-
TISKANICAPoštarina plaćena u pošti 10000 Zagreb
www.novi-informator.net
instruktivno-informativni list za ekonomska i pravna pitanja
©ISSN 0537 6645
Nakladnički savjet Novog informatora predsjednik: Mladen Žuvela,
dipl. iur. članovi: prof. dr. sc. Mate Babić • akademik Jakša
Barbić • dr. sc. Ivo Grbin • Damir Kontrec, dipl. iur. • mr. sc.
Hrvoje Momčinović
– u povodu presude Suda EU od 13. svibnja 2014. –
BROJ 6296-6297
ZAGREB, 9. i 12. 7. 2014.
Nastavak na 2. stranici
na stranicama3. TRADITIO IURIDICA, br. 305, prof. dr. sc. Marko
Petrak4. SUDSKA PRAKSA5. VLASNIČKOPRAVNI ODNOSI: Naknada za
nekretnine na kojima je izgrađena cesta prije donošenja Zakona o
cestama iz 2011. Goran Milaković, dipl. iur., sudac Županijskog
suda u Bjelovaru8. NEPROFITNO RAČUNOVODSTVO: Polugodišnji
financijski izvještaji neprofitnih organizacija Ivana Uroić, dipl.
oec.10. KOMUNALNO GOSPODARSTVO: Razgraničenje nadležnosti prometnog
redara i komunalnog redara u jedinicama lokalne samouprave, Desa
Sarvan, dipl. iur.
11. FINANCIJE: Upravljanje rizicima, dr. sc. Miroslav
Gregurek
12. TRŽIŠTE KAPITALA
13. PRAVOSUĐE: Izgledi za djelotvornije ujednačavanje sudske
prakse zbog nove mjesne nadležnosti žalbenih sudova Matija Stokić,
dipl. iur., sudac Općinskog suda u Daruvaru, Stalna služba u
Pakracu
14. NOVI PROPISI
15. VI PITATE - MI ODGOVARAMO
1. Uvodno o pravu na zaštitu osobnih podatakaJe li Mark
Zuckerberg, osnivač Faceboo-
ka, doista u pravu kad kaže da je »pravo na privatnost društvena
norma koja je stvar prošlosti?«1 Zaštita osobnih podata-ka,
posebice na internetu, postala je vrlo kompleksan problem, a
osobito kad dođe do povrede prava na privatnost i potrebe pravičnog
balansiranja između zaštite prava na privatnost s jedne strane, i
prava na pristup informacijama u zaštiti javnog interesa, s druge
strane.
Pravo na zaštitu osobnih podataka propisano je člankom 8.
Povelje temeljnih prava EU i člankom 16. Ugovora o funkci-oniranju
Europske unije (u nastavku teksta: UFEU), kao i člankom 8. Europske
kon-vencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u
nastavku teksta: EKLJP). Repu-blika Hrvatska, kao članica Vijeća
Europe, potpisnica je Konvencije o zaštiti osoba glede automatske
obrade osobnih podataka (Kon-vencija 108) i Dodatnog protokola uz
Kon-venciju 108 u svezi s nadzornim tijelima i međunarodnom
razmjenom podataka.2 Kao što je naglasio Sud EU3, pravo na
zaštitu
osobnih podataka nije apsolutno pravo, ali mora biti razmotreno
u svezi s njegovom važnosti u društvu.4 Zaštita osobnih poda-taka
usko je vezana uz zaštitu privatnog i obiteljskog života zaštićenih
člankom 7. Po-velje. Ta povezanost između dvaju temelj-nih prava
vidljiva je i u Direktivi 95/46/EC,5 koja osigurava da će države
članice štititi temeljna prava i slobode fizičkih oso-ba, a posebno
njihovo pravo na privatnost, s obzirom na obradu osobnih
podataka.
Ostali potencijalni aspekti koji utječu na zaštitu temeljnih
prava, a propisani su Poveljom, uključuju zabranu diskriminaci-je,
između ostalog, na temelju rasnog i et-ničkog podrijetla, genetskog
naslijeđa, vje-roispovijesti ili uvjerenja, javnog ili drugog
mišljenja, invaliditeta ili spolne orijentacije (čl. 21.); prava
djeteta (čl. 24.) i prava na učinkovito pravno sredstvo pred
sudovima, kao i pravo na pravično suđenje (čl. 47.). I hrvatski
Zakon o zaštiti osobnih podataka (u nastavku teksta: ZZOP)6, u
svojim te-meljnim odredbama uređuje zaštitu osob-
nih podataka o fizičkim osobama te nadzor nad prikupljanjem,
obradom i korištenjem osobnih podataka u Republici Hrvatskoj. U
ovom kontekstu, nacionalno pravo, koje uređuje zadržavanje
podataka, mora biti u skladu s europskim pravom, posebice praksom
Suda EU, sadržajem prava za-jamčenim Europskom konvencijom za
zaštitu temeljnih prava i sloboda, praksom Europskog suda za
ljudska prava te općim načelima europskog prava. Zaštita temelj-nih
prava dio je europske pravne stečevine.
2. »Pravo na zaborav« – novo temeljno pravo?Pravo na zaborav ili
biti zaboravljen
(engl. Right to be forgotten), novo temeljno pravo u europskom
kontekstu, počelo se razvi-jati kao samostalno, što je rezultat
recentne prakse Suda EU. U presudi od 13. svibnja 2014., Sud EU
presudio je u korist španjol-skog državljanina koji je tužio
španjolski Go-ogle, čuvajući podatke o njegovim poslovnim
aktivnostima dosta godina unazad. Sud EU zaključio je da linkovi na
»nebitne« ili »vre-menski nevažeće« podatke na zahtjev kori-snika
mogu biti izbrisani (engl. »inadequate, irrelevant or no longer
relevant«).7 Sud EU izgradio je sadržaj »prava na zaborav« iako
nije sasvim jasno utvrdio na koji način de-finirati informaciju
koja je »neprimjerena,
dr. sc. SNJEŽANA VASILJEVIĆ
dr. sc. SNJEŽANA VASILJEVIĆ, docentica na Katedri Europskog
javnog prava Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
»Pravo na zaborav« – novo temeljno pravo u europskom
kontekstu?
U članku se autorica dr. sc. SNJEŽANA VASILJEVIĆ, docentica na
Katedri Europskog javnog prava Pravnog fakulteta Sveučilišta u
Zagrebu, osvrće i analizira recentnu presudu Suda EU protiv
španjolskog Googla te aktualnu drugu sudsku praksu Europskog suda
za ljudska prava, koja je proklamirala zaštitu prava na privatnost.
Autorica postavlja pitanje mogu li osobni podaci biti zaboravljeni
i s pomoću prakse Europskog suda za ljudska prava i Suda EU donosi
odgovor na to važno pitanje. Naime, pravo na zaborav obrađuje se u
ovom članku i kao jedno od temeljnih prava u europskom
kontekstu.
1 »Privacy no longer a social norm, says Facebook founder«, The
Guardian, 11. siječnja 2010. Dostupno na:
http://www.theguardian.com/technology/2010/jan/11/face-book-privacy
2 Primjena odredaba navedenih akata Vijeća Europe omogućena je
donošenjem Zakona o potvrđivanju Kon-vencije za zaštitu osoba glede
automatizirane obrade osobnih podataka i Dodatnog protokola uz
Konvenciju za zaštitu osoba glede automatizirane obrade osobnih
podataka u vezi nadzornih tijela i međunarodne raz-mjene podataka
(Nar. nov. - MU, br. 4/05).
3 Sud EU, Presuda od 9. studenoga 2010., spojeni pred-meti
C-92/09 i C-93/09 Volker und Markus Schecke and Eifert (2010.).
4 In line with Article 52(1) of the Charter, limitations may be
imposed on the exercise of the right to data protec-tion as long as
the limitations are provided for by law, respect the essence of the
right and freedoms and, su-bject to the principle of
proportionality, are necessary and genuinely meet objectives of
general interest reco-gnised by the European Union or the need to
protect the rights and freedoms of others.
5 Direktiva 95/46/EZ o zaštiti pojedinaca glede obrade osobnih
podataka i o slobodnom kretanju takvih poda-taka.
6 Zaštita osobnih podataka u Republici Hrvatskoj osigu-rana je
svakoj fizičkoj osobi bez obzira na državljanstvo i prebivalište te
neovisno o rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili
drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini,
rođenju, naobraz-bi, društvenom položaju ili drugim osobinama (čl.
1. ZZOP-a). Zabranjeno je prikupljanje i daljnja obrada osobnih
podataka koji se odnose na rasno ili etničko podrijetlo, politička
stajališta, vjerska ili druga uvjerenja,
sindikalno članstvo, zdravlje ili spolni život i osobnih
podataka o kaznenom i prekršajnom postupku (čl. 8. ZZOP-a). Zakon o
zaštiti osobnih podataka (Nar. nov., br. 103/03, 118/06, 41/08,
130/11 i 106/12).
7 Sud EU, Google Spain SL and Google Inc. v Agencia Española de
Protección de Datos (AEPD) and Mario Co-steja González,
C-131/12.
-
2 9. i 12. 7. 2014.br. 6296-6297
Nastavak sa 1. stranice
nevažna ili nerelevantna«. U smislu vaganja između zaštite prava
na privatnost i javnog interesa, primjenjujući načelo
proporcional-nosti (razmjernosti), Sud EU pokušao je naći pravičnu
ravnotežu, presudivši u korist prava na privatnost.
G. Costeja Gonzalez bio je uključen u stečajne postupke koji se
odnose na potraži-vanja za socijalno osiguranje kasnih 1990-ih
godina. Informacije o njegovim aktivnosti-ma objavile su regionalne
novine u Španjol-skoj, a članak je kasnije bio dostupan online. G.
Costeja Gonzalez tražio je novine da izbrišu tu informaciju budući
da su stečaj-ne aktivnosti okončane i nisu više relevan-tne. Novine
su odbile taj zahtjev i g. Costeja Gonzalez potom je tražio Google,
d.o.o sa sjedištem u Španjolskoj, da ukloni linkove na članak u
svojim rezultatima pretraživanja, budući da se do njih može doći
čim se u Go-ogle tražilici unese njegovo ime. Španjolska agencija
za zaštitu podataka odbila je nalo-žiti regionalnim novinama da
uklone izvorni tekst, ali je tražila od Google Španjolska, da
ukloni navedenu informaciju sa svoje traži-lice. Google Španjolska
osporio je takvu od-luku pred nadležnim sudom, koji je uputio
prethodno pitanje Sudu EU.
2.1. Opseg Direktive o zaštiti podataka
Pitanja upućena Sudu EU bila su veza-na uz materijalni opseg
primjene Direktive o zaštiti podataka (Direktiva 95/46 EC),
teri-torijalni opseg primjene Direktive te posto-janje »prava na
zaborav« prema postojećim propisima o zaštiti podataka.
Imajući na umu materijalni opseg Di-rektive, španjolski sud
postavio je pitanje predstavljaju li aktivnosti u tražilici »Obradu
osobnih podataka« za potrebe članka 2. (b) Direktive i, ako je
tako, je li operater traži-lice nadzornik nad obradom osobnih
poda-taka8 (engl. Data contoller), u smislu članka 2.(d) Direktive.
Članak 2.(b) Direktive defi-nira »obradu osobnih podataka« kao
»svaku radnju ili skup radnji izvršenih na osobnim podacima, bilo
automatskim sredstvima ili ne, kao što je prikupljanje, snimanje,
orga-niziranje, spremanje, prilagodba ili izmjena, povlačenje,
uvid, korištenje, otkrivanje pu-tem prijenosa, objavljivanje ili na
drugi na-čin učinjenih dostupnim«. Prema stajalištu Suda, radnje
koje obavlja Google u kontekstu djelovanja svojeg pretraživača,
ulaze u doseg definicije iz članka 2.(b) Direktive. Sud EU smatra
da na takav zaključak ne utječe činjeni-ca da tražilica ne pravi
razliku između osobnih podataka i drugih podataka prilikom
obavlja-nja takve djelatnosti.9 Usvajanjem doslovnog tumačenja
članka 2.(b) Sud EU stoga nije prihvatio argument Googla, prema
kojemu obradu podataka obavlja samo web stranica na kojoj se oni
nalaze, a ne i tražilica. Do-datno, Google je smatrao da ga se ne
može smatrati nadzornikom u smislu Direktive iz razloga što nema
znanje da obrađuje osobne podatke niti ima kontrolu nad tim
podacima (par. 22). Takvu distinkciju bio je podržao i
nezavisni odvjetnik Jääskinen, u svom neo-visnom mišljenju10,
ali je Sud nije prihvatio. Pribjegavši teleološkoj interpretaciji
članka 2.(d) Direktive, Sud EU je utvrdio da Google tražilice ne
mogu biti isključene iz definicije nadzornika nad obradom osobnih
podataka.
2.2. Teritorijalni opseg DirektiveNakon što je utvrđeno da se
Google
Španjolska nalazi unutar materijalnog op-sega Direktive kao
nadzornik nad obradom podataka, Sud je odlučio utvrditi ulazi li
djelovanje Google Španjolske u teritori-jalni opseg Direktive, kako
je definirano člankom 4(1). Da bi ušao u teritorijalni opseg,
obradu podataka treba obavljati nadzornik podataka koji ima
poslovni na-stan u državi članici ili koristiti opremu za obradu
podataka na teritoriju države članice. Sud, stoga, smatra da
aktivno-sti Google Španjolska u svrhu promidžbe i prodaje prostora
za oglašavanje u svojoj tražilici predstavlja ekonomsku aktivnost u
kontekstu poslovnog nastana (par. 56). Sud EU smatra da prava
subjekta na pri-vatnost i zaštitu podataka imaju prednost »kao opće
pravilo« u odnosu na pravo korisnika interneta na pristup
informaci-jama. Ravnoteža u određenim slučajevima može ovisiti o
drugim čimbenicima, kao što su priroda tih podataka i hoće li
javnost biti zainteresirana za njih.11 Prema tome, Sud EU smatrao
je da je u onoj mjeri u kojoj je udovoljeno uvjetima propisanim u
članku 12.(b) i 14(1)(a) Direktive, operatori tra-žilice moraju
ukloniti linkove na web stra-nice na koje se pretragom po imenu
može doći do osobnih podataka (par. 88).
Sud EU zaključno je razmatrao može li uklanjanje linkova biti
opravdano u slučaju da su informacije sadržane na linku štetne za
nositelja podataka ili jednostavno nosi-telj želi da budu
zaboravljene. Sud smatra da se, s obzirom na okolnosti slučaja,
čini da podaci u pitanju nisu u skladu s Direk-tivom (primjerice,
ako više nisu adekvatni, relevantni ili su pretjerani), takve
informa-cije moraju biti izbrisane na temelju član-ka 12.(b) (par.
94). Prilikom ocjenjivanja zahtjeva za takvo brisanje, nije
potrebno utvrditi da podaci u pitanju prouzrokuju predrasude prema
nositelju podataka.
2.3. Temeljna prava na privatnost i zaštitu podataka
Sud je zatim otišao toliko daleko, rekavši da su temeljna prava
na privatnost i zaštitu podataka iznad »ne samo ekonomskog
inte-resa operatera, već i interesa javnosti u pravu na pristup
informacijama.«12 Međutim, u određenim okolnostima može prevagnuti
interes javnosti (primjerice, ako je pojedinac u pitanju bio javna
osoba), o čemu odlučuje nacionalni sud, što nije slučaj u ovom
predme-tu.13 U predmetu Gonzales protiv Google Špa-njolska nije se
radilo o miješanju javnih vla-sti i opravdanjima, već u kojoj se
mjeri može
tolerirati zadiranje pravne osobe u privatnost pojedinca.
Ograničenja su postavljena Direk-tivom, što znači da su zakonita,
kako zahti-jevaju Sud EU i ESLJP. Sud EU je ogra-ničenja koja
postavlja Direktiva, a odnose se na obradu podataka od strane
privatnih subjekata, protumačio u svjetlu Povelje. Po-stavlja se
pitanje postoji li pozitivna obveza EU i država članica da štite
pravo na zaborav u odnosima između pojedinaca. To dovodi i do
pitanja aktivacije članka 7. i 8. Povelje i odnosa između
sukobljenih prava - prava na slobodu izražavanja i prava na
obavljanje po-slovnih aktivnosti.
Gdje je granica između interesa jav-nosti i zaštite prava na
privatnost? Mo-guće odgovore nudi nam sudska praksa ESLJP-a u
okviru članka 8. i 10. EKLJP-a.
3. Zaštita privatnostiČlanak 8. EKLJP-a14 specifičan je u
odnosu na sve druge članke Konvencije budući da uređuje osobnu
sferu pojedin-ca, koja se percipira kao pravo na izbor, koje se
sastoji od privatnog života, obi-teljskog života, doma i
dopisivanja. Ne postoji univerzalna definicija privatnosti ili
privatnog života. Sud je bio oprezan, da privatni život ne bi
iscrpno definirao. Obavljanje profesionalnih ili poslovnih
aktivnosti, također, ulazi u opseg zaštite predviđen člankom 8.15
ESLJP-a, nastoji pravično balansirati pravo na privatnost s jedne
strane i pravo na zadržavanje osob-nih podataka s ciljem zaštite
javnog poret-ka, nacionalne sigurnosti i drugih zahtjeva koje
država može postaviti u granicama svoje diskrecije. U predmetu Von
Hanno-ver (I) iz 2004.16, ESLJP naglašava da je od osnovne važnosti
zaštita privatnog ži-vota sa stajališta razvoja osobnosti svakog
ljudskog bića. Ta zaštita nadmašuje pri-vatni obiteljski krug i
uključuje i socijalnu dimenziju. Sud smatra da svakome, iako je
poznat općoj javnosti, mora biti omogu-ćeno da uživa »legitimno
očekivanje zaštite i poštovanja svog osobnog života«. ESLJP dodaje
da »odlučujući faktor pri balan-siranju zaštite privatnog života i
slobode izražavanja treba počivati na doprinosu da objavljene
fotografije i članci doprino-se debati od općeg interesa«.
Zaključno, »ESLJP smatra da javnost nema legitimni interes saznati
gdje je podnositeljica zahtjeva i kako se generalno ponaša u svom
privatnom životu, iako se pojavljuje na mjestima koja se ne mogu
opisati kao osame i usprkos činjenici što je javna osoba«. Međutim,
osam godina kasnije, Veliko vijeće ESLJP-a, u drugom predmetu Von
Hannover protiv Njemačke (II.) nastoji ispraviti nekoliko pogrešaka
učinjenih u Von Hannover protiv Njemač-ke (I.). ESLJP sada
sastavlja listu općih kriterija koji dodaju element racional-nog,
odnosno razboritog standarda prili-kom balansiranja između zaštite
prava na privatnost i slobode izražavanja. Drugo, ESLJP odbija
prilično elitističko razliko-vanje koje je Sud napravio Von
Hannover (I.) između političkog djelovanja o kojem se može
legitimno raspravljati i pričama o privatnim osobama čiji je cilj
»udovoljiti znatiželji određene skupine čitateljstva«.17
ESLJP u predmetu Aleksey Ovchinnikov,
da se »u određenim okolnostima ograničenje reproduciranja
informacije koja je već ušla u javnu domenu, može opravdati,
primjerice da bi se spriječilo daljnje emitiranje o detalji-ma
privatnog života pojedinca koji ne ulaze u okvir bilo koje
političke ili javne rasprave o pitanju od opće važnosti«. Temeljno
pravo na zaštitu privatnog života može se tako, u načelu,
aktivirati i ako su informacije u pi-tanju već u javnoj
domeni.18
U predmetu Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva19, tužitelj, g.
Malone naveo je kršenje članka 8. po dvjema glavnim toč-kama. U
njegovu podnesku, prvo kršenje rezultiralo je iz presretanja
njegovih poštan-skih i telefonskih poruka od strane ili u ime
policije; drugo, »praćenjem« njegova telefona od strane ili u ime
policije i zadržavanjem tih podataka. Mišljenje Suda je da
posto-janje nekog zakona koji dodjeljuje prava za presretanje
poruka da bi se pomoglo policiji u njihovoj funkciji istrage i
otkri-vanja zločina, može biti »nužno u nekom demokratskom društvu
... radi sprječava-nja nereda ili zločina«, u okviru značenja
stavka 2. članka 8.20 Sud prihvaća tvrdnju u službenom vladinom
izvještaju da u Ve-likoj Britaniji »povećanje zločina i osobito
rast organiziranog kriminaliteta, povećana rafiniranost kriminalaca
i lakoća i brzina kojom se oni mogu kretati okolo čine te-lefonsko
presretanje prijeko potrebnim alatom u istrazi i sprječavanju
ozbiljnog zločina«. Sud je jednoglasno smatrao da postoji kršenje
članka 8. Konvencije bu-dući da puštanje tih informacija policiji
bez suglasnosti pretplatnika, svodi se na miješanje u pravo
zajamčeno člankom 8.21
U predmetu Copland protiv Ujedinjenog Kraljevstva22,
podnositeljica zahtjeva koja je bila zaposlena na visokoobrazovnoj
ustano-vi u svojstvu asistentice dekana, smatra da je povrijeđeno
njezino pravo na privatnost jer su praćeni njezini telefonski
razgovo-ri, elektronička pošta i korištenje interneta, na zahtjev
prodekana. Prema praksi Suda, telefonski pozivi iz poslovnog
prosto-ra prima facie obuhvaćeni su konceptom »privatnog života« i
»prepiske«, u smislu članka 8. stavak 1.23 Iz toga slijedi da
elek-tronička pošta poslana s radnog mjesta treba biti na sličan
način zaštićena na osnovi član-ka 8., a isto vrijedi i za
informacije dobivene praćenjem korištenja interneta u osobne
svr-he. U ovom slučaju tužiteljica nije ničim upozorena da postoji
mogućnost praćenja njezinih poziva, te je stoga opravdano
oče-kivala da će se poštovati privatnost poziva s njezina telefona
na radnom mjestu.24 To bi trebalo vrijediti i za elektroničku poštu
i korištenje interneta od strane podnosite-ljice zahtjeva. Sud
smatra da prikupljanje i skladištenje osobnih informacija koje se
tiču telefona podnositeljice zahtjeva, kao
»Pravo na zaborav« – zaštita osobnih podataka
8 Pojam »data controller« iz engleske verzije Direktive 95/46/EZ
u hrvatskom je Zakonu o zaštiti osobnih poda-taka vrlo nespretno
preveden kao »voditelj zbirke osobnih podataka«, a u tekstu te
Direktive na hrvatskom jeziku (koji je objavljen 2013., deset
godina nakon ZZOP-a) kao »nadzornik«, što je ispravniji naziv.
Ključno obilježje »data cotrollera«, prema Direktivi, u tome je da
ima efektivnu kontrolu nad procesom obrade podataka, pri čemu on
može, ali i ne mora, voditi zbirku osobnih podataka. U tom je
smislu izraz »nadzornik« svakako primjereniji.
9 Sud EU, Google Spain SL and Google Inc. v Agencia Española de
Protección de Datos (AEPD) and Mario Co-steja González, C-131/12,
par. 28. Prema stajalištu Suda, nije relevantno jesu li podaci u
pitanju već objavljeni na internetu i mijenjani u tražilici (par.
29), kako bi se isklju-čili iz djelokruga Direktive (par. 30).
Promjena podataka može predstavljati obradu, ali Direktiva jednako
vrijedi i za operacije koje ne mijenjaju podatke (par. 31).
10 Mišljenje nezavisnog odvjetnika Jääskinena u predmetu
C-131/12 od 25. lipnja 2013., par. 82.
11 Nakon takve procjene nadzorno ili pravosudno tijelo može
naložiti uklanjanje linka na stranice od strane operatora tražilice
bez da traži vlasnika web stranice da ukloni izvorni link (par.
82). U tom smislu, Sud je ista-knuo da neki izdavači mogu biti
izvan dosega prava EU (par. 84) i da se na operatora tražilice ne
primjenjuju izu-zeća Direktive u slučaju da obradu podataka provodi
»is-ključivo za novinarske svrhe« (par. 85). Štoviše, konstati-ra
da se pravično balansiranje provodi prema člancima 7(ž) i 14(a)
Direktive, razlikujući je li se obrada podataka provodi od strane
vlasnika web stranice ili operatora tra-žilice (par. 86). To je
zbog toga jer će, prema Sudu, obra-da podataka od strane tražilice
vjerojatno predstavljati značajnije ograničenje prava na privatnost
od objave na web stranici (par. 87).
12 Sud EU, C-275/06, Productores de Música de España
(Promusicae).
13 CJEU, Google Spain SL and Google Inc. v Agencia Española de
Protección de Datos (AEPD) and Mario Co-steja González, C-131/12,
par. 97. i 98.
14 Članak 8. (1) Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog
i
obiteljskog života, doma i dopisivanja. (2) Javna vlast se neće
miješati u ostvarivanje tog pra-
va, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu
nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili
gospodarske dobrobiti zemlje, te radi spre-čavanja nereda ili
zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i
sloboda drugih.
15 ESLJP, Niemietz protiv Njemačke, Zahtjev, br. 13710/88,
Presuda od 16. prosinca 1992., članak 29.
16 ESLJP, Von Hannover protiv Njemačke (I), Zahtjev, br.
59320/00, Presuda od 24. lipnja 2004. Princeza od Mo-naka uslikana
je na mondenom skijalištu zajedno sa suprugom dok je njezin otac
teško bolestan ležao u bol-nici. Slike su objavljene u jednom
magazinu i postavilo se pitanje ima li javnost pravo znati gdje je
princeza dok joj je otac bolestan.
17 ESLJP, Von Hannover protiv Njemačke (II.), Zahtjev, br.
40660/08 i 60641/08, Presuda od 7. veljače 2012.
18 ESLJP, Aleksey Ovchinnikov protiv Rusije, Zahtjev, br.
24061/04, Presuda od 16. prosinca 2010.
19 ESLJP, Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zahtjev, br.
8691/79, Presuda od 27. lipnja 1984.
20 Vidjeti, mutatis mutandis, presudu Klass protiv Njemač-ke,
Zahtjev, br. 5029/71, Presuda od 6. rujna 1978.
21 Prisluškivanje telefona (Malone protiv Ujedinjenog
Kra-ljevstva, Zahtjev, br. 8691/79, Presuda od 27. lipnja 1984. i
Klass protiv Njemačke, Zahtjev, br. 5029/71, Presuda od 6. rujna
1978.); korištenje informacija pribavljenih pri-sluškivanjem
telefona (Craxi protiv Italije (br. 2), Zahtjev, br. 25337/94,
Presuda od 17. lipnja 2003.); javno obzna-njivanje snimaka
pribavljenih prisluškivanjem telefona (Craxi protiv Italije (br.
2), Zahtjev, br. 25337/94, Presuda od 17. lipnja 2003.); postojanje
propisa o presretanju telefonskih poziva u okolnostima u kojima
osoba može dokazati da bi ti zakoni mogli biti primijenjeni protiv
nje (Klass protiv Njemačke, Zahtjev, br. 5029/71, Presuda od 6.
rujna 1978.).
22 Copland protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zahtjev, br.
62617/00, Presuda od 3. travnja 2007.
23 Vidjeti Halford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zahtjev, br.
20605/92, Presuda od 25. lipnja 1997. i Amann v. Switzerland (GC),
Zahtjev, br. 27798/95, Presuda od 16. veljače 2000., par. 43.
24 Vidjeti Halford, par. 45.
-
39. i 12. 7. 2014.br. 6296-6297
* prof. dr. sc. Marko Petrak, predstojnik Katedre za rimsko
pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
prof. dr. sc. MARKO PETRAK*
Traditio Iuridica (305)
Traditio Iuridicaobrtništvo Uredio Jerko Slovinić, dipl.
iur.
i njezina korištenja elektroničke pošte i interneta, bez njezina
znanja, predstavlja miješanje u njezino pravo na poštovanje
privatnog života i prepiske u smislu član-ka 8., budući da te
informacije predstav-ljaju »sastavni element komunikacije koja se
obavlja telefonom«.25 Činjenica da je fakultet legitimno došao do
tih podataka u obliku telefonskih računa, ne znači da se ne može
utvrditi postojanje miješanja u prava koja jamči članak 8.
3.1. Zadržavanje podatakaOsim toga, članak 8. stavak 1.,
također,
primjenjuje se i na čuvanje odnosno zadr-žavanje podataka o
osobi koji se tiču nje-zina privatnog života.26 Budući da u
nave-deno vrijeme nije bilo nacionalnog zakona koji bi regulirao
praćenje, miješanje u prava u ovom slučaju nije bilo »u skladu sa
za-konom«, kako to zahtijeva članak 8. stavak 2. Konvencije.27 Sud
podsjeća da je u pre-cedentnom pravu dobro poznato da izraz »u
skladu sa zakonom« podrazumijeva - u skladu s ciljem i svrhom
članka 8. - da u na-cionalnom pravu mora postojati sredstvo pravne
zaštite od proizvoljnog miješanja javnih tijela u prava koja štiti
članak 8. sta-vak 1.28 Vladavina prava osnovna je zaštita protiv
arbitrarne i neodgovorne upotrebe vlasti. Da bi ispoštovala
vladavinu prava, država, kao minimum, mora zadovoljiti da zakon
mora biti dostupan, razumljiv, jasan i predvidljiv te da se pitanja
zakon-skog prava i obveze moraju redovito rješa-vati primjenom
zakona,29 a ne korištenjem slobodne procjene.30 Osim toga, zakoni
ze-mlje moraju se jednako primjenjivati na sve osim ako objektivne
razlike opravdavaju ra-zlikovanje te moraju pružati odgovarajuću
zaštitu temeljnih ljudskih prava.
Prava zajamčena člankom 8. ulaze u kategoriju prava koja se mogu
ograničiti. U svrhu nastojanja opravdanja vlastitog djelovanja, u
smislu ograničavanja jamsta-va iz članka 8. stavak 1., javno tijelo
mora uzeti u obzir da niti jedno ograničenje članka 8. ne smije
ugroziti samu bît pra-va.31 U slučaju da se radi o dopuštenom
ograničenju, ono mora imati legitiman cilj odnosno ono se mora
tumačiti strogo i u korist široke primjene članka 8. stavak 1.
Svako ograničenje članka 8. stavak 1. mora biti dopušteno zakonom i
biti u skladu s ci-
ljevima i svrhama EKLJP-a32. Specifično u odnosu na snimanja
telefona, zakon tre-ba utvrditi kategorije osoba čiji se telefoni
mogu snimati; utvrditi prirodu kaznenih djela koja opravdava
korištenje snimanja; navesti trajanje mjere; objasniti postupke za
sastavljanje sažetih izvještaja koji sadr-že presretnute razgovore;
utvrditi mjere opreza koje treba poduzeti u smislu do-stave
neoštećenih i cjelovitih snimaka u slučaju moguće provjere od
strane suca ili obrane; i razjasniti okolnosti u kojima će biti
izbrisane ili uništene (osobito u sluča-ju oslobađanja ili
odustajanja od progona optuženog/e). Test proporcionalnosti nala-že
uravnoteženost između prava pojedinca s jedne strane i interesa
države ili zajed-nice s druge strane.33 U cilju postizanja toga,
vlast mora opravdati svoje djelovanje dokazivanjem da je miješanje
»nužno u demokratskom društvu«.34
4. Primjenjuje li Sud EU i ESLJP jednake standarde zaštite prava
na privatnost? ESLJP balansira između prava na pri-
vatnost (čl. 8.) s jedne strane i prava na pristup informacijama
(čl. 10.) s druge strane.35 Premda EKLJP u svom članku 10. priznaje
pravo na pristup informacijama kao samostalno pravo, Povelja
temeljnih prava EU to ne čini.36 Ipak, u onoj mjeri u kojoj Povelja
sadržava prava koja odgovaraju pravima zajamčenima Konvencijom za
zaštitu ljudskih prava i temeljnih slobo-da, značenje i opseg
primjene tih prava jednaki su onima iz spomenute Konven-cije. Ta
odredba ne sprječava pravo Unije da pruži širu zaštitu (čl. 52.3.).
To po-tvrđuje i nezavisni odvjetnik Jääskinen u svom mišljenju u
predmetu Gonzales pro-tiv Google Španjolska, rekavši da »u
kon-tekstu ESLJP-a, članak 8. obuhvaća pita-nja koja se odnose na
zaštitu osobnih po-dataka. Zbog toga, te u skladu s člankom 52. (3)
Povelje, sudska praksa ESLJP-a o članku 8. EKLJP-a relevantna je
kako za tumačenje članka 7. Povelje, tako i za primjenu direktiva u
skladu s člankom 8. Povelje.«37 Osim toga, on se poziva i na Odluku
Suda EU u predmetu Volker und
Markus Schecke i Eifert38, da se »pravo na poštovanje privatnog
života s obzirom na obradu osobnih podataka, proklamirano u
člancima 7. i 8. Povelje, odnosi na sve informacije koje se odnose
na određenog pojedinca (bez obzira na to djeluje li kao privatna
osoba, poduzetnik ili političar) ... i ograničenja koja mogu biti
zakoni-to nametnuta o pravu na zaštitu osobnih podataka odgovaraju
onima propisanim člankom 8. EKLJP-a«. Drugim riječima, svako
miješanje u privatnost pojedinca sredstvima telekomunikacije,
e-pošte ili društvenih mreža predstavlja zadiranje u njegova
fundamentalna prava i zahtijeva opravdanja. Važno je istaknuti da
ESLJP široko definira pravo na privatnost i ne na-vodi taksativno
njegove odrednice.39 Pre-ma EKLJP-u i Povelji, svako zadiranje u
zaštićena temeljna prava treba biti uteme-ljeno na zakonu i nužno u
demokratskom društvu. Jedino ograničenje u primjeni Povelje je da
se odredbe Povelje odnose na institucije, tijela, urede i agencije
Unije, uz poštovanje načela supsidijarnosti, i na države članice
samo kad primjenjuju pra-vo Unije, oni moraju poštovati prava i
dr-žati se načela te promicati primjenu Pove-lje u skladu sa svojim
ovlastima i poštujući ograničenja nadležnosti Unije, koje su joj
dodijeljene u Ugovorima (čl. 51.1.).
5. Možemo li biti zaboravljeni?Europska komisija je 2011.
godine
predstavila prijedlog reformi u obliku Uredbe o zaštiti
podataka, koji uključuje »pravo na zaborav«, tj. pravo prema kojem
će pojedinci moći tražiti brisanje svojih osob-nih podataka s
interneta ako nema opravda-nih razloga da ih se čuva.40 Riječ je o
cje-lovitoj reviziji Direktive iz 1995. godine, donesene na samim
počecima interneta,
koja danas više ne odgovora novim okol-nostima stvorenim brzim
razvojem inter-neta. Osim toga, postojeća Direktiva ne-ujednačeno
se provodila u državama čla-nicama, što je stvorilo velike teškoće
poje-dincima. Prije 17 godina manje od jedan posto Europljana
koristilo je internet. Da-nas se gomile privatnih podataka prenose
i razmjenjuju diljem svijeta u djeliću sekun-de. Zaštita osobnih
podataka temeljno je pravo svih Europljana, ali građani nemaju
uvijek osjećaj da imaju pod nadzorom po-datke o sebi. Ključna
novost koju donosi prijedlog Komisije, jest »pravo na zabo-rav«,
koje će prisiliti društvene mreže da na zahtjev korisnika obrišu
osobne podat-ke, fotografije ili poruke koje su ostavili.41 To je
upravo i jedna od posljedica recen-tne presude Suda EU protiv
španjolskog Googla budući da je u svega nekoliko dana Google
zaprimio više od 12.000 zahtjeva za »brisanje« iz njegove
tražilice. Pojedinci neće morati dokazivati da njihovo čuvanje nije
nužno. Svaki put kad se traži prista-nak na korištenje podataka, to
će biti uči-njeno eksplicitno, umjesto sadašnje prakse, kad se to
ne traži izričito. Znači li to da će novi prijedlozi pojačati
povjerenje u in-ternetske usluge, omogućavajući ljudima bolju
informiranost o njihovim pravima i bolji nadzor nad osobnim
podacima ili je Zuckerberg dosita bio vidovit kad je pravo na
privatnost spremio u ropotarnicu proš-losti?
25 Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zahtjev, br. 8691/79,
Presuda od 27. lipnja 1984.
26 Vidjeti Amann, netom navedeno, par. 65. Činjenica da podaci
koje je posjedovao fakultet nisu otkriveni ili ko-rišteni protiv
tražiteljice u disciplinskom ili drugom po-stupku, nije od
značenja.
27 Za miješanje mora postojati zakonska osnova u nacio-nalnom
zakonodavstvu, a zakon mora biti dostupan i dovoljno precizan.
Namjera tog zahtjeva je izbjegavanje opasnosti od arbitrarnosti
države. Vidjeti Ammur protiv Francuske, Zahtjev, br. 19776/92,
Presuda od 25. lipnja 1996.
28 To posebno vrijedi u područjima kao što je praćenje koje je
obavljeno u ovom slučaju, imajući na umu nepostoja-nje nadzora od
strane javnosti i rizik od zloporabe ovlasti (v. Halford, par. 49).
Taj izraz ne samo da zahtijeva pošto-vanje nacionalnog prava, već
se odnosi i na kvalitetu tog prava, jer zahtijeva usuglašenost s
načelima vladavine prava (v. između ostalog, Khan v. the United
Kingdom, presuda od 12. svibnja 2000., Reports of Judgments and
Decisions 2000-V, par. 26; P. G. i J. H. v. the United King-dom,
netom navedeno, par. 44). Da bi bio ispunjen za-htjev koji se tiče
predvidljivosti, zakon mora biti dovoljno jasno formuliran da
fizičkim osobama dâ odgovarajuće naznake o okolnostima i uvjetima u
kojima tijela vlasti imaju pravo pribjegavati takvim mjerama (v.
Halford, par. 49 i Malone, par. 67).
29 U predmetu Wood protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Za-htjev, br.
23414/02, Presuda od 16. veljače 2005.
Sud je utvrdio da mjere tajnog nadzora (za koje ne posto-ji
zakonska osnova) predstavljaju miješanje koje nije bilo »u skladu
sa zakonom« i kršenje članka 8. Konvencije.
30 U predmetu Prado Bugallo protiv Španjolske, Zahtjev, br.
58496/00, od 18. veljače 2003. Sud je zaključio da se radi o
kršenju članka 8. Budući da zakon kojim se dopušta pri-sluškivanje
nije precizirao za koje je vrste kaznenih djela, prilikom istrage,
dopušteno telefonsko prisluškivanje niti zakon određuje vremenski
rok trajanja prisluškivanja.
31 Ta načela proizlaze iz Siracusa načela o ograničavanju i
derogaciji odredaba u MPGPP-u UN Doc E/CN.4/1984/4 (1984.) UN-ove
Potkomisije Ekonomsko-socijalnog vije-ća UN-a.
32 U predmetu Huvig protiv Francuske, Zahtjev, br. 11105/84, od
24. travnja 1990. Sud je smatrao da prisluškivanje i dru-gi oblici
nadziranja telefonskih razgovora predstavljaju vrlo ozbiljno
miješanje u privatni život i dopisivanje. Su-kladno tome, Sud je
zaključio da zakoni kojima se takvo miješanje regulira moraju biti
»posebno precizni«; od bit-nog je značaja imati jasna, detaljna
pravila u svezi s tom temom, posebno s obzirom na to da tehnologija
koja se u te svrhe može koristiti neprestano postaje sve
napred-nija. Sud je utvrdio da Zakon o kaznenom postupku ne
sadržava nikakve mjere zaštite; prije bi se moglo reći da su one
formulirane svaka pojedinačno u presudama izrica-nim tijekom
godina, i to sve praktički tek nakon što su se podnositelji
zahtjeva žalili na presretanje razgovora. Neke od tih mjera zaštite
još nisu izričito razmatrane u sudskoj praksi. Tužena država
izvodila ih je iz općih propisa, ili na-čela, ili na temelju
analognog tumačenja zakonodavnih odredaba i sudskih odluka koje su
se odnosile na pretrese i pljenidbu imovine. Sud je smatrao da
takva »ekstrapola-cija« ne pruža dovoljnu pravnu sigurnost; stoga
miješanje nije bilo »u skladu sa zakonom«.
33 Huvig protiv Francuske, Zahtjev, br. 11105/84, Presuda od 24.
travnja 1990.; Greuter protiv Nizozemske, Zahtjev, br. 40045/98,
Presuda od 18. veljače 2003.
34 »Nužno« ne znači neophodno, ali ne znači niti »razu-mno« ili
»poželjno«. ESLJP, Sunday times protiv Velike Bri-tanije, Zahtjev,
br. 6538/74, Presuda od 26. travnja 1979.
35 U ovom predmetu, Veliko vijeće nastojalo je ispraviti
nekoliko pogrešaka učinjenih u Von Hannover protiv Njemačke (I.).
Prvo, iako je treća sekcija ESLJP-a imala namjeru štititi
privatnost princeze, ESLJP sada sastav-lja listu općih kriterija
koji dodaju element racionalnog, odnosno razboritog standarda
prilikom balansiranja iz-među zaštite prava na privatnost i slobode
izražavanja. Drugo, ESLJP odbija prilično elitističko razlikovanje
koje je Sud napravio Von Hannover (I.) između političkog
dje-lovanja o kojem se može legitimno raspravljati i pričama o
privatnim osobama čiji je cilj »udovoljiti znatiželji odre-đene
skupine čitateljstva«.
36 Članak 11. Sloboda izražavanja i informiranja 1. Svatko ima
pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo
uključuje slobodu mišljenja te primanja i davanja infor-macija i
ideja bez upletanja tijela vlasti i bez obzira na granice.
2. Poštuju se sloboda i pluralizam medija.37 Mišljenje
nezavisnog odvjetnika Jääskinena u predmetu
C-131/12 od 25. lipnja 2013., par. 115.
38 CJEU, spojeni predmeti C-92/09 i C-93/09 Volker und Markus
Schecke and Eifert (2010).
39 ESLJP, Costello-Roberts protiv Velike Britanije, Zahtjev, br.
13134/87, Presuda 25. ožujka 1993.
40 Proposal for the Regulation oft he European Parliament and of
the Council on the protection of individuals with regard to the
processing of personal dana and on the free movement of such dana
(General Data Protection Regu-lation), COM (2012.) 11 final,
Brussels, 25. siječanj 2012.
41 Komisija navodi primjer jednog austrijskog studen-ta, koji je
tražio sve informacije o sebi koje je jedna od društvenih mreža
imala na svojoj stranici. Ta društvena mreža poslala mu je golemu
količinu podataka na 1.224 stranice s fotografijama, porukama i
postovima od una-trag nekoliko godina, za koje je mislio da su
izbrisani. Sa-čuvani su podaci koje je on bio obrisao i za koje
nije bilo razloga da ih se čuva.
SCRIPTI ET VOLUNTATIS FREQUENTISSIMA INTER CONSULTOS QUAESTIO
EST, ET PARS MAGNA CONTROVERSI IURIS HINC PENDET (II.), (nastavak
rubrike Traditio iuridica 304). Za naš problem početaka uvažavanja
volje stranaka pri tumačenju pravnih poslova od posebnog su
značenja bili neki aspekti retoričkog učenja o statusima (status,
constitutiones, quaestiones). Najjednostavnije rečeno, navedeno
učenje predstavljalo je usustavljenu klasifikaciju tipičnih sudskih
spornih pitanja. Ono potječe od Hermagore iz Temna (2. st. pr.
Kr.), a njegova recepcija u kasnorepubličkom Rimu (1. st. pr. Kr.)
posvjedočena nam je djelima Retorika za Herenija (Rhetorica ad
Herennium) nepoznatog autora te Ciceronovom ranom spisu De
inventione. Prema ovom učenju, tipična sporna sudska pitanja dijele
se s jedne strane na činjenična pitanja, odnosno pitanja koja se
odnose na rekonstrukciju neke činjenice (status rationales), te s
druge strane na pitanja koja se mogu pojaviti u svezi s tumačenjem
zakona, odnosno pravnih poslova (status legales) (o navedenoj
problematici v. podrobnije Radovčić, Pravni aspekti u učenjima
antičke retorike, Zagreb, 2004.). Od ove klasifikacije - čija
polovica o status legales zapravo sadržava cjelovitu retoričku
teoriju o tumačenju prava (interpretatio iuris) - glede pitanja
početaka uvažavanja volje u rimskom pravu svakako je
najzanimljiviji status legalis, nazvan scriptum (verba) et voluntas
(sententia). Temeljni problem kod ovog tipa spornog pitanja
predstavljao je prijepor treba li kod tumačenja nekog akta biti
mjerodavan njegov doslovni izraz (secundum verba) ili, pak, stvarna
volja zakonodavca odnosno stranke (secundum voluntatem). Ovo sporno
sudsko pitanje posvema je preuzeto i u rimsku retoričku doktrinu, a
u rimskoj pravnoj praksi recipirano je već u posljednjem stoljeću
Republike. Prema sačuvanim podacima, prvi pojedini slučaj,
svojevrsni cause célèbre u kojem se po prvi put uvažila stvarna
volja stranke bez obzira na doslovni izraz, bila je glasovita
nasljedna parnica causa Curiana. Podatci o ovoj parnici, koja se
odvijala pred centumvirskim sudištem 93. pr. Kr., poznati su nam
preko Cicerona (De oratore 1, 180). U njoj je slavni onodobni retor
L. Licinius Crassus zahtijevao slobodnije, subjektivno i
individualizirano tumačenje oporuke (secundum voluntatem), dok je
glasoviti pravnik Q. Mucius Scaevola zastupao doslovno, objektivno
tumačenje (secundum verba). Centumvirski sud priklonio se Krasovom
stajalištu, tj. opredijelio se za slobodnije, subjektivno
tumačenje. (nastavak u sljedećem broju…)
-
4 9. i 12. 7. 2014.br. 6296-6297
Sudska praksaUredio Hrvoslav Bašić, dipl. iur.
Jamstvo pretpostavke nedužnosti – prejudiciranje krivnje u
presudi kojom se optužba odbija
Presumpcija nedužnosti bit će povrijeđena ako određena sudska
odluka sadržava i samo sugestiju da je okrivljeni kriv, a on nije u
prethodno provedenom kaznenom postupku u skladu sa zakonom
proglašen krivim za izvršenje kaznenog djela
ODLUKA USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. U-III-2157/2008 OD
12. TRAVNJA 2012.
Prvostupanjskom presudom podnositelj je oslobođen optužbe da bi
obnašajući dužnost gradonačelnika, radi pribavljanja imovinske
koristi članu svoje obite-lji, iskoristio položaj i ovlasti
pogodovanjem u ugovaranju posla i počinio kazneno djelo zloporabom
obavljanja duž-nosti državne vlasti. Drugostupanjski sud je,
utvrdivši da je u međuvremenu nastupila apsolutna zastara kaznenog
progona, preinačio prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti i
donio presudu kojom se optužba odbija. Utvr-đujući činjenice bitne
za ocjenu nastupa zastare, drugostu-panjski je sud u presudi naveo
»neprijeporno (je) utvrđeno da je kazneno djelo počinjeno 5.
veljače 1998.«.
Podnositelj je u ustavnoj tužbi, između ostalog, ista-knuo
povredu presumpcije nedužnosti jer je drugostupanj-ski sud u
obrazloženju naveo da je »neosporno dokazano kazneno djelo u svezi
s natječajem za gospodarenje i kori-štenje sportske dvorane«.
Ustavni sud utvrdio je da je apsolutna zastara kazne-nog progona
nastupila nakon donošenja prvostupanjske presude te da je bila
dužnost drugostupanjskog suda po službenoj dužnosti paziti na
nastupanje zastare i u skladu s odredbama Zakona o kaznenom
postupku odbiti optužbu. Prema ocjeni Ustavnog suda,
drugostupanjski sud nije od-lučivao o podnositeljevoj krivnji, niti
je na bilo koji drugi način u obrazloženju drugostupanjske presude
sugerirano da je podnositelj kriv. Formulacija koju je
drugostupanjski sud upotrijebio bila bi u skladu s izričajem
Kaznenog za-kona koji u članku 20. stavak 1. propisuje da zastara
poči-nje teći od dana kad je kazneno djelo počinjeno.
Ustavni je sud, međutim, primijetio da bi sudovi tre-bali
obratiti posebnu pozornost kad utvrđuju da je kazneni postupak
obustavljen iz procesnih razloga zbog nastupa-nja zastare, kao u
konkretnom slučaju, a zbog otklanjanja svake naznake postojanja
krivnje određene osobe. No, po-lazeći od specifičnih okolnosti
slučaja, Ustavni sud utvrdio je da formulacija koju je
drugostupanjski sud upotrijebio u obrazloženju presude (koju
pogrešno citira podnositelj) nije takva da bi dovela do povrede
podnositeljevih ustav-nih prava. Ustavni sud odbio je ustavnu
tužbu.
informator, broj 6296-6297 • 9. i 12. 7. 2014.
Tumačenje ugovora – ništetni ugovori
Sklapanje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od strane istih
primatelja uzdržavanja u kojem je predmet ugovora ista nekretnina
kao i u prije sklopljenom, ali ne i raskinutom ugovoru o doživotnom
uzdržavanju s drugim davateljem uzdržavanja, nije razlog ništavosti
ugovora o dosmrtnom uzdržavanju
ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev 703/2011-2 OD
14. RUJNA 2011.
U postupku je utvrđeno:- da je S. H. 12. siječnja 2004. sklopio
s D. Š. ugovor o dosmrtnom uzdržavanju koji je ovjeren kod javnog
bilježnika pod brojem ... istog dana, a kojim se D. Š. kao
davateljica uzdržavanja obvezuje uzdržavati primatelja uzdržavanja
S. H. i njegovu suprugu M. H., a za uzvrat joj on daje u vlasništvo
svoj stan u S., ...;
- da S. i M. H. prethodno nisu raskinuli ugovor o do-životnom
uzdržavanju sklopljen s M. D., a kojim ih se
M. D. obvezuje uzdržavati, a oni joj za slučaj svoje smrti
ostavljaju u vlasništvu stan u S.;
- da se D. Š. na temelju sklopljenog ugovora o dosmrt-nom
uzdržavanju upisala u zemljišne knjige kao vlasnik navedene
nekretnine.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostu-panjski sud
prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđe-nje ništavosti
spornog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, a slijedom toga i zahtjev
tužiteljice za uspostavu zemljiš-noknjižnog stanja kakvo je bilo
prije sklapanja tog ugovora, pri čemu smatra da se radi o ništavom
ugovoru u smislu članka 103. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima
(Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96,
112/99 i 88/01 - u nastavku teksta: ZOO), i to zbog toga jer je
sklopljen suprotno moralu i načelu savjesnosti i po-štenja u
prometu.
Suprotno tome, drugostupanjski sud preinačuje pr-vostupanjsku
presudu i odbija tužbeni zahtjev tužitelji-ce smatrajući da u
konkretnom slučaju sporni ugovor o dosmrtnom uzdržavanju nije
protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu
društva (čl. 103. st. 1. ZOO-a), jer je sklapanje takve vrste
ugovora pred-viđeno pozitivnim propisima, zaključen je u formi
pred-viđenoj zakonom, te je rezultat slobodno izražene volje S. H.
kojemu u vrijeme sklapanja ugovora nije bila oduzeta poslovna
sposobnost.
Tužiteljica u reviziji ističe revizijski razlog pogrešne
primjene materijalnog prava u bitnome navodeći da se radi o
ništavom ugovoru jer je tužiteljica M. D. stekla vla-sništvo
nekretnine koja je predmet ugovora prije uz od-godni uvjet te je
sklopljeni ugovor o dosmrtnom uzdržava-nju nakon što je tužiteljica
sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju s istim primateljima
uzdržavanja, suprotan moralu te savjesnosti i poštenju.
Nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog
prava jer je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno
pravo kad je zaključio da nema pretpostavki iz članka 103. stavak
1. ZOO-a za ništavost spornog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Ovaj
Sud u cijelosti prihvaća pravno stajalište da sklapanje ugovora o
dosmrtnom uzdržavanju od strane istih primatelja uz-državanja, gdje
je predmet ugovora ista nekretnina kao u prije sklopljenom, a ne
raskinutom ugovoru o doži-votnom uzdržavanju s drugim davateljem
uzdržavanja, nije razlog ništavosti takvog ugovora. S. H. je
prilikom zaključenja spornog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, kako
to ispravno navodi drugostupanjski sud, bio poslov-no sposobna
osoba, ugovor je zaključen u formi pred-viđenoj zakonom te se u
konkretnom slučaju ne radi o ništavosti ugovora.
Napomena: Na snazi je novi Zakon o obveznim odnosi-ma (Nar.
nov., br. 35/05, 41/08 i 125/11).
informator, broj 6296-6297 • 9. i 12. 7. 2014.
Lokacijska dozvola – pravni interes
Kao dokaz o postojanju pravnog interesa za izdavanje lokacijske
dozvole dovoljna je suglasnost barem jednog od suvlasnika zgrade
sagrađene na čestici za koju se izdaje lokacijska dozvola
ODLUKA VISOKOG UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us
1841/2010 OD 4. SIJEČNJA 2013.
Tužiteljica je u tijeku postupka, a što navodi i u tuž-bi,
isticala da zainteresirana osoba u svezi s k. č. br. 1832/11 k. o.
M. nije dokazala postojanje svog prav-nog interesa za izdavanje
lokacijske dozvole za predmetni zahvat u prostoru budući da se radi
o nekretnini koja je u njezinu suvlasništvu.
Međutim, iz podataka spisa predmeta, dostavljenih Sudu uz
odgovor na tužbu, proizlazi da je zainteresirana osoba postojanje
svog pravnog interesa za izdavanje loka-cijske dozvole, u svezi s
k. č. br. 1832/11, dokazala sugla-snošću za njezino izdavanje
jednog od suvlasnika stambe-ne zgrade sagrađenoj na predmetnoj
čestici, i to M. L. (zk.
ul. 3136 k. o. M.), a što proizlazi iz zapisnika o njegovu
saslušanju, od 11. ožujka 2009.
Slijedom navedenog, kako se lokacijskom dozvolom određuje je li
zatraženi zahvat u prostoru moguć i određu-ju se podaci važni za
određeni zahvat u prostoru, sukladno dokumentu prostornog uređenja
i posebnim propisima, a istom se ne stječe pravo na građenje koje
se stječe tek izdavanjem odgovarajućeg odobrenja za gradnju te se u
postupku izdavanja lokacijske dozvole ne razrješavaju
imovinskopravni odnosi, tako je predmetnu lokacijsku do-zvolu bilo
moguće izdati sukladno dokumentu prostornog uređenja i posebnim
propisima jer je zainteresirana osoba za njezino izdavanje dokazala
postojanje svog pravnog in-teresa.
Naime, u postupku izdavanja lokacijske dozvole do-statno je da
investitor dostavi suglasnost za izdavanje loka-cijske dozvole
jednog od suvlasnika nekretnine u odnosu na koju se lokacijska
dozvola izdaje jer se lokacijskom do-zvolom određuju samo uvjeti
pod kojima je moguće izvesti odgovarajući zahvat u prostoru.
Prilikom ishođenja odgo-varajućeg odobrenja za gradnju, u
konkretnom slučaju po-tvrde glavnog projekta (t. III. izreke
lokacijske dozvole) moraju biti riješeni imovinskopravni odnosi
budući da je u tom postupku investitor dužan dokazati da ima pravo
gra-diti na nekretnini za koju se izdaje potvrda glavnog pro-jekta,
kako je to propisano odredbom članka 223. stavak 2. alineja 6. i
članka 224. stavak 1. navedenog Zakona.
informator, broj 6296-6297 • 9. i 12. 7. 2014.
Rješenje kojim se prijedlog za ovrhu odbacuje – potpunost
prijedloga
Sud neće odbaciti kao nepotpun prijedlog za ovrhu u kojem nije
navedeno da se ovrha neće provoditi na novčanim primanjima na
računima koji su izuzeti od ovrhe ili je ovrha na tim primanjima
ograničena
ODLUKA ŽUPANIJSKOG SUDA U BJELOVARU, BR. Gž 328/2011-2 OD 3.
VELJAČE 2011.
Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud odbacio je pri-jedlog za
ovrhu na novčanim tražbinama ovršenika po računima kod banaka, uz
obrazloženje da ovršni pri-jedlog u formalnom smislu nije
sastavljen, sukladno članku 17. Zakona o izmjenama i dopunama
Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 67/08 - u nastavku teksta:
ZIDOZ/08).
Odredbom članka 17. stavak 1. ZIDOZ/08 izmijenje-na je odredba
članka 180. stavak 1. Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 57/96, 29/99,
42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 – u nastavku teksta:
OZ) i propisano je da se prilikom određivanja ovrhe na novčanim
tražbinama koja ovršeniku pripadaju po računima kod banaka
isklju-čuju primanja i naknade koja su izuzeta od ovrhe (čl. 148.
OZ-a), te iznosi koji su ograničeni od ovrhe iz članka 149. OZ-a.
Stoga je jasno da je prvostupanjski sud ovrhovodi-teljev prijedlog
za ovrhu odbacio zbog toga što ne sadržava napomenu o tome da se
ovrha neće provoditi na primanji-ma i naknadama koje su izuzete od
ovrhe, odnosno izno-sima koji su ograničeni od ovrhe.
Međutim, odredbom članka 17. stavak 1. ZIDOZ/08 nije propisan
sadržaj prijedloga za ovrhu, već sadržaj rješe-nja o ovrsi.
Ovrhovoditelju se ne može zabraniti da predlaže ovrhu i na onom
dijelu imovine ovršenika koji je izuzet od ovrhe, pa se navedena
zakonska odredba niti ne može tu-mačiti tako da bi njome bio
propisan ne samo sadržaj rješe-nja o ovrsi, već i sadržaj ovršnog
prijedloga. Dakle, iako je uputno da ovrhovoditelj već u ovršnom
prijedlogu navede da se odluka neće provoditi na primanjima i
naknadama iz članka 148. OZ-a i iznosima koji su ograničeni od
ovrhe iz članka 149. OZ-a, ne radi se o obveznom sadržaju ovrš-nog
prijedloga, slijedom čega nema niti mjesta odbacivanju ovršnog
prijedloga koji ne sadržava takav navod.
Napomena: Na snazi je novi Ovršni zakon (Nar. nov., br. 112/12 i
25/13).
informator, broj 6296-6297 • 9. i 12. 7. 2014.
-
59. i 12. 7. 2014.br. 6296-6297
Nastavak na 6. stranici
vlasničkopravni odnosiUredila Biljana Barjaktar, dipl. iur.
Naknada za nekretnine na kojima je izgrađena cesta prije
donošenja Zakona o cestama iz 2011.GORAN MILAKOVIĆ1 1. Uvod
Razmatrajući pitanje naknade vlasni-ku zemljišta za nekretnine
koje su tije-kom vremena u faktičnom smislu postale javne ili
nerazvrstane ceste, kao neizbjež-no pitanje nameće se upoznavanje
sa za-konskim propisima koji reguliraju mate-riju upisa tih
nekretnina u zemljišne knji-ge, kao i ocjena je li upis prava
vlasništva konstitutivan element za saznanje o mo-žebitno
počinjenoj šteti vlasniku zemljišta koje bi dovodilo do prava na
naknadu za to zemljište. Važno je razmotriti i propise koji
reguliraju materiju izvlaštenja, no po-sebno je važno apostrofirati
činjenicu da u radnjama koje su prethodile izgradnji ceste ponekad
nisu provođeni postupci izvlaštenja ili prije postupci
ekspropri-jacije. Tada se posebno postavlja pitanje naknade,
njezina dospijeća, a posljedično tome i pitanje zastare takvog
potraživanja.
2. Upis javnih cesta u zemljišne knjige izgrađenih do stupanja
na snagu3 Zakona o cestama iz 2011.
2.1. Javne ceste koje su evidentirane u katastru
Zakon o cestama4 razlikuje različite situacije pri upisu javnih
cesta sagrađenih do stupanja na snagu toga Zakona. Kad se radi o
tome da su javne ceste eviden-tirane u katastru i kad je za te
javne ceste izrađena snimka izvedenog stanja, tada će se te ceste
upisati u zemljišne knjige kao javno dobro u općoj uporabi, kao
neotu-đivo vlasništvo Republike Hrvatske uz upis pravne osobe koja
upravlja javnom cestom, bez obzira na postojeće upise u zemljišnim
knjigama. Isprave koje su potrebne za upis u zemljišnim knjigama
jesu odluka nadležnog ministra prome-ta o razvrstavanju javnih
cesta i prijavni list sa snimkom izvedenog stanja, koje
zemljišnoknjižnom sudu dostavlja tijelo nadležno za katastar. Upis
provodi ze-mljišnoknjižni sud po službenoj dužnosti. Smatramo da
tijelo nadležno za katastar može uz dostavu prijavnog lista
naznačiti u kojim je Narodnim novinama objavlje-na odluka ministra
o razvrstavanju javnih cesta i da u tom slučaju nije nužno
do-stavljati tu odluku.5
U praksi ne bi trebalo biti problema oko upisa tih cesta, jer su
već evidentirane u katastru i taj postupak ima samo svrhu
usklađenja stvarnog, katastarskog i ze-mljišnoknjižnog stanja. No,
pri tom upisu u zemljišnim knjigama potrebno je pro-mijeniti upis u
vlasničkom listu u onim slučajevima kad nekretnina nije upisana
prije kao opće dobro ili nije upisana kao vlasništvo Republike
Hrvatske. Kad ZC određuje da će se upis u zemljišne knji-
ge kao javno dobro u općoj uporabi i kao neotuđivo vlasništvo
Republike Hrvat-ske provesti bez obzira na postojeće upi-se u
zemljišne knjige, tada se derogiraju odredbe Zakona o zemljišnim
knjigama6 o knjižnom predniku te o pravnom teme-lju upisa, koji
mora biti vidljiv iz isprave za upis.
To načelo knjižnog prednika vrlo je važno načelo u
zemljišnoknjižnom pravu. Naime, upisi u zemljišnu knjigu dopušte-ni
su samo protiv osobe koja je u trenutku podnošenja prijedloga za
upis u toj ze-mljišnoj knjizi upisana kao vlasnik.7 Osim toga, upis
u zemljišnu knjigu dopustit će se samo na temelju isprava
sastavljenih u obliku propisanom za njihovu valjanost. Za upis
knjižnog prava, njegove promje-ne, ograničenja ili prestanak mora
za to iz isprave biti vidljiv pravni temelj.8
Iz odredaba ZC-a vidljivo je da tijelo nadležno za katastar
zemljišnoknjižnom sudu dostavlja parcelacijski elaborat i odluku o
razvrstavanju javnih cesta nad-ležnog ministra. No, tada u
zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnina može biti upisana
fizička osoba, a iz tih ispra-va nije vidljiv pravni temelj za
promjenu prava vlasništva. Zakonodavac nije propi-sao da se uz te
isprave dostavlja i odluka o izvlaštenju. Ta odluka može biti
temelj za promjenu prava vlasništva fizičke oso-be upisane kao
nositelja prava vlasništva. Očito je namjera zakonodavca bila
uskla-đenje faktičnog i pravnog stanja nekret-nine koje se dokazuje
snimkom izvede-nog stanja.9 No, upravo nedostatak takve odredbe
otvara brojna pitanja oko prava na naknadu za zemljište na kojem je
iz-građena cesta.
2.2. Javne ceste koje nisu evidentirane u katastru i zemljišnim
knjigama
ZC je odredio da će se javne ceste iz-građene do dana stupanja
na snagu toga Zakona koje nisu evidentirane u katastru ili nije
evidentirano njihovo stvarno sta-nje, evidentirati u katastru na
temelju od-luke ministra o razvrstavanju javnih cesta i geodetskog
elaborata kojim je snimljeno izvedeno stanje, a koji pribavlja i
tijelu nadležnom za katastar dostavlja pravna osoba koja upravlja
javnom cestom. I u tom slučaju javne ceste upisuju se u ze-mljišne
knjige bez obzira na postojeće upise. Zakon određuje način
postupanja prilikom upisa i upućuje na odredbe koje određuju upis
javnih cesta kad su te ceste evidentirane u katastru, iz kojih
proizlazi da će tijelo nadležno za katastar dostaviti
zemljišnoknjižnom sudu odluku ministra prometa i prijavni list, no
prije toga tije-lo nadležno za katastar trebalo bi najprije
evidentirati javne ceste u katastru, a po-tom će se izvršiti
upis javne ceste u ze-mljišne knjige.
3. Upis nerazvrstanih cesta u zemljišne knjigeCeste koje se na
dan stupanja na sna-
gu ZC-a koriste za promet vozila po bilo kojoj osnovi i koje su
pristupačne većem broju korisnika, a koje nisu razvrstane kao javne
ceste u smislu toga Zakona, po-staju nerazvrstane ceste. Postojeći
upisi u zemljišnim knjigama nerazvrstanih cesta u vlasništvu
jedinica lokalne samoupra-ve zamijenit će se po službenoj dužnosti
upisom nerazvrstane ceste javnog dobra u općoj uporabi kao
neotuđivog vlasniš-tva jedinice lokalne samouprave. Da bi se
udovoljilo toj zakonskoj odredbi, po-trebno je da su nekretnine
upisane kao nerazvrstane ceste i vlasništvo jedinica lokalne
samouprave. No, u praksi gotovo da nisu evidentirani slučajevi
upisa ne-razvrstanih cesta upravo zbog toga jer u prijašnjim
propisima o cestama nije bila predviđena definicija nerazvrstane
ceste, pa u zemljišnim knjigama najčešće naila-zimo na upise
nekretnina, i to putova koji mogu biti upisani kao vlasništvo
jedinica lokalne samouprave, no u tim slučajevi-ma zemljišnoknjižni
sud nema podataka o tome koriste li se ti putovi za promet vozila
po bilo kojoj osnovi i jesu li pristu-pačni većem broju korisnika.
Tada će ipak biti potrebno izraditi prijavni list kojim će se
evidentirati stvarno stanje nekretnine.
I kod nerazvrstanih cesta Zakon ra-zlikuje situacije kad te
ceste nisu eviden-tirane u zemljišnim knjigama te situacije kad
nisu evidentirane niti u katastru niti u zemljišnim knjigama.
Nerazvrstane ceste koje nisu upisane u zemljišnim knjigama ili u
tim knjigama nije upisano njihovo stvarno stanje, upi-suju se u
zemljišne knjige po službenoj dužnosti na temelju prijavnog lista
koji nakon evidentiranja nerazvrstane ceste odnosno njezina
stvarnog stanja u kata-stru, zemljišnoknjižnom sudu po službe-noj
dužnosti dostavlja tijelo nadležno za katastar.
Nerazvrstane ceste koje nisu evidenti-rane u katastru ili u
katastru nije eviden-tirano njihovo stvarno stanje, evidentiraju se
u katastru na temelju odgovarajućeg geodetskog elaborata kojim je
snimljeno izvedeno stanje, a koji pribavlja i tijelu nadležnom za
katastar dostavlja jedini-ca lokalne samouprave odnosno pravna
osoba koja je ovlaštena upravljati neraz-vrstanom cestom. U tom
slučaju tijelo za katastar dostavit će prijavni list
zemljiš-noknjižnom sudu radi upisa nerazvrsta-nih cesta u zemljišnu
knjigu. Nerazvrsta-ne ceste upisuju se u zemljišne knjige kao javno
dobro u općoj uporabi u neotuđi-vom vlasništvu jedinice lokalne
samou-prave na čijem se području nalaze.
Zajednička značajka upisa javnih cesta i nerazvrstanih cesta je
da se na njihovo evidentiranje u katastru i upis u zemljišne
knjige10 ne primjenjuju
Donošenjem Zakona o cestama2 određene su i granice njegove
primjene pa se njime uređuje pravni status javnih cesta i
nerazvrstanih cesta, način korištenja javnih cesta i nerazvrstanih
cesta, razvrstavanje javnih cesta, planiranje građenja i održavanja
javnih cesta, upravljanje javnim cestama, mjere za zaštitu javnih i
nerazvrstanih cesta i prometa na njima, koncesije, financiranje i
nadzor javnih cesta. Po prvi se put jednim zakonom određuje pojam
nerazvrstane ceste. Zakon sadržava posebne odredbe o načinu upisa
cesta, bilo da se radi o javnim cestama, bilo o nerazvrstanim
cestama, s temeljnom razlikom u pristupu ovisno o tome je li cesta
sagrađena prije stupanja na snagu toga Zakona ili nije. No, u
odnosu i na jedne i druge vrste cesta Zakon ne sadržava odredbe ima
li pravo upisani vlasnik nekretnine na naknadu za zemljište na
kojem je sagrađena cesta do stupanja na snagu toga Zakona.
1 Goran Milaković, dipl. iur., sudac Županijskog suda u
Bjelovaru.
2 Nar. nov., br. 84/11. Zakon je kasnije izmijenjen i do-punjen
u Nar. nov., br. 18/13, 22/13, 54/13 i 148/13.
3 U dijelu koji se odnosi na predmet članka, Zakon o cestama
stupio je na snagu 28. srpnja 2011.
4 U nastavu teksta: ZC.5 Te su odluke dosta opširne, a budući da
su dostu-
pne zemljišnoknjižnom sudu jer su objavljene u Narodnim
novinama, taj sud može izvršiti uvid u njih i u svom rješenju
pozvati se na tu Odluku.
6 Zakon o zemljišnim knjigama (Nar. nov., br. 91/96, 68/98 - v.
čl. 12. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na
kojima postoji stanar-sko pravo, 137/99 - Odluka USRH, 114/01,
100/04, 107/07, 152/08, 126/10 - Odluka USRH, 55/13 i 60/13 -
ispr.).
7 Članak 40. Zakona o zemljišnim knjigama.8 Članak 43. stavak 2.
Zakona o zemljišnim knjigama.9 Postoje različita mišljenja o takvoj
odluci zakono-
davca i postavljaju se pitanja ustavnosti tih odreda-ba, a neki
smatraju i da je ta odredba u protivnosti s Konvencijom za zaštitu
ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokolom uz tu Konvenciju o
pravima koje jamče mirno uživanje vlasništva.
10 Radi se o upisu iz članka 123. i 124. Zakona o cesta-ma.
-
6 9. i 12. 7. 2014.br. 6296-6297komunalno
gospodarstvovlasničkopravni odnosi
Nastavak sa 5. stranice
Naknada za nekretnine na kojima je izgrađenacesta prije
donošenja Zakona o cestama iz 2011.
odredbe zakona kojim se uređuje pro-storno uređenje i gradnja, a
kojima je propisana parcelacija građevinskog zemljišta i
evidentiranje građevina u katastru, niti odredbe zakona kojim se
uređuje katastar nekretnina te odredbe drugih zakona i propisa koje
su protivne članku 123.-130. Zakona.
No, u odnosu na nerazvrstane ceste Zakon ipak provodi određena
odstupanja od te odredbe, tako da evidentiranje u ka-tastru i upis
u zemljišne knjige nerazvr-stanih cesta koje nisu bile evidentirane
u katastru, a niti u zemljišnim knjigama, ne isključuje mogućnost
njihova evidentira-nja u katastru i upisa u zemljišne knjige uz
primjenu Zakona o prostornom ure-đenju i Zakona o gradnji11, Zakona
o dr-žavnoj izmjeri i katastru nekretnina12, ali i Zakona o
zemljišnim knjigama. Naime, kad se radi o upisu nerazvrstanih cesta
izgrađenih do stupanja na snagu ZC-a, upisi se provode bez obzira
na postojeće upise vlasništva i/ili drugih stvarnih pra-va treće
osobe i pri tome se ne primje-njuju odredbe zakona kojima se
uređuje prostorno uređenje i gradnja, parcelacija građevinskog
zemljišta, evidentiranje gra-đevina u katastru i upisu u zemljišne
knji-ge, niti odredbe drugih zakona i propisa koje su protivne
članku 131. i 132. ZC-a i članku 133. stavak 1. i 2. ZC-a.13 Te
odredbe upravo su sadržane u navedenim zakonima.
4. Uknjižba javnih i nerazvrstanih cesta nakon stupanja na snagu
ZC-aZC propisuje da se nekretnine koje su
u pravnom statusu javnih cesta upisuju u zemljišne knjige na
temelju pravomoć-ne uporabne dozvole kao javno dobro u općoj
uporabi i kao neotuđivo vlasništvo Republike Hrvatske, uz upis
Hrvatskih autocesta d.o.o., kao pravne osobe ovla-štene upravljati
autocestama, Hrvatskih cesta d.o.o., kao pravne osobe ovlaštene
upravljati državnim cestama i županijske uprave za ceste, kao
pravne osobe ovla-štene upravljati županijskim i lokalnim cestama.
Da bi javna cesta postala javno dobro u općoj uporabi, potrebno je
da uporabna dozvola postane pravomoćna. Stjecanju vlasništva
nekretnine na kojoj će se graditi javna ili nerazvrstana cesta može
prethoditi i postupak izvlaštenja nekretnine koji će se provoditi
onda kad je nekretnina na kojoj će se graditi cesta u vlasništvu
fizičkih osoba. Tada i ne bi tre-balo biti problema u određivanju
naknade za takvo zemljište, jer pozitivna zakonska regulativa daje
odgovor na to pitanje.
5. Izvlaštenje nekretnine potrebne za izgradnju cesta prema
Zakonu o izvlaštenju iz 1994. godine14
U određenim slučajevima do izgrad-nje cesta došlo je u vrijeme
važenja Zako-na o izvlaštenju donesenog 1994. godine. Tim je
Zakonom propisano na koji se način provodi izvlaštenje, svrha
izvlašte-nja, bitni učinci izvlaštenja, pravila postu-panja koja
prethode odluci o izvlaštenju, način i vrijeme predaje u posjed
nekretni-ne, naknada za izvlaštenu nekretninu kao i druga pitanja
potrebna za postupanje u tim postupcima.
Prema tom Zakonu, nekretnina se može izvlastiti, ako posebnim
zakonom nije drukčije određeno, kad je to potreb-no radi izgradnje
objekata ili izvođenja ra-dova u interesu Republike Hrvatske i kad
se ocijeni da će se korištenjem nekretnine, za koju se namjerava
predložiti izvlašte-nje, u novoj namjeni postići veća korist od one
koja se postizala korištenjem te nekretnine na dosadašnji način.
Nekret-nina se može izvlastiti radi izvođenja ra-dova ili izgradnje
objekata gospodarske infrastrukture (prometna, telekomunika-cijska,
vodoprivredna, energetska), zdrav-stvenih, prosvjetnih i kulturnih
objekata, industrijskih, energetskih, prometnih i
telekomunikacijskih objekata, objekata za potrebe hrvatskog
pravosuđa, vojske i policije te istraživanja i eksploatacije
rud-nog i drugog blaga.
Izvlaštenje se može provesti u korist fi-zičke ili pravne osobe
(u nastavku teksta: korisnik izvlaštenja). No, kad se radi o
ce-stama, tada se nekretnina može izvlastiti samo u korist pravne
osobe kakvo svojstvo imaju i Republika Hrvatska i jedinice lo-kalne
samouprave. Izvlaštenjem korisnik izvlaštenja stječe pravo
koristiti nekretni-nu u svrhu radi koje je izvlaštenje
izvršeno.
Bitan učinak postupka izvlaštenja ne-kretnina je stjecanje
vlasništva nekretni-ne korisnika izvlaštenja (potpuno
izvla-štenje). Potpunim izvlaštenjem prestaju, osim prava
vlasništva prijašnjeg vlasnika, i druga prava na toj nekretnini, a
potpunim izvlaštenjem zemljišta dolazi i do izvlašte-nja zgrade i
drugih građevinskih objekata koji se na njemu nalaze.
Nekretnina se može izvlastiti radi iz-gradnje cesta nakon što je
na način odre-đen tim Zakonom utvrđen interes Repu-blike Hrvatske
za izgradnju cesta. Izgrad-nja cesta odnosno izvođenje radova treba
biti u skladu s detaljnim planom uređenja odnosno pravomoćnom
lokacijskom do-zvolom.
Ako se prilikom izvlaštenja dijela nekretnine utvrdi da vlasnik
nema gos-podarskog interesa koristiti preostali dio, na njegov
zahtjev izvlastit će se i taj dio. Takav zahtjev može se podnijeti
do pra-vomoćnosti rješenja o izvlaštenju.
Za izvlaštenu nekretninu vlasniku pri-pada naknada u visini
tržišne vrijednosti nekretnine.
Odluku da je izgradnja cesta ili izvo-đenje radova u interesu
Republike Hr-vatske donosi Vlada Republike Hrvatske na prijedlog
korisnika izvlaštenja, po
prethodno pribavljenom mišljenju skup-štine županije odnosno
Gradske skupšti-ne Grada Zagreba na čijem se području namjerava
graditi ili izvoditi radove, u skladu s detaljnim planom uređenja
od-nosno pravomoćnom lokacijskom dozvo-lom. Skupština županije
odnosno Grad-ska skupština Grada Zagreba, mišljenje iz stavka 1.
ovoga članka dužna dati je u roku 60 dana od dana postavljenog
zahtjeva. Smatra se da je interes Repu-blike Hrvatske utvrđen ako
je posebnim zakonom propisano da je izgradnja cesta ili izvođenje
radova u interesu Republi-ke Hrvatske. Odluku o utvrđivanju
inte-resa Republike Hrvatske izvan slučajeva posebno predviđenih
zakonom15 donosi Vlada Republike Hrvatske uz prethod-no mišljenje
odbora Hrvatskog sabora u čijem je djelokrugu područje promicanja
uređenja prostora u svrhu učinkovitijeg korištenja i odbora u čijem
je djelokrugu područje usklađivanja i unapređenja gos-podarskog
života. Odluka o utvrđivanju interesa Republike Hrvatske objavljuje
se u Narodnim novinama.
Prije podnošenja prijedloga za utvrđi-vanje interesa Republike
Hrvatske kori-snik izvlaštenja dužan je, u skladu s pro-stornim
planom, izraditi plan izvlaštenja. Ako za područje na kojem se
namjerava predložiti izvlaštenje postoji provedbeni urbanistički
plan, plan izvlaštenja nije potrebno izraditi. Korisnik izvlaštenja
dužan je uz prijedlog za utvrđivanje in-teresa Republike Hrvatske
priložiti plan izvlaštenja i uvjete uređenja prostora.
Plan izvlaštenja mora sadržavati par-celacijski elaborat izrađen
na temelju i u skladu s uvjetima uređenja prostora. Uz plan
izvlaštenja prilažu se podaci o vla-snicima odnosno posjednicima
čije se nekretnine izvlašćuju. Plan izvlaštenja izlaže se na javni
uvid u sjedištu općine, grada odnosno Grada Zagreba, na čijem se
području namjerava graditi objekt ili izvoditi radove u interesu
Republike Hr-vatske u trajanju od 15 dana, u kojem se na taj plan
mogu dati primjedbe tijelu koje je utvrdilo uvjete uređenja
prostora. O primjedbama iz stavka 3. ovog članka odlučuje župan
odnosno gradonačelnik Grada Zagreba, na prijedlog tijela iz stav-ka
3. ovoga članka. Primjedbe koje su u suprotnosti s prostornim
planom neće se prihvatiti. U slučaju prihvaćanja danih primjedaba,
izrađuje se konačni plan iz-vlaštenja, u skladu s izmijenjenim
uvje-tima uređenja prostora. Obavještenje o prihvaćanju, odnosno
neprihvaćanju da-nih primjedaba objavljuje se u službenom glasilu
općine, grada odnosno Grada Za-greba, iz stavka 2. ovoga
članka.
Prijedlog za izvlaštenje može podni-jeti korisnik izvlaštenja
tek nakon što je, prema odredbama ovoga ili posebnoga zakona,
utvrđen interes Republike Hr-vatske za izgradnju objekta ili za
izvođe-nje radova.
Prije podnošenja prijedloga za izvla-štenje korisnik izvlaštenja
dužan je, pu-tem nadležnog tijela, osigurati dokaze o stanju i
vrijednosti nekretnine za koju predlaže izvlaštenje (nalaz i
mišljenje vje-štaka i dr.). Prijedlog za izvlaštenje može se
podnijeti u roku dvije godine od dana stupanja na snagu odluke iz
članka 9. Za-kona o izvlaštenju.
U prijedlogu za izvlaštenje nekretnina moraju biti naznačeni: 1.
korisnik izvla-štenja, 2. nekretnina za koju se predlaže
izvlaštenje, 3. vlasnik i posjednik ne-kretnine za koju se predlaže
izvlaštenje i njegovo prebivalište ili sjedište, 4. objekt odnosno
radovi radi kojih se predlaže iz-vlaštenje.
Uz prijedlog za izvlaštenje mora se podnijeti:
1. dokaz da je korisnik izvlaštenja prethodno s vlasnikom
nekretnine poku-šao sporazumno riješiti pitanje stjecanja prava
vlasništva određene nekretnine (pi-sana ponuda, javni oglas i
sl.);
2. izvod iz zemljišnih ili drugih jav-nih knjiga u kojima se
upisuje vlasništvo na nekretninama, koji sadržava podatke o
nekretnini za koju se predlaže izvlašte-nje odnosno katastarske i
druge podatke ako takve knjige ne postoje ili se stanje iz
zemljišnih knjiga ne slaže s postojećim posjedovnim stanjem;
3. izvod iz posjedovnog lista;4. dokaz o utvrđenom interesu
Re-
publike za izgradnju objekta ili izvođenje radova na toj
nekretnini;
5. dokaz u smislu članka 18. stavak 1. ovoga Zakona;
6. dokaz da korisnik izvlaštenja ima osigurana posebna sredstva
položena kod banke, u visini približno potrebnoj za da-vanje
naknade za izvlaštenu nekretninu i troškove postupka odnosno dokaz
o osi-guranoj drugoj odgovarajućoj nekretnini;
7. pravomoćna lokacijska dozvola za izvođenje radova za koje se
predlaže iz-vlaštenja te potvrđen parcelacijski elabo-rat.
Na osnovi prijedloga za izvlaštenje izvršit će se, po službenoj
dužnosti, zabi-lježba postupka izvlaštenja u zemljišnim ili drugim
javnim knjigama, o čemu će nadležno tijelo pisanim putem
izvijestiti vlasnika nekretnine. Otuđenje nekretni-ne glede koje je
stavljena zabilježba po-stupka izvlaštenja, kao i promjena drugih
odnosa na nekretnini koja može biti od utjecaja na obveze korisnika
izvlaštenja, nema pravnog učinka prema korisniku izvlaštenja.
Korisnik izvlaštenja i vlasnik nekretni-ne mogu do donošenja
rješenja kojim se prihvaća prijedlog za izvlaštenje, sklopiti
nagodbu. Nagodba sadržava poglavito: oblik i visinu naknade i rok
do kojeg je korisnik izvlaštenja dužan ispuniti obve-zu glede
naknade. Nagodba se unosi u zapisnik, koji mora sadržavati sve
podat-ke nužne za ispunjenje obveze korisnika izvlaštenja. Nagodba
o naknadi ili dijelu naknade sklopljena je kad obje strane pot-pišu
zapisnik u koji je nagodba unesena. Nagodba ima snagu ovršne
isprave. Ako korisnik izvlaštenja i vlasnik nekretnine iz stavka 1.
ovoga članka sklope nagodbu, vlasnik nekretnine ne plaća porez na
pro-met nekretnina, kao ni ostale pristojbe u svezi s nagodbom.
Korisnik izvlaštenja stječe pravo na posjed izvlaštene
nekretnine danom pra-vomoćnosti rješenja o izvlaštenju, ako je do
tada prijašnjem vlasniku isplatio na-knadu za izvlaštenu
nekretninu16 odno-sno predao u posjed drugu odgovarajuću
nekretninu, a u protivnom danom isplate naknade odnosno predajom u
posjed dru-ge odgovarajuće nekretnine, ako se prijaš-nji vlasnik i
korisnik izvlaštenja drukčije ne sporazume. Iznimku od toga čini
slu-čaj kad je korisnik izvlaštenja iznio razlo-ge za potrebu
hitnog stupanja u posjed nekretnine i uz zahtjev podnio dokaz da je
prijašnjem vlasniku isplaćena naknada utvrđena u smislu članka 33.
stavak 1. i članka 35. toga Zakona odnosno dokaz da je prijašnji
vlasnik pisanim putem po-zvan, ali je odbio primiti isplatu
utvrđene naknade i tada Vlada Republike Hrvatske može odlučiti da
mu se ta nekretnina pre-da u posjed prije pravomoćnosti rješenja o
izvlaštenju, ako utvrdi da je to nužno
11 Oba Zakona objavljena su u Nar. nov., br. 153/13.12 Nar.
nov., br. 16/07, 152/08, 124/10 i 56/13.13 Članak 131. stavak 1.
Ceste koje se na dan stupanja
na snagu ovoga Zakona koriste za promet vozila po bilo kojoj
osnovi i koje su pristupačne većem broju korisnika, a koje nisu
razvrstane kao javne ceste u smislu ovoga Zakona, postaju
nerazvrstane ceste. Stavak 2. Postojeći upisi u zemljišnim knjigama
nerazvrstanih cesta iz stavka 1. ovog članka u vla-sništvu jedinice
lokalne samouprave zamijenit će se po službenoj dužnosti upisom
nerazvrstane ceste javnog dobra u općoj uporabi kao neotuđivog
vla-sništva jedinice lokalne samouprave.
Članak 133. Nerazvrstane ceste iz članka 131. stavak 1. i članka
132. stavak 1. ovoga Zakona evidentiraju se u katastru i upisuju u
zemljišne knjige kao neraz-vrstane ceste javno dobro u općoj
uporabi i kao ne-otuđivo vlasništvo jedinice lokalne samouprave na
čijem se području nalaze, neovisno o postojanju upi-sa vlasništva
i/ili drugih stvarnih prava treće osobe.
14 Nar. nov., br. 9/94, 35/94, 112/00 - Odluka USRH, 114/01,
79/06, 45/11 i 34/12. Napominjemo da je ne-davno donesen novi Zakon
o izvlaštenju (Nar. nov., br. 74/14), koji je stupio na snagu 26.
lipnja 2014., ali za ovaj članak on nije relevantan, jer autor piše
o slu-čajevima izgradnje cesta prije toga razdoblja. 15 Članak 1.
stavak 2. Zakona o izvlaštenju.
16 Utvrđenu u smislu članka 33. stavak 1. i članka 35. Zakona o
izvlaštenju.
-
79. i 12. 7. 2014.br. 6296-6297
zbog hitnosti slučaja ili da bi se otklonila znatnija šteta. To
se ne odnosi na sluča-jeve kad je predmet izvlaštenja stambena ili
poslovna zgrada za koju korisnik izvla-štenja nije osigurao drugu
odgovarajuću nekretninu.
Ako je korisnik izvlaštenja stupio u posjed izvlaštene
nekretnine prije pravo-moćnosti rješenja o izvlaštenju, a
prijed-log za izvlaštenje bude u daljnjem postup-ku odbijen,
korisnik izvlaštenja dužan je nadoknaditi štetu koju je vlasniku
nanio stupanjem u posjed nekretnine. Rješenje o odbijanju
prijedloga za izvlaštenje sadr-žava i obvezu korisnika izvlaštenja
za vra-ćanje nekretnine u posjed vlasniku u roku 15 dana od dana
pravomoćnosti rješenja.
Korisnik izvlaštenja može do izvrš-nosti rješenja o izvlaštenju
odustati od prijedloga za izvlaštenje u cijelosti ili dje-lomično.
Korisnik izvlaštenja može djelo-mično odustati od prijedloga za
izvlašte-nje ako se s tim suglasi prijašnji vlasnik. Izvršno
rješenje o izvlaštenju poništit će se ili zamijeniti ako to
korisnik izvlaštenja i prijašnji vlasnik zajednički
zahtijevaju.
Na zahtjev prijašnjeg vlasnika izvla-štene nekretnine pravomoćno
rješenje o izvlaštenju poništit će se ako korisnik izvlaštenja u
roku dvije godine od dana pravomoćnosti rješenja odnosno od dana
stupanja u posjed nije započeo s građe-njem objekta ili izvođenjem
radova radi kojih je nekretnina izvlaštena, ili ako iz-vlaštenu
nekretninu ne koristi na Zako-nom propisani način17, ali ne nakon
isteka roka od pet godina od dana pravomoćno-sti rješenja o
izvlaštenju odnosno od dana stupanja u posjed. Taj rok ne teče za
vri-jeme trajanja više sile (poplava i dr.). Kad su u ovom slučaju
izvlaštene nekretnine bile u suvlasništvu, pravomoćno rješenje o
izvlaštenju poništit će se, ako zahtjev za poništenje rješenja
podnesu suvlasnici većeg dijela izvlaštene nekretnine. Ako korisnik
izvlaštenja unutar roka od dvije godine nije započeo s građenjem
objekta ili izvođenjem radova, a stupio je u posjed izvlaštene
nekretnine i namjerava je otu-điti trećoj osobi, na prijedlog novog
ko-risnika izvlaštenja ta će se nekretnina iz-vlastiti. O zahtjevu
za poništenje rješenja o izvlaštenju rješava ured državne uprave.
Rješenjem kojim se odlučuje o poništenju pravomoćnog rješenja o
izvlaštenju odlu-čuje se i o predaji posjeda kad o tome ne postoji
spor, a u slučaju spora o predaji posjeda i o imovinskim odnosima
između korisnika izvlaštenja i vlasnika nekretnine rješava sud.
Naknada za izvlaštenu nekretninu određuje se, u pravilu,
davanjem na ime naknade druge odgovarajuće nekretnine koja odgovara
visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se izvlašćuje, u istoj
opći-ni ili gradu kojom se vlasniku nekretnine koja se izvlašćuje
omogućavaju isti uvjeti korištenja kakve je imao koristeći tu
ne-kretninu.
Ako vlasnik nekretnine koja se izvla-šćuje, ne prihvati na ime
naknade drugu odgovarajuću nekretninu ili ako korisnik izvlaštenja
ne može osigurati takvu ne-kretninu, naknada se određuje u novcu, u
visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se izvlašćuje u vrijeme
donošenja prvostu-panjskog rješenja o izvlaštenju odnosno u vrijeme
sklapanja nagodbe. Tržišna vri-jednost je vrijednost izražena u
cijeni koja se za određenu nekretninu može postići na tržištu i
koja ovisi o odnosu ponude i potražnje u vrijeme njezina
utvrđivanja.
Prijašnji vlasnik nema pravo na na-knadu troškova za ulaganje u
zemljište i zgrade koje je izvršio nakon što je pisa-nim putem
obaviješten od nadležnog tije-
la o podnesenom prijedlogu za izvlaštenje, osim onih troškova
koji su bili nužni za korištenje nekretnine.
Vlasnik nekretnine koja se izvlašćuje može se s korisnikom
izvlaštenja sporazu-mjeti o naknadi i u nekom drugom obliku koji
nije protivan Ustavu i zakonima Re-publike Hrvatske.
Kad se radi o izgradnji cesta i po-stupku izvlaštenja koji
prethodi izvođe-nju radova, tada će korisnik izvlaštenja moći
započeti s radovima tek kad plati vlasniku zemljišta naknadu za
izvlašte-no zemljište. Daljnje radnje koje slijede, odnose se na
izgradnju cesta, izdavanje uporabne dozvole i odgovarajući upis u
zemljišne knjige. Ako bi ipak, protivno odredbama o izvlaštenju,
izvođač za-počeo s radovima prije isplate naknade, tada vlasnik ima
pravo na vlasničko-pravnu zaštitu za svoje zemljište, a i na
naknadu štete počinjene takvim nedo-puštenim radnjama.
6. Pitanje naknade za zemljište na kojem je izgrađena cesta
prije stupanja na snagu ZC-aU određenim pravnim situacijama
bilo je moguće i oduzimanje građevin-skog zemljišta radi
izgradnje cesta koje imaju karakter nerazvrstanih cesta, a radi-lo
se o režimu društvenog vlasništva. Ta-kve situacije posebno je
regulirao Zakon o građevinskom zemljištu18. Tim je Za-konom uređeno
pitanje prijenosa građe-vinskog zemljišta u društveno vlasništvo u
gradovima i naseljima gradskog karaktera te drugim područjima
predviđenim za stambenu i drugu kompleksnu izgrad-nju i prava glede
korištenja i raspolaganja građevinskim zemljištem. Taj Zakon
gra-đevinsko zemljište definira kao zemljište koje se nalazi u
gradovima i naseljima gradskog karaktera, kao i drugo zemlji-šte
koje je izgrađeno ili prostornim pla-nom određeno za izgradnju
građevinskih objekata. U skladu s tim, građevinskim zemljištem
smatra se i zemljište potrebno za izgradnju nerazvrstanih cesta.
Zakon o građevinskom zemljištu uređuje položaj i pravni status
prijašnjeg vlasnika kojim se smatra osoba koja je na dan prijenosa
zemljišta u društveno vlasništvo bila upi-sana u zemljišnoj knjizi
ili drugoj javnoj knjizi koja zamjenjuje zemljišnu knjigu, kao
vlasnik toga zemljišta. Prijašnjim vla-snicima zemljišta smatrale
su se i osobe koje su zemljište stekle na osnovi ugovora koji je
trebao ispunjavati određene pret-postavke, kao i one osobe koje su
prije prijenosa zemljišta u društveno vlasništvo stekle pravo
vlasništva toga zemljišta na temelju odluka državnog tijela ili po
sa-mom zakonu.
U odnosu na zemljište koje je postalo društveno vlasništvo,
prijašnjem vlasniku pripadalo je pravo na pravičnu naknadu, koja se
određuje na način i po postupku propisanim tada važećim Zakonom o
ek-sproprijaciji19. Tu je naknadu bila dužna platiti općina koja u
postupku određiva-nja naknade ima položaj stranke. Tim je Zakonom
propisano i dospijeće plaćanja naknade, koja se trebala platiti u
roku 30 dana od dana sklapanja sporazuma o na-knadi, a ako do
sporazuma ne dođe, ispla-ta se obavlja u roku 30 dana po
pravo-moćnosti odluke suda kojom je određena visina naknade. Zakon
posebno razlikuje situaciju kad prijašnji vlasnik zemljišta preda
zemljište u posjed općini prije do-nošenja rješenja o predaji toga
zemljišta općini. U toj situaciji općina je bila duž-
na prijašnjem vlasniku zemljišta isplatiti naknadu najkasnije u
roku pet godina od dana kad ga je predao u posjed općini.
7. Primjena Zakona o građevinskom zemljištu na pitanje naknada
za zemljište na kojem je izgrađena nerazvrstana cestaKad se postavi
pitanje naknade za
zemljište na kojem je po sili zakona pra-vo vlasništva stekla
jedinica lokalne sa-mouprave koja se smatra vlasnikom
ne-razvrstanih cesta izgrađenih do stupa-nja na snagu ZC-a, tada će
u određenim situacijama biti mjerodavne i odredbe Zakona o
građevinskom zemljištu, po-sebno u pitanju zastare potraživanja
na-knade za zemljište na kojem je kasnije došlo do izgradnje
nerazvrstanih cesta. Pri tome valja imati na umu da pitanje naknade
može biti uređeno sporazumom, odlukom suda te zakonom. Kad se radi
o sporazumu, tada stranke ugovora ugo-varaju visinu naknade za to
zemljište i dospijeće plaćanja te naknade je 30 dana od sklapanja
sporazuma. Nakon proteka prvog dana od isteka roka za plaćanje,
po-činje teći zastarni rok za ispunjenje obve-ze općine ili grada
na čijem je području izgrađena nerazvrstana cesta. Kad se radi o
odluci suda kojom se uredilo i pitanje naknade za zemljište, i u
tom slučaju bio je predviđen isti rok od 30 dana za plaća-nje
naknade. No, kad se radilo o postupa-nju vlasnika zemljišta koji je
i prije svoje određene obveze za predaju zemljišta to učinio i
zemljište na kojem će kasnije biti izgrađena cesta predao općini
ili gradu, tada je rok za isplatu naknade za zemljište bio pet
godina od predaje zemljišta. Pr-vog dana nakon proteka toga roka
počinje teći zastarni rok.20
8. Pitanje naknade za izgrađenu cestu kad nije donesena odluka o
izvlaštenju ili deposedacijiKad se radi o oduzimanju zemljišta
na kojem je kasnije izgrađena cesta bez propisanog postupka
eksproprijacije ili izvlaštenja te oduzimanja posjeda po nekoj
drugoj pravnoj osnovi, tada pi-tanje naknade za to zemljište i
zastare potraživanja te naknade treba sagleda-vati kroz pitanje
prava vlasničkopravne zaštite i dospijeća obveze za naknadu
propisane pravilima obveznog prava. Naime, da bi osoba koja
potražuje na-knadu za zemljište na kojem je izgrađe-na cesta mogla
zahtijevati naknadu za oduzeto zemljište izvan zakonom pred-viđenog
postupka, potrebno je utvrditi je li takva tražbina dospjela, jer
samo za dospjelu tražbinu može se tražiti njezina isplata. O
vremenu dospijeća ovisi i to je li tražbina zastarjela. Ovdje treba
uzeti u obzir i činjenicu da pravo vlasnika glede naknade za
oduzetu nekretninu ne može zastarjeti dok on može zahtijevati
njezin povrat. Ovdje podrazumijevamo situa-ciju da bi vlasnik
nekretnine osnovano mogao tražiti vlasničkopravnom tužbom povrat
nekretnine od osobe koja posje-duje tu nekretninu.21 Ovdje valja
ista-knuti da pravo vlasnika glede naknade za oduzetu nekretninu ne
može zastarjeti dok on može zahtijevati njezin povrat. Onda kad ne
može više zahtijevati nje-zin povrat, dospijeva njegov zahtjev
za
naknadu i zastarijeva u općem zastar-nom roku22.
Kad se radi o izgrađenoj cesti, tada bi se radilo o situaciji u
kojoj vlasnik zemljišta ne može više tražiti povrat te nekretnine
ili njezina dijela na kojem je izgrađena cesta, bilo da se radi o
javnoj, bilo o nerazvrstanoj cesti. Slijedom toga, izgradnjom ceste
došlo bi do situacije da se ne može tražiti povrat takve
ne-kretnine u posjed vlasnika zemljišta na kojem je izgrađena, jer
takva nekretnina za tužitelja više nema niti onu uporabnu
vrijednost kakvu je imala prije izgradnje ceste. Zbog toga smatramo
da tada dos-pijeva i zahtjev za naknadu za oduzeto zemljište na
kojem je izgrađena cesta i od tada počinje i teći rok za naknadu
štete zbog oduzetog zemljišta. Naime, već tada vlasnik zemljišta
saznaje i za štetu i štetnika, pa od tada počinje teći i zastarni
rok za potraživanje naknade štete.
9. ZaključakOdredbe ZC-a prema kojima će se
nekretnine na kojima je izgrađena jav-na ili nerazvrstana cesta
upisati kao jav-no dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike
Hrvatske ili jedinice lokalne samouprave, već sada nameću određena
pitanja oko naknade vlasnicima zemljišta u slučajevima kad
oduzimanju zemljišta nije prethodio postupak eksproprijacije,
izvlaštenja niti neki drugi zakonom pro-pisani postupak. Određene
dvojbe moglo bi stvarati pitanje zastare takvih potraži-vanja te
početak roka zastarijevanja. S ob-zirom na to da je u sudskoj
praksi zauzeto stajalište da potraživanje naknade za odu-zeto
zemljište bez zakonom propisanog postupka zastarijeva u općem
zastarnom roku od pet godina, to ne bi trebalo za-davati probleme u
daljnjoj praksi sudova. Međutim, kad se radi o početku tijeka toga
roka, tada je potrebno utvrditi od-lučne činjenice o tome je li
moguć povrat nekretnine u onoj uporabnoj vrijednosti kakvu je do
oduzimanja imala za vlasni-ka nekretnine ili to nije moguće. Tek
onda kad nije moguć povrat nekretnine iz tih razloga, tada
dospijeva i naknada za oduzetu nekretninu, koja ima znače-nje
ostvarenja novčane tražbine s osnove vlasničkih prava.23 Naime, kad
govorimo o uporabnoj vrijednosti nekretnine, tada se podrazumijeva
onakav način korištenja nekretnine kakav je bio prije oduzima-nja
iz posjeda i izgradnje cesta. No, kad se na određenoj nekretnini
izgradi cesta ili cesta prođe dijelom nekretnine, tada nekretnina
izgradnjom ceste gubi onu uporabnu vrijednost kakvu je imala prije
i vlasnik od izgradnje ceste na njegovoj nekretnini ne može tražiti
povrat nekret-nine, već tada dospijeva zahtjev za nakna-du zbog
nezakonito oduzete nekretnine. S obzirom na navedeno, zastarni rok
za potraživanje naknade za oduzetu nekret-ninu zbog izgradnje ceste
u slučajevima kad oduzimanje nekretnine nije rezultat zakonom
propisanog postupka, ne bi se računao od upisa nekretnine u
katastru i zemljišnim knjigama u smislu ZC-a, kao javnog dobra u
općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske odnosno jedinice
lo-kalne samouprave, kad se radi o nerazvr-stanoj cesti.
17 Sukladno članku 2. stavak 2. Zakona o izvlaštenju.
18 Nar. nov., br. 54/80, 42/86, 41/88, 48/88 - proč. tekst,
16/90 i 53/90.
19 Nar. nov., br. 46/82, 28/87, 39/88 i 73/91.
20 Vidjeti članak 215. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov.,
br. 35/05, 41/08 i 125/11).
21 Vidjeti članak 161. Zak