Sveučilište u Zadru Odjel za arheologiju Odnos jadranskog eneolitika prema unutrašnjosti Balkanskog poluotoka Završni rad
Nov 08, 2014
Sveučilište u Zadru
Odjel za arheologiju
Odnos jadranskog eneolitika prema unutrašnjosti
Balkanskog poluotoka
Završni rad
Mentor: prof.dr.sc. Brunislav Marijanović Student: Nikolina Stepan
Zadar, listopad, 2010.
Sadržaj:
Sadržaj:.......................................................................................................................................1
Uvod............................................................................................................................................5
1. Eneolitik istočne jadranske obale............................................................................................6
1.1. Eneolitik na istočnom Jadranu.........................................................................................6
1.2. Problem periodizacije eneolitika istočno-jadranskog prostora........................................6
2. Eneolitička nalazišta na istočnoj obali Jadrana.......................................................................9
2.2. Popis nalazišta na istočnoj obali Jadrana.........................................................................9
2.2. Stratigrafski pregled značajnijih nalazišta na istočnoj obali Jadrana.............................11
3. Kulturni utjecaji na prostoru istočnog Jadrana u razdoblju ranog eneolitika.......................18
3.1. Kasna hvarsko-lisičićka kultura na istočnoj obali Jadrana u eneolitiku........................18
3.1.1. Kanelirana keramika...............................................................................................18
3.1.2. Prisutnost kanelirane keramike na istočnom Jadranu.............................................19
3.1.3. Bikonične posude s rebrastim aplikacijama na trbuhu...........................................20
3.2. Kronološki odnos ranog eneolitika istočnog Jadrana....................................................22
4. Kulturni utjecaji na prostoru istočnog Jadrana u razdoblju razvijenog eneolitika................25
4.1. Žlijebljena keramika......................................................................................................25
4.1.1. Problem žlijebljene keramike na istočnom Jadranu................................................25
4.2. Pojave indoeuropskog i stepskog podrijetla na istočnom Jadranu.............................28
4.3. Ljubljanska kultura........................................................................................................29
4.3.1. Problem ljubljanske kulture na istočnom Jadranu..................................................29
4.3.2. „Jadranski tip ljubljanske kulture“ na istočnom Jadranu........................................29
4.3.3. Karakteristike nalaza „jadranskog tipa ljubljanske kulture“...................................30
4.3.4. Kronologija nalaza „jadranskog tipa ljubljanske kulture“......................................31
4.3.5. Zaključna razmatranja prisutnosti ljubljanske kulture na istočnom Jadranu..........31
4.4. Vučedolska kultura........................................................................................................33
4.4.1. Problem vučedolske kulture na istočnom Jadranu..................................................33
4.4.2. Širenje vučedolske kulture na istočni Jadran..........................................................33
4.4.4. Zaključna razmatranja prisutnosti vučedolske kulture na istočnom Jadranu..........34
4.5. Kronološki odnos razvijenog eneolitika istočnog Jadrana.............................................36
Zaključak...................................................................................................................................39
Prilozi........................................................................................................................................41
1
Karta I. – Eneolitička nalazišta na istočnoj obali Jadrana....................................................41
T.I. Rani eneolitik - kanelirana keramika.............................................................................42
T.II. Razvijeni eneolitik - žlijebljena keramika....................................................................43
T.III. Razvijeni eneolitik - „Schnur“-keramika....................................................................44
T.III. Razvijeni eneolitik - nalazi ljubljanskog tipa..............................................................45
Literatura:..............................................................................................................................47
2
Uvod
U vremenskom periodu od kraja neolitika pa sve do nastupa ranog brončanog doba, u
razdoblju eneolitika jadranskog prostora, teško je definirati i točno prikazati slijed kulturnih
manifestacija. Najveći je problem ipak, bez obzira na danas veći broj provedenih arheoloških
istraživanja, kao i poznate arheološke građe, postojanje je čitavog niza nesporazuma, što se
jasno očituje u prisutnosti dosta različitih stavova o razvoju eneolitika na prostoru istočnog
Jadrana, zbog čega to pitanje ostaje otvoreno.
Cjelokupan fundus nalaza s danas poznatih eneolitičkih nalazišta na prostoru istočnog
Jadrana, svakako upućuje na značajnu ujednačenost tipoloških i ornamentalnih odlika
keramičkog materijala. U tom se smislu, kao vodeće pojave ističu posude sa zaobljenim
trbuhom i visokim cilindričnim vratom, prstenasto zadebljani obodi, posude s proširenim i
prema unutra koso zasječenim obodima, plastične trake aplicirane na različitim dijelovima
posuda, barbotino keramika, ornamentika tipa ljubljanske kulture, žlijebljena i „Schnur“-
keramika, kao i velik broj pojedinačnih nalaza čiji se ukrasni motivi i kompozicijska rješenja
nalaze samo na nekim nalazištima. Uz navedene pojave, kao vrlo važan element tu je i
autohtona tradicija i njezin dalji razvoj kojeg karakterizira kanelirana keramika kao poseban
fenomen. U stvaranju kulturnog sadržaja eneolitika istočnog Jadrana prisutan je veći broj već
navedenih komponenti koje više ili manje određuju njegov karakter, no kako bi se odredila
stvarna obilježja određenog perioda, potrebno je temeljitom analizom svih relevantnih
podataka, odrediti stvarno značenje svake sastavnice koja ga obilježava.
S obzirom na to da je kulturna slika eneolitika istočne jadranske obale vrlo složena, do
danas nije dano zaključno rješenje pitanja pojave određenih kulturnih manifestacija na ovome
prostoru, kao i njihovog odnosa prema drugim pojavama. Bez obzira na to što možemo jasno
definirati eneolitički period ovoga prostora, čiju donju granicu čini klasična hvarsko-lisičićka
kultura, a gornju klasična cetinska i posuška kultura, kao nedvojbeno najranije pojave na
ovome prostoru, pitanje definiranja razvojnih faza unutar njega, unatoč većem broju iznesenih
mišljenja različitih autora, do danas je ostalo otvoreno.
3
1. Eneolitik istočne jadranske obale
1.1. Eneolitik na istočnom Jadranu
Jedno od značajnijih prapovijesnih razdoblja na prostoru istočne jadranske obale
svakako je eneolitik, bakreno doba, kojemu se danas, uz već dosta velik fundus arheološke
građe, posvećuje sve više pozornosti. Radovi nešto starijeg datuma, iako vrlo značajni, s
obzirom na vrijeme nastanka te tada dostupnu materijalnu građu, ne mogu nam pružiti dobru
interpretaciju ovoga razdoblja, prvenstveno zbog vrlo jednostavnih rješenja koja donose. Ipak,
danas postoji velik broj radova koji se bave ovom problematikom i na taj su način uvelike
pridonijeli rješavanju pitanja problema eneolitika istočnog Jadrana.
Eneolitik Jadrana, svojim jedinstvenim karakteristikama nije usporediv sa npr.
kontinentalnim prostorom, no proučavan je upravo u odnosu na eneolitik toga područja, za
čijom je obradom, prema stanju istraženosti te publikaciji, oduvijek zaostajao. Takvo je
povezivanje svakako posljedica velikog broja kultura, prvenstveno iz unutrašnjosti, čiji se
utjecaji manifestiraju na ovome prostoru, no iz tog razloga dolazi do izostavljanja
specifičnosti njega samoga, specifičnosti čije porijeklo treba tražiti isključivo u ovim
prostornim okvirima.
Jedna od činjenica koja to potvrđuje je ta da niti danas nema usklađenog mišljenja oko
određivanja eneolitičke kulture na prostoru Jadrana, bez obzira što su utvrđene neke lokalne
specifičnosti koje svakako upućuju na postojanje određenih razlika u odnosu na druga
područja te time nalažu i mogućnost izdvajanja posebne kulturne grupe.
Sve je to posljedica niza neriješenih problema vezanih za kulture koje imaju utjecaj na
ovaj prostor, njihovo porijeklo, kao i one koje se razvijaju upravo na ovome području
zahvaljujući starijim, autohtonim kulturnim manifestacijama ili kao posljedica utjecaja
vanjskih čimbenika.
1.2. Problem periodizacije eneolitika istočno-jadranskog prostora
Postoji čitav niz autora koji su pisali te iznijeli svoje mišljenje i periodizaciju ovoga
prostora, prema tada dostatnim podacima, zbog čega ti radovi svakako imaju veliku
vrijednost, bez obzira na to što u nekim svojim rješenjima nikako ne odgovaraju današnjoj
slici istočno-jadranskog prostora u eneolitiku.
4
Jedna od prvih koja se bavila eneolitikom Jadranskog prostora te među prvima izrazila
svoje mišljenje je Paola Korošec. Ona je čitav eneolitik Dalmacije razmatrala u okviru jedne
razvojne faze, jedinstvene kulture, tzv. Jadranske grupe te njenog odnosa prema neolitičkoj
hvarskoj kulturi u kojoj je, kako je pretpostavila, došlo do prodora elemenata koji su utjecaj
imali na tzv. „jadransku grupu“, danas obuhvaćenu pojmom „jadranski tip ljubljanske
kulture“.
Nešto kasnije, Šime Batović je, kao korekciju, iznio svoju tezu prema kojoj je isto
razdoblje podijelio u dvije faze. Kao obilježje prve faze označio je cetinsku kulturu koja se
prema njemu razvila kao posljedica neolitičke tradicije uz utjecaje alpskog područja te
lasinjske kulture, dok je ljubljanskom kulturom, kao posljedicom migracijskog djelovanja s
Ljubljanskog barja, koja nema razvojni kontinuitet u Primorju, okarakterizirao drugu fazu.
Stojan Dimitrijević također je dao svoj pokušaj periodizacije ovoga prostora te je
problem razmatrao kroz tri razvojne faze. Najstariju je fazu, rani eneolitik, predstavio kao
protonakovansku kulturu, povezujući nalaze kanelirane keramike pojedinih lokaliteta hvarske
kulture1 s horizontom Vinča D1. Kao drugu fazu, na nju je u srednjem eneolitiku nadovezao
nakovansku kulturu, koja predstavlja dalji razvoj istog vinčoidnog faciesa, nakon čega slijedi
posljednja faza koju je autor objasnio dvama prodorima eneolitika kontinentalnog prostora.
Prvi je prodor kontinentalnog eneolitika u obliku lasinjske kulture uz koju se približno
istovremeno pojavljuju i „schnurkeramički stepski elementi“, dok je drugi prodor obilježen
spuštanjem vučedolske populacije iz zapadne i središnje Bosne prema jugu te rasprostiranjem
i fiksiranjem jadranskog tipa ljubljanske kulture duž Jadrana, od Istre do Albanije, koji prema
njemu već izlazi iz kronoloških okvira eneolitika.
Ovim se pitanjem bavio i Nikša Petrić, koji je istu grupu nalaza izdvojio kao Pelješku
kulturu, odnosno kulturu Pelješac ranog eneolitika Dalmacije, kao i Čedomir Marković, koji
je zapazio bubanjske (salcuta) elemente u V stratumu Odmuta.
Jednu od posljednjih teza iznio je Brunislav Marijanović, smatrajući da je na ovome
prostoru tokom eneolitika moguće izdvojiti samo dvije razvojne faze. Stariju je fazu označio
1Grapčeva šplja i Markova špilja na Hvaru, špilja Tradanj, Pokrivenik (S. Dimitrijević, Problem eneolita na istočnoj jadranskoj obali, PJZ, sv. III, Sarajevo, 1979.)
5
kao „rani eneolitik“ te ona prema njemu odgovara ranom eneolitiku izvanjadranskog
područja, dok je mlađu fazu, izjednačenu s kasnim eneolitikom izvanjadranskog prostora,
prikazao kao „razvijeni eneolitik“. Kao karakteristiku prve faze B. Marijanović je izdvojio
kaneliranu keramiku, koja predstavlja potpuno novu keramičku vrstu, no ne označava i razvoj
potpuno nove kulture, već se prema njemu radi samo o transformaciji kasnoneolitičkog
supstrata i njegove kulture, prema čemu bi eneolitik ovoga prostora imao prvenstveno
autohtoni karakter. Drugu je fazu okarakterizirao dvjema primarnim te većim brojem
sekundarnih komponenti. Kao primarne je komponente naveo posude sa zaobljenim
racipijentom, visokim vratom i prstenasto zadebljanim obodom, te posude s proširenim i koso
zasječenim obodom, dok je kao sekundarne pojave naveo žlijebljenu keramiku, nalaze
ljubljanskog tipa, „Schnur“-keramiku, vučedolske nalaze te rane cetinske nalaze. Ipak, bez
obzira na veći broj komponenti, autor ovu fazu smatra potpuno konzistentnom cjelinom.
Svakako su vidljive velike razlike u interpretaciji eneolitika istočnog Jadrana te su
neke od njih u potpunoj suprotnosti jedne prema drugima, počevši od terminologije,
kronološke pozicije određenih manifestacija i samog eneolitika ovog prostora, ali i
interpretaciji njegovih karakteristika. Prema svemu navedenome vidljivo je da je periodizacija
jadranskog eneolitika još uvijek otvoreno pitanje, te ću se u daljem izlaganju oslanjati na
periodizaciju posljednjeg autora, B. Marijanovića, smatrajući je najprihvatljivijom.
6
2. Eneolitička nalazišta na istočnoj obali Jadrana
2.2. Popis nalazišta na istočnoj obali Jadrana
1. Lastvine u Bukoviću kod Benkovca
2. Škarin samograd
3. Rumin-Bitelić2
4. Tradanj kod Šibenika
5. Pokrivenik
6. Vlake u Otšiću kod Sinja3
7. Vaganačka pećina
8. Markova spilja na otoku Hvaru
9. Grapčeva spilja na otoku Hvaru
10. Vela Spila na otoku Korčuli
11. Spila Nakovana na poluotoku Pelješcu
12. Pećina Gudnja na poluotoku Pelješcu
13. Vilina pećina kod Dubrovnika (Ombla I)
14. Lastva
15. Ravlića pećina
16. Velika gradina u Varvari
17. Zelena pećina u Blagaju kod Mostara
18. Guvnine u Lokvama kod Čapljine
19. Badanj
20. Džakulina glavica
21. Pećina Lazaruša u Hodovu kod Stoca4
22. Gornje Banje
23. Jejinovača
24. Hateljska pećina u Berkovićima kod Stoca
2 Na navedenom je nalazištu prvi puta pronađen ulomak „Schnur-keramike“ te je to i jedini objavljeni nalaz (B. Marijanović, Neka pitanja eneolitika istočnog Jadrana, Diadora, 14, Zadar,1992.)3 Lokalitet na kojemu je utvrđen najveći broj nalaza „jadranskog tipa ljubljanske kulture“. (B. Marijanović, Ljubljanska kultura na istočnoj jadranskoj obali, VAHD, sv. 84, Split, 1991.)4 Na temelju do sada objavljene građe, može se zaključiti da je Lazaruša lokalitet s najvećim brojem nalaza „Schnur“-keramike na cijelom sjeverozapadnom Balkanu. (B. Marijanović, Prilozi za prapovijest u zaleđu jadranske obale, Zadar, 2000.str. 158.)
7
25. Pećina Greben
26. Manastirska pećina
27. Ljeskova glavica
28. Orah
29. Spila u Perastu
30. Pećina Vranjaj
31. Odmut pećina u Plužinama
8
2.2. Stratigrafski pregled značajnijih nalazišta na istočnoj obali Jadrana
Vela Spila na otoku Korčuli
Vela Spila je višeslojno prapovijesno nalazište na otoku Korčuli. Prva pokusna
sondiranja provedena su pedesetih godina 20. stoljeća, a od 1978. godine lokalitet je sustavno
počeo istraživati G. Novak, čije su mjesto nešto kasnije preuzeli B. Čečuk i D. Radić.
S obzirom da se radi o višeslojnom prapovijesnom lokalitetu, utvrđen je razvoj kroz
više faza od paleolitika pa sve do kraja brončanog doba. U razdoblju koje pripada eneolitiku
moguće je izdvojiti dva razvojna stupnja od kojih se starija faza veže uz hvarsku kulturu, dok
mlađi stupanj vremenski pripada ranom eneolitiku. U keramičkom repertoaru ovih faza
svakako prevladavaju različite inačice zdjela kratkog vrata s prema van izbačenim
stepenastim prijelazom vrata u rame, dok u ukrasnom sistemu, osiromašenom u odnosu na
ranije razdoblje, prevladava kaneliranje, urezivanje koje oponaša kaneliranje, plastična rebra i
obično urezivanje, a krajem ovog perioda se vrh oboda grubih posuda počinje ukrašavati
utiscima prstiju.
Pećina Gudnja na poluotoku Pelješcu
Gudnja je višeslojno prapovijesno nalazište na poluotoku Pelješcu kod Stona, a otkrio
ga je V. Milosavljević, dok je istraživanja kroz više sustavnih kampanja, između 1963. i 1968.
godine, provela Spomenka Petrak.
Utvrđeno je više razvojnih faza od ranog neolitika sve do srednjeg brončanog doba, a
u ovom su slučaju najznačajnije faza IV. koja pripada razdoblju ranog te faza V. koja pripada
razdoblju razvijenog eneolitika. Ono što dominira u ranijoj fazi svakako su ukrasi izvedeni u
tehnkama kaneliranja, urezivanja, žigosanja i plastičnog apliciranja, dok se u drugoj fazi, kao
skromnije zastupljena komponenta u keramografiji pojavljuju loptaste posude sa cilindričnim
vratom i prstenasto zadebljanim obodom, a u keramičkom repertoaru zastupljena je žlijebljena
keramika, nalazi jadranskog tipa ljubljanske kulture te posuda ukrašena „Schnur“ -ukrasom.
9
Grapčeva spilja
Najranija istraživanja na ovome lokalitetu provedena su krajem 19. stoljeća, a nešto
kasnije, 1912. godine ovaj je lokalitet počeo istraživati G. Novak, dok su novija istraživanja
vođena od 1996. godine.
Utvrđeno je postojanje više razvojnih faza, od ranog neolitika sve do srednjeg
brončanog doba, od kojih se eneolitiku pripisuju III. i IV. faza. Treća faza je podijeljena na
dvije potfaze, a okarakterizirana je posudama blago stegnutog, prstenastog vrata s plastičnim
trakama na trbuhu, koje su najčešće ukrašene žlijebljenjem ili urezivanjem, dok je faza IV.
obilježena pojavom urezivanja i utiskivanja geometrijskih motiva, te češljastog utiskivanja
koje je najčešće napravljeno malim nazubljenim kotačićem, što je tipično za ranu cetinsku
kulturu.
Ravlića pećina
Sustavna istraživanja provedena su tijekom 1978.-1980. godine te su na temelju
stratigrafskih zapažanja i svojstva keramičkih nalaza izdvojene četiri razvojne faze s
odgovarajućim potfazama.5 Najznačajnije za ovu problematiku su faza II, koja se dijeli na tri
te faza III, koja se dijeli na dvije potfaze, dok najstarija faza I pripada starijem neolitiku, a
najmlađa IV faza, razvijenom ranom brončanom dobu.
Faze IIA i IIB pripadaju ranoj i klasičnoj hvarsko-lisičićkoj kulturi, dok faza IIC
svojim karakteristikama, prvenstveno nalazima kanelirane keramike, označava kasni stupanj
hvarsko-lisičićke kulture, no ujedno je i predstavnik ranog eneolitika toga područja. U fazi
IIIA, obilježenoj kao razvijeni eneolitik, prevladavaju posude s cilindričnim vratom,
zaobljenim trbuhom te prstenasto zadebljanim obodom. Jedno od važnijih svojstva ove faze je
i barbotino keramika koja čini veliki postotak ukupnog broja keramičkih nalaza, a svakako sje
značajan i veći broj kermičkih nalaza ukrašenih kanelirenjem. Osim navedenih nalaza
utvrđene su i bikonične posuda s rebrastim aplikacijama, dva-tri sitna ulomka žlijebljene
keramike, nalazi jadranskog tipa ljubljanske kulture te nalazi iz početnog stupnja cetinske
kulture (Cet I).
Hateljska pećina u Berkovićima kod Stoca
5 B. Marijanović, Eneolit i eneolitičke kulture u Bosni i Hercegovini, Mostar, 2003. str.29.
10
Radi se o višeslojnom prapovijesnom nalazištu, gdje je prvo pokusno sondiranje
proveo B. Marijanović 1984. godine, a sustavna su istraživanja vođena kroz dvije istraživačke
kampanje 1987. i 1988. godine.
Zahvaljujući provedenim istraživanjima, omogućeno je izdvajanje nekoliko faza
razvoja, od starijeg neolitika, preko mlađeg neolitika, razvijenog eneolitika, do ranog i
srednjeg brončanog doba, kojima treba priključiti i posljednju fazu u kojoj je prisutan mali
broj srednjovijekovnih nalaza.6
U keramografiji III faze koja pripada razvijenom eneolitiku postoji nekoliko odrednica
koje je najviše karakteriziraju od početka do kraja njenog trajanja, a očituju se u velikom
broju različitih varijanti dva osnovna keramička tipa. Jednu od tih dviju najzastupljenijih
pojava čine posude s cilindričnim vratom, u velikom broju slučajeva i prstenasto zadebljanim
obodom te loptastim donjim dijelom, dok drugu značajnu odliku predstavljaju konične i
poluloptaste posude s proširenim i prema unutra koso zasječenim obodom.
Pravo ukrašavanje posuda u ovome je horizontu doista rijetko te se najčešće pojavljuje
keramika ukrašena barbotinom. Unatoč tome, iako ne u velikom broju, utvrđena su dva
ukrasna sustava od kojih jedan ima značajke ukrasnog sustava cetinske kulture, a drugi
„jadranskog tipa ljubljasnke kulture“.
Guvnine u Lokvama kod Čapljine (zaselak Gagrice)
Ovo je gradinsko naselje koje je smješteno u selu Dokmanovići kod Čapljine, a prva
pokusna sondiranja provedena su 1984. godine, dok su sustavna istraživanja vođena tokom
1988. i 1989. godine.
Istraživanja su pokazala postojanje dvije razvojne faze ovog nalazišta, od kojih starija,
faza I, pripada razvijenom eneolitiku, a mlađa, faza II, srednjem brončanom dobu. S obzirom
na to da su nalazi koji pripadaju I fazi dokumentirani na vrlo maloj površini, njihov je fundus
također vrlo skroman. Kod oblika dominiraju posude manjih dimenzija s loptastim donjim
dijelom i cilindričnim vratom, a pronađena su i dva-tri ulomka s blagim prstenastim
zadebljanjem na obodu. Ukrasni je sustav ipak nešto bogatiji te ga karakteriziraju urezivanje,
utiskivanje i žlijebljenje koje ujedno predstavlja i najizrazitije dekorativno svojstvo, a
pronađena su i dva ulomka čiji su ukrasni elementi izvedeni u stilu ljubljanske kulture.
6 B. Marijanović, Prilozi za prapovijest u zaleđu jadranske obale, Zadar, 2000. str.55.-58.
11
Pećina Lazaruša u Hodovu kod Stoca
Lazaruša je pećinsko naselje koje se nalazi u selu Dabrica kod Stoca. Pokusna su
sondiranja, nakon utvrđenih površinskih nalaza, izvršena 1984. godine, a 1988. godine
provedena su i sustavna istraživanja.
Utvrđeno je da se u kulturnom sloju Lazaruše mogu izdvojiti dvije razvojne faze, od
kojih je mlađa, koja pripada razvijenom eneolitiku, podijeljena na dva stupnja.7 Ono što je
vrlo značajno je bogat ukrasni sistem navedene faze ovog nalazišta, što se očituje u prisutnosti
žlijebljene keramike, nalaza ukrašenih u stilu „jadranskog tipa ljubljanske kulture“ te
„schnur“-keramike. Žlijebljenje, koje prevladava u mlađoj fazi, može se povezati gotovo
isključivo s posudama zaobljenog recipijenta i visokog cilindričnog vrata. Kao drugi
karakterističan način ukrašavanja, no daleko slabije zastupljen, je onaj u stilu „jadranskog tipa
ljubljanske kulture“, koji se najčešće pojavljuje na koničnim posudama, a tu su i nalazi
svojstveni ranoj eneolitičkoj fazi cetinske kulture, tipični za posude sa zaobljenim
recipijentom i visokim vratom. Osim navedenih, kao posve samostalna tehnika, pojavljuju se i
ukrasi izvedeni žigosanjem ili ubadanjem te plastični ukrasi u obliku prstenasto zadebljanig
oboda koji su ponekada i u kombinaciji s plastičnim trakama koje se s oboda spuštaju prema
donjim dijelovima posude. Ono što je ipak najznačajnije su nalazi „Schnur“- keramike, na
ovom lokalitetu prisutni u najvećem broju. Taj se način ukrašavanja, kao samostalna tehnika,
gotovo isključivo pojavljuje na izrazito zatvorenim, loptastim oblicima posuda.8
Velika gradina u Varvari
Ovo je višeslojno nalazište na kojemu su arheološka istraživanja provedena više puta,
no tek su ona izvršena 1978. godine dala nalaze kojima je utvrđeno da se radi o vrlo
značajnom eneolitskom naselju.
Izdvojene su tri osnovne faze razvoja (A-C) te njihove odgovarajuće potfaze. Za ovu
problematiku najznačajnija je starija faza, Varvara A9 u kojoj je pronađeno više vrsta
neolitičke, kao i eneolitičke keramike sa i bez primjesa, čije raznolike oblike najčešće
7 B. Marijanović, Eneolit i eneolitičke kulture u Bosni i Hercegovini, Mostar, 2003. str. 49.8 B. Marijanović kao iznimku navodi jednu posudu na kojoj je „Schnur“-ornament kombiniran sa žigosanim trokutovima, što je ujedno i jedini primjerak na kojemu je sačuvana bijela inkrustacija kojom su ispunjena oba ornamenta. (B. Marijanović, Eneolit i eneolitičke kulture u Bosni i Hercegovini, Mostar, 2003. str. 55.)9 B. Čović, Velika Gradina u Varvari - I dio (slojevi eneolitika i ranog i srednjeg brončanog doba) GZM, n.s. XXXII/1977, Sarajevo, 1978.
12
karakterizira barbotino ukras, ali i nešto slabije zastupljene plastične trake, prstenasto
zadebljani obodi, motiv riblje kosti te žigosani trokutovi vučedolskog tipa.
Ljeskova glavica - tumul br. 11
Tumul br. 11 smješten je u Ljubomirskom polju kod Trebinja, a karakterizira ga vrlo
složena stratigrafija u kojoj je, osim najranijih grobova moguće izdvojiti najmanje još dvije
faze prapovijesnih ukapanja, te ponovno pokapanje u kasnom srednjem vijeku.
Eneolitičkom periodu pripada prva faza, a karakteriziraju je nalazi dviju loptastih
posuda s uskim neprofiliranim otvorom ukrašenih u „Schnur-tehnici“, od kojih se na jednoj
osim te tehnike pojavljuje i ukras u obliku dubokih, nepravilno-trokutastih uboda, dok je na
drugoj dodatni motiv kružnice.
Orah - tumul br. 1
Ovaj je tumul smješten kod Bileća, a pripada skupini od ukupno pet tumula na kojima
su, u okviru projekta „Trebišnjica“, 1967. godine provedena arheološka istraživanja.
Od navedenih pet tumula, jedino je na ovome bilo moguće izdvojiti fazu koja pripada
eneolitičkom razdoblju. Od keramičkih nalaza zanimljiv je samo jedan od manjeg broja
usitnjenih ulomaka, čije su karakteristike izrazito prstenasto zadebljanje oboda.
Zelena pećina u Blagaju kod Mostara
Na ovome su lokalitetu 1955. godine provedena istraživanja koja je vodio A. Benac,
na temelju kojih su izdvojene tri razvojne faze kulturnog sloja10.
Nalazi novijih istraživanja, prema B. Marijanoviću, upućuju na mogućnost izdvajanja
još jedne faze u kulturnom sloju toga nalazišta, zbog čega on dodaje fazu II kao razvijeni
eneolitik, nakon koje slijedi faza I koja pripada razdoblju ranog brončanog doba. Među
najznačajnije eneolitičke nalaze tako spada jedan ulomak „Schnur“-keramike, prisutni su i
ulomci trbušastih posuda s cilindričnim vratom i prstenasto zadebljanim obodom, tri ulomka
posuda ukrašena žlijebljenjem te ulomak s nizom žigosanih trokuta koji tvore cik-cak traku.
Badanj
10 B. Marijanović, Eneolit i eneolitičke kulture u Bosni i Hercegovini, Mostar, 2003. str. 59.-60.
13
Badanj je poznato paleolitsko nalazište kod Stoca na kojemu je među velikim brojem
keramičkih nalaza, na temelju vrlo izrađenih tipoloških značajki, moguće izdvojiti i one koji
pripadaju eneolitiku.
Izdvojene su dvije razvojne faze od kojih fazu I, rani eneolitik, obilježavaju nalazi
kanelirane keramike, dok je faza II okarakterizirana posudama trbušaste profilacije s
cilindričnim vratom i prstenasto zadebljanim obodima, bikoničnim zdjelama s rebrastim
aplikacijama na trbuhu te ukrasima u stilu „jadranskog tipa ljubljanske kulture“, a pripada
razvijenom eneolitiku.
Jejinovača
Ovo pećinsko nalazište, smješteno je u selu Berkovići – zaselak Potkom – kod Stoca.
Istraživanja su dala nalaze koji obuhvaćaju vremenski period od starijeg neolitika do srednjeg
brončanog doba, međutim postojanje kulturnog sloja u pravom smislu nije utvrđeno.
Zabilježeni su nalazi impresso kulture, posuške kulture brončanog doba, te pojedinačni
primjerci ranosrednjovjekovnog materijala, no s obzirom da nalazište nije pružalo uvjete za
trajno naseljavanje, vjerojatno je služilo samo za kratkotrajno zadržavanje različitih
prapovijesnih stanovnika, zbog čega izdvajanje određenih slojeva nije moguće.
Eneolitički nalazi svedeni su samo na posude s trbušastim donjim dijelom i
cilindričnim vratom, od kojih neke imaju i prstenasto zadebljani obod.
Manastirska pećina
Manastirska pećina nalazi se iznad manastira Sv. Vaznesenja u Zavali (Popovo polje),
gdje je 1985. godine Z. Kujundžić izvršila sondiranje. Kulturni sloj, kao i na lokalitetu
Jejinovača, nije utvrđen, no pronađen je materijal iz različitih prapovijesnih perioda, među
kojima, iako malobrojni, prevladavaju primjerci eneolitičke keramike, prvenstveno posude s
trbušastim donjim dijelom i cilindričnim vratom te nekada prstenasto zadebljanim obodom.
Pećina Greben
14
Niti na ovom lokalitetu kulturni sloj ne postoji, ali kao neizostavni keramički nalaz
pojavljuju se trbušaste posude s cilindričnim vratom i prstenasto zadebljanim obodom, uz koje
je zanimljiv i jedan ulomak zatvorene loptaste posude, na čijemu je gornjem dijelu uz obod,
nazubljenim kotačićem izveden niz visećih trokuta.
Džakulina glavica
Radi se o gradinskom nalazištu u selu Rivine kod Stoca, čiji karakter nije sasvim
jasan. Sondažna iskopavanja provedena su 1985. godine. Ne može se sa sigurnošću utvrditi
postoji li vrlo tanak eneolitski sloj, jer je pronađen samo jedan ulomak koji bi mu se mogao
pripisati te se iz tog razloga može promatrati samo kao slučajni nalaz. Riječ je o ulomku
ukrašenom „ljubljanskim“ ukrasnim stilom.
Gornje Banje - tumul I.
Istraživanja je na ovom lokalitetu, u blizini Stoca, 1971. godine proveo Z. Marković,
no tumul je nažalost bio u prilično devastiranom stanju te istraživanja nisu dala značajnije
razultate.
Utvrđeno je postojanje jednog groba u kojemu je pronađen pršljen i jedan ulomak
keramike, čije tipološke i ornamentalne karakteristike pokazuju da je riječ o posudi loptastog
trbuha i kratkog cilindričnog vrata, ukrašenoj žlijebljenjem, zbog čega se može uklopiti među
druge nalaze relevantne ovoj problematici.
15
3. Kulturni utjecaji na prostoru istočnog Jadrana u razdoblju ranog
eneolitika
3.1. Kasna hvarsko-lisičićka kultura na istočnoj obali Jadrana u eneolitiku
3.1.1. Kanelirana keramika
U jednu od vrlo važnih kategorija keramičkih nalaza svakako spada tzv. kanelirana
keramika, kao jedno od važnih obilježja kasnoneolitičke hvarske kulture. Ova se tehnika
pojavljuje kombinirano sa sjajnim crnim glačanjem i sivim ili ružičastim crusted slikanjem te
premda je autori različito definiraju, ipak postoji zajedničko mišljenje da ona kronološki
pripada ranom eneolitiku. Ono što stvara najveći problem kod određivanja pripadnosti
horizonta s kaneliranom keramikom je pitanje označavaju li takve pojave jednu novu kulturu
ili se radi o daljem životu hvarsko-lisičićke kulture.
Ova se manifestacija, prema mišljenju koje je iznio S. Dimitrijević, dosta dugo
smatrala posljedicom utjecaja vinčanske kulture na kasnoneolitičku hvarsku osnovu. On je
kaneliranom keramikom okarakterizirao prvu od tri eneolitičke faze, tzv. protonakovansku
kulturu, smatrajući da je nastala na kasnohvarskom supstratu pod djelovanjem utjecaja kasne
vinčanske kulture (vinča D-I) i vrlo vjerojatno rane salcutanske kulture. Isti je fenomen N.
Petrić označio pojmom „pelješka kultura ranog eneolitika“ povezujući ga također s
vinčanskim utjecajem, ali i Bubanj-Hum grupom, dok se A. Benac protivio, ne samo
izdvajanju nove kulture, već i samog kaneliranja kao njenog obilježja.
Ipak, posljednja rješenja pitanja ovog tipa keramike iznio je B.Marijanović, koji
također smatra da horizont s kaneliranom keramikom u kronološkom smislu pripada ranom
eneolitiku, no nema značenje nove kulturne manifestacije, već završne faze hvarsko-lisičićke
kulture.11 Kao razlog takvoj interpretaciji stoji zaključak da na svim nalazištima šireg
jadranskog područja na kojima je ovaj tip nalaza dokumentiran, a kojih je do danas već
relativno velik broj, navedeni horizont dolazi iznad klasičnih kasnoneolitičkih kultura te
između njih nigdje nije utvrđeno postojanje sterilnog niti bilo kakva drugog sloja. To svakako
potvrđuje slijed ovih pojava. Isto tako, prema B. Marijanoviću na nalazištima na kojima ove
11 Usp. B. Marijanović, Neka pitanja eneolitika istočnog Jadrana, Diadora, 14, Zadar,1992, str. 13.
16
pojave nisu zastupljene u okomitom stratigrafskom slijedu, nigdje nije zabilježeno da
horizontu s kaneliranom keramikom prethodi neki drugi sloj, a ne kasnoneolitički.12
Također, jedna od značajnijih činjenica je da kanelirana keramika niti u jednom
slučaju nije zastupljena kao samostalna kategorija nalaza, već je redovito asocirana s
različitim neolitičkim nalazima. Također tipološka i tehnološka svojstva ovog tipa keramike u
suglasnosti su s tehnološkim i tipološkim svojstvima neolitičke keramike, što pokazuje da se
radi o kontinuiranom razvitku i kulturnom slijedu. Vidljivo je i kombiniranje „starih“ tehnika
ukrašavanja kaneliranjem, no nije zabilježena nekakva dalja transformacija i razvitak u osnovi
koje bi stajala upravo kanelirana keramika, što upućuje na to da se ne radi o nikakvoj novoj
kulturnoj manifestaciji, već je to samo prirodni produžetak i razvoj autohtone kasnoneolitičke
kulture i populacije u okviru jedne faze, koja kronološki i kulturno pripada eneolitiku.
Kaneliranje završne faze hvarske kulture vrlo je značajno, prvenstveno zbog nastavka
njegovog korištenja tokom eneolitika i uloge koju je imalo u početnoj ranoj fazi eneolitika
istočnog Jadrana.
3.1.2. Prisutnost kanelirane keramike na istočnom Jadranu
Pojava kanelirane keramike može se smatrati integralnim dijelom autohtonog razvoja
kasnoneolitičke hvarsko-lisičićke kulture, koja jednim dijelom pripada i eneolitiku, a sam
način ukrašavanja, kako smatra B. Marijanović, može se povezati s kulturnim utjecajima
badenske kulture i Bubanj-Hum grupe te za označavanje ovog horizonta nije potreban
nikakav drugi naziv.
Na vezu s badenskom kulturom upućuje prisutnost određenih oblika posuda, koji se
nikako ne mogu dovesti u vezu sa hvarskom kulturom, a ukras izveden u tehnici kaneliranja
još više pojačava mogućnost te veze. Radi se o vrčevima zaobljenog donjeg dijela i visokog
cilindričnog vrata koji je ukrašen kaneliranjem. Broj ovakvih nalaza je neusporedivo manji od
nalaza koji se neosporno mogu pripisati hvarsko-lisičićkoj kulturi, a zbog podudarnosti u
tehnici izrade vidljivo je da se ne radi o importu, već je riječ o lokalnoj produkciji potpuno
novih tipova keramičkih posuda do koje je moglo doći samo pod utjecajem kulturnog
područja za koje su oni izvorno vezani.
12 Usp. Isti str. 12.
17
Glavno obilježje ranog eneolitika istočnog Jadrana, prema svemu do sada navedenom,
nesumnjivo je keramika ukrašena tehnikom kaneliranja. Utvrđeno je da navedene pojave, na
većini lokaliteta ovog prostora, uvijek dolaze iznad nalaza kasno neolitičke hvarsko-lisičićke
kulture, zajedno sa nekim nalazima karakterističnim za navedenu raniju fazu, te tako
predstavljaju novu dominantnu pojavu koja obilježava početak eneolitika na istočnom
Jadranu. Veći problem stvara pitanje porijekla kanelirane keramike, s obzirom na velika
razilaženja pojedinih autora u interpretaciji podrijetla13, ali i u kulturnom opredjeljenju čitavog
horizonta u kojemu je ona prisutna, kao i njenom značenju za dalji razvoj kultura na ovome
području. Jasno je da ovaj horizont pripada ranom eneolitiku te da se radi o daljem razvoju
hvarsko-lisičićke kulture. Kada se govori o podrijetlu kaneliranog ornamenta, dovodi se u
vezu s različitim kulturnim manifestacijama rasprostranjenim na širem prostoru Balkanskog
poluotoka, počevši od autohtone hvarsko-lisičićke, vinčanske D I, Bubanj-Hum I, badenske,
kao i butmirske kulture, čijem ukrasnom sustavu između ostaloga pripada i kanelirana
keramika. Ipak, neki autori, ne samo da potpuno odbacuju utjecaje određenih kultura, nego i
samu kaneliranu keramiku kao novu pojavu.
Ova je pojava na svim danas poznatim nalazištima vremenski potpuno ograničena te s
obzirom na to da nije moguće definirati njenu evoluciju, nije moguće definirati niti novu
kulturu.
3.1.3. Bikonične posude s rebrastim aplikacijama na trbuhu
Jedna od karakterističnih pojava na prostoru Jadrana, također su bikonične posude s
rebrastim aplikacijama na trbuhu, koje se objašnjavaju na različite načine.
S. Dimitrijević ih je smjestio isključivo u tzv. protonakovansku kulturu, smatrajući da
su u slijedećoj fazi ovi nalazi vrlo rijetki. B. Marijanović smatra da, gledano u cijelosti i
kanelirana keramika i bikonične posude s rebrastim aplikacijama na trbuhu, uvijek pripadaju
vrlo tankim slojevima unutar kojih nema nikakvih jasnijih stratigrafskih cenzura te samim
time niti mogućnosti njihove podjele. 14
Prisutnost ove vrste nalaza na jadranskom prostoru svakako je od velike važnosti, no
nije moguće temeljiti podjelu eneolitika Jadrana samo na tim nalazima i njihovom odnosu s
13 B. Marijanović, Eneolit i eneolitičke kulture u Bosni i Hercegovini, Mostar, 2003. str. 75.-76.14 Usp. Isti str.13.
18
prethodno navedenom kaneliranom keramikom, s obzirnom na vrlo tanke slojeve kojima ti
nalazi pripadaju.
19
3.2. Kronološki odnos ranog eneolitika istočnog Jadrana
Podrijetlo kanelirane keramike svakako je moguće tražiti, s jedne strane u kasno
neolitičkim te s druge strane u rano eneolitičkim kulturama. Od neolitičkih kultura u obzir se
mogu uzeti, sama hvarsko-lisičićka kultura, odnosno njezina varijanta u Lisičićima, zatim
butmirska i vinčanska kultura.
Što se tiče hvarsko-lisičićke kulture, značajna je njezina varijanta u Lisičićima, koju
karakterizira i dosta česta uporaba kaneliranja, no treba se promatrati u odnosu na kulturne
utjecaje područja butmirske kulture, u kojoj predstavlja jednu od značajnijih komponenti
ukrasnog sustava. Važno je naglasiti da su Lisičići jedino nalazište klasične hvarsko-lisičićke
kulture, na kojemu je ovaj način ukrašavanja prisutan u većoj mjeri te bi bilo neobično da
jedno naselje pruži tako snažan poticaj širenju određenog ukrasnog stila na tako širokom
prostoru od Albanije pa sve do Istre. Na svim drugim lokalitetima horizont u kojem je
prisutna kanelirana keramika datiran je nešto kasnije, te tako izlazi iz kronoloških okvira
trajanja naselja u Lisičićima. Iz tog se razloga kaneliranu keramiku, koja je na lokalitetima
hvarsko-lisičićke kulture prisutna u slojevima iznad njezine klasične faze, ne može povezati s
autohtonom tradicijom. Isto tako, što se tiče utjecaja butmirske kulture, prisutni su samo u
Lisičićima, dok drugih kontakata nema, što je osobito značajno zbog činjenice da su puno
izraženiji kulturni utjecaji s jadranskog prostora prema unutrašnjosti, nego u suprotnom
pravcu.
Važnost vinčanske kulture osobito je napomenuo S. Dimitrijević, koji kao elemente
povezivanja uzima bikonične posude s rebrastim aplikacijama. Ipak, prema stratigrafiji
određenih lokaliteta, jasno je da su navedeni oblici karakteristika nešto kasnijeg vremena kada
se kanelirana keramika posve gubi. S druge strane teško je pretpostaviti da je kasna vinčanska
kultura D I mogla dati tako snažan poticaj širenju tehnike kaneliranja na području od sjeverne
Albanije do Istre, s obzirom da se radi o njenoj potpuno degenerirajućoj fazi. Prema svemu
navedenom vinčanska kultura nije mogla biti izvor širenja kaneliranih ukrasa, te je jasno kako
se porijeklo navedene pojave treba tražiti izvan neolitičkih kultura.
Kada govorimo o eneolitičkim kulturama, za rješenje ovoga problema u obzir se mogu
uzeti badenska i Bubanj-Hum skupina (kulturni kompleks Salcuta-Bubanj-Hum), u čijem je
ukrasnom sustavu prisutan i kanelirani ukras te je time moguće postojanje njihova utjecaja u
širenju navedenog načina ukrašavanja na prostor istočnog Jadrana.
20
Badenska kultura je eneolitička pojava ograničena na područje sjeverne Bosne, no
njeni su utjecaji prisutni na širem prostoru. Određeni broj keramičkih nalaza na istočno-
jadranskim lokalitetima, svojim tipološkim odlikama pokazuje nedvojben badenski karakter.
Radi se o dva tipa posuda, vrčićima s visokim vratom i loptastim donjim dijelom recipijenta te
dubokim zdjelama s razgrnutim obodom, uz koje je redovito vezano ukrašavanje
kaneliranjem, a moguće ih je dovesti u vezu samo s badenskom kulturom. Te činjenice
upućuju na postojanje određenih dodira između nositelja badenske kulture i nositelja
horizonta s kaneliranom keramikom. Ipak, keramika ovakvih karakteristika nikada se ne
nalazi u posebno izdvojenim slojevima u kojima potpuno dominira, već je povezana s ostalim
materijalom te tako čini samo jedan od elemenata prisutnih u fazi ranog eneolitika ovog
prostora, čije se porijeklo svakako može dovesti u vezu s badenskom kulturom.
Način na koji je došlo do preuzimanja ovih elemenata je upitan, s obzirom na prostorni
odnos nalazišta istočnog Jadrana prema badenskim lokalitetima, od kojih su oni najbliži
istočno-jadranskom prostoru smješteni u sjevernoj Bosni. Iz toga je jasno vidljivo da nije
moglo doći do izravnog kontakta badenske populacije s populacijama ranog eneolitika na
prostoru istočne jadranske obale, već se radi samo o posrednim kontaktima.
Što se tiče Bubanj-Hum kulture, na nalazištima istočnog Jadrana prisutna su također
dva tipa posuda koja bi se mogla dovesti u vezu s njenim utjecajem. Radi se o posudama s
uvučenim, na unutarnjoj strani kaneliranim obodom te plitkim koničnim posudama
zadebljanog unutarnjeg dijela oboda, koje nije moguće tražiti unutar autohtonog supstrata ili
prostorno bližih i istodobnih kulturnih manifestacija, zbog čega ostaje samo mogućnost
njihovog povezivanja s Bubanj-Hum kulturnom.
Na kraju svega treba zaključiti da kanelirana keramika nije nikakva autohtona pojava,
kao niti pojava vezana za druge neolitičke kulture u kojima je prisutan isti način ukrašavanja,
već je ovaj tip ukrasa prvenstveno posljedica određenih utjecaja ili dodira s ranim
eneolitičkim kulturama koje preferiraju ovaj način ukrašavanja. S obzirom na to da kanelirana
keramika na svim danas poznatim nalazištima dolazi kao jedna vremenski ograničena pojava,
koja nema izravne veze s ranijim, a niti s kasnijim kulturnim razvojem ovog područja, nije je
moguće dokazati nikakvom lokalnom evolucijom, jednako kao što nije moguće dokazati bilo
kakvo njezino značenje u daljem kulturnom razvoju na širem prostoru istočnog Jadrana.15
Radi se o jednoj izrazitoj manifestaciji ranog eneolitika istočne jadranske obale u okvirima
15 Usp. B. Marijanović, Eneolit i eneolitičke kulture u Bosni i Hercegovini, Mostar, 2003. str. 84.
21
hvarsko-lisičićke kulture, čija posljednja faza pripada ranom eneolitiku, a njene izvore
prvenstveno treba tražiti u eneolitičkim kulturama Bubanj-Hum te badenskoj.
22
4. Kulturni utjecaji na prostoru istočnog Jadrana u razdoblju razvijenog
eneolitika
4.1. Žlijebljena keramika
4.1.1. Problem žlijebljene keramike na istočnom Jadranu
Posebna vrsta keramike koja se također pojavljuje u razdoblju razvijenog eneolitika na
srednjem i južnom Jadranu te njegovu zaleđu je žlijebljena keramika. Rađena je od zemlje
miješane sa sitnijim i krupnijim zrncima mrvljenog kamena, a površina joj je najčešće samo
blago zaravnjena, ali ne i glačana te iznimno i jako hrapava, pretežito smeđe, tamnosmeđe,
sivosmeđe ili tamnosive boje.
Prvi nalazi žlijebljene keramike utvrđeni su u Zelenoj pećini kod Mostara16, a datirani
su u razdoblje prijelaza iz kasnog eneolitika u rano brončano doba. Ti su nalazi tada dovođeni
u vezu s vučedolskom kulturom i njenim ornamentalnim sistemom, što je za to razdoblje i
bilo najprihvatljivije rješenje. Nalazi žlijebljene keramike kod većine su se autora dosta dugo
pripisivali utjecaju lasinjske kulture, od kojih je značajnu ulogu imao S. Dimitrijević, koji je
ovu eneolitičku pojavu prikazao kao treću fazu jadranskog eneolitika, koja je obilježena
prodorom kontinentalnog eneolitika u obliku lasinjske kulture uz koju se približno
istovremeno pojavljuju i „schnurkeramički stepski elementi“. 1974. godine u pećini Odmut u
Plužanima također su utvrđeni nalazi navedene keramike koje je objavio Č. Marković te ih
doveo u vezu s lasinjskom kulturom. S područja Rijeke dubrovačke, N. Petrić je 1981. godine
objavio nalaze među kojima su bili po jedan ulomak žlijebljene keramike iz Gudnje,
Grapčeve spilje i Viline pećine (Ombla I) te je navedene nalaze okarakterizirao kao tipičnu
lasinjsku manifestaciju. Ipak, on je prvi ukazao da žlijebljena keramika, s pet do tada poznatih
nalazišta, pokazuje posebnosti koje u do tada poznatom keramičkom materijalu nisu
zabilježene. Međutim, zbog malog broja nalaza nije ih mogao izdvojiti u neku novu kulturnu
skupinu mlađeg eneolitika Jadrana, već ih je označio kao tip Odmut mlađeg eneolitika
Jadrana. B. Čović je 1983. godine također ukazao na specifičnosti navedenih nalaza, kao i to
da ih nije moguće vezati uz lasinjsku kulturu te je predložio naziv „žlijebljena keramika“.
Dosta novih podataka u pogledu oblika, sistema ukrašavanja i tehnologije, dao je i Č.
16 Nalaze žlijebljene keramike iz Zelene pećine je 1957. godine objavio akademik A. Benac (A. Benac, Zelena pećina, GZM, n.s. XII, Sarajevo, 1957.)
23
Marković17 koji je, premda je tvrdio da se radi o tipično lasinjskom načinu ukrašavanja,
prihvatio termin „žlijebljena keramika“.
Noviji nalazi žlijebljene keramike potijeću iz pećine Lazaruše kod Stoca, nalazišta
Guvnine u Gagricama kod Čapljine (Gagrice I) te je utvrđeno da se radi o samostalnoj
keramičkoj vrsti koja se javlja u jasno određenom kronološkom i stratigrafskom kontekstu.
4.1.2. Karakteristike žlijebljene keramike na istočnom Jadranu
Kao vodeći oblik, pojavljuju se lonci ili veći trbušasti vrčevi s jasno izdvojenim
cilindričnim vratom, zatim lonci s blažim prijelazom iz ramena u vrat te šalice zaobljenog
ramena s cilindričnim vratom i ručkicama. Na vratu se najčešće pojavljuju horizontalni
žlijebovi, dok su na ramenu i trbuhu posude oni najčešće postavljeni vertikalno ili koso. Ukras
je izveden snažnim utiskivanjem grubljeg, tupog instrumenta trokutastog ili kvadratnog
presjeka u svježu glinu, a njegovi osnovni elementi su duboki, dosta široki žlijebovi oštrih
rubova te nizovi uboda koji mogu biti okrugli, trokutasti ili pravokutni, a nekada i izduženi u
obliku uskog pravokutnika. Najčešće se ipak pojavljuju primjerci ukrašeni žlijebovima, dok se
nizovi uboda javljaju isključivo u kombinaciji s jednostavnijim ili složenijim žlijebljenim
ukrasom. Žlijebljenje je svakako osnovni ornament ove keramike, dok je ubadanje sporedni,
prateći način ukrašavanja.
4.1.3. Zaključna razmatranja prisutnosti žlijebljene keramike na istočnom Jadranu
S. Dimitrijević je ovaj period eneolitika okarakterizirao prema novim pojavama, a ne
prema njihovom odnosu sa starim autohtonim karakteristikama, što je prvenstveno potrebno
kako bi se objasnio sadržaj određene faze. N. Petrić je žlijebljenu keramiku tretirao kao
specifičnu pojavu ne povezujući je s lasinjskom kulturom, već smatrajući da sigurno postoje
neki pojedinačni motivi čije se analogije mogu pronaći u repertoaru lasinjske kulture, kao i u
drugim eneolitičkim kulturama, s obzirom na to da se radi o općenitim pojavama.
Ipak, između tih dviju pojava, nalaza lasinjske kulture i žlijebljene keramike, vidljive
su velike razlike prvenstveno u tehnologiji izrade posuda, oblicima, ali i cijelom
dekorativnom sistemu. Neke osnovne karakteristike žlijebljene keramike nisu prisutne u
lasinjskoj kulturi i obrnuto. Osim toga, lasinjska kultura je zasigurno nešto starija od
17Č. Marković, Neolitik Crne Gore, Beograd, 1985.
24
žlijebljene keramike i pripada razdoblju ranog i srednjeg eneolitika, dok bi nalazi žlijebljene
keramike eventualno mogli biti nastavak razvoja lasinjske ornamentalne tradicije. Međutim,
kada je i kako došlo do kontakata na kronološkoj ili geografskoj osnovi, nije moguće utvrditi.
Najjužnija nalazišta nalaze se u sjevernoj Bosni, dok su najsjevernija nalazišta žlijebljene
keramike od njih udaljena 100-150km. Vidljivo je da se radi o prilično velikom području koje
se prostire duž srednjeg i južnog Jadrana, a zadire duboko u unutrašnjost. Žlijebljena se
keramika na tom prostoru pojavljuje u manjem ili većem broju primjeraka, asocirana s drugim
keramičkim vrstama koje su karakteristične za razvijeni eneolitik ovoga prostora.
Svakako je riječ o pojavi elemenata koje ni na koji način ne možemo povezati s
jadranskim prostorom. Ti elementi, kako smatra B. Marijanović, nikako nemaju jadranski
karakter i nije ih moguće povezati s autohtonom tradicijom te s obzirom na skromnu
zastupljenost nalaza, nikako ne mogu predstavljati osnovnu karakteristiku jedne faze, već
mogu imati značenje samo jedne od skromno zastupljenih komponenta.
25
4.2. Pojave indoeuropskog i stepskog podrijetla na istočnom Jadranu
Jedno od obilježja razvijenog eneolitika jadranskog područja je i pojava stepskih
elemenata u obliku „Schnur“-keramike. Prema mišljenju S. Dimitrijevića, navedeni su nalazi,
uz utjecaj lasninjske kulture, pripadali trećoj fazi razvoja eneolitika jadranskog područja.
Radi se o keramici ukrašenoj utiskivanjem vrpce (pravi „Schnur“), složenijeg
tekstilnog proizvoda ili omatanjem konca. Nalazi „Schnur-keramike“, utvrđeni su na
lokalitetima šireg prostora istočnog Jadrana, no samo kao jedna od skromnije zastupljenih
komponenti.18 Navedena je keramika, uz grubu keramiku koja je prati, pronađena isključivo
oko grobnih jama na prvobitnom tlu, dok u višim slojevima takvih nalaza nema. Također se
keramika ukrašena u ovom stilu često pojavljuje zajedno s nalazima „Litzen“-keramike ranog
brončanog doba kojima se često pripisuje. Vidljivo je da je ova kategorija nalaza zastupljena u
prilično malom broju, na većini lokaliteta pronađeno je svega nekoliko ulomaka, prema čemu
nije moguće njome okarakterizirati jednu razvojnu fazu eneolitika ovoga prostora.
Prisutnost manjih skupina nositelja „Schnur“-keramike na širem jadranskom prostoru,
potpuno je isključena te s obzirom da su navedeni nalazi zapravo integralni dio lokalnih
kultura, mogu biti samo posljedica velikog broja kulturnih utjecaja na ovome prostoru. Jasno
je da su nalazi „Schnur“-keramike prisutni na širokom prostoru, no uvijek na tuđem životnom
teritoriju, uz lokalne, autohtone kulture, te time označavaju samo jednu od sekundarnih
pojava.
18Rumin-Bitelić, Gudnja, Zelena pećina, Lazaruša, Ljeskova glavica (tumul br.11), Ljubomirsko polje blizu Trebinja, Odmut (stratum VI). (B. Marijanović, Neka pitanja eneolitika istočnog Jadrana, Diadora, 14, Zadar,1992.)
26
4.3. Ljubljanska kultura
4.3.1. Problem ljubljanske kulture na istočnom Jadranu
Jedna od kultura čiji su utjecaji vidljivi na eneolitičkim lokalitetima istočnog Jadrana
jest Ljubljanska kultura. Nalazi te kulture su na ovome prostoru obuhvaćeni pod pojmom
„jadranski tip ljubljanske kulture“, a pitanje koje se često postavlja vezano za nju je da li te
navedene pojave predstavljaju samostalnu manifestaciju ili se radi samo o pojavi kulturnih
elemenata koji su posljedica utjecaja navedene kulture.
Pod ovim bi se nazivom prvenstveno trebala promatrati isključivo određena vrsta
keramike koja se razlikuje od drugih nalaza s kojima je asocirana, prije svega prema svojim
ornamentalnim svojstvima koja se izvorno vežu za ljubljansku kulturu. Iako ovaj problem do
danas nije riješen, prema do sada provedenim istraživanjima, očito je da nalazi ovoga tipa
mogu predstavljati samo sekundarne komponente te se najvjerojatnije radi o elementima
ljubljanske kulture koji su inkorporirani u kulturni sloj ovoga područja od kojega se bitno
razlikuju.
Prema tome, navedeni nalazi pripadaju nositeljima lokalnog razvoja, a oni su
istodobno i nositelji pojava ljubljanskog tipa. Svakako je vidljivo da je autohtoni supstrat
osnovni i najvažniji populacijski element, no ne mora nužno biti i jedina komponenta u
razvoju određene kulture.
4.3.2. „Jadranski tip ljubljanske kulture“ na istočnom Jadranu
Ovom se problematikom nije bavio veliki broj autora, a oni koji su proučavali
navedeno područje uglavnom su se zadržavali na problemu periodizacije, dok se ovakvo
pitanje kod njih zapravo niti nije pojavljivalo.
Prisutnost navedene pojave, većina je autora izjednačavala s prisutnošću ljubljanske
kulture koja je izvorno vezana za alpski prostor, što je za većinu podrazumijevalo širenje
nositelja te kulture iz matične oblasti, zauzimanje novih prostora te preslojavanje autohtonog
supstrata i njegove kulture kao i formiranje regionalnih stilsko-tipoloških svojstava. Jedini
27
koji je na neki način upozoravao na malobrojnost ovakvih nalaza je B. Govedarica19, još 1989.
godine, koji je iako predlažući mogućnost importa, pojave tretirao kao samostalnu kuturu.
Većina rješenja koja su predložena temeljena su na starijim zaključcima na koje se
autori nisu kritički osvrtali, a koji su često temeljeni na netočnim podacima te metodološki
dosta teško održivim pristupima pojedinim problemima. S obzirom na to da su dana bez
čvrste podloge, zbog zastarjelih rezultata te materijala koji nije u potpunosti objavljen, ta
rješenja sve više gube na važnosti. Pristupe drugih autora ovome problemu dugo su vremena
najvećim dijelom određivala rješenja koja je u cjelosti za ovu pojavu predložio S.
Dimitrijević20, smatrajući da pripada razdoblju ranog brončanog doba.
B. Marijanović, jedan od autora koji se bavi tim pitanjem, na temelju do danas
analizirane raspoložive građe, zaključio je da na ovome području nije moguće dokazati
prisutnost ljubljanske kulture kao samostalne kulturne grupe, već se radi samo o njezinim
elementima koje su nositelji autohtonih populacija s vremenom usvojili, te da se može
govoriti samo o elementima ili nalazima ljubljanskog tipa. Razlog ovakvom razmišljanju su
činjenice da nalazi ovog tipa nisu zastupljeni u velikoj mjeri, nisu utvrđena naselja ljubljanske
kulture, kao niti slojevi čiju kulturnu fizionomiju u potpunosti određuju prije svega nalazi
ljubljanskog tipa, što su temeljni preduvijeti za dokazivanje prisutnosti neke kulture i njezinog
razvoja na određenom prostoru. Isto se tako niti ostali nalazi, posuđe, metalni predmeti, litički
i koštani materijal te karakteristike pokopa, ne mogu jasno povezati sa ljubljanskom kulturom.
4.3.3. Karakteristike nalaza „jadranskog tipa ljubljanske kulture“
Najveća koncentracija nalaza ljubljanskog tipa na istočno Jadranskoj obali je na
prostoru srednje Dalmacije i zapadne Hercegovine.
Neki autori s ljubljanskom kulturom povezuju više vrsta nalaza, no jasno je da postoje
oni koji su ukrašeni upravo u tipičnom ljubljanskom stilu. Pod pojmom „jadranski tip
ljubljanske kulture“ prvenstveno se podrazumijevaju nalazi fine keramike. Izvornom svojstvu
ljubljanske kulture pripadaju posude ukrašene nizovima uspravno urezanih linija na vratu te
mrežastim trakama na ramenu, na što je jasno ukazao B. Marijanović21. Ovakve pojave veliki
19 B. Govedarica, O kulturnom i hronološkom položaju nalaza ljubljanske kulture na jadranskom području, AV 39-40, Ljubljana, 1989.20 S. Dimitrijević, Problem eneolita na istočnoj jadranskoj obali, PJZ, sv. III, Sarajevo, 1979.
21 B. Marijanović, Ljubljanska kultura na istočnoj jadranskoj obali, VAHD, sv. 84, Split, 1991.
28
broj autora smatra svojstvom I. faze cetinske kulture u kojoj predstavljaju komponentu
„jadranskog tipa ljubljanske kulture“.
Ne zna se jesu li nalazi ovog tipa samo jedna od komponenti u formiranju I. faze
cetinske kulture, ili se radi o sasvim samostalnoj kulturnoj cjelini iz koje kasnije nastaje
ranobrončanodobna cetinska kultura.
4.3.4. Kronologija nalaza „jadranskog tipa ljubljanske kulture“
Nalaze „jadranskog tipa ljubljanske kulture“ kronološki je pokušao smjestiti veći broj
autora, čija se razmišljanja dosta razilaze te su nalazi datirani u prilično širokom vremenskom
periodu od kasnog eneolitika pa sve do kraja brončanog doba, zbog čega do danas ovo pitanje
nije u potpunosti rješeno.
Ipak, prema svemu sudeći navedeni nalazi na istočnoj Jadranskoj obali prvenstveno
pripadaju razvijenom eneolitiku, što je ujedno i vrijeme kada se prvi puta pojavljuju na ovome
prostoru. S obzirom da se radi o elementima koji su ušli u kulturni inventar autohtonih
zajednica, a ne o samostalnoj kulturi, oni su se na isti način mogli proširiti te zadržati na tom
prostoru i u razdoblju ranog brončanog doba, preko zajednica koje su sudjelovale u njegovom
formiranju.
Nalazi ovog tipa zapravo su sastavni dio kulturnog izraza zajednica na prostoru
istočnog Jadrana u razdoblju eneolitika, a u obliku eneolitičke tradicije mogli su ući i u
inventar nekih zajednica ranog brončanog doba.22 Kronološki gledano, nalazi ovoga tipa
prvenstveno pripadaju razvijenom eneolitiku, a dijelom se vjerojatno prenose i na rano
brončano doba.
4.3.5. Zaključna razmatranja prisutnosti ljubljanske kulture na istočnom Jadranu
Navedeni se nalazi svakako moraju svrstati u specifičnu kategoriju keramičkog
materijala, prema čijim je ornamentalnim karakteristikama vidljiva povezanost s pojavama u
okviru ljubljanske kulture na njezinom matičnom, alpskom prostoru.
Većina autora je pojavu nalaza ljubljanskog tipa opravdavala širenjem ljubljanske
kulture, odnosno njezinih nositelja, s autohtonog alpskog prostora na Jadran, prema čemu su
22 Usp. B. Marijanović, Ljubljanska kultura na istočnoj jadranskoj obali, VAHD, sv. 84, Split, 1991. str. 223.
29
se oni, zauzevši novi životni prostor, dalje samostalno razvijali. Prema zajedničkim
karakteristikama, utvrđeno je da nalazi pripadaju istoj produkciji kao i ostali materijal, a s
obzirom na postojanje razlike u ornamentalnim svojstvima autohtonog, alpskog prostora ove
kulture i njenih pojava na istočnom Jadranu, mogućnost importa također je odbačena.
Ipak, činjenica je da niti jedno do danas poznato nalazište na području Jadrana nije u
potpunosti pripisano ovoj kulturi, a isto tako nije utvrđen niti njezin samostalni sloj, kao što
nije vidljivo niti preslojavanje starijeg autohtonog sloja, novom samostalnom ljubljanskom
kulturom, već su svi nalazi uvijek zastupljeni uz druge pojave koje nemaju ljubljanski
karakter te je jasno vidljivo da zaostaju za ostalim nalazima koji s ljubljanskom kulturom
nemaju nikakve veze što pokazuje da nikako ne mogu predstavljati dominantnu pojavu, već
samo jednu skromno zastupljenu komponentu u razdoblju razvijenog eneolitika istočnog
Jadrana.
30
4.4. Vučedolska kultura
4.4.1. Problem vučedolske kulture na istočnom Jadranu
Prostor istočnog Jadrana često se promatra kao integralni dio teritorija vučedolske
kulture. S obzirom na to da postoji čitav niz rasprava i sinteza o tome, neki ovo pitanje čak
smatraju nepotrebnim i neopravdanim. Svakako se radi o problemu koji se može vezati za
samu vučedolsku kulturu, a isto tako i za eneolitik istočnog Jadrana.
Ranijih se godina na Jadran gledalo kao na dosta slabo naseljeno područje koje je
predstavljalo vrlo pogodnu oblast za doseljenje novog stanovništva, zbog čega je dosta jaka
vučedolska kultura, svojom ekspanizijom mogla kulturno i populacijski preslojiti autohtoni
supstrat.23 No, s obzirom da je već tada bilo istraženo nekoliko važnih lokaliteta na Jadranu na
kojima je svakako dominirao autohtoni supstrat, bilo je jasno da se na Jadran nikako ne može
gledati kao na vrlo slabo naseljno područje te je ta pretpostavka u potpunosti odbačena.
4.4.2. Širenje vučedolske kulture na istočni Jadran
S obzirom na postojanje određenog broja lokaliteta na istočnom Jadranu, na kojima je
utvrđena prisutnost nalaza koji se mogu dovesti u vezu s vučedolskom kulturom, postoje
različite teze o njezinom širenju na područje istočnog Jadrana. Bez obzira na malobrojnost
nalaza ovog tipa, potrebno je pokušati utvrditi način na koji su oni dospjeli na jadranski
prostor.
S. Dimitrijević smatra da je do širenja vučedolske kulture na jadransku obalu došlo
spuštanjem njezine populacije iz južnobosanskih i zapadnobosanskih oblasti te da na njezinu
prisutnost upućuje i veliki broj nalaza jadranskog tipa ljubljanske kulture u kasnijem
razdoblju, čija bi najvažnija komponenta bila sama vučedolska kultura, što bi značilo da joj
vremenski prethodi. Prema tome se vučedolska populacija kretala dolinama Neretve i Une
prema obali, što je i logično s obzirom da je kultura bila rasprostranjena na prilično velikom
prostoru. Ipak, danas na jadranskom prostoru nije poznato niti jedno nalazište na kojemu je
vidljiv proces transformiranja vučedolske kulture u ljubljansku, a isto tako nalazi vučedolskog
tipa znatno zaostaju za nalazima ljubljanskog tipa. U svakom slučaju, vidljivo je da
vučedolska kultura nije mogla utjecati na nastanak ljubljanske kulture.
23 Usp. B. Marijanović, Vučedolska kultura na istočnoj jadranskoj obali, VAHD, sv. 86, Split, 1993. str. 55.
31
Prema B. Marijanoviću, na prostoru istočne Jadranske obale nije moguće dokazati
prisutnost vučedolske kulture kao samostalne manifestacije, no vidljivi su nalazi navedene
kulture, koji se mogu promatrati kao posljedica kontakata nositelja jadranskog eneolitika i
vučedolske kulture, do kojih dolazi u graničnim oblastima kontinentalnog i jadranskog
prostora. Što se tiče veze između nalaza vučedolske kulture i nalaza „jadranskog tipa
ljubljanske kulture“, najvjerojatnije se, kako smatra B. Marijanović, radi o istovremenim
pojavama, čemu u prilog idu i nalazi s određenih lokaliteta24. B. Marijanović je pokušao
ukazati na krajnje ograničene mogućnosti dokazivanja rasprostanjenosti vučedolske kulture na
istočnojadranskom prostoru, no samu prisutnost nalaza toga tipa nije doveo u pitanje, već
smatra da „vučedoloidni“ nalazi na istočnom Jadranu nemaju dovoljnu težinu u dokazivanju
prisutnosti autentične vučedolske kulture.25
Na području istočnog Jadrana nisu utvrđena nikakva naselja niti čisti slojevi ili slojevi
koji bi barem većim dijelom bili određeni vučedolskim nalazima.
Radi se većinom o manjem broju nalaza vučedolskog tipa, koji zapravo nisu istovjetni,
već je riječ samo o njihovoj sličnosti s vučedolskom kulturom, a pitanje je radi li se o
interpretaciji tuđeg oblika ili o modifikaciji unutar određene autentične kulture. Jedino su
nalazi barbotino keramike zastupljeni u nešto većoj mjeri, no kao sami za sebe bez ostalih
nalaza vučedolskog tipa, ne mogu biti čvrsti oslonac tezi o vučedolskom širenju, jer je
barbotino keramika prisutna i na lokalitetima koji nemaju veze s vučedolskom kulturom.
U materijalu s određenih lokaliteta istočnog Jadrana, svakako je moguće prepoznati i
neke vučedolske elemente, no oni ne određuju njihovu kulturnu pripadnost, već je ono što je u
potpunosti određuje i prevladava, autohtoni supstrat. Kao i u slučaju ljubljanske kulture,
vučedolski se nalazi mogu gledati samo kao skromno zastupljena komponenta.
4.4.4. Zaključna razmatranja prisutnosti vučedolske kulture na istočnom Jadranu
Vučedolska je kultura jedna od vrlo značajnih eneolitičkih pojava, a tome u prilog
svakako ide i njezina široka rasprostranjenost.
S obzirom da je jedna od važnijih karakteristika u ekonomiji ove kulture metalurgija
bakra, od velikog je značaja morala biti i potraga za ležištima bakrene rude, koja je prema
24 Ravlića pećina, Velika Gradina u Varvari. (B. Marijanović, Vučedolska kultura na istočnoj jadranskoj obali, VAHD, sv. 86, Split, 1993.)25 Usp. B. Marijanović, Vučedolska kultura na istočnoj jadranskoj obali, VAHD, sv. 86, Split, 1993. str.59.
32
svemu sudeći dovela do prostornog širenja populacije te zauzimanja novih oblasti. Iz tog je
razloga prisutnost vučedolske kulture na bosanskom i bosanskohercegovačkom prostoru
potpuno logična, s obzirom na to da ti prostori obiluju bakrenom rudom. Što se tiče
jadranskog prostora koji nije bogat rudama, nije ih trebao zanimati. No, kako bi to utvrdili
trebali su preispitati potencijale pojedinih oblasti, prema čemu se vjerojatno radilo o manjim
skupinama njihove populacije koje su se u toj namjeri proširile i na jadranski prostor.
Krečući se, dolazili su u kontakte s lokalnim stanovništvom te tako u manjem broju
sudjelovali u kulturnom razvoju određenog prostora, no ne namečući svoj način života i
običaje, već samo pridonoseći bogatstvu i raznovrsnosti njegova kulturnog izraza.26 Jasno je
da su na prostoru istočne jadranske obale vidljivi određeni vučedolski elementi, no oni mogu
predstavljati samo jednu od skromnije zastupljenih komponenti u razdoblju razvijenog
eneolitika.
26 Usp. B. Marijanović, Vučedolska kultura na istočnoj jadranskoj obali, VAHD, sv. 86, Split, 1993. str.23.
33
4.5. Kronološki odnos razvijenog eneolitika istočnog Jadrana
Kao što je već navedeno, kod pojedinih autora postoje očigledne razlike u
tumačenjima pojava kojima je okarakteriziran razvijeni eneolitik istočnog Jadrana, počevši od
interpretacije karaktera eneolitika istočne jadranske obale, opredjeljenja pojedinih pojava
karakterističnih za ovu eneolitičku fazu, do posve neusklađenih kronoloških odnosa pojedinih
manifestacija.
Osnovne karakteristike ovog horizonta prvenstveno su posude loptastog ili jajolikog
donjeg dijela s višim ili nižim cilindričnim vratom te gotovo uvijek prstenasto zadebljanim
obodom, što je nesumnjivo jedna autohtona pojava, te njihovo porijeklo treba tražiti unutar
ovog prostora. Kao druga veoma važna značajka ove faze su konične ili poluloptaste posude s
proširenim i prema unutra koso zasječenim obodima. Ovaj tip posuda gotovo nikako ne
zaostaje za prethodnim, a zastupljene su tijekom cijele ove faze. Porijeklo ovih posuda treba
tražiti izvan istočno jadranskog područja u kontekstu djelovanja eneolitičkih kultura srednjeg i
istočnog Balkana na ovo područje.
Kada govorimo o osnovnim obilježjima ukrasnog sistema ovog horizonta, pod time
podrazumijevamo nalaze žlijebljene keramike, „Schnur“- keramike, nalaze ukrašene u stilu
„jadranskog tipa ljubljanske kulture“, nalaze cetinskog tipa, barbotino keramiku te ukrase u
obliku plastičnih traka. U ukupnoj kulturnoj slici razvijenog neolitika ovog područja, svi
navedeni nalazi su veoma skromno zastupljeni te predstavljaju samo sekundarne komponente.
Pri određivanju porijekla i značenja žlijebljene keramike ovog horizonta, postoje
velike razlike među mišljenjima određenih autora, te kao što je već rečeno, ovi se nalazi
najčešće dovode u vezu s lasinjskom ili vučedolskom kulturom. Ipak, jasno je kako keramika
ukrašena tehnikom žlijebljenja ima vrijednost samo sekundarne komponente, te nikako nema
značenje vodeće kulturne pojave s obzirom da ne pripada nikakvim izoliranim slojevima, već
uvijek predstavlja samo jedan od skromnije zastupljenih elemenata prisutnih u određenom
horizontu čiju fizionomiju određuju druge znatno brojnije pojave. Na svim nalazištima na
kojima je prisutna, žlijebljena keramika predstavlja potpuno novu pojavu, čije se analogije
mogu naći na prostoru istočnog Balkana. Postoji vrlo mala mogućnost uspoređivanja ove
keramičke vrste s vučedolskim ukrasnim sadržajem, dok se s lasinskom kulturom nikako ne
može dovesti u vezu.
34
Prisutnost „Schnur“- keramike najčešće se dovodi u vezu sa širenjem stepskih
populacija s istoka Europe i izravnom prisutnošću njihovih autentičnih nositelja, čemu u
prilog ide činjenica kako navedeni nalazi nisu vezani samo za nalazišta naseobinskog tipa, već
i nalaze iz tumula okarakteriziranih izrazito stepskim značajkama pokapanja. Ipak, s obzirom
na mali broj nalaza “Schnur“- keramike, te lokalni karakter konteksta kojemu pripadaju,
mogu predstavljati samo elemente stepskog porijekla, čiji nosioci imaju Balkanski karakter.
Nikako ne treba potpuno isključiti mogućnost manjih infiltracija skupina „stranih“ populacija,
no treba imati na umu njihovu malobrojnost u odnosu na lokalne populacije. Navedene nalaze
prvenstveno treba gledati kao posljedicu određenih kulturnih utjecaja, koje su postale sastavni
dio lokalnih manifestacija.
Što se tiče pojava obuhvaćenih pojmom „jadranski tip ljubljanske kulture“, čija
prisutnost na jadranskom području nije upitna, predstavljaju specifičnu kategoriju keramičkog
materijala povezanog s odgovarajućim pojavama u okviru ljubljansku kulture na njezinom
matičnom, alpskom prostoru. Međutim, prema zastupljenosti, navedeni nalazi ne premašuju
vrijednost sekundarne komponente ove eneolitičke faze, što znači kako je riječ samo o
elementima ljubljanske kulture inkorporiranim u bitno drugačiji kulturni prostor, a nikako o
razvoju ljubljanske kulture kao samostalne manifestacije. Nalazi ljubljanskog tipa na
Jadranskoj obali pripadaju nositeljima lokalnog razvoja koji su taj ornamentalni stil tek
djelomice prihvatili.
Još jedna od komponenti prisutnih u ovoj fazi eneolitika su i nalazi koji se izvorno
povezuju s ranom brončano-dobnom cetinskom kulturom. Radi se o manjem broju nalaza koji
ne pripadaju nikakvim izdvojenim slojevima, već su uvijek povezani s drugim vrstama
keramičkog materijala, te je jasno kako se radi samo o elementima cetinske kulture, a ne o
cetinskoj kulturi kao o konzistentnoj kulturnoj manifestaciji.
U keramografiji ove faze jednu od komponenti predstavlja i barbotino keramika, koja
se često povezuje s istovrsnom vučedolskom keramikom. S obzirom da vučedolskoj kulturi
nije moguće prepisati niti jedan eneolitički lokalitet ili neki izdvojeni sloj na istočnom
jadranskom prostoru, nije moguće govoriti niti o prisutnosti navedene kulture kao
konzistentne pojave. Svi nalazi koji se mogu dovesti u vezu s ovom kulturom imaju samo
karakter pratećih pojava.
Prema svemu navedenom potrebno je zaključiti kako kao osnovne karakteristike
razvijenog enolitika istočnog Jadrana treba promatrati posude sa zaobljenim recipijentom,
visokim vratom i prstenasto zadebljanim obodom, te posude s proširenim i koso zasječenim
35
obodom, dok sve druge pojave treba smatrati sekundarnim karakteristikama s obzirom da
nikada ne predstavljaju osnovno obilježje određenog horizonta, već su uvijek prisutne uz
druge brojnije zastupljene nalaze. U formiranju ove razvojne faze svakako sudjeluje više
komponenti koje se izvorno mogu povezati s različitim kulturno-etničkim manifestacijama
razvijenog neolitika, no jasno je da se radi o potpuno konzistentnoj cjelini. Ono što je sigurno
je da nalazi obuhvaćeni ovim nazivom predstavljaju jednu potpuno konzistentnu cjelinu, a
jedna od njezinih osobitih značajki je kulturna heterogenost, pod čime treba podrazumijevati
veći broj različitih sastavnica izvorno vezanih za različita kulturna područja, no na ovome se
prostoru javljaju istovremeno. Svaku od tih komponenti treba smatrati dijelom kulturne
fizionomije ovoga horizonta te ih nije moguće promatrati izolirano od ostalih pojava.
36
Zaključak
Ono što je oduvijek stvaralo problem boljeg poznavanja prilika jadranskog prostora u
razdoblju eneolitika, prvenstveno je bila slaba istraženost, kao i vrlo veliki broj još ne
objavljene građe. Danas, unatoč boljim uvjetima i novim istraživanjima koja se provode, ovo
pitanje još uvijek nije rješeno te je ovim radom zapravo dan jedan osvrt i pokušaj prezentacije
problema nastanka, razvoja i definiranja pojedinih eneolitičkih manifestacija prisutnih na
istočnoj jadranskoj obali.
Često se smatralo da je većina eneolitičkih kultura nastala kao posljedica širih etničkih
migracija, čiji je rezultat asimilacija autohtonih elemenata od strane pridošlih populacija. Kod
tumačenja geneze i nastanka određenih kultura uvijek su prisutne dvije važne komponente,
migraciona te autohtona evolucija, što je svakako jasno vidljivo i na ovome prostoru. Kulture
pojedinih razdoblja su, ovisno o onome što prevladava u njihovom nastanku, u osnovi rezultat
širih migracijskih kretanja ili autohtonog razvoja, gdje se u okviru jedne jedinstvene
populacije stil mijenja utjecajima i saznanjima iz susjednih područja. Na većem dijelu
Balkanskog prostora mogu se vidjeti jasna kulturna preslojavanja određenih manifestacija
novima, no to ipak nije karakteristika istočnog Jadrana. Svakako je vidljivo da je populacijska
struktura jadranskog prostora vrlo šarolika, te se sa sigurnošću može reći da su utjecaji
Balkanskog prostora ovdje prisutni, osobito u drugoj polovici eneolitičkog perioda.
Eneolitički period istočne jadranske obale treba promatrati kroz dvije razvojne faze, od
kojih svaka predstavlja jasno definiranu cjelinu okarakteriziranu određenim primarnim i
sekundarnim pojavama, čija je donja granica jasno određena kasno neolitičkom hvarsko-
lisičićkom kulturom, dok gornju predstavljaju rano brončano-dobne cetinska i posuška
kultura.
Kao osnovno obilježje ranog eneolitika, kanelirana keramika se često dovodi u vezu s
prodorom novih populacija, no s obzirom da se ta keramička vrsta nikada ne nalazi u
izdvojenim slojevima, već uvijek uz nalaze neolitičke tradicije, koji tada ujedno čine i
osnovnu karakteristiku određene skupine nalaza, pojava kanelirane keramike ne može se
izjednačiti s postojanjem posve nove kulture. Prema svemu navedenom, jasno je da se kao
najranija moguća eneolitička manifestacija, na većini lokaliteta iskazuje horizont s
kaneliranom keramikom koji je važan, ne samo u odnosu prema klasičnoj hvarsko-lisičićkoj
kulturi, već i prema drugim pojavama eneolitičkog karaktera.
37
U razdoblju razvijenog eneolitika, kao što je već navedeno, prisutne su određene pojave koje
ujedno čine i osnovna obilježja ovog horizonta, prvenstveno posude sa zaobljenim
recipijentom, visokim vratom i prstenasto zadebljanim obodom, te posude s proširenim i koso
zasječenim obodom, no tu je i čitav niz pojava koje se mogu promatrati prvenstveno kao
prateći elementi. Pojava navedenih sekundarnih obilježja, u ukrasnom sistemu ove faze, često
se dovodi u vezu s određenim etničkim pomicanjima pojedinih zajednica. Ipak, veća bi se
etnička kretanja i premještanja demografske strukture trebala isključiti te bi se navedene
pojave mogle promatrati kao posljedica napora njihovih nositelja u traženju novog kulturnog
izraza izvan matičnog prostora.
Ipak, ono što se treba smatrati jednom od najznačajnijih komponenti u razvoju
eneolitika istočnog Jadrana, svakako je autohtoni element, supstratna osnova kasnoneolitičke
hvarske kulture, koja vremenski vrlo dugo ostaje prisutna te ima izuzetno veliko značenje,
dok sve druge pojave treba smatrati sekundarnim elementima.
38
Prilozi
Karta I. – Eneolitička nalazišta na istočnoj obali Jadrana
39
T.I. Rani eneolitik - kanelirana keramika
1.
2.
3.
1. Gudnja, 2.-3. Ravlića pećina
40
T.II. Razvijeni eneolitik - žlijebljena keramika
1.
2.
1. Gudnja, 2. Guvnine
41
T.III. Razvijeni eneolitik - „Schnur“-keramika
1.
2.
1. Gudnja, 2. Lazaruša
42
T.III. Razvijeni eneolitik - nalazi ljubljanskog tipa
1.
2.
1. Ravlića pećina, 2. Lazaruša
43
1.
2.
44
1. Ravlića pećina, 2. Lazaruša
Literatura:
BENAC, Alojz
ČEČUK, Božidar-
RADIĆ, Dinko
ČOVIĆ, Borivoj
ČOVIĆ, Borivoj
ČOVIĆ, Borivoj
DIMITRIJEVIĆ,
Stojan
DIMITRIJEVIĆ,
Stojan
DIMITRIJEVIĆ,
Stojan
DIMITRIJEVIĆ,
Stojan
FORENBAHER,
Stašo-
KAISER, Timothy
FORENBAHER,
Stašo-
KAISER, Timothy
GARAŠANIN,
Milutin
MARIJANOVIĆ,
1980.
2005.
1980.
1983.
1991.
1979.
1979a
1979b
1979c
2003.
2008.
1961.
1981.
Problem retardacije na prijelazu iz neolitskog doba u doba
metala na sjeverozapadnom Balkanu, Diadora 9, 1980, Zadar,
1980.
Vela spila, Višeslojno pretpovijesno nalazište – Vela Luka,
otok Korčula, Centar za kulturu, Vela Luka, 2005.
„Schnur“ i „Litzen“ keramika na području Neretve, Dolina
Neretve od prahistorije do ranog rednjeg vijeka, (Znanstveni
skup – Metković 4.-7. listopada 1977.) Izdanja HAD 5, 1980.
Eneolitski supstrat, PJZ, sv. IV, 1983.
Eneolitska žljebljena keramika na istočnoj jadranskoj obali i u
njenom zaleđu, Zbornik radova posvećenih akademiku Alojzu
Bencu, Posebna izdanja ANUBIH, XCV/27, Sarajevo, 1991.
Problem eneolita na istočnoj jadranskoj obali, PJZ, sv. III,
Sarajevo, 1979.
Lasinjska kultura, PJZ, sv. III, Sarajevo, 1979.
Uvod, PJZ, sv. III, Sarajevo, 1979.
Vučedolska kultura i vučedolski kulturni kompleks, PJZ, sv. III,
Sarajevo, 1979.
Spila Nakovana, Ilirsko svetište na Pelješcu, Biblioteka
Posebna izdanja, Ljubljana, 2003.
Grapčeva špilja, Pretpovijesni stan, tor i obredno mjesto,
Rezultati arheoloških istraživanja 1996. godine, Književni
krug, Split, 2008.
Pontski i stepski uticaji u Donjem Podunavlju i na Balkanu na
prijelazu iz neolitskog u metalno doba, GZM N.s. XV-XVI,
1960/61, Sarajevo, 1961.
Ravlića pećina (Peć Mlini), GZM, n.s. A 35/36, Sarajevo,
45
Brunislav
MARIJANOVIĆ,
Brunislav
MARIJANOVIĆ,
Brunislav
MARIJANOVIĆ,
Brunislav
MARIJANOVIĆ,
Brunislav
MARIJANOVIĆ,
Brunislav
MARIJANOVIĆ,
Brunislav
MARIJANOVIĆ,
Brunislav
MARIJANOVIĆ,
Brunislav
MARIJANOVIĆ,
Brunislav
MAROVIĆ, Ivo-
ČOVIĆ, Borivoj
TASIĆ, Nikola
DIMITRIJEVIĆ,
Stojan-
JOVANOVIĆ,
Borislav
1989.
1991.
1991a
1992.
1992a
1993.
2000.
2003.
2005.
1983.
1979.
1981.
Kasna butmirska kultura u eneolitiku, GZM N.s. 44/1989,
Sarajevo, 1989.
Kasna hvarsko-lisičićka kultura u eneolitu, Zbornik radova
posvećen akademiku Alojzu Bencu, Posebna izdanja ANU
BIH, XCV/27, Sarajevo, 1991.
Ljubljanska kultura na istočnoj jadranskoj obali, VAHD, sv.
84, Split, 1991.
Neka pitanja eneolitika istočnog Jadrana, Diadora, 14,
Zadar,1992.
Prilog rješavanju problema podrijetla trakaste ornamentike na
keramici cetinske kulture, Prilozi povijesti umjetnosti u
Dalmaciji 32, Split, 1992.
Vučedolska kultura na istočnoj jadranskoj obali, VAHD, sv.
86, Split, 1993.
Prilozi za prapovijest u zaleđu jadranske obale, Zadar, 2000.
Eneolit i eneolitičke kulture u Bosni i Hercegovini, Mostar,
2003.
Gudnja, Dubrovnik, 2005.
Cetinska kultura, PJZ, sv. IV, Sarajevo, 1983.
Zaključna razmatranja, PJZ, sv. III, Sarajevo, 1979.
46