-
Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 4, 851879
851
UDK 27-675(497.5)1963/1974 primljeno: 20. 5. 2014.
prihvaeno: 10. 12. 2014. pregledni lanak851
ekumenska gibanja u HrvaTskoj neposredno nakon drugoga
vaTikanskog konCila
Daniel paTaFTaKatoliki bogoslovni fakultet Sveuilita u
Zagrebu
Vlaka 38, p.p. 432, 10 001 Zagreb [email protected]
Saetak
Znaajan pomak i otvaranje ekumenskoj ideji i pokretu koji je za
Katoliku crkvu ui-nio Drugi vatikanski koncil naili su na veliki
odjek u Hrvatskoj. Osobito je to vidljivo u prvim godinama nakon
Koncila kada je u Crkvi u Hrvata pokrenut niz dogaanja koja su
trebala zapoeti s ekumenizmom na prostoru bive Jugoslavije.
Najbolji izvor za poznavanje irenja i usmjeravanja ekumenske misli
u poslijekoncilskom razdoblju u Hrvatskoj svakako je glas Koncila,
kao i njegov bilten Posluni Duhu, koji je izaao u svega pet
brojeva. Upravo se iz ondanjih tiskovina moe iitati odreena
ekumen-ska euforija koja je zavladala meu hrvatskim sveenstvom i
laicima u prvim godina-ma nakon Koncila, ali i jedan veliki zastoj
poetkom 70-ih godina XX. stoljea. Ekume-nizam je na ovim prostorima
u prvom redu bio usmjeren prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, u kojoj
su stavovi prema ekumenizmu bili esto opreni, od onih koji su ga
podravali do onih koji su mu pristupali s velikim oprezom i
predrasudama. Na po-druju ekumenske misli i cijeloga ekumenskog
pokreta u njegovim poetcima na hr-vatskom prostoru svakako je
najznaajniju ulogu imao Tomislav Janko agi-Buni iji su lanci u
glasu Koncila i biltenu Posluni Duhu, koji je ureivao, pokazatelj
koncilske usmjerenosti Katolike crkve prema ekumenizmu. agi-Buni je
zacijelo bio vodee ime ekumenskih gibanja u Hrvatskoj u
poslijekoncilskom razdoblju.
Kljune rijei: ekumenizam, glas Koncila, Posluni Duhu, Tomislav
Janko agi-Buni, Srpska pravoslavna crkva, poslijekoncilsko vrijeme,
Crkva u Hrvata.
-
daniel PaTaFTa, Ekumenska gibanja u Hrvatskoj neposredno nakon
Drugoga vatikanskog koncila
852
Uvod
Drugi vatikanski koncil oznaio je poetak novog razdoblja u
ekumenskom pokretu za cijelo kranstvo. Ponajprije, Koncil je
predstavljao jednu zasebnu etapu u povijesti ekumenizma u Katolikoj
crkvi. Sm Koncil znaio je na tom planu prijelaz od privatnog
ekumenizma na slubeni, odnosno od polemike na dijalog. Otvorivi se
ekumenizmu, Koncil je katolicizmu dao snaan poticaj u intenzitetu,
naglasku i metodi ekumenskih kretanja za budunost. Koncil-ski
poticaj vrlo se brzo prenio u ve postojea gibanja unutar
partikularnih Crkava i jae ih aktivirao. Tako je i Crkva u Hrvata
vrlo rano, odmah slijedei impulse Koncila, zapoela ekumenski
djelovati i promiljati. Iako je meu Hr-vatima postojalo ekumensko
gibanje i u razdobljima prije Koncila, naravno u okvirima ondanjeg
shvaanja i prakse, poetak sustavnoga ekumenskog rada vezan je
upravo uz koncilska nastojanja i donoenje Dekreta o ekumenizmu
Unitatis redintegratio. Koncilsko i poslijekoncilsko vrijeme
poklapalo se i s raz-dobljem poputanja zategnutih odnosa prema
Crkvi na podruju Jugoslavije, odnosno s vremenom kada slabi dravni
pritisak na Crkvu. Upravo e to odi-grati kljunu ulogu u pojavi
katolikih tiskovina, na poseban nain glasa Kon-cila, putem kojega
se moe pratiti ekumenska gibanja na hrvatskom jezinom prostoru u
razdoblju tijekom i nakon Koncila. Kao jedine nepartijske novine na
podruju Jugoslavije i jedina katolika tiskovina na hrvatskom
govornom podruju, on predstavlja izvrstan izvor za prouavanje
spomenute tematike. Zbog obimnosti grae koja je posveena tim
temama, ovaj rad obuhvaa raz-doblje od 1963., godine izlaenja prvog
broja glasa Koncila, do 1974. godine, kada je u Mariboru odran Prvi
meufakultetski ekumenski simpozij, i kada je Biskupska konferencija
Jugoslavije uputila Pastirski poziv svim lanovima Ka-tolike Crkve u
Jugoslaviji na oivljavanje ekumenskog duha i nastojanja. Upravo taj
poziv predstavlja poetak jednoga novog razdoblja u ekumenizmu Crkve
u Hrvata. Ovdje svakako treba istaknuti i djelovanje hrvatskog
kapucina i kon-cilskog teologa te ondanjeg dekana Katolikoga
bogoslovnog fakulteta dr. Tomislava Janka agi-Bunia, kao jednog od
vodeih katolikih teo loga onoga vremena u Hrvatskoj i najboljeg
poznavatelja i promicatelja ekumenske misli u nas. Meu ostalim,
agi-Buni je bio i pokreta biltena glasa Koncila Posluni Duhu, koji
je izlazio tijekom 1966. godine, u pet svezaka. Cilj je ovoga rada
pri-kazati kako se Crkva u Hrvata u prvom poslijekoncilskom
desetljeu snalazila u ekumenskim pitanjima, koji su pomaci
napravljeni, na koji je nain provoen ekumenizam i koji su bili
glavni akteri ekumenskog pokreta u tome razdo-blju meu Hrvatima. Uz
ve spomenute izvore glas Koncila i Posluni Duhu,
-
Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 4, 851879
853
vrijedan doprinos predstavljaju i radovi Tomislava Janka
agi-Bunia koji su objavljivani u tim tiskovinama, kao okosnica
razumijevanja ekumenske misli toga razdoblja.
1. Poetci suvremenog ekumenizma u Hrvatskoj
Raanje ekumenskog pokreta na svjetskoj razini imalo je odjeka,
iako skrom-nog, i u Hrvatskoj.1 Ova tema zasluuje iscrpniju
analizi, no budui da se u nju ovdje ne moemo upustiti, ukratko emo
se osvrnuti na neke reakcije iz vremena prije Drugoga vatikanskog
koncila. Godine 1925. u Stockholmu je odrana ekumenska konferencija
ivot i akcija. O njoj je izvijestio i glasnik sv. irila i Metoda.
lanak pod naslovom I nekatolici rade za jedinstvo pisan je s dosta
nesimpatija prema samom dogaaju, tako da njegov autor A. P. ovako
opisuje spomenuti dogaaj: katolici nijesu mogli slubeno
prisustvovati jer bi time priznali da moe koja druga vlast osim
nasljednika sv. Petra sazivati ope crkvene sabore. [] Zaista, jadan
je bio uspjeh ovoga sastanka! A zato? Jer je to bio sastanak krana
bez Krista.2 Oito je da autor ovoga lanka pie s pozicija stare
katolike apologetike koja je obiljeavala razdoblje koje je
prethodilo ekumenskom pokretu u Katolikoj crkvi. S druge strane,
zagreba-ki Katoliki list sa simpatijama se osvrnuo na konferenciju
u Lausanni iz 1927. godine. Ipak, iako uesnicima priznaje dobru
volju, i on na tragu ondanjeg shvaanja zakljuuje kako nema nade u
pozitivni uspjeh jer im manjka solid-ni auktoritet osnovan na
boanskom pravu, pa zato niti jedan zakljuak nema nikakva jamstva da
e moi biti u ivot proveden3. Slinog zakljuka bio je i autor lanka
Lozanski koncil, koji je izaao nekoliko brojeva kasnije u istom
listu, koji kae da sve te konferencije nee imati uinka sve dok se
ne doe do uvjerenja kako se sav kranski svijet mora podvrgnuti
Stolici sv. Petra i Pavla4. No u istom lanku stoji upozorenje
katolicima da ne smiju nehajno promatrati dok im se braa napreu nai
stazu [] nego im je sveta dunost arko moliti, da ovi naporu ne
ostanu bez uspjeha5. Osvrt na konferenciju u
1 Vie o ovoj temi vidi u: Jure ZEEVI, Neki znaajniji datumi iz
nae ekumenske i meureligijsko-dijaloke batine, u: Jure ZEEVI (ur.),
Zar je Krist razdijeljen?, Zagreb, 2013., 8994; Jure ZEEVI,
Nastanak, povijest i smisao tjedna molitve za jedinstvo, u:
Bogoslovska smotra, 65 (1995.) 2, 229236; Antun KVOREVI, Katolika
crkva u Hr-vatskoj i ekumenizam, u: Bogoslovska smotra, 65 (1995.)
34, 513540; Juraj KOLARI, Ekumenska trilogija, Zagreb, 2005.,
873890, 10291091.
2 A. P., I nekatolici rade za jedinstvo, u: glasnik sv. irila i
Metoda, 1 (1925.) 912, 174175.3 Koncil crkava u Losani, u: Katoliki
list, 18. VIII. 1927., 468.4 Isto, 468.5 Lozanski koncil, u:
Katoliki list, 29. XII. 1927., 729.
-
daniel PaTaFTa, Ekumenska gibanja u Hrvatskoj neposredno nakon
Drugoga vatikanskog koncila
854
Lausanni napisao je i P. Lonar, koji je doao u Lausannu tri dana
po zavretku konferencije. Vlastiti lo dojam iznio je u svojem lanku
izjavljujui kako su zakljuci konferencije bjeanje pred ivotom i
toplinom kranstva, jer ondje nije bilo vrhovnog, nepogreivog sudije
te usto napominjui kako Katolika crkva nije mogla da prisustvuje
takovom sastanku, koji trai dogmatski mini-mum, da se postigne
vjersko jedinstvo. U vjerskim pitanjima nema trgovine, nego samo
povratak k istini Evanelja i Predaje.6 Poetkom 1928. godine isti je
list donio cjeloviti tekst enciklike pape Pija XI. Mortalium
animos7 koju je po-tom u svojem lanku prokomentirao dr. Matija
Petli. On kae kako se tzv. svekrani zavaravaju i da u tom pokretu
lei veoma teka zabluda, koja razara do dna temelje katolicizma. []
Crkva ne moe dopustiti katolicima sudjelovanje na sastancima
svekrana [] krane treba da kao prvi vez vee jedinstvo vjere.8 Na
kraju poziva sve rastavljene krane da se jednostavno vrate u Crkvu
i priznaju Apostolsku stolicu.9 Godine 1937. odrane su ekumen-ske
konferencije u Oxfordu i Edinbourghu. Tom je prilikom u Katolikom
listu dr. Kamilo Dokal izdao niz lanaka pod naslovom Dva znaajna
kongresa za jedinstvo Crkve (Atena-Oxford)10. Uglavnom se bavi
jednim kongresom pravoslavnih teologa u Ateni, zatim pie o
konferenciji u Oxfordu, dok onu u Edinbourghu spominje samo
uzgredno, dotiui se povijesti ekumenskog pokreta. Tako zastupa
miljenje kako Katolika crkva nije mogla biti slubeno zastupljena u
Oxfordu jer se ona nema s kime pogaati. Na kraju zakljuuje kako
nitko ne moe izmiriti istinu i neistinu, te u tom smislu poruuje
odi-jeljenim kranima: Ostavili ste Rim, a sada vam Rim manjka. Vi
ga trebate. [] Najbolje ete uiniti, ako se vratite natrag u
ovinjak, iz kojega ste izali; da opet priznate onaj jedan najvei i
suvereni autoritet, koji je Krist postavio kao princip i svezu
jedinstva. Onda nee biti od potrebe kongresi u Stochol-mu, Lau
sanni, Edimburgu, Oxfordu11 No, bilo je i pozitivnih reakcija na
konferenciju u Edinbourghu. Tako je isusovaki asopis ivot prenio
lanak isusovca J. H. Rydera, koji je prisustvovao konferenciji, i
koji o njoj iznosi veo-ma povoljne utiske te kae da svi njezini
sudionici zasluuju nau simpatiju.
6 P. LONAR, Iz ivota Katolike crkve u 1927. godini, u: Katoliki
list, 26. IV. 1928., 215.7 Usp. PIO XI., Encikliko pismo svetog oca
pape, u: Katoliki list, 26. I. 1928., 3741.8 Usp. Matija PETLI, Uz
encikliku pape Pia XI., u: Katoliki list, 23. II. 1928., 9395.9
Isto, 93.10 Kamilo DOKAL, Dva znaajna kongresa za jedinstvo Crkve
(Atena-Oxford), u: Ka-
toliki list, 18. XI. 1937., 557558; 25. XI. 1937., 570572; 2.
XII. 1937., 581583; 16. XII. 1937., 618620; 23. XII. 1937., 630631;
30. XII. 1937., 642644.
11 Kamilo DOKAL, Dva znaajna kongresa za jedinstvo Crkve
(Atena-Oxford), u: Kato-liki list, 30. XII. 1937., 644.
-
Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 4, 851879
855
[] Ako smo ve prije bili uvjereni da katolika Crkva moe da
sudjeluje na takovim konferencijama, sada smo o tom dvostruko
uvjereni.12
Ukratko se moe rei kako je, izuzev nekoliko iznimaka, stav
Katolike crkve, pa tako i Crkve u Hrvata, bio iznimno negativan
prema ekumenizmu. Stavovi vidljivi iz ovih tekstova pokazuju kako
je i dalje prevladavalo staro apologetsko i kontroverzistiko
pristupanje nesjedinjenim Crkvama te ujedi-njenje s Rimom kao
jedina opcija za kransko jedinstvo.
Jo od XVIII. stoljea Hrvati su pokazivali puno vee zanimanje za
Isto-ne crkve, tako da u to vrijeme nastaje veliki broj
kontroverzistikih djela koja su uglavnom usmjerena prema
pravoslavlju, mnogo manje prema protestan-tizmu.13 Ovdje, svakako,
treba ubrojiti i djelovanje biskupa Josipa Jurja Stross-mayera,
osobito njegov odnos prema pravoslavnima.14 Unato tome to je i
Strossmayer bio obiljeen shvaanjima svojega vremena, ne moe se
porei da je u njegovu radu bilo mnogo iskrenih ekumenskih ideja i
nastojanja. Usto treba spomenuti i internacionalnu irilometodsku
ideju koja je kod nas naila na veliki odjek. Od 1907. godine odran
je niz kongresa na kojima su aktiv-no sudjelovali predstavnici iz
Hrvatske i Slovenije, gdje su bili prisutni i neki pravoslavni
teolozi. irenje te ideje vezuje se uz lavantinskog (mariborskog)
biskupa Antuna M. Slomeka koji je pokrenuo Apostolat sv. irila in
Metoda.15 Pokret se poprilino proirio po Sloveniji, a naao je
pristalica i u Hrvatskoj. Tako Katoliki tjednik iz Sarajeva
izvjetava kako je 1927. godine Biskupska kon-ferencija Jugoslavije
naredila svim duobrinicima da se po upama osnivaju drutva
Apostolata, a katoliki asopisi neka piu o njemu te toplo preporuaju
da se taj pokret iri i dalje. Ista je Biskupska konferencija
stavila Katoliku akciju
12 J. H. RYDER, Druga svjetska konferencija nesjedinjenih
kranskih Crkvi Edinburgh 1937., u: ivot, 1937., 340.
13 Usp. Juraj KOLARI, Ekumenska trilogija, 861867; Ivan KARLI
Daniel PATAFTA, Teo-loke teme u djelu Istina katolichanska fra
Antuna Baia, u: Tatjana MELNIK (ur.), Zbornik radova o fra Emeriku
Paviu, Zagreb, 2014., 303322.
14 Usp. Andrija SPILETAK, Biskup J. J. Strossmayer i
pravoslavlje, u: obnovljeni ivot, 23 (1936.) 3, 277304; Antun
EATKA, Strossmayer i ekumenski dijalog, u: diacovensia, 13 (2005.)
1, 159163; Andrija ULJAK, Biskup Josip Juraj Strossmayer i
irilometodsko-glagoljska batina, u: diacovensia, 2 (1994.) 1,
275294; eljko KARAULA, Pisma crnogor-skog pjesnika, sveenika i
diplomata Jovana Sundeia bosanskoakovakom i srijem-skom biskupu
Josipu Jurju Strossmayeru (1881.-1887.), u: diacovensia, 17 (2009.)
1, 91156; Antun EATKA, Vienje Crkve J. J. Strossmayera
(1815.1905.): perspektive jedinstva sa slavenskim pravoslavnim
crkvama, akovo, 2001.; Slavko SLIKOVI, Strossmayer promi-catelj
europskog jedinstva, u: Croatica Christiana Periodica, 29 (2005.)
56, 209220.
15 Usp. Fran GRIVEC, Slovanska apostola sv. Ciril in Metod,
Ljubljana, 1927.; Fran GRIVEC, Sv. iril i Metod o papinu prvenstvu,
u: obnovljeni ivot, 5 (1924.) 5, 257259.
-
daniel PaTaFTa, Ekumenska gibanja u Hrvatskoj neposredno nakon
Drugoga vatikanskog koncila
856
pod zatitu sv. irila i Metoda, s objanjenjem kako je cilj svega
vjersko jedin-stvo s rastavljenom slavenskom braom16.
Razdoblje Kraljevine Jugoslavije, ratno vrijeme od 1941. do
1945. godine kao i vrijeme socijalistike Jugoslavije zadali su
smrtni udarac i irilometod-skoj ideji i ekumenskim gibanjima na
hrvatskom prostoru. Tek e otvaranje Drugoga vatikanskog koncila i
pojava katolikih tiskovina nakon 1960. godine ponovno dovesti do
obnavljanja ekumenskih ideja, samo sada na novim teme-ljima i s
novim postavkama.
2. Suvremeni ekumenizam u Hrvatskoj nakon Drugoga vatikanskog
koncila
Prvi odjek Koncila na ekumenskom podruju nalazimo kod poznatog
pripad-nika liturgijskog pokreta u Hrvatskoj, benediktinca Martina
Kirigina. On u svojem lanku to je irenizam? zagovara modernu
ekumensku ideju koju pritom povezuje s idejom liturgijske obnove te
se poziva na Dom Beauduina. Nadalje spominje ekumensko djelovanje
biskupa Slomeka i Strossmayera, i-rilometodski pokret te prof.
Grivca i njegovu ekumensku ideju kazujui da to smo blii sreditu,
blii smo i meusobno17. Takoer istie kako rad za sjedinjenje zovemo
ekumenskim (sveopim), jer mu je cilj da sve Kristove ue-nike okupi
u jedno stado pod jednim pastirom. Dakako, ne ide se za tim da se
napuste rasne, povijesne, liturgijske, pravne i druge razlike i
obiaji, nego da se svi uklope u jedno ivo otajstveno tijelo
Kristovo. Da e svakoj skupini biti osigurano mirno uivanje njezinih
posebnosti18 Kirigin naglaava da treba ii putovima kranske
snoljivosti i ljubavi [] i da treba cijeniti sve to je na drugome
dobro.19 Takoer istie kako je Ivan XXIII. kazao da ne koristi
istraivati tko je vei krivac za raskol. Vjerske razlike nije mogue
premostiti nego putem irenizma. Bez obzira na presti, jer je ljubav
i poniznost najbolji presti istine.20 Osvre se i na dogmatsko polje
te kae kako se na dogmat-skom polju ne moe ni za dlaku popustiti od
vjerskih istina, ali u svakida-njem ivotu moemo mnogo toga irenino
pojasniti i pribliiti21. U sljedeem broju na Kiriginov je lanak
reagirao splitski biskup Frane Frani. Govorei o Kiriginovu irenizmu
Frani se pozvao na osudu istoga koju je izrekao jo
16 Na episkopat za ujedinjenje crkava, u: Katoliki tjednik, 20.
XI. 1927., 6.17 Martin KIRIGIN, to je irenizam?, u: Sluba Boja, 2
(1962.) 4, 177.18 Isto 19 Isto 20 Isto, 178.21 Isto, 179180.
-
Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 4, 851879
857
Pio XII. enciklikom Humani generis. Frani se nije sloio ni s
Kiriginovom re-enicom da isto tako treba izbjegavati sve to nas
rastavlja jer kae da je to pretjerani irenizam te nadodaje kako na
tom podruju nema razloga da mi odstupimo od terminologije koju nam
je na tom podruju ostavio veliki papa Pio XII., i to tako brzo
poslije njegove smrti. Zato gornja reenica neka-ko vrijea.22 No
ubrzo e i biskup Frani promijeniti svoje miljenje tako da e na
prvom zasjedanju Drugoga vatikanskog koncila odrati govor u kojem e
zagovarati poetak dijaloga s pravoslavnima na naem podruju, dijalog
koji e biti utemeljen na respektu prema istini i uzajamnom
razumijevanju, bez ikakvih dvolinosti. . .23 Na drugom zasjedanju
uinio je jo jedan korak naprijed i pohvalio nacrt o ekumenizmu koji
je donijelo Tajnitvo za jedinstvo. Tako je u Slubenom vjesniku
Splitske i Makarske biskupije upozorio da ekume-nizam nije nita
drugo nego nastojanje da se pronau uvijek sve bolji psiho-loki
naini istraivanja kojima emo ljudima prikazati nae istine24. Upravo
je biskup Frani uinio veliki ekumenski iskorak kada je 25. sijenja
1966. u splitskoj katedrali odrao ekumensku molitvu s
predstavnicima Srpske pra-voslavne crkve u Dalmaciji.25 Godine
1967., novinar parikog liberalnog lista Le Monde Paul Jankovich
napast e biskupa Frania zbog lanka Iz moje koncil-ske biljenice.
Odnos Crkve prema pravoslavnima i ateistima kod nas, koji je
objavio u asopisu Crkva u svijetu.26 U tom lanku Jankovich napada
Frania za prozelitizam i tumai kako je prema Franievim rijeima dola
zgodna prili-ka da se pravoslavne privue u Katoliku crkvu. Frani na
to odgovara: Mi emo katoliki biskupi, sveenici, redovnici i
redovnice svojom svetou pri-vlaiti pravoslavne i tako izvriti vrlo
pozitivnu ekumensku ulogu. Ekumen-ska uloga sastoji se u tome da se
uspostavi bratski dijalog, a ne da obraamo druge na svoju vjeru ili
u svoju Crkvu. Prema tome privlaiti znai ovdje pri-vlaiti na
ekumenski razgovor, privlaiti ih prema svetosti, to jest prema
Bo-gu, Kristu i Kristovoj Crkvi, u duhu koncilske deklaracije o
vjerskoj slobodi.27 Biskup Frani nastavit e i dalje promicati
koncilski nauk u poslijekoncilskom vremenu, a osobito e se
odlikovati izuzetnom panjom i potivanjem drugih kranskih zajednica.
Zalagat e se za uspostavu dijaloga i vrednovanje bati-
22 Frane FRANI, Dopis preuzv. splitskog biskupa, u: Sluba Boja,
2 (1962.) 5, 232233.23 Tomislav Janko AGI-BUNI, Vrijeme
suodgovornosti, II, Zagreb, 1982., 441.24 Isto 25 Ekumenski
zagrljaj, u: glas Koncila, 6. II. 1966., 6.26 Usp. Frane FRANI, Iz
moje koncilske biljenice. Odnos Crkve prema pravoslavnima i
ateistima kod nas, u: Crkva u svijetu, 1 (1966.) 1, 2025.27
Frane FRANI, Pariki list krivo tumai misao splitskog biskupa, u:
glas Koncila, 2. IV.
1967., 6.
-
daniel PaTaFTa, Ekumenska gibanja u Hrvatskoj neposredno nakon
Drugoga vatikanskog koncila
858
ne Pravoslavne crkve te ga neki smatraju za jednog od vodeih
ekumenista na hrvatskom prostoru.28
Jo prije negoli je na Koncilu usvojen Dekret o ekumenizmu (21.
studenog 1964.), akovaki biskup mons. Stjepan Buerlein u svojoj je
biskupiji utemeljio dijecezanski odbor za sjedinjenje Crkava,
kojemu je povjerio zadau ekumenskog rada u biskupiji. Dekret o
ustanovljenju izdao je posljednjeg dana velike mo-litvene osmine za
jedinstvo krana. Predsjednikom Odbora imenovan je Ru-dolf verer, a
njegovim tajnikom iril Kos. Uz njih dvojicu u Odboru su se nalazila
jo etvorica sveenika. Odbor je putem Vjesnika akovake biskupije
nastojao sveenstvo i vjernike informirati o ekumenskom gibanju u
svijetu, a posebno se pobrinuo za izdanje hrvatskog prijevoda
Dekreta o ekumenizmu s kratkim osvrtom kardinala Augustina Bee.
Dokument je preveo tajnik Od-bora iril Kos. U sijenju 1966. godine
Odbor je izdao brouru s ekumenskim molitvama.29
Biskupska konferencija Jugoslavije ustanovila je 1967. godine
Biskupsku komisiju za ekumenizam. Za njezina predsjednika izabran
je kardinal Franjo e-per, ime se eljelo pokazati kako Biskupska
konferencija pridaje temi ekume-nizma veliku vanost. Za tajnika je
imenovan prof. dr. sc. Tomislav agi-Buni, koncilski teolog i veliki
zagovornik ekumenizma u poslijekoncilskom razdo-blju.30 Nakon
eperova odlaska u Rim 1968. godine za novog predsjednika komisije
imenovan je beogradski nadbiskup mons. Gabrijel Bukatko.31 Tom je
prilikom Biskupska konferencija odobrila prijedlog tajnika
agi-Bunia da se oformi radna grupa od petnaest lanova, sveenika i
laika koji su ve ranije pokazali svoju zauzetost za ekumenizam.
Cilj te radne skupine bio je organi-zirati i usmjeriti ekumensko
djelovanje na nacionalnoj osnovi. Radna skupina sastala se 27.
svibnja 1969. u Bakoj Palanci, a u njezinu su radu sudjelovali
biskupi Arneri i Buerlein. Grupa je izradila prijedlog za
promicanje ekumen-skog rada u Katolikoj crkvi u Jugoslaviji.
Predloeno je da se uz Ekumensku komisiju Biskupske konferencije
Jugoslavije, sastavljenu od biskupa i Vijea strunih konzultatora,
osnuje Ekumensko tajnitvo kao stalno radno tijelo sa sjeditem u
Zagrebu.32 Ono je trebalo imati izvrni odbor sastavljen od tajni-ka
i deset do petnaest osoba, klerika i laika te plenarni odbor u
kojem bi se
28 Usp. Duan MORO, Nadbiskup Frane Frani i ekumenski pokret i
dijalog, u: Sluba Boja, 47 (2007.) 4, 409426.
29 Usp. Dijecezanski ekumenski odbor u akovakoj biskupiji, u:
Posluni Duhu, 1 (1966.) 4, 125.
30 Plenarno zasjedanje Biskupske konferencije u Zagrebu, u: glas
Koncila, 25. VI. 1967., 6.31 Saopenje, u: glas Koncila, 7. VII.
1968., 3.32 Baka Palanka: Sastanak ekumenske radne grupe, u: glas
Koncila, 15. VI. 1969., 9.
-
Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 4, 851879
859
nalazili tajnici biskupskih i regionalnih ekumenskih vijea.
Djelovanje Tajni-tva zamiljeno je na nain da ono prikuplja i daje
informacije o ekumenskom radu, povezuje ekumenska poduzimanja u
zemlji i odrava veze s ekumen-skim dogaanjima u inozemstvu, promie
prouavanje konkretnih ekumen-skih problema na terenu, potie na
ekumenski rad, osigurava strune savjete u ekumenskim pitanjima,
organizira ili potie simpozije i druge sline strune sastanke s
ekumenskim ciljem, bilo samih katolika bilo u suradnji s drugim
vjeroispovijestima. Grupa se takoer sloila kako kod nas treba
stvoriti eku-mensko ozraje i odgajati katoliku zajednicu za
ekumenizam. Biskupska kon-ferencija je 12. studenog 1969. odbacila
taj prijedlog i izradila Privremeni sta-tut Ekumenske komisije
Biskupske konferencije Jugoslavije. Po tom se Statutu Ekumenska
komisija ustrojava analogno prema Doktrinarnoj komisiji: ine je
lanovi biskupi, koji su ujedno i njezino predsjednitvo, struni
teolozi i drugi lanovi, meu kojima i laici.33
Od velikog znaenja za ekumenski pokret svakako je bio posjet
kardinala epera patrijarhu Germanu u Srijemskim Karlovcima 25.
travnja 1968. Novinar glasa Koncila opisao je taj susret ovim
rijeima: Ni pravoslavni ni katolici nisu eljeli od susreta u
Srijemskim Karlovcima nainiti neto spektakularno. [] Samo tih
susret dvojice ljudi koji osjeaju svu odgovornost za raz vitak
odnosa meu kranskim Crkvama u ovoj dravi.34 Godine 1974. susret e
se ponoviti u Beogradu, kada e zagrebaki nadbiskup Franjo Kuhari
kao predsjednik Biskupske konferencije Jugoslavije pohoditi
patrijarha Germana u Beogradu prigodom proslave pedesete obljetnice
beogradske nadbiskupije.35
irenju ekumenskih ideja osobito je pridonio obnovljeni katoliki
tisak, ponajprije glas Koncila. Tako su u lipnju 1966. godine
trojica profesora Katoli-koga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu
Tomislav agi-Buni, Josip Turinovi i Ivan Golub u svrhu irenja
ekumenskih ideja u izdanju glasa Koncila odluili pokrenuti bilten
za ekumenska pitanja Posluni Duhu U prvom broju ured-nitvo biltena
obratilo se itateljima porukom koja je ujedno ocrtavala cilj i
smisao njegova izlaenja: Bilten Posluni Duhu obraa se zasada
prvenstveno katolicima, naroito sveenicima, ali se nadamo da e i
druga kranska bra-a rado primiti ovu mogunost da doe do veeg
meusobnog upoznavanja. Prvotna svrha ovog biltena jest da mi
katolici to bre i to bolje upoznamo i prigrlimo ekumenski duh koji
proizlazi iz Drugog vatikanskog koncila te
33 Usp. Tomislav Janko AGI-BUNI, Vrijeme suodgovornosti, II,
443444.34 Susret nade u Srijemskim Karlovcima, u: glas Koncila, 12.
V. 1968., 8.35 Usp. Susret kardinala Franje Kuharia s poglavarom
Srpske pravoslavne crkve patrijar-
hom Germanom, u: glas Koncila, 2. VI. 1985., 1.
-
daniel PaTaFTa, Ekumenska gibanja u Hrvatskoj neposredno nakon
Drugoga vatikanskog koncila
860
se tako pripravimo za ekumenski dijalog s ostalom kranskom
braom. Zato e bilten prije svega donositi objanjenja i produbljenja
dekreta Drugog vati-kanskog koncila o ekumenizmu Unitatis
redintegratio36 Mnogi istaknuti crkveni intelektualci, kao i neki
biskupi, podrali su izlaenje biltena. Tako je akovaki biskup
Buerlein pisao urednitvu kako je njime oduevljen te ka-ko e on
unijeti mnogo svjetla u ekumenske probleme, specijalno kod nas.37
Profesor Bonaventura Duda takoer je otvoreno progovorio o biltenu
te je, meu ostalim, istaknuo: Ljudi e vidjeti koliko je
prostranstvo, ozbiljnost i odgovornost u Kristu i u Duhu ekumenskog
pitanja i koliko se u ovo sveto djelo ulae ljubavi, potovanja,
tenje za razumijevanjem. Za razumijevanjem: ne samo da se bolje u
Kristu i u Duhu razumiju same kranske zajednice nego da svi dublje
i bolje, u Duhu, razumijemo samoga Krista Gospodina i Uitelja.38
Gvardijan franjevakog samostana na Kaptolu Zorislav Lajo na-ruio je
za klerikat nekoliko brojeva sa eljom da Franjini sinovi odgovore
prvom poletu sv. Franje prema Orijentu39. Na poetku drugoga broja
biltena urednitvo je naglasilo kako cilj ekumenizma nije zbijanje
kranskih redova kako bi se uspjenije suprotstavili ateizmu, odnosno
da krani zaborave na svoje raspre i da se zajedniki suprotstave
ateistima. Oni to nazivaju opasnim i plitkim shvaanjem te navode
kako ekumenizam nije politiki ve je neto isto religiozno.
Ekumenizam je Boja stvar, ne ljudska. Ne moe biti sagraen na
ljudskom interesnom rauni ni odmjeravanju zemaljskih snaga. []
Eku-menizam ne moe biti utemeljen ni na kakvom biti protiv, ve samo
na biti za. Zato ekumenizam ne moe biti zamiljen kao okupljanje
vjernika za bor-bu protiv ateista, nego kao okupljanje vjernika oko
Krista za svjedoanstvo o realnosti Boje ljubavi prema ovjeku. []
Zato je uspostava pravoga dijaloga meu kranima preduvjet za
uspostavu dijaloga izmeu krana i ateista.40 Bilten Posluni Duhu
izaao je u pet brojeva na svega 150 stranica. Svojom poja-vom a jo
vie sadrajem znaio je mnogo za ralanjivanje ekumenske proble-matike
kod nas. Prestanak izlaenja biltena agi-Buni opravdava djelomino
financijskim razlozima, a djelomino kadrovskim, iako njegovo
obustavljanje tumai samo kao privremeno.41
Ekumenski pokret odvijao se i na niim razinama. Tako je kroz
cijelu 1966. godinu odravan ekumenski etvrtak. Svakoga etvrtka je
odreeni broj
36 Uvodnik, u: Posluni Duhu, 1 (1966.) 1, 1.37 Glasovi italaca,
u: Posluni Duhu, 1 (1966.) 2, 67.38 Isto 39 Isto 40 Uvodnik, u:
Posluni Duhu, 1 (1966.) 2, 3132.41 Usp. Tomislav Janko AGI-BUNI,
Vrijeme suodgovornosti, II, 445.
-
Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 4, 851879
861
upa i samostana, uglavnom franjevakih i dominikanskih,
prikazivao svetu misu za jedinstvo krana.42 Isto se dogaanje
nastavilo i poetkom idue, 1967. godine.43 U kasnijim brojevima
glasa Koncila vie nema podataka o toj vrsti molitve za jedinstvo
krana, to moemo protumaiti kao da je ekumenizam krenuo korak dalje
prema konkretnim ostvarenjima na svim razinama. Tako-er treba
spomenuti i posjet katolikih bogoslova pravoslavnima u Beogradu 20.
svibnja 1963. Prvo su to uinili bogoslovi iz Ljubljane uz dozvolu
svojega nadbiskupa.44 Zatim je 15. veljae 1964. Beograd posjetila
delegacija zagreba-kih katolikih bogoslova.45
Tijekom molitvene osmine za jedinstvo krana 1968. godine prvi
puta su u Zadru u pravoslavnoj crkvi i katolikim crkvama u gradu
zajedno molili i propovijedali katoliki i pravoslavni sveenici, a
susretima je prisustvovao i zadarski nadbiskup.46 Ubrzo je
uslijedio i susret zagrebakog nadbiskupa kar-dinala epera i
zagrebakoga pravoslavnog mitropolita Damaskina u Zagrebu 17.
travnja 1968. Istoga dana naveer mitropolit je uzvratio susret
nadbiskupu eperu u nadbiskupskom dvoru.47 Nedugo nakon toga ibenski
biskup Arne-ri i episkop Stefan doekali su u ibenskoj luci brod
koji je prevozio skupinu od 160 hodoasnika iz Svete Zemlje, nakon
ega je odran molitveni susret u ibenskoj katedrali.48
Zanimljiv je bio i susret katolikih i pravoslavnih novinara s
podruja Jugoslavije 13. studenog 1968. u samostanu Stini kraj
Ljubljane, na kojemu su sudjelovali predstavnici vodeih vjerskih
listova Pravoslavlje, druina i glas Koncila. Osim to su se sloili
kako e se ovakvi susreti odravati ee, no-vinari su donijeli i neke
zakljuke vezane uz ekumensku problematiku. Tako je, meu ostalim,
zakljueno kako e svaki od triju listova otvoriti rubriku u kojoj e
donositi vijesti iz ivota susjednih Crkava. Sve tri redakcije
pri-stupit e prikupljanju dokumentacije o ekumenskom radu. Prilikom
molitve-ne osmine za kransko jedinstvo redakcije e izmijeniti
materijale kako bi
42 Usp. Ekumenski etvrtak, u: glas Koncila, 9. I. 1966., 14; 23.
I. 1966., 14; 6. II. 1966., 14; 20. II. 1966., 14; 6. III. 1966.,
14.; 10. IV. 1966., 18; 8. V. 1966., 13; 22. V. 1966., 14; 5. VI.
1966., 14; 20. VI. 1966., 14; 3. VII. 1966., 15; 17. VII. 1966.,
14; 31. VII. 1966., 10; 14. VIII. 1966., 14; 28. VIII. 1966., 14;
11. IX. 1966., 14; 25. IX. 1966., 14; 9. X. 1966., 14; 23. X.
1966., 14; 6. XI. 1966., 14; 20. XI. 1966., 14; 4. XII. 1966., 10;
25. XII. 1966., 23.
43 Usp. Ekumenski etvrtak, u: glas Koncila, 8. I. 1967., 14; 5.
II. 1967., 14; 19. II. 1967., 14; 5. III. 1967., 14.
44 Usp. Posjet katolikih bogoslova pravoslavnim, u: glas
Koncila, 20. X. 1963., 14.45 Usp. Juraj KOLARI, Ekumenska
trilogija, 1040.46 Usp. Marija GRGI, U Zadru se dogodilo neto
veliko, u: glas Koncila, 11. II. 1968., 6.47 Usp. Sastanak
kardinala epera s pravoslavnim mitropolitom zagrebakim, u: glas
Koncila, 28. IV. 1968., 1, 3.48 Usp. Ekumenski susret u ibeniku,
u: glas Koncila, 26. V. 1968., 7.
-
daniel PaTaFTa, Ekumenska gibanja u Hrvatskoj neposredno nakon
Drugoga vatikanskog koncila
862
svoje itatelje mogle potpunije informirati o ivotu bratskih
Crkava. Takoer su se dogovorili kako treba ispravno informirati
javno mnijenje o pitanjima interkomunije.49
Godina 1970. vrijeme je hrvatskog proljea, tako da se i na
ekumenskom polju osjeaju i neka nacionalna pitanja. To je osobito
dolo do izraaja u pri-godi svjetske molitvene osmine za jedinstvo
krana u govoru nadbiskupa Kuharia 18. sijenja 1970. godine:
Gledajui nae konkretne ekumenske mo-gunosti u okvirima povijesne
stvarnosti, smatram potrebnim izjaviti sljede-e: Pravoslavna Crkva
ivi u srpskom narodu. Gotovo cjelina srpskog naroda ispovijeda se
lanovima te Crkve. Katolika Crkva ivi u hrvatskom narodu. Isto tako
gotovo cjelina Hrvata priznaje se katolicima. Ta dva naroda ive u
jednoj konkretnoj dravnoj i drutvenoj strukturi, ive u konkretnim
povije-snim uvjetima. I Hrvati katolici i Srbi pravoslavni ive u
toj stvarnosti. Stoga je povijesna injenica da uspjeh i dimenzije
ekumenskog pokreta kod nas ovise o toj stvarnosti. to vie bude
izmeu te dvije narodne individualnosti ostva-rena ravnopravnost u
meusobnom potovanju i priznavanju povijesnih, kul-turnih i
ekonomskih vlastitosti svakoga naroda, to e biti povoljniji uvjeti
za stvaranje uvjerljive ekumenske klime i ekumenskog pribliavanja
koje se mo-e i mora ostvarivati uvijek u svjetlu slobode i mira. []
elim biti i s te strane jasan, jer Crkva ne moe biti odijeljena od
konkretnog ivota svojih sinova, koji nisu samo lanovi Crkve nego i
sinovi svoga naroda.50 Na tragu zahtjeva hrvatskoga nacionalnog
pokreta poetkom 70-ih godina XX. stoljea Kuhari je naglasio kako je
ekumenizam ovisan o politikoj, kulturnoj i ekonomskoj
ravnopravnosti naroda u Jugoslaviji, osobito naglaavajui
ravnopravnost Hr-vata i Srba.
Od 3. do 10. rujna 1973. u Vodicama je odran susret Meunarodnoga
ekumenskog drutva na kojem je sudjelovalo preko dvije stotine
lanova. Skup su pozdravili ibenski biskup Arneri i episkop Stefan
uz iju je suglasnost i bio odran.51
Iz priloenog se moe vidjeti kako je odmah po zavretku Drugoga
vati-kanskog koncila ekumenska ideja naila na veliki odjek meu
Hrvatima. Sm ekumenski pristup, u prvom redu prema pravoslavnima,
odvijao se na svim razinama, od razine Biskupske konferencije do
razine up i samostan. Tako
49 Usp. Prvi dogovor katolikih i pravoslavnih novinara u
Jugoslaviji, u: glas Koncila, 1. XII. 1968., 5.
50 Biskup Kuhari o odnosima Katolike i Pravoslavne Crkve, u:
glas Koncila, 25. I. 1970., 7.51 V. V., Meunarodni ekumenski susret
u Vodicama kraj ibenika, u: glas Koncila, 16. IX.
1973., 4.
-
Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 4, 851879
863
slobodno moemo rei da je ekumenska ideja, iako jo u povojima,
vrlo rano zaivjela unutar Crkve u Hrvata.
2.1. Ekumenske teme u Glasu Koncila
Smanjeni pritisak drave na Crkvu poetkom 60-ih godina XX.
stoljea, pro-mjena odnosa Crkve i drave u tome razdoblju, osobito
otvaranje Ivana XXIII. prema zemljama komunistikog bloka kod nas su
se najbolje oitovali kroz pojavu crkvenog tiska. To se ponajprije
odnosi na glas Koncila, a zatim i na druge tiskovine koje su
ugledale svjetlo dana 60-ih godina. Upravo nam to omoguuje da se
ekumensko gibanje na naim prostorima moe sagledati i kroz taj vid.
glas Koncila je od samog poetka, od svojega prvog broja, aktivno
pratio ekumenska dogaanja na razini sveope Crkve i na razini mjesne
Cr-kve. Budui da bi podrobnija analiza uzela puno prostora, jer je
broj lanaka vezanih uz ekumenizam uistinu velik, treba se usmjeriti
na jedan pregledan prikaz djelatnosti toga katolikog tjednika na
ekumenskom polju u razdoblju koje obiljeava poetak suvremenoga
ekumenskog pokreta u Hrvatskoj.
Ve prvi broj, tada jo Talasa Koncila donosi lanak pod naslovom
Sru-imo ograde, u kojem su prikazani vaniji ekumenski dogaaji na
razini ra-zliitih Crkava i vjerskih zajednica citirajui pritom papu
Ivana XXIII.: Doi-te i sruimo ograde koje nas dijele; ponovno
ispitajmo toke nauke koje nam jo nisu zajednike; uznastojmo da
rijeima Vjerovanja dadnemo jedinstveni smisao i ostvarimo
hijerarhijsko jedinstvo.52 lanak zavrava konstatacijom kako
Katolika crkva sudjeluje u svim tim gibanjima s puno srca, ljubavi
i radosti preko svojih promatraa, koji mogu kod sastanaka
nesjedinjenih kr-ana ivim prisustvovanjem i tumaenjima ukloniti
mnoge prividne zapreke i razmimoilaenja meu kranima53 Takoer
prenosi i vijest da je dvanaest pravoslavnih Crkava jednoglasno
odluilo uspostaviti vezu s Rimokatolikom crkvom i poslati promatrae
na Koncil.54 Osobitu panju poklanjao je glas Kon-cila ekumenskim
temama u vrijeme odravanja Koncila, i esto donosio izvje-taje koji
su vezani uz sudjelovanje nekatolikih promatraa, kojih je bilo 68
iz 21 Crkve ili zajednice.55
52 Sruimo ograde, u: Talas Koncila, 29. IX. 1963., 11.53 Isto,
15.54 Historijska odluka pravoslavnih crkava, u: Talas Koncila, 29.
IX. 1963., 24.55 Usp. Sastanak nekatolikih promatraa sa
Sekretarijatom za sjedinjenje, u: glas Koncila,
20. X. 1963., 15.
-
daniel PaTaFTa, Ekumenska gibanja u Hrvatskoj neposredno nakon
Drugoga vatikanskog koncila
864
I nakon Koncila velika se panja posveivala ekumenskim pitanjima.
Osim agi-Bunievih lanaka o ekumenizmu, zaredao se veliki broj
lanaka vezanih uz ovo pitanje na razini sveope Crkve. Zanimljiv je
govor pape Pa-vla VI. o ekumenizmu u kojem on upozorava da prema
pokretu za jedinstvo krana ne treba zauzimati ni stav ravnodunosti,
ni pretjeranog zanosa, ni nepovjerljive sumnjiavosti, nego treba
djelovati stavom povjerenja prema smjernicama Koncila.56 asopis je
s velikim zanimanjem pratio i posjet an-glikanskog poglavara
nadbiskupa Ramseyja papi Pavlu VI. 20. oujka 1966. Tom je susretu
posveena velika panja te je vrlo detaljno obraen.57 Meu brojnim
ekumenskim temama koje su nale svoje mjesto u glasu Koncila treba
istaknuti i govor kardinala Augustina Bee, tajnika Tajnitva za
jedinstvo kr-ana. On kae kako bit dijaloga nije u tome da se
drugoga odvrati od njegove vjere, niti dijalog ima svrhu obratiti
drugoga na nau vjeru te upozorava kako se uvijek, a posebno s naom
odijeljenom braom mora strogo uvati istoa nauke58. No, s druge
strane, dodaje kako bi bila krivo shvaena ljubav prema odijeljenoj
brai kada bi Katolika crkve od njih traila da priznaju odreene
dogme, zakljuke Tridentskog koncila, kao i to kada bi druge Crkve
traile da Katolika crkva revidira dogmu o prvenstvu i
nezabludivosti pape.59 glas Kon-cila donosi i izjavu carigradskog
patrijarha Atenagore I. o povijesnom susretu s Pavlom VI. u
Jeruzalemu: Ve smo u jedinstvu s Rimskom Crkvom i u Ime Kristovo
nastojimo ustanoviti meusobno saobraanje koje e morati zauvijek
izbrisati svaku sjenu nae vjekovne i stoga jo apsurdnije
podijeljenosti. Kolika je glupost bila to smo se odijelili! [] Moj
je san da poem u Rim. [] Gorim od elje da poem u Rim. U Jeruzalemu
je jedinstvo prestalo biti nedostino. [] Taj susret nije bio
pripremljen ostvario se kao dar neba.60 Jednom drugom prigodom
Atenagora e se izjasniti kako je Koncil bio prekretnica u povijesti
kranstva te smo izali iz svojih utvrda, koje su stoljeima bile
zatvorene. [] Najglavniji zadatak crkvenih poglavara u ekumenskom
djelovanju bit e da uvjere svoje vjernike kako svi zajedno
pripadamo jednoj istoj Crkvi.61
U prvoj polovici 1967. godine glas Koncila izvjetava o
ekumenskim do-dirima izmeu njemakoga katolikog episkopata i Srpske
pravoslavne crkve prenosei izvjetaj sa susreta u Beogradu, koji je
bio odran od 29. oujka do
56 Usp. PAVAO VI., to je taj ekumenizam, u: glas Koncila, 6. II.
1966., 1.57 Nadbiskup Ramsey posjetio papu, u: glas Koncila, 10.
IV. 1966., 5.58 Augustin BEA, to znai ekumenizam?, u: glas Koncila,
3. VIII. 1966., 3.59 Isto 60 ATENAGORA I., Ve smo u jedinstvu s
Rimskom Crkvom, u: glas Koncila, 28. VIII.
1966., 5.61 ATENAGORA I., Jedinstvo Crkvi nije daleko, u: glas
Koncila, 4. XII. 1966., 3.
-
Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 4, 851879
865
1. travnja, odnosno susreta njemakih biskupa s patrijarhom
Germanom.62 Ta-koer prenosi i govor pape Pavla VI. o jedinstvu
krana u kojemu papa, po zavretku godinje skuptine Tajnitva za
kransko jedinstvo, navodi kako je strpljivost ekumenska krepost63.
Nadodaje kako se ekumenski duh uko-rijenio zaslugom Koncila,
spominjui pritom susrete s najviim vjerskim po-glavarima
nesjedinjenih kranskih Crkava. Govor je zakljuio konstatacijom kako
izmeu asne Pravoslavne Crkve i Katolike Crkve ve postoji jedna
vrsta zajednitva koje se raa i koje nagovjetava da emo vidjeti
blagoslovlje-ni i blistavi dan naeg potpunog i dubokog jedinstva64.
Nadalje, glas Koncila prenosi i nove uredbe o sudjelovanju u
liturgijskim inima izmeu katolika i drugih krana kako je to odredio
Ekumenski direktorij od 14. svibnja 1967.65 Osobito veliku
pozornost izazvao je susret Atenagore I. i Pavla VI. u Carigra-du
25. srpnja 1967. kojemu je glas Koncila posvetio vei broj
stranica.66 Tako-er izvjeuje o dolasku Atenagore u Beograd 11.
listopada 1967., na njegovu proputovanju u Rim,67 te o njegovu
dolasku u Rim u posjet Pavlu VI.68 Svim tim dogaajima od ekumenskog
znaenja za sveopu Crkvu glas Koncila je pridavao veliku panju i
detaljno ih pratio u svojim novinskim izvjeima. To je na
svojevrstan nain pokazatelj velike aktualnosti ekumenskih tema u
poslijekoncilskom razdoblju, kako na razini sveope Crkve, tako i na
razini Crkve u Hrvata. Osobito je vidljivo da je ekumenski duh koji
je zahvatio Cr-kvu u Hrvata u poslijekoncilskom razdoblju bio
izrazito jak i proiren te da je ta problematika zaokup ljala velik
dio i ondanjih katolikih tiskovina, meu kojima je prednjaio glas
Koncila.
Poetkom 70-ih godina XX. stoljea ekumenske e teme zauzimati malo
mjesta u rubrikama glasa Koncila, za razliku od ranijeg razdoblja.
Povod tomu bit e i vrijeme hrvatskog proljea kada e u prvi plan vie
izbiti nacionalne teme, a osobito odnos sa Srpskom pravoslavnom
crkvom. Od znaajnijih eku-menskih tema nalazimo tek 1972. godine
veliki lanak o smrti patrijarha Ate-nagore I. i o njegovim
zaslugama za ekumenski pokret.69 Godine 1973. objavljen
62 Zapoeli ekumenski dodiri izmeu njemakog katolikog episkopata
i Srpske pravo-slavne crkve, u: glas Koncila, 30. IV. 1967., 6.
63 Isto 64 PAVAO VI., Drimo da izmeu asne Pravoslavne Crkve i
Katolike ve postoji neko
zajednitvo, u: glas Koncila, 14. V. 1967., 4.65 Usp. Novo o
ekumenizmu, u: glas Koncila, 11. VI. 1967., 3.66 Usp. Zagrljaj Rima
i Carigrada, u: glas Koncila, 6. VIII. 1967., 1, 711.67 Usp.
Patrijarh Atenagora u Beogradu, u: glas Koncila, 22. X. 1967., 1;
Srpska crkva podu-
pire rad za jedinstvo krana, u: glas Koncila, 22. X. 1967., 5.68
Usp. Atenagora u Rimu, u: glas Koncila, 5. XI. 1967., 1, 3, 45.69
Umro patrijarh Atenagora I., u: glas Koncila, 23. VII. 1972.,
13.
-
daniel PaTaFTa, Ekumenska gibanja u Hrvatskoj neposredno nakon
Drugoga vatikanskog koncila
866
je lanak o posjetu koptskog poglavara Amba enude III. papi Pavlu
VI.70 Tu je i lanak vezan uz 25. obljetnicu Ekumenskog vijea Crkava
koja je proslavljena u enevi od 22. do 29. kolovoza 1973..71
Ekumenski duh koji je zahvatio Crkvu u razdoblju odmah nakon
Koncila kao da je poeo jenjavati poetkom 70-ih godina. Bilo je sve
manje susreta i la-naka vezanih uz ekumenizam, a to se odravalo na
svim poljima ekumenske djelatnosti. Upravo se ta injenica moe
iitati i iz poveeg lanka glasa Konci-la posveenog ekumenizmu u
kojem se govori o svoj tunoj slici ekumenizma kod nas72. U tom
lanku donosi se i pismo s izvanrednog zasjedanja Biskup-ske
konferencije od 29. i 30. sijenja 1974. u Zagrebu koja je uputila
Pastirski poziv svim lanovima Katolike crkve u Jugoslaviji na
oivljavanje ekumenskog duha i na-stojanja 73 Iako je prvotno
oduevljenje s vremenom splasnulo i ostavilo veliku prazninu na
ekumenskom polju, i dalje je bilo dogaaja vrijednih panje. Tako je
u Mariboru od 23. do 26. rujna 1974. odran Prvi ekumenski simpozij
u Jugo-slaviji koji je organizirao Teoloki fakultet u Ljubljani u
dogovoru s Teolokim fakultetom Srpske pravoslavne crkve u Beogradu
i Katolikim bogoslovnim fakultetom u Zagrebu. Tema simpozija bila
je pastoralni problemi krana u Jugoslaviji u odnosu na sakramente i
posebno na euharistiju74. No, da mnoga oekivanja poslijekoncilskog
razdoblja nisu bila ostvarena te da ekumenizam nije poluio one
rezultate kojima su se nadali mnogi iskreni ekumenisti onoga
vremena, oito je i iz jednoga pisma Mije kvorca, s kraja 1974.
godine, u kojem meu ostalim kae: Bili smo radosni kada su se
sastajali papa i patrijarh u Jeruzalemu, u carigradskom Fanaru, u
Rimu. [] Kada je papa molio zajedno s nadbiskupom Ramseyem [] i s
pokojim drugim odijeljenim visokim pre-latom. [] Veoma su utjeno
odzvanjale duboko bratske rijei kardinala Bee upravljene
odijeljenoj brai. [] No danas nam je nekud nelagodno. Hladno.
Sumrtvo Katolici i ostali krani pohaaju se, razgovaraju, dopisuju i
mo-le. Uza sve to koliki krajevi svijeta, i kranskog svijeta jedva
osjeaju da se ostvaruje Isusova elja s Posljednje veere da svi budu
jedno.75 Ovaj lanak moda ponajbolje pokazuje kako je splasnulo
prvotno ekumensko oduevlje-nje i kako je time zapoela nova faza
ekumenizma na naim prostorima koja
70 Usp. Postoji stvarna mogunost da 25 milijuna Kopta obnovi
jedinstvo s Rimskom Cr-kvom, u: glas Koncila, 27. V. 1973., 13.
71 Usp. Pravoslavni upozoravaju da ipak treba navijetati Krista,
u: glas Koncila, 16. IX. 1973., 4.
72 Kranska nesloga-sablazan namjesto navijetanja evanelja, u:
glas Koncila, 17. III. 1974., 3.
73 Usp. Isto 74 Tomislav IVANI, Uzajamno otkrie euharistije, u:
glas Koncila, 6. X. 1974., 3, 11.75 Mijo KVORC, Jadni na
ekumenizam, u: glas Koncila, 25. XII. 1974.
-
Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 4, 851879
867
e trajati sve do poetka 90-ih godina XX. stoljea kada e se zbog
novonastalih drutveno-ekonomskih i povijesnih prilika pred
ekumenizmom pojaviti novi izazovi i prepreke, koji nasreu ni u
najtee ratno vrijeme nee uspjeti utrnuti autentinu koncilsku
ekumensku svijest u Katolikoj crkvi u Hrvatskoj.
2.2. Ekumenska misao Tomislava Janka agiBunia u
poslijekoncilskom razdoblju
Moda niti jedna osoba nije toliko obiljeila ekumenski pokret
unutar Crkve u Hrvata koliko kapucin Tomislav Janko agi-Buni
(Brodarovec kraj Vara-dina, 2. II. 1923. Zagreb, 21. VII. 1999.),
koji je kao aktivni sudionik Drugoga vatikanskog koncila svakako
jedna od najznaajnijih osoba koje su pridonijele irenju ekumenske
misli u Hrvatskoj i sustavnom ekumenskom radu meu katolicima u
ondanjoj Jugoslaviji. agi-Buni je u nizu lanaka koje je objavio u
glasu Koncila i biltenu Posluni Duhu iznio temeljne misli
hrvatskoga eku-menskog pokreta, osobito u razdoblju koje je
uslijedilo nakon Koncila, kada su svi sa zanosom pristupali novini
u Katolikoj crkvi koja je u mnogoemu bila obiljeena i ekumenizmom.
Njegovi lanci najbolje oslikavaju ono vrijeme, ali su i idejni
putokaz u kojem se smjeru trebao kretati ekumenizam u naim
krajevima.
Prvi svoj lanak u glasu Koncila objavio je 1964. godine, jo u
vrijeme tra-janja Koncila. Zapoinje ga definicijom ekumenizma:
Ekumenizam je pokret za ujedinjenje svih kranskih zajednica u
jednoj Crkvi Kristovoj.76 Prema njemu, radi se sada o novoj metodi
koja tei tome da otkrijemo drugoga i da postignemo jedinstvo u
Kristu. Nekoliko je osnovnih ideja vezanih uz eku-menizam od kojih
je prva irenizam. Prema tome, jedinstvo mora biti u jednoj vjeri i
iskrenoj ljubavi77. Pravi ekumenizam nije u tome da se zajednice
odriu ili da zataje ono u to vjeruju, niti od odijeljene brae treba
zahtijevati da se oni radi nekoga prividnog mira odreknu svoje
savjesti. Svi se trebaju truditi da pokuaju pronai ono dobro to
svaka zajednica ima i to potjee od Krista, pa makar esto izreeno u
drugoj formi. Druga ideja je dijalog, a dijalog je raz-govor.
Katolici trebaju uti to kau drugi, ali bi i drugi trebali uti to
kau katolici te je potrebno pronai koliko se svi zajedno slau s
Isusom Kristom. Jedinstvo krana ne moe se postii u vodoravnoj
liniji nego samo u meu-sobnim dodirima i raspravama i to u okomitoj
liniji u jedinstvu s Kristom i u vjernosti Kristu. Zbog toga treba
poi na izvore, u prvom redu svetopisamske, a zatim na najstarije
tradicije, liturgije, u najintimniju misterioznu vezu s Du-
76 Usp. Tomislav AGI-BUNI, to je ekumenizam?, u: glas Koncila,
25. XII. 1964., 4.77 Isto
-
daniel PaTaFTa, Ekumenska gibanja u Hrvatskoj neposredno nakon
Drugoga vatikanskog koncila
868
hom Svetim koji djeluje u Crkvi78. Ovo su dva bitna smjera:
vjernost Kristu i miroljubiva elja da razumijemo jedini druge.
agi-Buni nadalje kae: Mi katolici vjerujemo da smo prava Crkva koja
posjeduje bitno jedinstvo, koje se vidljivo oituje u zajednitvu sa
stolicom Petrovom: mi se toga ne moemo od-rei, a pravi ekumenisti
to od nas ni ne trae, makar nisu u jedinstvu Katolike crkve.79
Ekumenski rad ponajprije se tie obrazovanih teologa, sveenika i
bi-skupa, a svi e vjernici biti ekumenisti ako u prvome redu budu
vjerni Kristu i njegovu evanelju.80
agi-Buni e smatrati kako je vjernost Koncilu usko vezana uz
ekume-nizam. Pozivajui se na Dekret o ekumenizmu kae kako je briga
za ekume-nizam, odnosno za uspostavu punog jedinstva, stvar cijele
Crkve, u skladu s ulogama koje svatko ima u Crkvi. On ne bi trebao
biti samo djelatnost hijerar-hije, nego svih slojeva vjernika.
Osobitost ekumenizma kod nas oituje se u posebnim prilikama koje su
kod nas vladale. Naglaava kako treba shvatiti da ekumensko gibanje
prije svega ima samo i iskljuivo religiozni sadraj te stoga iz
njega treba iskljuiti svaki nacionalizam, koji teko obiljeava
pravoslavne i katolike na ovim prostorima. To je pitanje Kristove
haljine koja je alosno raz-derana. Sjedinjenje se moe dogoditi samo
u Kristu Isusu.81 Uvijek kada govori o ekumenizmu na prostoru
Jugoslavije, agi-Buni uporno naglaava opasnost nacionalizama za
ekumenski pokret i zato stalno istie kako ekumenizam ne ugroava
niiji nacionalni identitet nego je on duhovna stvarnost koja se
treba dogaati u Isusu Kristu. Stoga iz njega treba iskljuiti sve to
je, kako on kae, ovozemaljsko82. Ekumenizam prema njemu ne eli
nikome nita oduzeti niti ikoga staviti u bilo kakav dubiozni
poloaj, ve se eli pravo duhovno jedin-stvo u raznovrsnosti, gdje e
svaki sauvati svoja dobra83. Ekumenska nasto-janja u naim krajevima
moraju u prvom redu zauzeti jasan stav u odnosu na negdanji rad na
sjedinjenju katolika i pravoslavnih. Pritom treba odbaciti sve
nereligijske elemente, osobito politiko-nacionalne, kulturne i
dravotvor-ne ciljeve kako oni ne bi optereivali kranski cilj a to
je jedinstvo Crkava. Nadasve ideju koja je crkveno jedinstvo
vezivala uz jedinstvo svih Slavena ili ga shvaala kao komponentu
narodnog jedinstva izmeu Hrvata i Srba.84 a-gi-Buni smatra da
zbliavanje katolika i pravoslavaca na ekumenskom polju
78 Isto 79 Isto 80 Isto 81 Usp. Tomislav AGI-BUNI, Gdje smo s
ekumenizmom?, u: glas Koncila, 9. I. 1966., 3.82 Isto 83 Isto 84
Usp. Tomislav AGI-BUNI, Ekumenizam bez romantike, u: glas Koncila,
2. IV. 1967., 4.
-
Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 4, 851879
869
treba biti osloboeno od nacionalnih i politikih uvjetovanosti te
kako treba razlikovati vjerniku od nacionalne pripadnosti. Pitanje
odnosa Hrvata i Srba treba rjeavati trijezno i bez zatakavanja
povijesnih rana i nesporazuma, a sve odnose koji optereuju ta dva
naroda treba rjeavati politikim sredstvima, ne nasiljem. Stoga pie
kako na ekumenizam treba voditi rauna o konkretnim problemima na
naem prostoru i tu on eli ostvariti Kristovo jedinstvo koje je
metanacionalno, ono transcendira narode. Ono pomae da se narodi
mogu bolje razumjeti, ali nikada ono ne ukida i ne smije ukidati
narode.85
Na tom tragu agi-Buni nastavlja govoriti o ekumenizmu kao onome
koji nije uperen ni protiv koga na svijetu, osobito ne protiv
ateista, jer je Krist doao na svijet da spasi sve ljude i povede ih
na put ljubavi. Tako i kranski rad na razumijevanju, zbliavanju,
ljubavi i sjedinjenju ide za time da budemo jedno u Kristu, a ne da
se otvara novi front protiv nekoga. Zato je potrebno u skladu s
Dekretom o ekumenizmu reformirati Crkvu kao cjelinu i raditi na
unutarnjem obraenju srca.86 Osobito naglaava kako ekumenizam nije
taktiki potez Crkve prema ateizmu, jer ekumenizam nije oportunizam,
ve je to Boja stvar a ne ljudska. On je uvijek za, nikada protiv.
Ekumenizam je prije svega okupljanje vjernika oko Krista za
svjedoanstvo realnosti Boje ljubavi prema ovjeku. Jer samo se po
toj ljubavi, odnosno bratskoj ljubavi onih koji vjeruju, ostvaruje
stvarni znak jedinstva u Kristu i tek tako svijet moe spoznati da
Bog doista jest u svijetu i povijesno prisutan.87
Ekumensko nastojanje oko jedinstva treba zahvatiti sve vjernike,
ne smije ostati samo pregovaranje iza zatvorenih vrata. Povijest je
pokazala da se takva vrsta dogovora pokazala neuspjenom. Ako Crkva
hoe ostati vjerna evane-lju, ekumenski rad mora ii za tim da se
stvori ekumenska klima, ostvarivanje jednoga iskrenog stanja
kranske ljubavi i razumijevanja, putem strpljivog i dugotrajnog
odgajanja svih za potivanje drugoga i za ljubav, a protiv
fanatiz-ma. Zato je prvi zadatak ekumenizma stvaranje sveope
ekumenske klime88. Temelj ostvarivanja takve klime jest molitva bez
koje se ne moe doi do pu-nog jedinstva niti ozbiljno krenuti putem
ekumenizma: Na ovaj ekumenski put kako ga je zacrtao Koncil moe se
zakoraiti samo u molitvi89 Molitveni ekumenizam za agi-Bunia je
poetak svakog ekumenizma i on mora za-hvatiti najire slojeve
vjernika. Upravo je taj duhovni ekumenizam temeljna
85 Isto 86 Usp. Tomislav AGI-BUNI, Gdje smo s ekumenizmom?, 3.87
Usp. Tomislav AGI-BUNI, Ekumenizam kao svjedoenje, u: Posluni Duhu,
1 (1966.) 2,
3132.88 Tomislav AGI-BUNI, Ekumenizam bez romantike, 4.89
Isto
-
daniel PaTaFTa, Ekumenska gibanja u Hrvatskoj neposredno nakon
Drugoga vatikanskog koncila
870
i neophodno potrebna klima, nuna atmosfera, u kojoj se moe
razvijati sav ostali ekumenski rad i svako drugo nastojanje prema
vidljivom jedinstvu90. I sam Koncil upuuje na to da se zajedno moli
s rastavljenom braom, da se mole molitve koje su tako ureene i
voene kao zajednike molitve. Potrebno je da se krani razliitih
konfesija zajedno okupe i mole jer time pokazuju da imaju neto
zajedniko to ih intimno vee i ujedinjuje, a zajednika molitva je
upravo najbolji izvanjski znak kranskog jedinstva. Kroz nju se
najbolje vidi to krane povezuje. U prvom redu to je zajednika vjera
u Presveto Trojstvo, Krista Spasitelja, zatim zajednika Rije
pohranjena u Bibliji i sama molitva. Ona je ta koja omoguuje svakom
kraninu iskustvo kako je s drugim kra-ninom povezan drukije nego s
nekrtenim. Ekumenska molitva treba biti u potpunosti iskrena,
istinita jer sve to se protivi istini, protivi se Duhu Kri-stovu,
pa zato i ekumenizmu91.
Sam ekumenski rad ukljuuje obostranost, odnosno uspjeh
ekumenizma ovisi o tome da sve strane zaponu unutarnje napore i da
se obnove u Kristu te tako trae putove pravog jedinstva. Jedinstva
nema bez obostrane obnove i obostrane zauzetosti. To je kod
katolika zapoeo Koncil koji je Crkvu stavio u stanje prave
evaneoske obnove i uputio katolike na konkretne korake prema
ostaloj brai. Zato katolici trebaju krenuti s povjerenjem u
Kristovu ljubav i snagu Duha Svetoga drei se smjernica Koncila na
ekumenskom putu. Sama bit ekumenizma sastoji se prema agi-Buniu u
iskrenom prijateljskom pri-laenju k drugome, dajui mu to mi imamo i
od njega primajui to nam on moe dati.92 On smatra da pravi
ekumenizam ne uzima sebi u zadatak utvrditi stupanj i veliinu
krivnje pojedinih kranskih zajednica za ono to se do-godilo u
prolosti. Ekumenizam se treba okrenuti prema budunosti i traiti
jedinstvo u Kristu, rast u ljubavi i opratanju, a ne u
razraunavanju s drugim zajednicama i opravdanju vlastite
prolosti.93 Put kojim je krenulo katoliko kranstvo za njega je novi
i drukiji put. Iako Crkva vrsto vjeruje da je ona prava Crkva
Kristova i da ona posjeduje Kristovu istinu i milost, ipak ona
po-ziva na to da upoznamo odijeljene krane i da vidimo to oni imaju
zajedni-ko s nama. Koncil nije, prema agi-Buniu, promijenio neto
bitno u shvaanju Crkve o samoj sebi, ali je promijenio stav prema
osobama i zajednicama.94 Ono to bitno odlikuje poslijekoncilsku
Crkvu jest to to je zakoraila u dijalog.
90 Tomislav AGI-BUNI, Ekumenska molitva, u: Posluni Duhu, 1
(1966.) 2, 33.91 Isto, 36.92 Usp. Tomislav AGI-BUNI, Ekumenska
problematika kod nas, u: Posluni Duhu, 1
(1966.) 3, 7576.93 Usp. Isto, 7778.94 Tomislav AGI-BUNI, Ali
drugog puta nema, Zagreb, 1986., 225226.
-
Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 4, 851879
871
I unutar same sebe i prema drugima. On je bitan i nezaobilazan.
agi-Buni kae kako je prva i temeljna spoznaja da u dijalog ne
stupaju nauke nego ljudi. Dijalog ukljuuje da sugovornika priznamo
kao ravnopravnog, i zato treba znati sluati, a ne samo govoriti:
Dijalog poinje od toga da drugome priznam slobodu i jednakost da
prihvati ili ne prihvati moju misao, prema svome iskre-nom
uvjerenju i savjesti.95 Prema tome krani trebaju postati ljudi
dijaloga, njegovi ostvarivatelji meu sobom. Najprije unutar Crkve,
zatim s ostalom kr-anskom braom, s drugim religioznim skupinama i,
naposljetku, s onima koji ne vjeruju.96
Postavlja se pitanje kako je agi-Buni na tragu Koncila zamiljao
kran-sko jedinstvo. U jednome lanku u biltenu Posluni Duhu kae kako
u poni-znosti srca moramo priznati da mi ne znamo kako e se
ostvariti jedinstvo, niti moemo predvidjeti kako e Bog to izvesti,
ali je na zadatak boriti se za jedinstvo i sve uiniti kako bi se
ono ostvarilo. Stoga je za budue jedinstvo osobito vano zapoeti na
unutarnjem radu, zapoeti obnovu same Crkve koju je zacrtao Koncil.
Ekumenizam zahtijeva svestranu obnovu Crkve koja treba ii k tome da
postane to vjernija Kristu u svojemu vremenu. Zato je nemogue odmah
staviti na papir uvjete i naine kako e se jedinstvo provesti te
utvrditi kakav e vanjski izgled ono imati. Sve to ovisi o
svestranoj obnovi Crkava na putu njihove sve vee vjernosti Kristu i
ostvarenja poslanja da slue Kristu u suvremenom svijetu.97 To je
ona vodoravna vertikalna dimenzija o kojoj je govorio agi-Buni, a
koja u prvom redu zahtijeva obnovu Crkve kako bi se zatim
uspostavio okomiti odnos prema gore, prema Kristu koji je jamac
jedin-stva svih kranskih Crkava i zajednica.98 Sve Crkve i kranske
zajednice mo-raju se kretati po toj vertikalnoj dimenziji kako bi
stresle sa sebe prah stoljea i zablistale pred svijetom u Kristovoj
istoi99
Ekumensko otvaranje za agi-Bunia je bilo polazite za planetarno
otvaranje. Religije su prema njemu kohezivna snaga, a religijsko
zajednitvo je jedno od srnih poela koja su ujedinjavala ljude. To
vrijedi i za kranstvo u svim njegovim formama. Novost ovoga vremena
jest ta to su sve Crkve i zajednice prihvatile jedno dinamiko
ujedinjavanje svijeta koje ne zahtijeva ni od koga da napusti svoje
stavove ili da prihvati stavove drugoga, ve da se pone traiti
iskrenost i otvorenost za probleme i respektiranje drugoga kao
95 Tomislav AGI-BUNI, to je dijalog, u: glas Koncila, 31. VII.
1966., 3.96 Tomislav AGI-BUNI, to je dijalog, u: glas Koncila,14.
VIII. 1966., 3.97 Usp. Tomislav AGI-BUNI, Ekumenska problematika
kod nas, 8384.98 Usp. Tomislav AGI-BUNI, to je ekumenizam?, 4.99
Tomislav AGI-BUNI, Ekumenska problematika kod nas, 84.
-
daniel PaTaFTa, Ekumenska gibanja u Hrvatskoj neposredno nakon
Drugoga vatikanskog koncila
872
drugoga.100 Za njega je to ostvarenje vidljivo kroz rad
Ekumenskog vijea Cr-kava i kroz gibanje koje je uslijedilo nakon
Drugoga vatikanskog koncila, koji je otvorio Crkvu prema ostalim
religioznim gibanjima i zajednicama, prema kulturnim i drugim
vrstama grupiranja, prema ateistima i ateistikohumani-stikim
gibanjima.101 Da bi se ekumenizam mogao ostvarivati na globalnom
planu, potrebno je da sve Crkve i zajednice zaponu svestranu
obnovu, kao to je to uinila Katolika crkva na Drugome vatikanskom
koncilu.
lanci Tomislava agi-Bunia koje je objavljivao u koncilskom i
poslije-koncilskom vremenu, u razdoblju neposredno nakon zavretka
Koncila, odiu trezvenou u promiljanju o ekumenskim potrebama ali i
zanosom Crkve koja se otvorila svijetu. Svakako da je taj zanos
zahvatio i teologa i vjernika koji je i sm bio sudionik Koncila te
koji je njegove zakljuke nastojao prenijeti i u vlastiti narod. No,
ne moe se ne zamijetiti da je agi-Buni vrlo realan u svojim
zahtjevima vezanima uz ekumenizam. Sam duboko vjeruje u ideju
ujedinjenja svih kranskih Crkava i zajednica, ali je svjestan da je
put pre-ma tome korjenita obnova i reforma vlastitih redova. Zatim,
tu je neizostavna uloga dijaloga, koji drugog prihvaa i upoznaje. S
druge strane, vrlo je dobro svjestan svih odnosa koji su
optereivali kranske Crkve u prolosti i potrebu da se te podjele
nadiu. Zato smatra da je molitva, kako zajednika tako i osob-na,
poetak i put prema nadilaenju tih podjela ali i nain da se
uspostavi ona vertikala, o kojoj tako esto govori, koja bi zatim
bila jamac jedinstva. Takoer je duboko svjestan koliko je povijesno
nasljee optereujue za nae prostore i koliko razliiti nacionalizmi
utjeu na odnose katolika i pravoslavaca. Tu po-sebno istie duhovnu
i religioznu dimenziju ekumenizma koji bi trebao nadi-laziti sve
nacionalne, drutvene, povijesne i kulturne barijere, iako ne bjei
od problema koji su vrlo oiti. Neosporna je injenica da je agi-Buni
pionir ali i najvei mislioc ekumenizma Crkve u Hrvata. Njegov
entuzijazam i jasnoa u ekumenskom promiljanju utrli su put daljnjim
ekumenskim zbivanjima u kojima je esto i sm uzimao udjela.
2.3. Srpska pravoslavna crkva i ekumenizam u poslijekoncilskom
razdoblju
Ve je agi-Buni primijetio kako se kod nas potencira s povijesnom
injeni-com da se etnika i kulturna granica izmeu Hrvata i Srba
pokriva s vjerskom granicom izmeu katolicizma i pravoslavlja102.
Prema njemu, tu injenicu tre-
100 Tomislav AGI-BUNI, Ali drugog puta nema, 259.101 Usp. Isto
102 Isto
-
Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 4, 851879
873
ba zrelo ocjenjivati te objektivno i zrelo o njoj suditi103,
pritom se ne smijemo zaslijepiti uskogrudnou ili fanatizmom, nego
treba iskreno i mudro i pote-no i odvano traiti takve putove
budunosti koji nee dozvoliti da se padne natrag u konfuzije i
zloporabe u koje se padalo toliko puta u prolosti104 Zato kae kako
ekumenizam ne stavlja u pitanje osebujnost hrvatskog niti
osebuj-nost srpskog naroda, ve eli da dovede do vidljivog jedinstva
u Kristu izme-u Katolike i Pravoslavne crkve. Hrvati ostaju Hrvati,
a Srbi ostaju Srbi105
Ekumenizam je na naim prostorima prvenstveno bio usmjeren na
od-nose sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Njezina brojana veliina i
prisutnost na hrvatskom etnikom prostoru svakako su veinu
ekumenskih nastojanja usmjeravale upravo prema toj instituciji. To
je zamijetio i agi-Buni koji stoga i progovara kako treba nadii
povijesne podjele i sukobe koji su optereivali Hrvate, kao veinski
katolike, i Srbe, kao veinski pravoslavce, kako bi se pri-stupilo
ekumenizmu. Uglavnom su sva nastojanja i hrvatskog episkopata, kao
i niih razina crkvene hijerarhije te irih slojeva puka bila
usmjerena prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Bilten Posluni Duhu objavio je 1966. godine lanak profesora
Teolokog fakulteta Srpske pravoslavne crkve u Beogradu dr.
Dimitrija Dimitrijevia pod nazivom Reagovanja pravoslavnih na
ekumenizam Drugog vatikanskog sa-bora. Dimitrijevi zapoinje svoj
lanak konstatacijom kako u samoj sutini hrianstva duboko
ukorijenjena potreba za jedinstvom ne samo hrianskog sveta nego i
celog oveanstva u nae se vreme ispoljava u obliku enje za
uspostavljanjem naruenog crkvenog jedinstva106. Po njemu je ta
duboka e-nja ostvarena u tri glavna oblika: Ekumenskom vijeu
Crkava, Drugom vati-kanskom koncilu i Svepravoslavnoj konferenciji
na Rodosu. Osobito je vano napomenuti, kae Dimitrijevi, kako
Katolika crkva ostvaruje sve bolju klimu toliko vanu za ekumenske
susrete, a koja je znak dubokih duhovnih promje-na unutar nje same.
Upravo su ta nova klima koju je stvorila Katolika crkva i
djelovanje Ekumenskog vijea Crkava doveli do toga da se u ekumenska
na-stojanja ukljuila i Pravoslavna crkva.107 Osobito je to dolo do
izraaja tijekom Tree svepravoslavne konferencije na Rodosu, od 1.
do 14. studenog 1964., gdje je zakljueno kako pravoslavne Crkve ele
njegovati dobre odnose sa svim kranskim Crkvama i konfesijama za
izgradnju hrianskog jedinstva u jed-
103 Isto 104 Tomislav AGI-BUNI, Ekumenska problematika u nas,
77.105 Isto, 78.106 Dimitrije DIMITRIJEVI, Reagovanja pravoslavnih
na ekumenizam Drugog vatikan-
skog koncila, u: Posluni Duhu, 1 (1966.) 4, 105.107 Usp. Isto,
106.
-
daniel PaTaFTa, Ekumenska gibanja u Hrvatskoj neposredno nakon
Drugoga vatikanskog koncila
874
noj, svetoj, sabornoj i apostolskoj crkvi Gospodnjoj, shodno
njegovim reima da svi budu jedno108. Kao vanu prepreku ostvarivanju
punog jedinstva Di-mitrijevi vidi katoliko uenje o papinoj ulozi u
katolianstvu, ali ni to ne bi trebao biti problem jer je Katolika
crkva, prema njemu, zahvaena procesom obnove koja ide za tim da se
svi historijski nanosi koji su nepotrebni ili ak tetni po crkvu i
njeno jedinstvo odstrane i vrate prvobitnu istou crkve koja bi bila
prihvatljiva za druge crkve koje ele jedinstvo109. Posebno naglaava
kako je povoljno utjecala promjena terminologije koja vie
pravoslavne ne na-ziva izmaticima ili jereticima nego braom u
Hristu110 te njihovim Cr-kvama priznaje eklezioloki karakter. Tu
promjenu on vidi u tome to se Krista shvaa kao ugaoni kamen i
sredite Crkve te otud kao izvritelja i uzdritelja njezina
jedinstva, a s druge se strane odijeljenoj brai priznaje veza s
Kristom i Svetim Duhom, te sve to je na tom kamenu sazdano ini
jednu, svetu, sa-bornu i apostolsku crkvu111. Sudbonosnu ulogu u
odnosima Katolike i Pra-voslavne crkve trebao bi imati biskupski
(episkopski) kolegij, a to bi ujedno mogao biti i izvor potekoa,
jer bi nanovo trebalo definirati poloaj apostola Petra u njemu i
njegov odnos prema Crkvi kao cjelini, odnosno odrediti ulo-gu
rimskog biskupa u odnosu na cijeli biskupski kolegij. Ponovno
naglaava kako je katoliki nauk o papi sam po sebi velika smetnja
pitanju crkvenog jedinstva, osobito u odnosu na biskupski kolegij i
sveopi sabor. Istie kako je ovdje glavni problem ovisnost
biskupskog kolegija o papi, koji kao takav ne uiva samostalnost
koja mu po pravoslavnom uenju po boanskom pravu pripada112. Pri
kraju svojega lanka zakljuuje kako se ekumenizam Drugo-ga
vatikanskog koncila, s obzirom na razvoj meucrkvenih odnosa i
teoloke misli, nalazi tek u pripremnoj fazi, ali i ta faza obeava
da e tijekom vremena doi do jaeg zbliavanja. Za to je potreban
teoloki dijalog u pitanjima koja su sporna. Potreban je i dijalog
ljubavi koji e se voditi ne samo rijeima nego i djelima, osobito na
razini meucrkvene suradnje. Svjedoenje te ljubavi nema samo
soterioloko ve i ekumensko znaenje: Jer ljubav ima osobinu da
pribli-uje i spaja, da stvara nerazorivu zajednicu ljudi s Hristom
i meu sobom, te e u stvari u onoj meri biti ekumenizma na delu vie
u kojoj se meri ostvaruje ljubav, poto ljubav ne samo postulira ve
i ostvaruje, uvebava jedinstvo.113
108 Isto, 111.109 Isto, 114.110 Isto 111 Isto, 115.112 Isto,
116117.113 Isto, 119120.
-
Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 4, 851879
875
Ljubav je dakle uvjet ekumenizma i ona je sm ekumenizam na
djelu. Kao ekumenski in ona se moe ostvariti u mnogim oblicima
kojima se uvruje i izgrauje jedinstvo, a jedan od tih oblika je
dijalog teoloke prirode.114
Vrijedi spomenuti i govor patrijarha Germana prigodom posjeta
patrijar-ha Atenagore Beogradu 1967. godine na njegovu proputovanju
u Rim. On je u manastiru ie govorio o vezama dinastije Nemanji s
Rimom i naglasio kako taj duh ljubavi elimo da vlada u ovjeanstvu,
a osobito u naoj dravi izmeu Srba i drugih naroda115. Nadalje je u
svojem govoru tijekom koncele-brirane liturgije u Beogradu
patrijarh German odobrio ekumenske inicijative patrijarha
Atenagore. No takoer je naglasio kako u svim tim ekumenskim
pribliavanjima pravoslavlje mora biti ouvano u svojoj
cjelini116.
Krajem 1969. godine novinar glasa Koncila ivko Kusti razgovarao
je s vikarnim episkopom patrijarha Germana dr. Danilom Krstiem.
Govorei o razilaenjima u teologiji Crkve i u sakramentima, Krsti je
iznio stavove koji ba nisu bili na ekumenskom tragu. Tako je na
pitanje o apostolskoj sukcesiji odgovorio kako na tu stvarnost
Pravoslavna crkva ne gleda juridiki, jer je za nju po tom pitanju
nezamjenjiva apostolska vjera. Pravoslavni katolicima,
sta-rokatolicima i anglikancima priznaju apostolsko nasljee u
smislu povijesnog kontinuiteta toga ina i zbog toga to potuju
trodijelnu hijerarhiju (biskup, sveenik, akon). No, i dalje u
pravoslavlju vlada teoloka rasprava moe li Pravoslavna crkva
priznati katoliko ili anglikansko shvaanje toga reda kao sebi
ravnopravnog u svim funkcijama.117 Na pitanje smatra li da katoliki
sve-enici imaju sakramentalni sveti red, poziva se na sv. Ciprijana
Kartakog koji je smatrao da oni koji otpadnu od prave vjere nemaju
svetih tajni te citira sv. Augustina prema kojemu i heretici mogu
imati svetih tajni ali od njih nemaju milosti.118 Zanimljiv je i
pogled koji je dr. Krsti iznio vezano uz pitanje moe li katoliki
sveenik ispovijediti i priestiti pravoslavnog vjernika ako u
blizini nema pravoslavnog sveenika. On kategoriki odgovara kako ne
moe, jer za pravoslavne sakramenti postoje samo u Pravoslavnoj
crkvi i to se pitanje uop-te ne moe postaviti119. Na pitanje je li
to slubeni stav Srpske pravoslavne crkve, on odgovara: Ko ne
ispoveda pravoslavnu veru ne moe dobiti priest od pravoslavnog
svetenika, niti pravoslavni moe izvan svoje Crkve traiti
114 Isto, 120.115 Srpska Crkva podupire rad za jedinstvo krana,
u: glas Koncila, 22. X. 1967., 5.116 Isto 117 ivko KUSTI, Mogunosti
i granice ekumenizma kod nas, u: glas Koncila, 9. XI. 1969., 5.118
Usp. Isto.119 Isto
-
daniel PaTaFTa, Ekumenska gibanja u Hrvatskoj neposredno nakon
Drugoga vatikanskog koncila
876
priest.120 Sve drugo bi se prema njemu smatralo otpadom od
Pravoslavne crkve.121 Isti je sluaj i s vjenanjem. Kad bi se
katolik i pravoslavka vjenali u Katolikoj crkvi, ona ne bi bila
izopena, ali Pravoslavna crkva ne priznaje to vjenanje. Ako se ele
vjenati u Pravoslavnoj crkvi, onda katolik ili katolkinja moraju
prihvatiti pravoslavnu vjeru.122 Ovaj razgovor izazvao je reakcije
ita-telja glasa Koncila, koji su najee izraavali svoje zaprepatenje
i razoaranje.123 O tom je razgovoru bilo rijei i na skupu
pravoslavnih sveenika u Nikoj Ba-nji, krajem 1970. godine. Tako je
prota orevi iz Leskovca naglasio kako se Katolika crkva ekumenski
otvara, ne da bi vladala nego da bi sluila124. Za-tim je iznio
svoje ekumenske susrete iz Austrije i zamolio predavaa dr. e-domira
Drakovia da objasni Krstiev stav o nepriznavanju valjanosti
sakra-menata koje je podijelio katoliki sveenik, na to je ovaj
odgovorio kako je to Krstievo osobno miljenje koje odudara od naeg
zajednikog miljenja. Ono nije pravoslavno teoloko miljenje te na
kraju izjavio kako je ono plod nedovoljnog poznavanja toga
predmeta. [] Crkva je neopisiva kao i ivot. Ekstremista ima
svugdje. Ali moramo ovdje rei da nema nikakve razlike o svetim
tajnama izmeu nas i katolika.125
Isti dr. Drakovi, profesor Teolokog fakulteta u Beogradu,
govorio je na tom skupu o ekumenizmu. Prvo je pozvao na dijalog
koji bi trebao rijeiti sve nedoumice jer u dijalog ne ulaze nauk i
stavovi nego ljudi, kao nosioci ideja i stavova. U dijalogu se
polazi od uzajamnog potovanja i nastoji se da se u istom duhu trai
punija istina. Za ozbiljan ekumenski dijalog, prema Dra-koviu, trai
se odreena zrelost i poznavanje predmeta. Takoer spominje kako se u
jeku ekumenskih nastojanja pravoslavlje ne moe nai izolirano niti
ii svojim putem, nego se mora uprisutniti i angairati u kranskom
svijetu. Zatim je naglasio kako suvremeni ekumenizam ima bitno
duhovno znaenje. Osobito je uoio opasnost od nacionalizma, te
istaknuo da je ekumenizam pi-tanje nae vjernosti Isusu Kristu, nae
nastojanje da se sakupi razderana Kri-stova haljina126. U pravom
suvremenom ekumenizmu nitko ne eli nikome nita oduzeti, svatko eli
i mora sauvati svoje dobro i svoje vrednote, svatko ide za time da
upozna tue vrednote, da drugoga obogati svojim dobrom. Nije
120 Isto 121 Usp. Isto, 56.122 Usp. Isto, 6.123 Odjeci intervjua
s pravoslavnim episkopom drom Danilom Krstiem, u: glas Koncila,
11.
I. 1970., 16.124 Znaajan skup pravoslavnih sveenika u Nikoj
Banji, u: glas Koncila, 11. X. 1970., 13.125 Isto 126 Isto
-
Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 4, 851879
877
rije o taktikom preuivanju onoga to nas dijeli, nego o
nastojanju da se to ne prenaglaava.127 Drakovi je progovorio, kao i
Krsti, o meunacionalnim odnosima koji su povezani s vjerom, samo to
je za razliku od Krstia, vidno optereenog nacionalnim pitanjem,
Drakovi naglasio kako su se u prolosti Crkve nagomilale prepreke,
koje nije lako ni mogue a ni potrebito olako zane-mariti128 Zato
smatra kako su dobri ekumenski odnosi korisni i za sreiva-nje
meunacionalnih odnosa.129 Ekumenizam stoga treba biti
kristocentrian, istaknuo je Drakovi.
Ovaj letimian pregled izjava pravoslavnih teologa i episkopa u
razdoblju koje je uslijedilo nakon Drugoga vatikanskog koncila
pokazuje kako se unutar srpskog pravoslavlja javljaju dva smjera
pristupa ekumenizmu. Izjave vodeih ljudi Srpske pravoslavne crkve
pokazuju kako i dalje postoji jaka struja koja ekumenizmu pristupa
sa starih pozicija strogog prozelitizma, nacionalizma i
iskljuivosti, ali i struja, iji su glasnogovornici uglavnom
profesori beograd-ske teologije, koja otvorenije i realnije nastupa
u odnosu prema ekumenizmu. Ta je struja osobito uoila velike pomake
koje je Katolika crkva uinila na tom polju, zbog toga joj je odala
priznanje te je prihvatila mogunost zajednikog dijaloga i pokazala
spremnost da se putem ekumenizma i otvorenosti za di-jalog obiju
strana razmotre problematina pitanja i nadiu problemi koji su teko
optereivali meunacionalne odnose u Jugoslaviji.
Zakljuak
Drugi je vatikanski koncil otvorio Crkvu svijetu. Na tom tragu
razvio se sna-an ekumenski pokret koji je zahvatio itavu Katoliku
crkvu. Svojih odjeka imao je i na prostoru bive Jugoslavije.
Promijenjena drutveno-politika kli-ma u komunistikoj Jugoslaviji,
smanjenje pritiska drave na vjerske zajed-nice i pojava crkvenih
glasila uvelike se odrazila na ekumenski pokret koji je u
poslijekoncilskom razdoblju dobio veliki zamah kod nas. Oitovao se
na svim razinama i ukljuivao je sve slojeve vjernika. Osobito je
znaajna uloga Tomislava J. agi-Bunia koji je u to vrijeme napisao
vei broj lanaka eku-menske tematike i time stvorio svojevrsni
ekumenski program prema kojem bi se Crkva u Hrvata trebala ravnati
u svojim ekumenskim nastojanjima. No, i onaj prvotni zanos koji je
zahvatio Crkvu u Hrvatskoj u poslijekoncilskom razdoblju s vremenom
je poeo jenjavati, to se osobito vidi iz ondanjih vo-
127 Isto.128 Isto 129 Isto
-
daniel PaTaFTa, Ekumenska gibanja u Hrvatskoj neposredno nakon
Drugoga vatikanskog koncila
878
deih tiskovina. Uzroci tome su razliiti. Moe se s jedne strane
uoiti, osobito u odreenim pravoslavnim sredinama, oprez i bojazan
da se komunikacijom s katolicima, npr. zajednikom molitvom, ne
povrijede crkveni kanoni i ne iznevjeri doktrina i batina vlastite
Crkve. No uzroci su, s druge strane, i u sloenom i osjetljivom
nacionalnom pitanju kod junoslavenskih naroda, koje je u mnogoemu
optereivalo i katoliku i pravoslavnu stranu te se odraavalo i na
meucrkvene odnose. Ali ni to nije sprijeilo razvoj ekumenskog
pokreta koji je, iako moda s manje oduevljenja nego u poetku,
nastavio svoj rad na mnogim poljima crkvene i drutvene djelatnosti.
Razdoblje od 1963. do 1974. godine moe se nazvati razdobljem prve
etape ekumenskog gibanja u onda-njoj Jugoslaviji. To je vrijeme
prvih susreta katolikog i pravoslavnog episkopa-ta, vrijeme
nastajanja ekumenske teologije kod nas te ujedno vrijeme velikog
zanosa, ali i velikih razoaranja i opadanja tog prvotnog
zanosa.
Summary
ecumenical moVemenTS in croaTia afTer The SeconD VaTican
council
Daniel paTaFTaCatholic Faculty of Theology, University of
Zagreb
Vlaka 38, p.p. 432, HR 10 001 Zagreb [email protected]
A significant step forward and an opening towards the ecumenical
idea and movement, which have been achieved for the whole Catholic
Church at the Second Vatican Council, has also had a significant
impact in Croatia. This is especially evident in the first few
years after the Council, when a whole set of events have been put
in motion in the Croatian Church in order to initiate ecumenism in
the area of former Yugoslavia. The best source for both directing
and getting familiarised with how the ecumenical thought has spread
in Croatia in postconciliar times is Glas Koncila and its bulletin
Posluni Duhu, which was published only five times. These sources
show that there was a certain ecumenical euphoria among Croatian
clergy and lay believers in the first years after the Council, but
there was also a major arrest at the beginning of the seventies of
the twentieth century. In these parts, ecumenism was mostly
directed towards the Serbian orthodox Church, in which attitudes
towards ecumenism were conflicting; there were those who supported
it and those who were very careful and even prejudiced about it. In
the area of ecumenical thought and the
-
Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 4, 851879
879
whole ecumenical movement in its initial phase in Croatia, the
most important role was played by Tomislav Janko agiBuni, whose
articles in Glas Koncila and the bulletin Posluni Duhu (for which
he was the editorinchief) show Conciliar directedness of the
Catholic Church towards ecumenism. agiBuni was certainly the
leading person of the ecumenical movements in Croatia in the
postconciliar times.
Keywords: ecumenism, Glas Koncila, Posluni Duhu, Tomislav Janko
agiBuni, Srbian orthodox Church, postconciliar period, Church in
Croatia.