je na redu bio katel, gdje su vojnici prekapali mornarske sanduke posade i prepipavali mree za spavanje i odjeu to se objeena suila. Potom radna kabina, gdje su bili drvodjelja Chalse Christian i jedrar Ritchie Moore, doimajui se nujno nad komadiima drva i platna. Smonice sam se najvie plaio. Clarke je osobno zavirio u emu nije bilo nita opasno ali umjesto da se zadovolji prizorom dvopeka, govedine i slinog, morao je ba staviti ruke na vrh dovratka i onako se drati za nj dok je virio unutra. Na trenutak nisam bio siguran je li moda sluajno dodirnuo onaj stanoviti komadi ueta to je ondje strio. Tek kad se opet uspravio, jednako kisela izraza kao i prije, mogao sam ponovo slobodno disati. Tada smo se uputili u blagovaonicu. To bi nam svima mogao biti kraj ili pak spas. Tom sam mjestu naime posvetio posebnu panju, drei da nita nije pogodnije da ouva daminu ast pred nedostojnim njukalima nego odmjerena koliina finih ukrasa. K tome je i djelovalo, i to mnogo bolje od usoljenog slea. ak i kad je kapetan Clarke stupio unutra, vidio sam da mu se izraz lica malo smekao.

Kakvu samo zbirku imate. Prepustio sam se struji. To mi je razbibriga. Oduvijek sam im se divio. Sada je obilazio sobu zagledajui se u svaki rad. Ovaj Albert je vrlo dobar. Gdje ste ih

samo nali? U Peelu. Na otoku vlada prilino zanimanje. Ne mogu rei da je to bilo ba sasvim

tono. Zapravo, na otoku nije bilo zanimanja, osim od strane kojeg Engleza u prolazu, nego sam grafike morao naruivati ak iz Liverpoola. Ali ja sam na to gledao ovako: ako ve izigravam domoljuba, zato onda uz mene ne bi bio i itav otok Man? Meni je najdraa ova s Viktorijom. Pravo kraljevsko dranje, zar ne?

Nain na koji se oslanja o lava vrlo je prirodan. Prvi put otkako je doao na brod, u njegovu je glasu bilo uljuenosti, kao da bih mogao zavrijediti da se prema meni odnosi kao prema punopravnom ljudskom biu, umjesto kao pukom nedokazanom kritelju zakona. I neobino je vidjeti toliko djece prikazane odjednom.

Sluajno sam se za to prilino potrudio, zapamtivi svakog od njih. Viktorija, Albert Edward, Alfred, Alice, Helena, Louise, Arthur i mali Leopold, izredao sam. Uvrstit u, naravno, i Beatrice, premda mislim da e morati biti jo koji mjesec starija da se pojavi na slici.

I ova dva poprsja su odlina. Promotrio je Viktorijino, privreno na visoki uplji stalak uza zid. Sreom nije gledao predugo. Zamislite, drao se nesigurno, ak kao da je pomalo kriv. Pretpostavljam da mu je bio naprosto nezamislivo da bi nekome tko zna imena devetoro kraljevske djece palo na pamet prevariti carinike same kraljice Viktorije. Time je dakako prestalo njegovo zanimanje za pretres. Zapovjedio je vojnicima da jo malo provrljaju kabinom, ali kad je narednik htio zaviriti iza grafike s likom Alberta, Clarke se raestio.

Mislim da je bilo dosta, otro je dreknuo na njega, kao da je pretres broda bio narednikova zamisao, k tome jo i vraki loa. Smijete se sada vratiti u amac.

No, to je bio trenutak naslade. Ako ste kojim sluajem iz male zemlje kao to je otok

Man, ne moete se nadati mnogim pobjedama nad strancima Waterlooima, Bannockburnima i slinima ali ni ovo nije bilo daleko od toga, na svoj nain. Na nas je izvrena najezda, bili smo zaposjednuti, gledali smo ve propasti u oi, a neprijatelj je sada uzmicao i vraao se odakle je doao. I kad smo se popeli natrag na palubu, i zastali pored svinjca gledajui vojnike kako se sputaju s boka broda, Clarke se gotovo ispriavao:

Nadam se da vam se riba nee pokvariti, kapetane. Morao sam se upinjati svim silama da ne pokaem zadovoljstvo. Ma, siguran sam da e

biti u redu Pa onda, zahvaljujem vam na susretljivosti i nadam se da vam nismo stvorili neprilike.

Na to je koraknuo prema ljestvama da se pridrui vojnicima koji su ga ekali u amcu. Tako nam je malo nedostajalo, tako malo. Ajde ne budali, kapetane Clarke, nosi sebe i

svoju gizdavu odoru poprskanu ribom s mojega broda i idi ve jednom. Odlazi i pritedi nam sve one brige i putovanja i skrivanja po podrumima i jo kojeta gore mnogo gore. Od same pomisli na to zadrhtim od elje. Ali ne. Bio se ve prebacio preko ograde tako da su mu se vidjeli jo samo glava i ramena, kad mu je dolo da baci taj zadnji pogled u mojem smjeru, znate, iz ljubaznosti kao da je meni stalo do osmijeha tog prdonje i tada se zbilo. Odjednom sam shvatio da je malo predugo zadrao pogled. Pa se i namrtio, pohlepno upiljenih oiju. To nije valjalo. Ve sljedeeg trenutka penjao se natrag na palubu, i znao sam da smo u nevolji.

to to vi imate? Pitanje nije uputio meni nego Quayleu, kuharu, a Quayle je izgledao kao da ga je grom

oinuo. Samo sir, promucao je, za nae svinje. Clarke mu istrgne sir iz ruke pristojnu hrgu nimalo domaeg oblika i dobro ga

onjui. A odakle bi bio taj sir? Brzo mi je sinulo to je posrijedi. Odmah uz pristanite one stanovite neupadljive luke bio

je niz duana i Quayle se vjerojatno iskrao do njih, a da ga nitko nije zamijetio. Vidjevi da e nas mucanje tog prostodunog blesana uvaliti u jo veu nevolju, prostrijelio sam ga pogledom da ga uutkam. Iz Peela, zar ne?

Znai, ovo je manski sir, ha? Clarke ga okrene u ruci, i tada sav nekako problijedi i podigne sir da i ja vidim. I pretpostavljam da je ovo napisano na manskom.

Da ovjek ne povjeruje, za dno se zalijepio ovei komad francuskih novina u koje je bio umotan. Znao sam da je Quayle upljoglavac, ali ipak nisam mogao vjerovati da je opet toliki mamlaz. A sve zbog jednog beskorisnog svinjeta.

Clarke je na brzinu bacio pogled na novine. Datum je od prije etiri dana. Teko biste u njemu prepoznali istog ovjeka kakav je bio do prije jedne minute. Ni traga vie onoj, zlatom optoenoj, ljubaznosti. Sada je dahtao dok je govorio, a lice mu se sasvim izobliilo od bijesa. alosno je to to sasvim sigurno ne bi bio ni upola toliko srdit da ga nisam onako lijepo upecao s grafikama kraljice Viktorije i sveg njezinog potomstva. Bio je nasamaren i bio je toga svjestan, a uniformirani vam Englezi najvie mrze kad stranac od njih napravi budalu.

Morao sam neto rei: Nismo li bili naili na neki ribarski amac? Bit e da si od njih kupio sir, zar ne Quayle?

Quayle je mlako kimnuo. Sloio bi se i da sam mu rekao da ga je kupio od nekog morskog psa u prolazu. To ionako nije nita mijenjalo na stvari sada kad mi Clarke nije vjerovao vie ni rijei, pa da je bilo i stoput istinito. Osim toga, kupovati robu s inozemnih brodova i ne prijaviti je bio je gotovo jednak prijestup kao i kupovati je u inozemnim lukama.

Mislim, rekao je glasom ledenim poput inja, da je vrijeme da poete u London popriati s nekom gospodom iz carinske slube Njezina Velianstva. Potom se nagnuo preko ograde da pozove vojnike natrag. Dolphin e vas pratiti, dodao je cinino, da se sluajno ne izgubite.

I tako smo krenuli, krotki poput janjadi, s kuterom Obalne strae tik za nama i sa est vojnika to su se rairili po naoj palubi, puili lulu i zabavljali se na raun Manjana i sira. Nita se nije dalo uiniti osim zapovjediti Quayleu da nam pripremi za veeru finog frikog peenog odojka. Naravno, spominjalo se da je to isto ono stvorenje koje nas je uvalilo u nevolje kad ga je biskup bio nazvao prasetom. Sam se nisam preputao takvim glupostima, ali, na kraju krajeva, bilo je to malko neobino.

Obala se u sumrak ve jasno vidjela. Ovaj se dan doista oduljio. Kad smo ugledali tu mranu englesku obalu, nai su se snovi o banenju i rumu i plaenim enama ve odavno rasplinuli. A misli su mi se vrtjele oko pretresa i istraga, oko globa i zapljena, i oko steaja. Moda trunicu i oko zatvora.

U tim razmiljanjima nisam bio ni blizu onome to nas je na kraju snalo.

VELEASNI GEOFFREY WILSON, LIPNJA 1857. Te noi hodio sam Diemenovom zemljom. Kroio sam tom dalekom divljinom kamo

kranska noga ne bijae jo stupila. Preda mnom se ustoboile hridine strme poput zidina tvrave, premda nisu bile kakve god, onako bijele i glatke poput alabastra. Ponizno, ali neustraivo stadoh se uspinjati, svladavajui gromade i provalije, dopirui sve vie, dok se napokon ne naoh na silnom vrhuncu, a pred mojim se zadivljenim pogledom prostre zemlja tako zelena da zelenija nije mogla biti: raskono, a opet uredno obilje, vrt usred divljine, izgubljen ovih est tisua godina. Dok sam ga promatrao, ispunjen strahopotovanjem i divljenjem, inilo se kao da mi svaki taj daleki list paprati, svaki potok i cvijet apue: Doi amo, upnie mili, amo doi, i pouri!

Tada se probudih i zatekoh u svastinoj kui na Highgateu. Ljetno ranojutarnje sunce obasjavalo je zavjese ljupkom svjetlou, preobrazujui taj inae obini prizor, ispunjajui me toplinom istine i pridajui netom spoznatom pretkazanju jer to je moralo biti pretkazanje potvrdnu notu.

Louisa, blago sam zazvao suprugu, upravo sam usnio vrlo udan san. Doista vjerujem da je to znak.

Moja draga supruga, premda puna plemenitih vrlina, teko se predaje matanju. Krasno, promrmljala je odsutno i nastavila spavati.

Premda je jo bilo rano, bez oklijevanja sam ustao. Dvadeset i est godina upne sveenike slube u poljodjelskom Yorkshireu bilo je vie nego dovoljno da me prome seoskim nainom razmiljanja, i tih nekoliko tjedana u dokonom Londonu nije ga moglo pokolebati. U ovom se sluaju moja hitrost pokazala vie nego dobrodolom. Naime, tek to sam se prihvatio pisanja pisama, zaulo se kucanje na vratima, a sobarica, prenuta iz sna, uskoro pripusti koijaa Jonaha Childsa, koji je donio gospodarevu poruku iz Claphama s druge strane grada.

Dragi g. Wilson, Moete li doi u jedanaest ? Ovdje je netko koga obvezatno morate upoznati, a u vezi je s ekspedicijom. Molim Vas da me povratno obavijestite ako vam to ne odgovara.Takoer, povedite Renshauia.

Va odani, Jonah Childs

Jednostavna izravnost poruke potpuno je opisivala tog plemenitog ovjeka, ba kao i vrijeme u koje je stigla: zacijelo se na sastanak odluio usred noi kad je koijaa digao na noge lijeni je momak bio vidljivo zlovoljan i smjesta ga poslao na zadatak. Jonah Childs nije nikad trpio sporost ni okolianje jer je bio pravo vrelo poletnosti. Poznavati ga uistinu je znailo neprestano se oduevljavati njegovom toplom i uzbudljivom naravi, veseljem, njegovim naglim i neoekivanim provalama smijeha. Bilo ih je, dodue, koji su ga drali suvie nestalnim za svoj ukus, ali ja na to nisam nikad gledao kao na manu ve svojstvo

njegova arma, nalik vremenu za prekrasnog proljetnog dana kad vjetar naglo i neoekivano promijeni smjer pretvarajui kiu u sunce.

Zapravo bez izvanredne naklonosti Jonaha Childsa itava ekspedicija ne bi ni bila mogua, i ne vjerujem da bi Rajski vrt ikada bio pronaen, barem ne za mojega vijeka. Taj je ovjek bio suta plemenitost, boji dar, a povremeno dodijavanje to ga je nuno trebalo pretrpjeti bilo je od manjeg znaenja. Premda mi, priznajem, nimalo nije odgovaralo to me tako iznenada zove u svoj dom u Claphamu, nisam ni trenutka razmiljao o tome da odbijem njegov poziv. K tome bi moglo biti od nemale vanosti saznati tko je taj tajanstveni netko s kime me htio upoznati. G. Childs bio je tako nepredvidljiva duha da je bilo nemogue znati to ima na umu.

Recite gospodinu da se radujem posjetu u jedanaest, naputio sam slugu. Dobrano toplo ve u pola devet, jutro je obeavalo vru dan. Dok su se moja kola kretala

brijegom Highgate, a London se u daljini mutno caklio kroz vlastitu prainu, razmiljao sam o tome kako ivot moe biti sasvim nepredvidiv. Ni u najluim snovima ne bih, do prije koji mjesec, pomislio da u se nai u ovakvom poloaju: ivot mi se potpuno preokrenuo, upne dunosti zamijenile su uurbane pripreme za sad jo deset dana udaljen epski put otkria.

Ne mogu rei da mi promjena nije sasvim godila. Dvadeset i est godina je mnogo za dunost upnika u seoskom podruju Yorkshirea i, premda sam s osjeajem asti obavljao svoje skromne sveenike dunosti, a upljane i njihovu neposrednost drao krajnje simpatinima, moram priznati da je bilo trenutaka kad sam se pitao nije li mi namijenjen neki vei zadatak na ovome svijetu. Ne tvrdim to stoga to se o meni radi, ali ne bi se ba moglo rei da moj studentski rad nije obeavao, a potekao sam, premda ne neposredno, iz jedne od starijih obitelji u Kentu koja je dala i dva biskupa. Prihvatio sam se slube s neto ara, trudei se da popravim ivot svoje pastve tako to sam pokrenuo kampanju da pivnica bude otvorena tri dana tjedno, umjesto sedam, i nudei kao plemenitiji nadomjestak dvije dodatne mise. alosno je to je ova inicijativa u nekim krugovima naila na pomalo neprijateljski odgovor. Zapravo je opao broj ljudi na mojoj redovitoj nedjeljnoj misi, a osobno sam katkad na sebi osjeao hladne poglede seljana.

Kao da me to nije dovoljno zabrinjavalo, takoer sam se sve vie skrbio za sreu svoje drage supruge. Ona je odrasla u ivahnom Manchesteru esto bi se prisjeala njegovih ivopisnih trgovina te joj je ivot u ovome mirnom kutu Yorkshirea ponekad teko padao. Neko je vrijeme bila zaokupljena prohtjevima nae sedmero djece, ali kako su ona stasala i postajala neovisna, njezina je izdrljivost polako kopnila. Ponajvei izvor njezina jada bila je, kako zgodno, plemenita privrenost meni. esto bi se prisjetila jednog od uitelja iz mojih canterburyjskih dana s kojim sam imao nekoliko dojmljivih teolokih dvoboja, u kojima sam se, ne tajim, vrlo dobro drao. Moj je sugovornik kasnije postao dosta utjecajan ovjek u Crkvi i ona je, moda naivno, smatrala da bi mi on mogao pomoi da naem kakav zahtjevniji posao. Ma koliko se trudio da je uvjerim kako je takvo to izvan nae vlastite slabane moi poimanja, ona je i dalje ustrajavala na tom pitanju, ak postajala zamorna. Jako zabrinut zbog njezina nezadovoljstva i, ini se, nemoan da ga ublaim, postajao sam sve skloniji dugim etnjama du hridina ili preko vritina, ne bi li mi osvjeavajui jorkirski vjetar okrijepio ula. Nikad mi, naravno, nije palo na pamet da moda hodam ususret samom odgovoru na svoja mnogobrojna pitanja.

Moj interes nastao je kao puka ludost: prost uitak sakupljanja kamenia od kojih bi ljepe komade donio kui i stavio na policu nad kaminom. Nakon nekog vremena pobudile su mi zanimanje njihove boje koje su tako divno varirale da sam poeo promatrati nijanse hridi i tla tog podruja. Uinio sam potom velik korak i nabavio tobolac i malu motiku za sakupljanje uzoraka, i odjednom sam otkrio da sam postao ovjek s razbibrigom, koja me odvela ak na istraivake izlete po okolici. Nisam, prirodno, nikad oekivao da neto

proizae iz ove ugodne zabave, osim saznanja i prostog zadovoljstva koje mi je ve pruala. Jednog jutra posjetio sam nama najblie mjesto da kupim lampu, umjesto jedne koja nam

se razbila, ali sam naiao na zatvoren duan. Pomalo uzrujan to sam uzalud putovao, odlutao sam u oblinju knjiaru i ubrzo se namjerio na nedavno objavljenu knjigu o geologiji. Kako mi je malo nedostajalo da vratim knjigu na policu jer sam je smatrao preskupom! to me nagnalo da je tako brzopleto kupim? Puka prilika? Ili je neki daleki glas prozborio rijei ohrabrenja? Od takvih se tajni sastoji sam ivot. Tog istog popodneva unio sam se u knjigu i silno se zaprepastio. Ve u prvom poglavlju pisac je bit e istaknuti geolog drsko ustvrdio da je silurski vapnenac star nita manje nego stotinu tisua godina. I to usprkos injenici da Biblija vrlo jasno ui da je Zemlja stvorena prije samo est tisua godina.

Nije to bila puka pogreka, bila je to kleveta. Bio je to najprljaviji napad na ast Svetog pisma. Sjedei pored vatre, uz alicu ve hladnoga aja, dok se supruga bavila pletenjem zveckajui iglama, osjetio sam da mi je srce stalo jae tui, i odjednom sam znao da sam se naao u jednom od onih rijetkih trenutaka koji se mogu usporediti s pogledom s vrha brijega to oduzima dah usred polagane etnje ivotom. Silna mi je istina potekla duom, poput kakvog strujnog naboja. Sve te duge godine u Yorkshireu nisu bile protraene, daleko od toga. Bile su naprosto priprema za veliku zadau koja mi se sada ukazala: da ispravim ovu uasnu pogreku i sprijeim nejake umove da skrenu s pravog puta pod utjecajem ove grozne neistine.

Od tog trenutka dokona razbibriga postala je neto krajnje ozbiljno, dok sam od sebe nastojao uiniti neku vrstu stroja za obranu ovog sjajnog uenja. Proitao sam na tu temu svaku knjigu do koje sam mogao doi, da bih samo otkrio kako su jo neki zaraeni istom sablazni kao i moj suparnik. Neprijatelj je bio jai nego to sam mislio. Svejedno nisam namjeravao klonuti duhom, prisjeajui se prie o malome Davidu i monome Golijatu. Poeo sam provoditi vlastitu istragu, putujui ak izvan Yorkshirea sve do Walesa i Cornwalla. Prouavao sam. Mjerio sam. Opet sam prouavao. Poluoblikovane misli poele su se kristalizirati u usmjereno umovanje. Blijede pretpostavke poele su poprimati jasan, borbeni oblik. Napokon sam bio spreman prihvatiti se pera i papira i okuati se u svojem prvome pamfletu, koji sam dao tiskati o vlastitom troku; Istinski odgovori na lana pitanja: puno objanjenje nove teorije boanskog zahladnjenja. Gledajui proizvode svojeg truda, poredane i spremne za slanje u tisak i utjecajnim ljudima, nisam mogao zamisliti kamo e me te stranice naposljetku odvesti. Objavljivanje je mona stvar. Moe ovjeku namaknuti svakakve nepredviene dogaaje, stvarajui prijatelje i neprijatelje od potpunih neznanaca a i jo mnogo toga.

Prvi je argument mojeg takmaca bio da bi stijenama u tlu za koje se openito smatra da su neko bile usijane i u tekuem stanju trebalo mnogo dulje da se ohlade nego to je to prikazano u Svetom pismu. Moj je odgovor bio da se Zemlja doista ohladila velikom brzinom, toje omoguio proces Boanskog zahladnjenja. S obzirom na to da je Gospod posjedovao mo da stvori svijet, inilo se, napokon loginim da je u njegovoj moi bilo i da mu promijeni temperaturu. Preostala je dakle jo druga tvrdnja bezbonog geologa, koja se ticala iezlih stvorenja. Moji su protivnici digli silnu buku oko toga, osobito oko izumrle ivotinje nazvane trilobit koja naprosto podsjea na golemu umsku u iji se ostaci katkad nalaze u silurskom vapnencu i za koju tvrde da je postojala u nekoj davnanjoj eri. Objanjenje je meutim bilo vrlo oito. Prvobitno je Zemlja stvorena s velikom raznolikou ivota na njoj, u rasponu od onih korisnih kao to su konji i vjerni psi do upravo smijenih, kao to je ovaj besmisleni primjerak. Prirodno, s vremenom su mnoge od tih manje potrebnih ivotinja a to bi bilo nepotrebnije od velike umske ui? naprosto iezle. Velik dio njih, pretpostavio sam, podlegao je posljedicama opeg potopa. ovjek bi pomislio da e time sluaj biti zakljuen, ali naprotiv, izgleda da su moja

rjeenja samo podjarila plamen. Za nekoliko tjedana pojavio se lanak s odgovorom, ali ne iz

pera mojeg protivnika nego drugog pripadnika ove mnogoglave hidre. A to, pitao je moj novi kritiar, s prvim biljkama i ivotinjama? Knjiga Postanka navodi da su dole na Zemlju u prva dva dana njezina stvaranja. Zacijelo, smatrao je, ak ni boansko zahladnjenje ne bi tako brzo ohladilo svijet od rastaljenih stijena.

Tako je Rajski vrt dospio u raspravu. Najpouzdaniji saveznik u ovoj ogorenoj borbi bila mi je sama Sveta knjiga. Premda se u

Svetom pismu nalaze odgovori na svako mogue pitanje, oni se ne pokazuju uvijek tako lako. Katkad se vjera itatelja stavlja na kunju u vidu savrene zagonetke za koje su ponueni pametni putokazi, pa je tako bilo i u ovom sluaju. Biblija nas ui da su ovjek i ivotinje u poetku ivjeli na samo jednome mjestu po svemu sudei, ak ni osobito prostranome a to je bio Rajski vrt. Ondje se nalazio odgovor. Nagaao sam da je Eden leao na jedinstvenoj vrsti stijene, potpuno nepropusne za toplinu, koja je na ostalim tvarima plutala poput goleme splavi, vjerojatno obavijena oblacima i parom. Knjiga Postanka nam ne govori koliko su dugo Adam i Eva uivali slasti Rajskoga vrta prije nego je zmija obavila svoju opaku rabotu, ali ini se da su onda ljudi mogli doivjeti duboku starost, a radilo se o zacijelo pozamanom broju godina. Do trenutka kad su napokon izgnani, ostatak Zemlje imao je dovoljno vremena da se ohladi djelovanjem zahladnjenja, a biljke i ivotinje su se rairile itavom njezinom povrinom. To je bila teza mojeg drugog pamfleta: Razmatranje geologije Edena. ini se meutim da se kritiare ne moe utiati. Ako je tome tako, graktali su, u pismima

upuenim asopisima, pa ak i u dva lanka, gdje je onda ta posebna vrsta stijene? Zato nije pronaena?

Neko me je vrijeme kopkalo to pitanje i priznat u da sam uzalud razbijao glavu. Prouavanje i itanje mi nije pomoglo, kao ni pisma koja sam slao nekolicini neustraivih momaka koji su putovali u najudaljenije predjele Arabije, gdje se, kao to sam jo uvijek vjerovao, morao nalaziti Eden. Bili su to teki tjedni, i priznajem da sam bio blizu toga da potpuno odustanem od sluaja, zakljuivi krajnje nevoljko da mi ne preostaje drugo nego ekati da budua otkria dokau moje tvrdnje.

A onda mi jednoga dana stie nesvakidanja pota. Poiljalac, koji je s panjom pratio moje lanke, objasnio mi je da je ranije nekoliko godina ivio kao uzgajiva ovaca na dalekom otoku Van Diemenove zemlje, koji je nedavno preimenovan u Tasmaniju, a lei odmah juno od Australije. Njegovo imanje nalazilo se na visoravni na samome rubu naseljenog kraja, i tvrdio je kako je za vedra vremena mogao uhvatiti obrise udaljenih gora s one strane divljine. Premda je mnogo putovao drugim krajevima zemaljske kugle, nije nikad vidio nita ni izdaleka slino ovome. Vrhunci su, kae, bili poput ruevnih tvrava, kao da su zapravo sve to je preostalo od nekoga bajnog grada, izgraenog u mnogo veim razmjerima nego to bi se to moglo pripisati obinom ovjeku, a potom tisuljeima preputenog zaboravu. Kao da to ve nije samo po sebi dovoljno zanimljivo, nepokolebljivo je tvrdio da je istraivanje kolonije bilo uglavnom ogranieno na obalni dio i da, izuzmemo li crne uroenike, jo ni iva dua nije istraila tu daleku pusto.

Poeo sam odmah grozniavo razmiljati. U Knjizi Postanka, u onom uvenom odlomku koji me, kako sam uvidio, esto pomalo zbunjivao, navode se etiri rijeke to se slijevaju iz Edena. Jedna je Pion, zasad nepoznata, druga Gihon, takoer nepoznata, za koju se kae da tee u Etiopiju. Trea, po imenu Hiddekel, je ona koja tee istono od Asirije, i napokon tu je Eufrat. Govorio sam ve o tome kako Biblija katkad nudi odgovore na nain slian onome kako enigmatiar provjerava svoju publiku. Jednostavan pogled na kartu pokazuje da je sasvim nemogue da rijeke teku iz istog izvora i u Etiopiju i u Asiriju jer su te dvije zemlje gotovo potpuno odvojene oceanom, povezane tek uskim pojasom poluotoka Sinaj, koji je pak posvemanja pustinja. to sam vie razmiljao o tom pitanju, sve sam vie dolazio do zakljuka da odlomak moe znaiti samo jedno, i nisam mogao vjerovati da mi to prije nije palo na pamet. Gledaj drugdje, trailo je Sveto pismo. Gledaj na nekom potpuno drugaijem

mjestu. Ali gdje? Istono od Asirije. Odjednom je sve bilo bjelodano jasno. Istono od Asirije? Zato ne gledati sasvim istono, recimo sve do Tasmanije?

Ovo, dakako, nije bio dokaz. Moj sljedei korak bio je da pokuam otkriti nazive rijeka tog dalekog otoka. Dao sam se u potragu za uroenikim imenima, budui da su ona kojima su ih nadomjestili bijeli doseljenici bila suvie nova, to se pak pokazalo teko izvedivim jer su uroenici, na veliku nesreu, gotovo potpuno izumrli. Kako mi je meutim zanimanje bilo silno, nisam se dao obeshrabriti, nego sam ustrajao piui svakome za koga sam se mogao sjetiti da je moda neko vrijeme proboravio u toj udaljenoj koloniji. Ukoliko mi sami ne mogu pomoi, zamolio sam ih da me upute na druge koji bi to mogli. Malo-pomalo doznavao sam traene nazive i kad sam ih poredao, ustuknuo sam od uda. Nisu bili istovjetni onim biblijskim s vremenom je dolo do neizbjenih promjena u izgovora ali nisam zbog toga bio nita manje zadivljen. Hebrejsko starozavjetno ime rijeke Tigris.

BIBLIJSKI NAZIV UROENIKI NAZIV Eufrat Ghe Pyrrenne Gihon Gonovar Pion Pewunger Hiddekel Liddywydeve

Gdje, postavljalo se pitanje, izviru ove etiri rijeke? Ta upravo u planinskoj pustoi koju je moj prijatelj uzgajiva vidio izdaleka!

Nisam dakako imao drugog izbora nego da ova otkria iznesem u javnost. Tako se pojavio moj trei pamflet: Dokaz proti bezbonosti geologije: Istinitost biblijske kronologije konano i uvjerljivo potkrijepljena. Moda sam donekle oekivao da bi ovaj lanak mogao poluiti reakciju, ali ipak nisam pretpostavljao da e biti tako burna. Odjednom je na dom prestao biti mirno utoite kao dotad, a listonoa je esto posrtao pod teretom pisama. Stizali su posjetitelji, katkad nenajavljeni, jedan ak iz Edinburgha. ak nas je i domae stanovnitvo poelo promatrati s nekom upornom znatieljom, dok je moja supruga, koja nikad prije nije pokazivala interes za moje bavljenje geologijom, poela prilino uivati u ovo neto slave to smo je priskrbili.

Nisu, naalost, sva pisma bila pisma podrke. Naroito me povrijedila injenica da su mi se po prvi put suprotstavili moji kolege sveenici, koje je tvrdoglavost prijeila da odbace poimanje Rajskog vrta kao mjesta u Svetoj zemlji. Na svako pismo kritike dobivao sam, meutim, barem jedno pismo podrke. tovie, u velikom broju njih uzbueno se postavljalo pitanje kojeg se dotad nisam ni sjetio: Kada se planira ekspedicija u Van Diemenovu zemlju ? Ono je, bez sumnje, bilo primjereno, jer bi u suprotnom itav predmet ostao bez dokaza. Premda to nisam smatrao svojom brigom, drei da je moja uloga vie ona skromnoga tvorca zamisli negoli istraivaa, svejedno sam uputio pismo Geografskom drutvu da im skrenem pozornost na ovo pitanje od ivotne vanosti. Izazvali su, meutim, u meni silno razoaranje onako obuzeti eljom da otkriju izvor one nesretne rijeke Nil. Sve bi zacijelo ostalo na tome da jednog lijepog etvrtka ujutro nije u upni dvor stiglo pismo kojem je bila priloena putna karta do Londona.

Potovani g. Wilson, pamflet sam proitao. Vae ideje pozdravljam. Eden treba pronai. Vjerujem da to mogu

omoguiti. Oekujem va posjet. Iskreno va,Jonah Childs Bila je to nesvakidanja poruka. No uskoro sam doznao i da je to nesvakidanji ovjek.

Dobro se sjeam tog naeg bajnog prvog susreta u Claphamu, oiju g. Childsa to su se

caklile od uzbuenja dok je postavljao pitanja takvim uurbanim oduevljenjem da bih jedva poeo odgovarati na jedno, a ve bi me zateklo sljedee. Pokazivao je toliku strast za obranom Svetog pisma da sam strepio da ne zaplae. Ve nakon koje minute rasprave poeo je sastavljati popis procjene trokova koje je na brzinu zbrojio.

Ovoliko u rado namiriti, a i jo dodati pokae li se nunim. Ostao sam naprosto zapanjen. Nikad jo nisam doivio takvu silnu i boansku

dareljivost. Nastojao sam izraziti svoju skromnu zahvalnost. Dakako da idete i vi, izjavio je tada. Od vas je potekla ideja. Vi se razumijete u

stijene. Vi morate ii. Bila je to mogunost koju jo nisam razmotrio. Bio sam vrlo poaen prijedlogom, ali,

iskreno reeno, muile su me sumnje. Nisam nikada putovao preko oceana, ak se nikad vozio brodom, samo rijenim skelama. Trebalo je takoer misliti i na moju dragu suprugu. Konano je odluku donijela ona, hrabra ptiica. Kad sam je sljedei dan uvjeravao da u rado ostati s njom u osami Yorkshirea ako ona to eli, uzrujano je odmahnula rukom.

Ali Geoffrey, mora ii. To je tvoja sudbina. Ne brini za mene. Imam djecu, a i sestru, da mi prave drutvo.

Potom su se stvari brzo odvijale. Gospodin Childs smatrao je da ekspediciju mora voditi iskusan ovjek i ta je zadaa nakon kraeg razmiljanja dodijeljena majoru Henryju Stanfordu, visokom, otrovidnom vojniku, koji se u raznim zgodama borio protiv kineskih gusara, ratobornih Sikha i drugih, a bio je i na glasu po tome to je sam-samcat preao Mezopotamiju, pri emu je proivio tolike muke da je bio primoran pojesti vlastitu mazgu. Nije dodue znao nita o geologiji, i malo to o Svetom pismu, ali, bez obzira na to, smatrao sam da e biti vrlo dobar voa. Nije mu dugo trebalo da nae tenje pretvori u stvarnost obavljao je dogovore i kupovao zalihe. On nam je unajmio i brod Caroline. Bila je to odlina laa, sagraena za prijevoz mornarikih zaliha, i sluila je u nedavnom ratu s Rusijom prije nego to je prodana privatniku, dok joj je posada, sastavljena od krnih prekaljenih mueva Portsmoutha, imala jednako zanimljivu vojniku prolost kao i ona sama.

Jo deset dana i smjestit emo se u nju, a naa e ekspedicija zapoeti. Sama je pomisao poticala uzbuenje u meni dok je koija kretala na drugu stranu Londona. Uputio sam vozaa da me najprije odveze u Hampstead, do doma Timothyja Renshawa, botaniara nae ekspedicije, kojeg sam na zahtjev Jonaha Childsa trebao dovesti. Timothyjev je otac bio strog ovjek skromna porijekla koji se obogatio izradom buke, a obiteljski dom bio je velik, da ne kaem razmetljiv. Za razliku od njega, Timothyjeva majka bila je obrazovana ena iz dobre herefordirske obitelji, i k njoj su me i uveli. Primijetio sam da joj je pomalo neugodno.

Zaas e Timothy. Bojim se da se ne osjea ba najbolje. Ubrzo zatim uao je lijeno koraajui, blijed u licu, s jasnim kolobarima oko oiju.

Njegov izgled potvrdio je moje sumnje da si je patnju u cijelosti nanio sam. Momak je bio na zlu glasu zbog nezdrava ivota, svojim je nonim pohodima po gradu zadavao brige roditeljima i inilo mi se da su ti izgredi povezani sa eljom njegovih roditelja da se pridrui naoj ekspediciji.

to je? - upitao je, ne rekavi mi ak ni dobro jutro. Kad sam mu objasnio da se njegova nazonost oekuje u Claphamu i to skoro, progovorio je sumornim glasom: To je malo nezgodno. Mislio sam neto obaviti. Meutim, kad se susreo s majinim otrim pogle-dom, slegnuo je ramenima. Ali ako ba moram...

Priznajem da ga nikad nisam drao najboljim izborom za ovaj veliki pothvat. Gospodin Childs bio je odluan u tome da moramo imati znanstvenika, smatrajui da bez toga nijedna ekspedicija nije potpuna, no pokazalo se da ga nije lako pronai. Znanstvenici su, po svemu sudei, pleme koje se uvelike povodi za modom, a zlosretne dungle June Amerike trenutno su bile traenije odredite od daleke Tasmanije. I kad smo ve doista poeli gubiti nadu, primili smo pismo g. Renshawa, ija je supruga doula za nau ekspediciju od roakinje

g.Childsa, koju je poznavala preko crkve. Pismo g. Renshawa bilo je popraeno preporukom istaknutog botaniara dr. Dysona koji je radio na Timothyjevu obrazovanju i hvalio uenikov rad na biljkama hladnog podneblja naroito eljikama opisujui ga kao talent u usponu na tom neistraenom podruju. Tek kad sam upoznao mladoga Renshawa, poeo sam se pitati nije li Dysonova hvala dvomislena, i ne predstavlja li podatak o neistraenosti podruja domiljatu ocjenu njegova talenta u usponu. ini se meutim da je Jonah Childs, nepredvidljiv kao i uvijek, bio u svakom pogledu zadovoljan s mrzovoljnim momkom.

Doista vjerujem da nam ga je sam Gospod poslao, izjavio je nakon slubenog razgovora s njim, sa sjajem u oima. Tako ozbiljan, tako zreo za svoje godine. Bit e na ast ekspediciji.

Sumnje sam zadrao za sebe, jer sam iz iskustva znao da nije uputno truditi se i razuvjeravati g. Childsa kad bi se s nekim oduevio. Koliko god prijazan bio, narav mu je bila sloena i kad mu se proturjeilo, nevjerojatnom bi brzinom mijenjano raspoloenja, od ushienja do duboka razoaranja, ili jo gore od toga. U jednoj ili dvije zgode kad sam bio dovoljno nepromiljen da mu se suprotstavim, kao onda kad je predloio da se posluimo tasmanskim valabijima kao tovarnim ivotinjama, prilino se uvrijedio, premda je prihvatio moja gledita, te sam se ak uplaio sasvim bespotrebno da e izgubiti interes za cijeli projekt.

Ovo ide sporo, primijeti Renshaw s nekim upljim zadovoljstvom u glasu kad je koija ponovo zastala. Na se put odvijao dosta glatko sve dok nismo proli oko trga Trafalgar i ondje zapeli u prometu. To je bilo prilino uobiajeno na londonskim ulicama gdje su zastoji svagdanja pojava kao i riba u rijekama, ali kako su s vremenom meusobne optube okolnih koijaa postajale sve glasnije i ee, poeo sam se zabrinjavati.

U emu je nevolja? doviknuo sam fijakeristu. Nekakva guva na Mimohodu konjike strae. Izvinuvi vrat pored Renshawa, vidio sam da je pred vojnim stoerom doista nastalo

nekakvo komeanje mnogobrojna kola u neredu, i silna gomila ljudi, mnogi od njih u odorama. Tvorili su neobian skup, istovremeno uznemiren i krotak.

Ba mi ne izgleda kao mimohod, rekoh. Renshaw slegne ramenima. Bit e da je opet neki rat. Primjedba je zvuala i priglupo i bez imalo ukusa, i ve sam ga kanio ukoriti kad su kola

poskoila i nastavila se kretati. Sreom, pokazalo se da su ceste juno od Westminstera poluprazne te smo doskora tropotali na putu ka Childsovom domu koji je bio smjeten meu nizom kua, osamljenih u polju, kao urbani izboj Londona koji se neprekidno iri. Tek bi se s pomnjom mogli razaznati znaci velikog trgovakog Childsova poduzea: portret Jonahova oca nad stubitem, na kojem je smjeten u neku daleku zemlju, sred prizora marljivo oborenog drvea i brodova to ekaju na ukrcaj, ili sjajna reprodukcija Broda Njezina Velianstva Victory, odmah pod njim, izraenog, kako sam saznao, od nita manje nego dvadeset i dvije vrste drva.

Gospodine Wilson. O, i gospodin Renshaw, takoer. Ba lijepo! G. Childs nije se mogao obuzdati kad su nas uveli u radnu sobu: Na preostali gost ve je ovdje.

To je dakle bio taj tajanstveni netko. Bio je to zdepast ovjek, napeta izraza lica, ak pomalo mrka. ivnuo je tek kad smo se rukovali i na licu mu je nakratko zatitrao osmijeh, ne umanjivi time ono neto obrambeno u njegovu dranju, kanda je osjeao potrebu da otkloni mogue neodobravanje. Ostaci londonske grubosti u njegovu govoru ukazivale su na ovjeka koji se, kao i otac Timothyja Renshawa, uzdigao iz skromnih poetaka.

Dopustite da vam predstavim istaknutog kirurga, dr. Pottera, objasni Childs. On je prijatelj dr. Kitea koji je uinio pravo udo glede stopala moje sirote sestre. Nervozno se osmjehnuo. Dr. Potter bio je tako ljubazan da ponudi svoje usluge naoj ekspediciji. Nije li to divno?

Ne podnosim da se prozbori ijedna rije protiv gospodina Childsa iji je karakter besprijekoran, ali sam, priznajem, poelio da se suzdri od donoenja vanih odluka prije nego razmotri druga gledita. Nije da sam imao primjedbi na tog dr. Pottera, ili na njegovo porijeklo nisam od onih koji se obaziru na takve sitnice kao to je ovjekovo roenje, koje su, uostalom, od neznatne vanosti u oima Gospoda nego me prilino zabrinjavalo to se uvodi tako krupna promjena u tako kratkom roku prije naeg polaska. Radilo se, ako ni o emu drugom, o opasnosti od prenagljivanja. Uputio sam pogled Renshawu, ali on je zjakao u vlastite cipele, sasvim nezainteresiran za predmet razgovora.

Potter me je hladno mjerkao. Ve dugo me Tasmanija zanima sa znanstvenog gledita i stoga sam, naravno, bio vrlo uzbuen kad sam douo o vaoj ekspediciji.

Je li major Stanford obavijeten? upitao sam. Na je voa otiao na neku vjetrovitu padinu Dartmoora da isproba nove atore.

Childs kimne glavom. Bilo mu je vrlo drago to ete imati lijenika. Naas mu se elo nabralo. Ne doimate se previe zadovoljno, upnie.

Nije bilo korisno ni uputno staviti primjedbu. Pokuao sam se nasmijeiti. Uvjeren sam da e se dr. Potter pokazati dragocjenim.

Jonahovo lice razli se u zadovoljan osmijeh. No, to je sjajno. A sada vam mogu pokazati drugo iznenaenjce koje sam pripremio.

Na trenutak sam se zapitao nee li mi predstaviti kakve nove sudionike naeg pothvata, ekipu gonia deva, moda. Sreom, nije se radilo o tome. Childs nas uljudnim laganim hodom povede do susjedne prostorije gdje je na sanduku za pakiranje lealo est blistavih novih puaka i revolver.

Imam roaka koji je vlasnik male tvornice u Birminghamu u kojoj se izrauju dijelovi za njih, objasni. Uze u ruke jednu od puaka i paljivo je naperi prema oblinjem zidu. Ovo je posljednja rije vojne tehnike i, izuzmu li se lovake, nema boljih puaka, tako mi on veli, jer se radi o novom tipu s puanim zrnima koja se raire.

Privlanost oruja. Priznajem da sam je i sam osjetio, premda me sav moj nauk od toga odvraao. to se ostalih tie, bili su prilino opinjeni. Potter je razgledavao pitolj kao da je u transu, a potom uzeo jednu puku, naglo je bacio u zrak i opet uhvatio, poput kakvog razigranog djeaka. ak se i Renshaw zanio, paljivo rukujui orujem koje je bilo gotovo iste duljine kao i on sam. Raire li se doista meci?

Potter se razumio: Mijenjaju oblik. Izrauju se od olova, pa su mekani, a u bazi im je elini ep. U poetku su dovoljno uski da lako uu u cijev, ali kad se naboj zapali, ep ih spljoti. Na taj nain tono pristaju u lijeb puane cijevi i u njoj se lijepo zavrte. Upravo ta vrtnja puku ini tako preciznom. Koliko sam uo, u stanju su odbiti ruku od ramena.

Renshawu nije bio jasan pojam lijeba, pa je to ponukalo Pottera da s poprilinim uitkom svakome od nas naizmjenino uperi jednu od puaka ravno meu oi tako da razgledamo fino izraene spiralne utore cijevi.

Osjetih se dunim ublaiti ozbiljnost trenutka. Zahvalite, molim vas, roaku. Ovako odlino oruje ulit e nam veliko pouzdanje, uvjeren sam, premda mislim da ga neemo imati razloga upotrijebiti.

Nadam se da je tako, odgovori Childs, odjednom nekako smrknut. Mada, moram rei da nisam ba siguran. Nakon dananjih vijesti postalo mi je itekako drago to ove ljepotice idu s vama.

Gledao sam upitno, kao i Renshaw i doktor. Kakvih vijesti? Childs je izgledao iznenaen. Mislio sam da znate. Izbila je strana pobuna pod

vodstvom bengalske vojske. Delhi je pao u njihove ruke i strahuje se da su stotine ena i djece surovo ubijene.

Postoje razne vrste vijesti. Veina njih samo nas djelomino nagna na suut i premda u nama potaknu trenutak radosti ili tuge, njihovi daleki protagonisti brzo nam izblijede iz

pamenja. Ovo je meutim bilo drugaije. Ovo je svakako bila katastrofa divovskih razmjera. Prisjetio sam se onih mranih tjeskobnih lica pred Mimohodom konjike strae sada sam ih dobro razumio i na trenutak sam gotovo mogao uti stravinu vrisku nevinih, to je, noena miljama, udom dopirala s onih okrutnih pranih ravnica.

Vijesti putuju po mjesec dana, dodao je Childs, tako da ne moemo znati to se sve moglo do sada dogoditi.

Dr. Potter paljivo odloi puku na pod i na trenutak smo svi zamiljeno stajali i utjeli. Nae sveano snatrenje prekine Renshaw, pokazavi, kao i uvijek, nadarenost za lou procjenu.

To bi moglo nakoditi vaim planovima.

KAPETAN ILLIAM QUILLIAN KEWLEY,LIPNJA 1857. Tri preduga dana momci iz londonske carine pretraivali su Sincerity, drei se ukoeno i bahato, jedva prozborivi rije. Nisu mi to ba bila omiljena tri dana. Smjestili su nas u jedan od onih novih zapeaenih dokova i nismo imali drugog posla nego da ekamo, oslukujui stranu luaku londonsku buku to se prelijevala preko visoka zida poput prijetnje. Sve vrijeme tapkali su i njukali po mojem sirotom brodu da je to bilo runo gledati, a ja sam razmiljao o tome kako je dovoljno jedno otkrie, ili neija budalasta uspanienost...

Doista, nema temeljitosti do one carinske. Prvo su nas natjerali da prebacimo sve bave na mol, izvrnemo ih i izbacimo sle. Potom su provjerili sve nae zalihe, do u svaku kutiju dvopeka u smonici, kao i kokoinjac i tor za ovce i amac u kojem se nalazilo Quayleovo prase. Prekopali su sve nae mornarske krinje i izvadili grafike s likovima kraljice Viktorije i njezina potomstva iz okvira. ak su prepipali i moju uniformu, guvajui mi i kapu, valjda da vide ne skrivam li moda u njoj koju unu duhana. A poto su sa svim tim bili gotovi, poeli su ispoetka, as kuckajui i udarajui uokolo broda, as vadei podne daske, as palei plamike da vide kamo odlazi dim. Jo su gora bila ispitivanja. Jednog po jednog odvodili su nas u blagovaonicu na malo avrljanja. Provjeravali su se iskazi, naroito moja glupa izmiljotina o brodu s kojeg je Quayle toboe kupio sir. itavo to vrijeme prijetili su nam i ulagivali se u nadi da e se netko od nas slomiti i propjevati.

Ionako emo uskoro otkriti to prevozite, kesili su se. Bolje da sebi olakate i kaete nam sami.

I tako puna tri dana. A to su pronali nakon sve te halabuke? Ba nita. I sam sam teko uspijevao u to povjerovati. Mislim, znao sam da smo uinili udo od drva

i da se posada sastoji od samih Manjana iz Peela, ali svejedno nisam vjerovao da e Sincerity ostati tako zatvorena i neoskvrnuta. Ipak je to bila krema pijunske i protukrijumarske carinske slube Njezina Velianstva, i to u njihovom vlastitom osinjem londonskom gnijezdu. A mi tek aica ubogih neukih dua s otoka Mana, najmanje zemlje na cijelome svijetu. Nije da volim bajati, ali doista se sve to inilo udesnim. Gotovo sam se pitao nije li nam onaj biskup Chalmers zapravo uinio uslugu kad je traio da ga povezemo

Imali smo dobrih razloga za slavlje. Nisam ovjek koji se odaje ludovanju, ali ostale se nije moglo obuzdati nakon ona preduga tri dana. Te smo se veeri iskrali u tivu, gdje nas se nije moglo uhoditi i za svaki sluaj, svi smo govorili manski. Jesmo li pili? Pa, moda malko. Pjevali? Pa moglo bi se rei. Nazdravljali? E, to se zbilja ne da porei. Boiys da dooine as baase de eease, kliktali smo, to znai ivot ljudima, smrt ribama, a ticalo se slea, kao i sve manske zdravice. Slijedila je: Smrt glavi to nikad kose nije imala i Pijmo za smrt naeg najboljeg prijatelja, to se odnosilo na slea, dakako.

Istinabog, ovakve veeri imaju i svoju cijenu. U ovom sluaju, meutim, cijena je bila neprimjereno visoka. Isteturavi sljedeeg jutra iz kabine s glavoboljom, koja se dodatno pojaala od londonske buke to je tutnjala poput kakve bitke na borbenim kolima, naao sam

se na palubi ravno pred strancem koji me ekao, udobno se smjestivi na kolutu smotanog ueta i puei lulu.

Kapetan Kewley? Ustao je nekako usporeno, kao da se zbog mene ne vrijedi uriti. Zovem se Parish. Na to posegne u dep i prui mi pismo. Iz nemarno i runo narkanih slova zakljuio sam da se radi o carinskom otrovu. I nisam se prevario.

Carinska uprava, stajalo je u pismu, donijela je odluku da je s obzirom na dokazanu prisutnost inozemne namirnice pronaene na plovilu Sincerity to se odnosilo na Quayleov sir trgovaki brod Sincerity na putu iz Peel Cityja u Maldon skrenuo u inozemnu luku, na to nije bio ovlaten, i to je njegov vlasnik opetovano zanijekao pred asnikom Obalne strae Njezina Velianstva. Odlueno je da e zbog ovih djela njezin vlasnik to se odnosilo na mene snositi dvije stotine funti zakonom propisane globe.

Dvije stotine funti. Toliku su svotu mnogi matali stei u deset godina. Dvije stotine funti, toliko nismo imali. Bile su tu jo i luke pristojbe koje su u Londonu u koji nismo ni htjeli doi bile visoke i rasle su sa svakim sljedeim danom naeg boravka. Napokon, tu je bila i carina od devet penija, za sir. Nije to imalo veze sa zakonom. Radilo se o istoj osveti zbog poraza. Bez obzira na sve njihove prie, nitko nije tako lo gubitnik kao Englezi, pogotovo uniformirani Englezi. Nije ni udo da su oni hindusi u Indiji ustali protiv takvih to izvode ovakvo to. Poelio sam im sreu.

Dunost mi je ekati ovdje dok se globa ne namiri, objasni Parish na neki povjerljiv nain. Tek toliko da vidim kako napredujete, znate.

Itekako sam znao. Doao nas je uhoditi. Kad nisu premetainama nita pronali, carinici su se nadali da e nas globama i nadzorom natjerati da se odamo.

Uinio sam to sam mogao. Tog istog dana napisao sam pismo Danu Gawneu, pivaru iz Castletowna. Polagao sam nade u to pismo. Kad nam je Gawne ve jedanput dao paru, nadao sam se da e dati jo, iz straha da je nee uspjeti povratiti, a inilo mi se da uloiti u nas ne predstavlja preveliki rizik, jer kad bismo se uspjeli izbaviti iz ovog zatoenitva u doku i dokopati se Maldona, bilo bi dovoljno novca za svakoga. U meuvremenu smo prodali sve to smo mogli prekupcima na doku ili pak drugim brodovima. Najprije je otiao usoljeni sle, premda nam nije donio previe jer se vidjelo da je ve dva puta istresan iz baava. Slijedila je sva suvina roba iz brodskih zaliha, sve do preostalih kokoi. Ma, rasprodao bih ja i grafike Viktorije, Alberta i osmero djece da se naao kupac. Sve zajedno nije meutim bilo dovoljno. Kad je sve bilo gotovo i kad sam prebrojio novac, jo uvijek nam je nedostajalo osamdeset i tri funte. Tada je stigao Gawneov odgovor, najkrai mogui:

Prodaj brod i vrati mi dug. To nije bio nikakav odgovor. Bila je to podla trule baena u more. Kao da bih ja uope

prodao Sincerity. Kao da bih je i mogao prodati, kad se uzme u obzir to bi novi vlasnici pronali u njoj. Tog jutra smo Gawnea nazivali svakakvim imenima, o da. Gad. Probisvijet. Stari ljigavi krtac. Gulikoa. Prdonja iz Castletowna. Debela mjeina. Nitarija. Pu balavac koji se gnijezdi na svojim ilinzima zajedno s onom krljavom rakovicom od ene, dignuta nosa kao da su uhvatili Boga za bradu.

Nita nam to nije vrijedilo. Nakon sat vremena nali smo se u veoj nevolji nego ikad. Naime, Tom Hudson i Rob Kneale, dvojica to su pazila desni bok, skoili su s broda naoigled itave posade, preavi preko ograde s kovezima pod rukom kanda ih se sve skupa nimalo ne tie. Hvala lijepa, podrugljivo su se iskesili kad sam im zapovjedio da se vrate. Radije emo potraiti brod na kojem se zarauje. Kod drugih brodova ovo ne bi nita znailo, i ak bi imalo svojih prednosti jer bi nam ostao njihov dio, ali Sincerity nije bila kao drugi brodovi i svi lanovi posade morali su biti Manjani iz Peela. Odjednom sam shvatio da treba poduzeti neto, i to neto krupno. Kako ree mudrac: Nema koristi od ulaganja novca kad ti kuu i konja ugrabi kocka.

Kad se ovjek smuca po brodovima, svata uje, pa tako i prie o mjestima koja nikad nije vidio a nikad i nee i uo sam prie o Londonu, ukljuujui i ime odreenog svratita nedaleko dokova, gdje se mogu sresti stanoviti ljudi s kojima se dadu uglaviti stanoviti dogovori, kako kau. Moda bih nam, mozgao sam, mogao izboriti neku pozajmicu kao dio jednog takvog dogovora. Svatko bi iz toga izvukao korist. Kad se oslobodimo, ti bi neznanci dobili na teret po vrlo razumnoj cijeni. U takvim je poslovima leala naravno opasnost. Prije svega, nismo znali kome vjerovati meu svim tim nepoznatim Englezima, a postojala je i bojazan da bismo se za pomo mogli obratiti bandi preruenih carinika, koji se znaju sluiti takvim smicalicama. Uza sve to, valjalo je pokuati.

Za poetak mi je trebalo neto uzoraka. Poslao sam Kinviga gore da za svaki sluaj nekakvim razgovorom odvue panju uhodi Parishu, a Brewu sam jo dao zadatak da zaposli momke neim bunim dok se ja ne spustim do tajnih mjesta koje je Sincerity sauvala od carinskih pogleda. Prvo sam siao do smonice i posegnuo preko dovratka za onim stanovitim komadom ueta koji je kapetanu Clarkeu za dlaku promakao i koji sam sada blago povukao. kljocaj koji je uslijedio kao odgovor nije doao s oblinjih vrata nego sa susjednih, skladinih. Ne biste ni znali to je to kljocnulo da niste zavirili iza odreenog namotaja ueta na ploi iza njih, koja se odjednom malko olabavila, to sam i uinio. I, ne biste vjerovali, iskoila je i izloila nekoliko ica koje su vapile da ih se povue, to sam takoer uinio. I sad su samo preostala jo dva kljocaja, iz blagovaonice. Doista, poprsja Alberta i Viktorije nisu se vie doimala sasvim onako vrsto nasaena. Da pogledate paljivije, primijetili biste da su se uplja postolja za koja su bila privrena malo olabavila, a da ih malo pogurnete, doivjeli biste najvee iznenaenje kad bi se vrata na podnim daskama spojena arkama glatko i uredno otvorila.

Sada vam mogu rei zato svi oni carinici ozbiljnih lica nikad nita nisu pronali. Bilo je to zato to Sincerity nije bila tek nekakav komad jeftine, lane stolarije, nipoto. Od poda blagovaonice nanie, Sincerity je bila dvostruki brod, jedan unutar drugoga. Unutarnje korito bilo je od drva koje sam nabavio s onog rastavljenog broda, i premda sam ga dao malo stanjiti, svejedno nije zvualo uplje na udarac. ak je izgledalo istroeno i vlano, kako je i trebalo. to se tie prostora izmeu ta dva korita, on nije iznosio vie od osamnaest palaca vie od toga bacilo bi sumnju na tivu ali u osamnaest palaca, odmah uz brodski trup, stane golema koliina duhana i bavica konjaka. Da i ne spominjem one komade francuskog oslikanog stakla koje sam onom prilikom uzeo. Bilo je zadovoljstvo gledati sve to kako se gubi u mraku, uredno i dragocjeno, uz onaj bogat miris drvenine, duhana i alkohola to sladi nosnice.

Trebalo mi je, naravno, tek toliko da imam to pokazati: koja una duhana u limenci, ploskica konjaka i komadi oslikana stakla. Te sam uzorke spremio u dep kaputa, vratio Sincerity u pristojno stanje i popeo se natrag na palubu gdje je Parish jo uvijek razgovarao s Kinvigom, slabo zainteresiran za moje namjere. Klimnuo sam prvom asniku Brewu da me slijedi, jer Brew je bio pametan momak unato onim svojim blijedim pospanim oima i usporenom, lijenom pogledu. itava ta porodica Brew bili su bistre glave, i neki su tvrdili da su suvie lukavi, pa nikad ne vjeruj nijednome Brewu na sajmu. Ali, nisam ja takav ovjek da bih na to obraao panju. Drugi kojeg sam poveo bio je China Clucas, brodski div, koji posjeduje snagu sedam volova i uvijek ga je bilo dobro imati uza se.

Trebalo nam je sree i sree smo imali. Nas trojica ietali smo kroz kapiju, krotki kao janjci, lamatajui rukama da pokaemo kako nita ne nosimo i straa nas propusti pokretom ruke, jedva nas pogledavi. Zaas smo se nali u Londonu koji sam dotad jedva ikad i vidio. Nisam ba ovjek kojeg bi uplailo malo prljavtine i buke. Odluio sam da idemo pjeice, u sluaju da koijai pijuniraju za carinu, i tako krenusmo ivahnim korakom.

Trebate nekoga da vam pokae put, gospodine? nudio se neki momak, ako ga se moe tako nazvati, jer je vie bio guva prljavih prnji, iz kojih su virile gladne oi. Za peni

u vam pokazati put. Kako je pogodio da smo doljaci, nisam mogao ustanoviti jer smo lica stopili s bijedom i

prosjenou ostalih Londonana. Svejedno sam doao na pomisao da bi nam mogao biti od koristi. Za peni, ha? Dobro dakle. Traimo Watermans Arms.

Znam gdje je, naprosto je zapjevao. Samo za mnom. Nadam se da ne radi i on za carinu, promrmlja Brew. To me natjera na smijeh, jer rijetko kad je Brew izvaljivao takve prostodune ludosti.

Ma daj, rekao sam mu jo e poeti ribe sumnjiiti da su carinski pijuni. Preostalo nam je jedino da slijedimo naeg vodia dok nas je vodio od jedne smrdljive

uliice do druge, pa smo hodali i hodali, dok se nisam poeo pitati zna li uope put do reenog mjesta ili nam je to rekao samo da zaradi svoj peni. Napokon nas je poveo uzanom uliicom do neurednog malog dvorita okruenog sklepanim nakrivljenim kuama i ondje se zaustavio. Moje se strpljenje primaklo kraju.

Izgubio si se, zar ne? - rekoh mu. Nemamo cijeli dan na bacanje, zna. Umjesto da mi odgovori, kako bi se oekivalo, zaudio me svojim postupkom dreknuvi

iz sveg glasa: Tataaa! Mamaaa! Zaas se iz jedne od kua pomoli sitno skrhano tijelo nekog starca koji se upirao o sivi

tap, podivljale kose i oiju kojima nije gledao u vas nego negdje u stranu. Izgledao je suvie staro da bi bio iiji otac. Mislio sam kako e nam on pomoi da pronaemo Watermans Arms, ali tada se momak okrene meni i vikne: Ej, a gdje su moje dvije gvineje?

To je valjda trebalo biti smijeno, ali ba i nije bilo. Nasmijao se jedino China Clucas koji je oduvijek bio pomalo tup. Ujedno se sagnuo da bude na istoj visini s tim stvorenjem. Zna, prijatelju, bilo je dogovoreno jedan peni.

Gledao sam kako klipan uzima dah, a nakon toga digao je halabuku zadreavi: Lopovi, ba kao da se sav pretvorio u veliku zvidaljku. Odjednom ih je sva sila stala miljeti prema nama, svaki od njih svojatajui malog dripca. Bila je tu njegova majka, koja je izgledala mlaa od njega, i njegov brat, koji je izgledao stariji od majke, kao i njegovi strievi i strine i jo neki neodreeni roaci. Djelovali su kao vrlo skladna obitelj. Jedina njihova elja, dok su kuljali, bila je da njihovom roaku vratimo njegovih etiri, ne, pet gvineja koje smo mu ukrali. Bilo je jasno kao dan o emu je ovdje rije.

Kupimo se odavde, doviknuo sam. Veina njih nije bila krupnija od samog momka i na trenutak sam pomislio da emo se

glatko i dostojanstveno izvui. Krenuli smo polako, uglavnom natrake, iz dvorita pa uliicom, s Chinom na elu. Sve je bilo u redu dok nismo doli do ulice gdje su imali vie mjesta. Odjednom taj klipan zarije zube u Chininu nogu i dok je siroti grmalj bio zauzet time, starac ga je odvalio tapom, a kad sam mu krenuo u pomo, druga dvojica su mi pokuavala oderati depove. Na to smo naprosto potrali, a za nama se prolomilo nekakvo zavijanje i pourivalo nas dok smo grabili ulicom punim trkom, izmiui se onima to bi nam se nali na putu naroito onima s ispruenim rukama to dalje. Odjednom sam ugledao veliku, jednostavnu graevinu. Mogla je to biti jedino crkva. Vrata su bila otvorena i netko je upravo ulazio. Onamo, poviknuo sam.

Trenutak kasnije bio sam unutra, uspuhan i zadihan, na propovjedi, i to vrlo popularnoj jer su sva mjesta popunili pristojni ljudi u skromnoj odjei. Neki od njih krvniki su me pogledavali to tako buim i dahem dok njihov propovjednik drobi. China je uao odmah za mnom, uguravi se meu pastvu to je tie mogao, ali od prvog asnika Brewa nije bilo ni traga.

Jesi li vidio to je bilo s njim? proaptah, zaradivi jedno . China slegne ramenima, potom protrlja nogu na mjestu ugriza. Moda smo trebali izai

da ga potraimo, ali postojala je bojazan da su ovi jo uvijek vani. K tome sam smatrao da e se on, pametan kakav ve jest, umjeti snai. Kasnije emo malo potraiti, rekoh, a China

se, po svemu sudei, slagao. Ovi stravini dogaaji u Indiji, izlagao je sveenik, ovjeuljak s naoalama, uredna

izgleda, samo su prvi korak u pravcu one bitke koja e okonati sve bitke. Znai, jedan od onih Armagedonaca. No, nemam nita protiv malo sumpora i vatre,

premda ima i mnogo boljih stvari. Manjani se, moram razjasniti, ne dre potpuno Svetog pisma i mnogi e iste nedjelje otii u dvije-tri razliite crkve, pogotovo ako nemaju pametnijeg posla. Uostalom, bilo bi alosno drati se samo jedne kad anglikanci u tvojem kraju najljepe pjevaju, katolici najbolje kade i miriu, a to se glume tie, malo tko bi nadmaio ovoga to prijeti paklenim ognjem. Tada se, dakako, spomenuo Armagedon, i preostala nam je jo samo koja godina, navijestio je. ovjek je posjedovao vjetinu da pametno uklopi trenutna zbivanja u priu. Prema njegovim rijeima, Gog, vladar Roa, Meeka i Tubala, bio je glavom car Rusije, Moskovske Velike Kneevine i Sibira. to se konane bitke tie, koju bi slijedile poasti i apokalipse i slino, ta e se voditi izmeu Rusa i Engleza, poput prepirke to su je upravo imali oko Krima, samo stostruko gore.

Koga e pomesti ovaj veliki sud, ovaj silni val unitenja? Tja, na to smo svi znali odgovor. Grenike. Redao ih je itav niz, kratko zastajkujui izmeu svakog, da sluajno kojeg ne propustimo. Bludnici i pijanice. Kritelji svetog sabata. Papisti i sljedbenici doktora Puseya. Turin i svi poklonici nevjernika Muhameda. Crni divljak koji nikad nije priznao veliku slavu Kristovu. idov to je umorio Krista, naeg Spasitelja. I svi drugi koji nisu uredno priznavali grijehe i molili oprost. Pastva je bila ushiena poput djece, divno uivajui dok ih je motao na sve strane svojim rijeima. Isprva je prostrujio amor od straha jesu li se dovoljno ispovijedali ili e i sami zauvijek gorjeti. Potom su s olakanjem odahnuli kad su uli da vjerojatno ipak nee dospjeti na crnu listu sve dok budu pazili to rade. Napokon, a to je najbolji dio, nakratko su se samodopadno zamislili nad svom tom bogatom gospodom i damama i kraljevima i carevima kojima, uza svu njihovu raskonu odjeu i koije, nema spasa i uskoro e se sa svojih visokih poloaja survati ravno u pakao. Ovo je bilo estoko. Premda osobno ne razmiljam previe o propasti svijeta, sigurnost kojom je govorio malo me zabrinula, raajui u meni blage sumnje i pitanja.

Idemo, proaptao sam. inilo se da me China nije ni uo. Gledao sam kako zuri u sveenika, oiju izbeenih od

straha, upecavi se na njegove rijei kao riba na udicu. Njega je, opet, lako bilo uvjeriti u sve, onako prostodunog grmalja. Kad sam ga gurnuo laktom, ak mi je okrenuo lea. No, moda je stega na manskim brodovima bila tanka kao vlas u usporedbi s nekakvim engleskim i amerikim plovilima, budui da je otok Man suvie malen za takve formalnosti, ali postoje ipak neke granice. Podbo sam ga u rebra.

Mornaru Clucas, zapovijedam vam da krenete. Moda sam stvarno bio malo preglasan. Jedan od sluaa otro me povue za kaput.

Dosta je. Ako ne znate utjeti, onda izaite. Nevolja je u tome to mi je podstava ve bila napola poderana kad su me one podle

lopovske nitarije vukle za depove. Osjetio sam kako je sljedeeg trenutka neto popustilo i palo. Ako postoji neto to se jasno uje, onda je to razbijanje stakla, pa je ak i na prijatelj s naoalama na tren zautio. Takoer nema vonja do konjaka kad zapahne nosnice, i svi su se uokolo navirivali da vide to je posrijedi. Imali su to i vidjeti. Do razbijene ploskice rakije bila je limenka prosutog duhana, a do nje staklena ploica. Bila je razbijena, ali nije teko bilo razaznati to je bilo naslikano na njoj jer je rad bio precizan i prikazivao odreene oblike koje ovjek zamjeuje. Radilo se o mladoj gospoici, divnoj da divnija nije mogla biti, koja se, sjedei na udobnoj stolici, smijeila i u ruci drala makicu. to se odjee tie, ha, imala je lijepi eiri privezan pod bradom i lijepi par glenjaa s vezicama sve do vrha. I naravno, makicu. Ali dalje od toga nita. Pojedinosti su bile vrlo pomno izraene.

Pijanica, prosike netko.

Bludnik, otpljune drugi. Sve u svemu, ini se da na dan paklenog ognja ne bih proao ba najbolje. Barem je to

pokrenulo Clucasa, i odjednom mu se poelo uriti da izae. Jo neto je bilo dobro kad smo izali, a to je da naem prijatelju u prnjama, kao ni njegovoj mnogobrojnoj obitelji nije bilo ni traga. Ulica je bila tiha, dok se samo nekoliko metara nie na zidiu sunao onaj mudrija, prvi asnik Juan Brew. Bilo je to tipino za njega. Da svi gaze po pseem izmetu, on bi za to vrijeme pronaao gvineju. Katkad je ovjek dolazio u iskuenje da ga dobro odalami nogom.

Je l mislite da je to istina? poe blebetati grmalj Clucas. Stie li Armagedon? Za tebe svakako. Nisam mogao prealiti uzorke koji su mi propali zbog te grdosije.

Gubitak je bio vei nego to se inilo. Nije uope imalo smisla traiti pravi Watermans Arms sada kad nismo imali to pokazati.

Na moje iznenaenje, Brewa jedva da je pogodila vijest o posljednjim dogaajima. Ma ne razbijajte glavu, kapetane. Palo mi je neto na pamet, nasmijei se. Zato ne ponudimo Sincerity u najam. Recimo, povezemo nekoliko putnika nekamo daleko na kraj svijeta, kamo god ele. Oni bi nam smogli svotu da platimo globu.

Najam? znao sam da smo na rubu oaja, ali ipak... Postoje putniki brodovi i oni koji to nisu, a znao sam kojoj skupini pripada Sincerity.

Ne bismo ih zapravo trebali nikamo voziti, nastavljao je Brew, ne odustajui od zamisli. Kad se jednom maknemo odavde i dobijemo novac za robu, moemo neto izmisliti da na kraju ipak ne odemo, nego im samo vratimo sitni iz nae zarade.

Bio sam u iskuenju da se jednostavno usprotivim i stanem na kraj njegovom mudrovanju. Ali, iskreno reeno, zamisao nije bila tako loa.

VELEASNI GEOFFREY WILSON, LIPNJA 1857. Prvi znak da je neto polo naopako bila su velika kola koja su se zaustavila pred kuom

moje svasti, tereta skrivenog pod tekom ceradom. Bio sam zauzet, unesen u pisanje pisama, te sam spoetka obraao malo panje, vjerujui da je to neto povezano s nekim od susjeda, no tada me slukinja zazva:

Netko vas trai, gospodine Wilson. Pred vratima me ekao koija: jedan od onih mrkih londonskih tipova kojima usta kanda

nikad ne mogu mirovati, nego njima vau, pljuju, pue lulu ili sve troje istovremeno. Onda, kuda s tim? upitao je pokazujui na kola.

Smiljao sam kakav prikladan odgovor da ga otpravim kad li njegov pomonik smaknu ceradu i otkri uredno poslagane svekolike zalihe namijenjene naoj ekspediciji. Ali ovo je potpuno pogreno, okosnuh se na njega. To treba ukrcati na Carolinu.

Koija je jo uvijek prtljao u potrazi za dokumentima kad sam ugledao Jonaha Childsa kako prilazi u svojoj koiji. Dok je silazio, uhvatih mu pokunjen pogled i ubrzo sve postade bolno jasno. I sam sam uo tek jutros, pojasni. Admiralitet je alje s municijom u Bombay.

Ostali smo bez broda! Kao da to nije bilo dovoljna nesrea, zaprepastio me dodatnim loim vijestima.

Bojim se i da su nam uzeli majora Stanforda. Njegov puk plovi u Calcuttu u narednih tjedan dana.

Jo samo dva dana i ve bismo bili na puini, daleko od nezgode takve vrste. Moja su uvstva tada, dakako, bila posve na strani vojske, u tim trenucima njezine najtee krize, a ipak bih vie volio da su rekvirirali neki drugi brod i drugog majora. Nije li na pothvat, u svojim okvirima, jednako vaan kao i njihovi pohodi protiv krvoednih pobunjenika? Ako su pokuavali obraniti prevlast uljudbe, mi smo nastojali spasiti sam temelj na kojem je civilizacija poivala: Sveto pismo.

Bio je to teak udarac. Ekspedicija liena i voe i prijevoznog sredstva uope nije

ekspedicija ve puka sanjarija. U tom trenutku nisam imao mnogo vremena razmiljati o toj nezgodi, onako suoen s pitanjem praktine naravi pronalaenja smjetaja za zalihe dok je voza kola pokazivao znakove nestrpljenja. Premda nisam elio pretvoriti u skladite svastin dom u kojem sam boravio kao gost, nisam ih mogao ostaviti na ulici pa drugog izbora nije ni bilo. Odloite ih u salon, rekoh mu, budui da je to bila najvea i najmanje natrpana prostorija.

G. Childs poslao je vijest o krizi Renshawu i dr. Potteru i oni su se ubrzo pojavili. Pozvao sam ih da mi se pridrue u salonu tako da dvojicu radnika moemo drati na oku. Bio je to tuan trenutak. Neprestan priljev naih zaliha koje su uskoro tvorile omanje brdo u sredini sobe bacao je runu sjenu na na razgovor, gotovo kao da se podruguje naim jalovim nadama: atori, mree za spavanje i konjska sedla i nimalo nevano, naizgled beskrajan broj bisaga za mazge, kojih je, inilo se, bilo dovoljno za omanju vojsku.

Bojim se da nee biti lako pronai drugi brod, izjavi Childs potiteno. Koliko sam uo, Admiralitet rekvirira sve ega se moe domoi.

A da odemo parobrodom? predloi Potter. uo sam da sada ve plove sve do Australije.

S mukom sam uspijevao prihvatiti da taj ovjek koji je ekspediciji pripadao jedva tjedan dana ve dri predavanje o tome kako bi je trebalo voditi. Presudno je da imamo vlastiti brod, odvratih mu otro. Moda e nam trebati da nas preveze u kakvu tasmansku divljinu, ili da nam doveze namirnice.

Renshaw zijevnu. A inozemni brod? Njih nee dirati. Bilo je tipino za tog momka da mu na um padnu ovakve nelojalne primisli. Childs, vrli

rodoljub u dui, dobaci mu prijekoran pogled. Bolje nita nego to. Ovo je engleska kranska ekspedicija i, kao takva, ne moe se oslanjati na ljude pogrenih uvjerenja. Ne, ako nita drugo ne stoji na raspolaganju, bojim se da emo naprosto morati odgoditi polazak.

Ovdje sam se morao umijeati: Ali to bi znailo da ne bismo stigli u Van Diemenovu zemlju na vrijeme da uhvatimo ljeto june polutke, to je jedino doba pogodno za odlazak u unutranjost. Pothvat bi se morao odgoditi itavu godinu dana.

U tom asu je rasprava zapela. Uli smo, naime, u slijepu ulicu. Bilo je prijeko potrebno da odmah krenemo, pa ipak nitko od nas da se dosjeti na koji nain to i uiniti. Neko smo vrijeme u munoj tiini tako stajali u salonu gledajui kako roba neprestano pristie. Dotad su voza i njegov pomaga ve prenijeli krupnije stvari i sada su, znojei se od napora, prenosili namirnice koje je priskrbio major Stanford.

Ima ovdje biranih stvari, primijeti Renshaw. Doista se inilo da je major Stanford birao zalihe s obzirom na koliinu ali i kakvou, da

ne kaem rasko. Uhvatih se kako razmiljam o tome nije li ga suvie zaokupljala bojazan da se ne ponovi nesretna epizoda s mezopotamskom mazgom. Pred nama se redala raznolikost, najbolja kuhana unka, hermetiki zatvorene staklenke lososa, limenke aberdeenske kae od mesa s povrem i itave kitre proeka, viskija i ampanjca. Otklonjena je ujedno i mogunost da bi se u ovome moralo uivati u neudobnim uvjetima jer su daljnje zalihe ukljuivale stolove i stolice, stolnjake, posue i sheffieldski srebrni pribor za jelo. Sliku je upotpunjavala velika kutija kubanskih cigara.

Nije ni udo da ima toliko bisaga za mazge, promrmlja Renshaw. Jonahu Childsu to ba nije bilo drago, to je i razumljivo, budui da je on sve to platio.

Nisam pojma imao da major Stanford ima potrebu za tako raskonom opskrbom. Moda i nije tako strano to je opozvan, natukne Potter. Na kraju krajeva, ni ne

poznaje Australiju. Osjetio sam da je suvie drsko od ovoga pridolice da kritizira lanove koji su od poetka

u pothvatu, no, na moje iznenaenje, Childs nije pokazivao znakove neslaganja s njim. ak se inilo da ga podrava. To je doista istina. Samo, sumnjam da emo sada pronai

strunjaka za Australiju, ovako na brzinu. Tako smo preli na pitanje voe, premda je rasprava nuno ostala visiti u zraku, kao

uostalom i itava ekspedicija. Ako se pravo uzme, treba li nam uope istraiva?, Potter e radikalno. Takvih bi se u

Tasmaniji nalo deset za peni, uvjeren sam. Moda bismo naprosto trebali traiti nekoga tko posjeduje odgovarajue karakterne osobine. Odrjeitog i ilog ovjeka. Bodrog i odlunog. Snanog tjelesno i duhovno.

Moda sam to samo umiljao, ali odjednom sam stekao jasan dojam da nam doktor zapravo ne crta apstraktni profil prikladnog voe, nego nam spretno nastoji podmetnuti sebe samoga. Moda mu inim nepravdu, a opet, u ovo malo vremena to sam ga poznavao, shvatio sam da je ovjek ive, ak prodorne naravi, u emu nisam vidio nita to bih pozdravio. Na svoj se nain jamano imao ime pohvaliti, ali smatrao sam ga jedva sposobnim za ovaj zadatak od najvee vanosti. Naa ekspedicija, uostalom, nije bila obina ekspedicija, ve neto poput svete misije u po