Easterman, Daniel - Sedmo Utočište [HR]

8/20/2019 Easterman, Daniel - Sedmo Utočište [HR]

1/232

EASTERMAN Daniel

Naslov izvornikaThe Seventh SanctuarySedmo utočište

KNJIGA PRVA

»Zar ti nisi vidio što je tvoj Gospodaruradio od naroda 'Ad,od grada Irema, velikih stubova,kojima slični nisu stvoreniu drugim zemljama?«Kur'an 89:6-8

»...označite sebi gradove koji će vamslužiti kao gradovi-utočišta, kamo možepobjeći ubojica koji nehotice koga ubije.«Brojevi 35:11' .^^tj&MJjAj^ ^Pilp'^^''

1. poglavljeCambridge, 198_ Niska siva magla zadržavala se nad rijekom i lebdjela nad ogra dom grbavog mosta.Dok je prilazio visokim željeznim vratima koja su vodila do Butt Closea i do istočnog dvorišta Clare Col-legea, koji se jedva smjestio između Trinitv i King's Halla, pri lijepila se na njega poput neke blage prijetnje. Njegova stopala drobila su hladne, sive kamenčiće posute po stazi i ponovno je zadrhtao dok ga je hladan zrak mjeseca studenog hvatao u svoj vlažni zagrljaj. Njemu zdesna, ispod rijeke i iznad magle, visio je u svom okviru od prastarog kamena, veliki zapadni prozor King's kapele hvatajući i mijenjajući svojim obojenim staklima svjetlost zalazećeg sunca. Gledan s druge strane, prozor je bio splet plavog i zlatnog svjetla, a nagnute i prelomljene zrake sun ca bile su poput lokvica providne tinte prolivene preko blijedih ploča vapnenca koje se protežu do podnožja masivnih zapadnih vrata. Hodao je dalje,

a zidovi Clare Collegea zatvarali su vidik i umanjivali svaki njegov obzor do granice malog dvorišta. Svje tla su već treperila u tihim sobama koje su ga okruživale. Kako se spuštala večer, a sjene postajale sve tamnije, duboka tišina i povjerljiva intimnost života na koledžu potvrđivali su se, kao što je uvijek i bilo, dolaskom noći. To je trenutak koji su doživjeli rijetki posjetitelji, tiha pretpostavka bezuvjetnih privilegija koje akademski Cambridge rezervira za sebe, za ledene noći dugih zima,kada pusu vjetrovi i rijeka se pretvara u ledenu ploču.Johnu Gatesu bilo je hladno i osjećao se glupo i usamljeno u tom udobnom svijetu treperavih svjetala. Stigao je u Cambridge prije četiri godine, kada mu je bila 21godina, a slova na njego voj diplomi iz arheologije, koju je stekao u Manchesteru, bila sujoš uvijek svježa. Tada je bio akutno svjestan svojega provinci jalizma ipomanjkanja akademskog iskustva, nevoljen, neodlu čan, nesiguran u budućnost. Tijeko

m prvog semestra na King's Collegeu našao je ljubav koja je u određenoj mjeri odagnala ono što ga je činilo maloduŠnim. Louise je ostala, podnosila ga više no itko ikada, živjela s njegovim nesigurnostima, izvukla topli nu iz njegove sterilne knjiške unutrašnjosti, da bi na kraju otišla kada su njezine sumnje, koje je on poticao, porasle. To je bilo prije skoro godinu dana. Otada, on je bjesomučno putovao, te je završioposljednje poglavlje svoje doktorske disertacije s dozom žaljenja, ispunjen rastućim osjećajem besmislenosti. Roditelji mu nisu mogli pomoći, bliskih prijatelja nije imao, a njegov svi jet, osim njegovih knjiga i istraživanja, bio je prazan.Osvrnuo se i zadrhtao. Iza njega sjene su se naslanjale na zid, prazne i sve bljeđe i bljeđe. Duhovi? Duhovi prošlog i sadašnjeg i budućeg Božića1. Uskoro će Božić i bije prekriti travnjake, puteve i dvorišta. Svi duhovi Cambridgea skupit će se na ulicama, gledati u osvijetljene prozore i slušati božićne pje sme pjevane uz svjetlost svijeća. Generacije i generacije duho va, beskrajan niz muškaraca i žena koji su svoje dane

preživjeli u šumarcima Cambridgea, a zatim otišli; osjećajući i sada okus čaja s mlijekomustima i mraz jutra nakon Svibanjskog bala na svojoj dugoj, već odavno mrtvoj kosi. Ove će im se godine pri ključiti i on, kao beztjelesna pojava koja će se tiho kreta


2/232

ti kroz proslave živih.S mislima udaljenim preko tri tisuće kilometara, među ruše vinama iščezlog carstva, prošaoe uz portirnicu Clare Collegea, te ispod niskog slavoluka prema Trinity Laneu, iza starih škola. Tada se naglo okrenuo da bi prošao kroz mala vrata prema zapadnom kraju King's kapele. Svećenik na starinskom biciklu veselo se kotrljao iza njega kroz Prolaz Kuće senata kao što je činio svake večeri tijekom posljednjih pedeset godina.Premje štajući hrpicu knjiga i spisa iz lijeve u desnu ruku, John je zaobi šao kapelu

i pošao prema otvoru između nje i sivog krila zgrade C. Dickens »Božična priča« (op. prev.

Gibb's. Kada je bio kraj južnih vrata, tišina je nestajala i pre puštala svoje mjestoprigušenom žamoru članova zbora u zgra di. Pogledao je na sat. Bilo je gotovo četiri - proba zbora počela je prije desetak minuta. Sigurno vježbaju za nedjeljnu misu koja ćeproslaviti početak Došašća, a to je za samo par dana. Mali željezni ulaz u kapelu bio je zatvoren za posjetitelje do 17.15 kada će ga otvoriti za večernju misu. Odjednom, bez ika kvog razloga, preskočio ih je i otvorio njihov niži dio koji je vo dio u samu kapelu. Prostrana, udubljena lađa u koju je zakoračio bila je u mraku, a široki ventilator na svodu iznad njegove glave gotovo da se u toj tami nije ni primijećivao. No, njemu zdesna svjetlucale su svijeće, a njihovi su se plamen i sjene njihali kao u ritmu glazbe. Na trenutak vladala je tišina kroz koju je lebdje la jeka, a potom

su glasovi postali jači; glasovi drugačijeg zvu ka. Odmah ih je prepoznao: Ravenscroftova skladba Božićne pjesme iz 16. stoljeća: »Sjeti se, o, čovječe«. Dok je tako stajao idao u ornamentirane stupove koji su se uzdizali do tamnog stropa, razmišljao je oBožiću. *i V : Sjeti se, o, čovječe, o, čovječe, o, čovječe sjeti se, o, čovječe tvoje jeteklo. Večeras se održava usmeni ispit i odlučivat će se o njegovoj sud bini. Sve do danas, bio je samouvjeren, ali sada, večeras, ovdje, u melankoličnoj tami stare kapele, više se ne osjeća sigurnim u svoje zasluge niti u vrijednost posla koji je obavljao protekle če tiri godine. Dok je stajao i dok je glazba dopirala do njega kroz nadsvođen prostor lađe, činilo mu se da u nedjelju on možda ne će biti među ljudima na misi ia bi možda njegov život na Cam-bridgeu mogao odjednom prestati. A što dalje, ako se tako nešto dogodi, što mu preostaje? Vratio se u noć, još jednom gurnuo mala vrata i pošao prema nadzornikovoj sobi u zgradi Bodlev's kraj rijeke. Dr. Greatbatch ga je pozvao da dođe oko četiri sata popiti čašicu sherryja s njim i s dva druga ispitivača prije no

što prijeđu na teži dio posla - na samo ispitivanje. Ovdje, na Cambridgeu, tortura je uvijek 11izgledala civilizirano. Ulična su se svjetla već upalila u pred njem dvorištu i stanovnici su počeli prolaziti kroz vrata na King's Paradeu, prolazeći kroz koledž, na svojem putu kući. Njihovi su koraci odzvanjali na zaleđenim stazicama. Vrata zgrade Wilkins zatvarala su se i otvarala dok su studenti žurili u i iz zajedničke sobe. Osjećao se poput duha, nezamijećen, zbunjen, malo jasniji od obične sjene, držeći svoju disertaciju na prsima poput amaj lije, kao da želi odagnati neko prijeteće zlo. Došavši do zgrade, požurio je do stubišta u obliku slova »Y« i do Greatbatchovih soba na trećem katu. Greatbatch je bio čud na osoba: sveučilišni profesor već dvadesetak godina, pričalo se da je nakratko bio oženjen i da je zatim doživio neku neobičnu tragediju, nakon koje se uselio u ove sobe gdje živi i sada. Kat kada mrzovoljan, često introspektivan iosjetljiv, Gates je u Greatbatchu našao željenog prijatelja i mentora. Sam Great batch malo se petljao u Gatesov posao, ali su ga njegovi dugi govori, koji su često trajali i duže od ponoći, vodili i učili nijan sama u poslu. Greatbatch je savršeno govorio arapski, što je čudno za čovjeka koji nikada nije niti zakoračio na tlo Istoka, a njegovo je poznavanje mjesta južnoarapskih arheoloških iskopi na zapanjujuće za nekoga tko nikada nije sam sudjelovao u iska panju, niti rukovao oruđem arheologa. Greatbatch je živio kroz istraživanja i knjige drugih i iz njih izdvajao one stvari koje oni s izravnim iskustvom nisu uspjeli zamijetiti te postavljao uspo redbe koje oninisu bili u stanju postaviti. Gates je vjerovao da bi bez toga Greatbatch bio dobar i ustrajan, iako nenadaren znan stvenik, no njegove sposobnosti pomogle su mu da pronađe en tuzijazam i maštanja tako da gaje čak i najsuhoparniji tekst šar-mirao,a prašina rutinskog iskapanja za njega poprimala patinu života. Gates je otvorio vanjska vrata i zatim kratko pokucao na unu tarnja. Greatbatch, visok, luckast, raščupan, odmah ih je otvo rio, zračeći ekscentričnošću koje zamara profesore, a za kojom teže ml

e studentice tijekom dugih ljetnih mjeseci prije po četka semestra. Taj sumorni čovjek pogledao je Gatesa gotovo s obožavanjem, podigao obrvu i uveo ga u sobu. - John - prošaptao je, kao da su njih dvojica dijelili nekakvu 12 tajnu - požuri unutra. V


3/232

ani je sigurno strašno hladno. Već sam jednom morao pojačati vatru, postat će čak i zagušlvo. Gates se uvukao unutra i za sobom pažljivo zatvorio vrata. Iznenadna toplina prostorije oblila ga je u tom trenutku nagle svjesnosti u kojem je ugledao dvojicu muškaraca pokraj najuda ljenijeg prozora koji su se okrenuli prema njemu. Prijeno što se snašao, Greatbatch ga je uhvatio pod ruku i vratolomnom brzi nom poveo prema dvojici stranaca. Jedan je od njih bio tamno kosi muškarac od oko 35 gdina, a drugi stariji, sjedokos i, kako se Gatesu učinilo, nekako čudno poznat. - John, dopus

ti mi da te predstavim tvojim ispitivačima - re če Greatbatch. Desnom rukom pokazaoje prema starijem čovje ku. - Naravno, čuo si za prof. Paula Haushofera. Danas poslije podne je stigao iz Heidelberga i uspio sam ga nagovoriti da osta ne barem donedjeljne mise. Stari čovjek izgledao je bolesno, blijedog, iscijeđenog lica, tijela gotovo izgubljenog u odjeći koja je izgledala nekoliko brojeva prevelika. Dok muje pružao ruku, Johnu je bilo teško povezati to lice s velikim, napadnim očima s fotografija koje je prije vidio. Mislio je da Haushofer vjerojatno vrlo brzo stari, kad se tako promijenio. Kroz glavu mu je prošla misao da starac umire. Ipak, stisak njegove ruke bio je čvrst, a oči u koje je po gledao i koje su istraživale njegove oči, bile su jasne i ispunjene energijom. - Dakle - rekao je starac, slabim, ali izražajnim glasom - ko načno imam čast upoznati vas, g. Gates. Dr. Greatbatch mije pu nopričao o vama, a sada sam i pročitao vašu disertaciju - im presivno djelo. Govorio sam

o njoj svojim kolegama. Zaista me činite ljubomornim. Gatesu se zavrtjelo u glavi. To nije očekivao. Od svih ljudi koji su mogli pregledati njegov rad, Greatbatchje izabrao Haus hofera! Je li Greatbatch ipak lud? John se u isto vrijeme nasmijao i namrštio, i stisnuo starčevu ruku. Koja je on budala, doći među ove ljude pun zahtjeva i sirove ambicije. Ponovno je osje tio Greatbatchovu ruku na svom ramenu iokrenuo se da pozdra vi mlađeg čovjeka. - John - reče Greatbatch - ti znaš Petera Micklejohna, ali 13'Hi mislim da se dugo niste vidjeli, je li tako? John potvrdi glavom: - Da - reče. - Dr. Micklejohn bio je na studijskoj godini kada sam stigao, a onda sam ja bio na putova njima, tako da se nismo viđali, osim na povremenim zabavama. Micklejohn se nasmijao. Bio je nizak, debeljuškasti muška rac s golemom bradom koja je sličila omanjem grmu. Prijatelji su ga zvali Patuljak, a oni koji su ga omalovažavali Kromanjo-nac. - Možda ćemo imati vremena to ispraviti kada ova glupost završi. Ove godine idem na Buraimi i želio bih čuti vaše mišlje nje o nečemu prije nego krenem. A

li, ima vremena. Dogovorit ćemo se kasnije. Naslućujući prekid u razgovoru Greatbatchnaglo nastavi. - Ti si za sherrj, John, je li tako? Naravno da jesi, prije no štozapočnemo s ozbiljnim poslom. - To je rekao sa smiješkom, no ni taj smiješak nije mogao oraspoložiti Johna. Zamisao je bi la da ga se prvo napije. Ne dočekavši Johnov odgovor, profesor se brzo udalji do po krajnjeg stolića gdje je držao perzijsku bocu za vino, na kojoj je bio oslikan portret Nasir al-Din Shaha, te šest antiknih čaša za shertj. Gates se nervozno osmjehnuo i u sebi uzdahnuo. U četiri godine nikada nije smogao dovoljno hrabrosti da kaže ikome, a kamoli upornom Greatbatchu da on zapravo mrzi sherry, ili ba rem tu groznu suhu vrstu sherryja koja se poslužuje u Cambri-dgeu. Držeći čaše, četvorica muškaraca sjeli su oko Greatbatcho-vog stola. Drvo ulašteno dokog sjaja hvatalo je i zadržavalo sjaj žutih zidnih svjetiljki, a odsjaj se činio kaoda leži duboko u unutrašnjosti drva, u nekom drugom svijetu, u isto vrijeme bli skom i vrlo udaljenom od ovog njihovog - od vremena četvorice Europljana čiji su životi imisli taoci nekog drugog vremena i nekog drugog dijela zemaljske kugle. Na stolispred sebe poslo žili su četiri primjerka Gatesove disertacije, kao i bilješke i ra dove koji će im biti potrebni za večernji rad. Greatbatch je pro mrmljao nekoliko riječi uvoda te predao riječ Haushoferu. Sta rac je nakratko pogledao u stol, zatim podigao pogled te ga us mjerio prema Johnu. 14 - Gospodine Gates - započeo je - kadasu nas upoznali re kao sam vam da me vaš rad impresionirao. To nije bilo obično laskanje, jer ja nemam niti potrebu ni želju da nekome laskam. Ono što sam rekao je istina, bio sam opčinjen. - Tada je na tre nutak zastao, duboko dišući. - Ja sam star čovjek - nastavi - i nedavno sam teško obolio. Vidite i sami kako propadam. Uskoro ću umrijeti, možda čak i prije Božića. Svi glasovi u sobi utihnu, a on nastavi. - No, to me nezabrinjava. To se mora dogoditi. Drago mi je što sam pročitao vaš rad - mnogo obećajetei daleko ćete dogu rati, g. Gates. Raduje me pomisao da će stipendija ostati u vašim r

ukama. To sve čini lakšim. . - Dakle, postoje zaista izvanredne stvari u ovome radu. Došli ste do vrlo zanimljivih otkrića i postavili neke krajnje provoka tivne teorije. Naravno, ja se osobno ne slažem sa svime, ali mi slim da su vrlo dobro argument


4/232

irane. A, jedno otkriće je zaista uzbudljivo, ukoliko vodi do onoga čemu se nadate - siguran sam da znate o čemu govorim. Ali, prije no što o tome porazgo varamo, smatram da bismo trebali pogledati osnovne stvari. Da vidimo. Da, na 15. stranici spominjete problem kasnokasitskih predmeta u grobnicama Umm al-Nar u Abu Dabiju...I, tako je počelo. U toploj je sobi, uljuljan mekim glasovima i sjenama koje su se spuštale i njihale oko njega, John Gates vidio rađanje svoje budućnosti, oblikovanjei krojenje njegovog života u prostoru jedne večeri. Sada je znao da će dobiti doktorsk

u titulu, da će možda čak biti ohrabren da zatraži stipendiju, da će dobiti po moć pri trau sredstava, da će mu omogućiti da otkrije ono što je čekalo njega da otkrije, da samo treba uzeti ljude i opremu i to iskopati. Možda kopanje i nije potrebno. Znao je da će nje govo ime postati sinonim za to otkriće, kao Schliemann i Troja, Woolley i Ur. On će postati više od običnog tkalca teorija o pro šlosti, više od pljačkaša u tamnim ruma: on će ponovno oživjeti dio prošlosti. Sat na zidu pokraj kamina uredno je otkucavao. Začulo se ši-štanje plina dok je vatra veselo plamtjela u staroj udobnoj sobi. Da bi sve bilo savršeno još je samo trebalo da vani počne snije15

žiti, da bijele pahulje padnu preko rijeke i legnu na travnjake. Pitanja i duga, detaljna objašnjenja koja su slijedila nisu bila va žna. Ono što je bilo važno, bila je duboka tišina, osjećaj pripa dnosti, jednostavno sigurnost. John je poželio da večer nika

da ne završi, da tama zauvijek ostane nad Cambridgeom i nad svi jetom, tako da onmože zauvijek ostati ovako sjediti i gledati sjaj svjetala na površini ulaštenog drva. Nitko nije primijetio da su se vrata tiho otvorila. Na koledžu je običaj da se vrata ne zaključavaju dok je stanar kod kuće. Lju di često dolaze. Čuo se slabašan zvuk dok su se vrata zatvarala. Tamo je stajao čovjek, nejasan u polutami, lica maskiranog dugom sjenom. Greatbatch je podigao glavu, škiljeći prema vratima. - Da - rekao je - tko je to? Jonathan, jesi li to ti? Slušaj, bo jim se da se ne možemo sada vidjeti; mi smo usred posla i mi slim da nećemo biti gotovi još sat-dva. Možda ćemo završiti do veče, pa ćemo se tamo vidjeti. Čovjek do vrata nije rekao ništa, samo je iskoračio iz sjene. To nije bio Jonathan. To čak nije bio nitko s »Y« stubišta. Čo vjek je bio mlad, ali star po načinu na koji je stajao i po izrazu lica. Imao je ozbiljno, udaljeno lice, više poput štita od svijeta, a ne kao nešto što sa svijetom graniči. Koža mu je bila blijeda,go tovo poput alabastera. Greatbatcha je podsjećao na južnoarapski kipić, na blijedog

boga od alabastera. Bio je viši i vitkiji od pro sjeka, ali dobro građen, ni mršav nislabašan. Njegove su oči sve promatrale, a ništa nisu otkrivale. Bio je odjeven u blijede tono ve, kao da je želio da mu odjeća pristaje uz boju kože. Sličio je na lutku. Svijetli kišni ogrtač visio mu je otkopčan i otkrivao svijetlo odijelo i košulju ispod njega. Nije bio odjeven za zimu, no unatoč svojoj blijedoj koži nije pokazivao da mu jehladno. U lijevoj ruci nosio je veliku aktovku. Greatbatch je ustao s rukom na naslonu stolice i osjećao je da ga obuzima neki čudan osjećaj, nešto poput straha, iako mu nije bio jasan razlog za nešto takvo. - Slušaj - rekao je - ne možeš samo tako ući u neču sobu. Možda tražiš nekog drugog. Kao što vidiš, baš sada smo vrlo za uzeti. Bolje da seratiš portiru. - Ali, čovjek, naravno, nije že lio ponovno prijeći cijeli put do portirnice. 16 Sada su već svi počeli zuriti u nepozvanog gosta. On je mo gao vidjeti njihova okrugla, iznenađena lica kako se naginju pre ma njemu, s ispitivačkim očima, nestrpljivim zbog prekida. Od ložio je aktovku na pod. Bila je crna i izgledala je teška,kao da su se u njoj nalazili dokumenti od velike važnosti. Greatbatch je sada biona nogama, prilazio je čovjeku i obu zimala ga je ljutnja. - Žao mi je, morat ćete otići - rekao je. Možda je čovjek bio stranac, neki izvansezonski turist koji ne zna engleski i koji traži sklonište od mraza. - Ako vam trebaju upute - sigurno je rekao - portir će biti sretan da vam pomogne. - Nije mu se sviđao čo vjekov pogled. Bilo je nešto u njegovim očima, nešto podruglji-vo, čak hladno, kao u mačke kojoj se ne sviđaš - a nači koji e zurio tako stojeći i ne govoreći ništa bio je uznemirujući. Čovjek je polako skinuo tijesnu kožnu rukavicu sa svoje de sne ruke i ruku uvukao u jaknu. Kada ju je ponovno izvadio, dr--žao je pištolj, dugu crnu stvar kojoj je na vrhu bio pričvršćen mat crni prigušivač. Greatbatch je gledao s nevjericom dok je revolveraš s dvije ruke podizao teško, smiješno oružje i usmje ravao ga prema njegovoj glavi. Sve je izgledalo kao varka, ali nije bio dan kada se zbijaju neslane šale. Iza njega su trojica Greatbatc

hovih kolega zapanjeno zurili. Micklejohn je ustao, odlučno odgurnuvši stolicu. »Oružana pljačka«, mislio je Great batch, u nemogućnosti da povjeruje u ovo što se događa. Treba lo bi obavijestiti policiju i pozvati osiguranje na koledžu. Čovjekov prst lagano se


5/232

pomicao po obaraču gurajući ga unatrag dobro uvježbanim pokretom. Začuo se tihi zvuk i krv je počela liptati iz Greatbatchove glave. Pištolj se lagano trznuo dok ga je ubojica podizao i odmicao sa svoje mete. Rupa na Greatbatchovom čelu crvenjela je. Njegove su oči buljile u stra hu i nevjerici dok su hvatale posljednji pogled. Nije pustio ni glasa kada su mu noge pokleknule dok je beživotno padao na pod pokriven tepihom, mrljajući ga. U glavi Johna Gatesa, nevažno su, ali uporno odzvanjale rije čicrkvene pjesme: Sjeti se, o, čovječe. 17To je bila mora. Nijemi ubojica, Greatbatch

ubijen u svome uto čištu, smrt u sobi. Micklejohn je pošao prema čovjeku, ne zna jući kako da postupi, nervozan zbog pištolja, ali uplašen i ljut. - Što se dovraga događa?! - uzviknuo je. Zvučao je slabašno i smiješno, poput ljudi koji glume u amaterskim dramskimsku pinama. Ali, što da se kaže čovjeku koji ti je upravo hladno krvno ubio prijatelja, koji još uvijek drži pištolj i koji se uopće ne trese. Nije bilo vremena za razmišljanje. Čovjek je po drugi put podigao pištolj i naciljao Micklejohna. Bradati je čovjek krik nuo nešto nepovezano, nešto za kraj. Nije bilo vremena za riječi. Pištolj je bestidnotrznuo i poslao metak među oči, baš tamo gdje mu se nos spaja s čelom. Prošao mu je kroz mozak i izletio oslabljen zbog sudara s kostima. Micklejohn je pao poput stabla.O čovječe, o čovječe. I dalje bez smiješka, ne pokazujući ikakve emocije, ni sreću ni tuguek je nastavio sa svojim zadatkom. Usmjerio je pištolj na Haushofera. Oblačak plavog dima pobjegao je iz prigušivača. Starac je mirno sjedio, svjestan da će umrijeti ne s

hvaćajući za što. Shvatio je rak, čak ga je i prihvatio, ali ovo nije mogao. Bli jedi je prst još jednom pomilovao obarač i metak je zdrobio nje mačku lubanju. Dok mu je krvbojila sijedu kosu u grimizno, srušio se naprijed, preko stola. Sjeti se, o, čovječe.John Gates se trudio da dovede u red svoje misli, da smisli način za izlaz. Ovo se ne može događati, ne postoji razlog, nema logi ke, nema motiva. Prije nekoliko trenutaka vidio je svoju budu ćnost, dug put istraživanja i otkrića - a sada je ludilo prijetilo da mu to oduzme jednim ležernim pokretom ubojičinog prsta. Krv mu je projurila kroz glavu. Osjećao je mučninu i želio je plakati. Pokušao je govoriti. - Ja... - rekao je, ali nije mogao dalje. Riječi su mu zapele u grlu. Nije li ta jednostavna izjava o postojanju bila dovoljna? 18 Što bi još itko rekao gledajući smrti u oči? Čovjek gaje pogledao i nasmijao se. Njegov je smiješak bio čudan, ali nekako shvatljiv. Svakako je značio nadu. Zašto nije ništa govorio? John je pomislio da je možda nijem i da jezbog toga izabran da za nekoga bude tajni ubojica. Pitao se jesu li svi ubojice

nijemi, je li vječna tišina bila potrebna za ubojstvo. Od jednom mu se činilo daje važno znati takve stvari, ali sada, kada se nalazio licem u lice sa svojim vlastitimubojicom, više nije bilo vremena da pita sve ono što mu je prolazilo kroz glavu. Primijetio je da čovjek ima dugački, blijedi ožiljak duž lije vog obraza. Činilo mu se banalnim da se ubojica hvali ožiljkom na licu. Ne bi li njegov ubojica trebao biti manje običan? Smije šak je učinio da se ožiljak namreška. Oči su mu se suzile dok je podizao pij prema njegovom licu i smirivao ga. John je kao opčinjen gledao njegove ruke. Bile su mirne poput stijene, bez traga nervoze. Sve je to taj čovjek već činio i još će činit John je gledao u prst na obaraču. Misli su mu se kovitlale izvan kon trole i pjevale. Tvoje je vrijeme potrošeno. Metak je napravio put kroz Gatesovu raspjevanu glavu, preki dajući crkvene pjesme, jaslice, sobove i sve prizore i zvukove prošlih isadašnjih Božića da bi se sastavili u gustoj masi umiru ćeg tkiva. Njegovo je tijelo palo na stol, a kaplje krvi padale su poput crvenih bobica božikovine na bijele otvorene stranice njegove disertacije. 192. poglavlje

Ebla/Tell Mardikh, SirijaGlinena se pločica u njegovoj ruci polomila u komadiće. U jed nom je trenutku postojala, bila je dio povijesti, stara četiri i pol tisuće godina, a u drugom je opet postala samo glina, mokra krhotina koja se mrvila u još sitnije komadiće kako je padala, prašina koja se stapala s talogom oker boje uz njegova stopala. David Rosen je uzdahnuo, ostavio žlicu i polako se uz osjećaj boli podigao. Lagana je kiša još uvijek padala. Osjećao je hlad noću, hladnoću koja je prodirala do kostiju. Gotovo sat vremenaradio je na toj pločici; stružući, četkajući, lagano je vadeći iz ze mlje u kojoj se nalaza, zajedno sa stotinama drugih, više od če tiri tisućljeća. Kiša je ponovno počela prošlejaka; bez mi losti, pa se u neko doba zbog pljuska urušila cerada koja natkri-va a

rheološke iskopine izlažući tako dio nalazišta s' neiskopanim pločicama nevremenu. Do jutra su se čitavi dijelovi povijesti istopili u neraspoznatljivu masu mutnog blata. A kiša je i dalje padala. Kroz sivu sipeću kišu, niske ruševine Eble prostirale su se oko


6/232

njega; tamne, mokre i grobne. Vidio ih je prethodnog ljeta, kada je vrućina kolovoza blistala po zapečenom kamenju i dok je pijesak iz Sirijske pustinje dolijetaodo pukotina i otvora na svježe iskopanim dvorištima, zidinama i ulazima prastarog gra da. Sada, dok je iskapao u sve dubljoj i dubljoj tmini studenoga, pokušavao si je predočiti gradilište onako kako ga je vidio na suncu, s toplim svjetlom koje poput tekućine kola nad kame njem puneći ih životom nakon njihovog dugog podzemnog sna. Zidovi, vrata i stepeništa još su jednom poprimila oblik i oso bnost, dok su ih svjetlo

i sjene oslikavale na plavom nebu. Me đutim, otkada je u listopadu počelo kišiti, ruševine su izgubile 20 svoje konture i vratile se u prvotno stanje kamena, pijeska i bla ta. Kiša i hladnoća u ovo su doba godine bile neuobičajene, ne umoljive i deprimirajuće. Iskapati sam izvan sezone i još za Arape, punilo ga je tihim očajem. Vjerovaoje da će poludjeti ako kiša još dugo nastavi. Bila je podmukla, omamljujuća, po put hladnoće koja mu je proždirala kosti dok je pogrbljen radio iznad pločica, poput tmurnog pejzaža na kojem nema ničega osim bezbojnih muškaraca i još bezbojnijih žena, žalosne, mo k i prljave ovce te još žalosnije, mokrije i prljavije djece. Us prkos tome Ebla i njezino razlomljeno kamenje nekako je prodi rale u njega tijekom prošlog mjeseca, dublje nego što je išta us pjelo prodrijeti u njega na prethodnim iskapanjima. Izvorni su stanovnici, na kraju krajeva, poznavali i zimu i ljeto i kišu i sun ce. Ovdjeje, bez ostalih, mogao osjetiti oko sebe stare duhove. Arapin s njegove lijeve s

trane još je uvijek kopao, a njegova je nagnuta figura izmoreno puzala po zemlji.Zamjerao je Rose-nu. A, David je vjerovao, daje sumnjao u njega. Zasigurno su ga poslali iz Aleppa ne toliko da pomogne pri iskapanju pločica, koliko da nadgledaRosena i prijavi njegov povratak sirijskom osiguranju. Dijelili su malenu kolibu u selu Teli Mardikh, okre čenu u bijelo, a nalik na golemu košnicu. Bila je bez prozora su morna, osvijetljena jednom uljanom svjetiljkom, a u njoj si se za dugihzimskih noći, osjećao kao u zatvoru. Malo su razgovarali. Rosen bi sjedio u tami, obnavljajući, ravnajući, transkribirajući, a ponekad i prevodeći tekst s pločica koje su iskopali tijekom dana. Arapin je pomagao, ali bio je mrzovoljan i šutljiv, pa je i David s njime malo govorio. Želio je završiti posao do Božića, vratiti se u Cambridge te se ponovno uhvatiti rada na knjizi o zapisima o eblaitskim posudama iz Mardikh II BI razdoblja. No prije toga, imao je ovdje u Siriji, nezavršenog posla na vojnompostrojenju osam kilometara zapadno od Sefira. Morao bi nakra tko izgubiti Arapj

na, no to je bilo lakše zamisliti nego učiniti; taj čovjek bio je ljudska pijavica; mekan, elastičan i nametljiv. Sa svoje je 34 godine David Rosen bio već priznat kao znan stvenik velike budućnosti što se tiče istraživanja o Eblaitu. Kao diplomiranom arheologu s Columbije, mašta mu je bila nepo vratno zarobljena otkrićem izgubljenog gradaEble Paola Mat21 thiaea, iz polovice sedamdesetih godina, skrivenog bezbrojnim stoljećima od ljudskih očiju, znanog kao Teli Mardikh. Teli do lazi od riječi koja značibrežuljak kojega je napravio čovjek od uspona i padova gradova građenih jedan iznad drugoga, na is tom mjestu, gdje bi ruševine prošlih generacija postojale sve dok zemljište ne bi bilo ostavljeno ili prekriveno novim zgrada ma. Ebla je po prvi put bila izgrađena u vrijeme osnivanja Prve egipatske dinastije, prije kraja 4. tisućljeća pr. Kr. Dosegla je svoj vrhunac sredinom sljedećeg tisućljeća, da bi bila uništena oko godine 2300. od strane Naram-Siva iz Akkada. Još je dva puta izgrađena i srušena prije Abrahama, da bi ostala ležati ne nastanjena dok su se godine, korov i pijesak pustinja gomilali po njezinom kamenju i pepelu. David je to područje po prvi put ugledao 1977. ubrzo nakon što je započeo studij u Chicagu. Tamo nije bilo visokih stupova kao u Palmiri na jugoistoku, nije bilo zakopanog blaga kao u Tutankamonovoj grobnici, nije bilo monumentalnih rezbarija kao u Perzepolisu. Međutim, on tamo i nijepošao tragajući za takvim stvarima. Između 1974. i 1977., kada je stigao i David, Matthiae i njegov tim, iskopali su važna spremišta glinenih plo čica u palači drugog razdoblja. Giovanni Pettinato je dešifrirao eblaitski jezik i novi se svijet počeo otkrivati. Za Davida Rosena to je bio pravi svijet, i bacio se na proučavanje Eblaita sa strašću mladog ljubavnika. Izgledalo je kao da je izgubio nešto drago cjeno i kao da je morao vratolomno pipati i tražiti po prašini jer će u protivnom to zauvijek nestati.Izgledom David nije imao niti jedno obilježje konvencional nog znanstvenika - nije nosio naočale, nije bio pogrbljen i imao je zdravu boju lica. Kada nije bio u knj

ižnici ili u svojoj radnoj sobi kod kuće, bio je vani - trčao, dizao utege u dvorani blizu koledža. Gusta, kovrčava crna kosa uokvirivala je lice koje bi Burne-Jones silno uživao slikati da nije bilo neprestanih izraza prkosa u oku ili na bradi koja je


7/232

bila gurnuta naprijed da sretne probleme na pola puta. Njegov otac i djed nosili su crno i uništi li svoje oči zureći u tekstove iz Talmuda u poluosvijetljenim ye-shivama. Kod Davida sve se to izmijenilo. U njemu su pasivnost i zlokobno prihvaćanje patnje i smrti ustupili mjesto vjeri u ži22 vot i optimizam. Arapin je zakašljao.Mnogo je kašljao u zadnje vrijeme. Da vid se nadao da će se razboljeti i biti prisiljen da ode. Znao je da bi onda poslali nekog drugoga da ga zamijeni, ali ono što je on morao obaviti gore u Sefiru ne bi dugo trajalo. Možda bi imao dovoljno vremen

a da prođe između stražarskih pasa - ode tamo i vrati se na vrijeme. Ukoliko, naravno, u Sefiru ne bi bio uhva ćen i ubijen. Izraelska obavještajna služba nanjušila je tamo nešto zabri njavajuće. To je bila vojna baza izvan grada, nedostupna svima osim stalnim zaposlenicima, čak i vojnicima sa činom nižim od brigadira, a dozvole za njezino napuštanje nitko nije mogao za jamčiti. Tamo nisu služili novaci, a rok obavljanja dužnosti tra jao je dvije godine s povremenim odmorima u strogo čuvanom kompleksu u blizini Latakije. Do sada su šestorica MOSSAD--ovih agenata zarobljeni pri pokušaju ulaska u bazu, pa se osi guranje svaki put nakon toga pojačavalo. Nisu željeli da Rosen pokuša ući unutra - to bi bilo ravno samoubojstvu - željeli su fotografije, dobre, detaljne slike posljednih mjera sigurnosti. Iskreno, on je mislio daje i to ravno samoubojstvu. Arapin je ponovno zakašljao, suho, iz dubine grudnog koša. Možda se radi o nečemu kobnom. On se nadao da je tako. Pro veo je više od mjesec dana u stalnoj bli

zini tog čovjeka i mislio je da neće moći više dugo izdržati. Arapin je imao otprilike tri deset godina, bio je anemičan, zlovoljan i opsesivno čist. Prao se i brijao svakoga jutra u hladnoj vodi, besprijekorno odjeven ispod dugačkog radnog mantila, a molio se razbješnjujućom to čnošću nakon dužih pranja. Bio je nizak, nabijen, prepredenih očijpodmuklog nastupa. On je bio od onih koji masturbiraju bez uživanja. David je pretpostavljao da mašta o debelim žena ma s velikim grudima i napućenim usnama, s imenom Fatima. Lijevo mu je stopalo bilo lagano uvrnuto prema unutra i hodao je pomalo poput Ratsa u filmu »Ponoćni kauboj«. Drugoga da na, čak i prije no što je ostatak tima otio, pozvao je Rosena na stranu. - Oprostite profesore - rekao je razdražljivim glasom - ali ja mislim da je Rosen židovsko ime. Je li to točno? 23 David ga je gledao ravno u oči desetak sekundi, zatim se okrenuo i polako otišao. To se pitanje nikada više nije ponovilo, ali David je znao da nije zaboravljeno i da pri svakom susretuneizgovoreno lebdi u zraku. A znao je i da nije samo puka rado znalost to što je A

rapina natjeralo da postavi pitanje. Čovjek je tražio Židova, špijuna, sabotera, metu za mržnju koja izjeda, a koju je on nosio u sebi poput žene koja nosi deformirano dijete kojega će jednog dana roditi. Naginjuci se, David ga je potapšao po ramenu: - Vrijeme je za polazak. Svjetlo će uskoro nestati. Arapin je polako ustao, zatim se glasno nakašljao, naginjući se dok su mu se prsa kidala od grčeva, a oči suzile. David gaje promatrao sve dok mu se kašalj nije smirio. Arapin je odbio po sjetiti liječnika. - Zašto ne odeš liječniku? - pitao je David po stoti put. - Mi slim da bi trebao. Činimi se da se stanje pogoršava. Neće nesta ti samo po sebi. Arapin odmahne glavom. Obriše oči nadlanicom i ispravi leđa. - Ne - reče - prestat će. I prije sam kašljao. - Mogaoumrijeti - reče David, gotovo mu to i želeći. - To ti ne bi bilo dobro. Ne bih ti mogao pomoći.- Ne treba mi pomoć. To će prestati s vremenom. Takva je Božja volja. Sutra će prestati, insha'allah. David se uputio prema džipu, noseći sa sobom kutiju u kojoj su bile pločice koje je iskopao tijekom dana. Ponovno je pričvr stio ceradu, osiguravajući je zbog pljuskova koje bi noć mogla donijeti sa sobom. Nije se mogao suočiti s jošjednim takvim danom. Arapin gaje pratio noseći još jednu kutiju. Rosen se go tovo nadao da bi ovaj mogao zakašljati i ispustiti ju; to bi bila dobra isprika da ga seriješi. Negdje dolje u poljima čuo se bespomoćan pjev droplje, bes pomoćan poput okoline u kojoj je ta ptica tražila bilo kakvo uto čište. Vozili su se u tišini natrag prema selu. Iznad njih, svjetlo se počelo cijediti iz neba kao istisnuto iz kišnih oblaka. David je mislio o valovima sunca koje je ovdje vidio ljetos i ponovno je poželio biti na Cambridgeu. I tamo bi vrijeme bilo gotovo je dnako ušljivo kao i ovdje, a čuoje i da niska sumaglica koja se izdiže iz rijeke Cam može biti otrov za grudi; ali postojale su stvari koje su to nadomještale. A London je udaljen samo sat vremena vlakom. Ovdje, čak i daje mogao nekuda ići, nije imao kamo. Osjećao je da bi čak i Aljaska i tvornica ribljih konzervi bila bolja od Sirije i njezine puritanske pustoši. T

amo bi barem mogao otići u WC bez bojazni je li netko bolesno zainteresiran za tostoje on obrezan. Pogledao je Arapina. Slabio je, no to nije bila dovoljna utjeha. S desne strane prošli su glavni kamp, za tvoren do sljedeće kratke sezone. Nije b


8/232

ilo svrhe da bude otvo ren samo za Davida i njegovog pomoćnika. David je prije kraja sezone bio otrgnut iz samoće svoje stu dijske godine u Cambridgeu. Alessandro Bartalloni započeo je kopanje dugog jarka na sjeveru Javnog trga Kraljevske palače, tražeći znakove sakralnih zgrada iz najranijeg razdoblja. Na razini II BI razdoblja,susreo se s ostacima zgrade koja je, činilo se, odgovarala hramu kasne III A-B ere! Odmah zatim je otkrio sloj gusto složenih pločica. Šireći jarak, otkrivao je sloj za slo jem što je značilo arhivu veliku barem kao posljednju otkrivenu 1975. Posla je bi

lo dovoljno da traje do sljedeće sezone, ali su svi glavni radnici na iskopavanjuimali ugovore koje nije bilo moguće prekinuti tijekom cijele nadolazeće školske godine. Međutim, ostaviti arhivu neiskopanu bio bi preveliki rizik za krađu ili kakvo besmisleno uništenje, tako da se na brzinu tra žilo nekoga tko bi mogao biti zadužen za iskapanje do ljeta. Da vid je bio očiti izbor, a složio se da dođe nakon vrlo malo na govaranja. Studijska godina jest studijska godina, ali otkriće po put ovog događalo se jednom u životu. Do listopada je obavlje no dovoljno kopanja što mu je omogućilo da se usredotoči na označavanje i transkribiranje pločica koje su iznesene na svjetlo dana. Da nije bilo Arapina on bi bio prilično sretan. Dok su se vozili gore prema selu, kotači džipa lagano su za pinjali u tankom sloju blata koje je prekrivalo takozvanu cestu. Mogli su čuti zvukove noći koja se spuštala oko njih. S balkona kuće Hajj Sulavmana odjekivao je tranzistor s glasom Umm Kulthum. Pjesma, snimljena prije 20 go

dina u Kairu, bila je gla sna i nekako valovita, i njezin se zvuk probijao nekom vstom očajničke seksualnosti uzrokujući žmarce dužinom Davidovih 24 25 leđa: Umm Kulthumala je oko 140 kg i uvijek kada bi čuo njezino kriještanje prolazio gaje osjećaj mučnine. S njihove je lijeve strane grupica mladih žena, zamotana u duge arapske haljinei s glavama povezanim u marame, glasno čavrljala čekajući ispred Ahmad al-Khartumijeve pekarnice na večernji kruh. U centru sela, skupina je prljavih pasa i malih dječaka, lajala i vikala jedna na drugu i trčala poput luđaka za nečim što je nekada davno bila nogometna lopta. Grupice mu škaraca su tu i tamo stajale ili sjedile ispred kuća, pušeći, priča jući i smijući se starim, dobro uglađenim vicevima. Rijetko su okretali glaverema poznatom džipu koji se kretao prema kolibi u kojoj su sada stanovala dvojicaarheologa. David i Arapin su u kolibu unijeli dvije kutije s pločicama zajedno s fotografskim aparatima, tronošcima i opremom za mjerenje. Unutra je bilo toplo, jer je temperatura u kolibi uvijek održavana malim plinskim grijalom, da bi se spriječi

lo pucanje pločica uslijed hladnoće. Arapin je upalio prijenosnu plinsku svjetiljkuna stolu i bacio se u jedini, ne baš udoban naslonjač. Počeo je ponovno kašljati. Davidje spustio posljednju kutiju i posegnuo za bocom pića koju je držao na prašnjavoj polici po kraj primitivnog štednjaka. Boca je bila gotovo prazna - uskoro će morati nabaviti novu. Ova mu je trajala dva tjedna: vrijeme je svakog moglo pretvoriti u alkoholičara. Natočio si je u malu čašicu i zatim ponudio bocu Arapinu. Znao je kakav će odgovor dobiti; isti svake večeri, besmisleni ritual koji su stalno pona vljali. Arapin je razdražljivo odmahnuo glavom. - Pomoći će tvom kašlju - rekao je David. Arapin gaje ignorirao. David je ispraznio čašu i natočio si još jednu, dodajući vode da alkohol postane mliječno bijele bo je. Bilo je to njegovo osobno praznovjerje da će alkohol učiniti vodu pitkom. Do sada je tako i bilo. Nije primjećivao da mu je voda stvarala mučninu. Nakon uobičajenog obroka koji se sastojao od ustajalog phta-kruha i fula prihvatili su se večernjeg posla. Dvije velike svjetiljke glasno su siktale prema tami. Vani je kiša opet prera stala u pljusak. Selo je bilo tiho, a njegovi su stanovnici bili za26 tvoreni u svojim domovima, i zamotani zbog hladnog noćnog zraka. Arapin bi zakašljao s vremena na vrijeme dok je mjerio i fotografirao dnevne pronalaske. Svako toliko, njegove bi oči za sjale uz svjetlo dok je pogledavao u Davida koji je radio za dru gim stolom. David nije obraćao pažnju. Njegove su oči bile fiksirane na pločicu koja je ležala na stolu pred njim, sa svojim jasnim i pre ciznim klinastim slovima prošaranim svjetlošću siktave svjetilj ke. Tu je pločicu pronašao prije dva dana ispod hrpice manjih i polomljenih. Bila je neobično velika - 37x35 cm, s 32 reda fino ispisanog teksta - vrsta pločice koja je obično sadržavala tekst vezan uz trgovinu. Međutim, letimičan pogled obavljen pret hodnog dana, otkrio je da se ovaj tekst bavi potpuno drukčijim stvarima. Nekoliko redaka koje je dešifrirao učinili su ga nestrpljivim da nastavi s prijevodom. S hrpom posloženih rječnika i glosara kritički smj

eštenih na klimavom stolu, spremnima da budu upotrijebljeni, započeo je čitanje. Pločica je govorila o Ishme-Adadu, du-zu-zuu ili pisaru koji se zaljubio u Immeriyyju,trinaestogodišnju princezu kraljevske krvi. Ona je uzvratila osjećaje te ju je on po


9/232

sjećivao u njezinoj sobi u palači tri noći za redom, ali četvrte su noći stražari otkriliuhitili ljubavnike. Immeriyya je bila živa uzidana, a Ishme-Adad je odveden u Damuov hram - hram boga liječenja i magije. Ta mo je mučen do smrti, a zatim oživljavan pomoću vještina lije čenja koje su svećenici tog vremena poznavali. Godina dana tre bala mu je da umre. Priča je ostavila duboki dojam na Davida. Pločicu je ispisao sam Ishme-Adad kratko prije svoje smrti; a na njoj je bio i kra tak dodatak oporuci kojije ispisao jedan od Damuovih svećeni ka, objašnjavajući okolnosti Ishme-Adadovog kažnjav

anja i nje govog eventualnog oslobađanja. S glinenom pločicom u ruci, David je osjećao neki nemir kako kola svim njegovim udovima. Četiri tisuće godina su Ishme-Adad, Immeriyya i njihova trage dija spokojno spavali pod prašinom Eble. Sada ih je David po novno probudio svojom špatulom i svojom olovkom. Sjeo je. Arapin je zaspao pri poslu. Njegovo tiho hrkanje m-iješalo se sa šištanjem svjetiljke. Vani je kiša neprestano mrmo27rila odbijajući se od krova, a njen tupi zvuk bio je jednoličan i mpnouzn-ajući. S Davidove desne strane, stari njak otpuhivao je val za valom sparne i uzaludne p je minsala po vlazi i parafinu. Osjećao se depresivnodidorn eno zbog kohbe i zbog kiše. A, djelomično i zbog sebe sfmoga" zbog osjećaja ništavnosti i besmisla koji su rasfi u njemu ' vsedana- sjedi°je

28

3. poglavljeEbla/Tell MardikhZora je bila blijeda i vodenasta. Tijekom noći kiša je prestala, ali zrak je i dalje zadržao vlagu - poput hladne spužve. Na tlu je bilo mraza, mekanog i bijelog koji je škripao pog nogama ljudi koji su odlazili na jadna, neplodna polja. Njihov dah lebdio im je iznad glava u smrznutim kapljicama dok su dahtali kroz nisku sumaglicu i dok im je hladan zrak, koji su udisali krutim i kra tkim udisajima, probadao pluća. Negdje se čulo zveckanje ov čjeg zvona dok pastir vodi svoje stado na polje kako bi ostrugalo ono malo hrane što može naći. David Rosen već je bio budan. Volio je rano ustati, dijelom i zbog zadovoljstva koje je osjećao kada je budio Arapina. Doru čak se sastojao od lagane kave, svježeg kruha kupljenog u al--Khartumijevom dućanu, i vodenastog pekmeza od šljiva koji je, izgleda, bio jedini u prodaji u Aleppu. Barem je kruh bio topao. Za doručkom su razgovarali o poslu koji im je preostao. Davi

d je želio završiti s vanjskim poslom što je prije bilo moguće. Vla ga i hladnoća uništava su pločice i želio ih je pohraniti u za tvoren prostor u roku od nekoliko dana. Toje značilo put u Ale-ppo, kako bi se kupila lučna svjetiljka, uz koju bi mogli kopati i po mraku, ostavljajući označavanje i svrstavanje, dok sve ploči ce ne budu u kolibi na sigurnom.- Slušaj - reče David -ja mogu otići u Aleppo po svjetiljku. Ti ćeš ostati ovdje i raditina označavanju, a sutra možemo po novno kopati.Možda će biti dovoljno vremena da prođe blizu Sefira prije povratka. Fofografska oprema bila je spremna u vodootpornoj torbi pričvršćenoj za dno džipa. Izraelska obavještajna služba dala mu je lažnu kameru. Glavna rola sadržavala je film od 35 29mm eksponiran na Teli Mardikhu, koja, ako bi bila otvorena i film razvijen, ne bi otkrila ništa štobi ga moglo ugroziti. Rola koja je radila imala je na sebi minijaturni film u skrivenom pre tincu na vrhu kamere. Da se to pronađe, David bi na mjestu bio ubijen.Arapin je zakašljao u ruku i odmahnuo glavom. - Nemogu će. Moramo završiti jučerašnji dio. Mokre bi se pločice mogle smrznuti. Sutra ćemo možda zajedno na put.David slegne ramenima. Što se pločica ticalo, Arapin je bio u pravu. No, znao je dato nije glavni motiv zbog kojega ga poku šava spriječiti da ode sam. Profesionalni agent našao bi način da riješi problem, odmaknuo bi Arapina tako da ne pobudi njegove sumnje ili uzbuni njegove pretpostavljene. Ali, David nije pro fesionalac. Usprkos temeljitoj obuci, koju je prošao u kampu Bet Eshel u Negevu, bez obzira na zimske praznike koje je sva ke godine tamo provodio, bez obzira na često pomno čitanje MOSSAD-ovih i Shin Betovih priručnika, bio je potpuno svje stan svojega amaterskog statusa. To mu je dodijavalo zato što se tako izrazito kosilo s njegovom sposobnošću na polju arheolo gije. A osjećao se duboko uznemiren zbog korištenja arheolo škog poslakao krinke za svoje povremene obavještajne poslove. Možda je njegova savjest preosje

tljiva. Dva su posla imala dosta toga zajedničkog i na neki način, arheolog je detektiv, obavje štajni agent koji kopa kroz slojeve podataka, odjeljujući cigle od krhotina, pepeo od prljavštine, sastavljajući posude od polo mljenih dijelova, dekodirajući


10/232

pokopane poruke, i često ne uspi jevajući ponovno prikazati prošlost iz podataka koje ima na raspolaganju. Kosti i tijela mrtvaca obojici predstavljaju malo više od vode koja pokreće vječiti mlin. Snovi i tragedije drugih ljudi prolaze kroz njihove ruke poput izgužvanih iskorištenih računa. Oni lažu i kradu, varaju jedan drugoga i prodaju sami sebe u ime neke više istine, neke više odanosti koja na kraju pri kazuje kako je sve u redu, oblikuje grube rubove i zaokružuje nazupčene kutove mržnje, pohlepe izavisti. Prijevara je ta koja mu je zapela u grlu poput kokošje kosti koja se tamo

smjestila prije tri godine i odbija biti iskašljana. Da bi kopali na mjestima poput Sirije, arheolozi su ovisili o povjerenju svojih pretposta30 vljenih, o povjerenju koje je bilo teško steći, a lako proigrati. Režim Balista u Damasku bio je pretjerano sumnjičav prema strancima, oprezan zbog trikova imperijalističkih sila i brz reagirati protiv svega i svakoga koga je vidio kao prijetnju svo me neprekidnom postojanju. Rosen je znao da bi, ukoliko bude otkriven, cijela ekspedicija bila protjerana iz Sirije, ako ne za uvijek onda bar na deset ili više godina. ' A zbog čega? Zbog nekoliko jadnih fotografija, crteža pu stinjske pruge, fotokopije dokumenata ukradenih iz doma ci vilnog sluge s niskim činom i vraćenih dan poslije. Nitko mu ni kada nije rekao kakva je korist i je li koristi uopće bilo, od in formacija koje je on prenio u Jeruzalem. Da li je spašen neki život, ispravljena nepravda, teroristi pozvani na odgovornost? Sumnjao je u to. Negdje u stražnjem dijelu mozga pos

tojala je slika malog crnog spisa označenog s »Rosen«, koji se nalazio na dnu ormarića u uredu MOSSAD-ovog vrhovnog stožera. Svako je malo bio izvučen da bi u njega bili ubačeni posljednji doku menti i ladica ponovno zatvorena.Arapin je ustao i krenuo prema džipu. David ga je slijedio, zaustavljajući se samo da zaključa vrata. Seljani su u osnovi bili pošteni ljudi, ali pločice bi mogle predstavljati iskušenje. Prije no što su Talijani stigli 1964. godine, bilo je i nekog nezakoni tog kopanja, a još uvijek je postojalo spremno tržište rukotvori nama u Damasku.Brava bi se mogla i polomiti, naravno, ali David je znao da nitko ne bi tako nešto ni pokušao učiniti, nje zino samo postojanje bilo je dovoljno da pokaže ljudima dajeu kolibu pristup zabranjen.David je bez riječi sjeo na mjesto vozača. Okrenuo je ključ, ali motor je samo zakašljao i riknuo. Najprije Arapin, sada pro kleti džip, mislio je. Trebalo je pokušati deset puta prije no što je motor priznao poraz i oklijevajući se vratio u život. David je

pritisnuo papučicu gasa i džip je proklizio, jedva zaobilazeći je dnu od brojnih rupakojima je seoska cesta bila prorešetana. Hladnoća je već počela prodirati u njihovo meso. S obje su se strane ceste zakržljali grmovi geniste i tamarisa sjajili pod injem. Ali ispod tankog ledenog sloja, cesta je bila još uvijek mokra od tamnog zamuljanog blata. Zrak iznad njihovih glava i 31

dalje je prijetio kišom. Hladan je zrak mirisao vlažno i trulo. Dok su se vozili, Arapin je upućivao Davidu kratke poglede. Prije dva dana pronašao je vodootpornu vreću,s fotografskim aparatom i filmom, pričvršćenu za dno džipa, ali je želio uhva titi Rosenakako ih upotrebljava; njegovi su ljudi morali doznati što cionisti žele. Cerada je izdržala noć, ali tlo oko nje bilo je natopljeno, a mraz je zaledio pločice zajedno sazemljom u kojoj leže. Morat će je vrlo nježno izvući da bi spriječili daljnje pucanje. David je iz džipa donio malu grijalicu, povezao je s prenosivim genera torom i stavio da puše preko površine pločica. Okrenuo se pre ma Arapinu. - Pazit ćeš na ovo, hoćeš li?im pogledati nešto dolje u Palači. Zovi me kada se osuše, ali za ime Božje, pazi da ne po stanu lomljive. Znao je da bi sam trebao paziti na pločice; nije vjerovao da će Arapin uredno obaviti posao. Ali danas to nije mogao. Pro-šlonoćna depresija još ga nije ostavila. Ishme-Adad bio je i dalje u središtu njegovih misli. Do glavne je palačetrebalo malo hodati, nalazila se malo više na zapadnom krilu područja Akropole. Sveoko njega, ba-zalt, vapnenac i pečene cigle od blata tvorile su začuđujuće obri se davno srušenih zgrada. Jednom se poskliznuo na vlažnom bazaltu i nezgodno pao na bok. Tlo je bilo neravno i nesigurno. Po uskim svečanim stubama u Palači došao je do dvorišta za primanje. Sve je bilo tiho. Nebo se spustilo i činilo se da dodi ruje sivi kamen. To je vjerojatno dvorište o kojem Ishme-Adad govori na početku svoje ispovijesti. Ovdje ga je osudio i optužio kralj Eble, Ibbi-Sipish. Podij na kojem je stajala kra

ljeva kruna još uvijek je tu, a ispred njega su prazne rupe koje su nekad držale visoke stupove. Pronašli su oči od izrezbarenog vapnenca razba cane po podu; velike oči,teške i kobne koje su nekada visjele s drvenog friza koji je išao uz gornju polovinu


11/232

okolnih zidova. To su bile oči boga Dagona. One su proganjale Ishme-Adada kao dječaka, pa opet kao muškarca nakon presude koja se zbila kraj podnožja Ibbi-Sipishovog prijestolja. 32 David je stajao na sredini pokušavajući si predočiti scenu, oživljavajući u svojoj glavi stupove okružene stražarima, kralja ispod baldahina od lana, zlata i cedrovine, dvorske službenike ispred njega koji se klanjaju na ulaštenom podu od pločastog kamena. No, sve što je mogao vidjeti bio je Ishme-Adad pretu čen i krvav, kako ga nose u njegovu kaznionicu, u Damuov hram. Prvu večer doveli su mu djevoku, dražesn

u, s grudima obojeni ma kanom i parfemom u kosi, i u njegovoj prisutnosti stavili su je u jednu malu prostoriju i počeli je zagrađivati. Gledao je u svaku ciglu dok je ona zauvijek nestajala pred njegovim očima. Drogirana makovim sjemenkama ona je ostala tiha dok joj je oduzimao svijet. Ali on je s njom ušao u tamu i prešao u ludilo. David je tako stajao, izgubljen u mislima. Pločica je stravi-. čno pojasnila nešto što je on znao od dana kada je počeo raditi na iskapanju, iako to nikada prije sam nije formulirao. Sva ar heologija izgrađena je na sloju rata, nasilne smrti i beskrajnog misterija. Slojevi su se ugibali i pucali, ali cement koji ih je povezivao bio je napravljen od krvi i pepela. Gradovi su se gra dili i umirali od vatre i mača, djeca su se rađala i bila sretna da prožive vrijeme koje im je bilo dodijeljeno. Osjećao je da stoji na rubu ponora. Ispod njegovih nogu ležali su smrt i pljačka, talog stvaran stoljećima. A zadnji talog stvarao se tu i sada, s prašinom koja se n

akupljala svakim danom. Židovska krv -arapska krv -je li to bilo važno? Za tisuću, dvije tisuće godina -tko će znati, koga će biti briga? Kada se krv osuši i kada se kosti izmrve i pepeo postane crna glina, tko će se sjećati Šestodne vnog rata ili Yom Kipur rata ili bilo kojeg rata koji će se još dogoditi? Jedini smisao nalazio se u životima ismrti pojedinaca. Na to su ga podsjetili Ishme-Adadova pločica i njezin sadržaj. I,oni su ga ispunili osjećajima bojazni i slutnje koje si nije mogao objasniti. Bili su iracionalni, ali od prošle noći nije ih se mogao riješiti. Uzdahnuo je i okrenuo se prema stepeništu s vanjske strane dvorišta. Sa zlokobnom slutnjom ili bez nje, morao je uskoro stići do Sefira, čak i uz rizik da privuče pozornost na sebe. S ovoga jemjesta mogao vidjeti daleko, sve do nejasnog obzora. 33 Ogranak "Sušak" Kumičićeva 43Gradska knjižnica RijekaNekoliko je ptica tromo letjelo ispod hladnog bijelog neba. Stre sao se i nastavio hodati. Kada mu je u vidokrug došlo područje na kojem su kopali, primijetio je da se cerada ponovno urušila. Arapin nije bio nigdje u blizini

. Zašto ga idiot nije došao potra žiti ili zašto barem nije pokušao sam ponovno podići plao? David je skočio u jarak. Stopala su mu neugodno upala u ljepljivo blato raščišćenog prostora. Posegnuo je za rubom cera de, a učinivši to, primijetio je da je blato oko nje obojeno gri miznom bojom. A tada je vidio da se mrlja širi i postaje sve ta mnija. S osjećajem nelagode, podignuo je ceradu držeći je za rub i povukao ju nalijevo. Ispod nje ležao je Arapin, a njegovo tijelo u nespretnom položaju bilo je uronjeno u blato i polomlje ne pločice. Grlo mu je bilo prerezano od uha do uha, duboko; glava mu je bila cijela, ali otrgnuta od trupa. Oči su mu gledale u jednu točku, raskolačene od užasa. Davidu se ubrzao puls i po čelo mu se vrtjeti u glavi. Nije ga bilo malo duže od četvrt sata. Iza njega začuo se slabašan zvuk. David se okrenuo i pogle dao prema gore. Na rubu jarka stajao je čovjek kome su se zbog boje neba vidjeli samo obrisi. Zbog hladnoće je bio odjeven u dugačku crnu jaknu s kapuljačom preko glave. Rukesu mu vi-sjele niz tijelo i smiješio se. U desnoj je ruci držao nož. Metal je pri slabom svjetlu izgledao tup i nekako mekan. David je vjero vao da čovjek nije Sirijac. Imao je plave oči, a koža svijetle puti bila mu je mekana, poput ženske. David je primijetio njegove savršene zube. Jezikom je kružio po zubima i David je ravno dušno primijetio da su mu usta suha. Čovjek mu je rukom poka zao da izađe iz jarka. Kao da jenaglo probuđen iz sna, David se okrenuo na peti, prekoračio Arapinovo tijelo i izvukao se iz jarka. Njegov protiv nik čekao je na takav potez i pojavio se iza njega kada se on popeo na koljenima. David je okrenuo glavu kako bi vidio neja san udarac srebra i kako nasrće nož. Cijelo mu se tijelo zgrčilo, a bol mu je pržila rebra dok se odbacivao od oštrice. Potom gaje nezgodno pogodila u rame, kidajući tkaninu i meso i kližući s njega dok se on kotrljajući odmicao. Trebao je napor da se digne na noge, još uvijek čučeći, i jednom rukom pridržavajući se za tlo. Čovjek u jakni već je uspostavnotežu, nagnuo se pre34 ma njemu i ponovno nasrnuo nožem, no David je nogom udario i

spod oštrice i udario u čovjekovo koljeno. Čovjek se stresao od boli i nož je skrenuo dok je David ustao i jurnuo prema drugoj strani parka. Morao je stići do džipa ili naćinešto čime bi se mogao obraniti. Ubojica se okrenuo u blatu i ponovno podigao nož, pop


12/232

ut talismana. Smiješak mu je nestao s lica. David je tr-Čao, no osjećao se kao da trči po ledu. Noge su mu posrtale u blatu, ne nalazeći uporište. Vlastiti gaje dah grebaozbog oštrog zraka, a prsa mu se podizala velikom brzinom. Ruka ga je odostraga uhvatila za grlo, srušila ga i povukla natrag. Dok je padao guran na stranu čovjekovimdesnim la ktom, izgubio je tlo pod nogama. Pao je povlačeći napadača na sebe, udarajućinogama i boreći se dok ga je čovjek pokušavao nadjačati i pritisnuti ga na tlo. Obojicasu već hvatala zrak, jer su zbog borbe i hladnoće ostali bez daha. David je koljenom

gurnuo prema naprijed i udarao čovjeka svom snagom u slabine. Začuo se glasan uzvik i pritisak je popustio. Nož je pao na tlo. David je oslobodio ruku i snažno je zamahnuo prema čovje kovoj glavi. Ubojica se zaljuljao, a zatim uspostavio ravnotežu i počeo udarati šakom po Davidovim prsima. David je zavrištao od boli. Nije mogao disati. Čovjekovo lice bilo je točno ispred njegovog, osjećao je u nosnicama njegov ustajalii težak dah i vidio njegove izgubljene i velike oči. David je osjetio kako ovaj tapka tražeći nož, koji je odmah zatim bio u njegovoj ruci. Oštri ca se pojavila uz njegov bok i čovjek ju je počeo okretati tražeći pravi kut da ubije. David se uzdignuo od boli u prsima, okrećući glavu na stranu dok mu usta nisu našla protivnikov nos i uhva tila ga. Jako je zagrizao i osjetio kako meso i hrskavica popu štaju dok su mu zubi zaranjali duboko u njih. Čovjek je zavri štao i ponovno ispustio nož. David je potegnuo iosjetio dio čo vjekovog nosa među svojim zubima. Bilo mu je mučno. Okre ćući se, pljunuo j

e što god daje bilo u njegovim ustima, odgur nuo čovjeka i otkotrljao se na stranu.Obojica su ležala u blatu, David pokušavajući napuniti pluća zrakom, a drugi zavijajući srukama prilijepljenim za lice. Od glave do pete bili su prekriveni smrdljivim,blatom. Nije bilo vremena misliti, niti postavljati pitanja. Sada se radilo o preži35vljavanju, ni o čemu drugome. S vatrom u ramenu i boli u prsima, David se podignuo na noge i oteturao do džipa. Svaki korak bio je agonija, a svaki uzdah tjerao mu je suze na oči. Iza sebe čuo je čovjeka kako još uvijek viče od boli. Konačno je stigao dvozila. Grijalica je još uvijek radila, priključena za generator u stražnjem dijelu džipa. David je izvukao žicu i bacio ju na stranu. Jedino na što je mogao misliti bio je bijeg. Glava kao da mu se raspadala, a vid mu je bio zamagljen. Napipao je putdo vozačevih vrata i povukao kvaku. Vrata su se otvorila i on je ušao. Ključ je bio na mjestu. Nagnut na volan, okrenuo je ključ. Ništa. Pokušao je ponovno. Ništa. Motor je izgledao mr tav. Očajan, okretao je ključ, beznadno ga vrteći. Ni iskra. Bez upozorenja

, vrata džipa su se naglo otvorila i snažna je ruka zgrabila Davidovu nadlakticu. Čovjek koji je stajao vani imao je krvavi užas na licu, na mjestu gdje mu je otkinut nos. Iz otvorene rane i dalje je liptala krv. David se odmicao, boreći se, no čovjekgaje uspio uhvatiti za lijevu nogu, rušeći ga. David se očajnički hvatao za volan, ali volan mu je klizio iz ruku i čovjek ga je izvukao iz vozila. Glavom je udario u okvir vrata, zatim pao na zemlju, ponovno ostajući bez zraka u plućima. U roku od nekoliko sekundi, stranac ga je srušio pod sebe, rukama hvata jući njegovo grlo i jakim prstima pritišćući mu grkljan. Davidu je pozlilo. Ostao je bez zraka, vrtjelo mu se u glavi, svijet oko njega okretao se, i osjećao je kako gubi svijest. U posljednjem očajnom naporu, zgrabio je protivnikovu kapuljaču, trgajući mu je s glave i vukući ju unatrag svom snagom koju je mogao sku piti. Vezica koja se nalazila sprijeda bila je zapetljana i puna čvorića oko tankog vrata. Čovjek je malo usporio zabacujući glavu unatrag i oslobađajući se pritiska. To je bila Davidova po sljednja prilika. Svom snagom je zabio svoje koljeno u čovje kove testise i, kada je stisak popustio, jednomje rukom pote gnuo kapuljaču koliko je jače mogao, a drugom je gurao glavu prema natrag. Prsti su mu pronašli ranu gdje je nekada bio vrh nosa. Čovjek je ponovno vrisnuo i David se oslobodio. Ubojica je sada bio između njega i džipa. Pogledao je razjareno u Davida, s očima punim slijepog bijesa, ali i još nečega -podle, hladne inteligencije koja se borila da prevlada bol i Ijut36 nju. Odjednom je ustao, pogledavajući oko njega, šibajući na okolo svojim brzim očima. Njemu zdesna ugledao je hrpu alataza iskopavanje koji su David i Arapin koristili u jarku. Krenuo je brzo, hvatajući lopatu s teškom drškom i vitlajući je u ruci poput sjekire. Pažljivim, određenim pokretima, ljuljao ju je kroz zrak, hvatajući ravnotežu i čineći da ova propjeva. Približio se Davidu mlatarajući lopatom, teškom, i smrtonosnom. David je posrnuo nalijevo, očima fiksirajući lopatu. Čovjek je odjednom jurnuo, lopate uzdignute iznad ramena. David je za

koračio na stranu, prema oružju, ali dok se lopata spuštala udarila gaje po boku. Osjetio je kidanje mesa. Brzo je otrčao do alata. Bez razmišljanja, očajan, zgrabio je kramp kratke drške i podigao ga. Čovjek se okrenuo i trčao prema njemu. David je zaljulja


13/232

o kramp i snažno ga bacio, pogađajući čovjeka kosto-lomnom snagom u goljenicu. Ovaj je posrnuo i zaljuljao se. Da vid je potrčao i zgrabio lopatu. Ponovno se se borili ipali s lo patom koja je ostala stajati između njih. David ju je pustio i po tražio kramp. Lopata s duljom drškom bila je nezgodna za blisku borbu. Dok ju je čovjek pokušavao dohvatiti, David je spustio kramp. Vrh je prodro u čovjekov trbuh, tonući duboko. Čuo se bolan uzvik i ispustio je lopatu. Vrišteći, zgrabio je kramp. Činilo se da se bore za kramp strašno dugo; ne samo za kramp, već i za život. Odjednom, Davidov je napa

dač oslabio i kramp je pao. Čuo se zvuk lomljenja i čovjek je postao mlitav. David jepogle dao i shvatio da ga je kramp pogodio u lice, prodirući u lubanju između očiju. Bio je mrtav. David je popustio stisak i skljokao se preko tijela. 37 4. poglavlje Nije znao koliko dugo je tamo ležao, polumrtav. Kada je došao k sebi, bilo mu je hladno i boljelo ga je, izgledalo je kao kasno jutro. Bacio je pogled na sat, ali on je bio razmrskan tijekom borbe. Ispod njega, ležalo je muškarčevo tijelo koje se krutilo u vlazi i hladnoći. Kramp se još uvijek nalazio u njegovoj lubanji. Lice mu je bilo užas želatinozne krvi. Uz bol, zbog posjekotina i modrica, David se uspraviona noge i pogledao oko sebe. Mjesto je još uvijek bilo pusto i nitko nije došao. Tko je bio taj čovjek? Odakle je došao? David se sagnuo i izvadio kramp iz lubanje, okrećući pogled dok je to činio. Zatim je počeo pretraživati čovjekove džepove. U jakni nijeniče ga, ništa ni u hlačama. Ispod jakne imao je debelu vestu i ispod nje košulju. Više n

ije bilo džepova. Ubojica nije uz sebe imao ništa što bi moglo identificirati njega ili onoga tko ga je poslao. Kosa ispod kapuljače bila je crna, ali njegovo lice mu sada nije moglo reći ništa. To je bila njegova sreća, mislio je, biti ostavljen s dva tijela koja treba sakriti. Mjesto na kojem se vrše arheološka iskapanja vjerojatno je najgore mjesto na svijetu na kojem bi se moglo riješiti lesa. Do sljedećeg ljeta, ovdje će biti mnogo ljudi koji će kopati lopatama, krampovima i žlicama, i biti željni starih ko stiju poput čopora pasa. On će do tada otići, naravno, ali ukoliko je želio živjeti nakon ovoga, htio je da leševi ostanu negdje du go. Brzo je mislio, i sjetio sebunara. Postojala su dva duboka bunara u dvorištu Palače. Na njima su iskapanja već bila oba vljena i bilo je malo vjerojatno da će se netko htjeti opet spuštati u njih.David je smatrao da bi oni bili u redu. Bilo je teško vući tijela do dvorišta. Nije mogao koristiti džip 38 jer je putem bilo previše kanala. Jedno po jedno, odnio je tijela preko mokre zemlje. Bio je to težak posao, i njegovo se tijelo bolno protivilo

takvom mučenju nakon onoliko kazni. No, naj zad ih je imao obojicu. Glavom naprijed, ubacio je Arapina u bunar kraj sjeverne fa sade. Stranac je lijepo ušao u drugi, na istočnoj strani. David se vratio do mjesta gdje su kopali i pokupio koliko god je mogao krhotina opeke da stanu u ceradu koju je onda vukao kao vreću. Vraćao se dva puta, bacajući kamenje i zemlju u bunare da pre kriju tijela. Bilo je to daleko od savršenog, no rovovi su bili do voljno duboki i tamni da nitko ne primijeti što se učinilo. Vratio se u jarak, noseći ceradu. Arhiva je bila u neredu - pločice polo mljene i spljoštene, i krv koja se posvuda krutila. Zidarskom žlicom učinio je što je mogao da očisti tragove krvi. Ništa nije mogao učiniti s pločicama, osim da ponovno podigne ceradu i da se nada da će zadržavati kišu dok netko ne dođe da se pobrine za cijelo područje. Dok je vozio natrag prema selu bilo je rano poslijepodne. Za nekoliko će sati biti mrak. Njegove rane bile su bolne, ali, koliko je mogao vidjeti, površinske. Odjeća mu je bila za baciti - morat će se presvući kada stigne u kolibu. Još uvijek nije smislio nika kav plan, no znao je da mora otići iz Teli Markdikha. Nije mo gaoriskirati nagađanja o strančevom identitetu ili motivima, i to ga je zabrinjavalo. Iza današnjeg događaja moglo bi stajati su parništvo unutar same sirijske obavještajne službe. Sam Bog je znao da u zemlji postoji mnogo napetosti, i ne samo među Ala-wi elitom i sunitskom većinom. David nije želio ostati da bi to otkrio. A bilo je još pitanja koja su zahtijevala odgovor. Zastoje čovjek imao nož, a ne pištolj? Njegova odjeća nije bila jeftina, i očito nije bio seljak. Da li je htio ubiti Davida i Arapina nožemzato da njihova smrt izgleda kao djelo lokalnih razbojnika? No, čak su i razbojnici ponekad upotrebljavali pištolje. Mogao je čekati da padne mrak prije no što ode u selo, ali to mu vjerojatno ne bi pomoglo. Morao je otići iz Teli Mardikha Prije noći.Moglo bi biti još onih koji ga traže. Možda su već u selu i čekaju. Možda je netko doveo Didovog napadača do mjesta iskapanja i onda požurio natrag u selo. Nije bilo važno 39

tko su oni ako su nosili noževe ili pištolje. David je vozio po po znatom putu, stisnutog želuca, nervozan zbog iščekivanja. Selo je bilo tiho. Nakon ručka svi su se odmara


14/232

li u kućama, čak su i djeca bila tiha. Neki pas lajao je i trčao nakratko za dži pom, apotom se umorio od potjere i odšuljao u svoj kut pokraj ruševne kolibe. Negdje se začuo pijetao, zbunjen zbog tmurnog zimskog svjetla. Kokoš je razdraženo čeprkala po prašini, tra žeći hranu. David se zaustavio pokraj kolibe i ugasio motor. U blizini nije bilo nikoga. Žurno je izašao iz auta, požurio do vrata i ušao. Unutra je bilo mračno, kao iu svim kolibama u selu; kao da je svjetlo bilo nešto previše dragocjeno za običnu upotrebu. David je pronašao svjetiljku i upalio. Dok je podešavao plamen, ona je siknula

na njega poput zmije, siktavim i monotonim zvu kom, ispunjavajući malu omraženu sobicu. Kao da mu je ulazak u kolibu pomogao da se sredi. David je znao što treba uraditi. Ako je onaj čovjek bio vladin agent, usko ro će ga tražiti po zračnim lukama i lukama po Mediteranu. Gubitak agenta dao bi povoda za paniku na svakom mjestu u zemlji. Vrlo lako bi ga identificirali u zemlji koja je imala neko liko dragocjenih stranih državljana i gotovo nijednog turista. Nije imao načina da se preruši ili dadođe do-lažnih isprava, nije znao gdje su locirani izraelski obavještajci niti kako da s njima stupi u kontakt. Bio je u stupici. To jest, osim ako uspije brzo prijećigranicu džipom ili pje šice. I, nije trebao razmišljati koja će to granica biti: ona koja graniči s područjima koja još uvijek kontroliraju izraelski poli cajci, zapadno od Quneitre. David je vrlo slabo znao kakvo je granično područje, ali jedno je sigurno znao: ništa živo nije pre šlo tu granicu, ni u jednom smjeru, čak ni gušter. Probati to uči

iti bila je smrt. A smrt je bila i ne probati. On može biti samo honorarni špijun -ali nitko nema metke za igranje, rezervirane za amatere. Na brzinu je obukao svježu odjeću. Nije imao vremena za gubljenje, niti zavoja za rane. Trebalo mu je manje od deset mi nuta da spakira sve ono što mu može trebati na putu. Papiri i pločice bili su važni, ali za njih nije imao vremena. Ulica je još uvijek bila pusta. Bilo je u toj tišini nešto što mu 40 se nije sviđalo i bila je presložena i preduga. Ništa ju nijeme tilo, čak ni lajanje pasa. Je li netko upozorio ljude da ostanu u kućama, svjestan da postoji mogućnost gužve? Bacio je torbu u stražnji dio džipa i uskočio za volan. Akobude sreće, u kantama će biti dovoljno benzina do kraja putovanja. Što će biti kasnije malo je važno, ili uopće nije važno. Upalio je motor, vraćajući zaspalo selo u život, zatimrzo krene prema sve jačoj tami ka snog poslijepodneva. Kada je stigao do ruba sela, po staklu auta počele su padati prve kapi sive, bijedne kiše. 415. poglavlje Brisači su se očajnički trudili da vjetrobran ostane čist od kiše i blata. David je morao napet

i oči da bi mogao vidjeti kroz smeđi sloj na staklu, vozeći po osjećaju koliko i po vidu. Cesta je bila pojam, ideja u blatu, nešto što osoba koja pravi zemljopisne kar tene bi izrezbarila na pločicu. Stvarnost su bili blato, kamen pa blato pod kotačima dok je džip bio na pravom putu, a kamenje kada bi se uputio krivim smjerom. Džip se nemilosrdno propi-njao i kotrljao, držeći se za zemlju sa svoja četiri kotača dok je on njime naslijepo upravljao kroz kišu koja ga je bičevala, u smjeru glavne autoceste za Damask. Po ovom bi vremenu bilo uzaludno probati voziti po poljima. Izgubio bise ili bi zapeo negdje odmah na početku. A, postojala je samo jedna pristojna cesta - kroz Damask na Quneitru i još nekoliko stotina metara do granice. Do Damaska ima oko 250 kilometara, još 80 do Quneitre - ukupno dobrih 330 kilometara. Cesta za Damask će kao i obično biti pretrpana vojskom, bit će i blokada, a još su dva veća mjesta i nekoliko sela za proći dok ne stigne do Damaska. Skrenuo je na glavnu cestu baš prije Ma'arrat al-Nu'mana i uputio se prema jugu. Nekoliko teških velikih kamiona projurilo je prema Aleppu. Jedan auto, stari sivi volvo, prošao je krećući se prema Harni, kratko trubeći dok je prošao kraj Davida, a za tim ga je progutala kiša. Progrmioje kraj njega i jedan motor, a njegovo agresivno kiklopsko svjetlo rezalo je tamu na putu od nikuda prema nikuda. David stisne papučicu gasa i ubrza, a nje gova su jaka svjetla izgledala poput amuleta protiv oluje. Cesta je bila opasna. Po kiši auti se mogu početi klizati, sudarajući se bez kontrole i bez milosti. Potoci vodeispirali su blato s vjetro42 brana, ali to nije poboljšavalo vidljivost. Prošao je pokraj Ma'ar rat al Nu'mana, a da ga gotovo nije ni vidio. Ulice su bile puste. U čajani, žuta električna svjetla pokazivala su starije muškarce koji piju kavu i igrajutrik-trak. A onda ponovno cesta, bezbojna vrpca koja se proteže u sumrak. Zaobišao je Hamu. U gradu i oko njega još od jeseni bilo je mnogo vojske, sve od državnog udara koji je predvodio Mas'ud al-Hashimi. Prije nekoliko godina Hama je bila sjedište

Ikhwan al-muslimuna, fundamentalističke muslimanske braće. Oni su se naoružani od strane Arafatovog PLO-a, pobunili protiv Batist režima Hafiza Asada. Asad je poslao svog brata Rif' ata u grad s Alawi snagama. Neki izvještaji govore da je čak 25.000 l


15/232

judi ubijeno u masakru koji je uslijedio. Jedan dio grada bio je srav njen sa zemljom. Malo nakon dolaska u Siriju te godine, David je čuo glasine o trupama kojekroz gumene cijevi pumpaju cija-nid u zgrade. I, to je te godine bio drugi masakr u Harni. I sada je grad predstavljao mogući problem. Kada su al-Ha shimi i njegova Narodna nacionalna stranka svrgnuli baliste u gradu je bilo bučno slavlje, no nitko nije znao kakav će biti novi vođa. Navodno je bio popularan, i do tada su njegove odluke bi le liberalne. Čak se govorilo o nekakvoj nagodbi s Izraelom, ia ko ni

tko nije želio ni potvrditi ni zanijekati tu ideju. No, stvari su bile još uvijek napete, bez obzira na mandat al-Hashimija i njegove vlade. Bilo je najsigurnije ne riskirati. Petnaestak kilometara iza Harne ponovno se uključio na au tocestu. Malo potom, pretekao je vojni konvoj koji se kretao prema gradu; tenkovi, kamioni,tegljači, vukući se kroz kišu po put turobne tmurne pogrebne povorke na putu prema groblju. Iza njih stajala je još jedna kolona vozila, ne usuđujući se riski rati klizanje po takvom vremenu. Zapovjednik tenka pogledao je iz kupole pusti okoliš, a zatimje nestao, poput puža koji se povlači u svoju kućicu. Kroz Homs je prošao bez zaustavljanja. Ulična su se svjetla upalila. Postajalo je sve mračnije, a kiša nije jenjavala. Cesta je bila malo bolja, ali je promet bio gušći, tu na dugoj ravnici pre ma Damasku. Džip se uspinjao prema podnožju Anti-Lebanona, zatim vozio visokom, vjetrom šibanomkrajobrazu prema al-Ne43 bku, prije završnog spusta koji je vodio do glavnog grada

pro lazeći uz Qutaybu. David je krenuo pravo u al-Salihiyyju kako bi izbjegao sam Damask, vozeći nekoliko kilometara prema Libanonu prije no što se vratio na Quneitra cestu, blizu Qatane. U Quneitru je stigao u ranu večer. Ništa se nije kretalo. Grad je 1974. godine sistematski uništen buldožerima i bombama od strane Izraelaca prije no što je vraćen Sirijcima kao dio nagodbe o prekidu vatre koja je potpisana godinu ranije. Sada je to bio grad utvara, spomenik ljudskoj gluposti. Trebalo je tjedan dana da ga se uništi. Stanovništvo je bilo evakuirano, a uselile su se desetineuvježbane za razaranje. Sada je tu bila samo pustoš, s ostacima srušenih zgrada - crkve, džamije, napuštenog groblja. Davidu je sve to izgledalo antiknije od ikojeg područja na kojem je do sada radio. Čuo je kako ljudi govore o Quneitri, a njegovi izraelski prijatelji o njoj su govorili tiho, posramljeni. Na rubu grada David je pronašao kuću kojoj je još uvijek dio krova bio čitav. Snage UN-a za očuvanje mira svoj su stor imali u drugom kvartu, ali htio je biti dalje od njih. Donio je hra nu i prekr

ivače iz džipa i raščistio kut u jednoj praznoj sobi. Ki ša je kapala kroz rupe na krovu.Na prozorima bez stakala otr can komad tkanine vijorio je na vjetru. David nakratko usmjeri svjetiljku prema zidovima. Pljesnive tapete s cvjetnim uzorkom još suse uvijek držale. Razbijena fotografija njihala se još uvi jek na zahrđalom čavlu; radilo se o portretu, ali lice se nije mo glo raspoznati. David ugasi svjetiljku. Ležao je do poslije ponoći, odmarajući se i čekajući da mrak postane potpun. Kiša je usporila i sada je slabo sipila. Tada ne rado ustane i uputi se u noć. Išao je ka južnom rubu grada posr-ćući kroz ruševine. Nije imao zašto ići po cesti. Svakih 200 me tara bila je postaja: sirijska, UN-ova i izraelska. Tuda nikada ne bi prošao. Debeli navoj bodljikave žice zlokobno se uzdizao iz tame, vijugajući na svaku stranu u nedogled. U blizini žice David je pronašao veliku ploču valovitog lima. Stavio ju je preko žice, poput mosta, ravnajući ju kako bi mogao prijeći prijeko. Desno od sebe, mogao je vidjeti svjetla sirijske granične postaje, s arti ljerijskim položajem, ograđenim vrećama s pijeskom, koji je izgledao tako usamljen s jednim stražarom koji se tresao od hlad noće. Puzao je po mokrom, blatnom tlu. Posvuda je osjetio vlažan vonj raspadanja. Osjećao sekao da pliva u moru blata. Odjed nom se, na vrhu sirijskog artiljerijskog položaja upalio reflektor. Zaljuljao se prema njemu, poput kose sijući tuljke čiste bijele svjetlosti. David se bacio na zemlju, moleći se da ga svjetlost prijeđe. Približavalo se i odmicalo od njega, loveći ga, pa miru jući. Kroz tamu čuo se glas - sad slabiji sad glasniji ometan i pojačan električnim megafonom. Jezik je bio arapski, no izobli čen pa ga David nije mogao razumjeti. Megafon je opet zalajao i to glasnije. Reflektor se sada upa lio i na UN-ovoj postaji. Čuo se zvuk džipa koji dolazi prema njemu, iza bodljikave žice. - Algham - rekao je glas, no David nije razumio. Ta mu riječ nije značila ništa. Viknuo je na engleskom, ne obraćajući se ni kome: - Ne razumijem! Čujete li me? Ne razumijem! Ništa nije imalo smisla. Jučer je bio u dalekoj prošlosti, da n

as, bio je tu, u njegovoj sadašnjosti, umirući u blatnome polju na sirijskoj granici. Pitao se zašto ne pucaju. Oglasio se i drugi megafon, ovaj put s UN-ove strane.Riječi su bile engleske, naglasak irski. - Ostani gdje si. Nalaziš se u minskom polj


16/232

u. Ne miči se. Oni će te izvući. Ako si naoružan, odbaci oružje. Džip se zaustavio kod žicza njega, neki arapski glas da vao je upute. Odjednom je zasjao refletkor s izraelske strane. Nakratko se miješao sa sirijskim, a zatim se počeo povlačiti natrag prema iz raelskoj strani granice. U isti čas, započela je vatra iz mitraljeza, pucajući ublato po liniji označenoj svjetlom. Mina je eksplodi rala, zatim druga pa treća. Iza Davida glasovi su vikali. Začuo se pucanj iz puške pa onda prolom iz automatskog oružja. Počeo je puzati prema mje stu gdje se aktivirala prva mina. To je bilo samo ne

koliko metara dalje. Sada se počeo vući prema naprijed, gledajući izraelski re flektor koji je mirovao na drugoj strani. Išao je ravno prema 44 45njemu, moleći se da su mine ukopane daleko jedna od druge. Iza njega, mitraljez je pucao i pucao u mrak. Sirijski reflektor ga je izgubio. Plesao je naokolo, pokušavajući ga pronaći. Najednom vidjeli su ga. Čuo se glas s postaje UN-a, malo iza njega. - Trči, čovječe, trči za imeBožje! Ustao je i potrčao. Mitraljez je klepetao iza njega. S položaja počeo je pucati i drugi. Izmicao je koliko je mogao, držeći se puta koji su Izraelci očistili. Odjednom, zapeo je i pao u žicu. Pokidala mu je lice i ruke, režući ga na više mjesta. Čuo je glasove. Pogledao je gore. Jedan izraelski vojnik stajao je iznad njega s puškom u ruci. Puška je bila uperena u Davida, a vojnik se nije smiješio. 46 6. poglavlje Jeruzalem je bio Jeruzalem; grad smješten na visini, na rubu ne kakvog ludila, glavni grad baš i ne stvarne države - koliko u gla vama toliko i na karti. Davida su tamo od

veli u kombiju bez pro zora i smjestili ga u malu, sivu sobu s rešetkama na prozorima i teškom bravom na vratima. Okrugle kapice i jidiš umirivali su, ali ponašanje ljudi nije. Satima su ga ostavili samog. S vremena na vrijeme čuli su se koraci u hodniku, ali nisu se zaustavljali pred njegovim vratima. David se ježio razmišljajući o tome koji je zakon ili statut prekršio da su ga vlastiti ljudi tako zatvorili. Sve što je mogao objasnio je izraelskom zapovjedniku u Qune-itri, čovjeku od svojih četrdeset godina s tragovima pomade u rijetkoj, tankoj kosi. Jednim svojim dijelom, očekivao je da će ga taj čovjek potapšati po leđima - pa nije li on, na neki način, vojnik koji je pobjegao s neprijateljskog položaja, gotovo heroj? Međutim, Izraelac je samo buljio u njega očima koje gotovo da i nisu treptale, i postavljao pitanja tijekom kasnih sati sve dok se nije pojavilo sunce, a na njih obojicu pao umor. Nekome u Jeruzalemu je trebao cijeli dan da provjeri poda tke o Davidu - da li je on zaista onaj kojim se prikazuje. Nitko poznat nije ga došao posjetiti - on je bio izabra

n u Americi, a obučen u Negevu: u Jeruzalemu bio je ime, i fotografija u spisu. Hranili su ga, nadgledali i pustili da spava sve do sljedećeg dana. Bio je slab zbog snova i neprestanog otvaranja vrata. David je osjetio čovjekovu prisutnost i prije no što ga je ugledao. Pra zna soba je izgledala kao da je poprimila punoću. Čovjek je bio u civilu, no imao je držanje profesionalnog vojnika. Izgledao je kao da imaoko pedeset godina, no budući da većina vojnika njegovih godina na licu ili tijelu ima tragove zasjeda, okršaja i 47bitaka kroz koje su prošli, ovaj čovjek je izgledao pogođen ne čim drugim, a ne metkom ili šrapnelom. David je takav izgled vidio na čovjeku koji ga je podučavao vještini špijunaže. Svaki od njih nekada se borio s pištoljem u rukama, međutim njihove prave bitke bile su tiše, ali beskrajno destruktivnije od čovjeka, od srži koja i nakon tjelesne borbe ostaje netaknuta. - Dobro jutro profesore Rosen - reče čovjek. Glas mu je, kao i kosa, bio tanak i siv. - Ja sam pukovnik Scholem,zadužen za naše obavještajce koji imaju veze sa Sirijom. Moj glavni posao je antiterorizam, no zamoljen sam da razmotrim vaš slučaj. Pre šao sam detalje u vašem izvješću, ali i još stvari o kojima moramo porazgovarati. Mogu li sjesti? Kraj kreveta nalazila se jedna klimava stolica. David kimne i Scholem sjedne, okrećući je prema njemu. - Žaomi je da ste tako dugo u ovoj sobi. - Zatim nastavi: -Sumnja rađa neku vrstu lakomislenosti. Bojim se da ste krivi dok ne dokažete da ste nevini. A sada mi recite što se dogodilo. Ne brinite. Nemam namjeru loviti vas na nelogičnostima - ovo nije policijsko ispitivanje. David mu ispriča, ne izostavljajući ništa. Sholem je sjedio nepokretan, i slušao. Bio je srednje visine i imao je tužne smeđe oči i čvrstu, suncem potamnjelu kožu. Prsti su mu se nesvjesno igrali s naborom desne nogavice, ali ništa drugonije se ni poma klo tijekom Davidovog monologa. Nije postavljao pitanja, nije gestikulirao. Ipak David je mogao shvatiti daje iza mirnih očiju, njegova inteligencija vagala podatke koje je dobivala. Kada je David završio, Scholem se nasmiješio br

zim, površnim smije škom kao što se liječnik smiješi kada suosjeća s nečijom bole šću, a imatra samo još jednim slučajem. A tada je zapo čelo ispitivanje. Nije to bilo ubojitoispitivanje, ali Scholem je ispipavao deta lje bolje od ijednog policajca. Nije


17/232

tražio ubojicu. Imao je dvoji cu: jednog mrtvog i jednog živog. A, ako se zločin i dogodio, dogodio se u Siriji, u zemlji s kojom Izrael nije imao ništa čak ni nalik ugovoru o izručenju. Scholem je htio znati što taj događaj znači izraelskoj obavještajnoj služ, i je li to njima uopće bitno. Međutim, što je dublje tražio, nalazio je manje smisla.48 - Da li je on možda radio za krijumčare umjetninama? - upi tao je Scholem. Mislio je na čovjeka kojeg je David ubio na is kopini. Na kraju, to je bilo najprihvatljivije objašnjenje. David slegne ramenima. - Da, to je moguće - reče. Vjerojatno je već b

ilo poznato da je u Ebli veliko nalazište. Trgovci umjetninama ne bi bili zainte resirani za glinene pločice. No, ukoliko su mislili da su one ne-katalogizirane rukotvorine koje bi se dobro prodale, moguće je da su poslali nekoga da pronjuška. Scholem je konačno ustao. Ispod naborane kože i umornih očiju, David je vidio tihu, nabijenu snagu. Nije to bila snaga nervoznog, zaposlenog čovjeka koji točno zna koliko jemože potrošiti i koji ju čuva dok nije spreman za akciju. Davidu se činilo da bi trebalo mnogo da se Scholema digne, ali kada bi se ovaj odlučio na akciju, bila bi odlučnai služila bi svrsi. - Profesore, mislim da možete kući. Nema smisla da vas ovdje više držimo. To ne bi ničemu služilo. Ako vas budemo trebali, možemo stupiti u kontakt s vama.Kuda planirate poći? Natrag u Cambridge? David kimne. - Prvo ću otići na nekoliko dana u Haifu, u posjet svojim roditeljima koji tamo žive već pet godina. Nisam ih dugo vidio. Moram ih posjetiti i provesti neko vrijeme s njima dok sam ovdje. Baš se ne

vidimo često. Preko male sobe Scholem je gledao Davida. Taj je čovjek iz gledao umoran, ne zbog premalo sna i previše napora, već zbog nečega unutarnjeg, nečega dubljeg. Glas mu je, kada je ponovno progovorio, bio drukčiji, manje oštar, manje formalan. - Profesore, jeste li praktični Židov? Davida je pitanje iznenadilo. Scholem nije nosio yarmulku. Čak nije ni izgledao kao netko kome je do toga stalo. David je pomislio da je možda preživio holokaust. Njegov jidiš bio je savršen. Vjerojatno je došao iz Europe još kao dijete. Njegovi su roditelji i svi rođaci vjerojatno mrtvi. On je bio cionist, ali ne Židov, ne u religijskom smislu riječi. Što ga se tiče Davidova vjera? Davidodmahne glavom. - Ne od studija. Prije toga da. Moj 49 je otac rabin. Odgojen sam u religiji. Zašto pitate? Scholem slegne ramenima. - Bez nekog posebnog razloga. Ponekad pomaže. Kada ubiješ čovjeka i sam si blizu smrti. Za neke to znači uhvatiti seu koštac s nekim stvarima. Nagoditi se. - Prestao je govoriti, i nakratko je vladala tišina. Zatim je pono vno pogledao Davida. - Da, zašto to radiš? - Radim? - David z

ačuđeno nabora čelo. - Zašto špijuniraš za nas. To nije tvoj posao. Ti si arheolog; imaš d prioritete. Mi u ovom poslu ne volimo ljude poput vas. Vi patite od nečiste savjesti. Počinjete nas prezirati. - Za stao je i spustio pogled. - Počinjete prezirati sami sebe. - Podi gao je pogled. - Nisi mi odgovorio. David nije znao što odgovoriti. Kada je prvi put pristupio MOSSAD-u postavio je sam sebi to pitanje; to je bilo prije deset godina tijekom njegovog prvog posjeta Izraelu. Od tada sije na stavio postavljati isto pitanje. Uvijek je ostajalo bez odgovora i uvijek je izjedalo, poput osipa koji odbija nestati s kože. Pitao je: - Što da vam kažem - kako moguobjasniti vama kada ne mogu sam sebi? Možda je to i neistina. Dijelom sebe sve jeshvaćao, skrive nim privatnim dijelom sebe kojega je poznavao jako dobro. Po novno je pogledao Scholema. - Odgojen sam u vjerničkoj obitelji - rekao je. - Mi smo vjernici iz doba poslije holokausta, izgubljeni, zbunjeni, prestra šeni. Većinom samoprestrašeni. U strahu od toga da ono što po stoji danas, sutra više neće postojati. Onisu to, naravno, osjetili. Moji su roditelji imali dvadesetak godina kada su odvedeni u Belsen. Ne znam što im se tamo dogodilo, nikada o tome nisu htjeli pričati. Naravno da znam što se inače događalo u logori ma, mogu pretpostaviti. Odrastao sam s brojevima istetovirani-ma na njihovim rukama. Imao sam deset godina kada su mi rekli što im je to. Uvijek sam mislio da su ti brojevi neki židovski običaj poput filakterije i kovrča. Toliko je starijih ljudi koje sam poznavao imalo te brojeve. A, odrastao sam i uz majčine kriko ve. Vrištala bi ponekad usred noći, tako glasno da bi svakoga pobudila. To me je plašilo. Prestao je. - Zašto vam to pričam? Vi to znate. To je dio svih nas. Scholem kimne: - Da, znam - reče tihim glasom. Nastavite. - Bili smo praktični vjernici - David nastavi. - Slavili smo Sabat1 do detalja. Otac bi me petkom navečer vodio u shul. Ka da bismo se vratili, mati bi već postavila stol, ana njemu vino i štruce challaha2. Upalili bismo svijeće. To je bio njoj najdraži dio t

jedna. »Svjetlo u tami« govorila bi. To ju je činilo sretnom; najsretnijom - Sabat. Slavili smo kashrut i druge blagdane. Otac, moja braća i ja nosili smo kosu na pe 'of1. Oni je još uvijek tako nose. David je odsutno rukama protrljao sljepoočnice. Zam


18/232

išljen, prestao je govoriti. Da li Scholem razumije što mu govori, što mu pokušava reći? - Odrezao sam kovrče na prvoj godini fakulteta. Borio sam se da odem na Columbiju,zaista borio. A, i moj otac se borio da me od toga odvrati. Tada sam smatrao daon jednostavno ne ra zumije, ali sada znam da je razumio, mnogo bolje od mene. Da sam studirao pravo, medicinu, prirodne znanosti, možda i ne bi bilo tako strašno.Možda bih ipak odrezao kosu, obrijao bradu i promijenio odjeću da se više izmiješam s ne-Židovima. Ponovno je zastao. - Zvao sam ih goyim4 - rekao je. - Kako se ljudi mij

enjaju. Sada to više ne mogu. Ipak, da sam studirao tako nešto, možda bih ostao vjernik. Ne tako revan, ali ipak vjernik. Mogao sam se oženiti, imati obitelj i odgojiti je u vjeri. - Ali, htio sam biti arheolog. I to ne arheolog bilo koje vrste, većbiblijski arheolog. Bio je jedan učitelj u školi, naravno, ortodoksan - to je bila takva škola - ali pametan i svjestan stvari ' Sabat - sveti odmor, 7. dan u tjednu, subota. 2Challah - subotnji kruh. 3 Pe'ot - dugi bafi pokraj ušiju, nose religiozni Židovi. 4Goyim (gojim) - ne-Židovi. 50 51 koje postoje izvan yeshive{. I, on arheologiju nije smatrao prijet njom, poput moga oca. On je smatrao da arheologija može učvr stiti vjeru, potvrditi istinu Tore i dovesti nas bliže našoj židov skoj prošlostiOn je čak i radio na iskopinama s Vigaelom Yadi-nom, i napisao članak-dva za židovskenovine. Međutim, on je bio amater koji se nikada nije suočio s problemima s kojima se suočavaju studenti, i nikada nije gledao u prave probleme. Kada sam započeo studij

e na Columbiji, nisam sh

Easterman, Daniel - Sedmo Utočište [HR]

Documents