Draft Confidential RUF Apppeal Judgment · 2017. 8. 25. · 2 S1 2 K 017968 15 Kž 4 28.03.2016 Broj: S1 2 K 017968 16 Kž 4 Sarajevo, 28.03.2016. godine U IME BOSNE I HERCEGOVINE!

1

S1 2 K 017968 15 Kž 4 28.03.2016

SUD BOSNE I HERCEGOVINE

СУД БОСНЕ И ХЕРЦЕГОВИНЕ

Predmet broj: S1 2 K 017968 16 Kž 4

Datum donošenja: 28. mart 2016. godine

Datum otpreme: 06. juni 2016. godine

Pred sudskim vijećem u sastavu:

sudija Dr Miloš Babić, predsjednik vijeća

sudija Hilmo Vučinić

sudija Redžib Begić

PREDMET TUŽILAŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE

protiv

Bosnić Huseina

DRUGOSTEPENA PRESUDA

Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine: Hasanspahić Ćazim

Branilac optuženog: Lozo Adil

2

S1 2 K 017968 15 Kž 4 28.03.2016

Broj: S1 2 K 017968 16 Kž 4

Sarajevo, 28.03.2016. godine

U IME BOSNE I HERCEGOVINE!

Sud Bosne i Hercegovine, u vijeću Apelacionog odjeljenja, sastavljenom od sudija Dr

Miloša Babića, kao predsjednika vijeća, te sudija Hilme Vučinića i Redžiba Begića, kao

članova vijeća, uz sudjelovanje pravne savjetnice Lejle Garaplija kao zapisničara, u

krivičnom predmetu protiv optuženog Huseina Bosnića, zbog krivičnog djela Javno

podsticanje na terorističke aktivnosti iz člana 202.a, u vezi sa krivičnim djelom Vrbovanje

radi terorističkih aktivnosti iz člana 202.b i krivičnim djelom Organiziranje terorističke

grupe iz člana 202.d stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH), odlučujući

o žalbama Tužilaštva BiH od 06.01.2016. godine i branioca optuženog Huseina Bosnića,

advokata Adila Lozo od 11.01.2016. godine, izjavljenim protiv presude Suda Bosne i

Hercegovine, broj: S1 2 K 017968 15 K od 05.11.2015. godine, nakon održane javne

sjednice apelacionog vijeća u prisustvu tužioca Tužilaštva Bosne i Hercegovine,

Hasanspahić Ćazima, optuženog Bosnić Huseina i branioca, advokata Loza Adila, dana

28.03.2016. godine, donio je:

P R E S U D U

Odbijaju se kao neosnovane žalbe Tužilaštva BiH i branioca optuženog Bosnić

Huseina i potvrđuje presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 017968 15 K od

05.11.2015. godine.

O b r a z l o ž e nj e

I TOK POSTUPKA

1. Presudom Suda Bosne i Hercegovine, broj S1 2 K 017968 15 K od 05.11.2015. godine

optuženi Husein Bosnić oglašen je krivim da je radnjama opisanim u izreci pobijane

presude počinio krivično djelo Javno podsticanje na terorističke aktivnosti iz člana 202.a,

u vezi sa krivičnim djelima Vrbovanje radi terorističkih aktivnosti iz člana 202.b i

Organiziranje terorističke grupe iz člana 202.d stav 2. KZ BiH, pa ga je prvostepeno

3

S1 2 K 017968 15 Kž 4 28.03.2016

vijeće na osnovu člana 285. ZKP BiH, te primjenom članova 39., 40. i 42. KZ BiH,

osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina. Istom presudom određeno je

da će se optuženom u izrečenu kaznu zatvora uračunati vrijeme provedeno u pritvoru, i

to počev od 03.09.2014. godine pa nadalje. Optuženi je istom presudom, a na osnovu

člana 186. i 188. stav 1. KZ BiH obavezan da nadoknadi troškove krivičnog postupka,

čiju će visinu sud utvrditi naknadno.

2. Protiv navedene presude žalbu je blagovremeno izjavilo Tužilaštvo BiH i branilac

optuženog Bosnić Huseina, advokat Lozo Adil.

3. Tužilaštvo je izjavilo žalbu zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji, sa prijedlogom da

vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH žalbu uvaži, na način da se pobijana presuda u

osuđujućem dijelu izreke presude preinači, tako da se optuženom Huseinu Bosniću za

krivična djela za koja se tereti izrekne strožija kazna zatvora

4. Advokat Adil Lozo, branilac optuženog Huseina Bosnića, žalbu je izjavio zbog bitne

povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog

stanja, povrede krivičnog zakona, kao i odluke o krivičnopravnoj sankciji sa prijedlogom

da apelaciono vijeće Suda BiH žalbu uvaži kao osnovanu, preinači pobijanu presudu,

tako što će optuženog Huseina Bosnića osloboditi od optužbe, ili da ukine pobijanu

presudu i odredi održavanje pretresa pred apelacionim vijećem.

5. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je u zakonom propisanom roku dostavilo pismeni

odgovor na žalbu u kojem ističe da su svi žalbeni prigovori branioca optuženog

neosnovani, iz kojih razloga predlaže apelacionom vijeću Suda Bosne i Hercegovine da

istu odbije kao neosnovanu.

6. Na sjednici apelacionog vijeća, koja je na osnovu člana 304. ZKP BiH, održana u

prisustvu tužioca Tužilaštva Hasanspahić Ćazima, te optuženog Bosnić Huseina i

branioca istog, advokata Lozo Adila, tužilac i branilac optuženog su iznijeli sadržaj pisano

podnesenih žalbi, dok se optuženi u cjelosti saglasio sa braniocem u vezi sa navodima iz

žalbe. Tužilac je ukratko iznio odgovor na žalbu odbrane, ukazujući da Tužilaštvo ostaje

kod pisano iznesenih navoda, dok odbrana optuženog nije iznijela posebno odgovor na

žalbu Tužilaštva smatrajući da su žalbeni razlozi izneseni u žalbi odbrane, ujedno i

odgovor na žalbu Tužilaštva u pogledu odluke o krivičnopravnoj sankciji.

4

S1 2 K 017968 15 Kž 4 28.03.2016

7. Apelaciono vijeće je u skladu sa odredbom člana 306. ZKP BiH, ispitalo pobijanu presudu

u granicama žalbenih prigovora, te je na temelju tako izvršene ocjene, donijelo odluku

kao u izreci, o čemu će razlozi biti dati u tekstu koji slijedi.

II OPŠTA RAZMATRANJA

8. Prije obrazloženja za svaki istaknuti žalbeni prigovor, apelaciono vijeće napominje da je

obaveza žalioca da u skladu sa odredbom iz člana 295. stav 1. tačke b) i c) ZKP BiH, u

žalbi navede kako pravni osnov za pobijanje presude, tako i obrazloženje kojim

potkrepljuje osnovanost istaknutog prigovora.

9. Budući da apelaciono vijeće na osnovu odredbe iz člana 306. ZKP BiH presudu ispituje

samo u granicama žalbenih navoda, obaveza je podnosioca žalbe da žalbu sastavi tako

da ista može poslužiti kao osnova za ispitivanje presude. U tom smislu, podnosilac žalbe

mora konkretizovati žalbene osnove iz kojih pobija presudu, precizirati koji dio presude,

dokaz ili postupak suda osporava, te navesti jasno i argumentovano obrazloženje kojim

će potkrijepiti istaknuti prigovor.

10. Samo paušalno označavanje žalbenih osnova, jednako kao i ukazivanje na navodne

nepravilnosti u toku prvostepenog postupka bez preciziranja na koji žalbeni osnov se

podnosilac žalbe poziva, nije valjana osnova za ispitivanje prvostepene presude, zbog

čega će apelaciono vijeće neobrazložene i nejasne žalbene prigovore prima facie odbiti

kao neosnovane.

III ŽALBENI PRIGOVORI KOJIMA SE UKAZUJE NA BITNE POVREDE

ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA

11. Bitne povrede odredaba krivičnog postupka, kao žalbeni osnov, definisane su članom

297. ZKP BiH.

12. S obzirom na težinu i značaj počinjenih povreda postupka, ZKP BiH pravi razliku između

onih povreda koje, ako se utvrdi da postoje, stvaraju neoborivu pretpostavku da su

negativno uticale na valjanost izrečene presude (apsolutno bitne povrede) i povreda kod

kojih se, u svakom konkretnom slučaju, ostavlja na ocjenu sudu da li je ustanovljena

povreda postupka imala ili mogla imati negativan uticaj na valjanost presude (relativno

bitne povrede).

5

S1 2 K 017968 15 Kž 4 28.03.2016

13. Apsolutno bitne povrede ZKP BiH taksativno su nabrojane u tačkama od a) do k) stava

1. člana 297. ZKP BiH.

14. Ukoliko bi vijeće našlo da postoji neka od bitnih povreda odredaba krivičnog postupka,

obavezno je da, u skladu sa odredbom iz člana 315. stav 1. tačka a) ZKP BiH, ukine

prvostepenu presudu i odredi održavanje pretresa, osim slučajeva iz člana 314.stav 1.

ZKP BiH.

15. Za razliku od apsolutnih, relativno bitne povrede nisu taksativno pobrojane u zakonu već

postoje ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili

je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja

na zakonito i pravilno donošenje presude (član 297. stav 2. ZKP BiH).

16. Kada je riječ o žalbenim prigovorima kojima se ukazuje na postojanje bitnih povreda

odredaba krivičnog postupka, branilac optuženog Huseina Bosnića svojom žalbom ne

precizira koje bitne povrede je prvostepeno vijeće počinilo, međutim sadržajno kroz žalbu

ovo vijeće zaključuje da branilac ukazuje na povredu prava na odbranu, potom da se

presuda zasniva na dokazima na kojima se po odredbama zakona o krivičnom postupku

ne može zasnivati, te navodni propust prvostepenog vijeća da primjeni odredbu ZKP BiH,

odnosno nepravilno primjeni neke od odredaba ZKP BiH, a to je bilo ili je moglo biti od

uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

A - Bitna povreda odredaba iz odredba člana 297. stav 1. tačka d) ZKP BiH

(povreda prava na odbranu)

17. U kontekstu prava na odbranu branilac u žalbi navodi da je sud omeo odbranu da izvede

dokaze na okolnosti da se radi o vjerskom učenju, odnosno da se optužnica temelji na

tvrdnji da je iznošenje vjerskih učenja i mišljenja pozivanje na terorizam i terorističke

aktivnosti. Odbrana nije bila u mogućnosti od strane Rijaseta Islamske zajednice u BiH

da dobije stručnu ekspertizu u odnosu na islamska učenja, a sud je prema navodima

odbrane, zabranio da se kao dokazi izvode tekstovi iz svetih spisa, a posebno kroz

ispitivanje svjedoka Ljevakovića.

18. Analizirajući žalbene prigovore iznešene u predmetnoj žalbi koji se odnose na navodnu

povredu prava na odbranu, ovo vijeće nalazi iste neosnovanim, ocjenjujući da takvi

prigovori ne dovode u pitanje zakonite i ispravne zaključke iznesene u pobijanoj presudi.

6

S1 2 K 017968 15 Kž 4 28.03.2016

19. Naime, u toku prvostepenog postupka odbrana je isticala da je postupak protiv

optuženog Huseina Bosnića, zapravo postupak koji se vodi protiv vjere i vjerskih učenja,

te slobode vjeroispovijesti. Svjedok Ljevaković je svjedočio kao svjedok odbrane, i

prvostepeno vijeće je cijenilo njegov iskaz u vezi sa svim drugim izvedenim dokazima i

iskazima svjedoka. Prilikom svjedočenja predočeni su mu citati iz javnih nastupa

optuženog, a koje je svjedok kao profesor na fakultetu Islamskih nauka, tumačio na način

da su tekstovi „trgani“ iz konteksta svetih citata.

20. Navodi odbrane da sud nije dopustio da se izvode tekstovi iz svetih knjiga koji bi kao

takvi bili predočeni i svjedoku Ljevakoviću, te da je time povrijeđeno pravo na odbranu,

po ocjeni ovog vijeća nisu osnovani, budući da je jasno utvrđeno tokom postupka na koje

sporne poruke optuženog je trebalo dati obrazloženje kako od strane svjedoka odbrane,

na čiji iskaz se poziva žalba odbrane, tako i od strane vještaka, koji je saslušan kao

vještak optužbe. Dakle, provedenim postupkom jasno je utvrđeno koje poruke i na koji

način je optuženi iznosio i javno upućivao, te time podsticao da pripadnici tzv. selefijske

zajednice postanu pripadnici organizovane terorističke grupe ISIL u tzv. Islamskoj državi.

21. Stoga, suprotno žalbenim prigovorima posve irelevantno za rješavanje predmetnog

slučaja bilo je utvrđivati tekstove iz svetih knjiga, te time izvoditi kao dokaze svete citate

Kur'ana i Hadisa koji nisu predmet tumačenja u sudskom procesu, a što je konačno u

isključivoj nadležnosti Islamske zajednice i na čemu je nesporno više puta u svom

svjedočenju insistirao i svjedok Ljevaković. Nedvosmisleno iz izjave svjedoka odbrane

Ljevakovića kada su u pitanju konkretne izjave optuženog iznešene u činjeničnom

supstratu optužbe, proizilazi da se radi zapravo o interpretacijama i tumačenjima koja

nemaju direktnu vezu sa svetim tekstovima, te da se riječ džihad pominje u sadržaju

svete knjige, ali da postoje razumijevanja za ovu riječ, kao i da se ista može u određenim

kontekstima protumačiti mobilizatorski, zbog čega je važno paziti ko, šta i kada govori.

22. Analizirajući dati iskaz svjedoka Ljevakovića, posve se neosnovanim čine prigovori

odbrane da odbrani nije dozvoljeno da ispituje svjedoka, kao i da izvodi predložene

dokaze. Nesporno je da je svjedok Ljevaković pokazao određenu vrstu otpora da

svjedoči u ovom predmetu, međutim odbrani nije onemogućeno da svjedoka ispita na

okolnosti citiranih poruka optuženog koji se nalaze u činjeničnom supstratu optužbe koje

mu se stavljaju na teret. Nije dozvoljeno odbrani da postavlja pitanja i izvodi dokaze u

smislu tekstova i vjerskih učenja, na koje svjedok Ljevaković svakako nije niti želio da

odgovara, a što prvostepeno vijeće, opravdano, nije dozvolilo. Naime, optuženom

7

S1 2 K 017968 15 Kž 4 28.03.2016

Huseinu Bosniću nije stavljen na teret njegov način vjerovanja i religijsko tumačenje, niti

pripadništvo određenoj religijskoj skupini, kako se to neosnovano tumači i potencira

žalbom odbrane, niti se istom sudi zbog svega iznesenog, iz tih razloga nije niti bilo

potrebno ispitivati svjedoke na okolnosti vjere i vjerskog ubjeđenja, te kroz takva

ispitivanja tražiti „ispravna“ tumačenja tekstova iz svetih knjiga i činiti paralelu sa

porukama i javnim istupima optužnog Bosnića. Prvostepno vijeće je posve ispravno, a u

skladu sa odredbom člana 263. ZKP BiH, odbijalo da odbrana izvodi takve dokaze,

odnosno zabranjivalo da se svjedocima postavljaju pitanja koja su i po ocjeni ovog vijeća

nedopuštena, te nepotrebna za dokazivanje ili osporavanje krivice optuženog u

konkretnom predmetu.

23. Žalbom se ukazuje da je upravo na okolnosti vjere i vjerskog ubjeđenja svjedočio

svjedok Selvedin Beganović, te da je prvostepeno vijeće u ovom slučaju, za razliku od

svjedoka Ljevakovića dozvolilo da se postavljaju pitanja upravo na te okolnosti. Imajući u

vidu sadržaj iskaza pomenutog svjedoka ovo vijeće ovakve prigovore nalazi

neosnovanim.

24. Naime, prije svega bitno je istači da je ovaj svjedok za razliku od svjedoka Ljevakovića,

poznavao optuženog, te da je njegovo svjedočenje u tom smislu posve drugačije od

svjedoka Ljevakovića, cijeneći da je isti svjedočio na okolnosti njihovog poznanstva,

njihovog druženja, te i na okolnosti citiranih poruka optuženog, posebno na analizu

pojmova koje je optuženi pominjao u svojim govorima (džihad, šehidska smrt i sl), a koje

pojmove je svjedok Ljevaković kao vjerski službenik i poznavalac svetih i religijskih

tekstova kroz svoje svjedočenje i objasnio. Stoga, neosnovani su žalbeni prigovori kojima

se ukazuje da je ispitivanje svjedoka Beganovića bilo drugačije i da se njegovo ispitivanje

zasnivalo na okolnostima vjere i vjerskog ubjeđenja, za razliku od svjedočenja svjedoka

odbrane Enesa Ljevakovića.

25. Svjedok Selvedin Beganović kao vjerski službenik, pojasnio je u svom svjedočenju da su

pojmovi kao što su džihad, šehadet, islamska država, halifat, islamski pojmovi te da

postoje stroga pravila u islamskom učenju kada i na koji način se ti pojmovi mogu

koristiti. U svom svjedočenju svjedok nije tumačio svete tekstove, niti mu je predočen

sadržaj svetih knjiga i tekstova, kako se želi neosnovano ukazati žalbom, naprotiv,

svjedok je pojašnjavao pojmove koje je u svojim izjavama koristio optuženi Bosnić,

nalazeći da se u izjavama uzimaju „ajeti“ iz Kur'ana koji mu odgovaraju i kako mu

odgovoraju, te da postoje razlike u tumačenju pojmova, kao što je šehid, šehidska smrt,

8

S1 2 K 017968 15 Kž 4 28.03.2016

džihad i sl. Stoga, analizom iskaza pomenutog svjedoka, ovo vijeće nalazi da su žalbeni

prigovori kojim se želi diskreditovati iskaz ovog svjedoka neosnovani i kao takvi se

odbijaju u cjelosti.

26. Žalba u okviru bitne povrede postupka ukazuje da je pravo na odbranu najdirekntije

povrijeđeno činjenicom da je sud omeo odbranu da izvede dokaze na okolnosti da se u

ovom predmetu radi o vjerskom učenju, odnosno da se optužnica temelji na tvrdnji da je

iznošenje vjerskih učenja i mišljenja pozivanje na terorizam i terorističke aktivnosti.

27. Prema ocjeni ovog vijeća, neosnovani su navodi odbrane kojima se ukazuje da je

konkretni predmet suđenje vjeri i vjerskom tumačenju od strane optuženog Bosnića.

Naime, jasno su se u toku prvostepenog postupka dokazivale radnje pojedinca, odnosno

optuženog Bosnića, koji je interpretirao vjerska učenja, te iz koncepta Svete knjige

pojedine citate vještim jezičkim formulacijama, otvoreno zloupotrebljavao sa jasnom i

nedvosmislenom namjerom da direktno i sugestivno, potiče i pridobija druge, te stvara i

učvršćuje kod njih odluku da se priključe terorističkim organizacijama ISIL-a u Siriji i

Iraku. Dakle, posve je nesporno da je sudski postupak koji je pokrenut i koji se vodi

trenutno, postupak u kojem se sudi optuženom Bosniću, a ne kako se ukazuje žalbom

odbrane, vjeri, religijskim uvjerenjima ili različitim vjerskim pokretima. Dakle, provodeći

postupak protiv optuženog Bosnića, prvostepeno vijeće je utvrđivalo da li je optuženi

svojim radnjama ostvario obilježja krivičnog djela za koje se tereti, te da li je od strane

optužbe ponuđeno dovoljno dokaza na osnovu kojih se nesumnjivo može utvrditi krivica

optuženog. Suprotni žalbeni prigovori, po ocjeni ovog vijeća, ne dovode u pitanje

zaključke pobijane presude iznesene u ovom pravcu, stoga se isti odbijaju kao

neosnovani.

28. Apelaciono vijeće je razmatrajući navedene žalbene prigovore odbrane koji se odnose

na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka d) ZKP BiH,

iste našlo neosnovanim, iz razloga što odbrana izjavljenom žalbom nije osnovano

ukazala da je u prvostepenom postupku došlo do kršenja odredaba ZKP BiH i EKLJP, niti

da je donijeta nepravilna presuda u odnosu na optuženog Bosnića.

9

S1 2 K 017968 15 Kž 4 28.03.2016

B - Bitna povreda odredaba iz odredba člana 297. stav 1. tačka i) ZKP BiH

(presuda se zasniva na dokazu na kome se ne može zasnivati presuda)

29. U smislu naslovljene povrede žalbom odbrane ukazuje se da su u toku glavnog pretresa

djelomično izvedeni dokazi preslušavanja audio zapisa predavanja optuženog Bosnića,

te da su na taj način iz konteksta izdvojeni dijelovi predavanja koji bi mogli kompromitirati

Bosnića, jer se iz preslušanih audio zapisa mogao čuti samo dio njegovih predavanja

odnosno obraćanja posjetiocima njegovih predavanja. Predavanja optuženog, prema

navodima odbrane mogu se kvalificirati kao dopuštena ili nedopuštena samo pod

uslovom da su preslušana i pregledana kao cjelina.

30. Osporavajući izvođenje video zapisa na glavnom pretresu, odbrana je isticala da je

vještak Vlado Azinović pregledao sve video zapise u trajanju od 58 sati i 3 minuta, te da

je na glavnom pretresu pregledan samo dio video zapisa u trajanju od 45 minuta. Stoga

može se zaključiti da je propušteno izvođenje dokaza u cjelini što bi značilo da je trebalo

preslušati sve snimljene govore da bi se nakon toga u spis suda mogli kao dokazi

prihvatiti audio zapisi.

31. Navedeni prigovori odbrane optuženog po ocjeni Apelacionog vijeća nisu osnovani.

Naime, uvidom u sadržaj zapisnika sa glavnog pretresa ovo vijeće je utvrdilo da su se u

toku glavnog pretresa preslušavali dijelovi citata i poruka koji su i navedeni u činjeničnom

opisu izreke pobijane presude. Dakle utvrđeno je da su preslušani audio zapisi na

glavnom pretresu, kao i da je svaki citat koji se nalazi u izreci presude najavljen od strane

postupajućeg tužioca sa tačno naznačenim datumom objave tog snimka na društvenoj

mreži „youtube“ i sa naznačenim naslovom svake hutbe. U samoj izreci pobijane

presude, kako se i navodi u žalbi, iz hutbe: Fitna, objavljene 09.03.2014. godine,

preslušan je jedan citat na glavnom pretresu, dok drugi sa istim datumom i naslovom

nije. Međutim po ocjeni ovog vijeća, radi se o dokazu koji je prihvaćen i uveden u sudski

spis kao snimak koji je objavljen od dana 09.03.2014. i pod naslovom „Fitna“, koji je kao

takav odbrani bio dostupan za osporavanje, kao i za sve vrste prigovaranja prilikom

samog izvođenja i uvođenja u spis predmeta. Dalje, ovo vijeće smatra neosnovanim i

prigovore kojim se ukazuje da se preslušavanjem samo djelomično snimaka i objava od

strane optuženog Bosnića, zapravo gubio smisao javnih istupa optuženog, te da se

izvlačilo iz konteksta ono što je govorio optuženi kako bi se isti kompromitovao, obzirom

da je nesporno utvrđeno da se djelomičnim preslušavanjem audio zapisa nije ništa

10

S1 2 K 017968 15 Kž 4 28.03.2016

dodavalo u izjavama optuženog, te da je objavljeno sve ono što je optuženi i izgovarao.

Iz tih razloga, nema smisla da postoji mogućnost, kako se neosnovano ukazuje žalbom

odbrane Bosnića, da se nešto mijenjalo i da su preslušani samo dijelovi koji bi mogli

kompromitirati optuženog. Sve što je preslušano na glavnom pretresu kroz djelomično

slušanje audio zapisa, izjave su optuženog Bosnića, bez ikakvog mijenjanja i dodavanja

na ono što je on lično izgovorio, a što je nesporno kao citat i navedeno u činjeničnom

opisu izreke pobijane presude.

32. Konačno, preslušavanje svih audio zapisa u trajanju od nešto više od 50-ak sati, ne

doprinosi dodatno razjašnjenju stvari, a dužnost suda je da se stara za svestrano

pretresanje predmeta, te da otklanja sve što bi nepotrebno odugovlačilo postupak.

33. Preslušavanjem svih audio zapisa sa govorima optuženog, svakako bi se po ocjeni ovog

vijeća, odugovlačio postupak, te imajući u vidu odredbu člana 239. stav 2. ZKP BiH,

posve je ispravno u toku prvostepenog postupka odlučeno da se preslušaju samo oni

audio zapisi koji se smatraju relevantnim za predmet optužbe i koji doprinose

razjašnjenju stvari, bez potrebe preslušavanja svih snimljenih govora optuženog Bosnića.

Iz tih razloga žalbeni prigovori kojima se ukazuje suprotno, odbijaju se kao neosnovani.

34. Suprotno navodima žalitelja, ovo vijeće nalazi da je ispravno prihvaćen i dokaz uveden

od strane optužbe, a tiče se nalaza i mišljenja vještaka Vlade Azinovića. Kako je i

navedeno u prvostepenoj presudi, nalaz i mišljenje vještaka zasniva se na preslušavanju

snimaka u trajanju od 58 sati i 3 minuta. Vještak je isti i izložio na glavnom pretresu, a

odbrana optuženog je nesporno imala i mogućnost da takav dokaz osporava u cjelini,

dakle u odnosu na svih 58 sati i 3 minute snimaka, odnosno da osporava sve što je

vještaku bilo na raspolaganju kako bi sačinio nalaz i mišljenje zbog kojeg je kao stručno

lice i angažiran. Stoga, osporavati na ovaj način u ovoj fazi postupka nalaz i mišljenje

vještaka, po ocjeni ovog vijeća nema osnova, niti se na ovaj način može dovesti u pitanje

zakonitost i ispravnost uloženih dokaza, tačnije snimaka iz kojih proizilaze sporni citati i

poruke optuženog Bosnića.

35. Uostalom, vijeće primjećuje da je odbrana cijelo vrijeme tokom trajanja prvostepenog

postupka bila u posjedu cjelokupnih govora optuženog u trajanju od 58 sati i 3 minuta i

tokom izvođenja dokaznog postupka je bila u mogućnosti predložiti preslušanje

određenih dijelova govora optuženog, koji bi bili bitni sa stanovišta odbrane. Na ovaj

način odbrana nije uskraćena u svom pravu na pristupu svim dokazima te joj je od strane

11

S1 2 K 017968 15 Kž 4 28.03.2016

prvostepenog vijeća pružena mogućnost da ove dokaze koristi na isti način kao i

optužba.

C - Bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 2. ZKP BiH (Odbrana

smatra da je u pobijanoj presudi prvostepeno vijeće nepravilno primjenilo odredbe

ovog zakona, što je imalo utjecaj na zakonito i pravilno donošenje presude);

36. Kada je riječ o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka koja je propisana odredbom

člana 297. stav 2. ZKP BiH (relativno bitna povreda odredaba krivičnog postupka), da bi

navedena povreda bila počinjena i za rezultat imala ukidanje prvostepene presude, nije

dovoljno da podnosilac žalbe paušalno tvrdi da se procesna povreda mogla negativno

odraziti na donošenje zakonite i pravilne presude, nego je nužno da pokaže da je

navedena povreda materijalne prirode i da konkretizuje razloge koji dovode do zaključka

da istaknuta povreda nedvojbeno ima takav značaj. U protivnom, ukoliko žalbeno vijeće

ocijeni da je presuda zakonita i pravilna, bez obzira na počinjenu povredu postupka koja

nije materijalne prirode, zaključit će da bitna povreda odredaba krivičnog postupka nije

počinjena.

37. Kako se u žalbi ističe, prvostepeno vijeće je povrijedilo princip in dubio pro reo iz člana

3. ZKP BiH, te je prihvatio način rješavanja u konkretnom tako što je uzimao u

razmatranja samo nepovoljne okolnosti odnosno iskaze ili dijelove iskaza svjedoka, a

zatim je svjesno i namjerno pogrešno tumačio i druge dokaze, ne primjenjujući princip da

sud u svim spornim situacijama, rješava presudom na način koji je povoljniji za

optuženog.

38. Kada je u pitanju relativno bitna povreda odredaba krivičnog postupka potrebno je da se

žalbom ukazuje ne samo na radnje i propuste u kojima se ogleda neprimjenjivanje ili

nepravilno primjenjivanje određene odredbe procesnog zakona, nego i da se žalbom

ukazuje i u kom smislu i zbog čega je to bilo ili moglo biti od utjecaja na zakonito i

pravilno donošenje presude. U protivnom, ispitivanje o tome da li je učinjena relativno

bitna povreda odredaba krivičnog postupka bi se pretvorilo u ispitivanje po službenoj

dužnosti.

39. U tom smislu ovo vijeće nalazi da žalba branioca optuženog Bosnić Huseina nije

uspješno dokazala da je prvostepeno vijeće usljed propusta, na koje žalbom ukazuje,

donijelo nezakonitu i nepravilnu presudu, iz kog razloga su navedeni žalbeni prigovori

odbijeni kao neosnovani.

12

S1 2 K 017968 15 Kž 4 28.03.2016

40. Razmatrajući istaknuti žalbeni prigovor odbrane optuženog u pogledu povrede odredbe

člana 3. ZKP BiH, kao i navodne pogrešne ocjene dokaza od strane prvostepenog vijeća,

apelaciono vijeće je došlo do zaključka da pobijanom presudom nije povrijeđen

metodološki pristup pri utvrđivanju i ispitivanju odlučnih činjenica predviđen relevantnom

odredbom člana 280. ZKP BiH, a koji se odnosi na standard savjesnog ocjenjivanja

izvedenih dokaza, budući da su sa jednakom pažnjom ispitane sve činjenice, ne

ispuštajući pri tom iz vida niti jednu koja je bila važna za presuđenje. Stoga, žalbeni

prigovor odbrane da izostaje ocjena činjenica koje idu u korist optuženog Bosnić

Huseina, ovo vijeće nalazi paušalnim i neosnovanim.

41. Apelaciono vijeće također smatra da je prvostepeno vijeće u najboljem položaju da

ocijeni vjerodostojnost svjedoka, što je ono i učinilo i u vezi s tim dalo adekvatne razloge.

Činjenica da prvostepeno vijeće nije ocijenilo dokaze na način koji je odgovarao odbrani

optuženog, ne čini prvostepenu presudu manjkavom i nepotpunom, već jasnom i

koncentrisanom na bitne elemente krivičnog djela za koje se optuženom sudi.

42. Ispitavši pobijanu presudu u granicama postavljenih žalbenih prigovora branioca

optuženog, apelaciono vijeće nalazi da je u toku krivičnog postupka koji je prethodio

donošenju presude, prvostepeno vijeće ispunilo svoju zakonsku obavezu na način da je

ispitivalo i utvrđivalo činjenice koje se odnose na zakonska obilježja krivičnih djela, krivicu

optuženog, utvrđivanje odgovarajućih činjenica za izricanje adekvatne krivičnopravne

sankcije, kao i druge činjenice od kojih zavisi primjena relevatnih zakonskih odredbi.

43. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, apelaciono vijeće nalazi da nisu osnovani žalbeni

navodi, ni razlozi, kojima se ukazuje na povredu osnovnih načela krivičnog postupka, iz

kojih razloga je utvrđeno da tokom glavnog pretresa prvostepeno vijeće nije počinilo

povredu zakona koja bi imala karakter apsolutno bitne povrede odredaba krivičnog

postupka, kao i bitne povrede u smislu odredbe člana 297. stav 2. ZKP BiH, što sve u

konačnici upućuje na zaključak da su žalbeni prigovori odbrane optuženog Bosnić

Huseina, istaknuti u tom pravcu, neosnovani.

13

S1 2 K 017968 15 Kž 4 28.03.2016

IV ŽALBENI PRIGOVORI KOJIMA SE UKAZUJE NA POGREŠNO I

NEPOTPUNO UTVRĐENO ČINJENIČNO STANJE

44. Apelaciono vijeće u kontekstu ovog žalbenog prigovora, primječuje da se presuda može

pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kad je sud neku

odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio ili je nije utvrdio, odnosno kad na to ukazuju nove

činjenice ili novi dokazi, a sve u skladu sa odredbom člana 299. ZKP BiH.

45. Apelaciono vijeće je razmatrajući žalbene prigovore odbrane optuženog koji ukazuje da

je činjenično stanje iz pobijane presude pogrešno i nepotpuno utvrđeno i detaljnom

analizom sadržaja pobijane presude, te nakon izvršenog uvida u spis predmeta, došlo do

zaključka da se radi o neutemeljenim tvrdnjama. Ovo vijeće nalazi da je činjenično stanje

pravilno i potpuno utvrđeno i da pobijana presuda sadrži valjane i prihvatljive razloge o

svim odlučnim činjenicama na osnovu kojih je donesena osuđujuća presuda u odnosu na

optuženog Huseina Bosnića.

46. Naime, Apelaciono vijeće zaključuje da žalba nije ponudila niti jedan argumentovan i

ozbiljan razlog za svoje tvrdnje, kako bi dovela u pitanje činjenična utvrđenja pobijane

presude.

47. Iz iskaza svjedoka koji su saslušani na glavnom pretresu, nalaza izvršenih vještačenja,

kao i materijalne dokumentacije koja je uložena od strane Tužilaštva BiH, i po ocjeni

ovog vijeća nesumnjivo je utvrđeno da je optuženi Bosnić Husein radnjama opisanim u

izreci pobijane presude postupao sa ciljem podsticanja pridruživanju organizovanoj

terorističkoj grupi ISIL, i to na način da je putem održavanja javnih govora tj. hutbi,

svjesno slao poruke za koje je znao da će od strane šire javnosti biti shvaćene kao

podsticanje na učešće u aktivnostima terorističke grupe.

48. U žalbi odbrana kada je u pitanju naslovljeni žalbeni osnov, najprije ukazuje da

izvedenim dokazima nije utvrđeno da postoji tzv. Selefijska zajednica koja je van

zvaničnih instistucija Islamske zajednice u BiH, te da Zakon o slobodi vjere i pravnom

položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH ne nalaže obavezu muslimanima da moraju biti

organizovani u okviru Islamske zajednice u BiH.

49. Naime, za postojanje krivičnog djela koje se stavlja na teret optuženom Bosniću, nije niti

važno bilo dokazivati i utvrditi postojanje tzv Selefijske zajednice. U tom smislu, pobijana

14

S1 2 K 017968 15 Kž 4 28.03.2016

presuda se i ne bavi tim pitanjem, osim što nespornim navodi da je na upit suda prilikom

svjedočenja i sam optuženi Bosnić izjavio da pripadnici tzv. selefijske zajednice

tradicionalno obnašaju Islam, ne misleći na tradiciju tursku, bosansku ili evropsku, nego

tradiciju prve tri generacije muslimana na čelu sa Poslanikom. Da se radi o drugačijem

prakticiranju Islama, nesumnjivo proizilazi i iz iskaza svih drugih saslušanih svjedoka,

posebno svjedoka Beganović Selvedina, koji je naveo da je upravo optuženi smirio

tenzije između njega i mladića koji su u njegovom džematu Islam prakticirali na drugačiji

način. Dakle iz izvedenih dokaza, posve nesporno proizilazi da pripadnici prozvanog

selefijskog pokreta ili zajednice, prakticiraju Islam na drugačiji način, te po ocjeni ovog

vijeća nije niti sporno da u Velikoj Kladuši i Gornjoj Maoči takva zajednica postoji, kao i

da je ona van zvaničnih institucija Islamske zajednice u BiH. Međutim, ovo pitanje

svakako nije predmet optužbe u konkretnom slučaju, kako se nesnovano želi nametnuti

žalbom odbrane, budući da za postojanje krivičnog djela koje se stavlja na teret

optuženom nije bilo potrebno dokazivati postojanje, odnosno egzistiranje bilo kakvih

vjerskih zajednica u BiH. Upravo, ispravno na tu činjenicu ukazuje odbrana optuženog,

budući da Zakon o slobodi vjera dozvoljava građanima da se opredjele za oblik

vjerovanja i uvjerenja kako žele, a što proizilazi i iz člana 9. Evropske Konvencije kojim

se jamči pravo na slobodu vjere. Tako iz odluke Evropskog suda u predmetu Kokkinakis

protiv Grčke od 25. maja 1993. (Serija A br. 260, str. 17, st. 31), proizilazi da je sloboda

misli, savjesti i vjere, koja je garantovana u članu 9 Konvencije, jedan od temelja

„demokratskog društva“, u smislu Konvencije. To je, u svojim vjerskim dimenzijama,

jedan od vitalnih elemenata koji čini identitet vjernika i njihove koncepcije života, to je

takođe dragocjeno sredstvo za ateiste, agnostike, skeptike i one koji nisu zainteresirani

za vjeru. Sloboda vjere podrazumijeva, inter alia, da se vjeruje ili da se ne vjeruje i da se

praktikuje ili ne praktikuje vjera.

50. Stoga, žalbeni navodi kojim se ukazuje na slobodu vjere u kontekstu slobode vjerovanja,

uvjerenja i konačno prakticiranja vjere onako kako to svako želi, nisu bili predmet

odlučivanja, niti po ocjeni ovog vijeća dovode u pitanje činjenična utvrđenja pobijane

presude.

51. Ono što je relevanto, te što je bilo odlučujuće za dokazati u konkretnom slučaju, je

činjenica da je optuženi Bosnić svojom ulogom, ugledom i autoritetom, kroz seriju javnih

nastupa, kod pojedinih pripadnika selefijske zajednice mogao značajno, pa i presudno

uticati na proces izazivanja ili učvršćivanja odluka o raznim životnim pitanjima i izborima,

uključujući i odlazak na ratišta u Siriji i Iraku. Upravo analizom provedenih dokaza,

15

S1 2 K 017968 15 Kž 4 28.03.2016

pobijana presuda ukazuje da se iz iskaza saslušanih svjedoka može zaključiti da je za

odlazak osoba na ratišta u Siriju i Irak bio presudan njihov boravak na hutbama kod

Huseina Bosnića, te da iz sadržaja hutbi koje je držao optuženi i koje su objavljene na

internetu, a koje su kao takve i saslušane tokom glavnog pretresa, proizilazi da su iste

usmjerene ka podsticanju mladih osoba da se pridruže ISIL-u.

52. Suprotno žalbenim prigovorima da iz provedenih dokaza ne proizilazi da je Bosnić svojim

radnjama ikoga pozivao ili upućivao da počini neku od radnji opisanih kao terorizam, ovo

vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće dalo ispravnu i valjanu ocjenu svih izvedenih

dokaza upravo u tom pravcu. Naime, iz sadržaja dokaza, prije svega sadržaja spornih

hutbi, kao i fotodokumentacije koja je uložena u spis predmeta (fotografije na kojima

optuženi drži hutbe sa uvijek istaknutom zastavom tzv. Islamske države), nesporno

proizilazi da u svojim nastupima Husein Bosnić jasno hvali i podržava uspostavu

Islamske države, odnosno hilafeta. Upravo na ove okolnosti, tj. odnosa optuženog

Huseina Bosnića prema Islamskoj državi, u sačinjenoj ekspertnoj studiji vještak Vlado

Azinović, zaključuje da u svojim nastupima Husein Bosnić hvali i podržava uspostavu

Islamske države, odnosno hilafeta, pa tako u jednoj od svojih hutbi pod nazivom „Fitna“

navodi: „Ovo je priprema za uspostavljanje islamskog zakona na čitavom dunjaluku, a

počet će upravo iz Šama (Sirija). Tamo će se sakupiti najbolje vojske. Tamo će pasti

najbolji šehidi.“ Da su hutbe Huseina Bosnića usmjerene ka podsticanju mladih osoba da

se pridruže ISIL-u potvrdio je i svjedok Merim Keserović koji je naglasio: „Bosnić je

govorio o stvaranju Islamske države i ratišta u Siriji, gdje je isti nama govorio da treba

dati prisegu Islamskoj državi, na način da u srcu imaš nijet za odlazak na ratište i da se

pruži pomoć braći na ratištu.“ Na ove okolnosti je svjedočio i zaštićeni svjedok tužilaštva

„B1“, koji je prilikom svjedočenja naglasio da je svako lice nakon dolaska na teritorij Sirije

bilo obavezno dati prisegu, odnosno zakletvu na vjernost Islamskoj državi i halifi Abu

Bakr al – Baghdadi. Da je optuženi Husein Bosnić svjesno, sa pozicije vjerskog autoriteta

u tzv. selefijskoj zajednici vrbovao i podsticao na pridruživanje organizovanim

terorističkim organizacijama ISIL-a u tzv. Islamskoj državi, te na učestvovanje u

aktivnostima koje organizuje ista, potvrđuju i navodi svjedoka Dine Pečenković: „Također

znam da su moji otac i braća dolazili na hutbe u Bužim kod Bilala Bosnića, koji je idejni

vođa vehabijske zajednice i koji se ovdje za sve pita i koji je sa svime upoznat.“ Svjedok

je izjavio i da prema ideologiji koju propagiraju Husein Bosnić i Nusret Imamović, isti

podržavaju državu ISIL, koju stvaraju borci ISIL-a koju smatraju svojom državom, a ne

Bosnu i Hercegovinu po njenom uređenju u kome dominira islam koji oni propagiraju.“

16

S1 2 K 017968 15 Kž 4 28.03.2016

53. Neosnovani su i prigovori odbrane da nije dokazana direktna uzročno posljedična veza

poruka i predavanja optuženog, sa izvršenim terorističkim činom, te da ne postoje dokazi

da je iko od osoba koje su se našle na ratišu u Siriji ili Iraku počinila i jednu radnju koja bi

se mogla dovesti u vezi sa krivičnim djelom koje bi se moglo kvalficirati kao teroristički

čin.

54. Naime, ukazujući na uzročno posljedičnu vezu između govora Huseina Bosnića i

stvarnog terorističkog čina, prvostepeno vijeće je ispravno cijenilo sve izvedene dokaze i

i izvelo zaključak koji u cjelosti prihvata ovo vijeće. Iz sadržaja hutbi, koje su bile predmet

ekspertize vještaka Azinovića, proizilazi da je gotovo bez izuzetka, većina obraćanja

optuženog Huseina Bosnića obilježena neprikrivenim govorom mržnje prema

pojedincima i kolektivitetima koji misle, osjećaju, govore, pišu i vjeruju drugačije ili se

identificiraju sa drugačijim kulturnim, civilizacijskim, moralnim i etičkim vrijednostima. Na

osnovu dostavljenog dokaznog materijala, video zapisa predavanja hutbi Bilala Bosnića,

vještak je zaključio da je svojim istupima optuženi mogao učvrstiti odluku kod više osoba,

građana BiH, da odu na ratišta u Siriju i Irak. Nadalje, prema dostavljenom nalazu, na

istupima Bilala Bosnića vrlo je primjetan logičan, odnosno uzročno posljedičan niz kojim

se on koristi, a kojim direktno i sugestivno, ohrabruje i potiče pripadnike svoje zajednice,

odnosno osobe koje prisustvuju njegovim predavanjima i hutbama, a na kojima se on

predstavlja kao njihov duhovni vođa, da se pridruže onome što on opisuje kao džihad u

Siriji. U tom kontekstu, posebno je značajno njegovo tumačenja bitaka iz vremena ranog

Islama, kojima se tipično završava najveći broj Bosnićevih hutbi, a u kojima se sugerira

kako je „pogibija na božjem putu“ zapravo jedini pravi dokaz istinskog vjerništva. Tako,

vještak Azinović posebno ukazuje na tekst hutbe Huseina Bosnića pod nazivom

„Uspavani bošnjaci“ u kojima isti poručuje: „Ono što najviše razveseli Gospodara robova,

Allaha, je kada njegov rob onako, bez pancira uleti među nevjernike i bori se dok ne bude

ubijen...Uzeo samo sablju, zavrnuo rukave, ušao među nevjerničku vojsku ubijao i bio

ubijen.“

55. Dakle, i po ocjeni ovog vijeća, a nakon analize sadržaja predavanja i hutbi optuženog

Bosnića, nesporno je utvrđeno da je optuženi Husein Bosnić radnjama opisanim u

optužnici postupao sa ciljem podsticanja pridruživanja organizovanoj terorističkoj grupi

ISIL, i to na način da je putem održavanja javnih govora tj. hutbi, svjesno slao poruke za

koje je znao da će od strane šire javnosti biti shvaćene kao podsticanje na učešće u

aktivnostima koje organizuje teroristička organizacija ISIL.

17

S1 2 K 017968 15 Kž 4 28.03.2016

56. Žalbeni prigovori da nije dokazano da je neko od građana na stranom ratištu i zaista

počinio neki teroristički čin, nisu osnovani i kao takvi se odbijaju u cjelosti. Naime, posve

je irelevantno za krivično djelo Javno podsticanje na terorističke aktivnosti, dokazivati i

utvrđivati da li je neko od krivičnih djela terorizma i počinjeno. Za postojanje pomenutog

djela bilo je potrebno utvrditi, a što je neupitno i dokazano, da je optuženi svojim

radnjama, tačnije javnim govorima, izjavama i porukama koje je na svojim predavanjima

upućivao, idealizirao, opravdavao i poticao odlazak građana Bosne i Hercegovine u rat u

Siriju, sugerirajući da su ti odlasci u skladu sa božjim nalogom, te da su oni koji odu

najbolji vjernici koji se „svojim imetkom i životima bore na božijem putu“. Dakle, svojim

predavanjima veličao i opravdavao odlazak na ratišta u Siriju i Irak, što je dovoljno kako

bi se moglo zaključiti da je upravo takvim porukama jasno uticao na donošenje i

učvršćivanje odluka kod više osoba, građana BiH na odlazak na strana ratišta, kao i

uvjerenje o teološkoj opravdanosti dužnosti takvog odlaska, a što i u pogledu odredbi

Evropske konvencije o prevenciji terorizma, predstavlja javno podsticanje na terorističke

aktivnosti.

57. Stoga, žalebni prigovori odbrane optuženog kojima se ukazuje na potrebu dokazivanja

krivičnog djela terorizma u konkretnom slučaju, odbijaju se kao neosnovni, budući da za

postojanje krivičnog djela koje se stavlja na teret optuženom, ne mora doći do počinjena

krivičnog djela terorizma, na čije se počinjenje i uticalo.

58. Nadalje, žalbom se tvrdi da nije dokazano da je optuženi držao govore na javnim

skupovima, i da nije vršio snimanje i objavljivanje svojih govora na društvenoj mreži You

tube. I ovaj žalbeni navod odbijen je kao neosnovan, jer veliki broj ispitanih svjedoka

potvrđuje da su predavanja optuženog bila javna i da im je prisustvovao veći broj lica. U

konačnici i sam optuženi ispitan kao svjedok potvrđuje da su njegova predavanja bila

javna i otvorena, auditorij na njegovim predavanjima je mogao biti bilo ko. Činjenica da

optuženi nije sam vršio snimanje i objavljivanje predavanja na društvenoj mreži nema

značaj za utvrđivanje krivice optuženog. Ovo iz razloga jer iskazom vještaka Kos Irhada

nesporno utvrđeno da su predmetne hutbe koje su navedene u izreci presude, sa

porukama optuženog, objavljene na društvenoj mreži You tube, koja svakako predstavlja

sredstvo informiranja i dostupna je svim korisnicima interneta. Sam optuženi potvrđuje da

su ljudi samoinicijativno postavljali telefone i snimali njegove nastupe i da ne vidi problem

u tome što je neko snimio i postavio na internet njegovo predavanje. Iz ovoga vijeće

zaključuje da je optuženi u potpunosti svjestan da su poruke koje upućuje dostupne

javnosti i neograničenom broju korisnika interneta i da on hoće da se te poruke čuju,

18

S1 2 K 017968 15 Kž 4 28.03.2016

kako bi ostvarile svoj cilj, koji se ogleda u podsticanju slušalaca da se priključe tzv.

Islamskoj državi (koja je od strane UN proglašena terorističkom organizacijom) i kao

pripadnici te grupe učestvuju u njenim aktivnostima.

59. U okviru naslovljenog žalbenog osnova, odbrana je posebno isticala navode da je

optuženi kao teolog tumačio vjeru i sve segmente života, govoreći o pomaganju

Muslimana u svim krajevima svijeta, kao i da se u konkretnom slučaju zapravo sudi vjeri i

vjerskim uvjerenjima optuženog Bosnića.

60. Naime, pobijana presuda, upravo na koncizan i valjan način iznosi ocjenu izvedenih

dokaza, na temelju kojih zasniva odluku u pogledu krivice optuženog, te na osnovu čega

je nesporno utvrđeno da se u konkretnom slučaju sudilo pojedincu, a ne vjeri, niti

njegovom ličnom vjerskom uvjerenju. Tako iz sadržaja pobijane presude proizilazi da je

odluku o osuđujućoj presudi prvostepeno vijeće zasnovalo na provedenim dokazima,

sadržajima video snimaka predavanja optuženog preslušanih tokom dokaznog postupka,

iskazima saslušanih svjedoka čija su djeca, rođaci i prijatelji, posjećujući predavanja

optuženog otišli na ratište u Siriju gdje su neki i poginuli, zaštićenog svjedoka B1 koji je

neposredni učesnik i slušalac predavanja optuženog, kao i svjedoka Pečenković Dine

koji će prateći predavanja optuženog zaključiti da se radio radikalnom Islamu i pozivu na

prisegu Islamskoj državi i terorističkoj organizaciji ISIL, zaštićenog svjedoka A1,

potvrđenih nalazom i mišljenjem vještaka Vlade Azinovića i Kos Irhada, koji pojašnjavaju

i nalaze vezu između javnih istupa optuženog sa odlaskom BiH državljana na ratište u

Siriju. Dakle, prvostepeno vijeće u analizi i ocjeni izvedenih dokaza zaključuje, sa kojom

ocjenom se slaže i ovo vijeće, da je optuženi u zajednici koja ga doživljava kao vođu i

autoritet, jasno u svojim govorima, koji su postavljanjem na youtube portalima postali

dostupni cjelokupnoj javnosti, javno iznosi svoje zamisli o uspostavljanju Islamske države

i halifata u cijelom svijetu, direktno pozivajući na njeno uspostavljanje, veličajući i

opravdavajući smrt BiH državljana u Siriji kao najbolje Božije djelo, ukazujući da tako

postaju najbolji sinovi “umeta“, koristeći pri tome epizode iz historije Islama i selektivne

izvode iz Kur'ana što je ljude koji su slušali njegova predavanja motivisalo, ohrabrivalo i

poticalo na odlazak na ratišta u Siriji u čemu vidi ispunjenje vjerske misije kao Božijeg

naloga u koji ne treba sumnjati, opravdavajući pri tome i moguće nasilje kako bi se svijet

pretvorio u identitetsku zajednicu kojom bi Bog bio zadovoljan.

61. Imajući u vidu iznesenu ocjenu dokaza u pobijanoj presudi, neosnovanim se čine žalbeni

prigovori odbrane kojim se ukazuje da je konkretnim suđenjem povrijeđeno pravo na

19

S1 2 K 017968 15 Kž 4 28.03.2016

slobodu misli, savjesti i vjeroispovjesti iz člana 9. i slobodu izražavanja iz člana 10.

Evropske konvencije o ljudskim pravima. U tom smislu ovo vijeće nalazi ispravnim

zaključke pobijane presude, nalazeći da je odredbom člana 10. EKLJP svim ljudima

zagarantovana sloboda mišljenja i izražavanja, ali da ova sloboda povlači za sobom

dužnosti i odgovornosti kako je to regulisano stavom 2. istog člana, a sve u interesu

nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi zaštite

zdravlja ili morala, zaštite ugleda, sprečavanja otkrivanja obavještenja dobijenih u

povjerenju ili očuvanja autoriteta ili nepristrasnog sudstva. Analizirajući poruke koje je

upućivao svojim sljedbenicima optuženi Bosnić, i ovo vijeće nalazi da se radi o porukama

kojim se iznose stavovi i ideje koje uznemiravaju i vrijeđaju državu BIH i sve njene

građane, u kojim informacijama i iznesenim idejama optuženog su utvrđeni elementi bića

krivičnog djela za koje je pobijanom presudom oglašen krivim. Dakle, pravo na slobodu

izražavanja nije apsolutno pravo, već je i predmet ograničenja. Na osnovu svih izvedenih

dokaza, po ocjeni ovog vijeća, a suprotno žalebnim prigovorima, u odnosu na optuženog

Huseina Bosnića nije došlo do narušavanja povrede prava na izražavanje niti prava na

slobodu misli, budući su njegova predavanja izlazila iz okvira dozvoljenog, ili slobodnog

izražavanja.

62. U pogledu istaknute povrede člana 9. Evropske konvencije o ljudskim pravima,

prvostepno vijeće takođe ispravno tumači i ukazuje da svako ima pravo na slobodu misli,

savjesti i vjere koje pravo uključuje slobodu promjene vjere ili uvjerenja, i slobodu da sam

ili zajedno sa drugima javno ili privatno, manifestuje svoju vjeru ili uvjerenje, obredom,

propovjedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti i rituala. Međutim, iz odredbe člana 9. stava

2. EKLJP i ova sloboda vjeroispovjesti se ograničava navodeći da će sloboda vjere ili

vjerskih uvjerenja biti podložna ograničenjima predviđenim zakonom, a koja su

neophodna u demokratskom društvu, te u interesu javne sigurnosti, javnog poretka,

zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih. Prvostepeno vijeće upravo

primjenjujući navedeni član, te dovodeći isti sa izvedenim dokazima, ispravno zaključuje,

a što neosnovanim čini žalbene prigovore odbrane o navodnoj povredi prava na slobodu

vjere, da je optuženi Bosnić zloupotrebom vjere, kroz seriju javnih istupa služeći se

svojom ulogom vođe u tzv. Selefijskoj zajednici, uticao na izazivanje i učvršćivanje

odluke kod ljudi koji ga slušaju, da odlaze na sirijsko ratište priključe se terorističkoj

organizaciji ISIL, podržavajući na taj način uspostavljanje Islamske države i kalifata kao

jedinog cilja kome treba stremiti svaki vjernik. Dakle prigovori odbrane istaknuti u pravcu

povreda člana 9. i člana 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima, imali bi smisla

20

S1 2 K 017968 15 Kž 4 28.03.2016

samo u situaciji da je optuženi postupao u skladu sa odredbama člana 9. stava 1. i člana

10 EKLJP, što u konkretnom nije slučaj, budući da je optuženi u svojim javnim

nastupima, postupao upravo suprotno interesima nacionalne bezbjednosti, javne

sigurnosti i javnog poretka, a ne u cilju vjerskog učenja i edukacije o vjeri, kako je to

odbrana u toku prvostepenog postupka isticala, a što jednako ističe i u predmetnoj žalbi,

nego u cilju podsticanja i pridobijanja drugih da se priključe terorističkoj organizaciji ISIL u

ratu u Siriji i Iraku, stvarajući i jačajući kod istih uvjerenje da je ovo jedini ispravan način

žrtvovanja na Božijem putu.

63. Predmetnom žalbom, jednako kao i u toku prvostepenog postupka ukazuje se da

optuženi nije mogao počiniti krivičnopravne radnje za koje je osuđen, obzirom da su ISIL

i AL-Nusrah proglašene terorističkim organizacijama 15.08.2014. godine, te da je sporno

pitanje primjene Rezolucije 2170 koja je od strane Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija

usvojena 15.08.2014. godine.

64. Navedeni prigovori po ocjeni ovog vijeća su neosnovani. Naime, kada je riječ o

terorističkoj grupi ISIL, Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a broj 1267 (1999) Al-Qaida je

proglašena terorističkom organizacijom koja je uspostavljena za vršenje terorističkih

akata. Potom je odlukom Vijeća sigurnosti broj SC/11019 dana 30.05.2013. godine

dopunjena gore navedena Rezolucija na način da su veći broj organizacija koje

izvršavaju terorističke činove proglašene kao terorističke organizacije. Tako su ovom i

Odlukom Jabhat al Nusrah q) Al.Nusrah Front t) i Islamska država Iraka i Levanta

zvanično proglašene kao terorističke organizacije. Kako je Odluka od 30.05.2013.godine

direktno vezana i proizilazi iz Rezolucija 1373 i R-1267, države članice UN-a su dužne

poduzeti propisane mjere, a to je krivični progon i restriktivne mjere prema svim osobama

i pojedincima za koje se utvrdi povezanost sa ovim terorističkim organizacijama, te

sankcionisanje istih u skladu sa krivičnim zakonima matičnih država.

65. Imajući u vidu izvedene dokaze, te nesporni odnos optuženog Bosnića prema tzv

Islamskoj državi, te veličanje svih aktivnosti koje se provode za jačanje i širenje takve

Islamske države, ovo vijeće nalazi posve neosnovanim i neutemeljenim prigovore

odbrane ukazujući na važnost i relevantnost datuma proglašavanja terorističkih

organizacija. Naime Vijeće Evrope kao regionalna organizacija u najširem smislu, 1977.

godine donosi Evropsku Konvenciju o suzbijanju terorizma, a potom kako bi ojačalo

borbu protiv terorizma i Protokol o izmjenama Evropske Konvencije o suzbijanju

terorizma iz 2003. godine, a kasnije 2007. godine Konvenciju Vijeća Evrope, kao novi

21

S1 2 K 017968 15 Kž 4 28.03.2016

instrument u borbi protiv terorizma, kojom se nastoje inkrimisati ponašanja kao što je

upravo javno podsticanje, regrutovanje i obuka za terorizam. Konvencija je izmjenjena i

dopunjena Okvirnom odlukom Vijeća EU od 28. studenog 2008. godine koja u članu 3.

stav 1.a) definiše pojam javnog podsticanja na terorističke aktivnosti kao i samog

krivičnog djela terorizma, navodeći da ovo krivično djelo predstavlja distribuciju neke

poruke javnosti ili njezino stavljanje na raspolaganje na neki drugi način, s namjerom

podsticanja na počinjenje jednog od krivičnih djela navedenih u članu 1. stav 1. Okvirne

odluke od 13. lipnja 2002. godine.

66. Prvostepeno vijeće u pobijanoj presudi, poštujući odrednice Konvencije Vjeća Evrope i

Okvirne odluke Vjeća Evrope, u kojima se polazi od temeljnih obilježja i odrednica

savremenog terorizma, nalazi bez značaja navođenje datuma proglašenja jedne

organizacije terorističkom, na čemu se i po ocjeni ovog vijeća, posve neosnovano

insistira od strane odbrane optuženog. Naime, u konkretnom slučaju bilo je neophodno

utvrditi postojanje primjene ili prijetnje nasiljem prema zaštićenim vrijednostima, te

pozivanje i pridobijanje nekoga na određene konkretne aktivnosti koje su označene kao

terorističke, čime je stvorena opasnost od izvršenja jednog ili više teških krivičnih djela,

gdje je posljedica apstraktna opasnost koja se ne utvrđuje, već predstavlja neoborivu

zakonsku pretpostavku.

67. Stoga, analizirajući žalbene prigovore odbrane optuženog Bosnića ovo vijeće nalazi da

isti nisu doveli u pitanje činjenična utvrđenja i zaključke pobijane presude, cijeneći

nespornim da je Bosnić Husein, na način i u vrijeme kako je to navedeno u izreci

pobijane presude, van zvaničnih institucija Islamske zajednice u BiH, svjesno sa pozicije

vjerskog autoriteta, jasno i nedvosmisleno u svojim javnim istupima, upućivao poruke

pripadnicima tzv. Selefijske zajednice i svima koji ga slušaju, da je jedini ispravan put

borba, ubijanje i umiranje na Božijem putu, da je šehidska smrt najbolja smrt, da je

istinski vjernik samo onaj koji je pao kao šehid, pozivajući javno na uspostavljanje

Islamske države i njenih zakona u cijelom svijetu, a koje poruke optuženog Bosnića

opravdavaju, idealiziraju i potiču građane BiH na odlazak na sirijsko ratište, na koji način

optuženi preduzima radnje vrbovanja BiH građana, a sve sa krajnjim ciljem podsticanja

drugog da postane pripadnik terorističke grupe koja provodi ideologiju i aktivnosti ISIL-a.

68. U okviru naslovljenog žalbenog osnova žalba osporava i zaključke pobijane presude u

pogledu utvrđenja da optuženi u toku postupka nije mogao objasniti porijeklo enormno

visokih novčanih iznosa koji su stizali na njegov račun, pravdajući to kupovinom zemljišta

22

S1 2 K 017968 15 Kž 4 28.03.2016

za jednog starijeg čovjeka iz Kuvajta, zbog čega je prvostepeno vijeće analizom izvednih

dokaza zaključilo da je optuženi novcem dobijenim iz arapskih zemalja očigledno pružao

finansijsku pomoć terorističkim aktivnostima u Siriji.

69. Analizirajući navedenu ocjenu prvostepenog vijeća, apelaciono vijeće nalazi da je

zaključak u pogledu navodnog finansiranja terorističkih aktivnosti, posve nepotreban i

suvišan obzirom na činjenični sustrat kojim su opisane radnje optuženog u izreci pobijane

presude, kao i na pravnu kvalifikaciju radnji optuženog.

70. Dakle, imajući u vidu da se na teret optuženom Bosniću ne stavljaju radnje koje

podrazumjevaju finansiranje terorističkih aktivnosti, te da takve radnje ne proizilaze, niti

su opisane u činjeničnom dijelu izreke pobijane presude, pa samim tim niti su pravno

ocjenjene kroz pravnu kvalifikaciju djela koje mu se stavlja na teret, zaključci prvostepene

poresude u tom pravcu nisu mogli, niti su doprinijeli dokazivanju radnji iz optužnog akta,

naime posve su suvišni, zbog čega su i žalbeni prigovori izjavljeni u tom pravcu

bespredmetni, odnosno ne dovode u pitanje ispravne i valjane zaključke u pogledu

postojanja relevantnih i odlučnih činjenica, dokazanih u kontekstu postojanja bitnih

elemenata krivičnog djela koje se stavlja na teret optuženom Bosniću.

71. Slijedom iznesenog, apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće na valjan i

sveobuhvatan način pristupilo ocjeni dokaza u ovom krivičnom postupku kako bi se

nesumnjivo utvrdili odlučni i relevantni činjenični zaključci, zbog čega se suprotni žalbeni

prigovori odbijaju kao neosnovani.

72. Konačno, apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeno vijeće, na osnovu provedenih

dokaza, na pouzdan način utvrdilo sve odlučne činjenice, na osnovu kojih je došlo do

zaključka da se u radnjama optuženog Bosnić Huseina pobliže opisanim u izreci pobijane

presude, stiču sva zakonska obilježja krivičnog djela Javno podsticanje na terorističke

aktvinosti iz člana 202a., u vezi sa krivičnim djelom Vrbovanje radi terorističkih aktivnosti

iz člana 202b. te Organiziranje terorističke grupe iz člana 202d. stav 2. KZ BiH, a koji

zaključak nije osporen žalbenim prigovorima odbrane optuženog Bosnića.

23

S1 2 K 017968 15 Kž 4 28.03.2016

V ŽALBENI PRIGOVORI KOJIMA SE UKAZUJE NA POVREDU KRIVIČNOG

ZAKONA

73. Branilac u žalbi ističe da je prvostepeno vijeće u pobijanoj presudi počinilo i povredu

krivičnog zakona na štetu optuženog Bosnić Huseina. Naime, žalbom se u tom smislu

ističe da krivična djela za koje se tereti optuženi nisu ostvarena kroz njegove radnje,

odnosno da Tužilaštvo nije ponudilo dokaze kojim se utvrdilo da je optuženi počinio

krivična djela: Javno podsticanje na terorističke aktvinosti iz člana 202a., Vrbovanje radi

terorističkih aktivnosti iz člana 202b. te organiziranje terorističke grupe iz člana 202d. KZ

BiH.

74. Žalbom se naime ne osporava na koji način je povrijeđen krivični zakon, osim što se

citiraju pobrojana krivična djela, nalazeći da nije dokazano da su lica koja su navedena u

izreci presude počinila teroristički čin, da nije jasno definisano na koji način su izjave

optuženog kvalifikovane kao javno podsticanje na terorističke aktivnosti, te da bi

organiziranje grupe podrazumjevalo konkretnu radnju da neko organizuje grupu ili

udruženje od najmanje tri osobe radi izvršenja pobrojanih krivičnih djela. Prema

navodima žalbe, izvedeni dokazi nemaju nikakvu vezu sa ovim krivičnim djelima niti su

radnje optuženog opisane kao radnje vrbovanja da neko počini terorizam ili neki

teroristički čin, koji bi opet morao ili trebao biti konkretizovan.

75. Naime, prema ocjeni ovog vijeća, žalba ne uspjeva da ospori zaključke pobijane presude

niti kroz ovaj žalbeni osnov, barem ne način kako to odbrana pokušava.

76. Prvostepenom presudom optuženi Bosnić Husein osuđen je za krivično djelo kako je i

kvalifikovano optužnim aktom, te mu je za krivično djelo Javno podsticanje na terorističke

aktivnosti iz člana 202a. KZ BiH, u vezi sa krivičnim djelima iz člana 202b . i 202d. stav 2.

KZ BiH, izrečena kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina.

77. Dakle, krivično djelo Javno posticanje na terorističke aktivnosti iz člana 202a. KZ BiH

podrazumjeva stavljanje na raspolaganje javnosti poruke koja ima za cilj podsticanje

drugog na izvršenje krivičnih djela koja su taksativno pobrojana u pomenutom članu, a

između ostalog i krivičnih djela iz člana 202b. Vrbovanje radi terorističkih aktivnosti i

202d. Organiziranje terorističke grupe, tačnije stava 2. ovog člana u konkretnom slučaju

(pripadništva terorističkoj grupi), koja se stavljaju na teret optuženom Bosniću. Ponašanje

koje podrazumjeva upućivanje „poticajnih“ poruka, bez obzira da li se takvim porukama

direktno zagovaraju teroristička djela i aktivnosti, uzrokuju opasnost od počinjenja jednog

24

S1 2 K 017968 15 Kž 4 28.03.2016

ili više terorističkih krivičnih djela1. U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog vijeća, upravo

porukama optuženog kako je i citirano u činjeničnom opisu izreke pobijane presude,

ostvarena je radnja kao objektivni element krivičnog djela 202a. KZ BiH, odnosno cilj

podsticanja drugih na učestvovanje u terorističkim aktivnostima u Siriji i Iraku, čime je

optuženi vrbovao i navodio druge radi terorističkih aktivnosti, te podsticao da postanu

pripadnici organizovane terorističke grupe ISIL, pozivajući na učestvovanje u

aktivnostima koje organizuje ta teroristička organizacija ISIL. Dakle, svojim radnjama

ostvario obilježja krivičnog djela iz člana 202a. KZ BiH u vezi sa krivičnim djelima iz

odredbe člana 202b. i 202d. stav 2. KZ BiH, kako je i opisano u zakonskoj formulaciji

krivičnog djela Javno podsticanje na terorističke aktivnosti član 202a.KZ BiH.

78. Žalbeni prigovori odbrane da nisu opisane radnje optuženog za svako pojedinačno djelo

koje je sadržano u odredbi člana 202a. KZ BiH, po ocjeni ovog vijeća, ne dovode u

pitanje ispravnost primjene krivičnog zakona u konkretnom slučaju.

79. Naime, prvostepeno vijeće je pravilno izvršilo ocjenu i krivičnopravnu kvalifikaciju radnji

optuženog u kojima su sadržana sva zakonska obilježja krivičnog djela koje je

optuženom stavljeno na teret, te je u skladu sa tim odmjerilo i izreklo krivičnu sankciju za

isto. Zahtijevajući da se konkretizuju i radnje optuženog za svako pojedinačno krivično

djelo koje je sadržano u odredbi člana 202a. KZ BiH, odbrana previđa da se u

predmetnom slučaju ne primjenjuju pravila koja vrijede za saučesništvo (teorije

akcesornosti), jer se ovdje radi o radnjama saučesništva koje je zakon inkriminsao kao

samostalno krivično djelo i tim radnjama je ovo djelo ostvareno bez obzira da li je ili nije

učinjeno i glavno krivično djelo, odnosno u konkretnom slučaju neko od krivičnih djela

navedeno u članu 202a KZ BiH. Ako bi se prihvatila teza odbrane da je potrebno

dokazivanje i utvrđivanje radnji svakog pojedinačnog krivičnog djela iz navedene odredbe

(koja se i ne stavljaju na teret optuženom), onda bi se radilo o sticaju krivičnog djela iz

člana 202a. i tih krivičnih djela, te bi se u tom smislu i utvrđivala, odnosno odmjeravala i

izricala tzv. jedinstvena kazna za sva ta djela, što bi u predmetnom slučaju predstavljalo

pogrešnu pravnu ocjenu radnji optuženog, a time i pogrešnu primjenu krivičnog zakona,

te prekoračenje optužbe. Dakle, imajući u vidu navedenu krivičnopravnu prirodu krivičnog

djela Javno podstriacanje na terorističke aktivnosti iz 202a. KZ BiH, prvostepeno vijeće je

valjano izvršilo pravnu kvalifikaciju radnji optuženog, te dalo ispravnu argumetaciju u

1 Konvencija Vijeća Evrope o suzbijanju terorizma, Varšava, 16. maj 2005. godine; član 5 - javno pozivanje na počinjenje

terorističkog krivičnog djela;

25

S1 2 K 017968 15 Kž 4 28.03.2016

pravcu primjene relevante odredbe, zbog čega se navedeni žalbeni prigovori odbijaju kao

neosnovani.

80. Imajući u vidu naprijed navedeno, ni žalbeni prigovori kojim se ukazuje da krivično djelo

koje se stavlja na teret optuženom Bosniću nije moglo biti ostvareno, a da pri tome nije

konkretizovan teroristički čin, kao i da nije konkretizovana radnja da je optuženi

organizirao grupu ili udruženje za počinjenje terorsitičkih aktivnosti, takođe nisu osnovani,

te nemaju uporište u činjeničnom utvrđenju, niti u relevantnim zakonskim odredbama.

Naime, da bi postojalo krivično djelo Javno podsticanje na terorističke aktivnosti iz člana

202a. KZ BiH, čiji su objektivni i subjektini elementi opisani u pomenutoj odredbi, a što je

nesumnjivo ostvareno i utvrđeno kroz činjenično utvrđenje pobijane presude, ne mora i

doći do počinjenja terorističkih krivičnih djela, koji su opisani u zakonskoj formulaciji ovog

djela. Dakle, bilo je potrebno utvrditi da je optuženi javnim iznošenjem poruka podsticao

druge na izvršenje teroristički krivičnih djela, te da je njegov subjektivni odnos prema

djelu ostvaren upravo kroz namjeru (bio svjestan svojih radnji i postupaka) da vrbuje i

podstiče druge da postanu pripadnici terorističke grupe ISIL u tzv. Islamskoj državi i kao

pripadnici te grupe učestvuju u aktivnostima koje ta grupa organizuje, te htio nastupanje

svih štetnih posljedica, koje su ostvarene kroz pogibiju državljana BiH koji su

prisustvovali predavanjima optuženog Bosnića, a koji su kao pripadnici terorističke

organizacije, predstavljali opasnost za BiH na način da se obučavaju i pripremaju i za

provođenje terorističkih radnji i po povratku u BiH.

81. Imajući u vidu opisani činjenični supstrat inkriminiranih radnji optuženog iznesen u izreci

pobijane presude, ovo vijeće smatra da iz iste jasno proizilaze bitna obilježja krivičnog

djela koje se stavlja na teret optuženom, te da je suprotno žalbenim prigovorima,

prvostepeno vijeće u obrazloženju pobijane presude utvrđujući odlučne činjenice, iznijelo

ispravne i valjane zaključke i u pogledu ispravne primjene materijalnog propisa.

82. Stoga, što se tiče bitnih elemenata naprijed navedenog krivičnog djela za koje je

optuženi osuđen pobijanom presudom, ovo vijeće nalazi da iz provedenih dokaza

nedvojbeno proizilazi da je optuženi kao pripadnik tzv. selefijske zajednice u BiH

organizovane na području Bosne i Hercegovine, van zvaničnih institucija Islamske

zajednice Bosne i Hercegovine, u nekoliko gradova na području Bosne i Hercegovine

kao što su zajednica u Velikoj Kladuši i zajednica u Gornjoj Maoči radi propagiranja i

širenja Islamskog radikalizma u Bosni i Hercegovini i regionu, svjesno, sa pozicije

vjerskog autoriteta u tzv. selefijskoj zajednici, javno na skupovima na kojima je okupljao

26

S1 2 K 017968 15 Kž 4 28.03.2016

pripadnike selefijske zajednice, održavao svoje govore koji su objavljivani putem

društvene mreže Youtube i upućivao javne poruke s ciljem podsticanja pripadnika

selefijske zajednice da postanu pripadnici organizovane terorističke grupe ISIL u tzv.

Islamskoj državi i kao pripadnici takve grupe učestvuju u aktivnostima koje organizuje ta

teroristička organizacija ISIL.

83. Na osnovu tako pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeno vijeće je radnje

optuženog Bosnić Huseina, pravilno kvalifikovalo kao krivično djelo Javno podsticanje na

terorističke aktivnosti iz člana 202a. KZ BiH, u vezi sa krivičnim djelima Vrbovanje radi

terorističkih aktivnosti iz člana 202b. KZ BiH i Organiziranje terorističke grupe iz člana

202d. stav 2. KZ BiH.

84. Slijedom iznesenog, Apelaciono vijeće zaključuje da žalbeni prigovori branioca

optuženog u pogledu povrede krivičnog zakona nisu osnovani, te su kao takvi odbijeni.

VI ODLUKA O KRIVIČNOPRAVNOJ SANKCIJI

VI a – Žalba odbrane optuženog;

85. Odbrana optuženog Huseina Bosnića smatra da je izrečena kazna zatvora u trajanju od

sedam godina previsoka, te da je postojala mogućnost, a prema okolnostima koje su

evidentirane, da se izrekne i manja kazna. U žalbi se navodi da sud nije mogao očekivati

da optuženi prizna krivično djelo, a odbrana i optuženi nikada nisu negirali određene

činjenice kao na primjer da su održavana predavanja auditoriju u privatnim prostorima i

da su ta predavanja vjerskog sadržaja. Prema navodima žalbe, prvostepeno vijeće nije

uzelo u razmatranje okolnost da neke od činjenica koje su tačne nisu osporavane od

strane optuženog i odbrane.

86. U žalbi se navodi da nisu tačni navodi iz pobijane presude da Bosnić nije imao

saosjećanja sa roditeljima djece koja su poginula na stranom ratištu, ovakvi navodi su

samo površno mišljenje bez utemeljenja u provedenim dokazima.

VI b – Žalba Tužilaštva BiH;

87. U žalbi Tužilaštva BiH ističe se da su olakšavajuće okolnosti od strane prvostepenog

suda pogrešno cijenjene u odnosu na optuženog Huseina Bosnića. Izrečena kazna

zatvora u trajanju od sedam godina, prema navodima Tužilaštva očigledno nije

27

S1 2 K 017968 15 Kž 4 28.03.2016

srazmjerna sa aspekta specijalne niti generalne prevencije, obzirom da kazna očigledno

nije srazmjerna težini učinjenih krivičnih djela, a za koja je optuženi osuđen. Cijeneći

težinu krivičnih djela Sud BiH je trebao izreći strožiju kaznu zatvora kako bi se kroz

izrečenu sankciju ukazala ozbiljnost ovih krivičnih djela i posebno sa aspekta generalne

prevencije uputila poruka da će sve buduće radnje koje imaju obilježja krivičnih djela

terorizma biti teško sankcionisane. Smatrajući da krivičnopravna sankcija ne zadovoljava

svoj cilj i svrhu kažnjavnja, Tužilaštvo je u svojoj žalbi predložilo da ista bude strožija.

VI c - Zaključak apelacionog vijeća;

88. Ispitujući prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na odluku o kazni, apelaciono

vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće optuženom Huseinu Bosniću izreklo odmjerenu

kaznu zatvora na temelju savjesne analize svih okolnosti konkretnog slučaja, vodeći

računa o svim okolnostima koje mogu biti od uticaja da kazna bude manja ili veća, a koje

su propisane odredbom člana 48. KZ BiH, te svrsi kažnjavanja.

89. Suprotno istaknutim žalbenim prigovorima odbrane i optužbe, prvostepeno vijeće je

pravilno cijenilo i utvrdilo na strani optuženog kako olakšavajuće, tako i otežavajuće

okolnosti, dajući istima pravilan značaj prilikom odmjeravanja kazne.

90. U kontekstu općih pravila za odmjeravanje kazne prvostepeno vijeće je cijenilo i na

ispravan način valoriziralo karakter radnji optuženog, stepen krivice, pobude iz kojih je

djelo učinjeno, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, kao i držanje optuženog nakon

učinjenog krivičnog djela.

91. Tako je dajući pravilan značaj utvrđenim olakšavajućim okolnosti na strani optuženog,

cijeneći lične i porodične prilike optuženog (oženjen, otac osamnaestoro djece,

neosuđivan), cijeneći istovremeno i utvrđene otežavajuće okolnosti u vidu njegovog

držanja nakon počinjenog krivičnog djela, ne pokazujući kajanje, te ostajući ustrajan da

su njegovi govori isključivo tumačenja vjere i da su predavanja vjerskog sadržaja, kao i

društvenu opasnost izvršenog krivičnog djela, jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra i

stepen krivice optuženog, prvostepeno vijeće pravilno postupilo kada je optuženog

osudilo na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, u koju kaznu je uračunato vrijeme

provedeno u pritvoru od 03.09.2014. godine.

92. Odmjerenom kaznom i po ocjeni ovog vijeća izraziti će se jasna društvena osuda zbog

počinjenog krivičnog djela, uticati na počinitelje da ubuduće ne čine krivična djela, ali

uticati i na sve ostale da ne čine krivična djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti

28

S1 2 K 017968 15 Kž 4 28.03.2016

krivičnih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Dakle, izrečenom kaznom ,

suprotno žalbenim prigovorima Tužilaštva, ostvariti će se ciljevi kako generalne, tako i

specijalne prevencije, predviđene odredbama člana 6. i 39. KZ BiH

93. Imajući u vidu da je prvostepeno vijeće u odnosu na optuženog Bosnića iznijelo jasne i

logične razloge u vezi sa vrstom i visinom kazne na koju je osuđen, to su žabeni prigovori

tužioca i branioca optuženog u dijelu kojim se pobija pravilnost izrečene kazne, odbijeni

kao neosnovani.

94. Najzad, kako iz svih prethodno navedenih razloga nemaju osnova žalbeni prigovori zbog

kojih je prvostepena presuda pobijana žalbama tužioca i branioca optuženog Huseina

Bosnića, na temelju odredbe člana 313. ZKP BiH, odlučeno je kao u izreci presude.

Zapisničar PREDSJEDNIK VIJEĆA

Pravna savjetnica SUDIJA

Lejla Garaplija Dr Miloš Babić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude žalba nije dozvoljena.