DVADESET PET GODINA POSTOJANJA, RAZVOJA I DJELOVANJA ...usiz-pula.hr/data/files/dvadeset_pet_godina_postojanja_razvoja_i... · Nesebična i nesalomljiva upornost nije ga napuštala,

DVADESET PET GODINA

POSTOJANJA, RAZVOJA

I DJELOVANJA

ORGANIZACIJE

SLIJEPIH PULA

PULA, VELJAČE 1976.

I Z D A V A Č : Organizacija slijepih Pula

TEKSTOVI I UREDNIŠTVO: BORISLAV KRESOJEVIĆ

I JURAJ RUBEŠA

SNIMCI: ARSEN KOVAČIĆ, fotograf

POVODOM 25. GODIŠNJICE OSNIVANJA, DJELOVANJA I

RAZVITKA ORGANIZACIJE SLIJEPIH PULA

Povodom 25. godišnjice osnivanja, djelovanja i razvitka organizacije slijepih

Pula, želimo da našoj široj javnosti ovom brošurom prikažemo, u najkraćim crtama,

najinteresantnije, a time i najpresudnije trenutke organizacije koja se danas ubraja

među najuspješnije humanitarne organizacije na području Istre.

OSNIVANJE

Na inicijativu nekoliko entuzijasta i nekoliko slijepih invalida, 22. veljače

1951. godine sazvana je osnivačka skupština čiji je zadatak bio da i formalno donese

odluku o osnivanju organizacije .slijepih i tako ispuni višegodišnju želju većeg broja

— što ratnih, što mirnodopskih — slijepih invalida da i oni dobiju svoju organizaciju

u kojoj će moći razvijati aktivnosti, ostvarivati svoja prava i obaveze, u kojoj će biti

shvaćeni, koja će im pomagati.

U ime društveno-političke zajednice, skupštini su prisustvovali Miho

Banković, tadašnji povjerenik Odjela za narodno zdravlje i socijalno staranje kotara

Pula, i Anđelo Finderle, tadašnji povjerenik Odjela za narodno zdravlje i socijalno

staranje grada Pula.

U ime Republičkog odbora Saveza slijepih skupštini je prisustvovao Dragutin

Križanec, a u ime organizacije slijepih Rijeke Lujo Lovrić.

Burnim aplauzom pozdravljeno je jednoglasno izjašnjavanje prisutnih za donošenje

odluke o osnivanju organizacije slijepih Pula koja će djelovati na području cijele Istre

— tadašnjeg kotara Pula. Ukidanjem kotareva, pa i kotara Pula, organizacija ne

mijenja svoje područje, već do današnjih dana djeluje po cijeloj Istri.

Odluku o osnivanju i nije bilo teško donijeti jer su u nekoliko poslijeratnih

godina sazreli uvjeti za jedan ovakav poduhvat. S druge strane, inicijativa za

osnivanje jedne ovakve organizacije potekla je upravo od onih kojima je bila

najpotrebnija, od onih kojima će vjerno služiti i kojoj će — netko kraće, netko duže u

daljnjem životu i radu neograničeno pripadati. Od nadležnih vlasti i društveno-

političkih organizacija tog vremena trebalo je osigurati samo podršku, samo

razumijevanje. Uvidjevši ciljeve i zadatke organizacije, njenu potrebu i perspektive,

podrška nadležnih nije izostala. I ne samo to! Bila je — jedinstvena. Društveno-

političke zajednice širom Istre nisu samo deklarativno pružile podršku slijepima, već

su njihovoj budućoj organizaciji obećale i materijalnu pomoć, što je slijepe još više

učvrstilo u uvjerenju da su na pravom putu i da na tom putu moraju ustrajati bez

obzira na teškoće koje su već bile prisutne i koje su se u budućnosti mogle očekivati.

Drug MIHO BANKOVIĆ se sjeća da je u vrijeme osnivanja organizacije

slijepih bio na dužnosti povjerenika za socijalno staranje u Kotaru Pula, dok je drug

ANĐELO FINDERLE bio povjerenik za socijalno staranje NOG Pule. Bili su, znači,

upućeni na tijesnu suradnju jer je u organizaciju slijepih trebalo obuhvatiti sve slijepe

Istre. Sjeća se da su u Gradskom odboru ratnih vojnih invalida raspravljali o tome

kako treba dati podršku osnivanju organizacije slijepih, kako bi ratni vojni invalidi

koji su u toku NOB-a ostali bez vida, zbog specifičnosti svog položaja i potreba,

dobili svoju organizaciju. Zbog toga. ih je iz riječke organizacije slijepih posjetio

slijepi ratni vojni invalid, potpukovnik drug LUJO LOVRIĆ, koji je kasnije došao i

na osnivačku skupštinu.

Bio je drug BANKOVIĆ sudionik osnivanja i drugih organizacija, ali, kako

sam kaže, osnivanje Saveza slijepih posebno ga se dojmilo i ostat će mu u trajnoj

uspomeni. Znao je važnost uloge što će je odigrati organizacija. Odlaskom na

školovanje i rehabilitaciju slijepih Istre ruši se, s jedne strane, mišljenje kako se

slijepi ne mogu osposobiti za rad i privređivanje, a s druge strane diže se novi moral

slijepih osoba. Drug M. Banković ističe da je najveća zasluga organizacije slijepih

Istre upravo u tome što je u proteklom razdoblju zahvaljujući njenom radu uz obilnu

pomoć općinskih skupština i centara za socijalni rad istarskih općina svaki slijepi

obuhvaćen školovanjem, rehabilitacijom, što je zaposlen. Raduje ga što nema mjesta

u Istri u kojem slijepi invalid ne bude ljudski prihvaćen i upućen na rehabilitaciju, i

što se starim slijepim osobama također pruža potrebna zaštita i pomoć.

* * *

Dvadeset i pet godina djelovanja Organizacije slijepih u Istri vezano je uz ime

JOSIPA UŠICA, jer je od osnivanja do danas vršio funkciju tajnika, potpredsjednika,

predsjednika ili člana odbora.

Brojni uspjesi organizacije postignuti su zahvaljujući njegovom upornom radu.

Nesebična i nesalomljiva upornost nije ga napuštala, iako je bilo kriza i dilema koje

sigurno prate svakog slijepog čovjeka, i ne samo slijepog. Ni njega kao ratnog vojnog

invalida ni druge invalide vida nikada nije napuštala osjetljivost, odgovornost i

smisao za probleme slijepih. Rješavanje pojedinačnih problema i problema

organizacije u cjelini pružaju mu zadovoljstvo, pa iako je zbog posljedica rata i

gubitka bračnog druga osjetno pogoršano zdravstveno stanje druga Ušica, nije

umanjena njegova stalna prisutnost u organizaciji. Četvrt stoljeća aktivno raditi u

humanitarnoj organizaciji nije mala stvar. I kada se čovjek odmotavajući klupko

sjećanja pokušava prisjetiti onoga što je u tom razdoblju doživio, vidi se da su

naporni dani izblijedili, dok su dani uspjeha svježi, drage uspomene.

Kada smo uoči priprema za proslavu 25. godišnjice postojanja i rada

organizacije razgovarali s drugom Ušićem, vidjeli smo da se sjeća i detalja sa

održanih skupština, sastanaka odbora i drugih brojnih susrela, pa nije trebalo listati po

arhivi i dokumentaciji organizacije, koja potvrđuje sve ono, što je rečeno o

organizaciji slijepih.

* * *

ANĐELO FINDERLE koji je predsjedovao, osnivačkoj skupštini o sebi. kaže

da i sam potječe iz siromašne radničke porodice iz Buzeta. Već kao dječak osjetio je

sve tegobe neimaštine u porodici u kojoj je bilo sedmoro djece, a privređivao je smao

otac radeći na željeznici teške poslove.

Trebalo je brinuti o mlađima. I upravo ta briga fundirala je njegov odnos prema

drugima u nevolji. Slična zaduženja pratila su ga tokom rada. Godine 1950. biran je

za povjerenika socijalne zaštite NO grada Pule. Upravo mu je ležala ova dužnost jer

je u prvim danima oslobođene Pule prihvatio brigu oko organizacije službe socijalne

zaštite. Bilo je mnogo osamljenih i napuštenih staraca, djece, bolesnih i invalidnih

osoba.

Petrica Kapuralin iz Vinkurana, koja je bila referent za socijalnu zaštitu i on iz

Oblasnog NOO za Istru dobili su instrukcije za evidentiranje invalidnih osoba svih

kategorija, pa je trebalo obuhvatili i invalide bez vida. Odmah se radilo na tome da se

za slijepe osnuje organizacija. FRANJO NEFAT, tadašnji predsjednik NOG Pule i

IVAN RAKIČ, tajnik, imali su mnogo razumijevanja za rješavanje socijalnih

problema invalidnih osoba i mnogo su im pomogli.

Nije bilo teško osnovati organizaciju slijepih jer su slijepi, naročito ratni vojni

invalidi, sami predlagali svoje udruživanje.

Iako je od. osnivanja Organizacije slijepih u Puli prošlo već 25 godina, sjeća se

tih događaja kao da su se zbili jučer. Ti dani kao da su mu vremenski bliži, jer često

susreće drugove s kojima je u početku radio. Sav onaj rad nekako mu je blizak, rado

ga se sjeća, još uvijek ga veseli. Iako je u mirovini, uvijek je spreman da radi, da

pomogne u radu organizacije. Veseli ga što 25. godišnjicu Organizacije slijepih Pule i

Istre dočekujemo, s velikim rezultatima.

Kako smo već naprijed spomenuli, organizacija je djelovala na području bivšeg

kotara Pula, što praktički znači na području čitave Istre. Od osnivanja pa do danas,

sjedište organizacije je u Puli, dakle od 1971. godine.

U vrijeme osnivanja organizacije na području Istre bilo je registrirano oko 35

slijepih, što ratnih, što mirnodopskih invalida. Velik broj slijepih, žrtava fašističkog

terora i onih koji su zbog bolesti izgubili vid, nije bio registriran.

Najteži dio posla — kompletiranje podataka o svim slijepima — uspješno je

izvršen i još uvijek ima prioritetno mjesto u zadacima organizacije i njenih organa.

Višegodišnji rad na ovom području dao je pozitivne rezultate u smislu okupljanja

slijepih u svoju organizaciju, ali istovremeno i poražavajuću spoznaju da na području

Istre ima tako velik broj onih koji su na ovaj ili onaj način ostali bez vida. No, nije se

smjelo gubiti vrijeme, nije bilo vremena za sentimentalno osjećanje, već je trebalo

angažirati sve snage na snimanje i sređivanje stvarnog stanja. Podacima koji su u

narednom periodu prikupljeni obuhvaćeno je nekoliko najznačajnijih područja iz

života i rada slijepih, od kojih spominjemo samo neka:

— socijalnu strukturu članstva

— uzroke sljepoće — gubitka vida

— ekonomski položaj članstva

— obrazovno — odgojnu strukturu članstva

— sastav članstva prema starosnoj dobi

— zaposlenost članstva

Zahvaljujući brižljivom prikupljanju i sređivanju podataka organizacija je već

kroz nekoliko godina imala gotovo potpunu sliku stvarnog stanja svojih članova.

Članovi naše organizacije prisutni su u svim socijalnim strukturama. Među njima su

djeca, predškolska i školska omladina, zemljoradnici, radnici, invalidi, umirovljenici,

te uživaoci stalnih ili povremenih socijalnih pomoći.

Svakako da podaci nisu i ne mogu biti potpuno točni. Naime, zbog

konzervativnih shvaćanja izvjestan broj roditelja, naročito ako su u pitanju bila

ženska djeca, izbjegavao je bilo kakav kontakt s javnošću, smatrajući sljepoću svog

djeteta sramotom. Ni dobar dio zemljoradnika koji žive u zabačenim zaseocima nije

obuhvaćen, jer se često o njima nije mogao dobiti nikakav podatak. Povlačili su se u

sebe živeći u krugu obitelji. Prikupljanje podataka bilo je otežano u općinama u

kojima su odgovarajuće službe socijalne zaštite bile veoma loše kadrovski i tehnički

opremljene, ili ih nije ni bilo. Ako ovome dodamo i podatak da organizacija nije

imala svojih prostorija ni inventara, da je imala samo djelomično zaposlenu tajnicu,

da je krenula tako rekavši ni od čega, možemo zamisliti koliko je fizičkih i umnih

napora trebalo uložiti da se dođe do dragocjenih podataka neophodnih za daljnji rad i

opstanak organizacije. Upravo zbog toga posebnu zahvalnost i priznanje treba odati

tadašnjem (i sadašnjem) predsjedniku Josip Ušicu i tadašnjoj tajnici Fumici Vlahović.

Fumica Vlahović, prva tajnica organizacije slijepih

Ilustracije radi navest ćemo da je tadašnja tajnica čak i stolicu za sebe morala

»ukrasti« u prostorijama Odbora Narodnog fronta.

Prateći u stopu razvitak društva u cjelini, razvijala se i organizacija slijepih

učvršćujući temelje na kojima je djelovala. Ovaj tekst ilustrirat ćemo s nekoliko

tabela koje govore o područjima Istraživanja i o rezultatima koji su postignuti tokom

istraživanja.

Anamarija Kresojević, sadašnja tajnica Organizacije slijepih

RAZVOJ

Podaci iz 1974. godine

UZRAST MUŠKIH ŽENSKIH UKUPNO od 0 do 3 god. 1 — 1

od 4 do 6 god. 1 3 4

od 7 do 15 god. 5 4 9

od 16 do 19 god. 2 1 3

od 20 do 25 god. 9 9 18

od 26 do 35 god. 9 9 18

od 36 do 45 god. 22 10 32

od 46 do 60 god. 27 26 53

preko 60 godina 100 115 215

Dok smo, prema podacima, u momentu osnivanja imali ukupno tridesetak

članova, 1974. godine naša organizacija ima 353 člana (176 muškaraca i 177 žena).

Posebna pažnja posvećuje se otkrivanju i evidentiranju slabovidne djece, kako bi se

spriječilo daljnje pogoršanje vida. I na ovom području postignuti su zapažena

rezultati, koji ohrabruju, koji motiviraju na daljnje napore.

U slijedećoj tabeli prikazat ćemo podatke o dobi gubitka vida:

IZGUBILO VID MUŠKIH ŽENSKIH UKUPN

O

do 6 godina 29 38 67

od 7 do 15 godina 11 13 24

od 16 do 25 godina 24 9 33

od 26 do 45 godina 43 29 72

nakon 46 godina 69 88 157

Analizirajući tabelu 213 uočavamo da je ogroman postotak slijepih, uglavnom,

prevalio šezdesetu godinu života. Uočljiv je podatak da je velik postotak onih naših

članova koji su izgubili vid od 45 godine života, a ljudi u toj dobi još uvijek se

smatraju mladim ljudima. Ma koliko ovi podaci bili točni, ma koliko nam služili kao

indikatori za naše buduće akcije, oni ipak sadrže podatke koji su relativno stari.

Međutim, podaci iz tabele 2 moraju nam i te kako biti putokaz u našem

svakodnevnom radu jer su slika sadašnjeg stanja. Činjenica je da je od 353 člana čak

85 mlađih od 45 godina, upućuje nas na zaključak da je i čitava organizacija u

prosjeku relativno mlada. Istina, velik broj članova uživaoci su starosnih, invalidskih

ili porodičnih mirovina, znači materijalno osigurani, i s te strane organizacija nema s

njima problema. Ovaj podatak vidi se iz slijedeće tabele:

UŽIVAOCI MIROVINE MUŠKI ŽENSKI UKUPN

— osobni (starosni) 13 7 20

— invalidski 73 36 109

— ratni vojni

invalidi

9 — 9

— mirnodopski vojni invalidi — — —

— porodični 4 23 27

No, briga organizacije udvostručava se u odnosu na zaposlene članove i

članove koji se nalaze na školovanju. Javlja se niz problema i briga vezanih uz slijepo

lice, počevši od pratioca, raznoraznih tiflo-pomagala, pa do konzervativnih shvaćanja

pojedinaca o mogućnostima slijepog invalida. Na tom polju organizacija slijepih Pule

učinila je mnogo, učinila je gotovo nemoguće, čime se ne mogu pohvaliti mnoge

druge organizacije slijepih.

S ponosom možemo reći da niti jedan slijepi koji je osposobljen za rad nije bez

posla, ili da ne pohađa školu. Put je bio težak, bio je trnovit. Zakon o zapošljavanju

slijepih na telefonskim centralama donesen je dosta kasno, a svi članovi naše

organizacije koji su završili školu za telefoniste već su bili zaposleni na centralama.

Istina, naši članovi nisu zaposleni samo na centralama već i na drugim radnim

mjestima. Ova tabela najbolje čitaocu ilustrira kojim se sve zanimanjima slijepi mogu

baviti.

ZAPOSLENI MUŠKI ŽENSK

I

UKUPN

O

— u industriji — 1 1

— ma telefonskim centralama 11 8 19

— daktilografi, stenografi

korespondenti 1 — 1

— u zaštitnim radionicama — — —

— fizioterapeuti 2 2 4

— u prosvjetnoj struci 2 2 4

— pravnici — — —

— ostali 6 — 6

Školovanje i osposobljavanje djece i omladine za samostalne i korisne članove

društva permanentna je briga organizacije. Prema podacima iz 1974. godine na

školovanju u osnovnim školama za slijepe nalazi se sedmoro djece (3 dječaka i 4

djevojčice). U srednjim školama za slijepe trenutno su na školovanju dva naša člana.

U Hrvatskoj već postoji tradicija redovnog školovanja slijepe djece i omladine.

Zavod za slijepu djecu i omladinu »Vinko Bek« u Zagrebu djeluje već punih 80

godina.

I generacije slijepih iz Istre školovale su se u tom zavodu koji je u njihov život

unio svjetlo i otvorio perspektive boljeg života.

Grupa djece na školovanju u Zavodu «Vinko Bek» u Zagreb

Aktivnost organizacije i članstva nije se ograničavala samo na školovanje i

snimanje stanja. Daleko bi nas odvelo nabrajanje svih aktivnosti kojima se

organizacija bavila u proteklih 25 godina, ali ćemo ipak neke samo uzgred

spomenuti. U proteklom je periodu organizirano niz predavanja iz raznoraznih

oblasti, a za predavanja su angažirani najeminentniji stručnjaci i društveno-politički

radnici Pule. Posjećenost predavanja davala nam je nove impulse za nastavljanje

takve prakse. Veliki jubileji u našoj zemlji i značajnija naučna otkrića iz raznih

oblasti u našoj su organizaciji popraćena prigodnim predavanjima. Ovu praksu

nastavit ćemo i ubuduće jer se pokazala veoma korisnom.

Izleti i posjete najpoznatijim povijesnim ili nekim drugim značajnim mjestima

organiziram su radi upoznavanja ljepota i bogatstva naše zemlje, te bili stalan oblik

rekreacije. Međutim, posljednjih nekoliko godina interes je, na žalost, znatno opao.

Uzroci uglavnom leže u pomanjkanju financijskih sredstava. Istina, nešto se mijenjao

i odnos članstva prema zajedničkim izletima. Misli se, naime, kako je previše izbivati

od kuće tri-četiri dana. Na Sovom planu organizacija će morati nešto učiniti.

Potrebno je pronaći neki način kojim bi se slijepi, barem o državnim praznicima,

privoljeli na izlet, makar i jednodnevni. Prethodno bi trebalo otkriti i druge uzroke

slabom interesu, koji je ranije i te kako bio razvijen. Moramo raditi na tome da toliki

značajni povijesni, kulturni i drugi spomenici naše zemlje ne ostanu nepoznati našim

članovima.

Aktivnost članova i organizacije odvija se i na sportskom polju.

Najinteresantniji je, pa, prema tome, i najbrojnije zastupljen šah. Postoji i djeluje

šahovska ekipa koja je do sada ostvarila nekoliko zapaženih uspjeha. U prostorijama

organizacije, prema unaprijed utvrđenom planu, održavaju se turniri nakon kojih

slijedi pojedinačno prvenstvo. Ovo takmičenje održava se već niz godina, a cilj mu je

razvijanje ne samo sportskog elana i duha kod takmičara već da se takmičari bolje i

temeljitije upoznaju, razmijene mišljenje o vlastitim pa tuđim problemima, itd.

Sjećanje na izlet u Rovinj

Spomenuli smo da je šahovska ekipa do sada ostvarila niz vrlo zapaženih

sportskih rezultata, što se može i ilustrirati. Naša ekipa, koju su sačinjavali: Kalebić,

Terlević, Brečević i Pokrajac, osvojila je prvo mjesto i prelazni pehar na Sjeverno

jadranskom kupu u konkurenciji vrlo jakih ekipa iz Kopra, Nove Gorice i Rijeke.

Ovakvi uspjesi raduju sve nas ali nas istovremeno i obavezuju. Igra šaha ne iziskuje

kretanje, pa je vrlo pogodna za slijepe, što svakako treba iskoristiti i s još većim

intenzitetom propagirati je, pa makar i uz povećanje izdataka za te svrhe. Ovo tim

više jer nam je pokušaj s ekipom za rollbal propao upravo zato jer iziskuje kretanje,

ulaganje znatne fizičke snage.

Uspomena s izleta u Kopar

Dobitnici pehara s lijeva na desno: Kalebić, Terlević, Brečević, Pokrajac

Suradnja organizacije s drugim organizacijama slijepih na području naše

republike, pa i izvan nje, na zavidnoj je visini. Delegacije se često međusobno

posjećuju, a pismeni kontakti su gotovo svakodnevna pojava. Na visini je i suradnja

organizacije s drugim humanitarnim organizacijama.

Potrebno je istaći dugogodišnju plodonosnu suradnju organizacije s društveno-

političkim zajednicama istarske regije. Veoma dobro uhodan sistem međuopćinskog

financiranja organizacije najbolji je dokaz o razumijevanju potreba organizacije i

njenih članova, ali i najbolja ocjena dugogodišnjeg rada organizacije slijepih.

Kao vrhunac priznanja za dugogodišnji rad na okupljanju, školovanju

zapošljavanju, razvijanju kulturno-prosvjetne i sportske aktivnosti među članovima

došla je odluka svih vijeća Općinske skupštine Pula, kojom se organizaciji slijepih

Pula dodjeljuje druga nagrada i srebrna medalja općine Pula za 1971. godinu. Ovo

visoko priznanje, koje se dodjeljuje samo najzaslužnijima, krasi vitrine naše

organizacije, ispunjava nas radošću, ponosimo se njime. No, on nas istovremeno i

obavezuje. Medalja mora i ubuduće da šija, da svojom svjetlošću krči put ka novoj,

još vrednijoj. Mi to možemo, sposobni smo i za takav podvig.

Eto, dragi čitaoci, to smo imali da kažemo o osnivanju i djelovanju ove, iznad

svega, humanitarne organizacije. Prostor i vrijeme nisu nam dozvolili da vas

detaljnije i opširnije upoznamo sa svojom organizacijom, ali mislimo da će i ovo što

smo prezentirali biti donekle dovoljno da stvorite sliku o nama. Ako smo u tome

uspjeli, i vama i nama učinili smo veliko zadovoljstvo. Ako pak nismo uspjeli, bit će

nam neobično žao jer je ova brošura namijenjena vama, dragi čitaoci.

RAZVOJNI PUT ORGANIZACIJE

U prethodnom tekstu, a i u tabelama, opisivali smo u najkraćim crtama

djelovanje naše organizacije, probleme s kojima se sukobljavala, teškoće koje je

morala savladavati na tom 25 godina dugom putu. Pokušali smo, kako rekosmo, u

najkraćim crtama reći sve, ili gotovo sve što je trebalo učiniti da bi organizacija

postala ono što je danas, ovakva kakva je danas.

U momentu osnivanja bilo je oko 60 slijepih invalida na području tadašnjeg

kotara Pula, a svega ih je tridesetak bilo učlanjeno: u udruženje, što znači samo svaki

drugi. Imamo li u vidu i podatak da je tek svaki drugi ili možda svaki treći slijepi

evidentiran, možemo zamisliti koliko su bili zapostavljeni invalidi ove kategorije,

koliko su bili prepušteni sami sebi i svojim najbližima. Danas organizacija slijepih sa

svoja 353 člana spada u red najbrojnijih u Hrvatskoj, a možda i u Jugoslaviji. Razloge

ovakvom velikom broju slijepih invalida treba tražiti prvenstveno u poslijeratnom

naseljavanju Istre iz unutrašnjosti zemlje. Među brojnim doseljenicima došao je i

izvjestan broj invalida, od kojih jedan dio i slijepih. Veoma loši uvjeti života u toku i

neposredno poslije rata, drugi su uzrok velikog broja slijepih.

Već smo spomenuli da u momentu osnivanja organizacija nije imala baš ništa

od inventara, ni ono najnužnije za obavljanje poslova u koliko-toliko normalnim

uvjetima. Nije bilo ni pisaćeg stola, stolice, mašine, pečata, a da i ne govorimo o

ostalom potrošnom materijalu. Prostorije također nije bilo. Ako se sve to ima u vidu,

obavljeni poslovi imaju veću vrijednost, oni koji su ih obavili zaslužuju više

priznanja, tim više im moramo biti zahvalni.

Od dana osnutka pa do današnjih dana, razvoj organizacije je permanentan. Iz

dana u dan traže se novi oblici organiziranja, traži se najpovoljnija forma koja

istovremeno osigurava najbolje, najoptimalnije rezultate. Organizaciono ustrojstvo

organizacije usklađivano je, 1 još se uvijek usklađuje, s općedruštvenim pretanjima i

nastojanjima da se pronađu najbolja rješenja.

U odboru organizacije je devet članova, u njemu je zastupljena većina općina.

Sjednice se održavaju prema potrebi, ali najmanje jedanput mjesečno. Svakog prvog

utorka u mjesecu održava se masovni sastanak sa članstvom, na kojem se članovima

daju raznovrsne informacije, održavaju se predavanja, te rješavaju eventualni drugi

problemi.

Za vrijeme zimskih i ljetnih ferija organiziraju se sastanci na kojima se govori

o rezultatima postignutim u školama, dijele se nagrade i pohvale najboljima,

organizira se zajednički ručak i sl. Djeca i omladinci upoznavaju se u ovakvim

prilikama s radom i problematikom organizacije, ali i iznose svoje teškoće i probleme

škola u kojima se nalaze. Ovakvi stalni oblici kontaktiranja i okupljanja članstva koje

se školuje do sada su dali veoma plodne rezultate, pa će se njegovati i ubuduće. U

svakom slučaju potrebno je tražiti i nove oblike, nove sadržaje, uvijek u interesu što

tješnjeg i sveobuhvatnijeg povezivanja članstva s organizacijom.

Već nekoliko godina vrlo uspješno djeluje tzv. međuopćinski sistem

financiranja organizacije. Budući da u cijelosti zadovoljava, ne treba ga mijenjati.

Slaveći dvadesetpetogodišnjicu osnutka i djelovanja organizacije slijepih s

ponosom možemo kazati da danas organizacija ima lijepe, udobne i dovoljno

prostorne službene prostorije, da je vrlo dobro opremljena inventarom i osnovnim

sredstvima, da materijalno vrlo dobro stoji, da svoje zadatke izvršava na opće

zadovoljstvo članova i drugih faktora, te da svoju djelatnost usavršava i obogaćuje

novim sadržajima.

Sa sastanka djece, roditelja i odbora organizacije iz 1975.

Trebalo je mnogo truda i vremena, trebalo je volje, znanja i entuzijazma da

organizacija doživi ovaj nivo razvoja, da se razvije u jednu od najuspješnijih, u jednu

od najcjenjenijih humanitarnih organizacija naše regije. Kao dokaz ovoj tvrdnji može

poslužiti i druga nagrada općine Pula za 1971. godinu. Ponosni smo zbog brojnih

priznanja, zbog djela koja su u proteklih 25 godina učinjena, zbog uloge koju je

organizacija odigrala u okupljanju i osuvremenjivanju rada. Iskrenu zahvalnost

dugujemo svima onima, bilo pojedincima, ili organizacijama, koji su nas u našem

hodu u svjetliju budućnost pratili, bodrili i pomagali.

Organizacija slijepih Istre je suosnivač i aktivni član konferencija za zaštitu i

rehabilitaciju invalidnih osoba u istarskim općinama.

Invalidske organizacije udružene u Konferenciji pomoći će općinskim centrima

za socijalni rad i samoupravnim interesnim zajednicama za socijalnu zaštitu u

uspješnijem rješavanju problema rehabilitacije i zaštite invalidnih osoba.

Od osnivanja organizacije do danas u dva smo se navrata obraćali istarskoj

javnosti, i to 1961. izdavanjem brošure »Svjetlosti tmine« u (povodu desetogodišnjeg

djelovanja organizacije slijepih) te u 1971. u povodu dvadesetogodišnjeg djelovanja.

Tada smo vas upoznali s ratnim vojnim invalidom JOSIPOM UŠIĆEM, slijepim

članom i predsjednikom organizacije, čiji se aktivan rad u organizaciji podudara s

njenim jubilejem. Upoznali smo vas s neumornim aktivistom drugom MARIOM

FRANKO VICEM iz Labina, IVANKOM GAŠPARINI iz Karojbe, profesorom

MILOŠEM RAJSIĆEM, NEVIJOM MATOŠEVIĆ, fizioterapeutom, BRUNOM

GRIPARIĆEM, bivšim oficirom stroja M/B Trebinje, telefonistima EDOM

ŽUFIĆEM, ROMANOM KONTOŠIĆEM, MARČE-LO JEROMELOM, MARIJOM

BREČEVIĆ, BLAŽEM FONOVIĆEM, ANTU NOM TERLEVIĆEM. I da ne

nabrajamo dalje, jer duga bi bila liste svih onih slijepih članova koji su pomogli

organizaciji, odnosno kojima je organizacija pomogla. Svi oni osjećaju radost uspjeha

zbog afirmacije organizacije i najnovijeg jubileja.

Nemoguće je nabrajati i suradnike koji su uvijek bili spremni posvetiti nam

pažnju i pružiti pomoć. Dužni smo ipak spomenuti barem one čiji je rad za

organizaciju bio značajniji, dr. P. TURČIĆA, liječnika specijalistu za očne bolesti,

JURAJA RUBEŠU, socijalnog radnika, ANICU CVITKOVIĆ, BORISLA-VA

KRESOJEVIĆA, MIRU BULF, GVIDA GRPCA, ADU BRAVAR, ERMINI-JA

POPOVIĆA, JOSIPA MIKCA, EDU ŠEGANDA.

Ne možemo a da čitaoce ovog puta u nekoliko redaka ne upoznamo s

pojedinim našim članovima čiji životni put, s obzirom na tešku invalidnost, govori o

njihovoj hrabrosti i ustrajnosti.

Pretplatite se na »Socijalnu misao« glasilo Saveza slijepih Jugoslavije,

mjesečnik za socijalna i kulturna pitanja.

LIKOVI NAŠIH ČLANOVA

Ligović Ivan u svom domu u selu Flengi

LIGOVIĆ IVAN, sin Antona, rođen 21. X 1925. godine u selu Fiengi, općina

Poreč.

Godine 1943. bukti II svjetski rat na sve strane. Kao i drugi krajevi naše

napaćene domovine i Istra proživljava teške trenutke. Okupator i njegove domaće

sluge ne biraju sredstva da uguše povijesni slobodarski duh istarskog naroda.

Paljevine domova, strijeljanja, odvođenja slobodarski nadahnu-tih Istrana u

koncentracione logore i druge represalije, svakodnevna su pojava, i svakim danom

poprimaju sve šire razmjere.

Osjetivši da je kucnuo čas osvete, trenutak kada se sloboda može steći samo s

puškom u ruci osamnaestogodišnjak Ligović Ivan odlazi u NOV. Postavši borac III

brgade proslavljene 43. istarske divizije, nošen željom i idejom za konačno

oslobođenje Istre i drugih krajeva Jugoslavije, ne osjeća, kao uostalom ni svi drugi

borci revolucije, ni tegobe gladi, ni tegobe danonoćnih borbi i marševa, ne osjeća

bose noge i gola prsa. Sve to može i mora pretrpjeti, mora se preživjeti za slobodu, za

sretniju sutrašnjicu. Stupa Ivan u stroju Treće brigade, odlazi iz svoje voljene Istre, s

ostalim svojim drugovima jurišima krči putove prema Gorskom kotaru, prema

voljenoj zemlji, prema Jugoslavija. Sloboda je na vidiku, stopu po stopu bliži se, idu

proleteri prema njoj, ne čekaju je, niti ona ide njima. Juriša brigada, juriša divizija,

jurišaju proleteri, juriša Ivan. Juriš za jurišem, marš za maršem, drug do druga, Hrvat,

Srbin, Bosanac, Makedonac, Crnogorac, Slovenac i svi znani i neznani, napaćeni,

slobode željni. I odjednom tama ... Što se to dogodi? Zar se u Lokvama 1944. godine

za Ivana završava pobjedonosni put ka slobodi, zar ostavlja drugove, zar ostavlja

brigadu? Stotinu — zar — ali Ivan ni sebi više ne može pomoći. Branio je položaj,

branio Lokve kad je u neposrednoj blizini eksplodirala topovska granata, a zatim

neumoljiva tama. Samo devetnaest godina, samo što je zakoračio u dvadesetu, a ono

granata, eksplozija, i za Ivana revolucija završava.

Završava revolucija, ali ne i njezini plodovi. Ivan i danas uživa u slobodnoj

samoupravnoj socijalističkoj Jugoslaviji, uživa plodove s punim pravom, jer je u njih

utkao i dio sebe, dio snaga, tijela, svoje oči.

Danas je Ivan R.V. sa 70% invaliditeta, prima invalidsku penziju i invalidski

dodatak od din. 1.890. Želi raditi, želi se kretati ,ali - ne može. Susjedi mu pomažu u

svemu. Od nepokretne imovne ne posjeduje ništa, sve je prepustio sestri i maćehi.

Član Saveza slijepih je od 1961. godine, dakle punih 14 godina.

Kako se sam ne može kretati, svaka posjeta predstavnika organizacije ga

obraduje. Uvijek je spreman na suradnju i vlastito angažiranje u granicama

mogućnosti. Veoma je korektan član organizacije slijepih.

Od 1971. godine živi potpuno sam u kući koju je naslijedio poslije očeve smrti.

Po prirodi povučen i skroman, omiljen je u selu i susjedi mu vrlo rado pružaju toliko

potrebnu pomoć.

Društvo socijalnih radnika i Društvo defektologa okupljaju stručne radnike

zaposlene na rehabilitaciji, školovanju i zaštiti invalidnih osoba.

Organizacija slijepih Istre zainteresirana je za njihovu aktivnost, i nastoji da se

što veći broj stručnjaka afirmira na ovom području.

Invalid rada, Vinodolac Anton

VINODOLAC ANTON rođen je 1928. godine u selu Toničevci, općina Labin.

Po tradiciji i on je kao mladić otišao u rudare, u kopače uglja na području Labinštine.

Tradicija prelazi s oca na sina, i to tako traje stoljećima. Kopajući ugljen radio je

pune tri godine, a zatim se, i opet, zaposlio u rudniku, ali ovog puta u poduzeće

»Istarski boksiti« u Rovinju. Vrijedan, pošten, discipliniran, bio je vrlo brzo zapažen i

postavljen na radno mjesto predradnika. Rukovodi Ante, raspoređuje svoje drugove,

brine se o svakom kao o svojoj braći ili sinovima. Zna Ante da rudarski kruh ima

devet kora, zna on što to znači biti rudar, makar i na površinskom kopu.

Posljednji put vidio je svjetlo dana, posljednji se put umio svojim rudarskim

rukama, posljednji je put svojim drugovima doviknuo rudarsko sretno« 2. listopada

1969. godine. Tog dama poslovođa Vinodolac ispratio je svoje drugove na posao, na

otkop i na nesreću vratio se u baraku. Limena kanta, koja je i inače uvijek stajala u

baraci, smetala je, nije bila na svom mjestu. U zao čas! Pomakao ju je. To je

posljednji predmet koji je imao u rukama, to je posljednji treptaj svjetlosti dana.

Nitko ne zna kako i zašto, ali je pomicanje limene kante izazvalo snažnu eksploziju.

Uzalud su drugovi hitno pomogli, uzalud je blagovremeno dospio u bolnicu, uzalud

su bili napori liječnika. Obje ruke do ispod lakta i jedno oko prestalo je postojati. Uz

izuzetno zalaganje liječnika u Puli, Rijeci i Zagrebu, spašeno mu je nešto manje od

10% Vida na jednom oku, što mu omogućava koliko-toliko kretanja.

U vlastitoj kući živi sa suprugom Milkom i sinom. Jedna mu je kći udata, a

druga, mlađa, zaposlena u općini Pazin. Prima invalidsku mirovinu od koje ova

vrijedna porodica skromno živi.

Ferlić Josip, ispred kuće u Fuškulinu

FERLIĆ JOSIP, sin Petra, rođen 24. IX 1920. godine u selu Fuškulin, općina

Poreč.

Dvadesetogodišnjaka Ferlića 1940. godine talijanske vojne vlasti pozivaju na

odsluženje vojnog roka u talijansku vojsku. Nedugo nakon stupanja u vojnu službu

počeo je osjećati teškoće s očima, počeo je naglo gubiti vid na oba oka. Kako je

bolest uzimala sve više maha, upućen je 1942. godine u bolnicu u Rijeku, gdje na

liječenju ostaje punu godinu dana, da bi 1943. godine bio otpušten iz talijanske

vojske kao potpuno i trajno nesposoban. Bolest je oštetila vid do te mjere da je bio u

stanju raspoznavati samo svjetlo od tame. Tragedija je bila ogromna. Sa svega 22

godine ostao je u tami, oslijepio. Bolest nije marila za vedri karakter seoskog

šaljivčine, seoskog dobričine. Glavni uzrok opakoj bolesti bila je neishranjenost i

teški fizički napori kojima je mladi organizam bio izložen, prije svega u talijanskoj

tuđinskoj vojsci, a i teškim uvjetima života i rada kod kuće.

Po povratku kući pomagao je NOP u granicama koje mu je zdravlje

dozvoljavalo, pa je zbog toga i nekoliko puta hapšen. Međutim, i neprijatelj je znao

da je teški invalid, pa je Josip uspijevao dokazati da nije u stanju raditi ni za čiju

stranu.

Nakon oslobođenja osnovao je porodicu. Ima dvije punoljetne kćeri koje su

udate, a sada živi u vlastitoj kući sa suprugom. Od nepokretne imovine posjeduje

samo kuću. Živi od invalidske mirovine koja iznosi 2.590 din. a kao RVI prima i

invalidski dodatak od 890 din. Po prirodi skroman, kaže da lijepo živi, da ima svega

dosta. Uz skromnu financijsku pomoć organizacije slijepih adaptirao je kuću, koja

sada predstavlja ugodan ambijentu kome sretno živi porodica Ferlić.

Na kraju kaže nam da ga muči i ljuti postupak oko dobivanja ortopedskih

pomagala. Naime, ranije ih je dobivao, a sada mu je rečeno da ga više, po propisima,

ne pripadaju.

Danas nastavnik u muzičkoj školi OKUD »ISTRA« u Puli, drugarica DINA

JUKIĆ prošla je trnovit i težak put da bi postigla ovo što je. Rođena je 1942. godine u

selu Končarićima, općina Buje, a danas živi i radi u Puli. Sa zakašnjenjem je

pohađala osnovnu školu, pa je za dvije godine završila četiri razreda u Zavodu

»Vinko Bek« u Zagrebu. Ostale (razrede završila je redovno, ali i pohađala Nižu

muzičku školu u Zagrebu. Po završetku Srednje muzičke škole u Puli, zaposlila se u

Bujama kao nastavnik muzike (klavir, harmonika i solfeggio). Istovremeno upisuje se

u Pedagošku akademiju u Puli i u roku od samo dvije godine diplomira i postaje

nastavnik. Od 1970. godine radi kao nastavnik u OKUD »Istra«. Sadašnjim svojim

statusom je zadovoljna. Osjeća se u svakom pogledu ravna ostalim radnim ljudima u

svojoj radnoj organizaciji. Ne traži, ne očekuje, a niti bi primila bilo kakve privilegije

u odnosu na druge ljude. Sve što je dosada postigla velikim je dijelom i zasluga

organizacije.

Spaić Danka na radnom mjestu telefoniste u Tvornici cementa u Umagu

Sinčić Edi, daktilograf tvornice «Mirna» u Rovinju

Vukmirović Ankica na radnom mjestu fizioterapeuta u Istarskim toplicama

Na području Istre djeluje osnovna organizacija osoba oštećena sluha i društvo

za pomoć mentalno retardiranim osobama.

Za rješavanje problema ovih invalidskih organizacija zainteresirana je

organizacija slijepih Istre.

Uz pomoć i suradnju invalidskih organizacija lakše se rješavaju zajednički

problemi rehabilitacije.

TISAK: GLAS ISTRE, OOUR »O. KERŠOVANI« — PULA