ORE BALAEVI:TRI POSLERATNA DRUGAPoglavlje 1U aprilu je bilo
sedam godina kako ljakam na pumpi...To vam je ona mala pumpa na
izlasku iz grada, sa desne strane, ako idete starim putem za
Beograd.Odavde, naravno...Ako idete starim putem za Beograd iz
nekog drugog mesta, onda je pomalo komplikovano da objanjavam.Nije
to od presudnog znacaja...Pumpa, uglavnom, radi non-stop, a ja
uglavnom radim u trecoj, od 22 do 06, na licni zahtev. Vie volim
tako.Nigde nikog...Ponekad, dodue, samoupravljaci provale da ce
poskupeti benc, pa otegnu kolonu kao futoki svatovi. Kad se tako
zakuva, zujim kao mali Japanac.Inace, laka nirvana. Kao na
granicnom prelazu u prijateljsku Albaniju. Van sezone...Govorili su
mi da se cuvam pijanih budala.Cuvao sam se treznih budala, za svaki
slucaj.I? Da li je dosadno?O da, dosadno je, hvala na pitanju. I
hvala bogu...Dosada je moj hobi...Neki tipovi rade kao dubleri za
opasne scene u porno filmovima pa im dosadi, a da nece na
benzinskoj pumpi, na sporednom putu, u, recimo, dva i petnaest
nocu...Snalazim se. Izmislili su milion nacina da vreme prode, a ni
jedan jedini da se zaustavi.to se mene tice, vie i ne moraju da
rade na tome. Ovo ba nisu neka vremena za zaustavljanje.Sloim
poneki pasijans, najcece onaj od devet prema jednoj karti, crveno
na crno, ne znam kako se zove...Otvorilo mi se vec vie puta, i mada
svaki put uredno neto poelim, elje mi se ba i ne ispunjavaju. Negde
je zapelo...Moda se ispunjavaju nekom drugom? Ne bi bilo prvi
put...Nema veze, ne ljutim se. Dobre su to elje, teta bi bilo da
samo tako propadnu.Svrate cesto potari, ovi to voze na aerodrom,
sabiju politru brendija, ili hladnu pivcugu, i ostave mi sutranje
novine.Sutranje, nego ta. Uvek sam iao ispred svog
vremena...Zavirim da li ima nekog od naih medu smenjenima ili
rehabilitovanima toga dana, proverim malo politiku i sport, tek da
vidim da li je Savez jo na prvoj, a podsavez na poslednjoj strani,
i, jasno, reim ukrtene...Banja u Belgiji, prevlaka na Malaki i Ita
Rina...Glumica koja je tek u krialjkama odigrala ulogu svog
ivota.Ali, da ne foliram, najvie sluam radio...U nocnom programu
sve ga cece ugnjece sa nekim gostima, ali bude i muzike.Urednici
su, vie-manje, sa gerontolokog, pa se provuce i neka moja stara
pesma.Nikad nisam voleo da ih cujem na radiju...Nikad? Nikad
nekad...Sad se sav razneim, kao uciteljica u penziji.Da, da, pesme
jo uvek pamte, a mene jo uvek zaboravljaju... Muterije se prave
blesave. Poneko me i prepozna, ali me definitivno niko vie ne
tretira.U prvo vreme igrao sam se Grete Garbo, nabijao kapu i tamne
cvikose, ali to je istorija.Sad me mnogi ne bi identifikovali ni
kad bih tocio naftu sa gitarom oko vrata, a pritisak u gumama merio
beicnim mikrofonom...Tip sa belim golfom me je naalost
identifikovao...Pojavio se sabajle, malo posle pola trice, sa dva
buna koja su se kikotala na zadnjem seditu, i gestom petrolejskog
magnata turio mi kljuc kroz prozor. Klasicna kombinacija. Zidni sat
na ruci, pecatni prsten, i nokti koji su ili na servis mnogo rede
nego patoloki negovan automobil.- Koliko stane, i, proveri gume,
decko...Gume su bile, kao i njihov vlasnik, sasvim niskog profila,
i pipajuci oko njih, imao sam dovoljno vremena da se pripremim za
ono to sam slutio da sledi.Sa zadnjeg sedita ponovo se culo
kokodakanje, to je znacilo da onaj eret priprema neke ale i
poskocice na moj racun. Ali zanemario je podatak da imam puno
utakmica u nogama...On je prvi put sreo nekog kao ja, a ja sam,
naprotiv, vec imao posla sa osrednjim krdom njemu slicnih
majmuna.Tu sam bio u lakoj prednosti...Zato sam oprezno zaokruio
cifru, da mu slucajno ne bih dao priliku da mi uvali sitni baki.-
Trideset miliona...Imao je veliki novcanik, model "ef sale 1958.",
a u njemu gomilu cekova i posetnica, i napadno zadenutu novcanicu
od petsto maraka.- Jesi li mi dunuo, "zvezdo"? Mislim u gume...I
Clint Eastwood bi mi pozavideo na faci. Ni jedan nerv na doticnoj
se nije pomerio. - Gume su u redu. Ti si malo preduvan, ali gume su
sasvim OK.Minut cutanja...Onda je teatralno izvukao onu ljubicastu
staru dvohiljadarku, gde ju je samo iskopao, dubre jedno...- o, da
se mi to ne durimo to nismo dobili napojnicu? Pa evo, popi neto na
moj racun, decko...Pustio je novcanicu i ona je pala u masnu baricu
pored automobila. enske su se opet zacerekale...Polako sam se
sagao, digao dvadesetodinarku, i jo sporije mu je zatakao za
brisac.- Neka hvala. Pametnije ce ti biti da konacno kupi ampon.
Inace cu morati da ti menjam ulje u kosi kad dode sledeci
put...Okrenuo sam mu leda i poao ka zgradi, diskretno proverivi da
li je na svom mestu kljuc za tockove, koji sam posle ponoci uvek
nosio u depu sa strane, na nogavici, zadenutog kao hemijsku
olovku.Dao sam mu pet sekundi, ali vec posle trece morao sam da se
okrenem na zvuk zalupljenih vrata, ne naglo, ali dovoljno brzo da
zaustavim Naduvenka u koraku, prebacivi polugu iz ruke u
ruku.Tabla.Tek tada je dobio svoj pravi izraz, glupi izraz
prozvanog daka koji je zaboravio da nauci pesmicu.- He... Ti ne zna
za zajebanciju zemljak...Zemljak? Taj penal ne bih propustio nizata
na svetu...- Ti si zemljak, prika. Ima maksimum zemlje samo pod
noktima... Ajde sad, tutanj, ibaj da te ne vidim...
Naduvenko...Cinilo se da je sportski podneo poraz, ali dok sam
gledao kako odlazi ka automobilu, reio sam da jo malo sacuvam i
poslednji adut.Onaj drugi kljuc...Da, kljuc za tockove sam vratio u
dep, ali jo mi je u ruci bio kljuc od rezervoara, sasvim slucajno i
od kontakt-brave, koji mi je dripac uvalio na pocetku filma.Tacno.
Pacer je prevideo potez. Ucinilo mu se da je dovoljno daleko.- E
moj frajeru! I tvoje je prolo!Prilazio sam automobilu uivajuci u
frci u kojoj se naao traeci i pipajuci oko volana.Onda je
ukapirao...Nalaktio se kroz otvoren prozor i pogledom koker
panijela pratio patike koje su dolazile.Sacekao sam da podigne
okice.- Nema ta. Moje je prolo. A tvoje, vidi, nikad nije ni
bilo...Zavirio sam u kola, po prvi put... Jedna od devojaka,
tipicna dobro uhranjena Backulja, sa izvucenim pramenovima,
prestala je da die, a druga se nacas pomolila iz senke, i uputila
mi cudan, gotovo prijateljski polupogled.Zadenuo sam klipeti kljuc
u dep sakoa.- Probaj s ovim. Moda ce lake upaliti...
Decko...Zaderao je po anlaseru, odvezao do ukljucenja na put, a
onda se proturio kroz prozor do pojasa- Jebacu ti majku, kad tad,
pederuuuuuuuuuuu!Ne verujem...Svaka kola se placa, a narocito
vecernja. U vioj ivotnoj, koju sam apsolvirao, kolarina je ponekad
bivala astronomska.I, to je najgore, jo uvek ne znam da li je
vredelo...U toj uvrnutoj instituciji samo se padalo i padalo, sa
retkim prilikama za izlazak na popravni ispit, i sve se vrtelo oko
nekih pouka. Naravoucenije u vezi "Tipova Koji Nam Jebu Majku
Kad-Tad", nisam, na alost, precizno zapamtio, ali sam kasnije, u
praksi, utvrdio da to nikad nisu neki koji to pompezno najavljuju.
O no. Izricito ne kroz prozor auta, sa bezbedne udaljenosti, deruci
se kao jazavci.Gadni su oni to cute. I oni to se smekaju. Na te
dukce treba obratiti panju.Neko ce verovatno prokljuviti da
navedene grupacije predstavljaju osamdeset i neto procenata ukupnog
stanovnitva na Zemlji, pa ce preko toga zakljuciti da sam ja pomalo
paranoicna, a poprilicno asocijalna licnost, na momente.To su
verovatno sasvim ozbiljni momenti, cim traju vec desetak
godina.Uspomena na Dane Lavova. Uspomena zvana oiljak. Cena
slave...Cena slave je konstanta, kau strucnjaci. Tu nikad nije bilo
popusta. U ovoj zemlji sve vrednosti su pomerene i srozane, ali cak
i tu se uvek morala platiti cena slave.Ne, ni ja se nisam
izvukao...Zauzvrat, dobio sam plehane trofeje i novinske isecke, i
jeftinu biuteriju koja je delovala kao pravi nakit, pod odredenim
svetlom.Uz to, dobio sam u trajno vlasnitvo i naviku da ne verujem
nikom i da izbegavam ljude u svim njihovim oblicima i
stanjima.Zadnjih godina, posebno ovde na pumpi, nije mi bilo teko
da to ostvarim.Ranije je bila vatra...Ne mogu da kaem da mi je neko
kriv. Uao sam u to krajnje naivno, kao stoperka bez prsluceta u
kamion. Bio sam ubeden da ce svi jedva docekati da podele sa mnom
magiju velikih trenutaka. Aplauze i uspehe. Osporavanja i
trijumf...Mislio sam da ce svi eleti da podelimo areni paket
radosti koji je direktno sa neba preporuceno stigao na moju
adresu.Ne. Svi su eleli da dele jedino lovu...No ser, ni estradom
ne vladaju akademici.Svima koji su ponekad pogledali televizor, ili
procitali "ekskluzivni" intervju u nekoj novini sa arenim slikama,
jasno je da se u vecini slucajeva ne trai ni srednja strucna
sprema.Dosta je bilo da kandidat nauci, i prihvati, primenjenu
gramatiku, da se pomiri sa pobrkanim prvim licem jednine i mnoine,
i da usvoji prisvojne oblike, oko kojih se javljaju glavni zapleti.
Ja se blesavim, a ti deli, on, ona, ono deli, mi delimo, vi delite,
svi dele, u boju mater...Ili lekcija "Moje i nae"...Promeri: Moje
pesme - na projekat. Moje ime - naa turneja. Na veliki koncert -
moj mali kiks. Na ukupni prihod - moji rashodi...Sasvim
komunisticki. Pojedinacne greke i kolektivni uspesi.Svi smo tako
jednaki kad treba neto da se dobije. Kad dajemo, u zagradi, kad se
uzima, tu jo i ima nekih zaostalih razlikica.No, to je vec u domenu
drugog, i poslednjeg, predmeta Estradne akademije:"Vesela tezgaroka
matematika, za prvi i jedini razred"...Zvuci zastraujuce, ali nije
takav bauk kao to izgleda...Gradivo obuhvata uglavnom oduzimanje i
deljenje, a javlja se i jedna nova, specificna racunska
radnja.Drpanje...Na svaki dinar zaraden od ploce, na gala-koncertu
i na poslednjoj tezgi, odmah napadne jato poreza, provizija i
crvenih krstova, i sirota kinta provede se otprilike kao ruicasti
nudista iz Gornje Bavarske koji je poeleo da prepliva ivopisnu
recicu Amazon, ba na mestu gde pirane odravaju svoju redovnu
godinju skuptinu.Dobro de, neka koskica i ostane, ali najbolji
komadi nestanu u mutnoj vodi...Tek, brojke su, definitivno, slubeni
jezik estrade, i zato se na kraju sve ipak svodi na njeno
nenadjebivo velicanstvo.Na lovu...Lovu? Fuj!Postoji verovanje u
narodu da se novcem ne moe kupiti sve. Priznajem. Ali se moe kupiti
jako puno toga, verujte mi...Idealisti se nece tako lako predati.
Oni znaju da je strano biti bogat a nesretan...Verovatno. Ali
prakticni su otkrili i goru situaciju:Siromaan, a nesretan...Ali,
svi se slau u tome da lova kvari ljude.Kvari ljude, ali leci ivce,
dodali su neki. I eto ti ga sad...Iz tog bi neko mogao zakljuciti
da business, zvani show-business, vrvi od pokvarenih ljudi sa
dobrim ivcima? Hm? Pa jes' majku mu, taj neko bi dobro
zakljucio...Stvarno je tako...Ne pricam napamet. Lavina love
protutnjala je kraj mene, uglavnom na dohvat ruku, ali dobar deo mi
je ipak kliznuo i kroz ruke. Sasvim dovoljno da osetim tu
silu.Ponekad sam spadao na dve-tri one nae stare crvene, sa
konjima, a ponekad sam, bome, bio pun i trocifrenih i
cetverocifrenih "vajcaraca" sa mravima i bubicama.Hej, o tome nisam
razmiljao, a to je, kanda, tajni monetarni zakon: "Vrednost
novcanice obrnuto je proporcionalna velicini ivotinjke na njoj".
Tacno. Posle konja, ubrzo smo na jednu novcanicu utisnuli lik
Najvece Zverke Naih Naroda, i onda je dinar vredeo najmanje otkada
je izmiljen. Znaci u tome je tos...Morali bismo napraviti lovu sa
picajzlom...Al meni ni to ne bi pomoglo. Sve bih spicio...Tako je
to sa lovom. Ne moe je imati ni previe ni premalo. Nikad tako puno
da je ne bi poeleo jo, i nikad tako malo da ne bi moglo biti i
manje. To pouzdano znam...Da neko vri istragu o tome, otkrio bi
moje otiske prstiju i na jednoj i na drugoj strani medalje.O, jedno
vreme sam pravio lovu...Referent na regrutaciji pitao me je da li
sam hranilac porodice.Ih, porodice...Muzikanti, producenti,
recenzenti, urednici, putnici, trgovci, menaderi...Napii, burazeru,
da sam hranilac stotinak porodica, minimum...Nije se nasmejao. Taj
tip se poslednji put smejao kad su Rusi upali u Cehoslovacku, a
mene je ladno utnuo u streljacku peadiju.No, to je vec druga
prica...Prva prica je o lovi, i dovricu je konstatacijom da ima
puno ljudi koji su od mene vie zaradili.Svaka cast...Ali nema ih
puno koji su od mene vie potroili. Tek da se zna...Zato ne volim
kad se neki nedovreni klinac, kom je tata kupio mainu za pravljenje
najlon-kesa, ili drveni kiosk za hamburgeriju, odluci da me nagradi
napojnicom.Neka, sinko, drugi put...Zavod za izradu novcanica
izbacuje nove modele cece od "Benetona", ali ta kinta koju bih ja
uzeo za baki zasad jo nije odtampana...Zadnja svetla belog "golfa"
brzo su se zagubila u krivinama i u noci, ali je histericni zvuk
motora jo neko vreme odavao da se adrenalin u krvi vozaca nije
spustio na normalu. Znao sam kako mu je. I meni se deavalo da
ispadnem budala.Uh, jo kako...Priznajem, puls mi je malo ubrzao,
kao prosecan bubnjar sa natprosecnom tremom, ali to se nije moglo
videti golim okom. Poznavao sam te situacije. Neki misle da sam VKV
prznica, ali sam Bog i par njegovih najbliih saradnika znaju da
nije tako, i da sam uvek davao sve od sebe da izbegnem mogucu
frku.Ali mi ba neto nije ilo od ruke...Na kraju krajeva, i to je
deo rituala. Po glavi stanovnika koji te voli, idu i dva koja te ne
vole, a od te dvojice, jednom si izrazito antipatican.I ba na tog
stalno nalece...Biti il' ne biti, pitanje je tad?Biti konj pa
cutati, ili ne biti konj. Nego magarac. Pa odgovoriti...Dilema i ne
prua neke mogucnosti, ali, kad je do nje vec dolazilo, priznajem da
sam cece postupao kao drugopomenuti, kompromitovani dugouhi
kopitar.Pa ta?Konj je, navodno, izraziti pozitivac, ali se bojim da
na listi covekovih najboljih prijatelja zauzima vrlo dobro drugo
mesto samo zato to tegli, rmbaci i doputa da ga jau.Ja sam za
magarca...Gore navedeni je, dodue, okarakterisan kao tvrdoglava i
nepodobna licnost, ali to se deava svakoj licnosti koja ne dopusti
da prave konja od nje, i o tome vie necu pricati. Suvie cu se
udaljiti od viih sisara, to jest od onog pavijana iz "golfa".kolski
primer Lokalnog Zajebanta...Lokalni zajebanti su istorijska
kategorija i zasluuju mnogo ozbiljniju analizu od neke koju bih ja
mogao da dam, pa cu pokuati da ih samo ukratko objasnim. No, i za
to moram da pozajmim termin rezervisan za jednog od glavnih junaka
nae novije povesti: Brojcano nadmocniji neprijatelj...Oni ne biraju
sredstva. Slue se svim i svacim. Pucaju iz svih pozicija...Ali
najcece iz mraka. Iz guve. Dobro sakriveni u tami gledalita, u
grotlu derbija, "istorijskog" mitinga, ili neke slicne prilike kad
se ljudi usude da izdaleka vicu neto to izbliza nikad ne bi
rekli.ta ja to pricam? Kao da se radi o cudnim bicima iz svemira
koja su se spustila na ovu planetu.Ma, ne...Ovo JE njihova planeta.
Mi drugi smo pali s Meseca...I, kao za inat, izgleda da je ba moj
rodni Grad Heroj ovozemaljska prestonica Lokalnih Zajebanata.U
malim mestima je banja. Tamo je odnos, uglavnom, jedan prema jedan:
predsednik optine, direktor kole, upravnik doma zdravlja, pop,
veterinar i Lokalni Zajebant.U gradovima se situacija drasticno
menja, naravno u korist Lokalnih, a u Gradu Heroju je koncentracija
doticnih kao u domacem filmu sa tematikom NOB-a. Deset na
jednoga...Verovatno preterujem. U pitanju su samo neki mali
kompleksi.Kompleksi moji, i kompleksi ovog grada. To je,
jednostavno, obicna, lepa varo, koja se vie raduje neuspesima nego
uspesima nekog svog, to je verovatno slucaj sa svim gradovima tog
formata na ovom svetu.I to je sve...Kau da nikada ne moe biti
prorok u svom selu, to sam uzeo u obzir. Ostaje mi da se teim da
sam u Danima Lavova bio prorok i u vecim i u vanijim selima. I u
boljim, sasvim izvesno...Ali, to je moj grad. I ja sam
njegov...Mesto rodenja? Poslednje prebivalite?Prica se izmedu ovih
rubrika odvijala u raznim scenografijama, ali uvek sam dobro znao
gde su moje maticne kulise.Postoji milion gradova u koje moe
odlaziti, ali samo jedan u koji moe da se vraca...Znamo se mi.
Dobro se znamo...E, a ljubav prema nekom koga tako dobro zna, ne
samo da odstupa od kliiranog pojma ljubavi, nego pomalo zalazi i u
granicna podrucja zlobe...Ma, to su neki stari racuni. Zastareli.
Jo od zvezda. Ko ce ih naplatiti sad, uveliko po povratku u
trnje?Per aspera ad astra...Slutio sam da se za tu relaciju vadi
povratna karta. Od samog pocetka neto mi je bilo sumnjivo. Kad se
dogodilo to to se dogodilo i kad sam krenuo na dugo putovanje nazad
u svakodnevicu, pokuao sam sebi, kao razumnom coveku, da objasnim
da je tako moralo biti, i da sve to sigurno ima i nekih dobrih
strana.Samo, jo nisam otkrio ni jednu...Nema veze, ne urim. Svata
se prica po cariji o znaku horoskopa pod kojim sam roden, ali jednu
stvar niko ne moe da nam ospori. Strpljenje...ta mu to ono dode?
Osobina ili mana?Najgore je to sam na raspolaganju svima koji su
hteli da me potkace, a nisu mogli da me dohvate dok sam bio blii
nebu za onih nedostinih metar i neto, koliko je pozornica
izdignuta.I na to sam navikao. Pojavi se jo poneko kao taj
"golfadija", ali to nije nita. Na pocetku ih je bilo citavo cudo,
pa je, eto, skoro potpuno prestalo...I da nije, nikom nita. To je
valjda moj krst, i ja ga kicoki nosim, onako, malo nakrivljenog,
iako cujem kako ukaju da nema potrebe, jer sam, kao, i onako odavno
razapet.avo ce ga znati...Gledam neke "old-timere" iz mog vremena,
i starije, i oho-ho starije...Ne daju se, jo pevaju, deru se kao da
se sa duom rastaju, sve po nekim jazbinama i sindikalnim
zabavama.Kako propasti, u sto lekcija...ta mu to dode "biti
razapet"? Raditi nocu na benzinskoj pumpi, ili uz prase na tomboli,
biti glavna atrakcija na balu poljoprivrednih tehnicara?To su samo
varijacije na istu temu...Neki su uzeli preteranu dozu necega, ili
nisu prilagodili brzinu uslovima vonje, ili su, jednostavno, imali
tu srecu da udu u avion predodreden da se razbije o vrhove nekog
brda.Samo su ti retki sretnici uspeli pronaci zlatna i carobna
vrata vecite slave.Preiveli pevaci pokuavaju da ree taj problem
traeci zaobilaznice i precice, i dospevaju na stranputice i u
corsokake.I nikad, do sudnje tezge, ne ukapiraju da se vrte u
lavirintu u cijoj je sredini zaborav...Ipak, sve tece, a u tome se
narocito istice Dunav...Gledam ga cesto odavde.Sa druge strane puta
su vinogradi koji se naglo sputaju do pruge, a od samih ina, pa do
daljnjeg, protee se Veliki Tihi Rit, moj omiljeni pejsa i
sedativ.Straan je...Jedan sam od najvernijih slualaca njegove
tiine, i vec nekoliko puta mi se pred zoru ucinilo da cujem
udaljene korake, frktanje konja i doaptavanje na nekom jeziku koji
nisam razumeo.Naravno, niko mi nije poverovao...Legenda kae da je u
ritu nestala citava vojska mocnog Sulejmana Velicanstvenog, jednom
davno, preplaena avgustovskim snegom koji je pao samo tada i nikad
vie...Konjica Eugena Savojskog bila je malobrojna, kako je to vec
red u legendama, i umorna i nikakva...Onda je zavejalo...Hrabri
Princ poveo je u juri svoje vec poraene ritere i saterao uspanicene
neprijatelje u ivi pesak i zamke velike mocvare.Slucajno to
znam...Od legende su ostale samo price o izgubljenoj sultanovoj
riznici, praznik u crkvenom kalendaru i cudni nazivi breuljaka
iznad rita. Kao Vezirac, na primer, gde je moj deda imao veliki
vinograd. Klinci i gestapovci uvek dobivaju odgovore na
pitanja...Vozeci se tako svakodnevno taljigama sa Deda tetom,
saznao sam prvo poneto o Veziru i njegovom atoru, a onda, dan za
danom, prolazeci uvek istim ulicama i gledajuci preteno u dupe
konja zvanog Putko, sloio sam citavu pricu o frci iz hiljadu
sedamsto i neke...Vezir je, najnormalnije, imao ator na mestu sa
lepim pogledom, a taj isti pogled zadesio se na istom mestu i
nekoliko vekova kasnije, kada je moj deda odlucio da tu podigne
malu vinogradarsku kucicu sa verandom i okreci je na belo.Opcinjen
Velikim Tihim Ritom, kao decak sam satima leao na krovu od
biber-crepa presvucenog mahovinom, grickao travku zvanu "popino
prase" i razmiljao o velikim danima koji ce doci.Sad, tridesetak
godina kasnije, a petstotinjak metara blie gradu, na ovoj pumpi,
sedim uvek u kasno leto, kad svice i pozlati kronje i trsku, klatim
se na crvenoj plasticnoj stolici i razmiljam o velikim danima koji
su proli.Daleko je Deda-teta. Tumara nebom sa rukama na ledima,
korak mu teak, seljacki, upada u oblake do clanaka...Za njim klima
Putko, stari konj, niani neku brazdu i ne govori nita. Ni na zemlji
nije bio pricljiv...Odlaze dva prijatelja, idu kao da znaju gde su
naumili, ostavljaju me samog u najgori cas, u praskozorje, dok se
vetar sprema da zatalasa i uznemiri rit, i donese priguen zveket
oruja i ukrasa na oklopima ratnika.I opet mi niko nece
verovati...Mocvara se, dakle, prua daleko, moda bih cak rekao
unedogled, ali se tamo, na srecu, pojavio Dunav, i tako me sprecio
da upotrebim tu otrcanu figuru.Dunav se, u stvari, ne vidi, ali
provereno je tamo...Necujno i sablasno proklize lepovi horizontom,
otkrivajuci tok nevidljive reke, i taj ritam se savreno poklapa sa
nekim mojim ritmom, dok se, neto posle pola cetiri, sunce pomalja
izmedu Kacke i Koviljske crkve u daljini, a iza puta i vinograda,
iza pruge, rita i Dunava i iza svega na ovom svetu...
Poglavlje 2Sledeceg dana ponovo je bila noc...Preko, nad
ravnicom, Nebeski Pirotehnicar je pripremao efekte za film strave i
uasa, i pas zvani andor, koji je dremao pod camcem kraj pumpe,
uporno je culio ui svaki put kad bi munje osvetlile iroko nebo i
makete sela pod njim.Ali nita se nije culo...Vetar je odnosio
grmljavinu negde na drugu stranu, i andor i ja bismo ostali bez
tona da sa radija nije dolazila odgovarajuca muzicka podloga za
pomenuti prizor...Izvetaj sa Velikog Samita...Nai nesvrstani
saveznici okupili su se u svojoj evropskoj filijali i ponosno
pokazivali svetu svoje debele nasmejane ene, ili indisponirane,
valave kamile.ta se vec kome zateklo pod atorom...To su nai
prijatelji. Zemljaci, tako reci. Oni ce nas braniti ako nas napadnu
Rusi ili Ameri. Joj, kad krenemo da ih gadamo bananama ili
mandarinama...Ruse bismo jo i zadrali junim vocem, ali Amere...Kad
neto razmislim, od Amera se na bih ni branio...Nema
veze...Uglavnom, ba u trenutku kad je sevnulo triput kratko i
jednom dugacko, to je moda i bio signal, usplahireni glas spikera
je objavio da je jedan od lidera, inace provereni prijatelj ove
zemlje, a provereni neprijatelj vecine ostalih zemalja, izrazio
elju da na belom konju projae kroz nau prestonicu i tako stigne do
kongresne dvorane.Na belom konju?O, to se kod nas nosilo jo u
sezoni 1944/45, ali su momci koji su na belim konjima prvi
ujahivali u gradove - prvi i odjahivali, sticajem raznih
okolnosti...Cista dijalektika...Jahaci odlaze, a konji ostaju u
istoriji...** *Ja sam vesti odsluao disciplinovano i do kraja, ali
andor nije imao sluha za taj vani trenutak. Borio se sa snom,
trzajuci se u strahu da ce neko maznuti veliku belu kost koju sam
mu malopre doneo, smrtno se zamerivi jednoj gospodi zbog toga...O
ne, svata se prica o nama, ali gospode jo nisu spale na kosti. U
pitanju je bio mali, rutinski nesporazum.
Gospoda se prva nemerila na tu kost, ali ja sam bio prvi na
redu. Gospodi je ta kost bila potrebna za nedeljnu supu a meni za
subotnji poklon prijatelju. I gotovo...Priznajem da je bilo pomalo
nevaspitano sa moje strane to nisam pristao na deobu, pola-pola,
ali setio sam se da je andor jedan od retkih likova koji mau repom
kad me ugledaju, i bio sam nepokolebljiv. Mali nosati uti pas, koji
je pre dve godine smrznut dolutao do pumpe, najverovatnije nije
kriv za situaciju u zemlji, i nisam imao obraza da mu donesem pola
koske u subotu uvece, kad je navikao da dobija uobicajeni
"Something Special". Mislim da nisam pogreio. Minut moje
nepristojnosti na javnom mestu ne moe bitno naruiti miljenje o
javnim mestima, ali ocigledno moe doneti mnogo radosti jednom
kuckinom sinu.Isti je, u meduvremenu, izgleda konacno digao ape od
pokuaja da ulovi neki odjek grmljavine. Zagrlivi belu, cistu kost
iz crtanog filma, dremao je mirno, sanjajuci kraljevske pudlice i
malene psece andele...Poznato je da idile kratko traju. I pomenuta
se, na alost, mogla izmeriti minutama.Grmljavina je ipak stigla na
pumpu. Primenjena instant-grmljavina, spakovana pod haubu "eskorta"
iz osamdeset i prve.Iz, cini mi se, novembra osamdeset i
prve...Pedeset i pet konja. Hiljadu dvesto osamdeset i devet
kubika. Boja? "Strato silver", oznaka S-9, za to zadovoljstvo
doplaceno petsto D-maraka. Potronja? Od osam do jedanaest.
Dvanaest, ako ga ba cepne...Udaren prednji levi blatobran. I
ispeglan. Vrlo dobro ispeglan...Levi far okrznut. O ne, zamenjen.
Napokon, vreme je bilo...Poznajem automobile? Nije to nita...Radio?
Da, "blaupunkt". 2x30 vati, "auto-reverse"...Upaljac? Ima. Ali je
do sada vec, verovatno, zaglavljen. Gume? Uh, celave...To vie nisu
one koje pamtim...Da, pomalo poznajem automobile. Ali ovaj
automobil posebno...Poznavao sam i nekog ko ga inace vozi, ali Taj
Neko sad sigurno nije u kolima. Ni Spielberg ne bi svojim trikovima
uspeo da skrene inkriminisani auto sa puta, da je Taj Neko u autu,
dok je Ovaj Neko na pumpi...Motor je pao u komu...andor je duduk za
mehaniku, ali i njemu je bilo jasno da se neto deava. Nakrivio je
glavu gledajuci limuzinski kr koji bi u nekoj drugoj zemlji odavno
bio ispresovan za herbarijum.Ne gaseci motor, vozac je otvorio
vrata i pomolio svoju poprilicnu glavu.Doktor...Sa zadovoljstvom
sam primetio da mu se prostor izmedu gornjeg okvira naocara i
pedantne frizurice upadljivo povecao.Ali, ta mu je?Sigurno je jako
rasejan, ili ima blindirana jaja kad se usuduje da dode na moju
pumpu.I, ne samo da dode, nego i da izade iz kola...I, ne samo da
dode i izade iz kola, nego jo i da mi mahne rukom.- Dobro
vece...Dobro vece: Pa i nije bilo tako loe dok se nisu pojavile te
spojene pepeljare na tvom nosu...Ipak, klimnuo sam glavom, ali
onima koji me znaju jasno je da je to moglo svata da
znaci...Uhvatio sam pitolj za tocenje goriva, ali Doktor je
poskocio kao da je to pravi pitolj i poceo uurbano da odmahuje
svojom belom vampirskom rucicom.- A, ne, ne treba mi gorivo. Samo
bih malo pod svetlom pogledao motor, ako vam ne smetam...Ako mi ne
smeta? Idi, molim te...Pa kome bi smetao odvratni, ljigavi pu golac
koji naskace na vojnicke devojke? Ba se radujem to te
vidim...Otvori motor fino, tu na otvorenom, nadam se da su ti
cvikusi od onog materijala od kojeg prave gromobrane?Ma, ako se i
otkaci neki od ovih dalekih gromova, ja cu vec pokupiti pepeo u
pikslu i javiti tvojima da te ne cekaju na veceru...Izvukao sam
iroki "bekhend" desnom rukom.- Samo izvolite...Sledecih par minuta
prolo je po mom ukusu... Uivao sam posmatrajuci ga kako pokuava da
otvori haubu a da ne isprlja ruke, i tako ude u "Ginisovu knjigu
rekorda" kao prvi kome je to uspelo.Ih, zamalo...Prljava hauba i
ciste, epave rucice uvek obecavaju dobar provod, a ako su u
kombinaciji i bele pantalone, kakve je Doktor slucajno imao, onda
je to pravi spektakl za nekog zlobnika koji sve posmatra sa strane,
mirno se klateci na lakoj batenskoj stolici.Znao sam da ce neko sve
pokvariti...Tamnoplavi kombi, rucno ofarban i pretovaren
lubenicama, naterao me je da ustanem. Izaao je tip obucen kao ceki
turista, u kariranoj koulji, kratkim pantalonama i cipelama, i
poceo da se vrti oko mene.Slutio sam da mu treba neto osim deset
litara nafte, koliko mi je rekao da natocim.- Izvinite, molim
vas...Da, da...Kukao je da primim maksimalan cek, a razliku vratim
u keu, imao je spremljenu pricu o sinovom rodendanu ili o ocu koji
je na samrti, ali mu nisam dao priliku da se razmahne.- Nema
problema...Odbrojao sam mu lovu, iako to ne radim cesto. Nikako ne
volim pijacare i jajare, a posebno ove zaposlene, koji imaju sto
dana bolovanja godinje, stan od firme i kucu koju dovravaju, a u
slobodnom vremenu organizuju mitinge na kojima zahtevaju ostavku
rukovodstva i vece plate.Imao je srecu da naide ba kad castim...U
odnosu na doktora, koji je konacno reio enigmu zvanu hauba, cak mi
se i taj bezveznjak ucinio simpaticnim.Nagurao je pulu para u dep,
kucnuo u prozor, i upitno podigao obrve u pravcu mase suprotnog
pola koja se dotle nije pomerila na prednjem seditu.Tek kad mu je
"Bik Koji Sedi U Kombiju" potvrdno kimnuo pundom. Bostandija je
uzeo sa vrha gomile veliku lubenicu i ponosno je spustio kraj
stolice.Namignuo sam. Kako i ne bih, kad sam tako dobro proao. ta
bi bilo da je prevozio fasadnu opeku, boce sa plinom ili konje za
klanicu. Gde bih s njima?Lubenica je bila sasvim OK..."Sam Svoj
Majstor" je za to vreme gledao u motor, mada bi se po izrazu
njegovog lica pre moglo pomisliti da gleda neki od filmova iz
Bergmanovog najpomerenijeg perioda.Oj maino, al si tajna...Pokuao
je da nade neku logicnu vezu izmedu cevi i ica haoticno
ispreplitanih, ali to se potpuno razlikovalo od njegovih dotadanjih
iskustava.Osetio sam S.O.S. pogled sa strane, ali sam uporno zurio
u Rit, kao da je brujanje aba i ostalih zujalica koje su se ponovo
javile, govorilo neto mnogo vanije od toga da je oluja prola...A
prola je. Nema tu ta...Strani modri i ljubicasti oblaci vec su bili
daleko nad Backom, sa neskrivenim teritorijalnim pretenzijama i
prema Banatu.- BLOB...Auto se hrabro drao pred neprijateljem. Doca
je jo nekoliko puta okrenuo kljuc, ali po jedno veliko BLOB, svaki
put kad zavrti, bilo je sve to je uspeo da izvuce iz maine.-
Izvinjavam se... Da li bih mogao da telefoniram?To pitanje nisam
ocekivao, moram priznati. Bio sam siguran da ce doci na epohalnu
ideju da pokua da ga upali "na guranje", i bilo mi je cak pomalo
drago to necu morati da upotrebim ni jedan od izgovora koje sam
smislio, jer ba i nisu na mom nivou.- Na alost, nemamo telefon.-
Nemate?- Nemamo...Mislim da mi nije poverovao, ali to je bila cista
istina. U stvari, nije, ali zvanicno jeste...E jebi ga, sad cu
morati da ispricam citavu pricu...Moj ef se zove Golub i mislim da
sam time dovoljno rekao. On je dan, ja sam noc, ne samo zbog smena
u kojima radimo, nego i zbog ostale hiljadu i tri stvari u kojima
se razlikujemo...Srecom, vidamo se retko, uglavnom u prolazu, kao
mainovoda i skretnicar, ujutru, kad ja predajem pazar, a on se
predaje svojim dopodnevnim strastima.Naime, ef ima tri roba u
smeni, to mu omogucuje da do mile volje ikanira floru i faunu oko
pumpe, da poliva travu, secka ivu ogradu i kupa andora mrkom i
amponom za oferajbne. Sve ostalo vreme budno pazi da se neko
slucajno ne uhvati za telefon.Jednom se vratio iz direkcije vidno
pomeren. Dobio je od nekog dimana uti karton zbog monstruoznih
telefonskih racuna.- E, boga mi, okrecem drugi list...Prvo je uveo
neku knjigu u koju su se upisivali svi razgovori, a, kad je i to
puklo, poceo je da zakljucava brojcanik, da bi ga, na kraju,
potpuno skinuo.Tako su mogli samo da nas zovu, ali racuni se nisu
smanjivali...Tada je ef odlucio da definitivno presece taj
telekomunikacijski cvor, i vec izvesno vreme, svaki put kad krene
sa posla, on stavi telefon u svoju veliku crnu tanu i odnese ga
kuci.No, jo nije naao nacin da i onaj konektor sa zida odnese
kuci...I fino, u cetrnaest nula pet, Boba Drot iz druge smene,
koji, medu nama budi receno, uglavnom i pravi sve te racune, izvadi
iz svoje torbe drugi telefon i ukljuci ga, a u deset uvece nastupam
i ja sa svojim telefonom i ukljucujem ga po potrebi.Po potrebi,
kaem...Po svojoj potrebi, a ne po Doktorovoj...O, Dr je bio u lakoj
panici...Seo je na ivicnjak, bespomocno zagledan u put na kome nije
bilo nikoga. Vie nisu bile vane ni pantalone, ni crni davo koji je
dotle cupkao izmedu nas.- Valjda ce naici neki taksi. Nema nikog,
kao za inat...O, naici ce, samo to nije. Ovde sve vrvi od taksija.
Ba je jedan proao prolog februara...Ili je bio mart, slagacu te?-
Zakasnicu na aerodrom. Moram da sacekam...Pogledi su nam se sreli,
po prvi put...- Ovaj... Moram nekog da sacekam... Kasno je,
autobusi sa aerodroma ne voze do jutra...Ne, njeno ime nije bilo
izgovoreno, ali bilo je razapeto izmedu nas kao transparent preko
ulice.Sad su svi znali sve...Ja sam znao po koga on to ide, naravno
i on je znao po koga on to ide, a sad je znao da i ja znam po koga
on to ide.Nazdravlje...Razmiljao sam o Doktoru i sebi. Ranije,
narocito. Stavljao sam nas u razne situacije...Umirao je od edi
kraj puta u pustinji, a ja sam mirno provozio hladnjacu sa tri
hiljade gajbi mineralne vode. Interesantno, uopte ga nisam
primetio...Tonuo je kao kamen nadohvat camca za spasavanje na cijem
sam pramcu lekario.- Mai rukicama...Vie puta sam se vracao iz rata,
kao pobednik, i odmah potpisivao nalog za streljanje Doce, poznatog
kolaboracioniste i narodnog izdajnika.O, svata sam mu radio...Ali,
ni u jednoj prici nije na kraju Ona ostajala sa gomilom kofera,
sama u noci.Veverica...Moda je ba listala urnal, ili izvirivala u
pravcu pilotske kabine, ocekujuci stjuardesu sa "duty free"
kolicima, u oblacima, na desetak hiljada metara iznad ove kilave
situacije.Mi smo, uglavnom, bili uveliko na zemlji. Doktor se ba
poteno ukopao, a i ja sam uukao glavicu u pesak...Pokuao sam da
napravim dramsku pauzu, ali se plaim da je ta pauza prekratko
trajala.Kao i moja dilema, uostalom...- ta nije u redu sa motorom?
Pomalo se razumem u te stvari...Dr je naglo doao sebi. Sa distance
koja nam je vie odgovarala, odjednom je poleteo u klinc.- To je
dobar auto... Stvarno dobar... Samo, ponekad se neto dogodi i...
Meni se cini da radi na dva cilindra...Znam da je to dobar auto,
nadrilekaru. Slucajno sam se jednom provozao u njemu. A to se tebi
cini, to si cuo od nekog...Dva cilindra? Ti ne bi primetio da radi
na dva polucilindra i irado eiru.Bolje cuti...Mislio sam to dok sam
ulazio u magacin i uzimao rafciger i mala pic-kleta, i namerno
nisam nita govorio. Ako je mislio da to radim zbog njega i da cemo
na kraju razmeniti adrese i slati jedan drugom cestitke za
"novaka", grdno se varao...Ali covek je dobio teki napad
papagajitisa.- Ima tu neki modul... pulna... E, ta pulna se
prekine, i onda, da ga ubije, ni makac...Modul? Pobrkao si, blento
blentavi, to je kod "apola 7". A pulnu okaci za uvo da misle da si
vaan cinovnik. pulnom te poplaio neki majstor, oni imaju radar za
takve tukane i samo ispaljuju carobne reci: elna, flanna, deksna,
buksna, a vi se hvatate za glavu koliko ce to da kota.Bolje se
istakni pa kupi novi auto...Kao da me je cuo.- Tu treba samo jedan
mali deo...Vie nisam mogao da izdrim.- Tu treba samo jedan mali
novi auto...Opa?Trgao se...Znaci, nita od prijateljstva i menjanja
duplikata znacaka i salveta...- Ko danas moe da kupi auto od
plate?Pitaj tatu. On je cuda pravio sa jednom platom. Uvek ste
imali auto kao vedska ambasada, nije mogao da prode neki sajam
automobila a da tvoj tatica ne spiska platu na neki BMW ili ono
veliko cudo sa "nianom"...O, tata je znao znanje, ali nisam ni ja
lo...Pustivi ga da saceka da donesem sprej za podmazivanje,
zatvorio sam karburator i polako spustio haubu.- U redu je...ta "u
redu je"? Nije mu bilo jasno. Ni verglanja, ni psovanja, ni
guranja...Nemoguce da je u redu...Vec sam sedeo u stolici i brisao
ruke "pucvalom", kad je pobono okrenuo kljuc. Motor je savreno
kresnuo, i mada je bio poprilicno ratelovan, u odnosu na zvuk koji
je isputao pri dolasku na pumpu, ovo je zazvucalo kao dovrena
simfonija.Izaao je i poao prema meni, i preventivno sam smislio
dve-tri najodvratnije psovke na svetu, za slucaj da se uhvati za
dep, ali nas je zdravstveni radnik obojicu potedeo te situacije.-
Hvala veliko...Pruio mi je ruku samouvereno, kao da je on meni
popravio kvar, no, iskoristivi privilegiju prljavih ruku, uvalio
sam mu samo podlakticu.Brii, nesreco. Rukovati se ipak necemo...I
pored toga, mahnuo je ulazeci u kola. Pokuao je da na licu sloi
neto to je trebalo da asocira na osmeh, ali nije prolo...- Recite
mi, molim vas, da znam, ta se pokvarilo?
cE, necu da ti kaem. Samo se zaglavio glupi automatski saug, ali
nece mi se tim podatkom mangupisati kod majstora.Odmahnuo sam
rukom.- Otiao je leaj na cegerlaufu...Polako je klimao glavom u
stilu "kao to sam i mislio" i spustio se na sedite.Nego ta
ce...Strpljivo i pedantno, cega sam se pribojavao, vezao je pojas i
namestio retrovizor.O, ne odvezao se, dabogda...U tom trenutku je
moda i Veverica vezivala pojas i gasila cigaretu. Cuo sam brum
nekog aviona koji se unjao kroz zvezde ba nad mojom glavom, ali to
bi stvarno bilo suvie...To je sigurno bio neki sasvim drugi
avion...Tiina koja je nastala za nekoliko trenutaka vukla je na
cisti D-moll, i, posle ko zna koliko vremena, ucinilo mi se da bih
mogao da napiem pesmu.Baladu, naravno...Prema pumpi su stizala neka
vozila, klinci su ili iz diska i vritali kroz prozor. Dobro da su
zakasnili...Bilo bi bez veze da su me videli ba kad su mi
stereo-muice uletele u oba oka istovremeno, i zamaglile ih na
trenutak...Neki nikad ne nauce. Vec mi je dosadilo da dobijam bitke
i gubim ratove.Putuj, Doktore, prosto ti bilo...Od mene ti nema vie
pomoci, pa sve da mi sledeci put naide sa zaglavljenim pesmejkerom,
a ne saugom...Majstori su napanjili metalce u kolima i sve se
ljuljalo od tekog roka i puberteta. Nisu imali pojma ta se
dogodilo.Svejedno...Znao sam da ce jednog dana, kad budu gledali
film o tome, sve njihove simpatije biti na mojoj strani.
Poglavlje 3Tih dana je bila takva sua, da se cak i Dunavom
dizala praina kad neka lada prode malo vecom brzinom.Pumpa je po
danu izgledala kao amerska reklama za osveavajuca pica. Face sa
tamnim "ogledalo" cvikerima i kapima znoja na celu, pas koji drema
u hladovini i poneka rerna na tockovima koja doplovi po asfaltu
gustom kao fil za tortu.Miholjsko leto? Ma jo gore. Sve se
pomerilo...Jo ce mi do kraja zavideti to radim nocu...Boba Drot, od
kog sam preuzimao smenu, inace dopisni clan tafete 4 x 100 metara,
bio je spreman da startuje cim me ugleda, a njegova famozna metalik
srebrna vespa uvek je cekala osedlana, za slucaj da stignem u smenu
koji minut ranije.Kad ga nije bilo napolju, to je bio siguran znak
da ima neki vaan razlog da me saceka. U devet od deset slucajeva u
pitanju je bilo neko muvanje oko zamene.Ovo je bio deseti
slucaj...Sedeo je podigavi noge na pult, sa ritualnom cigaretom u
uglu usana, i listao casopis sa slikama nekog izmiljenog arhipelaga
u junim morima. Izgledao je zadovoljno, kao da je upravo kupio
pumpu pod vrlo povoljnim uslovima.Ma, ne, izgledao je jo
zadovoljnije.Kao da je upravo prodao pumpu...0O, moj kolega iz
druge smene nikad nije bio izraziti trudbenik. Vrteo je neki svoj
sinemaskop od kog nije odustajao cak ni u vreme potpune dominacije
crno-belog.A i zato bi?Glavnu i jedinu ulogu u tom filmu igrao je
vie nego dobro.Njegov stari koji je bio pokrajinski "neko za neto"
i imao milicionera pred kucom, zaposlio je sina jedinca na pumpi jo
pre desetak godina, moda i vie. Po kazni...Decko je zanemario
fakultet, uhvatio se loeg drutva, i, poto ni vojska nije uspela da
od njega napravi coveka, Tata je nemilosrdno naslednika ibnuo u
udrueni rad.Naravno, svi su mislili da ce to biti prolazno...Ali,
Tata je bio prolazan...Pukao je kao feder na budilniku kad su ga
samoupravljaci uzeli pod svoje, u jednom od onih velikih
istorijskih trenutaka kad se ispituje poreklo imovine, kad se smene
dva-tri direktora, i poneki pokrajinski sekretar napie ostavku.I
Boba Drot se tako orocio na pumpi...U svakoj nesreci, kau ima
srece, a Bobina sreca je bila u tome to se sve to poklopilo sa
nestaicama benzina, sa bonovima, par-nepar registracijama i dugim,
dugim redovima, zbog kojih su pumpai naprasno postali vaniji od
profesora kibernetike i specijalista za kardiovaskularne
bolesti.Bolje je umeti nego imati, kae narodna mudrost...Svaka
cast...Ali Boba Drot je tipican predstavnik pojedinacne mudrosti:
umeti pa imati...Biti crna porodicna ovca nikako ne znaci biti ovca
u principu. Naprotiv...Ipak, nekom bi moda izgledalo cudno to mali,
obicni pumpa prelistava prospekt Mauricijusa.I meni je izgledalo
cudno...Znao sam da je mali, obicni pumpa vec tri puta bio na
Mauricijusu...Bobby je spustio noge sa pulta, lupio nadlanicom po
casopisu i odgovorio na moje nepostavljeno pitanje.- Imaju stranu
vezu za Madagaskar...Patio je za tim ostrvom, kao i za Peruom, i za
preostalih par mesta koja jo nije overio svojim pecatom.Naputovao
se kao kofer trgovackog putnika, ali bio sam skeptik u vezi s
njegovim skorim odlaskom na jug Afrike.Naime, tamo se ne ide preko
Singapura...Momci eljni putovanja nekad su odlazili u mornaricu,
ali Boba je pregledao Atlas sveta i zakljucio da ni najboljim
brodovima jo nije uspelo da uplove u Pariz, ili se usidre pod
Kineskim zidom, pa je odlucio da do tih mesta stigne drugim
prevoznim sredstvom.E, poto je skupe avionske aranmane otplacivao
malim televizorima, plasticnim telefonima i svilenim kimonima,
odjednom su svi putevi poveli u Singapur ili Hong Kong. Toliko se
muvao po tim varoima da su mu se i oci vec pomalo iskosile.- Pazi
stari... Cim prodam ono malo robe to mi je ostalo, palim na
Madagaskar. Isti dan...Ono malo robe? Njegova dnevna soba licila je
na sasvim dobro snabdeveni "free shop".- Ma idi Bobby... Nema
anse... Ti si ovisnik o vercu...Kaiprst mu je proradio kao brisac.-
Ne, ne, ne... Gotovo je... Samo kokteli, zeleni, plavi, narandasti,
i one "Njambe" sa belim zubima. Necu da udem u radnju...Malo je
zastao, shvativi da je preterao.- U stvari, samo suveniri... Golubu
cu doneti kokosov orah, da ga potseca na detinjstvo, a tebi cvikere
za sunce i koljku da slua more, da je onako nasloni na uvo i da si
tamo...Uvek mi je donosio sitnice sa putovanja, i ja sam se, kao i
svi mi, infantilno radovao tim stvarcicama.Cinio je to pomalo zato
to sam ja njemu cinio, zbog svih onih zamena sa kojima je kod mene
vecito bio u minusu, pomalo zbog narudbina kojih sam ga potedivao
kad su mu svi narucivali razervne delove za TV i baterije za sat,
ali ipak najvie zbog prijateljstva, zbog neke slicnosti i
saucesnitva koje je postojalo izmedu nas. - Cvikere za sunce? Nemam
ja nita sa suncem. Donesi ti meni cvikere za mesec...
Infracrvene... To mi vie treba. A koljku vec imam u kupatilu, pa mi
donesi bolje jednu malu garavu sa onim perverznim pupkom, ako uspe
da je prenese kroz carinu. Ako ne, nabavicemo uvoznu
dozvolu...Razvukao je irok osmeh. Znao sam da zamilja glatku crnu
lepoticu koju iznosi iz aviona prebacenu preko ramena, kao umotan
tepih.- Nije loe, nije loe... Ali, cekaj, nju nece moci da stavi na
uvo...Ne, nisam ga razocarao.- Nema brige... Na neto cu je vec
staviti...Drotove oci su se skupile kao prorezi na tednoj kasici.
Bio je neupotrebljiv za neke muke razgovore, sa njim se nije moglo
pricati o ofsajd pozicijama ili tukama koje su otpale sa udice, ali
su zato curice bile njegova omiljena tema.- Matori pokvarenjak... A
ja sam mislio da si rasista... Malu garavu... Nego, to sam i ostao
da ti kaem. Traila te jedna devojka, malopre...Trailo je mene vie
devojaka, ali to je "malopre" samo u odnosu na krstake ratove,
samim tim, te devojke odavno nisu devojke, to samo potvrduje da je
u pitanju potpuni nesporazum.- Ne verujem... Zato bi me
traila?Bobby nije bio zadovoljan mojom reakcijom. Znaci, jo jednom
sam dobro odglumio ravnodunost.- E sad... Otkud ja to znam...
Mislim, neki intervju...Misli? E, ako je intervju, onda je ta cura
sigurno iz zavoda za zatitu spomenika. Ja sam svoje pesme otpevao,
svoje autograme podelio...Nita nije ostalo...Kalendari za koje sam
se slikao ne vae vie ni u najzaostalijim krajevima nae zemlje.Ma,
price o "bivima" samo popunjavaju prostor izmedu lica sa naslovnih
strana i horoskopa. ta ce kome to?Zna se koja vrsta prica pocinje
sa: Bilo jednom...Ne hvala, vec izvesno vreme ne verujem u
bajke...Boba nije mislio tako. Svet je bio njegova ulica, a ipak je
smatrao da slika u novinama menja neto u ivotu.- ta te kota? Bla,
bla, truc, i gotovo... I, moda i umuva neto, ta misli?Skoro da sam
mu rekao ta mislim, ali tad su se, iako sa malom zadrkom,
aktivirale moje cuvene kocnice.Njemu se to ucinilo kao nedoumica.-
Pazi, riba je mracni mrak. Prevela bi copor pedera u pravu veru.
Samo kad bi se malo koncentrisala...avo ce ga znati. Moda je u
pitanju neka prakljaca koja je jednostavno Bobin tip. Znao sam
gospojicu koju su jedni opisivali kao cicu sa dobrim dudicama, a
drugi kao sisatu kravetinu.U pitanju su nijanse, jedva primetne,
kao recimo ta koja odvaja macku od domaceg goveceta, pa je zato
bolje da se o ukusima ne raspravlja.Mnogi su doktorirali piuci o
tome, i stvarno nema smisla da se i ja uputam u tu problematiku
svojim naivnim primerima.Zato sam skrenuo temu...Kad je Drot u
pitanju, temu je najlake skrenuti ka devizama i crnom kursu. Jo par
minuta smo davili o markama i dolarima, a onda sam ga polako
otpratio do vespe.Devojke? Ah da, cuo sam za njih...Cak sam ih i
video...Jesam, stvarno...Neke, dodue, u prolazu, izdaleka, kroz
prozor kola ometan brisacima, ali zato neke iz neposredne blizine,
iz cudnih uglova, pod dnevnim svetlom i pod vetackim
osvetlenjem.Da, neke sam ba dobro zagledao...etao sam gluvoneme
lutkolike kozmeticke poligone, raspravljao o sutini sa runjikavim
intelektualkama u debelim puloverima, i bio na ivici
homo-seksualizma, vodeci na utakmice promaene tatine sinove, curice
koje su nosile muke jakne i tukle tri piva po poluvremenu.Posle su
me razvukle lokalne polegue, sa kojima sam se upoznavao i opratao o
istom troku, pod tuem, pred polazak...I sve je u redu...Zaboravio
sam imena, brojeve telefona, madee na bezobraznim mestima, nicega
se vie ne secam.Svi pravi mangupi boluju od amnezije...Pamtim samo
onu paniku hemije u vazduhu, kad se Veverica pojavila na vratima
kafea "Charlie", sa rukama u depovima pantalona od tvida, ogrnuta
mirisom decembra i pecenog kestena koji vie ni jedan fajront nije
uspeo da izjuri iz lokala.Da, nedavno sam svratio na cugu. Taj kafe
jo uvek tako mirie...Te veceri na pumpi, sve do 23:47, bio sam
spreman da se opkladim da se to dogada samo jednom u ivotu.U 23:48
izgubio bih opkladu, jer se dogodilo drugi put...Da se razumemo,
nije mi osamnaest godina. tavie, devojcice i decaci iz mog razreda
vec su proslavili i petnaestogodinjicu punoletstva. Slava
im...Odavno ne startujem na prvu loptu. Palim se na dugogoreci
fitilj. Mata me je upropastila...Uvek sam uz likove smiljao
karaktere, boju glasa, male navike i omiljene pisce, i nikad se to
nije poklopilo sa njihovim pravim osobinama.Uvek sam ljude zamiljao
boljim nego to jesu, i tako sam nekako i proao...Zato nisam naseo
na siluetu koja je izala iz automobila zaustavljenog na kraju
pumpe, kod aparata za promenu ulja.Vozac nije ugasio svetla i
farovi su kroz tananu letnju haljinu projektovali duge, vitke
noge...Hej, svetska silueta. Nije joj mesto tu...Sigurno je ispala,
slucajno, iz nekog magazina, i samo je svratila da pita kojim se
putem moe najbre vratiti u svoju reklamu za parfem.Iz prakse mi je
bilo poznato da takve siluete uvek imaju olakavajucu okolnost.
Stakleno oko, karijes dvojku ili nosinger kao kljuc od ludnice.Na
udaljenosti do koje se primakla jo nisam uspeo da uocim ni jedan od
navedenih detalja, ali nije me to zbunjivalo.Zbunjivalo me je to to
uopte nije izgledalo kao neko ko dolazi negde. Ne. To je izgledalo
kao Neko Ko Dolazi Meni. Kao neko ko mi opet dolazi...Prila je
sasvim blizu. Sad sam vec bio sasvim siguran da se radi o
"skrivenoj kameri".Bila je lepa kao san umornog andela...Gde je
zamka? Ah, da, ostao je jo sopran. Znao sam da ce sve upropastiti
kad zapiti kao cajnik.- Dobro vece...Alt?Setio sam se jednog plavog
i dubokog mesta u moru koje sam video visoko sa magistrale, u
prolazu, i vie nikad nisam uspeo da ga nadem.Otkud mi je to palo na
pamet?- Dobro vece...Pokuao sam da ne izgledam kao valavi mesni
valeri koji se iskeze kad vide neto tako lepo, ali je malo
verovatno da sam uspeo u tome.andor me je spasao. Izvukavi se ispod
camca protegao se i glasno, prostacki zevnuo, ne stavljajuci apu na
usta.Okrenula je profil na trenutak.
Kao ono u starim filmovima, kad se nekom opaljenom vraca
izgubljeno pamcenje, zatitrala je slika zadnjeg sedita Naduvenkovog
"golfa", i jedan pogled, kraci od slobodnog vremena leptira koji
ive jedan dan.To je, znaci, ta ticica? Saputnica onog frkadije od
pre neki dan?Brzo sam pogledao auto koji ju je dovezao, bio je
zaklonjen senkama efovih omiljenih breza, ali poziciona svetla su
bila dovoljna da pogodim o kom se modelu radi.Laknulo mi
je...Pomislio sam da je to objanjenje za sav taj
elektricitet.Protumacila je da je taj uzdah upucen Naduvenku.- Miku
je neprijatno zbog onog, pre neki dan. Zato su stali malo
dalje...Ne vredi. Napetost nije nestajala...Dok sam gledao kako
dolazi, neko mi je neprimetno zatakao zapaljenu ipku dinamita za
uvo, i ta stvar je jo itala tamo, preteci da eksplodira, svakog
casa...Na srecu, ivci su mi jo uvek kao uad za lepanje pokvarenih
nosaca aviona.- Nema problema. to se mene tice neka dode... Samo,
ako je vec eleo da sklopi primirje, bolje da je uzeo belu "zastavu"
nego beli "golf"...Osmehom je registrovala tu malu igru reci, i
tako prola jo jedan test na ispitu savrenosti.Onda se
uozbiljila...- Ali... Ja nisam tu zbog toga. Zar vam kolega nije
rekao? elela bih da piem neto o vama, pa sam svratila da se
dogovorimo. Oni bi posle doli po mene... Ako ne smeta?Ako ne smeta?
Boba Drot je bio u pravu. Ona ne bi smetala ni tek vencanim
pederima na medenom mesecu...- Ne smeta, naravno...Postojala je
opasnost da njeno grubo prisustvo narui harmoniju tog plemenitog
mesta, da poremeti sklad naslaganih limenki motornog ulja i boca
destilovane vode, ali sam ipak odlucio da rizikujem i dozvolim joj
da ostane malo.Mahnula je rukom...Naduvenko je, izgleda, motrio kao
lovni terijer, jer je istog casa dao gas i zbrisao u noc. Poeleo
sam mu da ga iza okuke pokupe na vojnu vebu i da se tek za dve-tri
nedelje vrati po devojku cije ime jo nisam znao.- Ja sam
Mila...Nego ta si. Ali, nismo se ovde okupili da se hvalimo.- Slaem
se...Verovatno su je svi davili na taj fazon. Kao da se ljutnula,
ali sasvim damski. Malo, malcicko.- Svi me tako zovu. Ime mi je
staro, dugo i runo...To svi kau. Znate li ikoga ko je zadovoljan
svojim imenom?Videla je da ne odustajem. Osmehnula se u znak
predaje.- Emilija...Emilija? Stvarno su mogli to davanje imena da
shvate malo ozbiljnije. Ko su ti ljudi koji su mogli jednu malu
bebu nazvati Emilija. Emi...Lija...Moj nepogreivi instikt za
nadimke odmah se uklopio uz njen radoznali nosic i dugi rep od
pirgave kose.Lija...No, vec je bio krajnji momenat da prestanem da
blenem u nju i da i ja neto kaem.- I moje je staro i runo, ali,
dobio sam ga po dedi, nema smisla da ga menjam. Ime je sve to sam
nasledio od porodice...Dopadalo joj se kako se ponaam, i nije cudo.
Bio sam bar deset godina mladi nego poslednjih dana.- Nemoguce...
Sigurno ima jo neto...Zackiljio sam i pogledao navie kao da
pokuavam da se setim.- A da, da, da... Laem... Nasledio sam i visok
krvni pritisak...Slatko se nasmejala, pa sam se nasmejao i ja, ali
moj osmeh je malo gorcio. To to sam rekao bilo je kriticno blizu
istine.- Mene zovu Dokej...Izvadila je neto iz tane i pruila ruku
kao da mi poklanja tu stvar.- Zato Vas zovu Dokej?Kasetofon? Mali
"reporterac" kojih sam se nagledao...Zatvorio sam oci i postrojio
novinare uza zid, kao osumnjicene u policijskoj stanici.I sve sam
ih identifikovao...Pokvarila je caroliju...Mala nocna znatielja
diskretno me podsetila da njoj nisam potreban ja, nego prica. I to
ne cak ni prica o meni, nego samo i jedino prica...Nekoliko
trenutaka nisam pazio na lice i na njemu se sigurno desila neka
promena, jer ona je to primetila.- Ne elite da pricate o tome?Da
zna da elim. Voleo bih da kaem citav ivot u jednoj dugoj, duuugoj
recenici. Ali samo tebi, Rido, ne glupim novinama. Necu fotografiju
na kojoj tocim benc, pored neke slike iz Dana Lavova...Nek neko
vaniji novim pokolenjima poslui za primer o neminovnoj prolaznosti
slave...- Ne. Ne elim. Ni o tome ni o bilo cemu...Konju...Glupa,
trapava, gruba, dlakava balkanska konjino. Ko si ti da zbog svoje
sujete i bezvezne price uskrati staroj pumpetini najlepi osmeh koji
se tu dogodio?- Ja sam kriva... Ucinilo mi se da je u redu...Pola
je ka vratima i skoro sam podigao ruku da je zaustavim.Ponovo mi se
ucinila kao neko moj, kao neko kome ne smem dozvoliti da ode.Dola
je do vrata, naslonila se na okvir sasvim mirno, ali se nije
okrenula.- Rekli su mi da vie nikad niste hteli da pricate o tome,
i zato sam prvo i dola da se dogovorimo, ali... Malo sam se
zaboravila, izvinjavam se...Preterao sam...Dolazili su novinari i
pre, sad vec dugo nisu, ali njih sam uvek nekako mogao da prepoznam
i da ih docekam na gotovs, kao je suvo lice poneto vetrom.Ona me je
prevarila. Nije htela, i nije znala, ali uspela je da me zatekne
bez obrambene maske, i uplaila se kad sam je na brzinu stavio. Da
je bila na mom mestu, sigurno bi me razumela.Ali, svako je uvek
samo na svom mestu...Tako sam i ja bio na svom, na korak iza
nje.Poeleo sam da joj dodirnem rame prstima, da kaem neto to bi me
opravdalo, ali ostao sam sto kilometara dalje i izvalio glupu
sindikalnu ispriku.- Ne, ja se Vama izvinjavam...Ni na to se nije
okrenula.Odmahnula je rukom to je moglo da znaci: U redu je...Ali
najverovatnije je znacilo: Idi s milim bogom...- Da li bi mogli da
mi pozovete taksi?Ne bih. Kad nisam odao telefonsku tajnu zbog
klempavog Doktora, kog sam eleo da to pre maknem s ociju, necu ni
tebi pomoci da ode, mala uvredena lisice...Napravila je jo jedan
korak i zastala na pragu. Onaj pokvarenjak od vetra jedva je
docekao da joj se zavuce pod iroku staromodnu haljinu.Verovatno
greim. Haljina je sigurno bila modernija nego to je to mogao i da
pretpostavi deurni pumpa...Staromodna, u najlepem mogucem smislu,
bila je ta lepa slika.Devojka sa vihorom pod haljinom, od
nepoznatog autora...Spustila se u "moju" stolicu, i gledala negde
kroz mrak. Znao sam da svakog casa moe naici neko ko ce je zauvek
odvesti.Priao sam i seo na visoki prag, malo iza nje. Tako sam
mogao neprimetno da zavirim ta se dogada na levoj polovini njenog
zamiljenog lica.O, samo to ne...Prkoseci zakonu gravitacije, u
njenom oku je blistala malena suza, a onda se ipak otkinula i
nestala putujuci kraj nosica.Znam, more je potopilo Atlantidu, i,
krckajuci stene kao lenike, iaralo lokalnu planetu. Brzaci lome
turbine, a mutne velike reke nakrive eir, pa potope Kinu i Indiju
kao veliki ve. I nikom nita...Ali, suza je kraljica. Suza je
najmocnija vodena sila.Trudeci se da to ne deluje nervozno, lupkao
sam neki takt, pokuavajuci nezrelo da privucem njenu
panju.Neuspeno...Na srecu, Tajni agent andor nije me isputao iz
vida, pa sam se obratio njemu, a njemu sam nekako i navikao da
pricam.- Nema tu nekog zapleta... Jednom sam zakasnio u kolu. Prvi
put sam zakasnio u kolu... U stvari, prvi put sam uopte negde
zakasnio. A padao je sneg, kao sumanut. Onda su padali veliki
snegovi i nije se videla druga strana ulice... Ja je nisam video...
Iao sam u prvi razred, obukli su mi sve novo, i kariranu kapu, to
je bio prvi dan posle Nove godine... I bio je jedan prozor usput,
bilo ih je vie, ali taj mi je odgovarao, bio je nizak, i uvek pun
nekih cedulja, prodaje se med, krevetac, domace vino, i ucinilo mi
se da se pojavila nova cedulja. A prozor je bio zamrznut, i ja sam
duvao da ga odmrznem, i virio i zakasnio. Minut, moda, ili pet, ne
znam, sigurno sam mnogo due stajao pred vratima plaeci se da udem.
I, kad sam najzad uao, ucitelj je rekao, zbog one arene kape, ili
zbog toga to je nisam skinuo, ne znam, rekao je: A, evo, stigao je
i neki dokej... I svi su se smejali, a ja sam stajao ukopan, kao
mala karirana pecurka. I nadimak je ostao zauvek... to je ta prica,
nita posebno. Tako me i danas uglavnom zovu Dokej...Ne znam kad je
pocela da me gleda, ali nije prestala ni kada sam podigao glavu i
pogledao je pravo u oci.Oni koji su nekad uspeli da vrate osmeh na
lice na kom jo ima tragova suza, znaju kako je to dobar osecaj.-
Lepa prica...Nisam vie eleo da budem grub, ali sam nekako morao da
nas vratim na pravi razlog naeg susreta.- Stara prica. Nove vec
nisu tako lepe...Pogledala me cudno, kao da misli da sam buntovnik
bez razloga, i odjednom se i meni ucinilo da sve to i nije tako
vano.Preuzela je servis.- Piem za "Lunu", to je enski list, ne znam
da li ste culi?Nastavio sam da miram. Nabrao sam obrve kao da
pokuavam da se setim, a ne ide mi...U poverenju, nije se moglo
sastaviti ni sat na TV-u a da bar jednom nije pompezno reklamirano
ta "Luna" u sledecem broju, izmedu ostalog, donosi...No, izgleda da
sam je prevario...- Svejedno, nije ni vano... Kad sam Vas ono
videla tu, nedavno, to mi je nekako... ta ja znam... Presluala sam
ponovo sve te ploce, otkrila jo neke pesme, i bilo mi je tako...ao?
Prilicno nespretno je izbegavala tu rec.- Bilo mi je teko... cudno.
Nisam uspela da nadem nikakvu vezu izmedu tih pesama i ovog
mesta...Primetio sam da joj glas sve vie prelazi u apat i pourio
sam da neto lupim. Nocas se u mom bircuzu vie nece plakati.- Ali
nali ste bar oficira za vezu...Vidim li ja to izvesne nagovetaje
osmeha?- Pa da. Jedino Vi i znate...Prekinuo sam je podigavi prst.-
Nemojte mi vie govoriti "Vi". Stalno se okrecem da vidim ko mi se
to ubacio u pozadinu.- Ali, i Vi meni govorite Vi...andor me je
ponovo izvadio. Dogegao se i seo kraj njenih nogu, a da ona,
okrenuta ka meni, to nije primetila.- A ne, ja to mislim u mnoini,
na tebe i andora.Tek tada je spazila najvernijeg covekovog
prijatelja, bar kad je ovaj covek u pitanju, i glasno se
nasmejala.Sad sam vec znao da ce mi taj smeh nedostajati.- andor?
O, Boe, kako si samo mogao da tako nazove psa?Opa, dve lepe stvari.
Rekla je "ti", i nije ni pomislila da je neko drugi mogao da kumuje
malom psu.- Ne, nisam ga ja nazvao. Tako mu pie u ispravama. andor
je inace luksemburki gonic, vrlo retka vrsta...Bilo joj je jasno da
je aca surovi meanac, ali joj to nije smetalo da ga pomiluje.
Repati poltron se istog casa prevrnuo na leda.- alim se, naravno...
ef ga je nazvao uca, ludim od invencije, pa sam hteo da ga ofarbam
u crno, samo da zeznem efa, ali sam shvatio da je ipak
jednostavnije da kucu drukcije nazovem i nazvao sam ga andor,
sasvim slucajno. Ali sad mi sve vie i vie lici na nekog pravog
andora...Pas je za to vreme samo podizao i sputao ui. Jo mu se nije
dogodilo da u nekom razgovoru toliko puta pomenu njegovo ime.- I?
Gde smo stali?To pitanje ju je trglo iz dobrog raspoloenja, i glas
joj je ponovo dobio onaj bojaljivi prizvuk.- Na list se bavi drugim
stvarima, ali je urednik u principu veoma zainteresovan, mislim
zbog tiraa i svega, i spreman je da objavi feljton, vie nastavaka,
i da uvede rubriku o tom vremenu, pocevi sa tobom...Cekaj, ovde
neko vara. Sad se prave feljtoni o smenjenim generalima i
ministarskim valerkama, a ne o bivim pevacima...- Ko je taj tvoj
urednik, znam li ga moda?Kimnula je glavicom, zadovoljna razvojem
situacije.- Brzak... Rekao je da vas... da TE puno
pozdravim...Brzak? O, to je stvarno od srca. Dakle, prokleti alkos
je jo iv...Tacno sam ga zamislio u prljavoj, vecitoj zelenoj jakni,
koja bi trebalo da izgleda terenski, kako grokce u slualicu: -
Mala, ti izvuci jednu rec od te budale, a ja cu objaviti
feljton...Lepi pirgavi amater jo nije provalio zlocudni humor
starih profesionalaca. Ona je mislila da radi neku pravu stvar.- Pa
ako te interesuje, morao bi mi pokloniti desetak dana...Ne
interesuje me. Ali cu ti pokloniti ta god poeli...- ta kae na noci?
"Hiljadu i jedna noc - part 2". Hm? Samo, zbog toga ce morati tri
godine svake noci dolaziti na pumpu...Digla je dva prsta kao klinci
u koli.- Da ili ne?E, Lijo, Lijo, mali Mandrak si ti. Nisam
primetio trik, ali ti si to "Da", kao zeku iz cilindra izvukla jo
iz one arene dokejske kape...Ne znam kako ranije nisam primecivao
da benzinska stanica na starom putu za Beograd ponekad lici na
avetinjski grad...Godinama sam vodio jedan davno zavreni rat, kao
oni suludi samuraji, zagubljeni po pacifickim ostrvima, koji nikad
nisu priznali poraz.Da li sam ga ja to upravo priznao?Ne jo. Samo
sam konstatovao da je rat zavren...Ali, neto je sumnjivo oko
ishoda. Izgleda da nisam ba jako na pobednickoj strani. Nigde ni
traga vatrometu...Naprotiv...Mesec i ekipa su se pritajili iza
oblaka, podravajuci tiinu kojaje nastala po Emilijinom odlasku.
Bice bolje da se sklonim unutra.U takvim nocima davoli sa kofama i
lopatama tiho se sputaju u Veliki Tihi Rit.Oni se uvek snabdevaju
tu, kad im ponestane mraka...
Poglavlje 4U tekim predratnim i okupacijskim vremenima, moj
predak, poznat po nadimku teta, imao je u glavnoj ulici gvodarsku
radnju na veliko i malo, o kojoj je vodio brigu.Kad su oslobodili
grad, oslobodili su i mog dedu te brige.Vie nije morao da brine o
radnji, kao ni o dve velike, lepe kuce koje je do tada imao.Morao
je brinuti samo o tome da ne gunda preglasno kad prolazi pored
njih...Nasluao sam se tih gundanja praveci mu drutvo na putu za
vinograd. Bio sam klinac, ali sam vec razlikovao te reci, kojima
sam mogao da zaradim smeh ako ih jednom izgovorim, i amarcinu ako
ih izgovorim i drugi put.Deda mi nikad nije pricao o tome, ali
raspitujuci se kod ostalih clanova porodice zato on uvek psuje na
istom mestu saznao sam da su te kuce nekad bile nae, ali da smo ih
dali nekim siromanim ljudima, i da to ni slucajno ne spominjem u
koli.Bojim se da sam suvie sedeo kraj Deda-tete, i da je virus
njegovog baksuza preao i na mene.Bio je rodeni gubitnik...Cuo sam
da je bio kolar i kovac kakav se retko rada. Prica se da su cak iz
Pete i Erdelja dolazili nacvrcani baroni i svinjarski trgovci, zbog
cuvenih lakih "paradokih" ceza kakve je samo moj deda pravio.Ali,
onda se izvesni Henry Ford pojavio u njegovom ivotu, prvi
put...Tu-tuuuuuuuuuuuuuuu!Automobil nije odmah izbacio iz igre sve
klasicne konje, ali je zacarao najvanije i najlovarnije muterije i
vie niko nije narucivao ni kocije, ni fijakere, pa cak ni
karuce...Potkovica nekom i donese srecu, ali veoma retko potkivacu
ili potkovanom, pa se Bata teta prebacio na sve i svata, muvao,
trgovao, zakidao i vercovao, samo da bi nekako postao Gospodin.Neki
zlobnici misle da poneto to je radio ba i nije bilo najpotenije, pa
zato verovatno Deda i nije dospeo na onaj prazan list papira koji
predstavlja spisak svih onih koji su se poteno obogatili, ali
ostaje cinjenica da je postao Gospodin, i da su svi skidali eire i
govorili "klanjam se" kad on predvece izvede svoj bambus-tap u
etnju.Postao je Gospodin u najgori cas...Nailo je vreme Drugova i
bilo je sramota nositi odela s prslukom i arana sa pijace na Badnji
Dan. Vie niko nije skidao eir, u stvari, svi su ih skinuli i metali
kackete i francuske kape koje se ne skidaju makar kome, pa je
Gospon teta shvatio da ce ponovo morati da muva, trguje, zelenai i
jajari, samo da bi nekako postao Drug...Ali nije uspeo...I da
jeste, opet bi bio rtva zavere, jer su u meduvremenu Drugovi
naprasno postali Gospoda, to je obrnuti, i, sudeci po masovnosti,
izgleda neto laki proces, no, kao to rekoh, nije uspeo...Imao je
neke anse pred kraj, jer je totalno posenilio i podetinjio, ali
tada mu se Henry Ford po drugi put umeao u ivot.Jedan daleki
potomak mister Forda, tamnozeleni "peugeot 404", pokupio je
zamiljenog starca iz etnje i odvezao ga direktno u predgrade
neba.Auto je bio relativno velik, ali je imao malu registraciju,
tako malecku da se nekako zauvek zagubila u sudskim aktima.
Rezultati istrage nisu bili u Dedinu korist, ali su pruali priliku
da mu se na epitafu napie da je ispustio duu pretrcavajuci ulicu u
osamdeset i osmoj godini.Alal vera...Ako postoji raj, na ta
pomiljam sa dozom rezerve, i ako je moj saputnik sa taljiga u
njemu, u vezi cega sam takode sumnjicav, nadam se da je konacno
uspeo u nekom poslu.Snaci ce se draga starudija, ne bojim se ja za
njega...Ako vec ne otkupljuje perje iz krila andela, pokuace da
proturi biuteriju i praporce za vraje rocice, ili ce smisliti neku
belonebesku prevaru kojom ce povratiti sve to je izgubio na ovom
svetu.Istina, svojim poslednjim "poslom stoleca", poslednjim u
telesnom ivotu, obezbedio mi je dvosobni stancic na mansardi, to je
lep gest, iako je za tih pedesetak kvadrata dao cetvorosobnu kucu
sa velikom batom, ciji bih jedini zakonski naslednik takode
bio.Naime, teta je saznao iz poverljivih izvora, alijas od
gospodina Muickog, s kojim je svakonocno igrao lorum u Zanatskom
Domu, da ce se izvesna kuca uskoro ruiti zbog izgradnje mosta, i da
ce svaki pedalj u njoj tada vredeti bogatstvo.I, zagrizao je,
veliki kalkulator, koji nikad nije imao ni depni kalkulator...Sve
svoje racunice izvodio je malom mastiljavom olovkom, na kojoj je
bio nacrtan pelikan, i koja je izgledala zaista lepo, ali je
definitivno imala fabricku greku, jer su sve te racunice do kraja
ispadale pogrene...Naao je "rtvu" za trampu i sve obavio na brzinu,
da ne bi slucajno prozreli njegovu pekulaciju, ali, na alost, dalji
razvoj dogadaja pokazace da je most izgraden neto dalje, preko
reke, to mu je nekako i prilicilo, i da fatalna kuca sa malim
stanom u potkrovlju nikad nije sruena.Za razliku od Caleta...Doiveo
je teak nokdaun, vrativi se sa puta i saznavi za veliku
transakciju, i od tada, pa do kraja ivota, moj otac nije vie nikad
rekao svom ocu ni jednu rec duu od dva slova...Stari i ja smo,
dodue, iveli u stanu koji je dobio od firme, ali on je znao, kao to
je znao sve, da smo ostavi bez svoje stare kuce za sva vremena
ostali bez svog komada zamlje na ovoj planeti...A Deda teta je
izgleda ba i cvikao od svog komada zemlje. Od onog komada nad
glavom...Nadao se da ce iveti hiljadu godina, i, kad je proao
osamdeset i sedmu, uplaio sam se da zaista i hoce...Male prakticne
stvari, kao oporuka, ili prepis stana, na primer, verovatno su ga
podsecale na vonju ulicom kojom se svi stanovnici ovog grada bar
jednom provozaju, i ja nisam imao srca da insistiram na eventualnim
dobrim stranama administracije.I tako sam, kad je doao taj dan, jo
jednom platio mali stan pod krovom, kroz nasledne takse i
nagomilane neplacene racune.Pokuavajuci da prevari citav svet,
uspeo je da prevari samo mene, i jo neke koje je voleo...No, sve
sam mu oprostio, jer stan je ipak naglo dobio na vrednosti onog
casa kad se na njegovim vratima pojavila Emilija Kovacev, rumena
kao breskva, tegleci veliki sportski bicikl.- Malo sam
zakasnila?Desetak godina, po mojoj slobodnoj proceni, mada mi
tam-tam pod majicom alje tajanstvene poruke da si stigla na
vreme...- Hej, udi... Zar je to vec cetiri?Prihvatajuci bicikl
krivio sam se prema nekom izmiljenom satu, iznenaden kako je to
vreme proletelo. Vec cetiri?Medu nama, sekund pre zvona,
konstatujuci da je dva do pola pet, definitivno sam odlucio da
nikad vie ne kupujem casovnike sa olovnim kazaljkama...Njen nosic
vrteo se po sobi kao periskop.- Ima zgodnih drangulija tu...Oduvek
su me nervirale otrokonde koje upadaju u stanove kao sovjetski
obavetajci...- Jao, da li je ovo original... Gde ste ovo
nabavili... A poto je, ako se sme znati... Jedna moja prijateljica
ima istu ovakvu, ma istu istacku...Lija me nije nervirala. Ne samo
da nije postavila ni jedno od ovih pitanja, nego sam je, vrativi se
sa terase, zatekao tacno tamo gde sam poeleo da bude.Sjajne laljive
stvarcice mamile su sa svih strana, ali ona je izabrala staru
fotografiju na zidu, jedinu fotografiju u citavom stanu.Okrenula je
glavu ka meni, ponovo pogledala sliku, i vratila mi
pogled.Savreno...Od mene je najlake dobiti odgovor kad ne postavi
pitanje.- Ovo je Popac... To je njegova gitara... U prsluku je
Martin, Lufter smo ga zvali... Ovog treceg ne znam, ali je u
sredini pa nisam mogao da ga isecem. Stavicu tu neku
nalepnicu...Dotakla je prstom lice zamiljenog decaka koji je sedeo
u travi.- Nemoj... Ba si bio sladak...Bio? ta bio?Da mi je
osamnaest vec bih startovao sa tim pitanjem, ali rekao sam da mi
nije osamnaest i to vie necu ponavljati.- Kafa?Okrenuvi glavu
prebacila je kosu preko ramena, i jedan oblacic parfema zapleo mi
se u trepavice kao odbegli deciji balon u telefonske ice.- O... Ja
pijem samo espreso...Samci imaju privilegiju malih rituala. Ne
skupljam marke, i ne sluam klasiku, ali imam aparat za espreso,
svoj oltar u kuhinji...- Fino. I ja...Kockice ecera ba i nisu jako
bile kockice, bile su u obliku znakova na kartama, i, uzimajuci ih,
dobro sam pazio da na njen tanjuric ne zapadne neko srdace. Takav
kicer ipak nisam.Pik je bio sasvim u redu...Jo je stajala pred onom
fotografijom, kao pred ogledalom.- Ovo je neka posebna slika...
Tako je nekako... daleko...Znam. Jo niko nije uslikao vreme, ali
ponekad mi uspe da ga zamislim kako se valja i huci kao velika siva
lavina.- Da. Daleko je... Negde tamo gde moda i pocinje
prica...Emilija je brzo, ali pazeci da time opet neto ne pokvari,
pritisnula crveno dugme na malom kasetofonu.U ivotu ima glupih
situacija vie nego to ih uspevamo potroiti, pa nas tako poneka od
njih i mimoide. Sigurno sam i ja neke izbegao, ali mislim da sam
one najvanije ipak zakacio.Oni koji su uvedeni u novi razred, u
novoj koli, a usred polugodita, usred casa i usred puberteta, znaju
o cemu govorim.- Ovo je va novi drug...Novi Drug je imao ispeglanu
kolsku uniformu koja ga je stiskala kao "gvozdena devica", ali to
nije bila jedina sprava za mucenje kojoj je tog dana bio
podvrgnut.Maina za ianje, kojom je majstor Simce muke clanove nae
porodice nagrdivao godinama, prola je tog prepodneva kroz moju kosu
kao kombajn, ne pazeci na tanane niti samopouzdanja upletene u duge
letnje ike.Good bye, George Best...Kao za inat, neki decaci su
imali frizure po uzoru na levo krilo "Manchester Uniteda", a ja sam
izgledao kao da upravo krecem na slet Sokolske Omladine.- Sedece sa
Martinom, poslednja klupa, srednji red...Tako sam upoznao Luftera.
Mislio sam da nije normalan...Bio je neprijatno, tako reci odbojno
uredan. Sveske u plavom pak-papiru, mirgla za iljenje vrha olovke,
i pernica na kojoj se videlo da je stara nekoliko godina,pa ipak,
na njoj nije bilo naziva rock grupa, ili enskih imena urezanih
estarom.Sve bih to od bukastih cipela do gornjeg, naravno
zakopcanog, dugmeta na koulji, nekako i podneo, ali postojala je jo
jedna stvar koja mi je pomerala centar za ravnoteu.Navlake...Crne
klotane navlake za rukave, kakve nose samo bankari u kaubojskim
filmovima.- Gde stanuje? U tu kolu sam preao kad smo se preselili u
stan koji je Cale konacno dobio u nekoj od onih velikih kutija za
cipele koje arhitetke projektuju jednim jedinim lenjirom.Ni adresa
nije bila bolja...- B-/16...Zazvucalo je kao model saveznickog
bombardera, ali Martin se ranije doselio i vec je bio u fazonu
ifrovanih ulica.- Ej, to je do nas... ta, i tvoj stari je vojno
lice?Moj Cale? Dobri vojnik vejk?- Ne. Moj stari je sumnjivo
lice...Tad se prvi put nasmejao nekoj mojoj ali, ali to je bilo
kobno po njega. Shvatio sam da imamo istu icu za smeno i
nemilosrdno sam tukao po njoj, u najgorim mogucim momentima po
Martina, u komemorativnoj tiini pismenih zadataka, i zavreme dugih,
psihodelicnih monologa naeg razrednog.Klupa koju smo delili
sledecih osam meseci izgledala je kao Berlinski zid. Jedna strana
bila je cista i uredna, sa stvarima spremnim na smotru na koju je
Luftera tata potpukovnik navikao, a druga, koju sam ja koristio za
sakrivanje stripova, drecala je kao bruklinski metro..I, kako to
vec biva u praksi, moj sused je, skidajuci ciglu po ciglu, sve cece
provirivao na arenu stranu, i bilo je samo pitanje trenutka kad ce
pokuati da prebegne...Taj istorijski trenutak se sasvim pribliio
kad se doktor Popovicki sa svojom porodicom doselio u dva trosobna
stana u naem ulazu, i, probivi zid izmedu njih, otklonio osecaj
teskobe koji novogradnja ponekad natura.I tako, nad
samoupravljacima i penzionisanim eleznicarima, visoko na poslednjem
spratu, van dometa takozvanog mirisa kiselog kupusa iz podruma i
van dometa komijskih ogovaranja, zasvetleo je stan doktora
Popovickog, kao izlog robne kuce pred Novu godinu.Odatle, iz
suterena oblaka, sputali su se Gospodin i Gospoda Doktor rano
ujutro, i vracali se kasno u noc, a oko podne bi, obicno, i lepa
srnolika devojcica prostepovala kraj nas svojim lakovanim
cipelicama, ostavljajuci nam miris finog sapuna i mogucnost da
gledamo kako odlecu svileni leptiri u njenoj kosi.A onda se jednog
dana pojavio i majstor...Bio je na vrnjak, i uvalio se izmedu
Lufterovog marta i mog septembra tako lako i logicno, da smo se
zacudili kako ranije nismo primetili da nam nedostaje.Popac...Ne,
nismo ili u isti razred, to sebi nikad necu oprostiti, ali bar smo
zajedno ili u kolu. Pardon, zajedno smo ili do kole, a onda smo
naglo skretali levo, prema Kanalu, u kom su se tad jo srebrile
velike, pljosnate deverike.Popac je imao nekoliko blanko
opravdanja, ja sam imao kutiju najboljih, "panskih" glista, a
Martin je imao lo predosecaj i dugo se kolebao, ali poznato je kako
je proao Pinokio kad su ga onaj Lisac i Macor uhvatili pod
svoje.Ali poznato je i to da Papa Djepeto nije bio
potpukovnik...Kad je provaljena afera "Kanalgejt", i kad je
Martinov otac saznao da mu sin citave nedelje nije bio u koli, na
drug je postao rtva vojne hunte i sutradan se pojavio modro
naminkan, kao da je spavao na jastucetu za pecate.- Onaj ludak me
naduvao kao luftbalon...Tako je izgubio mekerski nadimak Luter,
koji je visoko kotirao dok su crnacka prava i revolucija jo bili u
modi, i zaradio novi, modifikovani, koji ce mu, na alost, proreci
citav ivot.Martin Lufter King...King nije imao nikakvih ansi,
Martin se drao neko vreme, ali Lufter je ostao zauvek...A Popac?E,
Popac je roden pod nekom drugom zvezdom...Nekom ko ih nije poznavao
ucinili bi se potpuno razliciti, ali ja sam ih dobro poznavao.I
znate ta?Tacno je. Bili su potpuno razliciti...Drug Stareina i
Gospon Doktor? Rat svetova...Mama Aktivista i Mama Internista? Plus
i minus na akumulatoru...Lufter i Popac? Cudno, priznajem, ali,
jedno veliko drugarstvo.U godinama koje su sledile, ipak se ni
jedan od njih nije suvie primakao onom drugom, ali to i nije bilo
potrebno. Na pola puta, na raskrsnici njihovih vrlina i nedostataka
vecito sam bio ja, mirovni sudija i ratni poglavica, i treci,
odlucujuci glas, u svim odlukama u kojima je, do podizanja moje
ruke, uvek bilo nereeno...Jedan "za" i jedan "protiv"...Popac je
leteo, otimao se kao papirnati zmaj, a Lufter je, sa obe cvrsto na
zemlji, nastavljao porodicnu peadijsku tradiciju.Balansirajuci na
toj klackalici, morao sam uvek biti u sredini, kao na toj staroj
fotografiji iz oktobra sedamdesete...Ne znam zato je Popac tek tada
doneo gitaru. Verovatno je iscrpeo svoju kolekciju interesantnih
stvari kojima su se njegovi prezauzeti roditelji pokuavali
otkupiti.Odavno smo razvezali snopove pecaljki, pokidali ice na
teniskim reketima i pogubili klikere, pa je, kao poslednji adut,
Popac iz zelene platnene futrole izvukao elegantni crni
instrument.- Pogledaj, dobra je... Vrat je prav kao strela...Uzeo
sam gitaru u ruke, imitirajuci njegov pokret, kojim je, dreci je
kao violinu i zamurivi na jedno oko, nianio od kobilice prema
civijama.Gledajuci tako, ice su mi se ucinile kao neka pruga koja
se gubi u daljini, ali tada nisam mogao ni pretpostaviti gde ce me
te ine jednom odvesti.Klik!Klik?Lija, koja je dotle udobno sedela
na kaucu, trgla se na taj zvuk i brzo izvadila i okrenula malu
kasetu. Vrativi je u kasetar, vrhovima prstiju ga je gurnula jo par
santimetara ka meni.- Tad jo nisi znao da svira?Ma, ne znam ni sad.
Nego, ta ti misli o meni, lutko? ivot mi moda nije neki spektakl,
ali na tolicku kasetu ipak nece stati.Nisam ti ja momak za "2*30
min".Moda bi nam bilo pametnije da sacekamo da Dapanezi naprave "2*
mesec dana", ili neku jo ilaviju kasetu, koja ce moci da podnese i
moju pricu...Mala vetica je protumacila pauzu kao uvod u moguci
hir, pa je mirno, onako za svoju duu, izvukla iz ruksaka aku punu
malih traka i neobavezno ih spustila na sto.Eto ti ga sad...Moracu
poneto i da izmislim, ako treba sve ovo da ispunim...Klik!Ne, tad
jo nisam znao da sviram. Znao sam, izgleda, da pevam, ali i to sam
otkrio tek tog dana, u berbi, u drugom gimnazije...Popac je nosio
gitaru kao scenski rekvizit, poznato je da su jo covekolike curice
padale na taj fazon. Vie puta se vadio na najpodmukliji nacin,
zateuci neku icu dok ne pukne, savocajan to nema rezervnu...Morao
je tako. Znao je samo dve pesme...Polovina njegovog raznovrsnog
repertoara, to jest, jedna od tih pesama bila je sasvim slucajno,
romansa o nekim belim ruama, i nije mi bilo svejedno kad ju je
zasvirao.Bila je to pesma moje majke i dobro sam je znao, mada sam
retko imao priliku da je cujem do kraja. Ponekad, na svecarima ili
kakvom rodendanu, kad bi je neko, ne znajuci, zapevao, svi su se
okretali ka mom starom, ali on bi vec vezivao al i niko nije ni
pokuavao da ga zaustavi..."Bele rue, nene rue, cvetale su na
prozoru...Slucajno sam tuda proao... Razboleh se kad ih
spazih..."Svecari su uvek u zimu, a pesme se uvek pevaju kasno, kad
busovi ne voze vie, i onako mali, smrznut i pospan, trudio sam se
da drim korak sa Caletom du duge Futoke ulice, znajuci da ce me
samo grliti cece nego inace, cvrsto, kao da se opratamo, kao onih
dana kad smo dobili telegram iz bolnice u kojoj se mama
lecila..."Ne prolazim vie tuda... Cvetaju li ja ne pitam...Samo
sanjam jo o njima... Bolje da ih video nisam..."U berbi sam se u tu
pesmu uunjao prvi put, i tek pred kraj sam primetio da je pevam
potpuno sam...Neki su jo mutirali, neki nisu znali reci, ili su se
moda uplaili tekog, visokog dela refrena, ne znam, uglavnom svi su
imali svoje razloge za odustajanje, kao to sam ja imao razlog da je
otpevam do kraja...Momci su me gledali onako kako bih ja gledao
neko cudo od deteta koje je propevalo u sedamnaestoj, ali curice su
me potpuno zbunile.Igrao sam "ce-fora", u kolskom timu, imao sam
"Levi's" gornjak i ukor pred iskljucenje, matematicaru sam, pred
svima, rekao da je pljunuti Gebels, ali nikad nisam uspeo da
izvedem da me toliko devojaka posmatra u isto vreme.Znam da su mi
tada, i mnogo puta kasnije, momci zavideli zbog nacina na koji su
me curice gledale, to je, i jedno i drugo, odlican osecaj, ali to
nisu bili razlozi zbog kojih sam pozajmio gitaru od Popca i odlucio
da naucim da sviram. Ne...Te jeseni sam ponovo cuo pesmu koju sam
godinama potiskivao, misleci da je davno otpevana, i napokon sam
shvatio da je to moja pesma, moja i boija, i da je nikad niko nece
cuti ako ne nadem pravi nacin da je oslobodim.Nosio sam je u glavi
kao neku novu, bezimenu boju, koju nikako ne mogu objasniti onima
koji znaju samo plavu, crvenu i utu...I dalje smo pricali samo o
devojkama...Vrnjakinje su nas iznenada prerasle, i iz mraka su se
pojavili odvratni, poluodrasli tipovi, koji su se brijali, cugali
pivo iz flae i zavodili nae omiljene maloletnice...Ostali smo
sami...Devojke kojima su se moji drugari kasnije poenili, u to
vreme jo su uveliko igrale "lasti", i pile kakao pred lalanje, i mi
smo tako bivali preputeni ponekoj zaostaloj drugarici, koju bi
otpratili kuci, dugo se opratajuci francuskim poljupcima i trapavim
utvrdivanjem sitnijih anatomskih razlika.Vukli smo se kuci
opravdano usporenim korakom, bogatiji za saznanje da biti, i ostati
gentleman, nije samo lepo nego i teko...Uf...Popac bi, znam, zapao
kao jaganjac. Lufter je citao "Demijena", i olovkom podvlacio
najznacajnije momente...Ja sam ulazio u stan tiho, gasio televizor
i odnosio flau to dalje od Caleta.Onda sam odlazio u svoju sobu,
natimovao se prema tiini, i pokuavao da sloim onih par akorda, koje
sam znao...Sve vie su mi licili na voz, kojim cu jednom otputovati
niz onu prugu...
Poglavlje 5Moj ef, Golub, u ivotu se plaio samo dve stvari.
Svega i svacega...Bio je, dakle, podoban...Dan uoci crvenih brojki
u kalendaru licno je isticao zastave, prvo onu crvenu sa alatom, pa
dravnu, a poslednjih godinu dana jo jednu slicnu njoj, sa neto
izmenjenim rasporedom osnovnih boja, s tim to se, u toj
pretumbaciji, zvezda, nekim cudom, zadrala na svom mestu.Za svaki
slucaj, ipak bi skoro uvek na praznik banuo svojom sportskom, limun
utom "kodom", plaeci se da Boba Drot ne ispuni svoje davno
obecanje, u kom je, pozivajuci se na samoopredeljenje, zapretio da
ce jednom i on istaci svoje zastave, amersku i japansku.- Prokleti
bitlis i padavicar...Kao svi savremeni rukovodioci, i na
pretpostavljeni je ovladao terminologijom mladih, ali nekim cudom
jo nije provalio najnoviji pokret zvani "hipici".- Zna ti da se ja
bojim da on pije drogu...Pije? A, to ne. Ni kap...Boba se, dodue,
nije gadio da "dune", a znao sam i da na zatvorenim urkama sa
svojim vazduhoplovnim pajtosima mrka kao snajka na parastosu, ali
ga jo nisam video sa litrom droge i sifonom.ef Tom i Boba Jerry,
klasican tandem, ipak su uvek znali, kao u pravom crtacu, da se
ujedine i dejstvuju zajedno, ako neto sa strane narui harmoniju
njihovog rata.Zato se nisam iznenadio kad me je te veceri osobno ef
sacekao u Drotovoj smeni, ali sam se pravio da nemam pojma o verc
turi za Segedin, odakle je upravo putovala mala suhomesnata
nadoknada za efovu drugarsku i portvovanu zamenu.Parkirao sam iza
njegovog bolida, oko kog se motao glancajuci farove i tablice.
Priao je i irom otvorio vrata, zatekavi me u jo jednom krenju
zakona.- Opa bato! Ti se opet nisi vezao...Koincidencija? Nepun sat
ranije, gledajuci za biciklom koji je odnosio Emi-Liju Kovacev, i
ja sam razmiljao o drugarima koji idu na roditeljske sastanke, i o
sebi, koji se nisam vezao.Nije bilo nacina da to objasnim coveku u
srozanim braon carapama.- E moj efe... Vezace nas sve milicija,
zbog onog camdije...Naglo se uozbiljio, kao u onim delikatnim
trenucima kod glasanja na partijskim sastancima, kad mora
maksimalno da pazi da slucajno ne digne ruku pre ili kasnije od
onih ispred.- Nemoj mi reci da je opet bio... Prole jeseni pojavio
se na naoj pumpi covek sa "pederuom", iz koje je izvadio notes sa
digitronom, i dugo neto racunao pored camca prevrnutog na travnjaku
pod vrbom.Runa plasticna tvorevina, koju je surovi andor koristio
kao svoju letnju rezidenciju, godinama je bila usidrena na istom
mestu, kao Spomenik Neznanom Camcu, i mi vie nismo ni pomiljali da
ce se neko prevariti i odluciti da je kupi.Lihvar sa pederuom je
pronaao neku svoju racunicu. Bio je tipican primerak lovca na stare
cene.Lovac Na Stare Cene je socijalisticka kategorija...Kod nas
nema lovaca na ucene. Nema vie ni lovaca na glave. Bar ne u onom
bukvalnom, humanijem smislu...Ali ima sve vie Lovaca Na Stare
Cene...Zlo mi je od ekonomije...Neki od genijalaca koji su izveli
da lova propada bre nego to cene mogu rasti objasnice vec taj
fenomen braneci disertaciju, mada bi bilo potenije da to objasne
braneci sebe od naroda i drave, po tamo nekom paragrafu...A moda
objanjenje nije ni potrebno. Svakom ko ivi ovde sve je, ionako,
jasno, a nekom ko ne ivi ovde, nita, ionako, ne moe biti
jasno...Uglavnom, Lovci Na Stare Cene neosporno postoje, i jedan od
njih se namerio ba na andorov camac, tako sretno nasukan na naoj
pumpi.- Primate li karticu?Oho, to da je tebi...Racun za "karticu"
putovace mesec dana, pa ce ga, kad stigne, platiti cekovima, a u
meduvremenu ce krckati marke u svoju tanicu.Pogledao sam Bobu i efa
koji su tad ba stigli u prvu smenu, i bilo mi je jasno da se
slaemo. Poalio sam to Boba i ja nismo sami, mislio sam da bismo se
tako lake reili tog cincara, ali ef nas je prosto poklopio.- Kakvu
kanticu? Ne tocimo ispod pet litara...Jo uvek ne znam da li je Drug
Golub presudio da je bolje pomoci poznatom psu nego nepoznatom
coveku, ili mu covica jednostavno nije bio simpatican, tek, bilo je
jasno da je samo eleo da dobije na vremenu kako bi smislio neki
izgovor i otarasio se Tapaciranog.Ukratko, kad je tip ponovio
pitanje, sledio je odgovor da ne moe platiti "karticom", i da je
camac, uostalom, rezervisan za nekog Peru Perica, koji ba tog jutra
treba da dode po njega.Peru Perica? Gospode boe...ef je bio ocajno
slab laov, ali je, uz ostale etnicke odlike svog plemena, nasledio
i vrlinu da vice i napada kad ga uhvate u lai, ili kad ostane bez
argumenata.Tako sam, spremajuci se kuci, sluao kako se napolju
zahuktava svada, uz sve cece pominjanje majke i sestre s jedne, i
milicije i trinog inspektora s druge strane.Otad smo Boba i ja
svaki cas izmiljali da je tip sa pederuom dolazio sa nekim ljudima,
da su slikali camac fotoaparatom, merili travnjak geometarskim
spravama i neto beleili kredom po drvecu...Ruku na srce, taj covek
je bio tu jo samo jednom, dan kasnije, kad sam ga sasvim lako
odgovorio od kupovine, pokazujuci mu cudnu rupu na dnu camca, koju
prethodnog dana, nekako, nije primetio.Kasnije su i ostali
zagledali mali tajanstveni otvor, ali niko nije mogao da
pretpostavi kako je mogao nastati.avo ce ga znati...Meni je to
izgledalo kao da je neko, naloivi mali rotilj "lucifer", koji se
prodaje na naoj pumpi, pustio da se briket usija, pa u njega stavio
veliki gvozdeni kliker i ostavio ga citavu noc u toj eravici.
Izgledalo mi je da je ta osoba pred kraj smene, u zoru, prevrnula
camac, uzela uareni kliker kletama, i jednostavno ga spustila na
dno camca, kroz koje je ovaj skliznuo kao opuak kroz sneg...Da,
meni je sve tako izgledalo, ali koji bi se ludak setio da to uradi?
efu je laknulo kad sam mu rekao da camdija zadnjih dana nije
dolazio, pa je dao sebi malo oduka pri polasku kuci, naterujuci
"kodu" na vratolomnih osamdeset na sat. Ipak, bio sam siguran da ce
spustiti na pedeset i devet cim prode tablu na ulasku u grad, i da
ce, ako naide na znak sa peakom, zaustaviti i propustiti sve peake
u vidokrugu.Srecom, na putu kojim je otiao nije bilo znakova sa
nacrtanim jelenom, jer, stvarno bi bilo previe da na kraju napornog
dana, u deset nocu, jadni ef mora da ceka i da se neki jelen
umilostivi i prede put...Mali crno-beli televizor je jo radio, i na
njemu su mali crno-beli Slovenci ponosno pevali povodom usvajanja
svog ustava.Pesma koju su pevali zvala se "Zdravljica", i izgleda
da su je ozbiljno shvatili, i poteno nazdravljali, jer su zvucali
otprilike kao hor nacvrcanih regruta u holu eleznicke stanice.Ili
je to bilo od uzbudenja zbog velicine trenutka?Nema
veze...Uglavnom, podsecalo je na pricu koju sam tog popodneva
ispricao Lijinom kasetofonu, o prvoj grupi koju smo osnovali.I mi
smo bili takvi...Da, imali smo volju, izabrali smo pesmu i priliku,
i mislili da smo celom svetu vani, a jedva da smo bili vani sebi
samima.To vidim sad, sa istorijske distance, a tada sam cak pomalo
alio covecanstvo to je godinama postojalo bez nae grupe...U tim
prvim danima bio sam spreman i ivot da dam za muziku, a u
poslednjim danima bili su spremni i da mi ga uzmu, ali se, na
srecu, sve dobro zavrilo.A dobro je i pocelo...Popac i ja smiljali
smo imena i omote za buduce ploce naeg benda, a Lufter je smiljao
nacin da nekako ubedi svog oca da bubnjar nije isto to i doboar,
ali nije uspeo.Batalio je bend i nastavio da ide na folklor, i mi
smo se morali udruiti sa izvesnim mravojedom, o kom i ne moram da
kaem nita vie od podatka da za devetnaest godina ne samo da nije
zaradio nadimak, nego cak nije izborio ni to da ga zovu imenom, vec
je za sve bio jednostavno i sindikalno: koric...Ko ili to?
koric...To mi, nekako, nije ilo...Ringo Starr, Ginger Baker, Phill
Collins, koric...Ali, u naem kvartu jedino je on imao bubnjeve,
crveni "amati", i otprilike tad sam poceo da shvatam da se prave
stvari uvek nalaze u rukama pogrenih ljudi...Grupa se zvala
"Naguz". Bila je to nespretna skracenica punog naziva "Najbolja
Grupa U Zemlji", i taj bend ostao je zapamcen u istoriji YU-roka
uglavnom po tome to nikad nije imao ni jedan jedini nastup.Pred
nesudeni prvi nastup, planiran za docek Nove sedamdeset i pete,
basista Popac je pao u komu od krukovca, a neto kasnije je koric
otiao na skijanje sa ostalim koricima, propao je i drugi, poslednji
pokuaj da pokaemo ta smo navebali u garai.I ja sam ostao sam...U
nedostatku treznih ili prisutnih clanova ritam-sekcije, zasvirao
sam neke svoje, sasvim privatne pesme, i one su se, kao jato
uznemirenih cvoraka, rasprile po urkama i rodendanima, na koje su
me sve cece pozivali tog proleca.al za bendom kakav sam zamiljao, i
kakav jedino zamiljen i postoji, jo dugo me terao da lepam uz sebe
neke uzaludne i nepotrebne tipove.Drugorazredni muzikanti i
prvorazredni tezgaroi koji su se, ni krivi ni duni, nali na tom
hodocacu, nisu ni slutili da su pogledi zaljubljanih devojcica i
milion zapaljenih ibica u stvari bili namenjeni mojim drugovima,
Popcu, Lufteru, i jednom davno odsanjanom bendu.Tako je kako je,
ali uvek su mi pomalo nedostajali...Na svakoj pristojnoj konzervi,
od gulaa pa nadalje, lepo pie za koliko je osoba, dve, tri, cetiri,
i tu nema greke.Uspeh je sasvim drugacije ambalairan...Nekad su u
pitanju veliki areni paketi, ponekad male, tajanstvene kutijice,
ali uvek je dobro zapakovan, i nikad nema uputstva za upotrebu.Zato
mu je tako teko naci meru...Neki ga potroe sami, pa im presedne.
Cuvaju ga, misleci da je vecit, ali ljuto se prevare. Uspeh je lako
kvarljiiv i opasan po zdravlje kad mu istekne rok trajanja...Neki
ga naivno nutkaju svima, misleci da ima za cele svatove, i na kraju
ga ostanu eljni. I oni se zeznu, kao to su zeznuli i sve te kojima
su dali tek da probaju.I niko nije zadovoljan...Da ne davim, nisam
ni ja. Ponekad je bio pravi karneval, a ponekad sam ostajao sam,
kao bagrem u njivi, ali uvek su mi nedostajala dva druga sa kojima
bih podelio svoje sledovanje slave.Ali, bila nam je dvadeset i
neka, a niko u dvadeset i nekoj ne eli da deli slavu, nego traga za
jednom velikom, potpunom i nenacetom, samo za sebe...Taj juli Popac
je proveo u Amsterdamu.Otac mu je bio lekar, i deda mu je bio
lekar, a on je, za promenu, upisao medicinu. To je, izgleda,
nasledno, kao hemoroidi...Polagao je ispite kod prijatelja svojih
roditelja, cija su deca polagala ispite kod prijatelja svojih
roditelja, to jest kod Popca Seniora, i u tom kolu su anse da moj
drug padne na nekom ispitu bile jednake ansama da padne avion
nacrtan na izlogu bifea "Pilot", na uglu ulice Stanka
Rodica-Bate.Doktor Popovicki predavao je vaan predmet na poslednjoj
godini, odakle je imao odlican pregled situacije, i svako ko bi se
naalio da Junioru upie manje od devetke, morao je racunati na to da
ce pred kraj studija i njegovo dete naici na kaznenu
ekspediciju.No, to se retko deavalo, pa su Popac i njegovi
prijatelji sa fakulteta, po cijim su porodicnim stablima takode
bili pokaceni beli mantili, preko ferija mirno odlazili u zabacene
evropske metropole, u okviru neke bajne razmene studoa, koju su
izgleda smislili Andersen i njegova Braca Grim, udruenim
snagama.Tako sam, na poledini nocnog snimka Amsterdama, naao poruku
da sve holandanke vole "rari-rari", i da sam budala to ne sednem u
voz i to ne dodem "tamo gde cvetaju lale".Ostao sam ovde, gde venu
Lale. U V