Emile Ajar - Pseudo

Volimo Beograd :: Knjige :: Biblioteka/Čitaonica

EMILE AJAR PSEUDOAutobiografska proza

MERCURE DE FRANCE, 1976Opekotine, ugrizi, ogrebotine. Psi ujedaju. Èopori pasa. Neprekidni talasi pasa. Nasrtaji po-mamnih

silovitih pasa, o kojima ne mogu nikome govoriti, moram se u ovom trenutku suzdržati da ne govorim o njima, pretvarajuæi se kao da nisu ovdje, kao da se nalazim na odmoru... miran, izvan dohvata.Henry Michaux, NASUPROT ONOME KOJI SE OTIMA1Poèetka nema. Roðen sam, svatko dolazi na red, a poslije toga sve je samo pripadnost.Sve sam pokušao da se oslobodim, ali to još nikome nije uspjelo, svi smo uraèunati.Stvorio sam ipak sistem obrane koji je u šahovskoj igri ubrzo postao poznat pod mojim imenom, kao »Ajarova obrana«. To je najprije bila Cahor-ska bolnica, a poslije toga višekratni boravci u psihijatrijskoj klinici doktora Christianssena, u Kopenhagenu.Prouèavali su me, analizirali, testirali, rastvorili i moj se sistem obrane srušio. Bio sam »izlijeèen« i vraæen u opticaj.Uspio sam ukrasti nekoliko listova iz svog lijeènièkog dosjea, da vidim ne bi li se iz toga što moglo izvuæi u pogledu književnosti, ako se ne uspijem oporaviti.Simulacija, dotjerana tako daleko i u toku godina usvajana s toliko upornosti i postojanosti, svo-7jim opsesivnim karakterom svjedoèi o autentiènim poremeæajima liènosti.Dobro, slažem se, ali svi simuliraju, jedan više od drugoga: znam jednog Alžirca koji serucka veæ punih èetrdeset godina, jednog bušitelja koji tri tisuæe puta na dan vrši istu kretnju, jer ako ne simulirate, proglase vas asocijalnim, neprilagoðenim ili poremeæenim. Mogao bih otiæi èak i dalje i reæi vam da je sve ovo simuliran život u svijetu koji je savršeno pseudo, ali to bi se s moje strane shvatilo kao nedostatak zrelosti.Kao siroèe, od djetinjstva osjeæa mržnju prema roditelju koji ga je napustio; traženje obilježeno problemom Oca.Tonton Macoute jest pokvarenjak, ali to ne mora obavezno znaèiti da je on moj otac. Ja to nikad nisam tvrdio, ja sam se u odreðenim trenucima samo nadao da je tako, iz oèaja. To nisam tvrdio ja, to su insinuacije mojih istraživaèa, iznesene poslije objavljivanja moje knjige Momo, zašto plaèeš? —¦ naime da je on moj pravi tvorac.Kad pokušava razvezati cipele, uvijek pravi nerazmrsive uzlove, pa ih onda kida ili bijesno razre-zuje, da bi se oslobodio. Prijenos na vezice psiholoških èvorova koje samo umnožava kad ih pokušava razmrsiti.To je istina, što se tièe vezice, ali što se tièe svega ostaloga, klinac!Istina je i to da imam problema sa svojom kožom, zato što nije moja: dobio sam je u nasljedstvo. U nju me je umotao genetski razvoj, pažljivo, promišljeno i optuženi ustanite, osobito noæu, nešto8prije èetiri sata, kad je postotak šeæera u mojoj krvi, èini se, na najnižem stupnju i kad ondje unutra sve to urla od strave.Ne znam u kom su trenutku poèeli »klinièki znakovi« pripadnosti, moji »simptomi«, kao što kažu. Ne znam više toèno o kakvu se masakru zapravo radi, ali iznenada sam osjetio da sam okružen uperenim kažiprstima, nezaštiæen, na neopisivo brisanom prostoru. To je on, zgrabite ga. Shvatio sam da sam pred cijelim svijetom bezgranièno odgovoran. Uostalom, zbog toga su me psihijatri proglasili neodgovornim. Od onog trenutka kad osjetite da ste progonitelj svjetskih razmjera, dijagnosticiraju da patite od manije proganjanja.Pokušao sam sve da umaknem. Štoviše, poèeo sam uèiti swahili, zato što bi to za mene ipak moralo biti nešto veoma strano. Uèio sam, strahovito sam se namuèio, ali uzalud, zato što sam se èak i na swahiliju sporazumijevao, i to je takoðer bila pripadnost.I onda sam pokušao s ugro-finskim, bio^am uvjeren da u Cahorsu neæu naletjeti ni na kakva Ugro--Finca, da se tako naðem nosom u nos sa samim sobom. Ali nisam se osjeæao sigurnim: uznemirivala me pomisao na to da èak i u Lotu možda postoje roðeni koji govore ugro-finski. Buduæi da bismo na taj naèin bili jedini koji govorimo tim jezikom, bili bismo izloženi opasnosti da u nastupu osjeæaja jedan drugome padnemo u zagrljaj i otvoreno porazgovorimo. Izmijenili bismo dojmove o svojim oèiglednim prijestupima i to bi onda bio napad na poštanska kola. Kažem »napad

na poštanska kola« zato što to nema nikakve veze s kon-9tekstom i postoji moguænost da ne pogriješim. Ne želim imati nikakve veze s kontekstom.A ipak i dalje tražim nekoga tko me ne bi razumio i koga ja ne bih razumio, zato što osjeæam strahovitu potrebu za bratstvom.10Prvi put imao sam halucinacije kad mi je bilo šesnaest godina. Odjednom sam primijetio da sam okružen urlièuæim valovima stvarnosti, koja je sa svih strana navaljivala na mene. Bio sam veoma mlad, ništa nisam znao o psihijatriji i kad sam na svom ekranu vidio slike iz Vijetnama, klince od smrti naduvenih trbuha kako crkavaju u Africi ili leševe vojnika kako skaèu na mene, iskreno sam povjerovao da sam udaren i da imam halucinacije. I tako sam malo-pomalo poèeo izraðivati, a da toga nisam uopæe bio svjestan, svoj sistem obrane, koji mi je omoguæavao da potražim utoèište u razlièitim gostoljubivim ustanovama.Nije to došlo odjednom, bio je to rezultat dugotrajnog rada.Ja se nisam stvorio sam. Postoji tu tata-mama nasljednost, alkoholizam, cerebralna skleroza i još, povrh svega toga, tuberkuloza i dijabetes. Ali treba11se vratiti još mnogo dalje unatrag, zato što se samo na prvotnom izvoru može naæi bezimena istina.Od pojave mog prvog pripovjedalaèkog djela poèele su se iznositi primjedbe da ja, u stvari, ne postojim i da sam bez dvojbe fiktivan. Pretpostavljalo se, štoviše, da sam kolektivno djelo.To je toèno. Ja sam kolektivno djelo, s predumišljajem ili bez njega, to vam više ne mogu reæi. Na prvi pogled, ne vjerujem da sam dovoljno talentiran te bih mogao zamisliti kako bi u tome moglo biti nekog sifilistièkog predumišljaja ili tako nešto, samo zato da bih iz toga mogao izvuæi neko literarno djelce.To je moguæe, s obzirom na to da nema malih pogodnosti, ali ja se o tome ne bih želio izjašnjavati.Napisano pod pseudonimom Ajar, Ajar što na engleskom znaèi odškrinut, to je priznanje mazohistièke povredljivosti, bez sumnje namjerice njegovane kao bogat izvor literarne inspiracije.To je laž. Rulja pokvarenjaèka! Ja sam svoje knjige pisao od klinike do klinike, na savjet samih lijeènika. To djeluje terapeutski, rekli su mi. Isprva su mi preporuèili slikanje, ali to nije dovelo ni do kakvih rezultata.Znao sam da sam doslovce nestvaran, pa sam pomislio da sam možda stvoren za slovèano stvaranje.Sklanja se u privid neranjivosti dotjerujuæi ka-dikad dotle da preuzima oblik razlièitih predmeta, noža, pritiskivaèa za papire, lanaca, nosaèa za kljuèeve, ne bi li na taj naèin postigao neosjetljivost, a i zato da bi kao predmet, prividno prihvatio, korektno stanje suradnje s društvom, od kojega se12stalno osjeæa ugrožen. Odbio Goncourtovu nagradu kako bi izbjegao progonjenje.Odbio sam Goncourtovu nagradu 1975. zato što me uhvatila panika. Probili su moj obrambeni sistem, prodrli u njegovu unutrašnjost, izbezumio me publicitet koji me istjerao iz svih mojih skrovišta, izbezumila su me istraživanja mojih ispitivaèa u Cahorskoj bolnici. Bojao sam se za svoju majku, koja je umrla od cerebralne skleroze i koju sam u knjizi iskoristio kao liènost gospoðe Rose. Bojao sam se za dijete koje sam skrivao i koje je imalo dvanaest do trideset i èetiri godine, kao i ja, ili èetrdeset, ili sto ili dvjesta tisuæa, pa i još više, zato što se treba uspeti do izvora zla da bismo stekli pravo na to da branimo svoju nedužnost. Odbio sam dakle nagradu, ali to je samo pojaèalo moju vidljivost. Rekli su da sam reklamer. -Poslije toga bio sam na lijeèenju i sað mi je bolje, hvala na pitanju. U toku mog posljednjeg boravka na klinici napisao sam èak i treæu knjigu.U nekoliko je navrata umišljao sebi da je udav, da bi umaknuo svom ljudskom znaèaju i tako se podvrgnuo odgovornostima, dužnostima i krivicama koje on nameæe. Iz svog udavskog stanja izvukao je jedan roman, Velika maza, iskoristivši tako sam sebe, što je posljedica dugotrajnog prakticira-nja masturbacije.To je toèno. Štoviše, na taj me je naslov 29. studenoga 1975. naveo Nacionalni kongres protiv rasizma i antisemitizma, zato što su reptili, kao omraženi, uvijek bili prvi na nišanu. Nisam se

mogao ukljuèiti u Kongres zato što sam u tom trenutku u Kopenhagenu stavljen u kavez. Ovom prilikom zahvaljujem organizatorima.13Pun negodovanja, neæu citirati jedan list iz mog medicinskog dosjea koji ima sasvim antisemitski karakter, zato što se u njemu navodi da sam Židov. Ja sam se ipak trudio da saznam nije li moj osjeæaj nedostojnosti i krivnje posljedica èinjenice što sam Židov i prema tome nisam raspeo Isusa, što mi antisemiti otada stalno predbacuju. Nisam li postao udav zato da bih utekao svom židovskom znaèaju?Doktor Christianssen mi govori da suviše mnogo drkam.On nije protiv masturbacije zato što malo dijalektike, cerebralne animacije i intelektualnog zadovoljstva nikome ne škodi, to je, štoviše, korisno, ali dvije tisuæe godina drkancije, to je ipak malo previše. Podsjetio me je na to da sada ima Crnaca, Arapa, Kineza, komunista i da više nije potrebno da Židovi drkaju.Upitao sam dakle dobrog doktora nisam li doveden do toga da postanem udav zato što su Zidovi dvije tisuæe godina proglašavani lihvarima i davi-teljima udava, a on mi je na to odgovorio da je to savršeno moguæe, da sam ja spreman na sve samo da bih mogao stvarati literaturu, ukljuèujuæi tu i samoga sebe.Mislio sam na Tontona Macoutea, koji je notorni pisac, te je uvijek znao iz patnje i užasa izvuæi lijep literarni kapital.Bacio sam se na pisanje.Kao što vidite, neæu uspjeti da se iz toga izvuèem. Okružen sam sa svih strana, a to znaèi pripadnost.14Na klinici imam kolegu koji je uspio dešifrirati hijeroglife nekog pretkolumbijskog egipatskog dijalekta, pa je poèeo misliti i govoriti na tom nikakvom i ništavnom, nikom nepoznatom jeziku, bez ikakve odgovornosti, ostavio je, štoviše, neke klinaste hijeroglife nedešifrirane, da ostane što više nade. Dok su god nepoznati, skrivaju možda otkrivanje vjerodostojnosti, tumaèenje i odgovor. To je sretan èovjek, jer tako vjeruje da poznaje nešto što je još ostalo nedirnuto.15U ovom dokumentu ne pazim na kronologiju, red i pravila, zato što sam proèitao previše kriminalistièkih romana a da ne bih znao da red može dovesti do mene cajkane, a jasno vam je da se nisam zato sklonio u kliniku doktora Christianssena, u Kopenhagenu.Ja ne znam danski, ali moje neznanje nije dovoljno nedovoljno. Kad uz odobrenje ustanove izlazim i odlazim napolje u šetnju, Danci mi poèinju govoriti o Argentini, o Èileu i o Sjevernoj Irskoj, s izrazom optužbe na licu. Prolaznici koje susreæem do-šaptavaju mi na danskom sve strahote koje su saznali o meni.Pitat æete kako mogu razumjeti ono što mi govore na jeziku od kojega ne znam ni jedne jedine rijeèi.Nemojte da crknem od cera. Ja sam roðeni lingvist. Razumijem i kužim èak i tišinu. To je posebno stravièan jezik i najlakši je16za razumijevanje. Živi jezici koji su pali u zaborav i nehaj i koje više nitko ne razumije, to su oni jezici koji s najviše rjeèitosti urlaju.Postoji takoðer ozbiljan problem disanja.Prvi put su me zatvorili kad je okolina primijetila da od jutra do veèeri na tisuæe puta zadržavam dah. Najprije su mi razbili gubicu, zato što je to bilo uvredljivo, zloèin povrede èovjeènosti, profanacija Pascala, Isusa i Solženicina. Uzmimo, po redu važnosti: Solženicina, Isusa i Pascala. To je bio hraèak u lice èovjeèanstvu, to jest najveæa uvreda koja se može nanijeti literaturi. Dakle, bio sam komunist, ali poslije sam se ispisao, da ne kompromitiram komunizam, zato što sam subverzivan. Stajao sam uspravno na ploèniku, oko mene je bilo ljudi, vidjeli su da pokušavam ne udisati onaj isti zrak što ga oni dišu. Pozvali su cajkane zbog povrede javne prometnice. Kad su cajkani, u furgonu, primijetili da ja i dalje ne dišem i da èak zatisku-jem nos, razbili su mi gubicu

zbog nasilja nad predstavnicima dišnih organa u vršenju njihove funkcije.Kad sam se našao pred policijskim komesarom i kad sam ostao tako, zadržavajuæi dah, zaèepivši nos i vršeæi svoje higijenske potrebe, on se raspje-nio i rekao mi da nismo u Argentini, ni u Libanu, nego u Cahorsu. Ovdje da ne zaudara na govno, krv, znoj ni leš. Mogu disati kao što to traži ljudski rod.— Nemoj pokušavati da meni nešto spuštaš.Ali mi nismo bili samo u Cahorsu. Bili smo svagdje. Ovoj ovdje pizdi, kako se èini, ne pada na pamet da smo Pinochet i Amin Dada — vi i ja.2 Pseudo17Poslije sam u Cahorsu stvorio i nove neprijatelje, zato što sam htio uèiniti ono što su èinili arapski pripovjedaèi: zaustavio sam se u Ulici Clemenceau, jednog sajmenog dana, i poèeo pripovijedati svoj život. Tako sam ljude i opet izazvao na to da mi razbiju njušku. Na policijskoj stanici, komesar Pa-ternel ozbiljno me je opomenuo.— Ali, što sam uèinio, gospodine komesaru? Pripovijedao sam svoj život i to je sve.— Vaš je život jedno obièno sranje, Pavloviæu. Ljudi se zgranjavaju kad na njihov raèun lupetate takve gadarije.— To je život kao i svaki drugi život, gospodine komesaru.Komesar Paternel sasvim je pocrvenio.— Razbit æu ti njušku, ništarijo jedna!— To je zaista kao što kažem: život kao i svaki drugi život.— No, dakle, veæ mi je pun kufer tog pornografskog vala. Bit æe bolje za vas da malo pripazite. U svakom sluèaju, ponašajte se makar kao krelac. Pa æemo vas lijepo ostaviti na miru.Poèeo sam izvoditi pseudo-pseudo i više me nitko nije zapažao.Ponekad sam odlazio na sastanak sa svojom ruljom, u Kolodvorsku kavanu. Bio je tu jedan limar, jedan knjigovoða, jedan službenik. Naravno, nitko od njih nije bio ni limar, ni raèunovoða, ni službenik. Oni su nešto sasvim drugo. Ali nitko u to ne sumnja, oni simuliraju, izvode pseudo-pseudo osam sati na dan i nitko ih živ uopæe ne šljivi. Žive skriveni unutra, a izlaze samo noæu, u svojim snovima i u svojim morama.18A onda se proèula jedna neèuvena novost: amerièki uèenjaci uspjeli su stvoriti umjetni gen, jedinicu nasljedne osnove. Umjetno. Obuzela me takva plima nade da sam gol golcat istrèao na ulicu, urlajuæi »Aleluja!« Smjesta su me odveli na policiju i, kad sam komesaru Paternelu objasnio da æe sada, zahvaljujuæi tome, uskoro i on moæi stvoriti svoje porijeklo, da æemo konaèno svi moæi sami sebe roditi, da æemo biti djeca naših vlastitih djela, a ne djeca prostitutaka, da æemo sad uskoro napokon dobiti ljudsko biæe bez izvornoga gena, bez cajkana i bez nuklearne ideologije, jednodušno su mi razbili gubicu. Ali mene to nije pokolebalo u mojim nadama ni sprijeèilo da ne trèim ulicama, dijeleæi letke i urlajuæi da je gotovo s tatinom nasljednošæu. Èuzirali su me.Možete provjeriti. Bilo je to u Cahorskim novinama od 25. svibnja 1972.Za mene je važno da se zna: ja sam neodgovoran.Kad sam bio klinac, stidio sam se svog starijeg brata zato što se zaustavio i zauvijek ostao limaæ. Izbjegavao sam ga. Njegov je pogled bio pun nerazumijevanja, kao da se pita tko mu je to uèinio i zašto. Tada još nisam znao da nerazumijevanje dopire uvijek mnogo dalje nego ma kakvo znanje, dalje nego genijalnost, i da uvijek ono ima posljednju rijeè. Pogled mog brata mnogo je bliži istini nego Kinstein.Ovime izjavljujem, javno i otvoreno: ja sam protiv dezoksiribonukleinske kiseline, protiv faktora nasljednosti. Ona je kršitelj opæeg prava.Zatim su uslijedili noæni telefonski pozivi. Najprije me je jedne noæi nazvao Pljušè. Dakle, Pljušè je genijalni matematièar, genij od èovjeka, koga su19drugi predstavnici ljudske genijalnosti u SSSR-u zatvorili u psihijatrijsku kliniku, da ga odreðenim kemijskim tretmanom natjeraju u ludilo. Danas, uoèi tiskanja ove knjige, Pljušè se naziva Bukovski,

zato što je bilo dovoljno promijeniti samo ime.Sovjetski su psihijatri ogorèeni neprijatelji SSSR-a, koji ocrnjuju pred svijetom. Jednog æe se dana protiv njih otvoriti proces, zato što svi rade za CI A.— Kako je Gegene?Ja se u svojim izgubljenim trenucima zovem Gegene.— Tako, tako. Tko je na telefonu?— Pljušè.To nije istina, pomislio sam. To meni moj ljudski karakter sprema prljave podvale.— Ne poznajem nikakva Pljušèa.I nato mi reèe, sasvim jednostavno, glasom koji nikad neæu zaboraviti.— Naravno da me ne poznajete, Gegene. Vi ste normalni. Postoje milijuni ljudi koji me ne poznaju i puca im prsluk zbog toga. Dobro spavajte!I objesi slušalicu.Neæete mi vjerovati ako vam kažem da je deset minuta iza toga nazvao telefonom Pinochet. Dakle, o Pinochetu se mnogo govorilo, zato što se ljudi još nisu naviknuli na njega.— Kako je, stari pobratime? Lice, oèi, njuška, ruke?— Skinite mi se. Ja s vama nemam ništa zajednièko.Tako je to potrajalo cijelu noæ. Ostao sam na telefonu do svanuæa. Nazivali su iz Indije, iz Bangladeša, iz Kambodže, iz Afrike. Najviše su me na-20zivali pokojnici. Kad se pokojnici naðu na telefonu, ne mogu se zaustaviti u prièanju.Naruèio sam da mi se ugradi automatski odgova-raè. To je moderna sprava, civilizirana i posebno predviðena za tu svrhu, koja je odgovarala da ja ne postojim, da Pavloviæa nema, da sam ja mistifika-cija, zez, da nisam od te vrste. Da naoko doduše, pokazujem neke vanjske znakove postojanja, ali da je sve to zapravo literatura.Nije hodalo.Ima savjesti koje su opremljene automatskim odgovaraèima i to hoda vrlo dobro. Ali ja se osobno nikad nisam uspio organizirati.21I tako sam se još jednom ogranièio na svoj vlastiti sistem obrane i uspio sve to izbjeæi, osobito halucinacije. Opet sam postao udav koji niti zna niti umije odgovarati na telefonske pozive. Ni Pljušè ni Pinochet ne mogu usred noæi nazivati udava na telefon.Pokušali su sa mnom razgovarati kroz vrata. Caj-kani. Ja sam se derao:— Ostavite me na miru. Ne znam što sam vam opet uèinio, ne èitam novine, ali to nisam bio ja. To ne odgovara mojoj vrsti. Ja sam odvratan reptil. Ja nemam ništa ljudsko. Ja ne mogu biti odgovoran.Provalili su mi vrata, ali sam se osigurao. Kupio sam na vrijeme miševe, pa èak i štakore. I poèeo sam ih pred njihovim oèima gutati da im dokažem da sam udav i da nemam ništa zajednièko s Pino-chetom.22Ponovno su me strpali meðu nekonformiste.Bio sam miran. Više nije bilo telefonskih poruka. Kao udav, imao sam pravo na nepovredivost.Tu je moj obrambeni sistem zaista poèeo djelovati.Imam ujaka kojega zovem Tonton Macoute, zato što je u vrijeme rata bio zrakoplovac, pa je s velike visine masakrirao civilno stanovništvo. S vremena na vrijeme vršio je kure dezintoksikacije u Kopenhagenu, na klinici doktora Christianssena. Nije pio, nije se drogirao i mislio sam da se dolazi dezintok-sicirati od civilnog stanovništva koje je masakrirao. Da se pokušavao dezintoksicirati od samoga sebe.To nije bilo toèno. Tonton Macoute dolazio se dezintoksicirati u Kopenhagen k doktoru Christians-senu zato što je pušio previše cigara.Ovome ne dodajem nikakva tumaèenja. Nikakva.Mogao bih vam satima pripovijedati o njemu, zato što je sve to skupa smiješno. On se smatra mojim ocem i umišlja da ja prema njemu gajim sinov-ljevske osjeæaje, ma velim vam, živi upiš.

Mogu vam dakle reæi da Tonton Macoute i ja nemamo ništa zajednièko, on je samo majèin bratiæ, u èemu nema nikakve nasljednosti. Uostalom, sve to kod njega nije bilo ne znam šta: dijabetes i rak i, povrh svega toga, tuberkuloza, a sve je ostalo završilo u krematorij skoj peæi, možete misliti da neæu poèeti po tome èeprkati. A ipak su me jednom prilikom, u Cahor-skoj bolnici podvrgnuli lijeèenju kurom inzulina. Ali to još uvijek ne dokazuje ništa i moj mi odvjetnik veli da to uopæe ne bi moglo poslužiti kao neki dokaz, ako poduzmem protiv njega istragu radi dokazivanja oèinstva.23Treba i dalje tražiti, a ne klevetati Pinocheta i sve ostalo. Treba poduzeti genetske pretrage da bi se otkrio pravi krivac. To je ono što se naziva izvorom života. A ja život cijenim, zato što me policija uvijek plaši.Tonton Macoute poslao me je dakle u kliniku doktora Christianssena na svoj trošak. Tri stotine kruna na dan, zato da me se otarasi.Kad ga gledam u oèi — ima ih šest pari, ali meni ponekad posreæi da mu se upiljim u jedno jedino — jasno vidim što se dogaða. On uobražava sebi da me je ostavio u nevolji i da se nalazim u potrazi za Ocem, kako bih ga kaznio.Dakle, pod svaku cijenu, Danska.Na ovom mjestu, ja sam èak i dužan podijeliti s vama svoje sumnje. Da vam protumaèim zašto izmeðu nas vlada mržnja, usprkos osjeæajima koji nas povezuju.Tonton Macoute nije mi nikada tajio da je veoma volio moju majku, usprkos krvnom srodstvu koje ih je povezivalo. Gotovo sam siguran u to da su zajedno spavali, da me raspigaju i da poslije trpim posljedice svega toga. To bi objašnjavalo sve. Objašnjava dakle i to zašto sam ja pomalo slièan Tontonu Macouteu, ne mislim fizièki, zato što je on u tom pogledu poduzeo potrebne korake, nego moralno. Jer, ako mene izjeda takva potreba za Tvorcem, to je samo zato što sam sin èovjeka koji me je cijeli život ostavio u stanju praznine. Ne treba zaboraviti da se Tonton Macoute, kad je bio mlad, dao ubiti u ratu, ali poslije se sredio.Meni je dakle èesto padalo na pamet, kakav otac takav sin, i zbog toga sam bio sav izvan sebe, mislim, u prenesenom znaèenju: u doslovnom — to24nije moguæe. Nitko živ ne izlazi iz svog biološkog i'ovna.Ja sam mu to jednom prilikom napomenuo i zamalo da se nije ugušio.— Ti si savršeno lud. Ja sam tvoju majku volio kao sestru.— To je onda još veæe rodoskvrnuæe, prava svinjarija.— Ti nisi moj sin! To je besramna kleveta!To baš nije bilo ljubazno, grdio me. Ako se osjeæao uvrijeðen zbog toga što sam rekao da sam njegov sin, to doista znaèi da mu to baš nije polaskalo.— Tvoja je majka bila svetica!Da, ali ja sam njega poznavao. On je najpokvareniji èovjek na svijetu. Okinuti jednu sveticu, to je sigurno bio njegov životni san. Neka ona samo saèuva svoj svetokrug i svoju redovnièku odjeæu, pa lijepo zguza, sve u šesnaest. On je stvarno bestidan kit, samo njemu može nešto slièno pasti na pamet.Ne znam da li postoji nasljedno prenošenje steèena karaktera, ali ako je tome tako, ja sam dobio uistinu temeljito nasljeðe.25Cim sam stigao u Kopenhagen, moje se stanje odmah poboljšalo: tamo je bila magla, manje se vidjelo.A ipak, zamalo da nije došlo do gužve na aerodromu, kad sam pokušao poljubiti danskog carinika. Bio sam u stanju nedvojbene euforije, jer usprkos svim dokazima na svijetu, ujedinjenim protiv mene, a osobito stavu Internacionalne amnestije, mene su lijeènici proglasili neodgovornim, dakle nedužnim za zloèine koje sam izvršio. Tu prijeko potrebnu lukavštinu prema samom sebi, ta unutarnja poricanja, simulaciju i pseudo-pseudo, mogu razumjeti samo novinari koji su me demaskirali u studenom 1975., u trenutku dodjeljivanja literarnih nagrada, kad su me proglasili fiktivnim, mistifika-cijom, kolektivnim djelom i zezom.

Danci govore èudnim jezikom, nismo se razumjeli, pa sam odmah osjetio da æemo se dobro sla-V26gati. Èinili su mi se sasvim drugaèijima od mene, što je znaèilo da æemo se razumjeti. Carinik nije èak ni otvorio moj kovèeg, koji je ispod sredstava informacija i mas-medija bio prekrcan eksplozivom, zato što su u ono vrijeme u Sjevernoj Irskoj eksplozijama bombi ubijali žene i djecu. Prekrcan sam eksplozivom i osjeæam da æu svakog trenutka odletjeti u zrak, pa sam sam sebi uputio nekoliko anonimnih telefonskih poziva da se pripazim i da si omoguæim evakuaciju mjesta. To je zapravo zebnja.Kad sam vidio kako danski carinik ima u mene povjerenje i ne traži da se otvorim, bio sam ganut do suza. I tako sam ga htio poljubiti, zato što oduvijek osjeæam smrtni strah pred carinicima, pretresima, pretragama i to je s moje strane bio znak olakšanja i zahvalnosti.Tonton je prekinuo svoju kuru dezintoksikacije da me doèeka na aerodromu. Ta mi se insinuacija uèinila duboko ponižavajuæom. Insinuirati kako ja imam štetan karakter i kako moje prisustvo automatski prekida kuru dezintoksikacije, dakle to jednostavno nema imena, jer se razumije samo po sebi. Ja se užasavam mizantropije. Mene smatrati nekom vrstom zagaðivaèa koji razara život na zemlji i ugrožava èak i ozonski sloj koji štiti svijet od djelovanja ultra-ljubièastih zraka, to je sušta mizantropija, koliko se ja u to razumijem.Nije ipak istina, kao što je sutradan pisalo po novinama, da sam izazvao gužvu na kopenhagen-škom aerodromu. Toèno je samo to da me je uvrijedila ta kura dezintoksikacije koju sam ja tobože prekinuo uslijed svog toksiènog karaktera. Ali gužvu prilikom mog silaska s aviona izazvale su okolnosti sasvim neovisne o mojoj volji. Veæ sam vam27rekao, a možda i nisam, jer je to zapravo jedno te isto, da sam se bavio lingvistièkim prouèavanjima, ne bih li pronašao jezik koji bi mi bio savršeno stran. To bi mi omoguæilo da razmišljam zaštiæen od izvora zebnje i rijeèi-zamki te unutrašnjih i vanjskih agresija uz podršku dokaza.To mi nije uspjelo zbog Svevišnjeg nadzora. Mozak naime veoma dobro zna da bi našem luðaèkom karakteru zauvijek bio kraj kad bi nam uspjelo da izmislimo jezik kakav još nikad nije postojao i koji ni s èim ne bi imao nikakve veze. I upravo zato da bismo izbjegli toj opasnosti, providjeli su nas izvori tjeskobe upravo takvim mozgom kakav imamo, stvorenim upravo tako da nas održava u stanju praznine, nemoguænosti i nakaznosti.Morao sam se dakle odreæi otkrivanja izvornog jezika i ogranièiti se na to da nauèim ugro-finski, pomiješan s nekoliko predroðenih tepaja, da mi preostane barem nešto nade. I èim sam primijetio kako sam na aerodromu okružen Dancima, skoèio sam na tezgu Air-Francea i zazvao pomoæ na ugro--finskom, u plemenitoj namjeri da izmeðu nas uspostavim odnos nerazumijevanja i bratske nekomuni-kativnosti.Pogrešno je smatrati da narodi i ljudska biæa jedni drugima razbijaju gubice zato što se ne razumiju. Oni jedni drugima razbijaju gubice zato što se razumiju.I tako je dakle došlo do ispada. Shvatili su me.Nisam vam kadar objasniti što se dogodilo. Vjerujte mi da sam Dancima održao svoj govor na ugro-finskom jeziku po duši i savjesti. Isto je tako dobro poznato da Danci ne govore ugro-finski. Pa28ipak, oni su me odmah shvatili i, kao što sam vam veæ rekao, èim postoji razumijevanje, dolazi do nesporazuma, srdžbe, negodovanja, vrijeðanja, ispada. Stigli su i cajkani, htjeli su me skinuti sa šaltera Air-Francea, s kojeg sam se derao na ugro--finskom, a ja sam se branio. U sve to umiješao se i Tonton Macoute, pozvali su ambulantna kola i moram priznati da sam, izgubivši svaku nadu da æu ostati neshvaæen i na taj naèin izraziti svoje bratske osjeæaje prema bližnjima svojim, svojoj braæi, po-šizio i podijelio nekoliko udaraca, zato što me ništa na svijetu ne užasava toliko kao nasilje i, èim sam spazio bolnièare, odmah sam shvatio da im treba pokazati èvrstu ruku. U sliènom sluèaju dokazat èete da ste normalni jedino tako da nekoga raspalite po njupalici.29

U ambulantnim kolima Tonton Macoute smjestio se pored mene i promatrao me s osmijehom poznavaoca stvari.— Znaš, Alexe, to ti neæe uspjeti.Ja se ne zovem Alex, ali ne podnosim da me netko zove mojim imenom. To èovjeka žigoše.— Što mi neæe uspjeti?— To da ne pišeš. Ti æeš biti pisac i to istinski. Postat æeš profesionalac. Kao ja.— Profesionalac, moja guzica — rekoh, sjetivši se Zazie u metrou Raymonda Queneaua, zato što sam veæ dugo tražio naslovnu stranicu.— I ja sam pokušavao izigravati pseudo-pseudo — reèe Tonton Macoute, skidajuæi cigaretu s usana, da je dezintoksicira. — Štoviše, zamalo da nisam postao francuski ambasador, ali sam se na vrijeme zaustavio, zato što i tu ima granica. Da si pomalo truo, to stoji, slažem se. Uostalom, ono trulo u èovjeku, htjeli mi to ili ne, to je uvijek ono naj-30dublje samosvojno. Geni ne lažu. To što si malo dezintegriran, to je upravo tvoja ljudska crta. Nemoj biti pizda, Alexe. Uèini kao ja. Kao najveæi. Dostojevski, Balzac, Solženicin. Grizi govno. Od toga nastaju remek-djela.— Više bih volio da ne postoji Pinochet, nego da postoje remek-djela, Tontone. Više bih volio da nema Solženicina, nego da bude govna i krvi. Više bih volio da nema Raskoljnikova, nego da postoji Dostojevski. Proizvodna cijena Rata i mira suviše je skupa.— Èuvaj se mržnje prema Pinochetu, prema CIA, prema društvu i Cie, prema patnji — reèe Tonton. — Èuvaj se. Postoji opasnost da se to ne pretvori u roman, a tada više neæeš biti samo ljudsko biæe, bit æeš takoðer mnogo više govno od èovjeka.— Dok god tebe imam pred oèima, nikad neæu napisati ni jednog jedinog retka — rekoh.Tonton Macoute èinio se malo mirnijim. On baš ne voli konkurenciju.Doimao se pomalo tužnim, usprkos svemu. Mislim da se pomalo rastužio zato što je veoma volio moju majku, svoju sestriènu, a iz toga nije mogao izvuæi knjigu.— Ne razumijem — reèe — zašto ti mene tako mrziš. Konaèno, ništa za tebe nisam uèinio. Ne duguješ mi nikakvu zahvalnost. Dakle, èemu ta zloba?Jedan sam trenutak oklijevao.— Sve je zaludu, nitko ne može disati a da nekoga ne voli — odgovorih mu ja. — Dakle, ti ili netko drugi, isti bog.31Ambulantna kola u Danskoj glasaju se mnogo manje prodornim krikom nego kod nas. Možda zato što se u Danskoj manje pati, pa nema potrebe da se diže tako glasna deraèina.Na klinici su mi dali vrlo lijepu sobu, a Tonton Macoute platio je za tri mjeseca unaprijed, da ne mora na mene misliti svaki mjesec.Znam da æe me smatrati ništarijom kad bude èitao ove retke. Buduæi da mi je ta pomisao neizdrživa, treba da se na njoj zaustavimo. To druge misli èini mnogo podnošljivijima.Doktor Christiansen primio me veoma ljubazno. To je plavokosi gorostas plave brade, slièan istraživaèu koji nema ni vremena ni britve.Ja veoma volim Dance, zbog Vikinga, koji nisu baš posve sigurno njihovi preci, s kojima nemaju ništa zajednièko i na koje, prema tome, mogu biti ponosni.Razgovarali smo o Vikinzima zato što za psihijatra ne postoji neprikladan predmet razgovora.— Znate — reèe mi on — Vikinzi, koji su krstarili morima i otkrili Ameriku, to je samo alegorijski* mit. Pravi su Vikinzi oni koji prelaze oceane zebnje i otkrivaju nove zemlje. Vi ste Viking, Rodolfo. Zvao me Rodolfo zato što me je veæ poznavao.— Što se zapravo može otkriti?— Pitanja su jedini moguæi odgovor, Maurice. Pravi Vikinzi, to su pitanja. Odgovori, to je veæ ono što su Vikinzi sami sebi pjevali za vrijeme plovidbe, da se ohrabre.Naložio je da se donese sve što mi treba za pisanje. Nikakvih lijekova. Nikakve obrade. Sve što treba za pisanje.32

Sveèera me je Tonton posjetio u mojoj sobi. Grizla ga je savjest. Ne znam što on sebi zapravo predbacuje, naime zato što kaže da me nije on napravio. On nije, veli, stvoren da bude dobri otac.— Morao sam te nagovoriti da studiraš medicinu, kad si imao dvadeset godina. Ali nisam vjerovao da si sposoban izdržati sedam godina. Šteta.— To nije važno. Ako ti sada kažem da sam žarko /.elio postati lijeènik, ne bi to bilo zato što bih želio lijeèiti bolesne. Nego radi shvaæanja nekih stvari. Kadi istraživanja. Biologija, genetika, te frke. Da /.nam odakle to potjeèe.— Što to?— Mozak. To je oèito greška prirode... Ili prljav, odvratan predumišljaj. Stvaranje mozga kao èin mržnje, nikad nije uèinjeno ništa bolje.— Goethe . . .— Da, znam, muzeji, lijekovi. Savršen zloèin, zar ne, s neoborivim alibijem. Je li moj otac bio sifili-lièar?— Nije.— Alkoholièar?— Ne znam ništa o tome. Pomalo.— Trebalo je Adamu uzeti krv.— Slušaj, Fernande, dosta je tog straha od nasljednosti. S te strane možeš biti miran. Druga strana, još više atavistièka, ili sociološka — sve su to zapravo isti štosovi — to te se veæ tièe. Ali klinika me doðe dvadeset majmuna dnevno, dakle Pinochet, Pljušè i sva ta škvadra, to æe me na kraju krajeva skupo stajati. Ostani neko vrijeme ovdje, ako se osjeæaš sigurnijim, ali pokušaj nešto drugo. Brani se na neki drugi naèin. Nekoæ si pisao veoma lijepe pjesme.3 Pseudo33Ne želim da se govori o tim pjesmama. Pokušao sam ih uzeti natrag od odreðenog gospodina koji ih je bio povjerio nekom drugom gospodinu, prije deset godina. Htio sam ih spaliti. Ali uvjeravali su me da su pjesme izgubljene i da mogu mirno æoriti.Moje su pjesme bile obièna laž, zato što bez Tvorca ne mogu biti autentiène. Mislim da bi to moralo biti sasvim jasno. To je abc nepostojanja.34Te, prve, noæi na klinici osjeæao sam se neobièno mirnim. Postojalo je oko mene nešto kao kraj zametka. Nisam imao nikakva razloga da se osjeæam smirenim i taj nedostatak razloga bio je veæ sam po sebi utješan. Možda me je to prožimala poezija, šutljiva i neartikulirana pjesma, pod zaštitom rijeèi--zamki. Ali više nikad neæu pisati pjesme. Sve su pjesme izgubljene pjesme, ne samo moje.Doktor me je Christianssen bez sumnje bez mog znanja drogirao, serum istine, pentonal, šta ja znam, ali sam u svojoj noæi, uz brižno spuštene rebrenice, mrmljao »Ja vas volim«, a mrmljanje je možda nešto najjaèe na svijetu.Oko mene je bila takva tišina da sam èuo gotovo negdje drugdje nekoga drugoga kako konaèno govori nešto drugo.Sjeæam se toga kao da se doista dogodilo. Dogaðalo mi se, štoviše, da ponekad u tišini posve jasno35razaberem prvu rijeè koju nitko nije izgovorio i koja nije bila pokvarljiva zato što nije bila naša. Osjeæao sam je još tako novoroðenu i tako slabašnu da je veæ pobuðivala nadu.Ali možda mi je to samo moj smrtnièki znaèaj izvodio prljave podvale.Ipak sam se prihvatio pisanja, zato što mi je preostalo ili to ili kemoterapija. Injekcija ne znam više kakva govna, da me normalizira.Pisao sam nekoliko sati na dan, vraæajuæi se u svoju sobu samo radi toga da se ne vidim. Uvijek odlazim radi pisanja napolje, i ponesem svoju hranu.Pisao sam u strahu: rijeèi imaju uši. One prisluškuju, a tu su i ljudi. One vas okružuju, opkoljavaju, obasipaju vas svojim naklonostima i u trenutku kad im se poènete povjeravati, tres! Obore se na vas i, evo, veæ ste im, kao Tonton Macoute, na usluzi. Potrbuške pred njima, umiljat i ukroæen,

pobornik svejednosti. Veæ sam naišao na rijeèi neusporedive ljepote koje su jele iz takvih jasala i, ispivši sve sramote, dosegnule takve dnevnice da sam se morao podvrgavati Sakelovoj kuri, injekcijama od 50 cg acetilkolin bromida i folikulina, zato što se više nisam usudio govoriti.Na svim ljudskim nevoljama pronaðeni su otisci prstiju Tontona Macoutea. On je od toga napravio literarni uspjeh.Ne možete pojmiti kako je moja situacija teška. Mogao sam, reklo bi se, odluèiti da ništa ne pišem i da ništa ne objavljujem, odbijajuæi takav posao, ali i to bi bila pjesma, priznanje poetske tajne. Bilo bi u tome romantizma, razmetanja, prenemaganja i preuzetnosti, tipièno literarnih postupaka i sta-36vova. Ne pisati iz principa i dostojanstva, zbog protivljenja savjesti — dakle, ne postoji ništa knjiškije ni meketavo-liriènije, kao naèin izražavanja i èin vjere.Osjetio sam bezgranièno olakšanje kad je izišla moja druga knjiga, èitajuæi izjave najmjerodavnijih pera da Emile Ajar ne postoji. Izrezao sam te èlanke i polijepio ih po zidovima oko sebe: kad me obuzmu sumnje, dvojbe, vanjski prividi, problemi s disanjem, hladan znoj, zebnja i drugi znakovi života kojima kadikad uspijeva da mi pruže neku iluziju, te zavaram sam sebe, sjednem u naslonjaè pred ta bratska svjedoèanstva, zapalim kratku lulu nabijenu engleskom flegmom pa èitam i preèita-vam ta svjedoèanstva nepostojanja, koja bi veæ tisuæljeæima morala biti izvješena po našim zidovima.Kad je objavljen moj prvi rukopis, na prijevaru i varku, dakle dok sam još bio u Cahorskoj klinici, prosvjedovao sam. Bio sam uvjeren da mi je to podvalio Tonton Macoute, zato što se možda nadao tla æe se knjiga prodavati pa æu tako moæi sam platiti svoje klinièke troškove, a osim toga i zato Što je oduvijek želio da postanem kolaborant kao on, u službi rijeèi i njihov plaæenik, zato što su rije-i'i unosne.Branio sam se. Galamio sam kako sam pisao jedino zato da imam manje problema sa samim sobom i da izbjegnem kemoterapiju. Ali sam napo-.I jetku povjerovao da je mnogo pametnije da to objavim, da me ne optuže zbog mahnitog idealizma i »mesijanistièkih i utopistièkih« tendencija. Bio ¦•ara uostalom oprezan i uredio da moj prvi ugovor potpiše netko drugi, kako ne bih bio otkriven. Po-loji nevidljiva i sveprisutna policija koja vas za-37skoèi na najmanji znak postojanja i zbièi vam sudbinu u guzicu. Sve mi je to u isto vrijeme omoguæilo da sam sebe lukavo iskoristim i umaknem natraške u željenom smjeru: da postanem pisac, što ni pod koju cijenu nisam želio postati, jer je to bila moja najintimnija želja. Trebalo je da se nasmrt nadr-kam kako bih prebacio krivnju na masturbaciju, koja se službeno priznaje kao izvor krivnje prvoga reda i tako predstavlja divan alibi.Sva straviènost mog položaja proistjeèe iz èinjenice što sam obdaren lucidnošæu. Svaka æe vam pizda od psihijatra reæi da je lucidnost posebno èest simptom kod velikih depresivaca.Ali ja im, vjerujte mi, zadajem mnogo posla. Veæina psihijatara koji su me ispitivali otišla je uvjerena da su veliki paranoici i megalomani, zato što se usuðuju hvaliti da su ljudi, uistinu ljudi dostojni tog imena, sa èetiri noge i s njuškom koja se koleba izmeðu govna i krvi. Ja sam im prilijepio maniju velièine i oni su zbog brige kojom ih obasipam otišli uvjereni, u svoj ljudski karakter.Isprièavam se zbog svoje deraèine, ali ovog me trenutka opsjeda policija, s vatrogasnim ljestvama koje se hitro uspinju prema meni, agenti, s mitraljezima u šaci, zavijanje sirena zebnje i teleskopskih pušaka, izložen sam opasnosti da me u oèitom prijestupu uhvate novinari poslani posebno u tu svrhu u Caniac. Èini se da sam dobio Goncourtovu nagradu, za izvornost. Prije svega, uopæe nisam ni znao da Goncourtova nagrada postoji. To je prvo. Osim toga, odustao sam od bilo kakve kandidature za Gorcourta uoèi njegova dodjeljivanja. To je drugo. I naposljetku, kao što æu sada dokazati, izdao me je Tonton Macoute. Kao treæe.38Naokolo se motaju televizijske kamere i spremaju se otkriæa. Sutra æe pisati po novinama da sam uzeo ono što mi je bilo najsvetije na svijetu, svoju majku, koja je umrla strahovitom i više nego pre-sporom smræu od cerebralne skleroze u Cahorskoj bolnici, i da sam iz nje izvukao knjigu i

književnu nagradu.Izgubio sam glavu. Potpuno sam se dezintegrirao uslijed prekomjerne vidljivosti, ali oporavila mi se desna ruka koja drži naliv-pero i, kao što se vidi, nastavio sam pisati, jer dok pišem privremeno izbjegavam navalu psihièki neodgovornih elemenata. Glavu nisam pokušavao osposobiti: ona ionako nije moja. Ona me dobro pokriva, ali nije moja. Isfazo-nirao sam si facu kakvu nose odrasli.Dodajem da je Tonton Macoute priznao kako je uvjeren da æu ja od ove ispovijedi koju pišem ovdje u Lotu ili, konaèno, negdje drugdje, koliko on zna, na brzac napraviti knjigu i na neki naèin objaviti te svoje iznutrice, što nikad neæu uèiniti.Nije mi èak ponudio ni svoj apartman za pisanje.39Mnogo prije Kopenhagena saznao sam da postoji psihijatrijska škola za antipsihijatriju, koja mi je iznijela svoje ponude. Psihijatri tog smjera tvrde, kad bi se osnovalo drugaèije društvo, s drugaèijim obiteljima, da bi sluèajevi »kao što je vaš« — citiram — kao i milijuni drugih istog ljudskog roda, postali nemoguæi. Veoma dobro shvaæam te an-tipsihijatre: pun im je kufer problematiènih lica kao što smo mi, pa žele promijeniti stolicu. Osjeæaju potrebu za obnavljanjem. Žele promijeniti društvo da bi promijenili sto lica problematiène stolice. Ovdje moram prasnuti u šizoviti cer — hi! hi! hi! — jer, ako postoji nešto èega se rijeèi užasavaju, to je onda igra rijeèi: to ih jednostavno razgoni. Oduzmite rijeèima njihovu ozbiljnost, njihovu prazninu i njihov pseudo-pseudo, njima æe zaprijetiti zdravlje i lijepi svježi obrazi. Rijeèi se užasavaju zdravlja jer se od njega razbole.40Ukoliko današnji šašavci više ne odgovaraju, pa treba promijeniti društvo kako bismo dobili drugaèije šašavce, mi, stari, ne tražimo ništa više. Ali možda bi bilo dobro da se ujedine svjetski kongresi psihijatrije, radi usaglašavanja u pogledu željene vrste luðaka, da bi se zatim stvorilo društvo prema željenoj ludosti, u pogledu broja potrebnih šaša-vaca za njegovo funkcioniranje, proizvodne upotrebe kojoj se namjenjuju, mjesta koja æe za njih biti osigurana u ustanovama posebno u tu svrhu osnovnima, s kulturnom, ideološkom, vojnom, ekonomskom djelatnošæu, koja bi vodila raèuna o vrsti željene ludosti te ohrabrivala i umnožavala vrstu željenih šašavaca. To bismo onda mogli nazvati vrsnim životom.Zahvaljujem ovdje prisutnom društvu koje me je kao degena povlastilo više nego ostale. Zamalo da ne zaplaèem od zahvalnosti.Završimo sada s onim pitanjem »zeza«: da, ja sam jedan od njih, kao što su tolike novine i radio--mreže pogodile.Naše zezantsko stanje prepoznaje se po našim krikovima koji se ne boje nikakve konkurencije, po našoj praznini koja zvoni na buduænost koja je pred nama, i po tragovima naših suza, hladnom znoju i krvi.Ali što se tièe milijuna i milijuna pravih zezanata, oni se prepoznaju po odsutnosti bilo kakvih tragova. Oni èesto ne znaju ni èitati ni pisati i lako kriju svoje zezantsko stanje.41Bangladeš broji devedeset milijuna zezanata. U Èileu, u Argentini, i pomalo svagdje, ubijaju i muèe one koji žele biti svedeni na stanje zc/.anata.U Africi, kad se vide klinci od gladi napuhnutih trbuha, nitko ne traži tvorce zezanata, zato što oni, u svakom sluèaju, završavaju, i to veoma rano.42Poèelo je to u stvari prije tri godine, kad su shvatili da sam predodreðen da se borim do kraja kako bih prešao na drugu stranu. Vršili su na mene pritisak.— Objavite to. To je ljekovito. Uzmite pseudonim. I ne uznemirujte se. Nitko neæe povjerovati da ste sposobni za nešto slièno. Ako bude dobro, reæi æe da u tome ima umijeæa i tehnike i da nije moguæe da je to napisao poèetnik. Da je to djelo pravog profesionalca. Ostavit æe vas na miru. Reæi æe da služite samo kao posuðivaè imena, crnac. Kurva.Popustio sam. Kad se preda mnom izgovori rijeè »kurva«, uvijek popuštam. To je moja potreba za autentiènošæu.— Ali ako sve to što sam napisao ne vrijedi ništa?

— Ako to ne vrijedi ništa, reæi æe da je to ljudski dokumenat. Ljudski dokumenti nikad ništa ne vri-43jede, zbog svoje graðe. Kad bi imali neku vrijednost, imala bi je i njihova graða, inaèe je sve samo Južna Afrika, znate. To je svuda tako. Ne treba biti nepravedan prema Južnoj Africi. To je ljudski dokument. Nastojte da bude sasvim lišen svake vrijednosti, to æe onda biti uistinu autentièan ljudski dokument. Još sam uvijek nepovjerljiv.— Imao sam tetku koja je dobila nagradu za ljepotu, na Martiniqueu, 1926.— Slušajte, Pavloviæu, nemojte se proseravati. Psihijatri smo mi. I to je, kao napomena, dovoljno. Pišite. Nešto malo više, nešto malo manje... to æe vas isprazniti. A, osim toga, dosta je kleveta. Imali smo ipak Beethovena i Mozarta.— Da, ali Beethoven i Mozart mogli bi opet dovesti do dvjesta milijuna mrtvih, ako se Kinezi suprotstave i ako tu dvojicu bude trebalo braniti.— Nemojte cjepidlaèiti zbog sitnica. Ne možete provesti život iduæi od klinike do klinike. Socijalnom osiguranju i vašem Tontonu Macouteu veæ je sve to dogustilo. Pišite, nitko vas zbog toga neæe mrziti, zato što ste osvjedoèeni degen, otkako ste poèeli zvati u pomoæ policiju svakog dana zato što sviæe zora.— Kakav je to dokaz? Ima na svijetu na milijune ljudi koji svaki dan zovu u pomoæ zato što sviæe zora.— Hajte, hajte. Možda, luðaci. Ima prije svega na milijune ljudi koji šute, zato što imaju za to dovoljno razloga i znaju da ne vrijedi zvati u pomoæ. Da je to èak i opasno, da bi mogli izazvati neželjene posljedice.44Ušutio sam. Istina je da me muèi taj mali problem. Svaki put kad sviæe novi dan, otvaram prozor i zovem u pomoæ. Skaèem na telefon, nazivam Crveni križ, Katolièku pomoæ, Velikog rabina Francuske, malog, Ujedinjene nacije, Ullu, majku sviju nas, ali buduæi da su svi oni sasvim u toku stvari, buduæi da roðenim oèima vide da sviæe novi dan i da zbog toga uzimaju èak i svoj zajutrak, suoèavam se s obiènom svakodnevicom, a to je krah.Dakle, postajem udav, bijeli miš, vjerni pas, bilo što, samo da dokažem kako s tim nemam nikakve veze. Odatle potjeèe i zatvaranje i terapija, radi normalizacije. Ustrajem, uzmièem, brišem. Kao pepeljara, nož za rezanje papira, mrtav predmet. Bilo što bezazleno. Vi to nazivate ludilom, je li? Ja ne. Ja to zovem legitimnom obranom.Ne kažem, pokušavali su mi pomoæi. Èeprkali su po mojim košarama za otpatke i bilo je s tim u vezi pokušaja nekih tumaèenja. Jedan od mojih istraživaèa konaèno je otkrio da sam u dobi od èetiri godine u igri ubio malu maèkicu i poslije, zna se, osjeæaj krivnje, grižnja savjesti i mržnja prema samom sebi. Prebacivao sam to na Auschwitz, na Pi-nocheta, na Gulag i sve ostale izlike, dostatne da sperem ljagu sa samoga sebe. Nije se radilo o genocidu, ni logoru za muèenje, radilo se o maloj maèkici.To mi uopæe nije pomoglo, to je maèkicu samo dodalo svemu ostalom.— Pustit æete me van ako ovo objavim?— Dopustit æemo vam da se vratite kuæi kad god zaželite. Dolazit æete jednom tjedno na kontrolu.45Prihvatio sam samo klimanjem glave, ne sasvim pouzdano. Oni moje odgovore èesto snimaju na magnetofon, da ih prouèavaju, ali klimanje glavom ne mogu snimiti.Nisam se ipak mogao upustiti u to dok se nisam posavjetovao s Alvettom.46Alvette je diplomirala književnost da bi postala prodavaèica u Prisunicu, a poslije je, na moj nagovor, postala kraljica Španjolske i stekla pravo na socijalno osiguranje. Držao sam joj teèaj iz španjolske povijesti u toku tri mjeseca, da je pripremim, zato što su psihijatrijske bolnice prepune i postoji selekcija. Bio sam dakle limar, zidar, pla-katirac, zato što rad èovjeka èini najviše pseudo, a najmanje primjetljivim. To èovjeku pruža odreðenu zadovoljštinu. Sve to samo privremeno, zato što sam siguran da æe mozak doživjeti svoju 1789.Dakle, zahvaljujuæi mom iskustvu i ohrabrenju, Alvette je postala najprije kraljica Španjolske, a

poslije jednostavno princeza: otkrili smo naime da su španjolske kraljice bile podložne velikom ceremonijalu, etiketi i neumoljivom protokolu. Bilo bi isuviše glupo da se svojevoljno uvalimo u nešto tako zamršeno.47Kad je Socijalnom osiguranju dozlogrdilo i kad je Tonton Macoute pošizio zbog naših klinièkih troškova, Annie je otišla raditi kao filmska mon-tažerka, jer, bilo kako bilo, radilo se ipak o filmu. Ja sam obavljao dvadeset zanata, jedan nezapaže-niji od drugoga, doista sam se iskazao. Imali smo i jednu malu djevojèicu, ali nismo je baš mnogo pokazivali: bilo je to savršeno normalno dijete, pa je postojala opasnost da to ne baci sjenku sumnje na moj pseudo-pseudo i na moju princezu. Dogovorio sam se s Tontonom Macouteom da æu na klinici boraviti samo tri tjedna godišnje i ni dana više. Bilo je to još prije Danske, prije moje velike krize u pogledu autentiènosti. Imao sam dakle samo tri tjedna godišnje za vježbanje, za snalaženje, za uèenje i pripremanje. .Kupio sam jednog udava i pažljivo ga promatrao radi svog prvog dokumentarnog djela, Velika Maza, ali taj se nitkov zavlaèio u kojekakve zakutke i nestao s vidika, zato što nije želio omoguæiti raðanje literarnog djela.Usprkos našem dogovoru u pogledu tri tjedna klinike godišnje, uspjelo mi je izdranèiti još deset dodatnih dana, zahvaljujuæi zapravo mom udavu. U tom sam trenutku veæ bio bez love, Annie nije mogla pronaæi film za montažu, uslijed krize imaginacije, a ja nisam imao ni najmanje volje da se snalazim kao limar ili smetlar. Bio mi je pun kufer sakralizacije rada i svaki put kad bih u znoju lica svoga zaraðivao koricu kruha, ispunjao me tako zaraðen kruh takvom odvratnošæu da bih sve izbljuvao, jer mi želudac ništa ne bi probavljao.Konaèno je kucnuo trenutak kad smo se Annie i ja u Caniacu našli u takvoj strahovitoj bijedi da48sam jasno osjeæao kako stvarnost crkava od cera, drži se za trbuh od kesa i upire prstom u nas, zato što uvijek ona ima posljednju rijeè.Annie i ja pogledali smo se u oèi. Trebalo je klopati, to je zakon sviju vrsta, a nismo imali ni kinte.— Što da radimo?— Ti æeš otiæi na stan svojim roditeljima.— A ti?Ja se klopim po èelu. Ne znam kako mi je sinula ta misao. Mislim da se tu ispoljila genijalnost mog djeda po majci, a on ipak nikad u životu nije bio u æuzi, toliko je bio jak.— Dobri bože, udav! — zaurlah.Sutradan sam lijepo izišao na ulice Cahorsa u šetnju, sa svojim udavom na uzici. Velika Maza se šmugucala, ne dirajuæi nikoga, koristeæi glavama velikih èavala oznaèene prijelaze, poštujuæi crveno svjetlo, vladala se po svim propisima, što da vam prièam. Ali onda je naišao neki policajac i što se dogodilo? Hotimice je nagazio na mog udava. Uèinio je to namjerno, svinja jedna! Stojeæi jednom nogom na njemu, buduæi da je vidio da se radi o udavu, od straha pred zamjerkama i nekonformistima. Prosvjedovao sam.— Vi ste to uèinili namjerno, bogara mu! Kao da je bio zaèuðen.— Što sam uèinio namjerno?— Stali ste na mog udava.Dakle, na to se pravio kao da zaista baš ništa ne razumije. Pa to je roðeni glumac, ovaj cajkan ovdje, pa to je za krepati.— Kakvog udava?— Kako, kakvog udava? Ovog ovdje! Pa pokažem kažiprstom Veliku Mazu.4 Pseuðo49— Ja lijepo šetam sa svojim udavom na uzici, a vi stanete na njega, samo zato što nije odavde.Cajkan pogleda prema mojim nogama. Sasvim se zajapurio.— Ovdje nema nikakvog udava — reèe tobože sigurno, zato što je bio obièan prevarant.Velika Maza pravila se kao da zalizuje kvrgu koju joj je napravio cajkan.— A ovo, što je ovo? Ovo nije udav?

— Klinac — reèe cajkan, jer je imao bogat rjeènik. — U Cahorsu nema udava. Nije ovo Afrika.— Dakle tako, napolje Afrikanci, je li? Cim ste spazili mog udava, odmah ste mu stali na gubicu, iz rasizma.— Bogara mu — reèe cajkan jednostavno, jer nemojte se zavaravati, oni poštuju svog patrona.I što je taj gad uèinio? Izvadio je iz džepa zviždaljku, ali ni zviždaljka nije vidjela mog udava. Rekla mu je glasnim i razumljivim glasom, u znak lažnog svjedoèenja:— Ovdje nema nikakva udava.Zviždaljke naravno ne govore i to je bila tako nespretna policijska provokacija da ni jednog trenutka nisam oklijevao. Nisam baš neki nasilnik, ali kad zviždaljke poènu poricati postojanje udava u Cahorsu, to je ponašanje tako neobièno, a uz to podmeæe èovjeku da je lud, da se uistinu ima zašto raspaliti.I što je uèinio taj gad poslije primljena udarca? Izvadio je iz džepa drugog cajkana, koji je opet izvadio treæega i za tren oka sve je oko mene poèelo vrvjeti od sasvim pošašavjelih cajkana, koji su se množili i vadili iz sebe druge cajkane, pa je od toga sve naokolo poèelo vrvjeti od udava koji su pori-50cali postojanje udava, i sve je to zajedno poèelo vrvjeti, i množiti se, i širiti se, i stezati me, i navaljivati na mene, i rasti, i množiti se, i osjetio sam kao da sam na samom vrhu svjetske ljestvice i tako sam se prestrašio da sam poèeo urlati i zazivati u pomoæ Pinocheta ali nema dobrog boga. Opet sam se našao na policijskoj stanici i tek sam tamo imao sreæu. Komesar Paternel me je prepoznao zbog mojih genetskih predaka, a on je znao da sam potomak najstarije dinastije u carstvu.— Slušajte, Pahlevi, dosta bi bilo tih vaših ospo-ravateljskih štosova. Mi ovdje ne želimo nikakvih Ijevièarskih provokacija. Cahors je miran grad. Otiðite to izvoditi kod onih šašavaca u Parizu, Pahlevi.— Pavloviæ, a ne Pahlevi — odgovorih mu veoma dostojanstveno. — Pahlevi Reza, to je iranski šah. To nisam ja.On pocrveni.— Ja savršeno dobro znam tko je iranski šah, a tko nije — reèe komesar Paternel, raèlajuæi. — Nemojte se sa mnom prepirati, zato što vas uvrede šefa jedne strane zemlje mogu skupo stajati, Pahlevi.— Ja sam Pavloviæ! — urlao sam iznemoglo, zato što ni sam nisam bio baš ne znam kako siguran da sam ja ja i ovdje i tamo, da se dam ubiti, da se dam muèiti i da se dam strijeljati. — Nemojte insinuirati! Ja sam Pavloviæ, ja nisam Pahlevi! Pahlevi je iranski šah, a iranski šah nisam ja!— Ja nikad nisam ni rekao da ste vi iranski šah, bordela mu usranoga! — štektao je on, — Vi ste to iznijeli na tapet!— Ja nisam iranski šah i vi vrijeðate, a vaše perzijske tapete i æilime jednostavno mrzim! Ja nisam51iranski šah, u to sam siguran, a to je isto kao i da jesam! Pahlevi, to je on! Ja nisam iranski šah, ja ništa nisam uèinio, ja s tim nemam nikakve veze! JA NISAM IRANSKI ŠAH!Namjestili su mi deset dana na klinici, bijah smješten, opran, nahranjen, izdrkan, na trošak socijalnog osiguranja, zato što je bilo neosporno da nisam iranski šah, a za to imam podršku zviždaljki koje govore, cajkana koji se razmnožavaju i udava.Helena je — treba stalno mijenjati ime, ako èovjek ne želi da se dade uloviti — takoðer mogla urediti da mi se pridruži, šetajuæi ulicama grada odjevena kao princeza, u daljinu izgubljena pogleda, s violinom u ruci. Njezin je ujak poznavao gradskog savjetnika, ljevièara, a kad je laj vidio sredovjeènu princezu kako se šeæe ulicama Cahorsa s violinom u ruci dok iz dubine njenih oèiju virka buduænost, odmah je shvatio da se radi o visokoj politièkoj liènosti koja nagovještava promjene. Donio joj je poklon, znate kako je, nikad se ne zna, i veoma diskretno strpao Agnezu na kliniku.52Zaboravio sam vam reæi da je Alyette vrlo lijepa, ali znam da nisam gospodar svoje imaginacije te

mi se dogaða da vidim ljepotu tamo gdje drugi vide samo fizièke oblike. Ja to nastojim sakriti zato što osjeæam razumljivu tjeskobu pred zahtjevima ruž-noæe.Imamo jednu omiljenu klupu u dvorskom parku i pretpostavljeni nas ljudi ostavljaju na miru. Od onog trenutka kad vas proglase za šašavca, svi vam iskazuju blagonaklonost zato što to nema veze s politikom.Postoji samo jedna mala nezgoda: udav me slijedio i u kliniku. Noæu se nježno omatao oko mene tako da sam se gušio. Morao sam pisati o njemu da bih ga se oslobodio. Velika Maza bio je moj prvi pokušaj autoterapije. Self-service, kao što kažu kad netko sam sebe poslužuje. Moj se udav veæ kod prvih napisanih stranica poèeo gubiti, a kad sam knjigu završio, sasvim je nestao.53Sada bi mi bio potreban drugi siže da se branim i spašavam. Naime, kao što je svima poznato, postoji kriza sižea. Ne znaèi da ih nema, ne, hvala bogu, ali veæina ih je veæ obraðena. Ima i takvih koje ne bih želio ni pod koju cijenu, zato što su zarazni. Ne govorim uopæe o Èileu, kako da ga se oslobodim pomoæu romana. U Južnoj Americi ima vrlo dobrih pisaca, time se bave oni. Tu je i šest milijuna istrijebljenih Zidova, ali s tim je veæ svršeno. Tu su sovjetski logori, arhipelag Gulag, ali treba se èuvati lakoæe. Tu je i rat u Bangladešu, sa dvije stotine tisuæa silovanih žena, što bi knjizi omoguæilo jedan mali legitimni seksi dodatak, ali to više nije aktuelno, to je suviše brzo prošlo. Tu je i položaj amerièkih Crnaca, ali amerièki crni pisci pošize kad im netko ukrade njihov siže. Tu su i glad, korupcija, pokolji, bešèašæe i bezumlje u Africi, ali o tome se ne može govoriti, zato što bi to bilo rasistièki. Tu je zamalo posvuda i ljudsko pravo, ali bi to izazvalo samo smijeh. Tu je i nuklearno naoružanje, ali to je jedina stvar koja je zajednièka SSSR-u, Sjedinjenim Državama, Kini i Francuskoj, a ja ipak ne mogu pisati protiv bratstva, nada nam je i te kako potrebna. Tu su i genocidirani Cigani,0 kojima se malo govorilo, ali dokumentacija je nestala u plinskim komorama. Tu je i OUN, ali to bi ipak bilo preveliko sranje. Tu je i sloboda, ali od toga je veæ René Clair napravio komièan film. Tu su i oceani zebnje, krvi i strahota na sve strane, ali veæ su tisuæe pisaca sve to iskoristile. Tu je naravno1 tišina, ali više nema krivaca.Meni treba originalan siže.54Tada mi je prvi put sinula ideja o knjizi Momo, zašto plaèeš? Moja je majka takoðer umrla ovdje, u Cahorsu, u istoj bolnici, nakon dugotrajne cerebralne skleroze s povremenim gubicima i vraæanjem svijesti, u toku pune tri godine.Bio je to zlatan siže. Bio je to siže kakav sam tražio. Bio je to originalan siže.Imao sam krizu potištenosti i odbijao svaku poslušnost. Ali odbijanja poslušnosti ne vodi nièemu, kad je netko autentièan pisac. Tonton Macoute autentièan je pisac i on je iz svoje majke izvukao sve što je mogao.— Kako da se toga oslobodim? Da na to ne mislim? Da zaboravim?— Napravi od toga knjigu.— Alvette, Alvette, šuti... Znam. Nasmiješila mi se nježno, kao u sladunjavimromanima, i stegnula mi ruku bez ikakva literarnog stida.— Ne mogu to uèiniti. A, osim toga, a osim toga shvatit æe da sam nasljedan.— To je teško, znam. Kad sam diplomirala književnost, ja sam takoðer željela pisati. Nisam se usudila. Željela sam govoriti o istinskim stvarima. Ali, znaš, èovjek više nema prava na istinske stvari. One su tabu. Ljubav, dijete, majka, srce... konaèno, popularni organ, hoæu reæi, sve je to seljaèki. To je melodramatika, mizerabilizam, senzibilizam, sentimentalizam, osrednjost, to nije literatura, znaš. A, osim toga, to nije novo. To je ono stalno, a stalno, to je reakcionarno, zato što se ne želi promijeniti. To nije originalno, time se krèitelji djevièanskih zemalja ne bave.55— Žderanje govana takoðer nije nikakva avangarda.— A, osim toga, primijetila sam da istinske stvari èovjek ne može èak ni zamisliti. Da bismo ih otkrili, da bismo doprli do njih, treba prevladati neèuvene kulturne zapreke, posvetiti se istinskom

arheološkom iskopavanju, a poslije te onda smatraju reakcionarom, zato što se ono što je stalno ne mijenja, stalno je natražno. Nisam imala dovoljno mašte da otkrijem istinske stvari, Jeanote Lapine. Njih su sahranile laži pod hrpom pseudo-pseudo stvorenom od njihovih vlastitih ruševina. Meðutim, ti se možeš u to upustiti. Što budeš iskreniji, to æe ti više aplaudirati kao štoseru. Što više budeš govorio istinu, to æeš je više sakrivati, Jeanote Lapine. Hajde. Piši. Objavi. Ne izlažeš se opasnosti da te otkriju. Tvoja majka i brat mogu mirno spavati.— Bojim se.— Ako te prokuže, možeš se još uvijek vratiti u bolnicu. Ja æu te èekati. Reæi æe: »Zar niste primijetili da je on psihopat?«— Bojim se.— Strah je samo još jedna istinska stvar više.— Oni æe biti nemilosrdni. Bit æe puni prezira, poruge. Bit æu omražen, popljuvan. Ne govorim o masakrima, logorima za muèenje, Ah/ctte. Oni æe to razumjeti, oni su na to nauèeni, to je njima obièna svakodnevica. Ali ti ne znaš sve, nisam ti sve rekao ... Kad sam imao èetiri godine, ubio sam jednu maèkicu. To nije Pinochet, to nisu odrezane dojke žena u Bevrutu, to bi oni još mogli shvatiti. Radi se o maloj maèkici. A to mi nikad neæe oprostiti.56— Dobro, ali ipak nisi obavezan da kažeš sve.— A ako primijete da sam normalan}Prvi put otkako postoji nebo, u njenim se oèima pojavio bljesak mržnje.— Ne lupetaj gluposti. Da si normalan, ja ne bih sada bila ovdje, pored tebe. Da si normalan, ja bih ti pljunula u lice.— Kad æemo opet moæi voditi ljubav?— To je teško, Jeanote Lapine. Veliki psihotici našeg tipa više nemaju seksualnosti. To bi pobudilo nepovjerenje. Ali obeæavam ti da æu poduzeti sve da se moje stanje što prije poboljša... Naæi æemo se opet vani.Ona me ozbiljno pogleda.— Naravno, netko bi morao hraniti moje jedno-roge za mog izbivanja. Sada ih imam stotinu.— Bilo bi bolje da im ne govoriš o svojim jedno-rozima.— A ne, to je u redu. Objasnila sam doktoru da smo na našoj tapiseriji iz Bayeuxa imali u kuæi jednog jednoroga, kad sam bila mala. On me je shvatio. Bio je vrlo zadovoljan. Protumaèio je to kao regresivno ponašanje: kao moje odbijanje da izi-ðem iz djetinjstva.Rekao sam joj odluèno:— Bilo bi bolje da im ne govoriš o svojim jedno-rozima, Alvette.— Ali, zašto?— To mi ide na jetra. To je mitološka životinja. Kao èovjek. Ne mogu podnijeti tu misao. Od toga me hvata šiza.— Pazi, dolazi Jeremija ...Jeremija je bio jedan simpa bolnièar, bivši igraè ragbija iz Montpelierea, koji je imao devedeset ki-57lograma samih mišica, ali je bio veoma nježan i osjeæao je potrebu da oko sebe okuplja krhke ljude, kako bi se mogao osjeæati još malèice jaèim.— Da mu izvedemo pastrvu?— Može.Štos sa pastrvom veæ je klasièan meðu luðacima, nikada ne zataji i èuvari ga se stravièno boje.— Zdravo, Jeremija!— Dobar dan, prijatelji. Doðite na doruèak.Uhvatio sam Alvettu za ruku. Odmaknuli smo nekoliko koraka, a onda se ona zasutavi i podigne ruku, pokazujuæi mi nešto na vrhu stabla.— Pogledaj, pastrva!— Gdje?— Tamo, na drvetu ...

Jeremijino je lice poprimilo muèenièki izraz. Rekoh:— Kako to misliš, da se pastrva nalazi na drvetu, Alvette?Ona slegne ramenima.— O, pa ona je šiznuta ...— Dobro, dobro, neka bude — reèe Jeremija. — Imam za vas lošu vijest. Govore da æe vam dopustiti da se vratite k sebi.Problijedio sam.— K sebi?— Ne, ne — ne u sebe. Nego kuæi, znate. Fizièki.— Kuæi? Šta to znaèi, kuæi? Kamo, kuæi?— Pa, o tome nitko ništa ne zna, ali to je u svakom sluèaju za sve ljude na svijetu ista stvar.Alvette je otišla k svojoj sestri, a ja u Pariz, k Tontonu Macouteu. Smjestio me na šesti kat, u58služinsku sobu bez dizala. Veæ sam vam rekao da je Tonton poginuo u ratu i da se poslije toga dobro snašao. Ali, ako æemo pravo, treba priznati da su gradovi puni ljudi koji su poginuli ali su se ipak snašli u životu.Možda æete zakljuèiti da sam odvratan, ali toliko sam volio i, štoviše, nastavljam voljeti, da se moram braniti. To je luda ljubav.59Još me jednom ili dvaput obuzeo udavizam, kako bih umaknuo svojoj vrsti i zakonima roda i veæ sam na ovom istom mjestu sa svom potrebnom lucidnošæu razlagao kako me je Tontón Macoute, da u svom stanu ne bi morao trpjeti govnarije s udavom, poslao u Kopenhagen doktoru Christians-senu.Bilo mi je dobro. Završio sam svoju majku, otipkao sam je i predao izdavaèu. Doktor Christianssen dolazio je èesto k meni na razgovor, s onom njegovom lijepom svijetlom bradom, koja je imala sreæu što ima takva oca. On teèno govori francuski na naèin humanista, mislim naime reæi da nimalo ne oklijeva ako rijeè treba uhvatiti za grlo.— Znam, prijatelju, znam. Tamo gdje ima gena, nema zadovoljstva. Ali, u vašem sluèaju, to nije tata-mama problem. To je nešto još intimnije. Vaši geni nisu ništa veæe sranje nego geni bilo koga drugoga. Možete biti mirni.60Možda bi mi to i uspjelo, da me veæ sutradan izdavaè nije podsjetio na to da posaijem dokaze o svom postojanju. Najavila je da æe me posjetiti.Ja sam se veæ jednom sastao sa svojim literarnim direktorom, Michelom Cournotom, prije dva mjeseca u Ženevi, nakon povratka iz Brazila, kamo, èini mi se, nikad nisam otputovao. Dakle, neka mi izvole reæi gdje sam bio u toku cijelog tog razdoblja? Nisam otišao u Zenevu na trošak Ton-tona Macoutea iz psihijatrijskih razloga, nego da smanjim težinu, na institutu doktora Lennesa, koji je poèeo vršiti neki novi tretman. Nisam više mogao na sebi vuæi toliku težinu, bilo je to opasno za srce. Nekoliko milijuna milijuna kilograma, ne znam toèno koliko, nisam ni geolog ni geograf. Ne zna se toèno koliko iznosi težina zemaljske kugle, to varira prema pojedincima. Doktor Lennes uspio me natjerati da izgubim nekoliko kilograma.Literarni direktor bio je veoma ljubazan prema meni. Jednostavno mi je jednom prilikom rekao da »to nije smetalo Hölderlinu da ne stvori golemo pjesnièko djelo«. Ne znam što je mislio pod tim »to«. Znao sam samo to da je Hölderlin ostao lud gotovo trideset godina, a to je suviše skupo kao literarna nagrada. Nikakvo pjesnièko djelo nije toga vrijedno.Hölderlin je umro lud zato što nije uspio smanjiti suvišnu težinu.Ali za mene je sastanak u Kopenhagenu bio mnogo opasniji, zato što mi je gospoða Gallimard istovremeno najavila i dolazak jednog novinara iz Mon-dea, gospoðu Yvonne Baby. Ona se takoðer dolazi uvjeriti o mom postojanju. Sve dobro obaviještene novine i dalje su tvrdile da ja nisam ja.61Nisam ih mogao odbiti. Najbolji naèin za dokaz da uistinu ne postojite sastoji se u tome da se pokažete otvorena lica, uz podršku svog nosa, njuške i rijeèi-rijeèi. Nema veæeg dokaza o

nepostojanju.Primio sam dakle svog izdavaèa i gospoðu Yvone Baby u Kopenhagenu. Nije to bilo, kao što je ona napisala, u »Ajarovoj kuæi«, zato što to, u klinici, nije bilo moguæe. Žena doktora Christianssena ustupila mi je za tu priliku svoju kuæu. Bio je tu èak i mali vrt sa psima. Bernardincima. Bernardinci, nasuprot njihovu dobru glasu, ne grizu.Alyette je samo radi toga doputovala iz Cahorsa, da se u tom iskušenju naðe pored mene. Možda nije bila posve vidljiva, ali siguran sam da je bila pored mene.— Vaša knjiga kao da pomalo puca po šavovima ...Hi, hi, hi. Sada se smijem, ali tada se nisam smijao. Ja uopæe ne pucam po šavovima. Moji su šavovi šašavo sašiveni. Ruèni šav, koncem godina.— Oprostite, štuca mi se.— Znate, to uopæe ne djeluje kao djelo poèetnika ...Zamalo da mi se nije prišoralo od radosti. Uvijek šoram bez veze. Sanjam kako mi lakne.Ja nisam djelo poèetnika. Ja sam djelo stoljeæa i iskustvenih gena koji su u to umiješani tisuæljeæima. Nema moguæih poèetnika.Alyette mi je priskoèila u pomoæ i poslužila nas èajem. Ja sam uzeo sa šeæerom. Èudna mi èuda. Èaj sa šeæerom. Ljudski.— Nije vam baš nitko pomagao?Tu sam veæ pao u napast. Mogao sam ozbiljno uvaliti u govna Tontona Macoutea. Trebalo je da62kažem samo jednu rijeè i on bi se razgalamio, poèeo poricati, prosvjedovati, demantirati, sve to da natukne, suviše zanesen u svom prosvjedu, kako mi je mnogo pomagao, kako je u sve unio mrvicu stila.Dakle, u jednom trenutku mržnje osjetio sam želju da mu sve to svalim na leða. Da kažem gospoði Simoni Gallimard da me je on nagovorio na to da iz agonije svoje majke izvuèem knjigu.Ali, u isto vrijeme, dogodilo se nešto neobjašnjivo. Prvi put u životu osjetio sam želju da budem ono što jesam. Više nisam osjeæao želju da budem udav, iako udavi s tim nemaju nikakve veze, s našim dobrim djelima.— Nitko mi nije pomagao. Velika Maza sasvim je autobiografske prirode.Moj se izdavaè nasmiješio.— Vi zaista imate smisla za šalu.Varaš se! Samo pokušaj biti udav u Parizu punih šest mjeseci pa mi onda govori o smislu za šalu. Èim nakaze vide nekoga tko je drugaèiji od njih, odmah uzviknu — evo nakaze!— Vidi se da je vama važna jedino literatura — reèe gospoða Gallimard.Potvrdih joj, klimnuvši glavom. Alvette mi je položila ruku na rame, da me ohrabri. Naposljetku, to nije ništa neistinitije od jednoroga ili pastrve na drvetu, tamo u Cahorsu.— Moram vam reæi da se još jednom postavlja pitanje o literarnoj nagradi...— Ja sam se odrekao, vi to vrlo dobro znate...To je bila istina. Ujutro, na dan dodjeljivanja literarne nagrade, 1974, Alvette je odnijela izdava-63èu i èlanovima žirija pismo kojim sam se odrekao svake kandidature.U to sam vrijeme imao dovoljno razloga što nisam želio biti zapažen. Oduvijek sam želio postati lijeènik, pedijatar, zato što sve to zapravo poèinje još tamo i, ako se zgrabi odmah u poèetku, možda se još može izmijeniti, izlijeèiti. Ali nisam bio sposoban izdržati sedam godina napornog studija. I poèeo sam prakticirati pobaèaje, zato što sam na taj naèin imao osjeæaj da spašavam ljudske živote. Pravi su me lijeènici prijavili zbog nedopuštene lijeènièke prakse.Morao sam se dakle pritajiti.Tražio sam druge naèine da se normaliziram i uklopim u stvarnost. To je bio moj prvi veliki susret s haloperidolom, s neurolepticima. Heloise je u meðuvremenu veæ diplomirala, smjestio sam je u jednu javnu kuæu, u Ulici Zlatna kap, gdje su bile tri djevojke koje su primale po pedesetak posjetilaca dnevno. Buduæi da su sve mušterije bili Sje-vernoafrikanci, nisu ih mogli optuživati zbog rasizma. Uz Heloizinu pomoæ mogao sam se na taj naèin vjerodostojno upoznati sa životom

prostitu-taka i Zlatne kapi i napisati knjigu Momo, zašto plaèeš? koja se u to vrijeme još zvala Nježno kamenje. Imao sam neprilika s policijom, zato što je progonila kurve i zahtijevala jedan dio autorskih prava. Povrh toga, komesar policije zaradio je obavljajuæi æudorednu kontrolu kapavac i strahovito se raspalio na mene, jer ako je istina da sifilis ponekad daje dobre rezultate, u pogledu genijalnosti, kao u sluèaju Heinea, Nietzschea, Baudelai-rea i tolikih drugih, triper nije nikad ni za koga64ništa uèinio; to je jednostavno bila umjetnost radi umjetnosti.Nisam želio biti identificiran ni kao klinièki, ni kao nasljedni, a najmanje kao simulant, zato što sam vrlo dobro znao da nisam udav. Neuroleptici su prouzrokovali trenutke izuzetno užasne lucidnosti u kojima je moj ljudski znaèaj postajao nepobitan i jednostavno udarao u oèi.Ukratko, nije bio trenutak da dopustim da me prepoznaju. 2elio sam samo to da se za mene jednostavno niti èuje niti zna. Duševni mir.Dakle, odrekao sam se nagrade, ali nekoliko mjeseci poslije, napisao sam svom izdavaèu pismo, izjavljujuæi da to nije istina, da se uopæe nisam odricao nagrade, da je ono prvo pismo bilo lažno. Nisam želio da se pomisli da sam asocijalan i da imam principe.Morat æe dobro skoèiti ako mi žele doskoèiti. Na nesreæu, sunce je veæ visoko odskoèilo. Moj drugi izdavaè izgledao je pomalo razljuæeno.— Ali ja sam vjerovala da je to pismo bilo lažno ...Ako se ièega užasavam, onda se užasavam laži. One su više nego suviše poštene.— Ja sam dvostruk.Dakle, tu sam ih sve uhvatio. Bili su zadovoljni, razuvjereni. Dvostrukost je naime tada bila veliki pomodni štos. Više ništa nisu rekli. Bio sam na konju. Miljenik sreæe. A, osim toga, moje je priznanje bilo iskreno. To ih je dirnulo, nulo, nulo. To je znaèilo otvoriti se oèima i ušima svijeta. Pokloniti sam sebe u svoj svojoj golotinji. Ljudski se dokumenti prodaju mnogo bolje nego romani.5 Pseudo65— Slušajte — rekoh — to nije moguæe.— Što nije moguæe?Ali to nije bilo moguæe. Ljubav, kao što je bila moja, uvijek se pretvara u mržnju. Ja nikad ne opraštam.— Konaèno, gospodine Ajaru, svi mi imamo psiholoških problema...Htio sam zajecati, ali bojao sam se da ne pretjeram.— Mislite ipak na to da je vaša prva knjiga veoma zapažena i da vas je petnaest tisuæa èitalaca slijedilo ...To nije istina. Oni su èitali moju knjigu i možda su u njoj našli neko zadovoljstvo, zato što se radilo0 nekom drugom, to im je znaèilo neko olakšanje. Ali me nisu slijedili. Misao o petnaest tisuæa èitalaca koji su uistinu spremni da slijede jednu knjigu, zaista je nemoguæa. Èak i onda kad se radi o knjigama koje govore o tome kako se može smršaviti, preporuèuje se oprez.Ja ne želim da me tko slijedi. Kunem se svime što mi je najsvetije na svijetu da nikoga nikamo ne želim voditi.Ja se branim, to je sve.Što se tièe ostaloga, podižem svoj sitni mišji glas — Ajar, na ugro-finskom znaèi »miš« — podižem svoj sitni glas jedino zato da urlam da se bojim,1 da se treba još više bojati nego što se bojim i nego što sam se bojao 1976. godine, kao što sam se uvijek bojao, ali nikad u tolikoj mjeri, zato što je strah jedina apsolutna vjerodostojnost, duboka, univerzalna, bratska, i u trenutku kad pišem ove retke kosa mi se diže na glavi pri pomisli da sjedim na stolici i da nitko, baš nitko ne može biti66siguran u to da stolica nije agent pseudo-pseudo zadužen za najtjeskobniju konspiraciju: pridavati svemu što vas okružuje umirujuæi, svakodnevni, obièni izgled.Èuvajte se ove košare za papir, ove pepeljare, ovog stola: njihova nepomiènost šæuæurena za napad

najoèevidnija je varka: oni æe skoèiti, vjerujte mi, oni æe svakog trenutka skoèiti.Èuvajte se. Neprijateljske vas rijeèi slušaju. Sve se pretvara, ništa nije vjerodostojno, niti æe ikad biti vjerodostojno, dok god nismo, dok god ne budemo svoji vlastiti tvorci, svoja vlastita djela. Vjerujte mi: ja sam veæ bio vjerodostojan kad je Homer urlao. Vjerodostojnost neæe niknuti iz sjemena kao što smo mi. Treba promijeniti sjeme.Doktor Christianssen mi dobaci da u zgodnom trenutku zaèepim gubicu, ali nema zgodnog trenutka da se zaèepi gubica.67Potpisao sam novi ugovor kao i prethodni: Emile Ajar. Bio sam uznemiren: tako sam veæ po drugi put upotrijebio isto ime, a strahovito se bojim smrti. Ali doktor Christianssen me je ohrabrio.— Hajte, molim vas. Sudbina vas neæe tražiti pod imenom Ajar, ništa više nego li pod nekim drugim imenom. Boli nju glava za to. Ona guta sve. U svakom sluèaju, imena su za sudbinu, znate . .. sve sami pseudonimi. Vaš udav, recimo, kad klopa miša, ne pita za njegovo ime. Naravno, ja znam da su Vikinzi, kad bi se koji od njih našao suoèen sa smræu, sveèano mijenjali njegovo ime .. . Sudbina traži Carlosa, a nalazi Pedra. Vikinzi su vjerovali da æe se smrt prevariti i da æe Carlos ozdraviti.Ja sam ipak za svaki sluèaj nešto poduzeo. Dao sam da moj prvi literarni ugovor umjesto mene potpiše neki vozaè taksija iz Rija. Na taj naèin, ako se sudbina sluèajno razgoropadi, dobit æe po tin-tari brazilski vozaè taksija, a ne ja. A, osim toga,68Rio je ipak dovoljno daleko od Cahorsa. Tako je ipak bilo nekog izgleda da se izvuèem, uslijed udaljenosti, osobito kad se pomisli na sve one gadove tamo dolje, koji takoðer oèekuju kaznu.Prema tome, prvi ugovor nisam potpisao osobno i vježbao sam kako da se opet potpišem Emile Ajar a da to bude uvjerljivo. Potpisivao sam se i ponovno potpisivao, nisam se mogao zaustaviti. To me je fasciniralo. Simulant, mitoman, paranoik, a sada još i megaloman! Bio sam pokriven.Doktor Christianssen stavio me pod nadzor, ali sam se osjeæao dovoljno jakim. Pošto sam se tako ispotpisivao nekoliko stotina puta, tako da je prostirka u mojoj rupèagi bila posve prekrivena bijelim papirima s mojim pseudom koji se posvuda valjao, obuzeo me jezovit strah: potpis je postajao sve sigurniji i sigurniji, sve više i više slièan sam sebi, identièan, nepromijenjen, sve ujednaèeniji. On je bio tu. Netko, identitet, zamka životu, prisutnost neprisutnoga, nesavršenost, bezobliènost, sakatost, koja preuzima postojanje, koja postaje ja. Emile Ajar.Utjelovio sam se.Bio sam ukruæen, uhvaæen, nepomièan, šèepan, prikliješten. Ukratko, bio sam. Strah kod mene sve izvræe. To je odmah propast i panika na palubi i S. O. S. a nigdje niodakle èamca za spašavanje.On je plivao pored mene i pokušavao se uhvatiti za moj rukav. Vidio sam da je njega isto tako strah da bude Ajar, kao i mene da budem Pavloviæ. A buduæi da smo se obojica bojala smrti, bilo je to sranje bez izlaza.Koprcao sam se, pokušavao se osloboditi. U svom naporu da se iz svega toga izvuèe imao je šest šapa;69tri krila neke sasvim druge vrste, izvanredno uspjelu krljušt, ako se uzme u obzir da nije bila nimalo ljudska, te sasvim malecne sisice, ružièaste i materinske, zato što je ipak pomalo sanjario o ljubavi. Pokušavao se iskoprcati, postati nešto sasvim drugo, postati šareni lopoè iz životinjskog carstva, ali mu to nije uspijevalo, kao ni meni, i uzalud je izigravao dodaizam, nije mu uspijevalo da se na taj naèin izvuèe, baš kao ni nadrealistima. On je bez sumnje bio dadaist i to sasvim izgubljen, ako je uopæe ikad i bio dadaist, sa svim organima i elementima predodreðenima za patnju. Šizik, da ne može biti veæi, i to nasljedni, u ime Oca, Majke i Sina: zaudarajuæi s jedne strane, poèeo je s druge strane zraèiti svetošæu, a dok mu je gubica bila puna krvi, iz njega su odande odakle bi normalno trebalo da poteèe jedino njegova zemaljska bestijelnost istovremeno izlazile ljubavne pjesme. Ponekad bi u èudesnoj navali istine uspio da na mjestu usnog otvora ima guznu rupu, ali odande, dakle, odakle bi normalno trebalo da izlazi samo govno, izlazile bi, kao kod vještih pušaèa, aureole svetosti, ljepote i muèeni-štva, koje bi spretno iskorištavao da sakrije svoju sramotu. Pravio je

remek-djela svojim agoniènim kruljenjem i smradom svog daha, proizvodio je ze-zove koji su se isparavali smradom što bi se mogao smatrati besmrtnim, kad ta rijeè ne bi tako èesto služila samo za ulagivanje smrti. Jedino nije mogao promijeniti svoje organe za reprodukciju, zato što je potrebno da se pseudo-pseudo nastavlja, buduæi da nema tvorca.70Uzalud je Ajar pokušavao da se prometne u ko-zobrod, u asparagus, u spravu, u vodeni pleonazam, da se više ne mora stidjeti samoga sebe i svoje laži.Jadna budala! Što je više nastojao da ne bude èovjek, to je više dobivao ljudska obilježja.71Te noæi imao sam nove halucinacije: vidio sam stvarnost, koja je najjaèe halucinogeno sredstvo. Bilo je nepodnosivo. Na klinici imam druga, sreækoviæa, koji vidi zmije, štakore, sablasti, sve same simpa štosove, kad halucinira. A ja vidim stvarnost. Ustao sam, upalio nadu, da bude malo više svjetlosti, a malo manje istine. Hoæu reæi šibicu. Nemojte nikad priznavati. Nisam upalio elektrièno svjetlo, zato što ono ostaje stalno upaljeno, nego šibicu, ona se brzo gasi i èovjek odmah uzima drugu, to mu daje nadu i svaki put donosi olakšanje. U jednoj kutiji šibica postoji pedeset civilizacija, to vam daje pedeset puta više nade nego jedna jedina elektrika. Èim sam upalio prvu šibicu, više nisam imao halucinacije i ugledao sam Krista. Pored njega stajao je Momo, mali arapski Židov, Mo-hammed iz Zlatne kapi, zlatne kapi, zlatne kapi, znate, one iz knjige Momo, zašto plaèeš, rasistièkog i antisemitskog djela, kao što su bili rekli oni koji72nisu kadri raspoznati rasizam i antisemitizam, zato što je to njihov prirodni dišni organ, a èovjek nije svjestan svog disanja. Mohammed, koga zovu Momo, radi frankofonije, stajao je pored Židova po imenu Krist, onoga koga su oznaèili kao ljubav i zdravlje èovjeèanstva kako bi mogli progoniti Zidove, da bi ih kaznili, zašto što je jedan Židov izmislio kršæansku civilizaciju i kršæani mu to ne mogu oprostiti, zato što im to nameæe obaveze. Klinièka je èinjenica da kršæani smrtno mrze Zidove zato što su ih stvorili kršæanima, sa svim dužnostima kojekakvih obaveza kojih se ne žele osloboditi.Momo je stajao pored prvog izabranog Zidova i obojica su promatrala nadu kako dogorijeva i uskoro æe mi opeci prste, kao obièno, ali je ovom prilikom trajala nešto duže nego obièna šibica, zato što je imala dva navijaèa i to je bilo dobro za moral naše momèadi.— Ti ne misliš da æe mu opeci prste? — upita Momo, promatrajuæi šibicu.— Ne — reèe Krist, s izrazitim naglaskom ruskog Židova, premda nikad uopæe nije bio u Rusiji, otkako postoje psihijatrijske klinike. — Ne, ne mislim. Ova mu šibica neæe opeci prste.— Dakle, misliš da æe se prije ugasiti?Židov je sukao svoju riðu bradicu. Imao je kukast nos, radi veæeg antisemitizma.— To ne znaèi ništa. Uzet æe drugu.— Hoæe li mu ova koju drži u ruci opeci prste, hoæe, ili klinac — upita Momo.— Jednako æe mu opeci prste i onda ako se prije toga ugasi — reèe Krist, koji se razumio u nadu i civilizaciju, i koji je imao talmudskog duha. — A,73osim toga — doda — ne radi se o tome što se ona gasi, nego što se troši.Nato ga je uhvatio luðaèki cer, zato što se kuglao od kesa kad god se sjetio da su Židovi uvijek bili optuživani zbog ubiranja trošarine.— A ja mislim da æe mu ova šibica opeci prste prije nego što se ugasi — reèe Momo, s logikom djeteta koje želi dobiti na vremenu prije nego što se preda. — Da se u nešto okladimo?— Neæu — reèe Krist, odluèno, zato što je bio slabiæ i ustrajao je na svome. — Ja se nikad ne kladim. To mi brani moja vjera.. — Bojiš se da ne izgubiš — reèe Momo, koji je bio musliman, a kao takav bio je i kršæanin i budist i Židov.— Boli me patka što bih izgubio — reèe Krist, s bellevilleskim prizvukom, zato što je iz mizerabiliz-ma zalazio u Belleville. — Ja sam uvijek gubio. Roðen sam da gubim. Volim gubiti. Uvijek sam bio onaj koji gubi, to je moja snaga. Slabiæ sam i zato sam još uvijek ovdje. Što više

gubim, to više muèim svoje protivnike. Podrivam ih, iznutra, svojom slabošæu. To im nameæe svu gnusobu savjesti. Ne bi smio drkati, Momo, zato što je to podmukli sa-mozez, a, osim toga, èovjek više ne zna zašto je zapravo kriv. Naravno da æu izgubiti. Pa onda? Kad sam prvi put izgubio, bilo mi je dosta za dvije tisuæe godina i to još uvijek traje.Nisam skidao pogled sa svjetla šibice. Drhturio sam i osuo me hladan znoj. Stvarnost nikad nije toliko stravièna kao u obliku halucinacije.— A u što bi se ti sada kladio? — upita Krist.74— U nožiæ — predloži Momo brzo. — Kladim se da æe se ugasiti prije nego što mu opeèe prste, šibica, mislim. Onda, pali?— Pali pa se raspali — reèe Krist, zato što je volio almanah Vermot i duhovite dosjetke.Šibica samo što mi nije opekla prste, svim zloèinima, zagaðenjem, Bejrutom i bombama po svim azimutima. Ali Krist je pomno promatrao šibicu, i ona je odjednom postala dva i tri puta dulja, i mogla je potrajati još komad nade.— Duguješ mi nožiæ — reèe Krist, zato što za jednog Židova rasista i antisemita nema malih zarada.— A, ne — drekne Momo. — Ne vrijedi — opet si uèinio èudo!— Hi, hi, hi! — smijao se Krist, koji bi si s vremena na vrijeme priuštio malo smijeha, zbog svih onih prljavih udaraca koje mu je ozbiljnost nanijela u toku dvije tisuæe godina. — To æe te nauèiti da se sa mnom ne upuštaš u oklade.I pogleda ozbiljno mene.— A vas, vas æe to nauèiti kako da budete sigurni u neke stvari! — reèe mi i nestane, kao svaki put kad bi ga obuzelo oèajanje.To me je malo smirilo, više nisam bio halucino-gen, više nisam vidio stvarnost, vidio sam stol, stolicu, obiènu svakodnevicu, savršen pseudo, dakle, sve na svom mjestu.75Moj položaj ostao je ipak težak, naime, iako je gospoða Yvonne Baby stanovala u hotelu i trebalo je da me poène ispitivati, kako bi se uvjerila u moje postojanje, tek sutradan ujutro, gospoða Simone Gallimard stanovala je s nama, u maloj kuæici, i Annie se veoma bojala da æe ona ipak nešto primijetiti. Meni zapravo nikad nije uspijevalo izvoditi pseudo-pseudo punih osam sati na dan, èetrdeset sati na tjedan, uz dva sata za odlazak i dva sata za povratak, od kuæe do radnog mjesta i obratno; dolazilo mi je da zaurlam.Ali sve to nije ispalo tako loše, samo što je savršeno iznenada došlo do neugodnog iznenaðenja kad se pojavila specijalna delegacija iz Cahorsa.Pa ipak, nikad nisam imao neprilika s magistratom toga grada koji doista voli na svojim ulicama imati jednog do dva šašavca, kako bi pokazao da se zanima za kulturnu animaciju.76Sutradan, u èetrnaest sati, èuo sam kako bernar-dinac laje, netko je pozvonio na vratima i Annie je otišla otvoriti. Onda se vratila, posve blijeda, jer je uistinu imala razloga za to.— Stigla je delegacija poglavarstva grada Cahor-sa i želi te vidjeti — reèe ona.— To nije moguæe — rekoh.— Slušaj, Paule ...Zvala me je mojim pravim imenom. To je meðu nama bio ugovoreni znak. Identifikacija. Na pomolu je opasnost.— Ovdje? U Kopenhagenu? Ali što žele od mene, za ime božje?— Možda je to samo zbog nekog prekršaja — reèe ona tiho. — Sjeæaš se kad si šorao u Rue Na-tionale?— Nije moguæe da su došli u Kopenhagen samo zato što sam šorao. Vrlo dobro znam da je to za Cahors pravi dogaðaj, ali... Dobro, uvedi ih.Uspeli su se. Bila su trojica, svi odreda podna-èelnici. Djelovali su zbunjeno. Nisam znao jesu li uzbuðeni zbog posjeta, ili èega drugog. Prvi podna-èelnik reèe:— Gospodine Ajaru, ako dopuštate da vas nazivamo tim imenom ...

I nato mi namigne. Namignem i ja njemu, isto tako, iz opreza. To nisam smio uèiniti. To im je poslužilo kao dokaz.— Htjeli bismo vas upitati ne biste li mogli nešto uèiniti za grad Cahors i za cijelu pokrajinu Lot. Nama je potreban kulturni centar, s kazalištem i kinematografima, dvoranom za koncerte ... A mislili smo da biste vi možda mogli isposlovati izgradnju tvornica u našoj pokrajini.. .77Stajao sam, otvorene gubice i ne shvaæajuæi ama baš ništa pod milim bogom, tako da sam se veæ poèeo osjeæati rastjeskobljen i primiren, zato što ništa na svijetu nije tako strašno kao shvaæanje.— Vidjet æemo — rekoh. Prije svega, nije trebalo proturjeèiti, to je prvo pravilo psihijatrije.— Lot je prilièno siromašna zemlja, kao što zacijelo znate, a izgradnjom tvornica i otvaranjem radnih mjesta ...Sukao sam brk. Poèeo sam taj razgovor smatrati posve prirodnim.— Da, ali postoji problem zagaðenja — rekoh. — Problem zagaðenja jedini je razlog što još nisam pristupio izgradnji tvornica u Lotu. Razmišljao sam o elektronici, možda o tvornici oružja ...Osjeæao sam se kao muha na govnu. Bio sam milijarder, a ništa na svijetu nije tako razlièito od mene i tako daleko meni samom kao što je milijarder.Bio sam dobar, nema što. Izmigoljio sam im.Ponudio sam ih cigarama koje Tonton Macoute potajice dolazi popušiti u mojoj sobi, kad vrši svoju kuru dezintoksikacije. Žalio sam što se nalazi na Mallorci. Taj gad nije nikad ni na jedan jedini trenutak povjerovao da bih ja mogao nešto postati u životu. Pozelenio bi od bijesa da me vidi kako pristupam podizanju tvornica u Lotu.Nastupila je tišina. Razmišljao sam. Postao sam dobroèinitelj pokrajine Lot... A poslije, trebalo je samo nastaviti. Prvi ministar. Ne to, to nije ništa. Predsjednik Republike. Kralj Francuske nisam mogao postati, zato što to ne bi bilo konstitucionalno. Povjerio bih Pinochetu djelokrug života, a Solženi-78cinu armije i atomske bombe, za obranu Zapada. Siguran sam da bi svi bili uz mene, komunisti i ostali. Postojao je samo jedan jedini problem koji me je poèeo muèiti: Arapi i Izrael, zbog njihova zajednièkog programa. Poèeo sam se preznojavati golemim graškama znoja, zato što, kao predsjednik Republike i znameniti Francuz, više nisam mogao izbjegavati svoje neodgovornosti.— Ne mogu riješiti sve odjednom — rekoh im oz-blijno.— Možda bi se moglo poèeti s Centrom za kulturu — nadoveže podnaèelnik gra. — A poslije tvornice. Tako bi bilo mnogo diskretnije, mislim ovim redom, sa stanovišta zagaðenja.— To æemo još vidjeti... Ali morat æete se pozabaviti onom svojom govnarijom od bolnice. Klopa je za bljuvanje.— Naravno.Podnaèelnik gra uljudno se nasmiješio.— Razumije se samo po sebi da æe vaša ekscelencija uzeti neka ovlaštenja, kao što je veæ potrebno kad se dolazi u dodir s kraljevima petroleja i kad se veæ želite zauzeti za nas ...Kralj petroleja? Vaša ekscelencija? Ne sjeæam se, ali nikad se ne zna. Ja sam za koješta sposoban. Izgovorio sam samo, onako, preko cigare, »mmm«, i poprimio važno držanje.— Dobro da sam se sjetio — reèe podnaèelnik gra — zaduženi smo da vam izrazimo isprike komesara Paternela. Kad je sve shvatio, pao je u veoma tešku nervnu depresiju ...— To je posve prirodno — rekoh. — Kad èovjek sve shvati, uvijek pada u tešku nervnu depresiju. To dolazi od lucidnosti.79— On isprva nije shvatio vašu legitimnu želju da saèuvate anonimnost.— Podnipošto ne želim biti identificiran — rekoh. — To bi mi život uèinilo nemoguæim.— Pa naravno, naravno. Ali vi ste imali posla s jednim prilièno frustriranim èovjekom, koji je osim toga premješten iz Pariza u Cahors, zato što je velik nervèik. Imenovali su ga na položaj u Cahors zato da ga smire. Ali on je ipak savjestan policajac. Vi ste na njega ostavili snažan dojam. Poslije vašeg susreta prouèavao je vaš dosje s izuzetnom pažnjom. Nije uopæe mogao shvatiti zašto ste se

trudili zatajili svoje pravo ime i nazivali se Pavlovi-æem.Zadrhtao sam. Ne mogu podnijeti svoje pravo ime. Odmah se osjetim priklijcštcnim.Oprez. Šutio sam.— Naša je pokrajina veoma ponosna što ima gosta takve marke — reèe zamjenik. — Bit æemo veoma zahvalni vašoj ekscelenciji za sve što se udostoji uèiniti za pokrajinu Lot i mi vam obeæavamo da æemo poštovati vaš inkognito. Mi æemo se pobrinuti za komesara Paternela, on æe zaèepiti gubicu. Raspitao se u centralnoj kartoteci i provjerio je da je vaše pravo ime Pahlevi. Naravno, radi se možda u pogrešnoj transkripciji ...— Ne radi se ni o kakvoj pogrešnoj transkripciji, to je kleveta. Ja se ne zovem Pahlevi, bogara mu ...— Naravno, naravno ...— Rekao sam onima tamo, u Parizu, kad su me prvi put ispitivali s testovima i sve te frke, samo to da sam Polužidov. Ne porièem svoje porijeklo, sa-80mo poduzimam potrebne mjere sigurnosti za ubuduæe. Nije istina da se moj otac zvao Levi. Moj otac nije bio Židov, to su insinuacije. Deset sam im puta ponovio da nisam Levi, da mi je veæ pun kufer tog sranja. Urlao sam na njega: »A vi meni stalno Levi, pa Levi!« a oni su to vjerojatno transkribirali kao Pahlevi. Ali ja sam Pavloviæ, uostalom, više se ne zovem ni tako.Bili su razuvjereni. Razumjeli smo se.— Možete raèunati na našu diskreciju. Ali kad je komesar Paternel shvatio da je vrijeðao roðaka njegovog velièanstva iranskog šaha, koji je anonimno živio u Caniac-du-Causseu, zapao je u krizu strahovite nervne depresije i ...Stao sam jednim skokom na noge. Ja imam svoju usranu èast. Hoæu reæi, ne dopuštam da mi useru èast. Sranje, hoæu reæi da je moja èast ipak usrana.— Huuuuuuuuuuuuuu...Još se nikad u Danskoj nije èuo takav urlik ljudske patnje.— Ja nisam Pahlevi! Ja nemam blage veze s Iranskim šahom! Ja nisam iranski šah, ni izbliza ni izdaleka! Ja sam možda udaren, ali iranski šah ni u kom sluèaju nisam ja!Otišli su razuvjereni, na vršcima prstiju, iz poštovanja prema mojoj anonimnosti. Još sam koji trenutak urlao, zato što sam osjeæao potrebu da sam sebe uvjerim u to da nisam iranski šah.6 Pseudo81Nije mi uspjelo. Ja sam, pored svega, i iranski šah.Ajar se razgmizao u svim smjerovima i pokušavao proæi kroz zidove. Uzeli smo nekoliko kapi tinkture valerijane, Annie i ja, da ga poštedimo od patnje. Tinktura valerijana je umirujuæe sredstvo koje se propisivalo osjetljivim dušama u devetnaestom stoljeæu, dok još nije bilo ravnoteže nasilja.82Te bezoène sumnje predstavnika Lota na moj raèun, te moji zaobilazni, neuhvatljivi odgovori, a i to što nikako nisam htio priznati svoj pravi identitet, koji su oni, sudeæi prema njihovim ironiènim osmijesima, ipak oèito najnušili, bacili su me iste noæi u patnje probuðene savjesti. Bila su dva sata ujutro kad sam sve odjednom shvatio, što je uvijek najgore. Skoèio sam do telefona i probudio doktora Christianssena.— Doktore, to je sramota. Sad znam razlog svih svojih nastojanja da izbjegnem svoj identitet, razlog svih svojih zebnja i ušoravanja od straha, svoje krivnje i odbijanja nasljednosti. Ja sam Židov, doktore, odatle i mržnja prema samom sebi i rasizam prema samom sebi. Odatle, od karike do karike, lanèano istraživanje identiteta koji nisu svijetu dali Krista i ne izlažu se dakle progonu i zlobnoj mržnji kršæana, koji nam ne opraštaju to što smo im na-prtili na leða Isusa sa svim njegovim zahtjevima, moralom, poštenjem, blagošæu, bratstvom i pokor-nošæu, što im sve to nameæe. Nije to zato što sam drkao, nego zato što sam Židov!— Nemojte mi se tu sad usred noæi proseravati! — zijao je doktor Christianssen na hebrejskom, jer je plima zebnje koja me je ponijela gomilala protiv mene pretke po porijeklu i neoborive dokaze, zajedno s Izraelom koji je bacio u napad na mene svoje isturene odrede, zadužene za oporavak, tako

da više nije bilo ni jednog jedinog Židova na zemlji koji ne bi osjeæao da ga istina i pripadnost ugrožavaju. — Nemojte se proseravati, Pavloviæu, ime sasvim jugoslavensko, pružam vam neèuvene olakšice da biste mogli živjeti u Kopenhagenu, na trošak svog Ton-tona, ali ako me poènete buditi u dva sata ujutro da biste mi pružili dokaze o svojoj lucidnosti, proglasit æu vas tjelesno i duševno zdravim pa budite u istoj nevolji kao i sav ostali svijet. To što i dalje drkate u mraku da biste obešèastili masturbaciju, prebacujuæi krivnju na njena leða, to je u redu, doživjela je masturbacija i gorih stvari, ona je nauèena na dijalektiku. Ali ostavite na miru Židove, mi, Danci, s kraljem Kristijanom na èelu, spasili smo sve svoje Židove za vrijeme Hiltera. Ne pokušavajte upletati Židove u svoja sredstva za opstanak. Imate pravo što se stidite svog porijekla, ali zametak, zametak se uspinje dalje od Abrahama, i još nikad u životu nisam vidio jednog èovjeèuljka koji bi bio tako blizu iskonskom zametku kao što ste vi. Nikad u tom pogledu nisam vidio ništa tako autentièno. Zidovi su pokušavali postiæi to da ih antise-84miti stoljeæima proglase i utvrde kao neljude, ali nisu uspjeli, postigli su jedino Izrael, a ne postoji ništa tako ljudski i tako prividno kao što je Izrael, stari moj, nacija dostojna tog imena, ne postoji porazniji dokaz ljudskog karaktera nego što je jedna nacija, dragi moj mali udave, koji nema roda, moj dragi obožavani kuglièni ležaju, pepeljaro, pero, asparaguse i ostala žilavljenja kako biste se oporavili ...— Živjela Francuska! — urlao sam, jer nisam htio da se osjeæam osamljen u stidu.— Reæi æu vam još nešto. Vi ste izmeðu svih ubogih duša najrasistièkija svinja koju sam ikad lijeèio od lucidnosti, i to vam donosi dvije milijarde malih problema. Preobucite se. Više neæete moæi izigravati svoj pseudo-pseudo: odaje vas odijelo.I spusti slušalicu.Rekao sam Annie bezbojnim glasom, bez iluzija:— Kaže da sam normalan.— Dobro, ali buduæi da normalan èovjek nije u svemu normalan...— Ali on više ne želi suraðivati.Annie je kæi Lota, neposredna korjenika, ima trenutaka kad je to zna uhvatiti, pa onda odbija borbu do kraja i popušta pred svojim razboritim porijeklom.— Znaš, Paule, možda bismo se morali srediti — reèe ona. — Sa dvije objavljene knjige, možda bismo od toga mogli živjeti, uz predujam izdavaèa, u Caniacu. Tamo ne treba mnogo novca. Sa tisuæu petsto franaka na mjesec, utroje, mogli bismo izdr-85.žati u Causseu. Nije potrebno da oboliš jedino zato da bi napisao treæu knjigu ... A, osim toga, beznadnost nam je takoðer veæ pružila sve što je mogla — reèe ona.To je istina, pomislih. A kad bih pokušao s nadom? Ne, ne pristajem na to da se strovalim u banalnost. To èini samo rulja.86Ali nada me je i dalje muèila, ona zato i postoji, noæu nisam mogao ni oka sklopiti. I veæ sutra, kao namjerno, dobio sam znak.Bilo je to u Herald Tribuneu. Imam ga ovdje, svatko ga može vidjeti.Iz zoološkog vrta u Miinchenu pobjegao je vuk a pronašla ga je neka stara gospoða, na èetvrtoj stranici. Kad su stigli policijski odredi, stara je gospoða gladila vuka po glavi, a on je njoj lizao ruku.Ni u što nisam siguran, ali vukovi su možda na putu da evoluiraju u pozitivnom smislu. A i stare gospoðe. Ili je to možda bila stara djevojka? Èesto upravo stare djevojke nalaze izgubljene stvari.Ne vjerujem u išèeznuæe zajednice. Meðu rijeèima postoje izrodi, sve su one postale historijske, a izraz »grijati guju u njedrima« bez sumnje nikad neæe znaèiti da æe vam ona poslije toga izraziti za-87hvalnost. Ljubav je samo rijeè koja zvuèi ljepše nego druge.Te iste veèeri imali smo Alvette i ja dugotrajni tajni sastanak. Nisam vam još rijeèima opisao

Alvettu, ali želim je saèuvati i bojim se da mi je ne odvedu. Izjavit æu vam samo ovo: Alvette ima oèi u kojima kao da još uvijek sja prvi pogled.— Bilo bi možda bolje sve napustiti, Paule. Prestani urlati, on nema uši. Nije ovdje. Ne postoji. Neæe doæi da te dokrajèi, neæe doæi da te izvuèe iz propasti. Tvorca nema. Dakle, bilo kako bilo, treba sam sebe prihvatiti, mi tu ne možemo ništa. Štoviše, mogao bi naæi neku šljagu, ne baš sasvim beznadnu: kao bušaè karata na nekom kolodvoru za odlaske.Bolnièarka, Froken Norden — dobro se sjeæam — vodila je u jednom kutu bilješke. Oni to uvijek èine kad mi Alvette nešto govori.— A osim toga postoji još i jedan drugi naèin da se izvuèemo iz svega toga. Treba naæi dobar poèetak, to je sve.— Kakav poèetak? Zametak je uvijek jedan te isti. Iz toga se ne može izaæi, Alvette, zato što èovjek odatle potjeèe. Trebalo bi promijeniti zametak. Znam: u Americi im je uspjelo da stvore umjetnog genija, ali on æe od nas možda dignuti ruke i zainteresirati se za marelice. Šta znaš. Ne znam zašto bi došao da nam donese poklon. On æe otiæi nekamo drugamo, da pokloni roðenje nekom drugom, a mi, mi smo ovdje. Dakle?Bio je tu i magnetofon. Uvijek postavljaju magnetofon kad razmišljam. Oni to nazivaju mojim »delirijem«. A ja, ja to nazivam špijunažom. Štoviše, zanima me ne plaæa li njih Tonton Macoute,88kako bi mi ukrao moje ideje. A poslije æe posvuda rastrubiti da je on spasio svijet.— Dakle, treba izvršiti prirodnu selekciju, Alexe, Kao za plemenito voæe. Treba pružiti šansu èistoæi.— Misliš na nekog odreðenog?— Mogli bismo spariti dvije neusporedive duševne ljepote i poæi od toga. To bi bio poèetak.— Koga, na primjer?Alyette mi dobaci slavodobitan pogled.— Njegovu svetost papu i njegovu svetost Sol-ženicina.Poèeo sam razmišljati. Ajar je upravo puzao, pokušavajuæi se sakriti ispod prostiraèa, zato što je bio pravi vjernik. Osjeæao je takvu trtu što je vjernik, još uvijek, nasuprot i usprkos, da je prostirka problijedjela od straha.— Slušaj, Alyette, ne možemo spariti papu sa Sol-ženicinom, ni duhovno ni bilo kako drugaèije. To ne dopušta priroda. Pokušati cijepiti papu na Sol-ženicina, ili obrnuto, radi èistoæe i roðenja, to je tehnièki možda moguæe, ali æe dovesti jedino do slike duha.Bolnièarka je vodila steno-bilješke, da me skrati.— Jadni moj Mimile, ti još uvijek vjeruješ da su dva i dva èetiri. To nije toèno. Dva i dva su pseudo, sukrivci nad sukrivcima, oni se prave da su èetiri, po višem nalogu. Oni poštuju privid, ali mi nismo dužni...Ustrajala je. Branila je svoju misao. Rekao sam ne. Jasno i glasno. Baš me briga za bolnièarku.— Složenicin nema jajnike i papa ga ne može oploditi, a ni obrnuto, to je ludo.89Krajièkom oka gledao sam bolnièarku, želio sam joj se svidjeti.— A povrh toga, Solženicin i papa razlièite su vjere. Posvaðat æe se zbog vjere, koja æe im se roditi, èak ako se to èudo i dogodi.— Ali što da radimo, Paule? Ovako više dalje ne ide, ovo je isuviše lijepo. Tontonu æe dozlogrditi da plaæa kliniku, a Christianssen æe prije ili poslije odbiti suradnju. Ne možeš više dugo otezati da budeš dijagnosticiran, uvjeti da netko bude proglašen udarenim postaju iz dana u dan sve teži, zbog inflacije.— Vjeruj mi, Alyette. Ja æu u tome uspjeti. Ja æu im doista zbrisati, odvest æu te daleko, bit æemo nepovrativi, bit æemo konaèni...Magnetofon je snimao, cajkani su zvrndali, bolnièarka je imala elektronsko oko, gospoða Yvonne Baby još je uvijek èekala u hotelu, ja sam se usred noæi našao zraènim putem u Parizu, stavio sam He-loisu u javnu kuæu u Zlatnoj kapi, da ne ispadnem rasist u oèima Sjeveroafrikanaca. Želio sam znati kako æe ona iskoristiti moju odsutnost. Primila me gospoða Dora, potvrðena PDG, i

obavijestila me da je Heloisi bolje, da prima, kao i dvije druge antira-sistkinje u ustanovi, po èetrdeset mušterija na dan, ali da je uhvatila bolest, cajkanc, zbog pojave ušiju u Parizu, po novinama. Našao sam Heloisu uistinu u punoj formi, poèela mi je govoriti o satelitima--špijunima koji nas neprestance nadlijeæu i snimaju sve naše misli za CIA i KGB, ali odjednom tiho krikne, i što mislite, što sam ugledao? Cajkana kako se izvlaèi iz njena ženskog organa, kamo se uvukao da napravi prekršaj. Druga djevojka, Nora, takoðer se cijelo vrijeme èeškala, to ju je grizlo, zato što su90joj se cajkani, da se naðu u blizini radilišta, uhvatili za muf. Bilo ih je koji su puzali po zidovima, ali ništa se nije moglo uèiniti da se dezinficiraju, zato što se ne dezinficiraju cajkani, nego prostitutke. Bila je tu èak i jedna djevojka, Lola, koja je imala dva slomljena boka u košari za salatu, bila je naime godina žene. Bio je tu i jedan cajkan, golem, gorostasan, sjedio je na sofi, u punoj opremi, bio se izuo i skrivao je bademe u cipele, dok sam ja èuo neko cijukanje, orijaški redar zaviri u svoju cipelu, i što mislite, što je ugledao? Drugog cajkana, sasvim ma-leckoga, koji je pokušao da ga pokrade, spustio se sa stropa u cipelu i zamalo da se nije smrskao. Orijaški ga je redar pokupio, malo ga izgrdio, tek onako, reda radi, stavio ga u džep i onda su otišli, pošto su me nazvali paranoikom, zato što paranoici ne postoje.Doktor Christianssen mi kaže da imam novu krizu realnosti, praæenu u takvim sluèajevima normalnom zebnjom. Savjetovao mi je da odgodim sastanak s gospoðom Yvonne Baby.Tonton Macoute ovlastio me da produžim svoj boravak u Kopenhagenu koliko bude potrebno, bez obzira na to koliko æe stajati. Znao sam da to ne èini radi mene, nego zbog uspomene na moju majku, tako da mu ništa nisam dugovao.Imao sam i lako primjetljivih kronoloških poteškoæa, vraæao sam se unatrag sve do bogumilske djece koju su onomad razmrskavali o zidove Albija, i do svih pokolja nevine djeèice koji su se veæ posvuda vukli i više ne mogu poslužiti za stvaranje izvornog djela.91U Danskoj su elektrošokovi kao tretman stvarnosti veæ bili napušteni, pa su mi jednostavno propisali divne doze neuroleptika.Bojao sam se dobermana u vrtu, koji su opasni, èak i meðu pisma.Svijet je oèekivao, zadržavši dah koji više nije dopirao do mene, disao sam dakle bolje, i više nisam imao nikakvih vijesti o gospoði Yvonne Baby.Odobreno mi je da napustim kliniku na jedan sat svakog prijepodneva, i to sam iskorištavao tako da skoknem do Barcelone i angažirani se u internacionalne brigade, ali kad sam stigao onamo, doživio sam šok zato što su neodgovorni elementi na groblju jednog samostana iskopali iz zemlje mumije redovnica i vozikali ih na karnevalskim kolima, radi demistifikacije ateizma. Takav me se doèek dojmio do te mjere neoèekivanim da sam poèeo urlati i trkom se vratio u kliniku.Još sam uvijek bio žrtva svojih humanistièkih nastojanja, gojeæi nadu u roðenje i osjeæajuæi užas pred zametkom. Svakog sam jutra slao u Sjedinjene Države, profesoru Wallu, istraživaèu koji je stvorio umjetni gen, zajamèeno bez porijekla, telegram, koji nisam odašiljaè, tražeæi od uèenjaka novosti o njegovu štiæeniku.Doktor Christianssen vratio me na haloperidol, a moje halucinacije nisu doduše prestale, ali su poprimile za sve zajedno manje muèan oblik.Odobreno mi je da si priredim koncert što ga je izvodio kvartet iz Mörqa, i u poèetku se sve odvijalo92kako treba, ali negdje prema sredini primijetio sam da violonèelo naoèigled raste sve dok odjednom nije prsnulo te iz njega iziðe èopor malih mandolina, a sam bog zna zašto ne èopor malih violonèela, kao što bi tražila logika, i koje su jednako vikale: »Tata, u pomoæ, ja ne želim iziæi na svijet, u pomoæ!«, a onda se po sobi razletio èopor cajkana s pendrecima te se zgomilao oko mene, pa sam poèeo urlati od straha, zato što imam neke stvari na duši, parkirao sam naime kola na zabranjenu mjestu.93Bio sam dakle u takvu stanju kad se u Kopenhagenu pojavio Tonton Macoute. Obavijestili su ga da

se moje stanje pogoršalo i došao je samo da me vidi. Djelovao je mnogo starije i mnogo odsutnije nego prošli put. Još slièniji samom sebi. Sjeo je pored mene, s cigarom meðu zubima, ne skidajuæi èak ni šešir, ni ogrtaè, kao što je ponekad èinio èak i kod sebe, u svom stanu, možda zato da se uvjeri, da sam sebi dokaže kako je kod kuæe samo onako, u prolazu.— Nije baš najbolje, a?— Strašno mi je žao što te stojim toliko love.— Nema veze.Djelovao je iskreno. Roðeni glumac.— Èini se da si završio novu knjigu.— Sranje.— Ti si veoma talentiran.— To je sigurno nasljedno. Sisao je cigaru.94— Dobio si sjajnu kritiku.— Nisam je dobio ja, nego moja salatara. Èovjek može biti pravo ðubre, a pisati sjajne knjige.Nije se ni namrštio. Nemoguæ, dalek, onakav kakav jest, poslije toliko vremena, i to ga nije uplašilo. On se sredio.— ... koliko puta krvarim, ali to je samo zato što se lako ozljeðujem kad pišem.— Priznajem da mi se èesto stezalo grlo dok sam èitao tvoju knjigu ...— Naravno, radi se o udavu.— Ja govorim o novoj.— Misliš da æe me ... otkriti?— Pa onda? Ne vidim zašto se stidiš. Nismo više u srednjem vijeku. Mi smo iste krvi, ti i ja.Na trenutak sam osjetio traèak nade. Ali on neæe ništa priznati. Boli njega klinac za odgovornost.— A to znaèi?— Isti praroditelji, s majèine strane. I pogledaj mene.— Kakva mi korist od toga da te gledam? Dosta si se šminkao na televiziji.Nasmijao se.— Eto vidiš, lijepo sam ti rekao da si lucidan i oštrouman...Ne znam zašto sam ga èitavo vrijeme kažnjavao. Možda zato što se uistinu treba zadovoljiti sa pseu-do-pseudo. Pravi krivac odlikuje se svojom odsut-nošæu. Dakle, traži se jedan mnogo pristupaèniji.— A sada, Tontone, reci: »Nakon svega što sam uèinio za tebe ...«— Ništa ja nisam uèinio za tebe. Ako sam što uèinio, uèinio sam to za tvoju majku...95Stisnuo sam šake. Izmotavao se, gad jedan! Ali držeæi se, razborito, na odstojanju, izvan okvira ljubavi.Konaèno, ovo je vrijeme posrednika. Mislim da bi mi bio mnogo manje potreban da sam vjernik. Mogao bih nekoga drugoga kažnjavati.Bio sam siguran da su spavali zajedno.— Ti meni ništa ne duguješ.Ustao je, mornarski-plav ogrtaè, siv šešir.— Nikad ništa nisam uèinio za tebe — ponovi on, ironièno, do kraja dvosmisleno, kao uvijek.To nije bila istina. Studij u Harvardu, kuæica u Lotu, ponekad lova... Isprika mu je bila to što mi nije suviše pomagao u tome da postanem ja.Jedne veèeri, u Parizu, uspeo se k meni da me posjeti. Imao sam veæ dvadeset i sedam godina i urlao sam na sva usta. Sve sam prebacivao na društvo. Nisam progonio sam sebe: društvo je mene progonilo. Mislio sam tako prekinuti s tim da se osjeæam genetski, atavistièki, psihološki: postajao sam sociološki. Ali buduæi da sam nesposoban nanositi zlo èak i klasnom neprijatelju, nisam bio sposoban ni za što. Samo sam galamio.Tonton Macoute otišao je u ono vrijeme u Amsterdam i vratio se odande s priruènikom: »Kako proizvoditi bombe u kuænoj radinosti s prijeko potrebnim predmetima«, ili tako nešto. Uspeo se

dakle k meni — u svoj stan — na šesti kat. Ustupio mi je dvije služinske sobe u vrijeme moje ženidbe s Annie, kad smo došli u Pariz, u mojoj dvadesetoj godini.Bacio je na moj krevet neku kupusaru.— Evo, uzmi ovaj priruènik. Proizvodi bombe. Bacaj ih. Ubijaj. Razaraj. Digni sve u zrak, tako æeš96dokazati da zaista vjeruješ u ono što govoriš. Ali, uèini nešto! Za ime božje, prestani se razmetati!Èuo sam kako dolje u klinièkom vrtu laje bernar-dinac.Uðe bolnièar i dade mi da progutam svog štakora za pet sati.Tonton Macoute veæ je uhvatio rukom za kvaku na vratima. Došao je da mi pruži nešto malo ljudske topline, to je èinjenica.— Èekaj. Htio bih te nešto zamoliti.— A što?— Uèini nešto, meni za ljubav.Takve rijeèi s mojih usana još nikad nije èuo. Izgledao je uznemiren. Stvarno sam bio u lošem stanju.— Paule, ti znaš da ja tebe jako volim. Ali neka gesta ljubavi, znaš ...— Gesta ljubavi, to je uvijek mnogo više od svake druge geste.Jednom prilikom rekao mi je: »Mi, po majci, po-tjeèemo od obitelji velikih ruskih histerika«. Ali meni je to bilo svejedno. Znao sam da osjeæa prema meni potajnu nježnost. Drugaèije nije moglo ni biti.— Htio bih da svojom rukom prepišeš poèetak mog Mome. Poèetak, porijeklo. Genezu djela ...Rekao je, veoma mirno, kao da ta pomisao više nije baš tako luda:— Ne mogu to uèiniti, mali moj.— Još uvijek porièeš?Slegnuo je ramenima, s rukama u džepu.— Ja nemam što poricati. Ali imam sina, a to nisi ti.— Nekoliko stranica obzira, prvo poglavlje, to baš nije mnogo ...7 Pseudo97— Ne želim ohrabrivati tvoje fantazmagorije, mali moj! A s druge strane, nisam uopæe siguran da se tebi ne fuæka za mene.— Samo prvo poglavlje. Porijeklo onoga što jesam, onoga što me muèi.— Ne dolazi u obzir. To je morbidno.U tri sata ujutro bio sam na reanimaciji. Progutao sam tubu tetromazina.Prepisao je cijeli poèetak u jednu crnu bilježnicu. Ali uèinio je to na traženje doktora Christians-sena »radi njegova stanja«, i »da se ne osjeti odbaèenim«. To nije znaèilo ništa više. To nije bila gesta ljubavi, to je bio dio psihijatrijske njege koja mi se pružala.98Više me nisu puštali da odlazim u grad. Ali svakog jutra šetao sam se malim vrtom, bernardinac mi je lizao ruku, više se nisam bojao dobermana: usprkos njihovu imenu, dobermani su ipak samo psi. Poslije podne bih ponekad stupio u Legiju stranaca, pokušavajuæi oèvrsnuti. U Turskoj se dogodio potres pa sam plakao od olakšanja, zato što je to bila prirodna nesreæa, ja s tim nisam imao nikakve veze.Proživio sam posebno užasan trenutak kad su stigli argentinski policajci da mi odsijeku desnu ruku te pouzdano utvrde moj identitet, s pomoæu otisaka mojih prstiju. U toku uliènih borbi bilo je toliko mrtvih da su ostavili trupla i zadovoljili se samo time da odsijeku jednu jedinu ruku i odnesu je, radi provjere identiteta, u glavnu kartoteku.Zacijelo su odavna sumnjali da sam ja zaèetnik svega toga. Ali doktor Christianssen im nije dopu-99stio da uðu, zato što su psihijatrijske klinike svetišta i uživaju sve povlastice ekstrateritorijalnosti. Progonjene osobe još uvijek mogu u njima naæi utoèište. U rnom je sjeæanju ostalo i mnogo gnusnih uvreda i poruga. Èileanska politièka policija uzela je ime DINA. Dina je ime moje majke.

Radilo se, zacijelo, o igri sluèaja i nije mi ni na kraj pameti da uobražavam kako je Pinochetova policija izabrala to ime jedino radi toga da mene muèi. Ovom prilikom samo spominjem stvarnu èinjenicu koja je tisuæu puta citirana po novinama, ali ostaje nepobitno da su tako na jedan neporeciv naèin pomiješali ime moje majke s okrutnostima i gnusobama koje su meni nepodnosive. Podnosim ih samo zahvaljujuæi kemijskim proizvodima prve pomoæi koji doduše djeluju samo na mene i nemaju nikakav uèinak na Èile.Javili su mi telefonom prijatelji na veoma visokom položaju da su pokušavali sazvati konferenciju na vrhu kako bi me ostavili na miru. Ali vrh je zatajio.Alvette bi ponekad utekla, umaknula djelovanju pritiska koji su na nju vršile C. I. A. i K. G. B. I C. I. A. i K. G. B. bile su svuda i neprestance sam èuo zvrndanje cajkana.Ja nisam glup. Znam da se okružujem našim famoznim markama da se ne izgubim. Zato što je naj otrovni ja zebnja ona koja nema imena: to je prijetnja koja se nikad ne oslobaða u zapazivom užasu. Srce skaèe iz zastoja da jurne u susret onom najgorem i da sve jednom završi. Ali nepoznato uzmièe natraške i, kako ga slijedim, tako moj užas100raste. Opasnost se ne želi imenovati ni napustiti odsutnost koju svaki predmet podvlaèi svojom suuèes-nièkom nepokretnošæu. Moram dakle svom bezimenom strahu pod svaku cijenu dati legitiman razlog: dajem mu Pinochetovu gubicu, glavu pokolja, pravim od njega smrdljivo truplo poslije do neba vapijuæe patnje. Potrebna mi je ljudska patnja. Odrezane ruke, K. G. B. i C. I. A. i crne ruševine lete mi u pomoæ i sve naše famozne marke opravdavaju moj užas. On više nije bezimen, uzima pravo ime. To je lukavština hijene koja se hrani poznatim užasom, da bi smanjila svoj strah. Postoji napokon i zakonitost u mojoj zebnji, ja sam od ovoga svijeta. Štoviše, poèinjem je jasno vidjeti, pitati se ne izgraðujemo li svoje sisteme okrutnosti zato da bismo postali gospodari strave. Da se oslobodimo straha. Trebalo bi stvoriti stanje neèuvene policijske strahovlade koja bi potjecala samo od ljudske ruke. Tada bismo osjeæali olakšanje, zato što poznajemo njene zakone, razloge, ritual, pravila poni-žavanja i progona, zakon dehumanizacije i potèinja-vanja, jasno odreðena stanja muèenja duha i tijela, kako bismo izbjegli sve ono što nas pogaða bez prestanka i bez pristanka, svojom nepoznatošæu i svojom neizostavnošæu, uvijek sve bližom i podvod-nijom, da bi sve to konaèno došlo, da bi se dogodilo, èak i proslavilo, sa sigurnošæu. Koprcam se, urlam, zazivam u pomoæ leševe dobrih samaritanaca i zloèine prve pomoæi. Oni istjeruju nepoznato, oni imaju ljudsko ime, i dok gledamo njihovu stvarnu oèi-glednost, zaboravljam ono što nije ovdje, ovdje, oko mene, u svoj svojoj zastrašujuæoj prijetnji.Htio bih povješati po zidovima portrete naših velikih progonilaca, kako bih uvijek imao pred oèi-101ma izvore strave kojima bi se ona mogla pripisati.Pribio sam iznad svog kreveta jednu ikonu, da to konkretiziram.On se naginje prema meni i dodiruje mi znojem orošeno èelo.— Pa dobro, zašto to ne bi napisao? — mrmlja. — Bila bi šteta, Ajaru, da se uvaljuješ u to stanje a da iz toga ne izvuèeš nekoliko stranica ...Ali on nije ovdje. To je samo fotografija koju držim na noænom ormariæu, radi što veæe zlobe. Na rubu prozora, mali ljubièasti satrapi nakljukani krvlju gugutavo se cmaèu.Èesto sam pored sebe zapažao Annie, ali znao sam da se to po nosiljkama bacaka samo obièna svakod-nevica i pokušava me izlijeèiti. Obièna se svakod-nevica objesila o mene, uhvatila me za oèi, za grlo, za popularni organ i silila me da progutam sto pedeset kapi haloperidola na dan da sprijeèi pokušaje bijega. Nije uzmicala ni pred kakvim žrtvama, bacala je bombe i šepirila se na gomili leševa, s lulom meðu zubima i s mitraljezom u šakama. Obièna se svakodnevica zvala Kalašnikov i nije štedjela svoju municiju. Isto je bilo i s moguænostima bakteriološkog rata i uništenjem ozonskog zaštitnog sloja, kako bi se olakšao napad na Oca u cilju uzajamnog uništenja.Pa ipak, iako sam potajice bio naèet, kao i Pljušè, prema dijagnozi sovjetskih psihijatara, neprijatelja SSSR-a, »reformatorskim, mesijanistièkim tendencijama«, nisu me podvrgnuli inzulinskoj terapiji s umirujuæom komom.102

Doktor me Christianssen ohrabrivao da pišem devet do deset sati dnevno, da smanjim doze stvarnosti tako da ih odbacujem. Rekao mi je da je literatura za mene ljekovito pražnjenje. Tako sam i uèinio, a on je malo-pomalo obustavljao sve druge terapije.Suraðivao sam, zato što kod svih dobrovoljnih izbjeglica postoji uvijek potajna nada u povratak i poznata je žalosna èinjenica da èak i najtvrdokorniji šizici èesto pristaju na ozdravljenje.Pisao sam. Pišem. Sada sam na 77. stranici rukopisa. Naravno, fuliram. Ne govorim ovdje ni oni o a ni oa najmanje o zato što bi to bio jezik raz-ložan, prihvatljiv, koji održava i zaèepljuje oduške i izlaze za nuždu, odstranjuje rešetkaste prozore koje nazivaju sigurnošæu.Uzmite, na primjer, žabicu. To je kapitalan element za transplantaciju i Sacco Vanzetija i to ne znaèi ništa. Ima dakle nade. Postoji odsutnost smisla obiène svakodnevice, pa prema tome i nada u nešto.Završit æu svoju knjigu zato što nam bjeline izmeðu rijeèi ne ostavljaju nadu.103Pomalo sam se oporavljao. Saznao sam da posebni izaslanik svijeta nije došao u Kopenhagen, da je to kod mene bio samo nastup zebnje, priviðenja, pa sam pisao gospoði Yvonne Baby pismo, u kojem sam se isprièao što sam je bez razloga uznemirivao.Ponekad su me još muèili državnici. Otišao sam dakle u posjet jednom znamenitom zemljaku koji je jednom ili dvaput godišnje dolazio doktoru Chri-stianssenu na lijeèenje. Bio je to neki bivši ministar koji je kao èovjek prošlosti još imao buduænost. Patio je od povremenih strahova koje je doktor Christianssen nazivao njegovim »periodama«: doživljavao je trenutke u kojima je navodno gnjilio i pretvarao se u prašinu èim bi se što oko njega pokrenulo. Èinilo mu se, osim toga, da je sve iznutra podrovano, prošupljeno, izjedeno i da æe se sve na najmanji dašak razletjeti u prašinu i nepostojanje. To se poslije Portugala još mnogo više pogoršalo, zato što on od te predstave ništa nije razumio. Nije104se htio kupati, zato što se prašina u dodiru s vodom pretvara u blato. U njegovoj se blizini moralo hodati na vršcima prstiju, suzdržana daha, zato da se ne raspadne i nestane u obliku prašine. Kad bi ga èovjek za tih njegovih stanja slušao, zamalo da oko njegove osobe ne bi trebalo postaviti armiju policije, da sprijeèi one koji bi mu se željeli približiti ili obratiti. Bolnièarka ga je morala omatati zavojima, kao mumiju, da ga umiri i dokaže mu da se neæe raspršiti u prah, da mu pomogne da osjeti vlastitu èvrstoæu. Ali njegove krize nikad nisu dugo trajale, zato što bi ga ispitivanje javnog mnijenja ubrzo uvjerilo u njegovu vjerodostojnost i lakovjernost koju je pobuðivao. Znao je dakle da postoji, istinski, èvrsto. Zove se gospodin de Pussy, ima vrlo lijepu glavu za biraèe i masmedije i na ekranu, uz dobru rasvjetu, ostavlja dojam životnosti. Za neko vrijeme ima ga još sasvim dovoljno, a to je sve što traži.Kad god ga vidim, osjetim želju da kihnem, kako bih ga uplašio. Ali ako kihnem, postavit æe na njegovo mjesto odmah nekog drugog isto takvog, a ja æu biti otkriven i optužen zbog »reformistièkih i mesijanistièkih tendencija«, kao Pljušè.Znate li da Norveška akademija u Oslu traži glu-honjemaka bez ruku i nogu koji nema nikakva udjela u historiji ovog vremena, da mu dodijeli nagradu za mir?Gospodin de Pussy primio nas je — ja o sebi èesto govorim u množini — u okolnosti savršene ne-pomiènosti, inaèe punoj muzeja i remek^djela. Oko njega se nalazila gomila drugih predmeta, ali sam uistinu bio sasvim smiren i nisam se bojao. Ne kažem da su svi ti predmeti pritajeni tigrovi koji æe105svakog trena skoèiti na mene. Ne kažem to zato što sam pristao na diskreciju i razboritost. Želim se vratiti u Lot, daleko od svijeta. Osjeæam se bolje bolestan tamo, nego ovdje.— 0, gospodine Ajaru, èini se da æete nam uskoro dati novu knjigu?Nam dati, jeste li primijetili? Ja sam neka soèna kruška koja živi samo radi njihova zadovoljstva.— Vi ste veæ dosta dugo ovdje, gospodine Ajaru ...— Da, pišem. A osim toga promatram. Lijeèim se, ako baš hoæete, ali buduæi da se vladam sasvim

normalno i da izlazim, to se primjeæuje. Nalazim se meðu luðacima da se naviknem na prilagoðava-nje. Tako æe mi, barem u Parizu, vratiti moju vozaèku dozvolu.Upravo sam opet radio na gospoði Rosi, zato što se više nisam želio rastati od nje; nakon knjige Momo, zašto plaèeš? postala mi je kao majka, sa svojom cerebralnom sklerozom. Dakle upravo sam natipkao šest katova bez dizala, da budem pored nje, tamo gdje stanuje i još sam bio sasvim zadihan."Disao sam veoma duboko.— Pazite! — zaurla gospodin Pussy. — Zadržite dah, za boga miloga! Puhnut æete u mene! Razletjet æu se u prašinu!— Ja ne moram poštovati vašu konstituciju ni vašu instituciju — rekao sam — i ne želim zadržavati dah da bi sve ovo i dalje trajalo. Mi, ljevièari, mi æemo svojim lijepim dahom sve srušiti, to se zna.Alyette mi blago položi ruku na rame.106— Ne govori tako, Alexe, uplašit æeš se. Gospodin de Pussy doimao se zaprepašteno.— Vi ste ljevièar? — upita me glasom punim poštovanja, zato što je bio desnièar pa su mu trebale moje usluge.— Ja nisam politièar — rekoh — buduæi da nisam od vlade.Nisam ni mizantrop. Meðu šizicima nema mizantropa. To još nikad nije primijeæeno. Oni su ono što jesu iz èiste ljubavi.Ja sam nesposoban za mržnju, buduæi da bezosjeæajni kozobradi moje vrste ne mrze nikoga.Toliko su me zanijele moje humanistièke misli da je gospodin de Pussy poèeo ispuštati oblake prašine. Vidio sam ih sasvim jasno, što samo dokazuje da je bio još mnogo luði nego što sam mislio.— Oprostite mi — rekoh, zato što mu nije bilo dobro protusloviti.I dodah, kako bih promijenio predmet razgovora:— Èini mi se da æe Ujedinjene nacije proglasiti godinu govana, izuzimajuæi Židove, naravno.Na njegovu se licu ocrtavao izraz: »Sve sam razumio« .— Nihilist, a? — reèe.Nisam se usprotivio. To je, razumije se, bilo savršeno pogrešno, savršeno glupo i to me je dakle dobro prikrivalo.— Oprostite, ali imate žrtvu paljenicu na rukavu — rekoh mu, podižuæi ruku i mršteæi se.— Nemojte me otirati! — vrisne on; njegova je kriza zacijelo doprla do vrhunca, zato što je opet107poèeo ispuštati oblake paranoiène prašine. — Nemojte me dodirivati, zlotvore!— Nije to ništa, nismo još ni poèeli igrati — dobacih mu do krajnosti brutalno, zato što je bilo predivno vidjeti nekoga tko se boji još više nego ja, to djeluje kao ohrabrenje.— U pomoæ! — mrmorio je, zato što je znao da je urlanje nešto sasvim jednako.— Smrt kravama! — predložih mu, kako bismo sve to svalili na leða govedima i tako spasili èast.— Ja nisam nikad ni nogom koraknuo u Ugandu! — ustvrdi on, a rekao je istinu, naime, èemu, zapravo, sve je to isto tako i svagdje drugdje.— To æe vam servirati za doruèak! — obeæah mu, jer tamo 'gdje smo se u tom pogledu nalazili, više se ne vidi èak ni razlika izmeðu apokalipse i kamilice.Ali upravo sam u tom trenutku primijetio što se dogaða nešto podalje, u jednom kutu sobe. Nini je pokušavala da si priušti Ajara. Nini, kao što to veæ i njeno ime kazuje, ne može podnijeti da postoji književno djelo u koje se i ona ne bi uvukla. Ona se od nade razboli. Nini je uvijek pokušavala i sve si više i više pokušava priuštiti svakog autora, svakog stvaraoca, da njegovo djelo obilježi ništavilom, neuspjehom, beznaðem. Ona se kod dobro odgojenih ljudi naziva Nihilette, prema èeškom nihil, nihilizam, ali mi je zovemo Nini, s velikim poèetnim slovom, zato što se užasava umanjivanja. U tom trenutku, ona je na æilimu pokušavala Ajara navesti na to da je oplodi, pa da mu poslije raða djecu ni-štavila.Ajar se branio kao lav. Ali uz Nini svatko osjeti napast da se prepusti, da konaèno pristane na dno ništavila, tamo gdje se nalazi mir bez duha i svi-

108jesti. Jedini Ajarov izgled da se iz toga izvuèe sastojao se u tome da dokaže svoje nepostojanje, svoje lažno pseudo-pseudo stanje, apsolutnu odsutnost svog ljudskog stanja, dostojnog da ga Nini zarazi, zato što ništavilo nikad ne voli ništavilo, iz tehnièkih razloga. Ili, sasvim suprotno, da naðe na bojnom polju nešto istinsko i ne štaka o zaklon, hoæu reæi nešto kao zaklon, vitez Chtaca Osaclon, bez straha i mane i nasuprot njemu Nini Golubinje--Prkno, pod zaštitom svega šupljega i praznoga, kamo se Nini zaklanja da snese i odloži svoja jaja kako bi sve prekrila svojom ništavilistièkom truleži. Držao sam Annie za ruku kao na najstarijim ljubavnim klišejima koje još nijedno udruženje nije uspjelo razdružiti. Mislio sam na one koji se vole, a Nini se previjala na podu u strahovitim grèevima i nije uspijevala naæi šupljinu u znamenitoj mraènoj i zvuènoj èatrnji koja zvoni u smrti uvijek buduæi život.Još sam se jednom izvukao. Nije to bilo posljednji put. Izmeðu života i smrti, postoji bitka literarnih postupaka.109Ljutio sam se što me Tonton Macoute više ne posjeæuje, što mi ne telefonira, što me èak iz Pariza progoni svojom indiferentnošæu. Razgovarao sam o tome s Annie, ali ta je kæi Lota u svim iskušenjima pokazivala obiteljski nasljednu nepokolebljivost.— Zauzet je.— Znam da je zauzet, od pete do glave. Samim sobom. Mogao bi opet odigrati malo otpora, ne? Sad bi bilo vrijeme. Ali ni rijeèi, ništa. Ja bih za to vrijeme mogao ovdje crknuti.— On te veoma voli.— Ma nemoj! Uopæe ne razumijem što on meni predbacuje.— Ništa ti on ne predbacuje.— Da, briga njega.— Kad god ga vidiš, uvijek mu kažeš neku gadariju.110— Uvijek pokušavam reæi nešto krivo, ne bih li možda uspio izraziti nešto pravo.— Ali on to veoma dobro razumije, uvijek te je hrabrio da pišeš, da stvoriš neko književno djelo ...A ja sam ponavljao, tuk na utuk, literaturu za literaturu:— Ja govorim krivo pokušavajuæi reæi nešto autentièno ...— Da, ali buduæi da on ne govori krivo i vjeruje, štoviše, da je krivo isto što i pravo, morali biste se konaèno razumjeti. Ako ti govoriš krivo, a on pravo, zaista ne vidim što vas razdvaja, gdje je razlika i što vam smeta da se ne možete razumjeti...— Ne tražim da me razumije, daleko od toga. Ne tražim to ni od koga. Samo bi mi još to trebalo. Nije potrebno da mi govoriš takve strahote.— Pa što ti onda tražiš od njega?— Ništa.To je bila laž, ali nije bila dovoljno velika da bi bila uvjerljiva. Ona se nasmiješi.— Obojica mi idete na jetra. Kao da ste otac i sin.Tu sam planuo.— Za ime božje, zabranjujem ti da govoriš takve gluposti!— Nemaš ti meni zašto braniti da ne govorim gluposti. Sada je godina žena. Mi imamo jednaka prava kao i vi.— Ako je onaj tamo tip ustinu moj otac, onda je gad za kojega nema opravdanja. Takve se stvari èovjeku ne rade.— Što? Što je on tebi uèinio?111— Ništa. Znam. Nije me napravio, a nije me ni usvojio kad sam imao dvanaest godina. On sebi nema što predbacivati. Ali to me zapravo najviše ždere. On je besprijekoran. A besprijekornost ne postoji. Negdje u dnu samoga sebe on je obièan gad. Besprijekorni tipovi su tipovi koji ne poznaju sami sebe.— Ne vjerujem da on sam sebe ne poznaje. Uvijek djeluje pomalo tužno ili pomalo ironièno.

— Ironièno, 1975? No, stvarno, lijepa svinja!— Sada je 1976.— To je isto. I na mjestu.— Nemoj opet poèinjati, Paule. Mala je maèkica mrtva. I ne možemo je uskrsnuti. Ni ti, ni on, ni bilo tko drugi.Ušutio sam. Imala je pravo. Sve male maèkice umiru zato što rastu.Èuo sam i od doktora Christianssena nešto neoèekivano. Èuo sam zašto se Tonton Macoute dolazio dezintoksicirati na kliniku u Kopenhagen.Nije se radilo o cigarama.Radilo se o tome da se izlijeèi od pisanja.Bio sam zaprepašten. Mislim da je to bilo jedno od najmanjih iznenaðenja u mom životu. Varao sam se. On nije bio obièan don Juan dodvorljive zavodljivosti književnih izložaba. On se borio za to da bude istinski. Nešto je želio, kao i ja. Želio je kraj utopije.Još sam se pomalo branio. Rekao sam Annie:— Mržnja koju on osjeæa prema travi, prema drogi, prema alkoholu... On se ni pod koju ci-J112jenu ne želi osjeæati drugaèijim, odvojenim od samoga sebe... Egomanija. Alkohol, ili droga, vidiš, to bi ga èinilo drugaèijim, nekim drugim, a to ni pod koju cijenu... Sam sebe strastveno voli i izbjegava bilo kakvo podvajanje.— Nikad ništa nisam razumjela u tim vašim odnosima — reèe Annie. — To je rodoskvrnuæe.Ponekad sam i dalje proživljavao teške tjeskobe. Doktor Christianssen kaže da to nije tjeskoba, da je to nemir, ali ja mislim da to kaže samo zato da me smiri. Dakle, Alvette je ustajala i odlazila pomilovati stolicu, stol, zidove, da me primiri i pokaže mi da su sve to samo obièni dobri svakodnevni i domaæi psi i da neæe skakati na mene da me ugrizu.Osobito se bojim stolica, zato što me njihov oblik podsjeæa na ljudsko izbivanje.8 Pseudo113Sutradan ujutro moja najdraža mahnita želja, za koju sam uslijed svog patološkog karaktera sasvim nedužan, odjednom se ostvarila u svoj svojoj strahoti.Nazvao me izdavaè iz Pariza.— Ajaru, imam za vas dobru vijest. Specijalni poslanik svijeta, gospoða Yvonne Baby, doæi æe u Kopenhagen, posebno zato da vas intervjuira.Trebalo mi je vremena da shvatim.— U Kopenhagen? Ali ja sam mislio da se nalazim u Brazilu, to sam, štoviše, vlastitim oèima proèitao u nekim novinama.— Slušajte, Ajaru, Brazil je suviše daleko, to bi bilo preskupo. Nije potrebno da gospoða Yvonne Baby trèi u Brazil, gdje niste ni vi ni ona.Urlao sam na sav glas, zato što je u literarnom djelu važno da glavno lice bude suzdržano, uglaðeno.114— Odbijam! Jeste li vi bolesni, ili što? Ona æe se iskrcati u psihijatrijskoj klinici da me intervjuira? Pa zar vama nije jasno što radite?— Slušajte, dragi moj Emile, dosta je zajeban-cije. Vi niste »psihijatrijski«, kao što vi to kažete. Vi ste »politièki«.— Politièki? Ja?— Dobro, dobro, niste »psihijatrijski«. Vi ste »politièki«. Imate svoj dosje u Opæim obavijestima. Tako stoji tamo unutra. Kad ste imali èetiri godine, ubili ste malu maèkicu.Zamalo da mi nije pozlilo. Oni znaju\ Nisu bili u pitanju Auschwitz, ni pokolji, ni bijeda, ni strahote, ni Pinochet, ni Pljušè: u pitanju je bila mala maèkica.Psihoanalitièari su ponekad uistinu strahoviti gadovi.— Ne želim je primiti!— Vrlo dobro, ali moram vam reæi što se prièa gotovo po cijelom Parizu.

— Što?— Da je netko drugi napisao, ili vam pomagao da napišete, vašu knjigu.To mi je zadalo strahovit udarac u popularni organ. Slomio sam se, uistinu sam se slomio, prsnuo sam, zgrèio sam se, oglasio sam se upravo zastrašujuæim urlikom bola, od zgranuto sti i od užasa...— A ne ja? A ne ja? A ne ja? Pa tko ju je onda napisao?— Aragon. Queneau. Govori se èak i to da vi ne postojite.Gušio sam se. Bio sam toliko povrijeðen u svom autorskom samoljublju da bih bio mogao poubijati115stotinu malih maèkica a da to i ne primijetim, samo da bih spasio svoju èast.— Pa dobro, neka doðe ta novinarka. Doèekat æu je na aerodromu sa cvijeæem, ako treba.— Nemojte se previše truditi. Morate ostati vjerni svom liku, A jaru.— Kakvom liku?— Svom.Ne znam zašto sam odjednom pomislio na Ton-tona Macoutea s istinskim beznaðem. Na Haitiju ima svemoguæih vraèeva. To je poznato. Oni vas mogu pretvoriti u ništa.— Vi ste veæ postali legenda, Ajaru.— Kakva legenda?— Neka zagonetka, èovjek izvan zakona, možda terorist, prgavac, gad, makro. Postali ste legenda, treba je saèuvati. To se zove redakcijska reklama. Ona je najbolja na svijetu. Ne kupuje se, a uistinu prodaje.Æuo sam sam sebe kako negdje govorim, vrlo daleko od sebe, zato što je to možda govorio netko drugi:— Na Haitiju, u zemlji Tontona Macoutea, postoje svemoguæi vraèevi koji vam koješta mogu uèiniti, na razdaljinu, s pomoæu sramnih èarolija, kao što je primjerice ubod iglo-oi kroz popularni organ na fotografiji na kojoj je èovjek uvijek ono što jest, a osim toga i bez obrane.Æuo sam se takoðer kako kažem zaista izdaleka, kao s Haitija:— A kako ide, mislim prodaja? Koliko je primjeraka prodano?— Trideset tisuæa — reèe ona, a ja sam ipak ostao malèice razoèaran, jer, konaèno, bože moj!116Te noæi bio sam rascvjetano naranèino stablo u Tunisu. Uvijek sam želio biti rascvjetano naranèino stablo, ali stablo koje se na vrijeme zaustavlja i ne donosi plodove, iz principa.Branio sam se koliko sam znao i mogao. Moj je najmiliji pisac Hans Christian Andersen.Ali znao sam da nisam dorastao tome da se branim sasvim sam i zato sam uzeo odvjetnika, znao sam naime da bi se to moglo dogoditi svakog trenutka, iako zapravo ne bih mogao toèno reæi što, s obzirom na obilje optužaba koje bi mogle biti iznesene. Izabrao sam odvjetnika Fernanda Bussata, koji mi je ulijevao povjerenje, zato što se nikad nismo sreli, ali morali smo raskinuti, odvjetnik Bossat i ja, zato što je rekao da ni za što nisam optužen. To je jedan od najpoštenijih ljudi što sam ih ikad sreo, nepoštenjak kao što sam ja ne bi ga smio naljutiti.Uzeo sam drugog odvjetnika, i onda opet drugoga, ali svi su odustajali. Nitko nije htio preuzeti moju obranu. Bilo je i takvih koji su bili sigurni da ne postojim i bojali su se za svoje honorare. Bilo je opet i takvih koji su znali da postojim, te su mi rekli da meni nije potreban odvjetnik nego psihijatar. Grebe se njima za moje pretjerane pripovijesti o malim maèkicama.Bio je meðu njima èak i jedan koji mi je rekao da se tako nešto ne može obraniti, da na cijelom društvu postoje otisci mojih pristiju.Gospoða Yvonne Baby stigla je sutradan ujutro. Ležao sam u mraku i više nisam znao kojem svecu da se zavjetujem. Osjeæao sam da sam prikliješten, pritegnut, tako uhvaæen u vjerodostojnost da sam veæ sa svih strana èuo zvizgove maèeva koji æe me117svakog trenutka rasjeæi na komadiæke. Tu se motala i stvarnost, a bila je naposljetku prisutna i smrtnost. U jednom sam si trenutku skopao dvadeset lažnih osobnih karti da pokušam uteæi smrti.Nisam želio biti prepoznat. Želio sam, u nepoznatom zakutku nepoznatog predjela, nepoznat život s nepoznatom ženom, nepoznatu ljubav, još nepoznatu obitelj, s još nepoznatim ljudskim biæima oko

sebe, koja bi možda uspjela izgraditi još sasvim nepoznat svijet.Dok ovo pišem, osjeæam strah. Bojim se gospodina ministra unutrašnjih poslova. Svi ministri unutrašnjih poslova završavaju uvijek unutra, u vama.U osam sati ujutro nazvao me iz Pariza moj novi odvjetnik.— Vaš mi izdavaè kaže da æete svijetu dati intervju.— Da.— Mislio sam da želite ostati anonimni.— I ja.Rekao je ozbiljno:— Ajaru, vi ste dvolièni.— Nisam dvolièan. Ja sam hereditaran, a to znaèi i bista i hoj, da se otarasim svojih tvoraca. Dovoljni su geni, kao ono neizbježno. Niste li èitali u novinama da sam kolektivno djelo?— Želite li vi uopæe biti poznati, da ili ne?— Ne! — dreknem ja. — Nikako ne! Ali ako ne objavim tko sam, i dalje æe govoriti da je moje knjige napisao netko drugi! A to, vidite, ne mogu podnijeti!118— Imat æete policiju na grbaèi! Izmeðu Francuske i Danske postoji ugovor o izruèenju, ne zaboravite!Po cijelom tijelu oblio me hladan znoj. Više nisam znao što mu sve govorim, onom tamo, ali je to možda bila istina.Problijedio sam. Uzalud sam lagao, simulirao si-mulaciju, ja sam krivac. Uvijek sam ja krivac. 0 tome nema ni najmanje sumnje. Postoje dokazi. Tu su otisci prstiju. Veæ tisuæljeæima.— Slušajte, odvjetnice, imao sam èetiri godine kad sam ubio tu malu maèkicu. To je bilo prije trideset godina. Nije moguæe da se to još uvijek nalazi u mom dosjeu. Postoji zastara, ne? A osim toga, više gotovo i ne drkam, kunem vam se.— Ajaru, potražite drugog odvjetnika. Ja se povlaèim. Vi ste mi veæ jednom rekli za onu bombu, u dragstoru, da ste to bili vi, da ste izvršili trideset i dva napada na starije osobe, da je vaše pravo ime Hamil Radža, da ste vršili pobaèaje nepoznatog oca, da ste svodnik, organ paralelne policije, da ste vi osobno Ben Barka, da ste iz C. I. A-e, iz K. G. B-a, dakle nemojte mi tu toliko kenjati s tom vašom maèkicom. Da i atomska bomba nije sluèajno vaša djelo?— Moje je — priznao sam odluèno, jer o tome nije moglo biti nikakve sumnje, a on je zapjenjenih usana poèeo urlati, tako da me je preko telefona uspio zasliniti, iz Pariza u Kopenhagen.119Gospoða Yvonne Baby trebalo je da doðe u podne. U deset sati prije podne našao se na drugom kraju telefonske žice Tonton Macoute.— Sada veæ primaš novinare iz Mondea?— Pa onda? Zar oni postoje samo za tebe?— Zahtijevam u svakom sluèaju da ne kažeš da si moj ... neæak.Uvijek oklijeva prije nego što kaže neæak. Jer, što je to, zapravo, sestriènin sin? Ili možda...— Zašto? Ti se mene stidiš?— To ne bi bilo dobro za tebe. Napisat æe da sam ti ja pomagao.Megaloman. Ma, stvarno, megaloman! Nisam se èak mogao ni nasmijati, napravio sam tres.A, osim toga, više se uopæe nisam smijao. Ja pravim rupe u svom sjeæanju, radi zdravlja i duševne higijene, ali to ponekad nije moguæe. Kad sam napisao svoju drugu knjigu, našao sam naslov koji mi se veoma svidio: Nježno kamenje. Jedne veèeri,120ne znam više radi èega, popeo se do mene Tonton Macoute. Kadikad, uz mene, izvodi èin prisutnosti. Primijetio je rukopis.— Da, završio sam.— Imaš naslov?— Nježno kamenje.Kao da ga je grom ošinuo. Ma ozbiljno, doslovno tako. Nešto je progutao. A onda se nasmiješio.

Ironièno. Trebalo je da budem na oprezu.— To je vrlo, vrlo lijep naslov — reèe uvjerljivo. I ode.Knjiga je otišla u tisak. Pokusni su otisci bili završeni. Ovitak takoðer. Još se i sada na ovitku vide nježnost i kamenje ...Bio sam u Caniacu, miran. A onda kroz prozor spazim njegov Rover. Iziðem, stisnem mu ruku, èak smo se i poljubili, ruski, obiteljski. Njegova je majka bila Ruskinja, a moja takoðer. Barem to bilo nam je zajednièko.Imao je odurnu gubicu.— Idem u Španjolsku ...Ima lijepu kuæu u Španjolskoj, kamo nas je pozvao jednom u deset godina, Annie i mene.— Pa velim sam sebi, hajde da navratim. Doruèkovali smo.— Knjiga je veæ otisnuta?— Da.— A ovitak?— Vrlo lijep crtež Andréa Françoisa. Zabio je nos u salatu.— Naslov je ostao isti?— Pa naravno. Nježno kamenje.121— Slušaj, Paule, ne znam je li ti poznato ili nije... Meni je to osobno svejedno ... Ali taj naslov postoji u jednoj od mojih knjiga.Pogledam ga.— Pa nikad nisi napisao knjigu pod tim naslovom.— Nisam, ali u jednom od mojih romana neka mlada Amerikanka piše roman pod imenom Nježno kamenje...Imam sve njegove knjige. Mislim da se nešto srušilo kad sam ustao, stolica ili nešto unutra, otrèao sam da to provjerim. Bilo je tamo. Stranica 81. Nježno kamenje. Osim toga, s prizvukom ironije u kontekstu. Djevojka koja je pisala bila je udarena.Istrèao sam napolje, skoèio u kola i pojurio u Labastide-Murat, telefonirati gospoði Gallimard.— Promijenite naslov. Želim to pod svaku cijenu.— Ali ovitak je veæ ...— Znam, znam ...Onaj gad èekao je da bude kasno pa da me tek onda »upozori«. Želio je da na naslovnoj stranici moje knjige bude peèat njegova utjecaja. Ironija.— Slušajte, gospoðo Gallimard, ako ne promijenite naslov, crknut æu.— Dobro.— Kako, dobro? Vama je to svejedno, hoæu li ja crknuti ili neæu? To bi znaèilo samo još jedan pisac manje, ne? To ste htjeli reæi?— Htjela sam reæi u redu, promijenit æemo naslov. Zašto?— Taj naslov ne vrijedi ništa. Savršena bezve-zarija. Dodvoravanje. Obièno zavlaèenje ...— I kakav sad naslov želite?122Poèeo sam razmišljati. Ali više se nisam želio izlagati opasnosti. Haiæanski su èarobnjaci veoma moæni, a Tonton Maooute se možda uvukao meðu njih. Još bi mi mogao ucijepiti neku svoju ideju. Podsvijest je puna Tontona Macoutea. U tome su oni uistinu kao kod kuæe.— Izaberite naslov sami. Ja ne želim znati ništa o njemu.Kad sam se vratio, on je veæ bio otišao. Da nije bilo Annie, èak bih se pitao je li uopæe i dolazio. Možda me je samo još jednom spasila moja podsvijest.A, osim toga, sjetio sam se jedne stvari: on mi je sugerirao naslov Nježno kamenje. Namjerno. Da na to stavi svoj peèat. Da ima duhovno dijete. Da me kompromitira.Èitanje njegovih knjiga nije u tolikoj mjeri djelovalo na mene da bih mu nesvjesno ukrao naslov. On mi je sam sugerirao naslov.Annie kaže da to nije istina. Da mi on to nikad nije sugerirao. Ali ta kæi Lota ne poznaje ðavolje

varke kojima vladaju haiæanski èarobnjaci.A psihizam je od svega najveæi haiæanski èarobnjak.Uostalom, on je u jednoj od mojih salatara veæ i prije otkrio tragove svog literarnog utjecaja. U jednoj od mojih dviju knjiga nalazila se hrpa prostih štosova. U jednoj od njegovih takoðer. On je upotrebljavao rijeèi »udav«, »slon«, ja takoðer. Izraze »0 bože moj« i »slatke stvari«, i ja takoðer. U svoje dvije salatare upotrebljavam rijeèi »uf«, »literatura«, i on takoðer. Upotrebljavamo ista slova abecede. Pao sam pod njegov utjecaj, gotovo.123Kad sam s njim razgovarao telefonski, i kad je tražio da ne kažem gospoði Yvonne Baby da sam njegov neæak, pomislio sam najprije da me želi sprijeèiti da ne kažem laž. Možda se zaista jednom ipak stidio. U pogledu svega ostaloga, doktor Christians-sen je odluèan: odnosi sa sestriènom nisu odnosi krvnih srodnika. U tom pogledu nema nikakve ljage na sebi, što se tièe krvnog srodstva. Nije imao razloga da si nešto predbacuje.— Neæu spominjati tvoje ime, možeš biti miran.— Kažem ti to za tvoje dobro. Upamti, to æe se prije ili poslije saznati. Ali za sada je bolje da se ne traga previše za utjecajima.Tu mi je veæ bio pun kufer. Stvarno mi je bio pun kufer.— I nema ga. Nikad ga nije ni bilo. Ti si se uvijek znao držati na odstojanju.Nismo rekli ni do viðenja, prije nego što smo spustili slušalice.U deset sati otišao sam u posjet doktoru Chri-stianssenu. Nakljukao me sredstvima za smirivanje. Danska sredstva za smirivanje umiruju mnogo uspješnije od ostalih.Zaboravio sam vam reæi da je doktor Christians-sen umro od tifusa u prosincu 1975. devedeset kilometara sjeverno od Adis-Abebe, donoseæi^pomoæ nekom selu u kojem je vladala epidemija.To nije istina, ali vam to govorim samo zato da shvatite kako je to stvarno bio haj tip i da osjetite sve moje divljenje prema njemu.124Kad su nacisti od danskih Židova tražili da nose žutu zvijezdu, zato što njih ima svagdje, Kralj Kri-stijan im je najavio da æe se i on zakititi žutom zvijezdom i tako projahati kroz Kopenhagen.To je jedan od razloga zašto sam otišao na lijeèenje u Dansku.125Kad je gospoða Yvonne Baby stigla, oko mene su bili svi moji najbliži.Moj otac, porijeklom iz Crne Gore, umro u Nici od provale smijeha koja je izazvala unutrašnje krvarenje. Možete misliti kakve mi je gluposti priredio. Bio je to èovjek koji je imao najjaèi i najstrašniji smijeh što se uopæe može zamisliti, zato što mu je trebala sva snaga smijeha da bi sve mogao pot-cjenjivati. Bio je æelav. Povrh toga, pio je po trideset aperitiva na dan, a da ne govorimo o svemu ostalom. Poslije toga, mogao je progutati sve. Zatim, digestivi, da bi sve mogao probaviti. Zatim, kad bi prasnuo u smijeh, ja bih potrèao da se sakrijem, zato što je kod njega sve bilo obrnuto i sve naopako. Najprije grmljavina, a tek onda munja. Bila je tu, nadalje, i moja majka, da primi poslanika svijeta, ali o njoj ovdje više neæu govoriti, ona mi je veæ poslužila. Bila je tu i Alyette, koja se maskirala u Annie, štoviše, pripremila nam je kavu,126radi što veæeg realizma. Bio je tu i Ajar, koji je bio slièan božjoj ovèici od metar sedamdeset i èetiri i pokušavao pronaæi izlaz za sluèaj opasnosti. Bilo je tu crvenih aparata za gašenje požara i alarmnih sirena. Bila je tu gospoða Simone Gallimard, koja je pojaèavala oèevidnost, zato što mi je pred svojim izdavaèem bilo teško poricati da sam svoju majku iskorištavao do posljednjeg daha, do njezina posljednjega krika, da od toga napravim knjigu. Više mi nitko ne može osporiti da nisam izuzetno uporan pisac.Moj djed po majci bio je neka vrsta orijaškoga kozaka èiju fotografiju u uniformi kapetana vatrogasaca u dobrom gradu Kursku brižno èuvam. Pustio sam brkove sliène njegovima i oduvijek sam osjeæao slabost prema protupožarnim aparatima.Moj djed Uja bijaše okorjeli kockar. Njegov se život odvijao izmeðu karata i rulete i sviju hazardnih igara koje se uopæe mogu zamisliti i koje je nešto malo prije svoje smrti brižno popisao. Majka mi

je pripovijedala da je èak i onda kad je veæ bio napola paraliziran provodio dane u èitanju i preèi-tavanju tog popisa, da si priušti još malo zadovoljstva prisjeæajuæi se magiènih imena igara kao što je aèko — oko — ili skromni ajnc, a njegove posljednje rijeèi bile su, kao što se i pristoji: Rien ne va plus. Bio je direktor jednog znaèajnog petrolejskog društva u Wilnu i izgubio sav kapital tog društva na ruleti, u Sopotu, na Baltiku. Ali to je bila veoma složna obitelj i pohitala mu je u pomoæ, zato što nije dolazilo u obzir da se prihvati takva sramota. Bila su dva brata i èetiri sestre, od kojih je jedna bila majka Tontona Macoutea i tako su svi zajedno pritekli u pomoæ šugavoj ovci. Jedne ve-127èeri sabrali su se kod njega, usred noæi, svezali ga i, pošto su otvorili kasu, ne bi li se povjeravalo da se radi o provali, izišli kroz prozor pa preko vrta. Imali su istanèan osjeæaj za èast.Djeda Uju nitko nije uznemirivao, ali ga je pe-trolejsko društvo, usprkos nedostatku dokaza, ipak nadimilo. On je tada otišao i skrasio se u Njemaèkoj gdje je, uhvativši bika za rogove, u Berlinu otvorio salon za zabranjene igre i zaraðivao goleme svote novca, koje bi onda navrat-nanos odlazio spiskati u druge salone zabranjenih igara. Oženio se duboko religioznom Židovkom koju je muèio, optužujuæi je da u sinagogi moli za njega, od èega sreæa sasvim pomahnita, zato što je sreæa sasvim na strani greš-nika, a na kocku se s religioznog stanovišta veoma loše gleda. Djed Uja bijaše protjeran iz Njemaèke pošto je potpisivao èekove bez pokriæa, kako bi platio svoje dugove; uvijek je plaæao svoje dugove, to je bio njegov princip. Našao se s nešto malo novca u Monte Carlu, gdje je udvostruèio ulog: otvorio je, naime, draguljarnicu u Nici i svaki put kad bi na ruleti sve izgubio, podmetnuo bi u svom duæanu vatru i digao osiguranje. Dvostruki se ulog isplatio, ali prilikom drugog uloga — radilo se o draguljarnici Mascotte, u Ulici de la Beffa — tako je vješto podmetnuo požar te zamalo da se nije ugušio. I tako je uzeo sudionika. Ali prilikom treæeg požara osiguravajuæe se društvo našlo u krizi povjerenja, kojoj se pridružila i velika kriza iz godine 1929. — i ujak Uja našao se bez sredstava za kocku. Tada je dakle njegova kæi, moja majka, otvorila draguljarnicu Rubin, Ulica France, takoðer u Nici. Ali ona nikad nije podmetala požar da bi dobila osiguranje, zato što je ta žena, pod utjecajem svog oca, postala128savršeno poštena. Davala mu je deset franaka na dan za kockanje.Kad nije mogao kockati, djed je Uja pisao psihološke drame na ruskom jeziku, prisiljavajuæi svoju ženu da mu ih glasno èita. Baka je tako postajala sve religiozni ja i, èim bi prestala èitati, hitala bi u sinagogu na molitvu. Djed je tako u Nici napisao na ruskom jeziku pedeset i tri psihološke drame, koje bi mu donijele golemu slavu kad bi se vratio u Rusiju, poslije nestanka boljševika, što se svakog trenutka moralo dogoditi. Sva bijela emigracija u Nici i svi taksišoferi ruskih bijelih u Parizu — kojih je dakle bilo više od dvije tisuæe — imali su savršeno iste ideje kao danas Solženicin, ali oni su bili reakcionari. Djed je mrzio svoju ženu, ne zato što je bila Židovka, jer on nije bio antisemit, iako je bio Kozak, nego što ju je muèio. Što ju je više muèio, to ju je više mrzio. Tako je tražila psihologija.Èesto mislim na pedeset i tri drame koje je djed lija Osipoviè napisao i, u želji da mu ugodim, zamišljam da su bile genijalne. Nisam ga poznavao, zato ga jako volim. Isto tako mislim da se on kockao samo zato da izgubi, jer nije mogao živjeti bez drame.Bio je potpuno æelav, kao i moj otac, iako je jedan bio Jugoslaven iz Crne Gore, a drugi Rus iz Kurska. Ja imam bujnu kosu, što dokazuje da se nasljednost može izbjeæi.Cijela je obitelj s majèine strane osjeæala potrebu za dramama. Jedna od sestara mog djeda udala se sa sedamnaest godina za mladiæa koji ju je na dan vjenèanja zarazio sifilisom. Pa je poludjela. Druga sestra, Olga, dala se silovati nekom Kozaku, baš kao9 Pseuðo129u Babeljevoj Crvenoj konjici. Rusi su uvijek imali smisla za dramu. I zato su svi preživjeli èlanovi plemena završili 1943. u plinskim komorama.Oprostite što se derem, to je zbog glasa.Velika drama moje majke bilo je poštenje. To je možda najveæa od sviju drama, zato što èovjeku

ostavlja vrlo malo nade.Imam za to dokaza. Moja je majka živjela pošteno, odgojila u poštenju troje djece a umrla je nepošteno, od dugotrajne cerebralne skleroze, s užasnim povremenim oporavcima u kojima joj se potpuno vraæala svijest, zato da bi što više trpjela.Kad je imala dvadeset godina, ispalila si je revol-verski metak u grudi. Profesor Kojine, u Nici, spasio ju je, i tako sam roðen ja. Promašila je èak i mene.Ne znam u koga je moja majka bila zaljubljena i zašto je ispalila taj metak u predio srca. 0 tome nemam pojma.Tonton Macoute davao joj je malu mjeseènu potporu. Osjeæam se obaveznim da to kažem.On ima u svom stanu jednu fotografiju moje majke, snimljenu kad joj je bilo dvadeset godina. Osjeæam se obaveznim da kažem i to. On tu fotografiju èuva pored fotografije generala de Gaullea. To je i red.Moj otac bio je direktor hotela Scribe i hotela Continental. U Nici još uvijek susreæem ljude koji me gledaju s poštovanjem zato što je on bio legendarni pilac. Nikad ga nitko nije vidio pijana. U dobi od devetnaest godina, zapoèinjao je svoj dan s pola boce šljivovice. "yOstavio je moju majku bez prebijene pare, ali s legendom.130Kad su novine pisale da Émile Ajar ne postoji, da je »fabriciran«, rekle su istinu. Ja sam bio prokleto isfabriciran, kunem vam se, štoviše iscifran.Svi smo mi djeca odraðena zguza.Gospoða Yvonne Baby upitala me:— Kad ste naèeli ideju da pišete kao Ajar?— Nisam je ja naèeo, nego su mi je naèeli. Tek tako, nizašto.U Nici, u liceju, imao sam druga èija je majka bila u psihijatrijskom azilu. I èiji je otac bio alkoholièar.Drugovi se ga zvali Gégene.Što se mene tièe, ja sam otišao da završim licej u Toulousi.Gégene, znate, godišnjak Vermot.I tako sam svom drugu ukrao ideju da pišem kao Ajar.Jedne je veèeri moja majka uzela kartonsku kutiju, potrpala u nju bez ikakva reda nešto nakita i nekoliko satova, zato što je draguljarnica Rubin bila i urarnica, te krenula pješke iz Nice u Pariz da me posjeti.Našli su je kako luta poljima, zabaèenim cestama, nesposobnu da progovori jednu jedinu rijeè.To je s prekidima trajalo još godinu i pol dana. Rekla mi je:— Ti æeš biti pisac, pazi da te tvoj ton ...Ili je možda rekla tvoj »Tonton«. Ne sjeæam se.Moja je majka Dankinja, gospoða od sedamdeset i pet godina, živi spokojno u Björkou, gdje uzgaja rasne pse i cvijeæe. Ima bijelu kosu i èesto se •mije. Odlazim joj u posjet nekoliko puta na dan,131osobito otkako sam u Kopenhagenu. Moj je otac takoðer Danac, on je daleki roðak doktora Chri-stianssena. Mislim da je moj pravi otac doktor Chri-stianssen te da sam i ja Danac. Danci nisu antisemiti.Poslužio sam se agonijom jedne gospoðe koju osobno nisam poznavao da bih opisao agoniju gospoðe Rose u knjizi Momo, zašto plaèeš?Ne želim više govoriti o svemu tome, zato o tome i govorim.Vidim pred sobom Paula Pavloviæa. Ima dvadeset godina. Piše pjesme, pod pritiskom unutarnjeg krika. Ali preostaje uvijek još jedan krik, i još, i još. Krik ne može iziæi pa se poène napuhavati. Poène trunuti. Krik se ne može osloboditi i zloèin ostaje unutra. Život se nastavlja, sa svim zloèinima koji odolijevaju svakoj konkurenciji. I tako je krik postao Kraljevski andski kondor, uspio se uzdignuti i prvi put kad sam sletio na neki krov imao sam poteškoæa, i nisam se više dao s njega. Postao sam zelenje, artièoka, ali artièoka nisam ostao dugo, zato što se artièoka guli, jede se i hranjiva je, to je isto kao biti pjesnik, bez prestanka vas jedu.

Sad za nervne depresije postoji litij. Zato što ima sreækoviæa koji izvode nervne depresije i koji to znaju. Kod mene je to svakodnevno i sasvim obièno.Postao sam udav, a zatim jedna druga knjiga, radi još manje pripadnosti. Ali oporavio sam se sam od sebe, ozdravio sam, a tu su bila i autorska prava. Nosio sam u sebi dva lika koji su se borili: onaj koji nisam ja, i onaj koji nisam želio biti. AJ3 moja me je krivnja i dalje optereæivala svojom oèevid-132nošæu i sve se vrt jelo oko toga, svakodnevno i obièno. Poèeo sam svaki dan izmišljati liènosti koje nisu bile ja, da bih postao još manje ja sam.Intervju u Kopenhagenu trajao je dva dana. Držao sam se dobro, uz pomoæ sredstava za prvu pomoæ. Strah da æe me otkriti, da æe doznati kako je mala maèkica uistinu mrtva, jednom zauvijek, i da me oèekuje krazna, urlao je u meni kao Baconovi pape u njihovoj santi leda. Pomisao na to da sam prvi put u povijesti èovjeèanstva uzet u razmatranje, intervjuiran, kao i ogrtaè obješen na ulazu koji nije bio nièiji i koji je svojim praznim rukavima svjedoèio o užasnoj i nevidljivoj ljudskoj prisutnosti, svi naši preci, prethodnici, a da i ne govorimo o steèenim karakterima, posvemašnjem Pinochetovu nemaru prema meni i njegovoj neupuæenosti u neizmjernu krivicu koju sam mu nanio, smiješna beznaèajnost mojih dernjava, banalnost Annie koja je ulazila i izlazila sa šalicama kave kao da postoji moguænost smirenja, usprkos prijetnji kojima se zastrašujuæa priroda otima formulaciji, sve je to dovelo do toga da je Ajar žustro tražio kakvu pukotinu u stvarnosti u koju bi se mogao skloniti i tako izbjeæi unutarnjoj inkviziciji, uz muèenja vodom, svrdlom i limenkom, mraènom, dubokom i zvonkom limenkom koja u umjetnosti oglašava svijet koji je još uvijek samo buduænost.Dok sam èitao intervju gospoðe Yvonne Baby objavljen na cijeloj stranici Mondea, sve je to tako malo bilo slièno meni da sam bio siguran da sam joj rekao istinu. To sam stvarno bio ja, ta odsutnost133mene samoga. Konaèno sam postojao, kao svatko drugi. To me toliko uplašilo da sam se ponovno razbolio i, kad me je gospoða Gallimard vidjela u takvu stanju, s nožem za samoubilaèke namjere u ruci, strahovito se uplašila. Ovom joj prilikom zahvaljujem na ljubeznosti.134Dužan sam da se na ovom mjestu vratim unatrag. Èinim to teška srca, da budem otvoren. Nisam se usudio napisati ove redove na njihovu mjestu, u prethodnom poglavlju, zato što kemijski još nisam bio sazrio za to. Pišem dakle zasebno poglavlje, u èast mom novom medikamentu, èije mi je ime, zbog medicinske etike, doktor Christianssen zabranio navesti na ovom mjestu.Sada æu dakle reæi sve, zato što sam ovog trenutka bez skrupula, oslabljen. Netko æe ovo možda proèitati: ne želim mu ništa ostati dužan. Ne pokušavam poštedjeti ni samoga sebe, zato što sam u tom pogledu samouk: sve sam to nauèio sasvim sam, bez pomoæi Tontona Macoutea, i ne mogu više sam sebe poštedjeti od onoga što znam o sebi.Ono što sam malo prije naznaèio o svom rodoslovnom stablu saznao sam od svoje majke. Ona mi nikad nije lagala, ali veoma me je voljela, a laganje135od ljubavi jedna je od najstarijih istina popularnog organa.Ne znam zašto je ispalila u sebe hitac iz revolvera. Ali taj metak u meni još uvijek raste.Vidim da sam ovdje dužan reæi i to da, kao za inat, nikako ne mogu pronaæi rodni list Tontona Maooutea ni rodni list svoje majke. Ostavili su ih u Rusiji, na izvoru zla, i uzalud sam ih pokušavao pribaviti. Sve je pomela boljševièka revolucija, taj veliki èistaè. Prema tome, nikad neæu saznati jesu li bili brat i sestra, dakle je li došlo do incesta. Radi se bez sumnje o jednostavnom unutarnjem glasu: psihizam i podsvjest uvijek su imali otrovan jezik. Kleveæite, kleveæite, uvijek æe još nešto preostati, a to nešto, to sam bez sumnje ja. Osjeæam da sam plod nepodnosivog i bratskog krvnog srodstva, nošen svojom krvlju od pokolja do pokolja, umiruæi pod mukama, muèenik i muèitelj, terorist i terorizirani, tlaèeni i tlaèitelj, raspadam se nadvoje, šizik, istovremeno i uništavani i uništavatelj, Pljušè i Pino-chet, ja sam dakle zahvaæen morbidnim akutnim humanistièkim »mesijanistièkim i reformatorskim« tendencijama, sa psihijatrima i kemijskom luðaèkom košuljom,

žrtva paranoièkih uvjerenja da su svi ljudi moja braæa i sve žene moje sestre, od èega se èesto nastojim osloboditi. Štoviše, morao sam od Alvette zatražiti pouzdanu potvrdu Cahorske opæine o njezinu roðenju, otac taj i taj, majka ta i ta, jer je Tonton Macoute stvarno bio kadar da i nju napravi, èak i nju, kao u našoj lozi, da bi tako ponavljanjem oca u sinu banalizirao svoj vlastiti grijeh prema nama. Osim ako nije na taj naèin pokušavao genetski postiæi, veæ u samom poèetku, tim visoko promišljenim uzgojem, takvo savršeno osje-136æanje krivnje, ranjivo i osjetljivo, ne bi li od toga možda u obitelji uslijedio još neki novi literarni raz-lièak, s lijepom mistiènom krizom. Dakle, nemam ama baš nikakav dokaz i uopæe nisam jedan od onih koji se dižu na Boga ili bilo koje drugo neodgovorno biæe koje iskorištava svoje imaginarno nepostojanje da nas prisili na uzaludno traganje za oèinstvom, što je samo još jedan od onih namjernih sporova èiji je jedini rezultat sve do dana današnjega samo razmnožavanje odvjetnika koji se jedan za drugim povlaèe iz sporova, pod izgovorom da se paranoik obraæa uvijek više odvjetniku nego psihijatru. Ako sam ja paranoik, može se u najmanju ruku reæi da je svijet napuèen ljudima koji nisu dovoljno ljudi, tako da samo progoni izmièu progonima.137Bacao sam svako jutro u poštanski sanduèiæ klinike pismo nepoznatom, bez adrese i pošiljaoca, iako on ne postoji, pa je prema tome nauèen na takve optužbe. Uostalom, saznao sam od bolnièarki da na klinici ne patim samo ja od tog stanja praznine. Bio je tu na prvom neki pisac svjetskoga glasa koji je pokušavao stvoriti boga polazeæi od umjetnièkih djela. Veæ je tri mjeseca bio na obradi i ponekad sam ga susretao po hodnicima u društvu nekog rabina u bijelim èarapama, ali pravio sam se da ga ne primjeæujem, da ne bih velikom piscu davao dojam da ga držim za halucinaciju. Rabin se zvao Schmulevitch; majka mi je èesto govorila o njemu zato što smo ga mi iskorijenili a njegova je mudrost u ono vrijeme bila poslovièna. Bio je udarcima sablje istjeran iz Berdièeva godine 1883. i došao je na kliniku doktora Christianssena tek uslijed napada zebnje. Ta se stvar može dosta lako protumaèiti i poznata je svima onima koji su potrošeni138bez raèuna: uvijek preostaje prošlih strahova nekontroliranih elemenata koji nas i dalje zlostavljaju. Kao što sam rekao, kad bih ga susreo u hodniku, pravio sam se da ga ne vidim, s obzirom na neuro-leptike, ali jednom je prilikom ušao u moju sobu i, iskoristivši jednu staru jidiš pjesmu koju mi je baka èesto recitirala kad sam bio dijete, reèe mi s osmijehom:— Spi, maljtitka, spavaj, mali moj. Ima tamo sasvim drugaèijih pjesama i svaka od njih raða možda sretne svjetove.Ali ja više nisam bio dijete i više nisam imao opravdanja. I znam, naravno, da ima nekih veoma lijepih krikova, ali ta remek-djela što ih neprestance odbacuju kao škart po muzejima i bibliotekama takoðer su samo pisma nepoznatom. Nisam lud i neæu ih spaliti niti poderati u ime autentiènog života. Odgovorio sam dakle rabinu ovako:— Ne trebam vaše utjehe ni vaše varave lukavšti-ne. Ostaje na tome da je èovjeèanstvo jedino palo voæe koje uopæe ne poznaje svoje stablo. Jedino je moguæe rješenje u tome da èovjek prihvati svoj pali, neuspjeli, nedovršeni i osakaæeni znaèaj, nastojeæi da ga ne zapaža. I upravo su psihijatri zaduženi za tu svetu misiju, koja se sastoji u borbi protiv prekomjerne lucidnosti. Zato sam ja ovdje. Ovdje, gospodine rabine, samo je karikatura onoga drugdje. Ja moram prihvatiti neko zlo. Ali æu to postiæi.On je sukao bradicu meditirajuæi o nepoznatom.— Mogu se zamisliti pjesme koje poprimaju božanska tijela i u kojima žive sretne obitelji — dobaci mi.— Doista postoje sve moguæe vrste prvorazrednih nada — uzvratim mu — i priznajem da nismo bez139še-šeæera. A ipak, gospodine rabine, kad bismo zbrojili sve molitve od prvoga krika naovamo, morali bismo zajedno s Maom priznati da osam stotina milijuna Kineza imaju najviše izgleda da to postignu. Istina je da nikad nije bilo originalnoga zlata i da patvorina ostaje patvorina.

On mi dobaci tužan pogled i nestane, jer nije bio dorastao tome da se bori protiv mojih sto pedeset kapi haloperidola.Nazvao me isto tako izdavaè: gospoða Simone Gallimard željela je znati kakav sam naslov naumio dati svojoj novoj knjizi. Kad sam joj rekao da naslov glasi PSEUDO, dugo je šutjela pa sam se upitao nisam li povrijedio njene religiozne osjeæaje.Bilo je ipak trenutaka kad patvorina postaje ne-podnosiva pa sam za nas tražio izgovor. Govorio sam sam sebi da se možda nalazimo u novom bezobliènom, sakatom, nedovršenom i èesto odbaèenom stanju u kojemu je Faust živio u za njega beskrajno dugom meðuvremenu dok ga Goethe nije poèeo pisati. Postoje u tom pogledu razlièita tumaèenja, osobito u jednom pismu mladog Heinea, koji je posjetio Fausta još onda kad je ovaj imao samo pola lica, bio bez ruku i imao jedno jedino jaje. Uglavnom se zaboravlja da je Goethe radio više od petnaest godina dok nije završio svoje djelo. Radi se dakle možda o stvaraocu koji uistinu postoji, ali mu se ne žuri ili nema osjeæaja za vrijeme. Treba voditi raèuna o svetoj vatri i o nadahnuæu kod stvaralaca, pa èak i ako vas u meðuvremenu, od pokušaja do pokušaja, kroz milenije, baci u škart. Ponekad sam se zabavljao oponašajuæi na svom trbuhu, crvenom olovkom, potpis Tontona Macoutea, za koga se u140onom trenutku još nije govorilo da je moj tvorac. Nitko još nije posumnjao u naše nasljedne veze.Oporavljao sam se, moje su se samoubilaèke sklonosti izgubile, više nisam imao želju da se uklanjam ostavljajuæi rijeèi objašnjenja: »Konaèno samosvojan«. Vidio sam mnogo jasnije ono što je bilo sveopæe u indiferentnosti koje sam bio objekt i u mom sukobu ne-sina s ne-ocem.Bilo je isto tako i drugih trenutaka u kojima je ta odsutnost postajala neizdrživa i ponovo sam se poèeo boriti. Promatrao sam veliko stablo u vrtu i pitao se: »Tko je tamo?« — kao u djetinjstvu. Znao sam da je to bilo ono što se u njihovu žargonu zove »regresivno ponašanje«, ali, iz regresije u regresiju, èovjek može nekoga i sresti. Zidovi klinike bili su neozvuèeni, zbog borbi u Bejrutu, ali sam oko sebe èuo kolanje dviju milijardi lažnih žetona prisutnosti koji stavljaju u pravilan pogon patvorinu. Bili su tu prije svega svake noæi rojevi rijeèi koji se sabiru u sabore i pomno ovjeravaju za sutra svoju lažnu noæ. Trebalo je, štoviše, s krajnjim oprezom ušutjeti zato što je moæ veæ bila unutra; da bi izbjegli njenom utjecaju, èak i pjesnici radije umiru od tišine. Ponekad bi poneka rijeè iznenadno probila put, sa svojim glupim smislom, ali neuroleptici odmah zaèep-ljuju taj proboj. Èuo sam nekoga kako mi mrmori da sam kukavica i da je jedini naèin obrane oružje u ruci, ali nisam ja sposoban za izbor žrtava. Doktor Christianssen posudio nam je dva stetoskopa, Alvette se ispružila pored mene i dogaðalo nam se da tako razgovaramo do zore.141Pokazalo se da je doktor Christianssen obièan gad. Bio je na njega red da bude gad. Ne treba, naime, biti lakovjeran, i u Danskoj ima gadova. To je njena demokratska strana. Danci svake godine rotacijom biraju osobe koje tumaèe bratsku ulogu gadova. Danci su veoma savjesni i solidarni s ostalim svijetom i ne žele prekidati veze.Pokazalo se dakle da je doktor Christianssen takoðer gad, kad je odbio da me zadrži na klinici, u listopadu 1957. Znao je da je moja treæa knjiga gotovo završena i rekao mi da sam veæ dosta izvukao iz svog stanja i boravka u Kopenhagenu. Zakljuèio je da sam se uspio oporaviti sam po sebi i na svoju vlastitu korist, pa me je proglasio normalnim i izlijeèenim.Da ga smekšam, rekao sam mu da æu se vratiti u Cahors, da se brinem za svog starijeg brata i zaostalu djecu. Ali mi nije htio pomoæi.142— Poznajem ja vaš sistem obrane, Ajaru. Vaš brat, to ste vi sami, kao klinac. A drugi je odrasla 1 sasvim zrela osoba. »Zaostalo« dijete koje uvijek ima dvanaest godina, usprkos njegovoj dobi, to je vaš sluèaj. Vi ga prikrivate kako najbolje znate i umijete, pa ste zato pustili èak i velik brk, da biste se što bolje sakrili. Priznajem da je taj položaj težak, ali je plodonosan. Potreba za fabuliranjem uvijek je znak djeteta koje ne želi odrasti. Nastavite pistati i možda æete dobiti literarnu nagradu.I tako me izbacio jer on vrši društvenu ulogu.Bojao sam se otiæi u Pariz zbog išèavlanih pješaèkih prijelaza. Poklonivši prirodu volanu, èovjek ima najviše izgleda da bude smrskan na išèavlanim pješaèkim prijelazima. Taj je prostor uzak, jasno

omeðen i momci za volanom mogu toèno gaðati.A, osim toga, tu su i zelena svjetla koja vas pokušavaju zajebati, ohrabrujuæi vas na prelaženje, pa vas namame u zamku. Ja prelazim uvijek na znak crvenog svjetla.Ipak sam se u Parizu zaustavio da posjetim Ton-tona Macoutea. Ništa mu nisam imao reæi. Mogli smo dakle normalno razgovarati. Imao je na sebi plav kuæni ogrtaè, oslikan slonovima, za reklamu jedne od njegovih knjiga ...Pružio mi je ruku.— Kako ide stvar?— Ludo.— Završio si?— Da. Štoviše, nosim u glavi novu knjigu.— Je li?Èekao sam. Jebe se njemu za takt.— Želiš znati siže?— Više bih je volio proèitati.143— Trebalo bi mi tvoje odobrenje da je mogu objaviti.— Što?Ima na èelu vene koje bubre od pretjeranog unutrašnjeg pritiska.— Paternelist, a? Možeš li mi reæi u kojem sam trenutku na tebe izvršio bilo kakav utjecaj?— Nikad, baš nikada. Nikad nisi pokazao ni najmanju gestu takve prirode. Ne radi se o tome. Ali u toj knjizi govorim o tebi.On se nasmije.— Krasan siže!— Govorim sve.— U literaturi ne postoji sve. Uvijek se radi samo o odlomcima. Samo poèetnik može zamisliti da u jednoj knjizi kaže sve. Nedostatak zanata.— Govorim o tome kako si spavao s mojom majkom i kako u tom pogledu nikad nisi htio priznati svoju odgovornost prema meni.Doktor Christianssen stavi mi prijateljski ruku na rame. Pored mene se našla Alvette. Nije bilo Annie, koju stvarnost izmišlja samo u svojoj dokolici. Ton-ton Maooute bio je daleko. Sve je bilo prisno, svakodnevno. Ležao sam, oèi su mi bile širom otvorene, ali nisam osjeæao želju za urlanjem, zato što se ne bojim priviðenja. Ona su naši najbolji prijatelji.I borio sam se. Bilo je tu barnumova acetata koji su se miješali sa zazama, radi otupljenja èula. Bilo je tu karnabusa koji su se rogušili, radi veæe beznaèajnosti. Urovi su brbljurili radi iziotiradije kuglo-fa i istiskivanja rijeèi. Bilo je tu i vijadukata koji su se srepili sa starcima i bujali krvoproliæima radi veæe neodredljivosti. Bilo je tu, naravno, nekoliko cvjetova koji su se dobro držali, ali su mirisali sentiš144per se, na Saint-Johna Persea. Gani su se prikurvali kartama da bi omeli priznanja. Ali ponekad bi se Rimbaudovi odlomci uspjeli osloboditi pa se javljala opasnost, s rukom i pisaljkom. Zgusno sam pjesmu, zbog nedostatka sredstava. Pod crvenim sjeni-lima, galijakuli pretovareni praznim rijeèima koje teku u potrazi za dubinom, izranjavali bi na ravnu površinu pod težinom njihova optereæenja. Pored svih mojih protuprirodnih napora, govor se ipak oblikovao i rijeè bi poèela lutati u potrazi za nekim koga æe prevariti.On je bio tamo, uz moj noæni ormariæ, i ostao je hladan. Ništa, nikakve njemu sliène reakcije.A onda me pogleda, iz Pariza.Svojim plavim oèima, malo pocrvenjelim, ali samo od rada. Bez traèka milosti. Plavetnilo je takoðer jedna od precijenjenih odlika.— Bofe, znaš, svi su sižeji podjednako vrijedni. Važan je naèin kojim se obraðuju, i talent. Krivnja, otac, omražen, zato što nije na nebesima, sramni i bratski incest unutar vrste, sasvim nepodoban da bi ga mogao voljeti, genetièko prokletstvo, èovjeèanstvo nasljednih sifilitièara... Zašto ne, ako se od

toga još uvijek može napraviti dobra knjiga? Govori o meni, o sebi samom, sasvim slobodno. Radek je rekao Staljinu: »Dobra domaæica mora znati iskoristiti sve, èak i smeæe«. Ja vjerujem u tebe.Gledao me je netremice onim svojim oèima s mojim vlastitim odrazom. Jansenizam ništavila obeæava otkupiteljsku èistoæu umjetnièkog djela.— Zato što ništa ne postoji, ništa nije važno ... osim literature?To nije bila istina, zato što je on volio i cigare.10 Pseudo145— Pa, znaš, poslije, negdje, kad-tad, ako se radi o talentiranom djelu, literatura se ponovo vraæa životu i oploðuje ga ... Ja sam sve to objasnio ...Nasmiješio se.— ... u jednoj knjizi, zapravo.— Dakle, Tontone, kakva je razlika izmeðu totalnog gada i dobrotvora èovjeèanstva?— Ima ljudi koji su u svom životu bili gadovi, a u svojim djelima dobrotvori èovjeèanstva... Što se mene tièe, ja nisam »integralan« ni u èemu. Ni ti. Nije nitko. Uvijek postoji jedan rubni prostor za bolje ... ili za gore.I to mi je humanist, pomislio sam. Morao sam to reæi èak i glasno, kako bi sa svih strana dotrèalo deset tisuæa župnika koji bi mi brže-bolje podijelili oprost od zloèina, uslijed moralne i èiste patnje koju je u meni izazvao, i predivnih umjetnièkih djela kojima je udahnuo život.— Auschwitz još uvijek nije dao nešto ne znam kako veliko u pogledu umjetnosti, trebat æe možda poèeti iz poèetka — rekoh. — Pad oboljenja od sifilisa objašnjava sve osjetljiviji nedostatak genija. Trebalo bi ponovo rasploditi strahote, kako bismo opet dobili Dostojevskoga ili Goyu. Ti nisi sveto èudovište, ti si samo èudovište. I mrzim te zato što je moj odraz u tom ogledalu tako ružan.— Doæi æe vas posjetiti, razgovarao sam s njim — reèe doktor Christianssen. — Ne èinite dobro što ste se zakvaèili za ovo pribježište u klinici, pokušavajuæi definitivno prijeæi na drugu stranu, Pavloviæu. Neæete uspjeti umaknuti.Mislio sam na njemaèke gradove koje je Tonton Macoute bombardirao. Na tisuæe potamanjenih civila. Ili, kako je u kuæama koje je na taj naèin dig-146nuo u zrak, bilo kanarinaca, pasa, maèaka. Na stotine malih maèaka. Mora da je pobio na tisuæe nedužnih životinjica.Nini, pomislio sam. To je bila Ninina ideja. Treba se èuvati cinizma, zato što pomaže živjeti.Tonton ustane. Sasvim je ispunio sobu. Rekoh mu:— Znam da imam pokvarenu i morbidnu maštu, ali sam siguran i uvjeren da si ti moj otac.— Pitam se zašto?— Zato što te kadikad mrzim do krajnosti. Uèinilo mi se da mu je licem preletio izraz patnje,ali možda se samo hvalim. A Bog je sebe uvijek štitio od mržnje nebrojenom gomilom malih oèeva.147Ne znam je li doktor Christianssen imao pravo i je li ovu novu krizu tjeskobe izazvala zaista samo èinjenica što sam ugledao kako sam izložen, jasno i javno, na cijeloj stranici Mondea. To su nakon mjesec dana bile prve novine koje su mi dopustili èitati. Proèitao sam ih od prve do posljednje stranice.Bilo je u tome agresivnosti.Više nisam imao pravo ni na radio ni na novine, ali to je u meni tinjalo unutra, uz bezgraniènu želju za jednom drugom vrstom.Majmuni su se oko mene zguzavali u neljudskim grozdovima i jecao sam od ganuæa pred takvom nedužnošæu.Bilo je tu neprispodobivih guzica koje su promicale nebom, i jecao sam od zahvalnosti što nisu optereæene zloèinom.Glave bi ponekad poèele kišiti, a bilo je i takvih koje su još sanjale.148Bog je, s uzetom oko vrata, vraæen u OK Corral i postao konj, kako bi se proglasio nevinim. Konji

nisu bili vjernici i nisu ga miješali u svoje ðubre. Bog je odnjištio svoj stid. Konji su se ritali da se obrane^ zato što su spoznali svoju sreæu.Ponekad sam oko sebe zapazio iskušenja jezika, ali rijeèi pobaèajke odmah bi preuzele stvar u svoje ruke. Bila je tu abeceda, gramatika, vokabular, sintaksa, civilizacija, stilska figura, poredak stvari, odstranjivanje.Haloperidol nema nikakva ukusa. Može se dati kakvom sovjetskom disidentu da ga proguta a da on to neæe ni znati. Bilo je to veæ mjesec dana treæa stranica svijeta.Haloperidol je halucinatik koji smiruje stvarnost i èini je manje agresivnom.Daje se stvarnosti u kolièini od sto pedeset kapi na dan u tri navrata.Ako ste delirant, haloperidol neæe imati na vas nikakav parkinsonski efekt: neæete se ukrutiti kao sasušeno stablo. Ako ste dobro prilagoðeni stvarnosti, normalni, vi æete pod djelovanjem kapljica dobiti Parkinsona. Tako je izveden dokaz da šizo ima fiziološki uzrok, i nadu u nasljednost.Slušao sam kako me doktor Christianssen na taj naèin umiruje. Urlao sam:— Vaš je haloperidol reakcionaran. On je desnièar. On je represivan. Umanjuje gnušanje, spreèava buntovnost, revolucionarnu agresivnost. On je protiv maštovitosti.Danac mahne repom. Položi svoju lijepu glavu na moja koljena.— Istina je — zalaje. — Jedino je anafranil ljevièar. On je stimulativan, zarazan, poticajan, nadra-149zuje, razbješnjuje. Haloperidol je faši, anafranil je ljevi.I nastavi lajati, mašuæi repom, zato što kod pasa ništa nije sasvim beznadno.Pokušao sam se izvuæi kroz prozor da otrèim na Srednji Istok i èinim èudesa, ali nisam našao taksi. Vratili su me na kliniku. Doktor Christianssen me upitao nije li mi veæ pun kufer toga što me razapi-nju, a ja mu odgovorim da sam to isto tako mogao uèiniti i sam. Što li su šiknuli Isusu kao inzulinski tretman zbog »mesijanskih tendencija«?Tek što su me ponovo uzeli u svoje ruke, primijetio sam da se u mojoj sobi nalazi jedna stolica više. Obièno je bila samo jedna, i još jedna za doktora Christianssena koji nikad nije sjedao. Sad su bile tri. To me je isprva prestravilo, zato što sam veæ imao dovoljno neprijatelja. Poslije sam shvatio da se Tonton Macoute požurio u Kopenhagen i da je vjerojatno proveo nekoliko brižnih noæi uz moj noæni ormariæ prije nego što je opet otišao. To je bilo jedino moguæe objašnjenje njegove odsutnosti.Zaustavio sam se u Parizu da mu zahvalim. Imao je na sebi plav kuæni ogrtaè, oslikan slonovima, radi reklame za jednu od njegovih knjiga. Oznaka marke.— Ja sam veæ iskoristio taj postupak halucinacij-skog ponavljanja u jednom od svojih romana — reèe' mi.Uruèio sam mu pisma. Odricao sam se svake kandidature za književne nagrade, kao 1974, kad sam još bio netaknut.— Ne želim njihove trikove. A, osim toga, ne mogu. Ne želim se izlagati. Reæi æe: psihopat.— Dobro----Poslat æu ih dan ranije Renaudotui Goncourtu.150— Ne želim biti identificiran. Nitko nema moje prave fotografije, nitko ne zna gdje stanujem. Svi su konci sakriveni. Vjeruje se da sam neki prolaznik, da inaèe živim izvan Francuske. Imam na policiji debeo dosje i ne mogu se vratiti. Ne radi se o tome da me društvo »izlijeèi«, nije to u pitanju. Postoji samo oporavljanje od samoga sebe i to u svoju vlastitu korist. To ne samo da postoji, to je èak istinski trijumf postojanja.On mi odobri.— To bi bio zanimljiv roman. Uistinu suvremen siže.Nisam mogao samo shvatiti zašto jedini živi èovjek prema kome nešto osjeæam, prilikom svakog našeg susreta ulijeva u mene takvu mržnju prema meni samom. Možda u tome nije bilo nikakvih obiteljskih, pa èak ni osobnih razloga. Pravi je razlog to što ne mogu prihvatiti korištenje patnje za umjetnièko stvaranje. Ne mogu prihvatiti misao da jedino remek-djela žive sretno.— Dakle, dobro, pa zašto ti onda pišeš, što bi ti htio? — ne upita me nitko.

Sva pitanja koja nitko ne postavlja imaju oružje u ruci i u vlasti su psihièki neodgovornih elemenata. Mogu se privremeno ušutkati kemijskim tretmanom koji sve briše, ali možemo isto tako pokušati da im dopustimo da nas prožmu kao žica visokog napona koja se prazni na papiru da ne prsne. Ja izlažem svoje iznutrice iz potrebe za javnim pražnjenjem. Pa neka bude i megalomanije u tako golemoj zaokupljenosti vlastitom ništavnošæu, u neogranièe-nosti moje mahnite èežnje za porijeklom i zdravljem nisam èekao pomoæ psihijatara da bih o tome poveo raèuna: ali za tako pretjeranu nerazumnost151nisam kriv ja, veæ moje ništavno i neostvareno stanje. Isto tako znam da je moj cvilež, cvilež smrvljena miša, odviše klinièke naravi a da bi u njemu bilo naslade, ali crijeva se grèe ne vodeæi brigu o literarnim djelima.Želim sretan utopijski svršetak, bez potrebe za umjetnošæu.To se kod mene vjerojatno radilo, kao što je vjerovao doktor Christianssen, o neljudskom strahu pred smræu. Ništa smrtno ne može biti autentièno. Moja mržnja prema remek-djelima bila je ljubomora smrtnika.Tonton Macoute izgledao je ožalošæen. (— U Caniacu æe te otkriti, znaš. A priznajem"da" ne znam što pokušavaš sakriti.— Ništa — odgovorih mu. — Ništa. Priznat æeš, ako postoji nešto što bi trebalo što bolje sakriti, to je to. Ja ne želim nikoga zaraziti. Dakle, èuvam ništa za sebe. Da nije toga, uistinu bih bio dužan izigravati pseudo-pseudo, uz pomoæ religije i ideologije. Sakriti svim sredstvima to ništa da ga nitko ne otkrije. Ja nisam sociološki: nemam alibija. Veæ sam tri milijuna godina genetièki, a to æu i ostati. Ne bez pouzdanja. To æe doæi. Bit æe to kraj here-ditarnog svijeta.— Prilièno se slažem s tim ništa, samo što nikad nije bilo i nikad neæe biti neantistièkog remek--djela...Razumjeli smo se, jasno. On nije htio uvidjeti da je umjetnost samo objekt, zato što je vjerovao u samoga sebe.152Vratio sam se u Lot. Annie me je èekala.Jednog æu dana govoriti o ženama. Ali za to treba prièekati dok u meni uistinu ne bude više nièega, da u meni uistinu bude dovoljno mjesta. Jednog dana uspjet æu stvoriti u sebi beskrajnu prazninu i tako æu im onda moæi dati sav svoj prostor. Ali knjige imaju poèetak i kraj, a ja ne želim govoriti o ženama onim što ima poèetak i kraj, tako im ne bih mogao dati ono što zaslužuju.Kad sam stigao u Caniac-du-Causse, dodirnuo sam rukom zemlju, da budem sigurniji.Bio je tu i kruh, ali trebalo je da ga napravim sam, da budem siguran.U kaminu je gorjela vatra u znak bratskog doèeka.Bio je tu na tavanu sav bijel i veliki vojvoda, koji je uvijek bio dobro primljen i koji se vraæao svake noæi po dijete što je bilo unutra.153Noæi su poprimile miran izgled, zato što su zacijelo primile poruku doktora Christianssena.Hodao sam po orasima koji su popadali na zemlju, bilo je njihovo doba i velik se orah na ulazu pokoravao zakonima svoje vrste, ne mareæi ni za što drugo.Spavao sam dobro i, kad su jednom prilikom prošli žandari i zatražili od mene isprave, nisam se bojao zato što policija nikad ne pronalazi krivca.Kad je osvanulo sunce, nisam se bojao iziæi i promatrao sam obiènu svakodnevicu bez straha, zato što sam bio temeljito izlijeèen. Ponekad sam još osjeæao kratkotrajne užase, ali sada mislim da su bili bez razloga. Više nisam bio plijen^4ucidnosti i živio sam zadovoljno.Annie je zauzela mjesto Alvette, koja me je napustila, zato što je bila neizljeèiva.Zaboravio sam na Ajara. Znao sam da mi više neæe trebati, da više nikad neæu napisati novu knjigu, zato što više nisam patio što sam onaj koji jesam.Nitko me nije posjeæivao. Više nije bilo telefonskih poziva. Više nigdje u svijetu nije bilo zla. Bio sam izlijeèen, uistinu izlijeèen.Nalazio sam se pred svojom kuæom, s lopatom na ramenu, kad sam primijetio kako pristiže jedan R

6 sive boje, s nekim bezveznikom za upravljaèem. Poznavao sam dotiènog bezveznika. Bio je to Bou-zerand, Annien prijatelj, njeno davno poznanstvo iz Cahorsa. Zamalo da ga nisam zagrlio, do te sam mjere bio izlijeèen. rImao je sivo lice. Ili je to bilo sivilo R6 u kojem je bio zavaljen.154Reèe mi da ne dolazi kao prijatelj nego kao novinar. Radi za Point i stigao je iz Pariza s fotografom da me ukebaju.— Ti si Ajar.Bio sam do te mjere ozdravio da se nisam mnogo kolebao. Nisam ga èak ni zadavio. Ne lažem, mogu dokazati da ga nisam ubio, a ni fotografa, jer su obojica živi, a ukoliko oni kažu suprotno, zahtijevat æu autopsiju, jer ako se pretvaraju da su mrtvi, znaèi da su živi da ne mogu biti življi.Uveo sam ih u kuæu i otišao po svoj karabin. Ali bio sam sasvim priseban i znao sam da æe to biti još samo jedan znamenit sluèaj i ništa više Nisam želio suraðivati sa znamenitim sluèajevima, zato što se veæ sto tisuæa godina radi o istom znamenitom sluèaju i veæ mi je pun kufer znamenitosti.Fotograf se zvao Rolland i sve je shvatio, zato što je to bio još balav kit. Bouzerand je takoðer sve shvatio, ali samo zato što je bio inteligentan.Bili su, sve u svemu, gotovo ljubazni, zato što im je stavljen nož pod grlo. Svi žive s nožem pod grlom, nož pod grlom veoma je hranjiv položaj.Fotograf je tražio samo moje oèi, zato što je želio samo Momine oèi, oèi onoga koji je u mom autobiografskom djelu imao dvanaest, ili možda sto tisuæa godina. Bouzerand se složio zato što nije bio sasvim mrtav. Telefonirali su svom gazdi u Point, Imbertu, koji se takoðer složio, naime kad bih ja prouzrokovao jedan znamenit sluèaj, ubivši njegova posebnog izaslanika, to bi puna èetiri dana koristile sve dnevne novine, još prije nego što bi izišao njegov tjednik.Bio sam do te mjere normalan da sam pristao kad je s nožem pod grlom tražio da odemo u Pariz. Pu-155tovao sam s njima slobodno i sasvim dobrovoljno i nisu mi uopæe stavljali lisice.Telefonirao sam doktoru Christianssenu, koji nije pokazao nikakvo zanimanje i rekao mi je da æu se iz toga izvuæi sasvim lijepo, samo s tranxenom, kao i toliki drugi pisci.— Sada se izlažete samo opasnosti od još jedne knjige. Vi ste izlijeèeni, stari moj, i opet æete se izlijeèiti. Mnogo sreæe!U Parizu su me vodili u simpa restorane na klopu. Nisam ništa mogao progutati zato što sam se osjeæao dobro, raspoloženo, bez traga tjeskobe, a to mi škodi želucu.Održali su rijeè. Snimili su mi samo oèi. Ostali se dio mog lica na fotografiji ne vidi. Nisu naveli moje pravo ime. To me je dotuklo. Izgubio sam šansu da postanem slavan. Više se nisam snalazio u svojim uvjerenjima.Izdržao sam udarac. Za ruèkom izgubio sam glavu, ali oni nisu ništa primijetili. Mnogo držim do svoje glave, kao što sam veæ rekao, zato što nije moja. Svaki put kad ujutro ugledam svoju njušku, uplašim se i to mi daje hrabrosti da odem u grad i razgovaram sa starijima.Jutarnji vjesnik proveo je u meðuvremenu u Ca-horskoj bolnici anketu i tako se saznalo da sam autentièan. Da je moja majka bila autentièna. Da je moj brat bio autentièan. Iznenada me sa svih strana okružila autentiènost. Bio je to kraj svih ze-zova, mistifikacija. Više me nisu napisali Queneau, ni Aragon. Više se nije govorilo, kao prije, da sam kolektivno djelo, ali tu su se prešli. Ja sam kolektivno djelo, a pomagalo mi je nekoliko generacija.156Ako su još vjerovali da iza mene stoji i neki drugi Tvorac, prešli su preko toga šutnjom, zato što meðu njihovim èitaocima ima vjernika pa nisu htjeli povrijediti njihove religiozne osjeæaje. Èak je i Franco umro pobožno i nitko to nije shvatio kao svetogrðe.Ja mislim da æe Pinochet otiæi ravno u nebo.157Izišavši iz posljednjeg restorana, požurio sam se k svom tadašnjem odvjetniku. Buduæi da sam bio potpuno autentièan, bolje je iæi do kraja. Stavio sam na njegov pisaæi stol dokument potpisan

mojom vlastitom rukom, kojim svjedoèim da sam genetski pokvarenjak koga su kao takva oznaèili svi historièari, uz pomoæ biblioteka i muzeja èovjeka, izdanak korjenike pokvarenjaka koja je i sama izdanak svemirske pokvarenosti, i da ovlašæujem ovaj dokument da obznani mog odvjetnika i tako dokrajèi misteriju Ajar. Èak sam se i potpisao fimile Ajar, duševno zaostali, okorjeli lažac, mitoman, škrabalo, opsjenar, lažni žeton, varalica, pseudo, megalo, potvrðen historijskim dokazima. Gledao me poprijeko.— Ajaru, vi odluèno pokušavate steæi književnunagradu.— Kako to? 158— Na najboljem ste putu da od sebe stvorite legendu.K vragu. Poèeo sam razmišljati. Istina: svi su oni zbog neèega postali legendarni. Villon je postao legendaran zbog obješenih, Lorca je postao legendaran zbog odreda za smaknuæe. Malraux je postao legendaran zbog ratova i revolucija. Hölderlin je postao legendaran zbog ludosti. Solženicin je postao legendaran zbog koncentracionog svemira.Svi su ljudi postali legendarni zbog smrti. Èovjeèanstvo više nije ni legendarno: ono je mitološko.— Mislite da bih morao nekoga ubiti? — upitah.— Nema potrebe da idete tako daleko da biste postigli književnu nagradu.— Ja je ne želim, odrekao sam je se. Ali uzmite Raskoljnikova: on je onu ženu ubio udarcem sjekire iz iskljuèivo literarnih razloga.— Dostojevski je bio genij, stari moj. Vi nemate pravog književnog talenta, vi pripovijedate o samom sebi, to je sve. To je klinièki dokument.— Dakle, što bi trebalo uèiniti da bih postao legendaran?— Bilo bi dosta, Pavloviæu, neæemo danas, 1975, govoriti o Kristu, postoje ipak neke granice. A, osim toga, nitko vas neæe raspinjati, zna se da vi to vrlo dobro radite i sami.— To nije isto.— Nikako ne želite nagradu?— Nikako.— To je mnogo novca, znate.— Ja ne prokurvavam svetinje. A što se tièe okolnosti, boli me patka.Odvjetnik me je gledao meðu moja èetiri oka. U tom sam trenutku imao sam dva: jedno da se sa-159krijem, i drugo da se vidim. Kad se osjeæam loše, imam pedeset pari oèiju, svuda vidim svakodnevno i obièno, a to je ono što se naziva zebnjom.— Eto, u tome ste jasni i razumljivi.— Jasan i razumljiv? Ja.— Nemojte se truditi da u tome pretjerujete, Pavloviæu. Veæ ste uspjeli u svom potezu. Bez fotografije lica, samo oèi, da ispadne što tajanstvenije. Bez biografije. Dopustili ste da se govori: terorist iz Libanona, lijeènik pobaèajac, povremen svodnik kojeg progoni francuska policija, zakazuje sastanke u Kopenhagenu. To je savršeno. Tajanstvenost je za književnika najbolja legenda. ,Prije nego što sam napustio Parlz^telefonirao sam Tontonu Macouteu. Govorio sam mu o intervjuu u Pointu.— Nisu li te pitali da li sam ti ja pomagao u pisanju tvojih knjiga?— Nisu, zašto?— Konaèno, ti si ipak moj mali neæak-roðak, ili nešto slièno.Ili nešto slièno.— Pa dobro, oni to znaju.— I nisu te pitali da li sam ti pomogao?— Nisu.Nikad prije nisam èuo tako izražajnu tišinu preko telefona. Dakle, pružio mi je takav doživljaj ljepote da to moram ovdje zabilježiti, za buduænost, kao jedno od njegovih remek^djela.— Ipak je èudno koliko me u Francuskoj potcje-njuju — reèe. — Sumnjali su na Queneaua, Arago-

na, a na mene nisu, a ti si mi ipak tako blizak.160— Nisu sumnjali ni na Henrija Michauxa, iako mi je mnogo bliži nego ti, i mnogo je veæi od tebe.— Istina je — reèe on sa zadovoljstvom — ali, ipak...— Mogu im telefonirati i zamoliti ih da svim ostalim imenima dodaju i tvoje.— Ne, hvala. Baš me briga. Ako nisu kadri sami otkriti koji su danas najveæi francuski književnici, utoliko gore po Francusku. Rekao sam to samo onako...Štima. Ta je rijeè takoðer izišla iz mode.— Slušaj, nemoj se ljutiti. Ti si iznad svega toga.— Naravno. Ne sjeæam se više jesi li mislio na to da zadržiš prava na ekranizaciju ...— Jesam, na tvoj savjet, dragi tatice.— Veæ sam te molio da me ne zoveš tata, govno kurvinsko, pun mi je kufer tog luðaèko-freudovskog vokabulara.— Ja sam ipak pomalo tvoj duhovni sin, zar ne? S tragovima utjecaja ...— Jebi se!Bio sam zadovoljan. Dobro sam djelovao na njega, pomladio se, èak i preko telefona, ponovo je pronašao svoj osebujan stil.— Konaèno, zadržao sam prava. Film je lova.— Previše misliš na lovu.— Ja?— Da, ti. Kad netko neprestano misli protiv love, zapravo previše misli na lovu.— Dijalektika, znamo. Ali, ja sam se pobrinuo za iznenaðenje.— Šta to znaèi?— Svu æu zaradu pokloniti.— Kome?11 Pseudo161— Komitetu za pomoæ i podršku kurvama. Prostitutkama, kao što kažu. Posavjetuvat æu se s Ullom, majkom sviju nas, sa Jackie, Šonjom i nekim drugima. Štoviše, osnovat æu borbenu frontu za obranu, ohrabrenje i slavljenje francuskih kurvi s odvjet-nicima-savjetnicima i uz deset postotaka od mojih autorskih prava po kupusovoj glavi. Nešto zaista reprezentativno. Naše su svete majke i sestre kurve jedino što je danas najmanje pseudo. Kurva je još uvijek najautentiènija. I zato su svi dupeglavci protiv njih. Sakrijte mi grudi da ih ne vidim. Progone ih zato što svojom guzicom govore istinu, odande kamo se istina sklonila, tamo gdje je ona još gotovo netaknuta. Kurve su toliko reprezentativne da nemaju èak ni pravo kandidiranja na izborima. I upravo ih zato nema tamo, u parlamentu,^fazumiješ?— Mislio sam da ti jedino želiš, Alexe, da živiš nezapaženo.— Cijeli svijet živi nezapaženo.— ... da ne želiš da te smatraju potajnim, bleja-vim idealistom. Obiènim »usisnikom«, kao što ti kažeš. Ako pokloniš svoj novac kurvama, shvatit æe da si samo zdvojni idealist, još jedan više, samo »usisnik«.— Dobro da si me sjetio, zaboravio sam ti reæi da su u èlanku Pointa, prošlog ponedjeljka, uz Arago-novo i Queneauovo ime, dodali i tvoje, kao ime mog navodnog autora.— I što te na to podsjetilo?— Kako, što? Pa kurve.Spustio sam slušalicu. Trošim mnogo vremena na odlaganje slušalice, ali to mi nikad ne uspijeva.Ponovo sam otputovao. U Cahorsu je kit iz Jutarnjeg vjesnika bio vrlo dobar. Otkrio je da potje-162èem iz autentiène obitelji, ali nije objelodanio njeno ime. Štoviše, telefonirao je èak i u Pariz da ne objavljuju podrobnosti o mojoj autentiènosti. Momak je iz Pariza upitao:— Ali zar niste primijetili da imate posla s obiènim psihopatom?Ukratko, legenda se utvrðivala, utjelovljivala se. Ostavit æe me na miru, iz ljudskih obzira. Htio

sam otiæi u kavanu »K pošti« i javno progutati kojeg živog štakora, ali udav je bila moja prva knjiga pa bi rekli da se ponavljam.163Uzeli smo folksiæ koji mi je Tonton Macout^ bio ostavio prije nekoliko godina, uzeo sam sa~sbbom svoju razbojnièku glavu, da na cestama ulijevam poštovanje, pa smo krenuli u prirodu, Annie, Nini i ja. Nini me nikada sasvim ne napušta, zato što se ona uvijek nada. Još uvijek vjeruje da æe me uspjeti nadahnuti za jedno ništavilistièko djelo, jer kod nihilizma je najštosnije to što živi od nade.Ostali smo u skitnji tri dana. Vratili smo se u utorak, 18. studenog.Prvo što sam saznao preko radija, bilo je to da sam za knjigu Momo, zašto plaèeš? dobio Goncour-tovu nagradu i da me posvuda traže.Bio sam vrlo miran. Uvijek sam miran kad izgubim glavu. Naime, upravo mi glava smeta da ne mogu biti miran.Nazvao sam smireno preko telefona Tontona Ma-coutea. Djelovao je oduševljeno.164— Èestitam, Alexe. Pokazalo se da se cijeli taj misterij isplatio. Dobro odigrano. Tvoja bi majka bila vrlo sretna.— Ostavi moju majku jednom zauvijek na miru. Ti si sa svojom veæ jednom dobio Goncourtovu nagradu ...— Nipošto. To je bila moja prethodna knjiga ...— Moraš mi položiti neke raèune. Tebi sam povjerio pisma da odustajem od kandidiranja za nagradu i ti si se obavezao da æeš ih uoèi dodjele nagrada dostaviti žiriju. Nisi to uèinio. Namjerno si ih zadržao u džepu. Uèinio si to namjerno, zato da dobijem književnu nagradu, da me izvedeš na dobar put... pravi put: tvoj put...— Kakva pisma? Što ti to prièaš? Hoæeš li veæ jednom prestati s lažima? Ili si zaista potpuno lud? Ti meni nisi nikada dao nikakva pisma. Nikada!Po sljepooèicama su mi izbile graške hladnog znoja, a niz leða su mi migoljili sitni ledeni srsi. Pogledao sam Annie, radi malo stvarnosti.— Dao sam ti ta pisma, svinjo jedna! Ti si to uèinio namjerno!Odjednom se smirio, kao èovjek koji sve shvaæa. Da, on sve shvaæa.— Alexe, molim te. Ti meni nikad nisi dao nikakva pisma. Siguran sam da govoriš iskreno, vjeruješ da si ih povjerio meni, ali. .. to si zacijelo uvrtio sebi u glavu u Kopenhagenu, u vrijeme tvoje... dezintoksikacije.Ušutio sam. Uhvatio me za gušu. Bio sam bespomoæan. Nikad nisam uzimao heroin, to nije istina. Držao me u šaci.Pokušao sam izbljuvati tu topovsku kuglu iz svoga grla, ali to je bilo iznad mojih snaga.165— Tvrdim da mi nikad nisi dao ta pisma, Alexe. Poèeo sam urlati:— Pokušavaš mi sada reæi da sam osvjedoèen i provjeren luðak, da imam halucinacije i da ne razlikujem priviðenja od stvarnosti? To?— Možda si ih predao nekom drugom. Meni nisi. Ja ih ne bih ni primio. Ja mislim da ti zaslužuješ književnu nagradu i sretan sam što ti je dodijeljen Goncourt.— Nisi ih dostavio žiriju zato što si mi želio održati lekciju. Želio si dokazati da smo ti i ja jedno te isto govno.Poèeo se derati:— Zabranjujem ti da sa mnom razgovaraš takvim tonom! Pun mi je kufer toga da te nosim na grbaèi, èuješ li ti mene?— Hoæeš reæi da sam te stajao dovoljno novca i da si me prepustio Goncourtu da me se riješiš u financijskom pogledu?Smirio se.— Ti si svinja, Paule.— Ne zovi me Paul, za ime božje! To je nešto istinito, ne diraj mi u to!

— Ti si ðubre. Nikad nisi bio lud. Sve si to izmislio samo zato da napišeš još jednu knjigu. Uvijek si izigravao pseudo-pseudo, zato što si u tome otkrio lukavštinu koja bi ti mogla omoguæiti da izbjegavaš svoje obaveze.— Da. Kopenhagen, klinika, sve su to gluposti? Bacio si lovu kroz prozor?— Želio sam da svoju knjigu možeš pisati u miru. Christianssen se s tim složio.— Christianssen mi je dao nepobitne medicinske potvrde!166— Danci su uvijek prikrivali i potpomagali Židove. A reæi æu ti i ovo. Ja ti vjerujem. Možda si uvjeren da si napisao ta pisma o odustajanju i da si ih predao meni. Ali buduæi da si u svojoj podsvijesti želio dobiti Goncourta, da si želio samo to ...Poèeo sam urlati ljudskim glasom. Odložio sam slušalicu, ali, kao što sam veæ rekao, i to je naèin govora. Nema naèina da se odloži slušalica a ja se odviše bojim smrti.Telefonirao sam svom izdavaèu da mu kažem kako odbijam Goncourta. Tražio je vlastoruèno pismo. Za to su mi bila potrebna još dva dana. Za to je vrijeme Goncourtova propaganda udarala u sva zvona. Jedan mi je drug telefonirao:— To ti je krvavo, stari moj, što si odbio nagradu. To æe ti napraviti golemu reklamu. S jedne strane zbog Goncourta, a s druge zbog odbijanja. Bravo. Ti si pravi as, Alexe.Pokušavao sam postati bešæutni kozobrad, ali bio sam zaista izlijeèen. A, osim toga, to mu doðe na isto. Ako je Tonton Macoute u pravu, ako sam u podsvijesti priželjkivao literarnu nagradu, znaèi da sam to veæ i sada, mislim, bešæutni kozobrad.Kuæu su opsjeli novinari. Obnoæ sam uzeo kara-binku i pucao u gomilu. Meðutim, nisam kadar nikoga ubiti zato što nikome ne bih mogao oduzeti život!Priznajem isto tako da sam na ovim stranicama klevetao Pinocheta zato što nisam kadar nikoga muèiti, tko bio da bio, kao što je to gotovo redovit sluèaj s ljudima koji su se pokazali majstori u vještini muèenja samih sebe.Bio sam bez obrane, vidljiv golim okom, a imao sam pedeset pari oèiju koje nikako nisam uspije-167vao zatvoriti da više ne vidim u sebe samoga. Èim bih zatvorio jedan par, èetrdeset i devet ih se otvaralo i nemilosrdno me promatralo.Što sam manje nastojao biti, sve sam više bio. Što sam više izmicao, sve sam razglašeniji postajao. Sve moje prikrivene mane postale su vidljive golim okom.Ono što su lijeènici nazivali mojim »šizoidnim pukotinama« ponovno se zatvorilo, slijepljeno kemijskim tvarima, ali ako su me te tvari branile od navala obiène svakodnevice, isto su me tako zatvarale u mene samoga, pa je i oèevidna jednadžba A jar = Pavloviæ, predstavljala za vanjski svijet jedinstven usredotoèen cilj, omeðen kružnicom, koji je štampa još uvelièavala, èinila ga iz dana u dan sve vidljivijim, zahvalno ranjivim. Bio je to identitet u svoj svojoj straviènosti.Kad je Jutarnji vjesnik, na prvoj stranici, otkrio moje ime, istog sam trenutka bio u svakom avionu koji je napuštao Caniac-du-Causse da odleti u Kambodžu, zato što su crveni Kmeri, koji su se tamo i dalje borili za pravo na liènost, rastjerali sve stanovništvo Pnom Pena širom polja i poslije svakome promijenili ime, da ga uèine nepoznatim i nezamjetljivim. Želio sam otiæi onamo dolje da me isto tako ^rasprše širom polja i oslobode mog stanja. Nepoznal, nepoznata oca i zajamèeno neprona-lažljiv. Osloboðeni svog identiteta i raspršeni širom polja, graðani Pnom Pena izgubili su svoje porijeklo, svoje pretke, svoj duh u mom duhu i savjesti, i tamo bi dolje sin uzalud tražio svog zlotvora oca, tamo vlada sretna nemoguænost, neovisnost volje. U Kambodži se svi Pavloviæi zovu drugaèije. Ali prema meni su dobro postupili. Kemija je blokirala168sve izlaze i svi avioni za Kambodžu napustili su Ca-niac-du-Causse bez mene.Na sreæu, neka otmjena Parižanka, za koju sam nekoæ smandrljao neki bezvezni kop, potvrdila je da sam nula od èovjeka, nesposobna da nadrlja dva retka i da je moj pravi tvorac zapravo Tonton Ma-coute. To je bilo veoma milo, usprkos svemu, nešto kao iluzija o oèinstvu otkrivena ženskom intuicijom, nešto kao pojava poèetka rodnog lista i kraj alko-holièke i psihijatrijske nasljednosti. Preostali su svakako još dijabetes, tuberkuloza i rak, ali svako priznanje oèinstva ima svoju

vrijednost. Glasine su se širile i iznova sam naginjao prema nepostojanju, sa sve manje i manje identiteta u koji bi me sudbina mogla prikliještiti. Sada sam bio samo pokriæe. Tonton Macoute se koprcao, slao demantije, zgranuto se kleo da on sa svim tim nema nikakve veze. Branio se rukama i nogama, kao da se stidi onoga što sam napisao, onoga što jesam: to nije bilo njega dostojno, odbijao je svaku naruku o oèinstvu.Uzeo sam thvmergil, ali, usprkos svim poticajnim sredstvima, nisam se bio kadar suzdržati, u svakom sluèaju, kao antifašist, nisam uzimao pravo na konaèno rješenje. Nouvel observateur objavio je jednu moju polufotografiju sa znakom pitanja: Ajar? Usprkos sumnji, bilo je to barem priznanje polu-postojanja, kao kod svih drugih ljudi.169I tako sam usred noæi, nakljukan euforizantima, sam sebi rekao: dotjerao sam dotle da se gubim i postajem gotovo karikatura. Dotle da spalim samoga sebe. Lakrdijam do pijanstva parodije u kojoj od ogorèenosti, oèaja i tjeskobe preostaje samo dalek smijeh ništavnosti.Èekao sam jutro i ponovo nazvao Tontona Ma-coutea.— Slušaj.— Da, da, da, što je opet?— Ne pjeni se, dragi tatice.— Paule, veæ si sve izvukao iz tog »dragog tatice«. Naði nešto drugo. Obnovi svoj talent.— Pozvao sam te zato da ti kažem da sam se prevario. Nisam ti dao nikakva pisma da odustajem od nagrade. Nije bilo razloga ...— Pa ja ti to uporno govorim od samog poèetka.— ... nije za to bilo nikakva razloga, zato što si moju drugu knjigu napisao ti. Ne prvu, nego drugu.170Zato se i bolje prodavala. Napisao si je vlastitom rukom.Tu sam osjetio da sam ga zaista zaprepastio.— Ma kakva je to sad manijakalna pizdarija? Da, usput reèeno, znaš kako te sada zovu u Canard Enchaineu? Manijak-iz-Caussea.— Ti si tvorac Mome. Ima listova koji to potvrðuju, a ja imam primjerak nacrta, pisan tvojom rukom.— Poule, odnosno, Alexe... hoæu reæi Emile. Bilo bi dosta. Ja nikad nisam napisao nikakav nacrt, ne znam o èemu govoriš.— U Kopenhagenu.— Što, u Kopenhagenu?— Gesta ljubavi.— Kakva gesta ljubavi, govnaru kurvinski?To je njegov omiljen izraz, »govnar kurvinski«: skuplja ih.— Sjeæaš li se kad sam imao krizu »odbaèeno-sti«? Kad sam se osjeæao odbaèen od cijelog svijeta, a prvenstveno od tebe?— Ne sjeæam se svih tvojih kriza, nisam pretplaæen na to.— Sjeti se, u Kopenhagenu. Pristao si na to da svojom rukom prepišeš poèetak rukopisa. U jednu crnu bilježnicu. Gesta ljubavi, prihvaæanja? Znao sam da si na izmaku snaga, prazan, blokiran ... Uostalom, upravo si radi toga i došao k doktoru Christianssenu. Više nisi mogao pisati. To sam umjesto tebe uèinio ja. Dosta mi je svega tog sranja. Objavit æu izjavu i reæi da si ti autor.Nisam mu ostavio vremena ni za infarkt. Poklopio sam ga.Još me nisu uhvatili.171Bacio sam se u potragu za bilježnicom ispisanom njegovom rukom. Nisam je našao. A ipak je morala negdje postojati.I tako se dogodilo da zamalo ja nisam dobio infarkt koji sam namijenio njemu. Tu bilježnicu, taj rukopis, zadržao je on kod sebe! Htio mi je ukrasti moje djelo, mog Gonoourta! Ukrao ga je, izdajnièki, kao neki Šolohov što je ukrao prvi svezak Tihog Dona s leša kozaèkog bijelog pisca, kako kaže Sol-ženicin! Solženicin mi je svjedok! To mu je dakle bilo na pameti veæ od samog

poèetka, kad mi je predlagao da svojom rukom prepiše prva poglavlja! To mi je naime on predložio, toga se savršeno dobro sjeæam! Demonska ideja, tipièna za haiæanske èarobnjake i Tontona Macoutea! Zahtijevat æe Gon-courta, poèasti, kintu ... Svu kintu!— Ovamo! U pomoæ! Ubojice!Skoèio sam na vlak i pred veèer sam bio kod njega, u Parizu. Nisam ga našao. Skoèio je na vlak i otputovao k meni u Caniac.Pokušali smo se nazvati telefonski, ali stalno se èuo znak zauzetosti: pokušavali smo nazvati jedan drugoga istovremeno.Napokon smo se dobili.Zijali smo u isto vrijeme isto:— Svinjo jedna! I zatim:— Ovo neæe proæi -samo tako! Tužit æu te! I naposljetku:— Pokušavaš me osramotiti!Nato smo spustili slušalice. Otrèao sam k svom novom odvjetniku. Rekao sam mu da mi je otac ukrao rukopis, da pokušava moje djelo pripisati172sebi, da širi glasine, praveæi se da ih pobija, i tako umnožava demantije, pa bih ga želio tužiti.On æe èak pokušati da me ubije, da bude mirniji, kao što je veæ jednom uèinio s onim kozaèkim oficirom.Moj mi odvjetnik odgovori da se odrièe mog dosjea. Odbio je da zastupa ovakvog mitomana. Ja sam, kako mi reèe, »gabor«. Æak i odvratan. Ton-ton Macoute nije pljaèkaš leševa.Zijao sam na njega da su svi veliki romanopisci, od jednog do drugog Tolstoja, pljaèkaši leševa. Krvopije i eksploatatori ljudske patnje.— Ja sam Emile Ajar! — urlao sam, busajuæi se u prsa. — Jedini, jedinstveni! Ja sam sin svojih djela i njihov otac! Ja sam svoj roðeni sin i svoj roðeni otac! Ne dugujem nikome ništa! Ja sam svoj vlastiti tvorac i ponosan sam na to! Ja sam autentièan! Nisam šablona! Nisam pseudo-pseudo: ja sam èovjek koji pati i koji piše da bi još više patio i da bi poslije toga još više dao svom djelu, svijetu, èovjeèanstvu! Kad se radi o mom djelu, nisu važni osjeæaji, ni obitelj! Važno je jedino moje djelo!Dao mi je injekciju.Telefonirao sam doktoru Christianssenu. Nisam ga dobio.To je bila urota.Otrèao sam k drugom odvjetniku i objasnio mu da me je ujak htio ubiti kako bi s moje lešine ukrao prvi svezak Tihog Dona.— Zapali ste u malu paranoju, Pavloviæu!— Nemojte me zvati Pavloviæ, ja sam Emile Ajar, jedini pravi, jedinstveni!Dao mi je injekciju.173Uspio sam dobiti doktora Christianssena sutradan ujutro. On se prije tri dana dao ubiti, žrtvovao je život pokušavajuæi spasiti iz plamena jednu bebu, tako je bio divan, ali meni je bio potreban.— Pokušao je ...— Znam, znam, telefonirao mi je.— A, a! Priznaje?— Rekao mi je da ste toliko ludi da bi vas trebalo vezati i da bi vas trebalo hitno zatvoriti.— Vidite! Vidite! Želi da me zatvore kako bi imao slobodne ruke! Doktore, konaèno, ta Goncourtova nagrada, konaèno, shvaæate li vi što to za mene znaèi?— To znaèi mnogo, znam.— To je za mene potvrda! Slava! Sloboda!On ušuti, tamo na drugom kraju žice. Želio me dokrajèiti s uživancijom.— Emile Ajaru, imam za vas dobru vijest. Vi ste veæ i prije bili izlijeèeni, ali sada je vaše ozdravljenje konaèno. Posve ste normalni. Nemate više nikakvih neprilika s vlastitom osobnošæu. Više nema ni traga krivnji. Odsada æe krivac, za vas, uvijek biti netko drugi. Vi s tim nemate ništa.

Možete iæi. Proglašavam vas izlijeèenim!Bio sam paraliziran od užasa, ali boli me patka, to se ne vidi preko telefona.— Doktore — rekoh dostojanstveno. — Ja u svemu tome nisam važan. Lova, poèasti, boli me kita. Želim samo da cijeli svijet èita moju knjigu.U tome sam se držao neèeg èvrstog. Nisam u svemu tome važan ja. Nego moja knjiga. Tko živ šljivi pisce! Važno je samo ono što knjiga donosi.Osjeæao sam se dobro.Osjeæao sam se èist.174Osjeæao sam se ispravan.Poklonio sam svoju liènost Francuskoj, èovjeèanstvu. Èovjeèanstvo je meni dalo svoju patnju, a ja sam njemu zauzvrat poklonio knjigu. Bili smo kvit. Do vraga, književnost je znaèajnija nego svi mi, Nikad se u svojoj vlastitoj koži nisam osjeæao tako ugodno. Osjeæao sam se, štoviše, tako dobro da me je pomalo bilo strah: više nisam patio, èak ni zbog Poncija Pilata, bio sam možda na kraju svoje inspiracije. Kriza sižea, mislio sam. Vratit æu se na èitanje novina, možda se opet naðe neki izvor stvaralaèke zebnje.— Vi ste u velikoj formi, Ajaru. To je dobro, nastavite. Dajte nam još nešto.— Ali onaj gad, Tonton?— Kunem vam se da nije nikad ništa prepisivao svojom rukom. Posjetite ga. Vi ste stvoreni da se razumijete.— Što vi to govorite? Pa dobro, što vi to govorite?— Vi ste stvoreni da se razumijete. I poklopi me.Tonton Macoute ušao je u moju rupèagu u pet sati ujutro probivši vrata, s noževima u oèima.— Vrati mi rukopis.— Nemam ga.— Vrati mi rukopis, ili æu te ubiti.— Ton, ionako vlada kriza pisaca.— Ucmekat æu te.— Da, kako bi i dalje mogao širiti glasine da si to ti.— Ja sam sve demantirao.— Previše.— Vrati mi rukopis, Ludovièe!175Ludovik. To je ipak bilo lijepo s njegove strane. Pokušavao je biti drug-drug. Izgledao je slabo, do te mjere te se èinilo da mu se ne može odrediti starost. To bi nas predaleko odvelo. To bi moralo poèeti s prvim piscima.— Slušaj me, Valentine. Ja sam vitez Legije èasti. Ja ne kradem tuðe rukopise s leševa...Vidi, vidi, ipak je i on pomislio na to.— Ja se ne izdajem za pisca knjiga koje nisam napisao. Iza mene stoji moje djelo i ja sam na njega ponosan.Priznanja. Potpuna priznanja. Taj pljaèkaš lešina ponosan je na svoje djelo.— Kad æeš nam priuštiti kopiju Guernice? To je takoðer tamo, kao siže.— Ja hoæu rukopis, Valentine.Pokušavao sam i ja prema njemu biti ljubazan.— Ja nemam rukopis, Anatole, kunem ti se onim što mi je najsvetije ...Ovo ipak nije trebalo da kažem, kao pisac piscu.— Konaèno, ja te uvjeravam. Možda sam imao halucinacije, Fernande.— Bilo bi dosta, Mojsije. Kad sam bio u Kopenhagenu, da bi me omeli u pisanju, podvrgnuli su me kuri sna i kuri dezintoksikacije: ja pišem veæ punih èetrdeset godina. Ja više nisam bio ja. Dali su mi zauzvrat neku drugu drogu, kako bi se izbjegao odviše nagao prekid i stanje praznine. Drogirao sam se literaturom èitav život, bilo je dakle opasno da se tako odjednom izložim stvarnosti.— Obièna svakodnevica — mrmljao sam, a obli-jevao me hladan znoj kad bih samo pomislio na to.

— Da. Christianssen mi je dao neku drogu kao zamjenu, smanjujuæi malo-pomalo doze. Krotopro-176mat. Bio sam smrtno drogiran. Ne sjeæam se te »geste ljubavi« o kojoj govoriš, ali to je sasvim vjerojatno. Kako su me lišili moje droge, ja sam možda uistinu, krišom od Christianssena, nešto uzeo, neku govnariju i u stanju praznine prepisao tvoj tekst... Ja se toga ne sjeæam.— Prepisao si ga u neku crnu bilježnicu.— Vrati mi je. Uništit æu je.— Nemam je. Da nije tako, vjeruj mi da bih je i sam veæ odavno uništio. Ja sam izlijeèen, Tontone. Ja sam svoj vlastiti stvaralac i time se ponosim. Nemam je.— Pa dobro, dakle, kod koga je? Gledali smo se u oèi i u jedan glas zaurlali:— Ne! Ne! To nije moguæe!Sutradan ujutro obojica smo se ukrcali u avion. Doktor Christianssen primio nas je veoma ljubazno.— Dakle, kako je, familijo?Šutjeli smo. Zatim je Tonton, koji je mnogo ljud-skiji od mene, upitao:— Koliko?Dobri se doktor smješkao u svoju divovsku bradu. Kažem »divovsku bradu« zato što to još nije bilo korišteno, kao izraz. To je originalno. Šutio je.Odvažio sam se na bojažljiv pokušaj:— Danska je najpoštenija i najhrabrija zemlja na svijetu. To je jedina zemlja dostojna rijeèi »civilizacija«. Ja volim Dansku. U svojoj narednoj knjizi kazat æu mnogo dobra o Danskoj.— Jebe se Danskoj za vas — reèe doktor Christianssen s uvjerenjem.Tonton Maooute pokuša milom:— Znate, on je odbio nagradu. To æe smanjiti prodaju. A, osim toga, više nikad neæe doživjeti sli-12 Pseuðo177èan komercijalni uspjeh. A, osim toga, tu su i porezi, pa...— I prava na ekranizaciju — reèe doktor Chri-stianssen.Poèeo sam se derati:— A pornografija, a prostitucija, to u Danskoj možda ne postoji?Izgledao je još zadovoljniji.— Prostitucija i pornografija ogranièavaju se kod nas na guzicu. Malokad na glavu.— Dakle, koliko? — upita Tonton Macoute.— Mi imamo fondaciju koja pomaže kurve — reèe doktor Christianssen. — Mislim da se jedna mala nadarbina nameæe sama po sebi.— Ja sam se veæ angažirao u nadarbini jedne sliène fondacije u Parizu — rekoh.— Vrlo dobro, ali ne vidim zašto ne biste isto tako nešto uèinili i za kurve u Danskoj — reèe dobri doktor.Tonton izvadi svoju èekovnu knjižicu.— Ne mogu darovati ne znam koliko — reèe — zbon kontrole mjenjaènica.— Naslovite èek na New York — reèe doktor Christianssen. — U svakom sluèaju, to obavezno ide preko Ujedinjenih naroda.Tonton Macoute se žrtvova.— Vratit æu ti — rekoh mu. On me pogleda poprijeko.— Potpiši mi priznanicu na dug. Potpisao sam. To je bio znak povjerenja.— A sada, taj famozni rukopis — reèe doktor Christianssen.Izvadi iz jedne ladice crnu bilježnicu i otvori je. Tonton problijedi od olakšanja.178— Ovo nije moj rukopis — reèe on. — Vratite mi èek.— Dakako da ovo nije vaš rukopis — reèe dobri Danac. — Cijeli sam rukopis vlastoruèno prepisao. Poslije svega, pravi tvorac Emila Ajara zapravo sam ja. Bez mog psihijatrijskog umijeæa ... Ne?— Valjda mi ipak neæete ukrasti moje djelo? — proderah se.— Ne mislim tako — reèe on. — Ali ne dajem vam nikakve garancije u tom pogledu. I reæi æu

vam nešto, Nenesse ...— Nemojte me zvati Nenesse. Ja se zovem Emile Ajar i time se ponosim.— Sjajno, sjajno — reèe doktor Christianssen. — Zamalo da se niste riješili svoje zebnje, Ajaru. Samo što bez nje neæete više napisati ni retka. Vi imate svoju malu maèku, Pinocheta, ali iz njega ste veæ sve izvukli. Osjeæate se smireni, sigurni u svoj identitet, rastjeskobljeni. Izlažete se dakle opasnosti da više ne osjetite potrebu za stvaranjem. Ali dok je ovaj rukopis u mojim rukama, ta stalna prijetnja nad vašom glavom, ovaj rukom pisan dokaz da je pravi tvorac djela Momo, zašto plaèeš? doktor Hans Christianssen, psihijatar poznat širom svijeta, uvijek æete ostati premalo rastjeskobljeni, Mimile, i možda æete nastaviti s pisanjem.Rasplakao sam se.— Ne plaèem ja zbog sebe, doktore, nego zbog Danske. Odvratno je to što radite. Lijeènici treba da lijeèe tjeskobu, a ne bi je smjeli poticati.— To je upravo ono u èemu se ja razlikujem od ostalih psihijatara — reèe doktor Christianssen. — Bez tjeskobe ne bi bilo stvaranja. Rekao bih, što-179više, da ne bi bilo èovjeka. Zloèin bi bio nezamjetljiv.— Bilo bi mi draže da me ne muèi tjeskoba, nego da budem stvaralac — rekoh.— Žao mi je, ali ja sam socijalist — reèe doktor Christianssen. — Želim da se kolektiv obogaæuje djelima, a vi, osobno ... Ne kažem da me za to ne boli glava, ali želim da budete stvaralac. Socijalizam je ovdje zato da vas uznemirava, da vas nagoni u tjeskobu, razbuðuje vas i uèini plodnim pod navalom savjesti, koja je uvijek zapravo gnusni užas i pribavlja kolektivu njegova najljepša djela . .. Tjeskoba, Mimile, to je stvaralaštvo, napredak i plodnost.Ustane i stisne ruku Tontonu Macouteu, gledajuæi ga ravno meðu njegovih šest oèiju.— Ako jednog dana poželite izlijeèiti svoj rukopis, majstore ...— Mislite zato što postoji još jedan rukopis? — upita Tonton Macoute tako tjeskobnim glasom da se oko nas odjednom stvorilo nešto kao obeæanje umjetnosti.— Potrudit æu se da vam pomognem, majstore. Protivno svemu što se o vama govori, vi nemate èeliène živce. Ali ih suviše kontrolirate, zato i dolazi do zastoja uslijed nedostatka goriva. Prepustite se. Ispovijed u tri sveska koju ste napisali ovdje vlastitom rukom, u kojoj nam konaèno govorite sve o sebi samom i koju èuvam u ovoj kasi...— Mala maèkica! — zaurla Tonton Macoute, baci se kao pravi luðak prema kasi u kutu ureda i poène po njoj udarati šakama.— Mala maèkica je mrtva! — reèe doktor Christianssen gledajuæi ga okrutno u oèi.180— To nisam ja, to je on! — urlao je Tonton Ma-coute, ne nastojeæi èak ni da se toèno izražava, pokazujuæi prstom na mene.— Nije istina, to je Pinochet! — zaurlam, zato što sam osjeæao potrebu da malo potpirim stvar prije nego što se naðe netko drugi.— Sad je stvarno na meni red — reèe dobri Danac, koji se pred mojim oèima, kao što je trebalo, osuo bijelim i crnim pjegama, a inaèe je pune tri godine bio moj najvjerniji prijatelj u Caniacu.Vrativši se u Grand, popeo sam se u svoju sobu i obratio se molitvom Bogu, jer to je bio vrstan hotel, s potpunim komforom:— Jesi li to ti, ili nisi ti? Ne mogu više živjeti a da to ne znam.— Nemojte kenjati, Pavloviæu, s vašim interpelacijama Ocu. Iz tog ste sižea veæ sve izvukli. Veæ mi punih pet tisuæa godina kenjaju a još nitko nije uspio iz toga izvuæi civilizaciju dostojnu te graðe.— Jesi li to uèinio ti, ili nisi ti?— Naravno da jesam. Spavao sam sa svojom majkom i to je ispalo rodoskvrno, krvnosrodstveno, degenerirano, ludo, jedino i jedino radi umjetnosti. Grèka je tragedija vrijedila truda, ne? Vjerujem da vas neæe zaèuditi ako saznate da je Stvaranje bio umjetnièki èin? Bez strahota, bez rodoskvrnuæa i bez izuzetnog obilja patnje, bez smrti, a prema tome i bez postojanog obnavljanja sižea, ne bi uopæe bilo literature, ni izvora inspiracije i gdje bismo tada bili? Stvaranje svijeta

poduzeto je iskljuèivo s umjetnièkim ciljem, to je uspjeh o kojem svjedoèi izuzetno obilje remek-djela.Bio je to pljunuti Tonton Macoute.— A sve ostalo?181— Samo su remek-djela vrijedna spomena, Pavlo-viæu. Ja uvijek iznova s golemim zadovoljstvom èitam Dantea, Shakespearea, Tolstoja, Dostojevsko-ga-— A mene, jeste li èitali mene?— Svakako. Nastojim biti u toku stvari. Stvorio sam sve ovo zato što sam strastveni poklonik literature, muzike, slikarstva. Da nije svega toga, možete misliti, postupio bih sasvim drugaèije. I nemojte se brinuti za buduænost. Ja bdim nad njom. Bit æe opet nekoliko veoma dobrih pjesama. Vi ste sposobni, Ajaru, ali odviše ste zabavljeni samim sobom. Pozabavite se ubuduæe patnjom drugih: ima tu još predivnih knjiga koje èekaju. Ne valja da ljudi pate ni zbog èega, mali moj. Sretni su zreli klasovi i požnjeveno žito. Udaljite se od samoga sebe i zadovoljite se patnjom drugih: epopeje, Pavloviæu, epopeje. Vaše Ja je odviše intimistièko, ogranièeno, odviše se brzo iscrpljuje: èovjeèanstvo je pravi rudnik sižea, pravi zlatni rudnik za pisca. Ogledajte se oko sebe: još nekoliko Èilea, još nekoliko Gulaga, nekoliko pokolja, nekoliko pravih dobro zasnovanih progona i bit æete velik pisac, Ajaru, svi oni neæe umrijeti nizašto.— Otiæi æu živjeti u Kinu.— Da, kod njih u literarnom pogledu vlada odreðen zastoj.Govorio je pomalo engleski. Danci su veoma go-vorljivi. Ponudio me je mojim viskijem, ostavio mi bocu, ja sam mu potpisao raèun i on je otišao. Htio sam nazvati room service da budem siguran je li to uistinu bio On, ali odustao sam, uvijek je netko drugi.182Gotovo da sam završio. Danac trèi izmeðu stabala i laje zato što je negdje u blizini vjeverica. Bože moj, bože moj, više nema oko mene ni jedne istinske rijeèi, osim rijeèi Bog, koja jc uistinu rijeè iz rjeènika. Ne traži više hartete u èistokruzima, Aja-ru, zato što abeceda sama za sebe èuva sve izlaze i dobra je èuvarica robijaša. Tu je naravno i muzika, ali ona suraðuje: pomaže živjeti. Tu je i djeèji smijeh ali on razdire srce svojom neupuæenošæu. Posvuda ima znakova koji me varaju zato što su zaista takvi kakvi jesu.Besmrtni konjanici promièu galopom preko nebesa, ali to su samo oblaci, to nije nikakav mit. Pod mojim nogama trunu oborene religije, pale sa starog oraha, koji èak i ne zna da sada raða samo pišljive orahe. On nastavlja, zato što je i stvoren posebno u tu svrhu. Predodreðen, progonjen. Dimovi iznad krovova, da osiguraju rasplamsavanje svete vatre. Ptice, pèele i cvijeæe, koji sve banaliziraju. Na obzorju ni maèke, zato što je razum stvorio prazninu. Novi, dobro zacrtani putovi, da se može iæi sve dalje i dalje nikamo. Kataklizme koje zastajkuju radi veæeg zadovoljstva.Prihvatiti se èak i uz cijenu vida. Prihvaæanje samoga sebe sve do posvemašnjeg nestajanja vidljivosti na svijetu, do nestanka svake patnje drugih ljudi. Ili pak prihvatiti samoga sebe uz cijenu samouništenja, kako bismo oslobodili jednu sobu u psihijatrijskoj bolnici.— Paule, tvoje oèi opet poèinju!— Nije to ništa, draga, to je tek samouništenje. Ne znam jesam li bio pobijeðen, je li to od kukavièluka, podložnosti, rezignacije, ukratko, je li to »ozdravljenje«, ali sam spreman da se prihvatim kao183karikatura da bih konaèno postao istovjetan sebi, svoj brat. Crtež koji oèekuje gumu za brisanje i jednog sasvim drugaèijeg stvaraoca. Moæi æemo se voljeti, kao što se to vulgarno kaže, i nitko se neæe zaèuditi takvom obilju plitkosti: ljubav se kod karikatura još uvijek podnosi zato što je njima dopušteno da pretjeruju.Nježno me je milovala po kosi, bez literarnog stida.— To je istina. Moæi æemo èak sretno živjeti zato što karikature nisu realne.— Moæi æemo govoriti o popularnom organu a da nas nitko ne optuži za umjetnièku osrednjost, zato što se karikaturama sve oprašta.

— Sunce æe napokon moæi sjati ne brinuæi se za originalnost...Brzo sam posegnuo rukom u džep. Zamalo da nisam zaboravio, iz navike na postojanje, a ipak, u njemu se nalazila neizmjerna nada pokazujuæi samo okrajak uha. Odrezao sam ga istog jutra, 24. sijeènja 1976. — bilježim ovdje taj historijski datum, kada možda konaèno poèinje zaèetak razumijevanja — iz amerièkih novina koje èitam zato što se radi ipak o stranom jeziku. Bilo je to na prvoj stranici.— Slušaj, Annie. A ukoliko ne vjeruješ da sam izlijeèen ili misliš da se ponovo gubim, proèitaj sama: »Sve do sada, znalci su vjerovali da znaju zašto sunce sja. Ali najnovija su otkriæa sve dovela u pitanje. Uzrok doduše ostaje nepoznat, ali prema izvještaju engleskih i sovjetskih uèenjaka SUNCE KUCA I TREPERI KAO GOLEMO SRCE ...«Ona me uplašeno pogleda — znao sam da misli da je nastupilo pogoršanje. Ali nije se usudila reæi ništa da ne pozlijedi moju nadu, zato što su rijeèi184nemilosrdni lovci kad se radi o njihovoj najmilijoj lovini.Upravo u trenutku kad sam se na Cahorskom kolodvoru spremao uæi u vlak za Pariz, prikazao mi se posljednji put doktor Christianssen. Vidio sam kako dolazi prema meni sa svojim danskim maglama, kad se ekspres veæ nalazio na traènicama, pa ako je bio manje toèan nego obièno, bilo je to zato što ubrzano kucanje srca u trenucima iznenadne panike uvijek malo zamagli vid onih koji simuli-raju èak i s više odreðenosti da ne bi bili uhvaæeni. Morao sam se jednostavno udaljiti da propustim odred SS, ali to je zacijelo bila samo greška u sjeæanju. Shvatio sam zapravo da je moj inkvizitor od muèiteljskih nadleštava dobio nove naloge i došao se uvjeriti da li bih mogao biti po-nov-no u-hva--æen i vraæen u opticaj kao lažni žeton pristunosti, bez opasnosti po ostale pseudo-pseudo i po sebe samoga, zato što je bio plaæen da zna, ne bi li to što se u psihijatrijskoj konvenciji naziva »ozdravljenjem« moglo biti samo neka skrupulozna pokornost, podložnost i primjerna disimulacija simptoma. Bez ikakva razloga, zato što ekspres još nije bio u pokretu pa nikoga nije mogao pregaziti, u njegovoj prijeteæoj nepomiènosti oèitovala se sva bunovna prijetnja Ane Karenjine spremne da se baci pod kotaèe, ali to je možda bila samo literarna prispodoba. Christianssen, koga æu izazovno nazvati tako, bez »doktor«, zato što mi više nije potreban, zaustavio se preda mnom u tom namjerno zabavnom i opuštenom stavu koji pokušava uliti povjerenje. Stisnuo me za grlo. A ipak u njemu nije bilo ništa dijabolièno; nasmiješen, s rukama u džepovima svog sivog ogrtaèa s baršunastim ovratnikom, s185onom njegovom plavom bradom, koja nikad nikome nije naškodila, svojim naoèalima bez kornjaèevine i pomalo prižmirenim oèima; slièio je pomalo na Zolu i pomalo na Verlainea, ali znao sam da je sav gnjio od literarnih referencija i, prvi put otkako se poznajemo, skrivao je pod svojom astrahanskom šubarom èinjenicu da je æelav.Pošao sam mu u susret, pružene rake, da njegovoj iznenadnoj pojavi na cahorskom kolodvoru dam prirodniji oblik.— Donosim vam izvanrednu vijest, pišèe Ajaru — najavi mi on. — Pinochet æe biti uklonjen, a Pljušèa su veæ oslobodili. Vi ste pobijedili, književnice Ajaru! Pljušè je upravo stigao u Pariz, doèekan cvijeæem i matematièarima. Bravo.— Nisam znao da sam tako utjecajan — rekoh skromno, zato što je to bilo obavezno.— Vi ste pobijedili, vrhovni suborce Ajaru! Možete biti ponosni na svoje djelo.— Utoliko više što još nije objavljeno — rekoh, zato što sam nanjušio klopku.— Pinochet je veæ upoznao njen sadržaj preko svoje politièke policije i uspanièario se. Pobjeæi æe. A KGB, koji se nalazi posvuda, zna da bi vaša snažna knjiga mogla iziæi, a buduæi da vas nisu mogli mijenjati po svojoj volji, usprkos kemijskim tretmanima kojima su vas podvrgnuli u Kopenhagenu, navrat-nanos oslobodili su Pljušèa . . . slavodobitni Ajaru!— Šijem sjeme svim vjetrovima — rekoh ironièno, zato što je ironija uvijek dobro jamstvo mentalne higijene.Iza doktora Christianssena stajao je rabin Schmu-levitch u bijelim èarapama, koji nije bio tamo, a186

èinjenica da ga ne vidim, definitivno je dokazivala da nisam ništa predosjeæao.— Koliko vam dugujem, doktore? — upitah ga zato što su veæ stupila na snagu autorska prava.— Nemojte se braniti, vjernice Ajaru! Dokaz je tu: Pljušè je osloboðen, Pinochet zatvoren, u Argentini se više ne ubija, u Libanonu vlada bratstvo, vaša je knjiga olakšala neizmjernu ljudsku bijedu. Nastavite, pišite, milijuni potlaèenih èekaju. Spasite ih, oslobodite ih, stvorite od njih još malo literature, nagraðenièe Ajaru! Nije dovoljno biti izlijeèen, treba izlijeèiti cijelo èovjeèanstvo ... Pišite!— To bi znaèilo da sam ponovo zahvaæen mesija-nistièkim, reformatorskim i šizoidnim napastima. Što se može!Moj ispitivaè promatrao me je s poštovanjem zato što je znao da sam odluèio pobjedonosno uæi u vlak od 8h47, drugoga nije bilo, koji je èekao na kolodvoru zato što je Krist kasnio a treba znati èekati.Ali genijalni ispitivaè ubaci ipak još jednu napast zato što je bio premazan svim mastima, pa je znao da su veæina takozvanih »normalnih« ljudi samo simulanti.— Bravo, naživo oderani Ajaru! Vi ste pokazali svemoæ našeg popularnog organa koji podiže planine, otvara zatvore, ispunja želje, suši suze, vida rane, njeguje leprozne, ždere govno, liže guzice, lasti cipele, nareðuje smaknuæa, puca u gomilu, razara gradove, blagosilje gomilu, siluje udovice, ubija siroèad, ovjekovjeèuje užase, miluje pse, podiže ruševine, spašava mir, izaziva krvavo pišanje, rascvje-tava pustinje, rasvjetljava svijet, skida Isusa s križa, oslobaða s lomaèe Jeanne d'Arc, cvokoæe zubima,187èupa kosu, pravi harakiri, kolje nevine, strijelja taoce, guši žrtve, ubija ranjene, daj mu ipak piti, reèe moj otac! A prije svega, piskarajmo, Ajaru! Piskarajte! Mislite na milijune progonjenih koji èekaju, mislite na tiraž! Zgrabite svoju svetu Olovku, spasite, oslobodite, nahranite, rastlaèujte, pišite! Još malo literature! I još! I još! I još! Živjelo još! Živjela tinta! Navalite! Poletite! Živjela mumuza! Ne pretvarajte se da porièete golemo djelo sreæe, pravde i zdravlja koje su ostvarili Tolstoj i svi ostali spasioci ljudskog roda, spasitelju Ajaru! Samuraju Ajaru! Nosiljko Ajaru! Govnogažo Ajaru! Nemojte se osjeæati suviše malenim, nema suviše malenih kad se radi o ljudskoj velièini... Gorostase Ajaru!— Moja guzica nije kralj Nabukodonozor — odgovorili mu mirno, da mu pokažem da se ne dam, da imam osjeæaja za mjeru i, opæenito, da se uhvatim za nešto èvrsto i unesem u sve to notu nade.— Ne skrivajte se iza cinizma, idealisto Ajaru...Ali veliki je inkvizitor poèeo išèezavati, zato što je shvatio da sam postao neobradiv.— Mislim da me više nikada neæete imati, prijatelju — reèe doktor Christianssen veæ dalekim glasom, i to nije bilo bez tuge, zato što sam ga veoma volio i dugovao mu golemu svijeæu.— Zbogom, izlijeèeni Ajaru. Simulirajte dobro. To je zakon roda.— Zbogom, prijatelju Christianssene. Ali izložit æu se opasnosti pa vam ipak naznaèiti granice mog ozdravljenja. Ovdje ostaje i ostat æe za mene izopaèena karikatura jednoga drugdje. Zahvaljujuæi vašoj izvanrednoj i tako uvjerljivoj njezi, ali i zato188što imam ženu koju volim više nego sve na svijetu, ipak prihvaæam vaše uvjete, prihvaæam naše stanje. Da, ja niže potpisani Paul Pavloviæ ovime prihvaæam da budem karikatura Emila Ajara, karikature èovjeka u karikaturi života u karikaturi svijeta: iza-birem bratstvo, èak i po tu cijenu. O, znam, znam, kome vi to govorite: svi oni koji se bore da iziðu iz nagrde i karikature optužit æe me za kukavièluk, za kapitulaciju, ali ja tu ne mogu ništa, veæ sam vam objasnio: nesposoban sam za izbor žrtava. Dakle, prihvaæam da se karikiram i samouništavam i više nikad neæu spaljivati remek-djela u muzejima u ime života, da bih se utjelovio . ..Sutradan ujutro, dok sam visio na telefonu da saznam kako stoji s prodajom filmskih prava, Ton-ton se uzverao pješke uz šest katova i zakucao na moja vrata. Bio je više napuhan nego zapuhan.— Ne razumijem — reèe. — To je bez sumnje opet tvoje djelo.Uruèi mi gravirani karton. Kiki i njene sestre pozivaju ga da doðe i predsjedava Svjetskoj sjednici prostitucije koja se iste veèeri održava u Parizu. Ja sam takoðer primio poziv, ali morao sam se

rukama i nogama boriti, pa èak i poslužiti se odbijenom Goncourtovom nagradom, da ga dobijem.— Što to znaèi?— Dakle, Tontone, ti si službeni, odlikovani, poštovani spomenik, kurve trebaju tvoju moralnu podršku. Idemo?189— Ne dolazi u obzir. K vragu, odbio sam èak i èlanstvo Francuske akademije. Dosta mi je poèasti.— Hajde, stari! Idemo onamo zajedno, da sklopimo mir.Dodao sam, kao da ništa nije bilo:— To je dobra reklama. On me sumnjièavo pogleda.— Za koga?— Za kurve, zna se.— Ja ne idem.— Reæi æe da si usrani malograðanin.— Idem — reèe odmah.Krenuli smo. Nisu nas pustili da uðemo. Na ulazu se nalazila prepreka od pravih pravcatih kurvi.— Ovo je ulaz samo za kurve koje se kurvaju guzicom — rekoše nam. — Za one koji se kurvaju glavom ulaz je svagdje, samo ne ovdje.Predvidio sam bio taj udarac. Rekao sam im da sam to ja, onaj što je odbio Goncourtovu nagradu. Kad su. vidjele da sam iskren, pustile su nas da uðemo.Stajalo nas je mnogo truda da stignemo do tribine: bile su predstavljene Ujedinjene nacije, bilo je svijeta. Ulla nije bila prisutna. Predsjedavala je Kiki. Približismo joj se. Stisnuli smo joj ruku i ona je to prihvatila bez lažnog stida. Tražio sam da joj operem noge, ali ona mi je rekla da se sredim i da nisam papa.Veæ dugo nisam vidio Tontona Macoutea tako sretna. Kao da se napokon izvukao iz svog bloka leda a la Bacon, otvorene gubice za krik tišine.190Pozirali smo fotografima. Prije odlaska, upitao sam jednu kurvu koja nas je dopratila do vrata:— Možemo li nešto uèiniti za vas?— Nastavite pisati — reèe ona. Ovo je moja posljednja knjiga.Pariz, 27. sijeènja 1976.11:27 31.03.2011