Doprinos "raseljene hrvatske" očuvanju i širenja hrvatske književnosti, kulture i jezika na primjeru povratnika Drage Šaravanje i njegova književnoga stvaralaštva

Sveuĉilište u Zagrebu

Hrvatski studiji

Andrea Slišković, Petra Svetec, Martina Tuškan

Doprinos ''raseljene Hrvatske'' oĉuvanju i širenju hrvatske

knjiţevnosti, kulture i jezika na primjeru povratnika Drage Šaravanje i

njegova knjiţevnoga stvaralaštva

Zagreb, 2014.

Ovaj je rad izraĊen na Odjelu za kroatologiju Hrvatskih studija Sveuĉilišta u Zagrebu pod

vodstvom prof. dr. sc. Sanje Vulić te je predan na natjeĉaj za dodjelu Rektorove nagrade u

akademskoj godini 2013/2014.

Sadrţaj

1. UVOD ................................................................................................................................................. 1

2. TEORIJA I METODOLOGIJA .......................................................................................................... 2

3. ISELJAVANJE HRVATA KROZ POVIJEST ................................................................................... 4

3.1. Uzroci ........................................................................................................................................... 5

3.2. Hrvati u Australiji ......................................................................................................................... 6

4. STOPAMA DRAGE ŠARAVANJE ................................................................................................. 10

4.1. Idemo kući .................................................................................................................................. 11

4.2. Na drugoj strani vremena ........................................................................................................... 14

4.2.1. Mislili smo: poĉelo je! ......................................................................................................... 15

4.2.2. Bespućima ........................................................................................................................... 17

4.2.3. San o ljubavi ........................................................................................................................ 18

4.3. Gelipter ....................................................................................................................................... 20

4.4. Novo odijelo ............................................................................................................................... 23

5. DOPRINOS KROZ KNJIŢEVNO STVARALAŠTVO ................................................................... 27

6. ZAKLJUĈAK ................................................................................................................................... 30

7. ZAHVALE ........................................................................................................................................ 32

8. LITERATURA .................................................................................................................................. 33

9. SAŢETAK ......................................................................................................................................... 35

10. SUMMARY .................................................................................................................................... 36

1

1. UVOD

"Jer što je domovina?

Svakako nije narod – narod bez zemlje, kao ni zemlja što nije zemlja bez naroda."

A. G. Matoš

Kultura je širok pojam koji ljudi interpretiraju i razumiju na razliĉite naĉine.

Uglavnom pod pojmom kulture podrazumijevamo ukupnost materijalnih i duhovnih dobara,

etiĉkih i društvenih vrijednosti, što ih je stvorilo ĉovjeĉanstvo.1Kultura i svekoliko mnoštvo

koje ona obuhvaća, svakodnevica su u ţivotu studenata Kroatologije. Interdisciplinarnost i

multikulturalnost dalekozor su u promatranju hrvatske kulture i njezinih specifiĉnosti, ĉiji su

dio i jezik i knjiţevnost koji se njeguju izvan povijesnih granica Hrvatske, u dijaspori. Upravo

na diplomskom studiju Znanstvenoga smjera Kroatologije studenti shvaćaju kolika je vaţnost

i toga aspekta naše kulture. Hrvati koji ţive izvan svoje domovine ne samo da pokušavaju

oĉuvati svoj jezik i kulturu kroz djelatnost mnogih udruga i preko razliĉitih manifestacija, već

mnogi od njih stvaraju i zavidne knjiţevne korpuse kojima ne obogaćuju samo sebe same

nego i hrvatsku kulturu općenito.

Kulturu treba ne samo poštivati nego je uzgajati i njegovati. Te je ĉinjenice vrlo dobro

svjestan i vrsni autor Drago Šaravanja na primjeru ĉijega smo ţivota i djela odluĉile prikazati

doprinos, kako smo je naslovile,"raseljene Hrvatske", hrvatskom jeziku, knjiţevnosti i kulturi

uopće. Iako Drago Šaravanja danas ţivi i stvara u Hrvatskoj, duge, toĉnije ĉetrdeset i dvije

godine što ih je proveo u iseljeništvu, obiljeţile su njegov knjiţevni put i posluţile mu kao

vjeĉna inspiracija u stvaranju knjiţevnoga blaga. Cilj je ovoga rada potaknuti daljnja

istraţivanja ne samo Šaravanjina knjiţevnoga opusa, već i ovoga vrijednoga aspekta hrvatske

kulture općenito.

1http://hjp.novi-liber.hr/, pregledano 20. travnja 2014.

2

2. TEORIJA I METODOLOGIJA

Nepobitna je ĉinjenica da je hrvatsko iseljeništvo nedovoljno istraţeni dio kulturne

povijesti hrvatskoga naroda. Jezik, knjiţevnost, tradicija i kultura općenito koju su njegovali i

razvijali, što i danas ĉine, raseljeni Hrvati, vrlo ĉesto ostaje neistraţen i nezapisan trag tē

specifiĉne hrvatske inteligencije u hrvatskoj humanistiĉkoj znanosti. Iako popis bibliografije

iz novije hrvatske filologije pokazuje napredak u pogledu pisanih tragova o ''raseljenoj

Hrvatskoj'', mnoge su vrijednosti, koje je europskim i prekooceanskim zemljama dala upravo

Hrvatska domovina, još uvijek nepoznanica većinskom dijelu hrvatskoga stanovništva, pa

tako, naţalost, kako piše Ţeljko Holjevac, ''izmiĉu vidokrugu naše svakodnevne svijesti''

(Holjevac 2005: 7).

Istraţivanja su o hrvatskom jeziku iseljenika i o promjenama kroz koje je hrvatski

jezik prolazio pod utjecajem sve izraţenijega multikulturalizma od sedamdesetih godina 20.

stoljeća porasla kako u Hrvatskoj tako i u domovinama raseljenih Hrvata (Zubĉić 2011: 74).

Kako iznosi Zubĉić, jedan je od znaĉajnih razloga koji potiĉu takva istraţivanja zanimanje za

bilingvalne govornike, što je gotovo pravilo bez iznimke kada su u pitanju iseljenici (Zubĉić

2011: 74). Znanstveni radovi nastoje prikazati koliko se hrvatski jezik oĉuvao kod iseljenih

hrvatskih bilingvalnih govornika, koji su sociološki ĉimbenici utjecali na promjene u jeziku te

u kojoj se mjeri razlikuje jezik tiskovina iseljenika od njihova usmenoga diskursa.

Sliĉnu putanju imaju i istraţivanja hrvatskoga knjiţevnoga korpusa emigrantskih

pisaca koji su u svojim djelima, iako daleko izvan domovine, vjerno oĉuvali i spomen na

hrvatsku kulturu i povijesne okolnosti u kojima su napustili domovinu te spomen na jezik

matiĉne domovine. Naţalost, unatoĉ njihovim zaslugama u oĉuvanju i širenju hrvatske

kulture, povijesti, knjiţevnosti i jezika, mnoga su imena naših vrsnih iseljeniĉkih knjiţevnika

ĉesto, a i danas su, bila zaboravljena izmeĊu korica leksikona hrvatskih pisaca. Hrvoje Hitrec

3

u svom radu Hrvatska književnost izvan domovine istiĉe Leksikon hrvatskih pisaca iz 2000.

godine za ĉiju je izradu najzasluţniji Krešimir Nemec u koji je uvršteno tridesetak knjiţevnika

iz progonstva (Hitrec 2006: 70). No, unatoĉ tom pothvatu, mnogi su naši knjiţevnici izvan

domovine i dalje zaboravljeni ili ako i nisu, obraĊeni su u najkraćim crtama. Stoga, da bi se

umanjio takav nepovoljan poloţaj hrvatskih emigrantskih pisaca, ovaj će rad nastojati

prikazati doprinose u oĉuvanju i širenju hrvatske kulture, povijesti, knjiţevnosti i jezika

hrvatsko-australskoga knjiţevnika Drage Šaravanje, kako u Hrvatskoj tako i u Australiji,kroz

analizu i interpretaciju njegovih djela. Sve su interpretacije i analogije izmeĊu likova iz

Šaravanjinih djela i njegova ţivota potkrijepljene svjedoĉenjima koja nam je Drago Šaravanja

kazivao kroz razgovor.

Da bi se što bolje prikazao i shvatio doprinos koji je Drago Šaravanja kroz svoje

stvaralaštvo dao razvitku kulturnoga blaga hrvatskoga naroda, prvo će se u radu u kratkim

crtama prikazati iseljavanje Hrvata kroz povijest: zašto su se iseljavali, pod kojim

okolnostima, u kojim vremenskim periodima te gdje su iseljavali. U tom je kontekstu

naglasak stavljen na iseljavanje u Australiju, budući da je ona ĉetrdeset i dvije godine bila

dom Drage Šaravanje. U tu će se svrhu koristiti radovi struĉnjaka koji su se bavili povijesnim

iseljeniĉkim okolnostima u razliĉitim vremenskim periodima.

Dalje će se u radu kroz analizu i interpretaciju knjiţevnoga stvaralaštva Drage

Šaravanje prikazati i njegova osnovna biografija: gdje se rodio, koji su bili motivi njegova

odlaska u Australiju, s kakvim se situacijama sve suoĉavao, koje su rane ostale vjeĉne u

njegovom ţivotu i zašto se vratio. U tom je kontekstu najveći doprinos radu dao sām

knjiţevnik Drago Šaravanja usmenom predajom te, naravno, svojim pismenim tragovima kroz

svoje romane (i dramu).

4

Posljednji će dio rada biti posvećen ukupnosti Šaravanjinih doprinosa hrvatskoj

kulturi, isticanjima priznanja koje je dobio za svoj rad te isticanjima njegovih današnjih

aktivnosti u kontekstu hrvatske kulture.

3. ISELJAVANJE HRVATA KROZ POVIJEST

Mnogo je toga već napisano o migracijama hrvatskoga naroda koji je jedan od

raseljenijih na svijetu. Brojka od 3 do 3, 5 milijuna Hrvata i njihovih potomaka koji danas

ţive izvan Hrvatske, zapanjujuća je i znaĉajna ako uzmemo u obzir da u Hrvatskoj, prema

popisu stanovništva iz 2011. godine, ţivi oko 4, 3 milijuna stanovnika (Grbić Jakopović

2014:11). Stoga, neki autori smatraju da je u sluĉaju hrvatskoga naroda moguće govoriti o

"etniĉkom rasuću" (Vidmarović 2009:15) i o postojanju dvije Hrvatske, kako one na

hrvatskom etniĉkom i povijesnom prostoru, tako i one druge – "iseljene Hrvatske" (Lovrenĉić

2013:22).

Postoji više kategorija po kojima moţemo podijeliti migracije. Kroz njih se ujedno

mogu promotriti i osnovna obiljeţja iseljavanja hrvatskoga stanovništva. To su u prvom redu

bile individualne ili masovne migracije, ekonomske (dobrovoljne) ili politiĉke (prisilne) te

privremene i/ili trajne (Grbić Jakopović 2014:13). Danas postoji gruba podjela na staru i novu

hrvatsku dijasporu. Pojam se stare dijaspore odnosi na hrvatski narod koji uglavnom u 15. i

16. stoljeću napušta hrvatski teritorij, dok novom dijasporom nazivamo iseljeništvo koje

hrvatske prostore napušta krajem 19. i poĉetkom 20. stoljeća kada je zapoĉeo pravi egzodus

hrvatskoga naroda. Samo je od 1880. godine do poĉetka Prvoga svjetskoga rata s hrvatskoga

tla iselilo gotovo pola milijuna Hrvata, a razlozi su najĉešće bili ekonomski, ali uz bok njima i

politiĉki (Ĉizmić, Sopta, Šakić 2005: 12, 13). Naţalost, ni poslije toga snaţnoga potresa

hrvatskoga naroda, iseljavanje nije prestalo. Štoviše, i danas je, jedno stoljeće poslije, opet

aktualno.

5

3.1. Uzroci

Uzroci iseljavanja mogu biti i bili su razliĉiti: ''Povijesne, politiĉke, nacionalne,

vjerske, ekonomske, socijalne i druge okolnosti uzrokovale su iseljavanje stanovništva iz

Hrvatske'' (Ĉizmić, Sopta, Šakić 2005: 11). Iako su motivi brojni,uglavnom se govori o

dvama kljuĉnim razlozima iseljavanja hrvatskoga stanovništva kroz povijest, a to su

gospodarski i politiĉki. Kao što Lovrenĉić (2013:26) napominje, gospodarski i politiĉki

razlozi ĉesto su bili isprepleteni jer su problemi jednoga ĉesto uzrokovali probleme drugoga.

Staru dijasporu, Hrvate u Italiji, Austriji, MaĊarskoj, Slovaĉkoj, Ĉeškoj, Rumunjskoj,

Bugarskoj i Srbiji, ĉini onaj dio hrvatskoga naroda koji je, kako je već ranije u radu

spomenuto, iselio s hrvatskoga prostora većinom u 15. i 16. stoljeću, potaknut osmanlijskim

osvajanjima i prodorima (Grbić Jakopović 2014:62). Kako su Osmanlije ugroţavale prostor

hrvatskih zemalja, a i prostor ĉitave srednje, a potom i zapadne Europe do kraja 18. stoljeća,

hrvatski je narod u tom razdoblju nastavio iseljavati traţeći utoĉište od lokalnih ratova i

osmanlijskih napada, a bjeţeći tako i od epidemijskih bolesti i elementarnih nepogoda (Grbić

Jakopović 2014:62). Novu hrvatsku dijasporu ili još popularno nazivanu prekomorska ili

transkontinentalna dijaspora, obiljeţili su u prvom redu gospodarski faktori iseljavanja, a u

20. stoljeću sve više i oni politiĉki. Već se iz naziva moţe išĉitati da je u ovom sluĉaju rijeĉ o

iseljavanju hrvatskoga naroda u prekomorske zemlje, prvenstveno u Sjevernu i Juţnu

Ameriku, a onda i u Kanadu, Juţnu Afriku, Australiju i Novi Zeland. Iako je prema nekim

saznanjima hrvatski narod iseljavao u Novi Svijet od samoga Kolumbova otkrića ameriĉkoga

kontinenta 1492. godine, a postoje i pretpostavke o prisustvu dubrovaĉkih pomoraca na

njegovim laĊama (Grbić Jakopović 2014:63), pojam je nove dijaspore usko povezan sa

iseljavanjem krajem 19. i poĉetkom 20. stoljeća. Stanovništvo je iseljavalo nadajući se

svjetlijoj budućnosti za sebe i svoje potomke, što je vidljivo u slojevima društva koji

iseljavaju. Uglavnom su to bili pomorci, trgovci, ribari i seljaci. Propadalo je dalmatinsko

6

brodarstvo, uvela se Vinska klauzula (Grbić Jakopović 2014:65), kojom je Austro-Ugarska,

sniţavanjem carina na uvoz talijanskoga vina, uĉinila veliki ustupak Italiji, što je imalo velike

posljedice za gospodarstvo Dalmacije u kojoj je prevladavao uzgoj vinove loze. Osim

spomenutoga, agrarna prenapuĉenost, ukidanje kmetstva, prezaduţenost seljaka, raspad

kućnih zadruga, nerodne godine, niske cijene poljoprivrednih proizvoda (Lovrenĉić 2013:27),

epidemija vinove loze i svinjske kuge, jedni su od faktora koji su ugroţavali tadašnju

gospodarsku situaciju i poticali hrvatsko stanovništvo na iseljavanje (Grbić Jakopović

2014:65).

Osim gospodarskih razloga, velik je broj hrvatskoga stanovništva iseljavao potaknut

politiĉkom situacijom. Takvo nezadovoljstvo politikom vlasti kulminira u razdoblju nakon

Drugoga svjetskoga rata kada dolazi do velikoga broja izbjeglica. Prema Ĉizmiću (1998:50)

moguće je odrediti tri faze poslijeratnoga doseljavanja hrvatskoga naroda koja su oblikovala

tri kategorije hrvatske emigracije: politiĉki emigranti koji su poĉeli pristizati u zemlje

useljenja poslije 1945. godine, oni koji su poslije 1950. godine ilegalno napuštali bivšu

Jugoslaviju te emigracija koja je nakon 1960-ih redovitim putem otišla iz naše zemlje i

popularno je nazvana pasošari.

3.2. Hrvati u Australiji

Tri su prethodno spomenuta vala iseljavanja bila usmjerena i na prostor Australije na

koji prvi Hrvati dolaze kasnih 1830-ih te se zajedno sa istraţivaĉima Zapadne Australije

nastanjuju u okolici današnjega Pertha, u gradiću Frementleu (Škvorc 2003: 20). U

dvadesetom stoljeću,toĉnije razdoblju izmeĊu dvaju svjetskih ratova, Australija je postala

omiljena destinacija za hrvatsko iseljeništvo. Bila je to posljedica rigoroznih zakona koji su na

podruĉju Sjedinjenih Ameriĉkih Drţava i Kanade donijeti u istom razdoblju, a odnosili su se

na ograniĉenje useljavanja u spomenute zemlje. Uskoro je i Australija donijela zakonske

7

odredbe koje se odnose na ograniĉenje useljavanja, a strogoću je po pitanju useljenika

zadrţala i do danas, kada se ograniĉava na mlaĊe obitelji te obrazovane i visokoobrazovane

osobe. Hrvatsko iseljeništvo u Australiji spada u red takozvanih lutajućih migracija koje

karakterizira izrazita mobilnost doseljenika, što znaĉi da su se ĉesto selili u razliĉite predjele

te su se zadrţavali tamo gdje im je odgovaralo. Na australski su kontinent preteţito doseljavali

dalmatinski ribari i seljaci, kojima je klima omogućavala bavljenje ribarstvom i

vinogradarstvom. Usto, hrvatski su se doseljenici bavili poljoprivredom, stoĉarstvom,

šumarstvom te su se zapošljavali u rudnicima i na plantaţama šećerne trske (Grbić Jakopović

2014: 104, 105, 106).

Hrvatsko je stanovništvo doselivši u Australiju, a tako i u druge zemlje, osnivalo svoja

dobrotvorna, prosvjetna i kulturna društva, crkve, pokretalo je novine, prikupljalo novac, a

takoĊer je pratilo zbivanja u domovini (Lovrenĉić 2013: 47). Naime, prema Butkoviću (1998:

243) hrvatska je politiĉka emigracija općenito, a posebice ona u Australiji, bila jedini

organizirani protivnik Jugoslaviji i jugoslavenstvu. U inozemstvu su djelovale hrvatske

politiĉke stranke, udruge i pokreti koji su radili na oĉuvanju hrvatstva i borili se protiv

komunistiĉkoga poretka. Na isti su se naĉin borili i u novije doba kada je u Hrvatskoj buktio

Domovinski rat, a kako istiĉe Jurĉević (1998: 43), hrvatska je dijaspora dala ogroman

doprinos u materijalnom, duhovnom i organizacijskom pogledu prilikom uspostavljanja

samostalne hrvatske drţave.

Više je ljudi hrvatskoga podrijetla u Australiji koje bi trebalo istaknuti, od sportaša,

glumaca, znanstvenika, knjiţevnika koji su na bilo koji naĉin doprinijeli širenju i oĉuvanju

hrvatske kulture. Škvorc (2004: 78) istiĉe da "današnji egzilanti bez problema objavljuju

svoje knjige u Hrvatskoj, pišu (većinom) na hrvatskom i obogaćuju svojim radom ne samo

knjiţevnost sredine u kojoj ţive, već i hrvatsku maticu". Od poznatijih, koji su doprinos

kulturi i hrvatstvu dali svojim knjiţevnim radom, Lovrenĉić (2013:46) istiĉe pjesnikinje Ivanu

8

Baĉić-Serdarević i Dušku Crmarić-Saleĉić, dok posebno mjesto pripada knjiţevniku i

povratniku Dragi Šaravanji, ĉijoj je djelatnosti posvećen ovaj rad.

9

Tablica 1. Broj Hrvata i njihovih potomaka koji ţive izvan Hrvatske2 (Grbić Jakopović 2014:

12)

Ekvador oko 4 000

Francuska oko 40 000

Italija oko 60 000

Juţnoafriĉka Republika oko 8 000

Kanada oko 250 000

Luksemburg oko 2 000

Nizozemska oko 10 000

Norveška oko 2 000

Novi Zeland oko 40 000

Njemaĉka oko 350 000

Paragvaj oko 5 000

Peru oko 6 000

Sjedinjene Ameriĉke Drţave oko 1 200 000

Švedska oko 35 000

Švicarska oko 80 000

Urugvaj oko 5 000

Velika Britanija oko 5 000

Venezuela oko 5 000

2 Procjena prema podacima Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija.

Argentina oko 250 000

Australija oko 250 000

Austrija oko 90 000

Belgija oko 6 000

Brazil oko 20 000

Bolivija oko 5000

Ĉile oko 200 000

Danska oko 1 000

10

4. STOPAMA DRAGE ŠARAVANJE

''U svakom je djelu nekoga pisca jedan dio biografskoga karaktera'', tvrdi knjiţevnik

Drago Šaravanja dok nam govori o svom bogato satkanom ţivotu. Taj je, danas vrsni

knjiţevnik hrvatskoga i australskoga pera,roĊen 1940. godine,svoj ţivotni put popriliĉno

odredio još u ranom mladenaštvu u svom rodnom mjestu Lipnu smještenom pored

Ljubuškoga u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Zapravo, vremena su bila drukĉija pa je

poštovati rijeĉ ''starih'' bila duţnost koja se u svim zakonima propisivala bez tinte. Tako je i

Drago poštovao rijeĉ svojih mudrijih jer, kako piše u svom romanu Na drugoj strani vremena,

''mlaĊi moraju ĉekati na svoj red. U nas se vjerovalo kako stariji znaju sve, mlaĊi ne znaju

ništa. U nas se sve rješava brojem godina'' (Šaravanja 2007: 33). Slijedeći to naĉelo, sudbina

koju su naĉeli njegovi stari prvo ga je u sedamnaestoj godini ţivota odvela prema najjuţnijem

dijelu Hrvatske, u Dubrovnik u isusovaĉko sjemenište. Kroz razgovor nam kaţe da su

isusovci već tada hvalili njegov istanĉan naĉin pisanja. Bio je talentiran, a dugo godina poslije

daleko od juga Hrvatske i na drugom kontinentu, i školovan za hrvatski jezik i knjiţevnost na

Macquarie sveuĉilištu u Sydneyju. Već o tim prvim ozbiljnijim godinama ţivota hrvatsko-

australskoga knjiţevnika Drage Šaravanje moţemo ĉitati u njegovu, kako piše akademik Ante

Stamać, autobiografskom romanu Na drugoj strani vremena.

Šaravanja je osim toga napisao još ĉetiri romana u kojima preslikava dijelove svoga

ţivota – neposredno ili u dodirima s onima sliĉnima njemu, odnosno sa sudbinom sliĉnom

njegovoj. Redom su to Idemo kući(2003.), Na drugoj strani vremena (2007.), Gelipter (2011.)

i Novo odijelo (2011.). Kako istiĉe Škvorc (2004: 2), o australskim se Hrvatima u Hrvatskoj

najviše zna tek na temelju priĉa i usmene predaje, stoga su ovi romani rijetki pismeni tragovi

hrvatskoga iseljeništva koji će analizom i interpretacijom prikazati ţivotni put knjiţevnika

Drage Šaravanje te njegov doprinos oĉuvanju hrvatske kulture, knjiţevnosti i jezika u

Hrvatskoj, ali i razvitku tih istih vrijednosti u dalekoj Australiji.

11

4.1. Idemo kući

"Ĉovjek bi trebao biti sagraĊen od kamena, od onoga monolita uz prugu da odoli

snagama koje me dave svojim napastima, samoći koja prijeti i ukazuje da je rodna

kuća izgubljena i da je do povratka isto koliko i do hrvatske slobode, metrom ili

vremenom mjerio, svejedno" (Šaravanja 2003: 7).

Osjećaji samoće, tjeskobe i neizvjesnosti zbog odlaska iz vlastite, voljene i dobro

znane domovine te dolaska u nepoznatu zemlju Australiju, ispunjavaju prve stranice romana

Idemo kući. Putujući ţeljeznicom iz Sydneyja u daleku zabit na zapadu nove domovine, Tom

Selak osjeća snaţnu zbunjenost, oštro nepripadanje u mjesto i vrijeme u kojem se našao.

Prognan iz svoga doma kao neprijatelj drţave, ovaj je hercegovaĉki Hrvat nekoliko mjeseci

proveo potucajući se po talijanskim izbjegliĉkim logorima prije negoli su ga uputili na juţnu

hemisferu. Zaplijenivši mu u Melbourneu sve papire, Tomu je ostala samo otkinuta zadnja

stranica talijanske putovnice "za ljude bez zemlje i drţave" na kojoj je otisnut crni broj. Bio je

to dokument u jednom pravcu. Izgubi li ga, nestat će iz evidencija ţivih te ponovno postati

ĉovjek bez zemlje i imena. U takvim je mislima i raspoloţenju, s poraznim ĉinjenicama o

vlastitom postojanju na pameti, Tom Selak "stigao na kolodvor gradića u unutrašnjosti

Novoga Juţnoga Walesa oko deset sati ujutro nekoliko tjedana iza Nove 1964. godine"

(Šaravanja 2003: 10). Tada je za njega zapoĉeo novi ţivot, ispunjen ĉeţnjom za izgubljenom

domovinom.

Drago Šaravanja, knjiţevnik, publicist, povratnik iz Australije i autor romana Idemo

kući na 240 stranica progovara o predivnoj, iako teškoj ţivotnoj priĉi hercegovaĉkoga Hrvata

Toma Selaka koji spletom ţivotnih okolnosti i nepravdi dolazi ţivjeti – raditi, uĉiti i voljeti na

drugi kontinent, na drugu stranu planeta. Zapoĉevši svoje novo ţivotno putovanje u

radniĉkom naselju u blizini rijeke Macquarie, Tom ne uspijeva uspostaviti prijateljske veze s

12

Nijemcima ili Talijanima, ali ni s domaćim ljudima, budući da nije govorio njihovim

jezicima. "Talijan priĉa s Talijanom, Nijemac s Nijemcem" (Šaravanja 2003: 14). Prst mu je

sudbine tada za radnoga partnera dodijelio Paddyja, domorodca Aboridţina uz kojega je Tom

nauĉio engleski jezik i upoznao domorodaĉko pleme te njihovu kulturu i obiĉaje, koje je junak

romana ĉesto usporeĊivao s izvornim hercegovaĉkim naĉinom ţivota svojih djedova i baka. U

tom smislu Šaravanja piše: "Mala je razlike izmeĊu Paddyja i ljudi u mom kraju. (...) Naši

ljudi ţive na kamenjaru, a Paddy na pijesku i kamenu. (...) Moj djed nije nikada obukao

donjih gaća. Nije ni Paddy. (...) Moj djed nije nikada upotrijebio ĉešalj. (...) Baka bi ga u ljeti

potkresala škarama kojima se šišaju ovce, potom bi ih odbacila da ĉekaju sljedeće ljeto i

ponovno potkresivanje. I Paddyjev sluĉaj trpi teret sliĉne navike" (Šaravanja 2003: 20). I u

mnogim je drugim navikama i tradicijama Tom uviĊao sliĉnosti ova dva naroda, naoko

sasvim razliĉita, ali oĉito povezana univerzalnim ljudskim vrijednostima. "Mi smo na istom

vlaku, prijatelju. Vi Hrvati i mi pripadnici Kuris naroda i sva plemena iznad kojih se nadnosi

kapa ovoga našega neba stenjemo pod teretom iste ĉizme, okupatorske, osvajaĉke i u krajnjim

granicama nemilosrdne i neprijateljske ĉizme" (Šaravanja 2003: 29). Iznimna je prijateljstva i

ĉvrste veze ostvario upravo s ovim ljudima. Budući da je sada već dobro upoznao

domorodaĉki narod, Tom sve jasnije shvaća negativne ishode pokušaja civilizacije ovih

plemena. Poglavica plemena s kojim Tom vikendima boravi kaţe da "otkad su bijeli ljudi

došli u našu zemlju stalno su u ratu s njom. Oni se prema njoj odnose kao prema neprijatelju.

Posjekli su nam šume, pregradili rijeke..." (Šaravanja 2003: 39). Na primjeru poglavice Uma-

Ume i njegove ovisnosti o alkoholu s kojim ga je upoznao tek bijeli ĉovjek, autor daje svoj

skroman doprinos problematizaciji i kritici engleskoga miješanja u domorodaĉki naĉin ţivota

Aboridţina u Australiji.

"Posjet Paddyjevima nauĉio je Toma cijeniti druţenje na svim ljudskim razinama.

Svako je druţenje bolje od izoliranosti" (Šaravanja 2003: 50). Tada se Tom odluĉio na veliki

13

korak, trebala mu je promjena. "Bio je svjestan svoje odsjeĉenosti od stada kojemu je

donedavno pripadao" (Šaravanja 2003: 50) te je odluĉio poći u Sydney i pokušati pronaći

druge Hrvate sliĉne sudbine, pokušati pronaći hrvatski klub i svoje prijatelje iz talijanskih

logora. U tim je talijanskim, prihvatnim logorima za bjegunce iz komunistiĉkih zemalja,

uglavnom iz Jugoslavije, boravio sam autor, Drago Šaravanja (Šupuković 2013: 13).

MeĊutim, ponovno na tragu kritike odnosa Europljana prema Aboridţinima, autor sada u

djelo uvodi lik djevojke Amande s kojom Tom ostvari ljubavnu, strastvenu vezu, a kasnije i

skladan obiteljski ţivot prepun ljubavi i razumijevanja. Amanda je, kako saznajemo ĉitajući

roman, posvojeno, oteto aboridţinsko dijete darovano europskim roditeljima Benu i Hillary,

bogatim doseljenicima koji su kupili farmu. Nakon prvotnoga suprotstavljanja Amandinih

roditelja njihovoj vezi zbog Tomova nepoznata podrijetla i jezika, u ĉemu se ogleda

problematika hrvatskoga ĉovjeka u stranoj zemlji, prihvatili su ga i on se uselio na njihovu

farmu. Novi poticaj u traţenju svojih korijena Tom je dobio prilikom operacije noge zbog

nezgode na poslu. Naime, nakon razgovora s doktorom hrvatskoga podrijetla, Tom je

ponovno poĉeo razmišljati o velikom Sydneyju i hrvatskom klubu, hrvatskoj crkvi i domaćim

ljudima o kojima mu je doktor priĉao na teĉnom hrvatskom jeziku. Nakon vjenĉanja, Amanda

i Tom preselili su se u Sydney. Autoru je iznimno vaţan Hrvatski dom gdje Tom susreće i

svoga roĊaka Jerka, zemljaka iz Hercegovine i gdje se okuplja cjelokupno mlado hrvatsko

društvo u velikom gradu, budući da dogaĊajima i susretima unutar toga okupljališta posvećuje

veliki dio svoga romana. Stvari su za Toma i Amandu s vremenom sjedale na svoje mjesto.

Stalni poslovi, vlastita obiteljska kuća i maleni sinĉići postali su Tomova i Amandina

svakodnevica, a prijatelji i roĊaci stalna podrška. Vrijeme je prolazilo, sinovi su odrastali,

Amanda je upisala i završila fakultet, ţeleći u tom smjeru potaknuti i svoje sinove koji su

upisali i završili medicinski fakultet. Kao što je prilikom kazivanja naglasio i sām Drago

Šaravanja, povratak u Hrvatsku za njega nikada nije prestao biti najveći san. U tom je smislu

14

okarakteriziran i Tom Selak koji se prije smrti uspio vratiti u svoju domovinu, u svoj rodni

kraj i još jednom vidjeti oca i majku, susjede i prijatelje.

Iznimnu prisutnost biografskoga karaktera teksta osjetit će svatko tko se, upoznavši

Dragu Šaravanju i njegov ţivotni put, upusti u ĉitanje romana Idemo kući. Od jasnih reĉenica

o neprijateljima ispred kojih je morao pobjeći preko svjedoĉenja o potucanju po tuĊim

zemljama, sjećanja na rodnu Hercegovinu, Ljubuško, obitelj i prijatelje, vjenĉanje i roĊenje

dvojice sinova, Šaravanja u ovoj stilski moderno oblikovanoj sagi, kako piše Vesna Kukavica,

ostavlja proţivljena, vlastita iskustva (Kukavica 2005: 40). S obzirom na to da je prema

njegovu kazivanju "svako knjiţevno djelo proţeto barem djelićem biografiĉnosti", moţemo

zakljuĉiti da je ovaj roman, kao i druga njegova djela koja ćemo kasnije analizirati, snaţno

vlastito svjedoĉanstvo jednoga ţivota u tuĊoj zemlji, ĉovjeka koji se "strancu" prilagodio, ali

nikada nije prestao sanjati povratak kući.

4.2. Na drugoj strani vremena

Roman Na drugoj strani vremena ispisan je na 670 stranica podijeljenih u tri dijela:

Mislili smo: počelo je!, Bespućima i San o ljubavi. Šaravanja sām u razgovoru istiĉe da je taj

roman riznica njegova ţivota: ''U toj sam trilogiji ispisao zašto sam otišao s hrvatskoga tla,

kako sam ţivio u talijanskim logorima, a naposljetku i što me je doĉekalo na australskom tlu''.

Te se tri, na prvi pogled jednostavne teme, u romanu raspliću u nešto puno više – u ţivot

pojedinca koji je morao otići, a opet, s druge strane u ţivote svih koji su morali otići. U

romanu sve te pojedince predstavlja glavni lik Mislav Zvone Klesar

''koji prolazi tri faze svoga mladenaĉkoga ţivota: u prvom je djeĉak iz okolice

Ljubuškoga, uĉenik puĉke škole i sjemeništa u Dubrovniku, u drugom izbjeglica koji

se potuca izbjegliĉkim logorima u Italiji, u trećem je Mislav Zvone australski

15

useljenik, marljiv radnik koji je poĉeo 'od ništa', a kraj romana doĉekao kao sretan

ĉovjek, blaţenik ljubavi i blagostanja.''3

4.2.1. Mislili smo: počelo je!

Iako se stereotipno smatra da je gotovo cijelo hrvatsko iseljeništvo ekstremna politiĉka

emigracija (Ĉizmić, Sopta, Šakić 2005: 472), kao što je i prethodno istaknuto, Hrvati su imali

razliĉite ''motivacije'' za odlazak. Ipak, Drago je Šaravanja bio jedan od onih koje je na daleki

put poslala neprijateljska politika, baš kao i glavnoga lika iz romana Na drugoj strani

vremena – Mislava Zvonu Klesara. Mislav Zvone, baš kao i Drago, odrasta u jednom od

zaselaka pored Ljubuškoga i pripada mladim seoskim intelektualcima koje roditelji šalju na

školovanje u grad. Tipiĉna tematika o kojoj moţemo ĉitati u djelima hrvatskih realista, samo

ovaj put ispriĉana o pojedincu izvan razdoblja realizma, a sasvim realistiĉno. Mislav Zvone na

samom je poĉetku romana djeĉak od deset godina koji ĉitateljima govori o svom selu, svojoj

obitelji i o svom ţivotu uopće.

Mislav je bio odliĉan Ċak ĉije je nadarenosti i sposobnosti prepoznao njegov uĉitelj

Nikola Šivelj. Uĉitelj je Šivelj smatrao da je za Mislava najbolje da se, kao i gradska djeca,

školuje negdje u gradu što je bilo netipiĉno za djecu sa sela. Ona su išla u školu ''za seoske

potrebe'' koja je bila nanovo otvorena, a kod naroda doĉekana sa sumnjom jer, kako je bio

obiĉaj, ti ljudi ''u sve sumnjaju. Ne vjeruju ni u što što nisu vidjeli svojim oĉima'' (Šaravanja

2007: 20). Tako je bilo i sa školom – dotad je nisu vidjeli, a na grad su gledali pomalo s

prijezirom. ''U selu su to doţivljavali kao progon. I ja sām. Ne znam zašto. Kako je narod

osjećao, osjećao sam i ja'', pisao je Mislav kad je škola došla u njihovo selo (Šaravanja 2007:

12). Unatoĉ prvim dvojbama, narod je obgrlio školu, a osobito uĉitelja Šivelja koji je

zamijenio ozlojaĊena uĉitelja Ranka Planića kojemu je šiba bila glavno odgojno sredstvo.

3Rijeĉi akademika Ante Stamaća napisane kao pogovor na poleĊini romana Na drugoj strani vremena (2007).

16

Baš kao i sām Šaravanja, Mislav nakon seoskoga školovanja odlazi na školovanje u

dubrovaĉko isusovaĉko sjemenište. U gradu upoznaje nove stvari i ljude koji su posve

drugaĉiji od onih sa sela. Pod utjecajem graĊanštine mijenja i svoje svjetonazore. Grad postaje

primamljivi zdenac znanja i uspjeha, dok se sela stapaju u mozaik neuke tradicije, ali koja

ipak ostaje utkana duboko u srce jer, kako piše, ''zaviĉaj se ne zaboravlja lako'' (Šaravanja

2007: 69). U tim se rijeĉima takoĊer mogu pronaći dijelovi ţivota knjiţevnika Drage

Šaravanje koji je poput Matoša, i u dalekoj zemlji uvijek sanjao o svojoj Hrvatskoj i o

povratku na hrvatsko tlo. ''Zaljubljen ĉovjek pjeva o onoj koju ljubi. I stalno je vidi pred

sobom u ţivim slikama. I pisci su takvi, ili nisu pisci. Svoju Domovinu volim od prvih dana

ţivota'', govori knjiţevnik u razgovoru s Irenom Šupuković za glasilo Narod koje izdaje

Hrvatski populacijski pokret (Šupuković 2013: 13).

Već se u prvom dijelu Mislili smo: počelo je!, nakon dolaska Mislava Zvone u

isusovaĉko sjemenište, paralelno javlja priĉa o sudbini Šime Dobroćuda i njegove obitelji koja

se poslije isprepliće sa sudbinom glavnoga lika. Ulogu pripovjedaĉa koju je dosad imao

glavni lik Mislav Zvone Klesar preuzima Šime Dobroćud popraćen komentarima

sveznajućega pripovjedaĉa. Iako su na prvi pogled sasvim razliĉite biografije i pogledi tih

ljudi, prvenstveno ''drugaĉijih politiĉkih nazora'', one ipak ''završavaju isto – u emigraciji''

(Lovrenĉić 2008: 185). Ono što pisac u romanu prikazuje kroz obitelj Šime Dobroćuda,

ĉovjeka dobre ćudi, veliki su politiĉki udari koji ostavljaju bolne tragove ĉak i na onima u

ĉeliĉnim odijelima. Šime je na poĉetku prikazan kao tipiĉan zaljubljenik u idealizirani

komunizam za koji vjeruje da donosi bolje sutra – slobodu djeci koja će veselo lutati ulicama

svojih naselja. Njegova je supruga Sokolica ono bijelo na crno-bijeloj kompoziciji vještoga

majstora – ţivota. Ona se odupire velikim zanosima i obećanjima vladajućih. Ne priznaje

slobodu u kojoj ima mjesta strahu, nepravdi i siromaštvu, ona je ţivi primjer reakcije, kako

govori Šime. I sām Šime poslije postaje samo suvišan pojedinac, reakcija, u zatrovanom

17

društvu. Izgubio je posao, poloţaj, a i vjeru u ono što je uvijek branio i za što se borio.

Dobroćud tako zajedno sa svojom djecom Anom i Jurom odlazi u Rijeku, dok Sokolica raĊa

treće dijete – Zemiru, buduću suprugu Mislava Zvone.

Poslije odlaska Šimine obitelji u Rijeku, radnja se opet vraća na Mislava Zvonu kojega

ispituje Himzo, politiĉki predstavnik Ureda za prosvjetu i kulturu. Dok mu Mislav govori

zašto je otišao u sjemenište, kako su ga tamo tetošili, a kudi neke politiĉke poslanike koji su

ubijali njegov narod, postaje svjestan svoga nepovoljna poloţaja pred Himzom. Da bi

izbjegao neprijateljsko raspoloţenje narodnih vlasti, Mislav Zvone odlazi u Zagreb gdje

sudjeluje u studentskim demonstracijama. Te su demonstracije za Mislava, kao i za Dragu

Šaravanju koji je, kako kaţe, 12. svibnja 1959. godine sudjelovao u Zagrebu u studentskim

demonstracijama, znaĉile put preko granice. Gospodin nam Drago kroz razgovor istiĉe da je

taj njegov ''doprinos'' u krvavim studentskim demonstracijama u kojima je ţivot izgubila

trideset i jedna osoba bio ''osuda na smrt'' zbog ĉega je morao, ne otići, nego bjeţati, a

pobjegao je, baš kao i glavni lik romana Na drugoj strani vremena, u Italiju. Tu završava prvi

dio romana.

4.2.2. Bespućima

Drugi je dio romana Na drugoj strani vremena, kako je već napisano, posvećen

tumaranjima po Italiji, a osobito povlaĉenjima po talijanskim logorima. Kao što i sām naslov

drugoga dijela trilogije kaţe, vrijeme provedeno u Italiji bilo je ţivotarenje u kojem se nije

znalo za put. Mislav Zvone bio je pojedinac teške sudbine koji je Italijom koraĉao s povezom

na oĉima – nesigurno i u strahu. Na samom je poĉetku ''bespućā'' naznaĉena teţina izgnanstva:

''Umorni smo i pospani. Granica je iza nas, graniĉari i strah, nogama se opiremo o talijansko

tlo. Duboko ispod nas gori Trst u plamenu svoje veĉeri. U nj nam se noćas ne ide, naši

dţepovi ne podnose traţenja gradskih konaĉišta'' (Šaravanja 2007: 201). Istu je sudbinu imao i

18

naš hrvatsko-australski knjiţevnik Drago Šaravanja. Poslije bijega od strogoga reţima, Drago

je deset mjeseci lutao po raznim gradovima Italije. Kako kaţe, povlaĉio se po prihvatnim

logorima za bjegunce iz komunistiĉkih zemalja, uglavnom iz Jugoslavije. Kremona, Trst,

Napulj, Capuai Latina bile su njegove postaje koje su ga vodile na put koji je, nenadano,

potrajao ĉetrdeset i dvije godine. Iste su postaje bile logorska utoĉišta i za Mislava Zvonu.

Mislav Zvone, kao i Drago, dolazi u Italiju u potrazi za azilom. Sanja o Australiji, a

ĉezne za slobodnom Hrvatskom. Ţivot sliĉan njegovu, sudbina je krojila i mnogim drugim

pojedincima koji su nevoljko izgurani na drugu stranu vremena, onu bez domovine. U meteţu

ljudi bez domovine u Mislavov ţivot uzlazi priĉa o starom partizanskom oficiru i njegovoj

obitelji. Kćer oficira Šime i Sokolice Dobroćud – Ana, melem je za sve muške oĉi u

logoraškim smještajima. ''Ţiva epidemija što razara duše tolikih beskućnika'', govorio je jedan

od izbjeglica Mislavu Zvoni (Šaravanja 2007: 250). Bila je san koji nije isanjan, poput

Australije, poput slobodne Hrvatske. I Zemira je, Anina i Jurina mlaĊa sestra, izrastala u

prekrasnu ţenu koja je poslije ispravila nesretnu sudbinu Mislava Zvone. Njihova obitelj, kao

i Mislav Zvone i ostali narod bez domovine, odlazi u zemlju koja je svim svojim blagodatima

priglila napušteni hrvatski narod – u Australiju. Brod je plovio prema snu o ljubavi.

4.2.3. San o ljubavi

Treći dio romana priĉa priĉu o drugoj strani vremena, onu bolju i sretniju. U tom

dijelu, na što i upućuje sām naslov – San o ljubavi, knjiţevnik na papir stavlja svoje

najsjetnije, najskrivenije i najosobnije osjećaje. Spoj ljubavi prema domovini i voljenoj ţeni

najsnaţniji su osjećaji kojima se Mislav Zvone prepušta. U Australiji Mislav Zvone, kao i

knjiţevnik Drago, obavlja razliĉite poslove da bi zaradio za hranu i dom. Iako sretniji i

sigurniji, u snu ga ne napuštaju ni domovina ni ţudnja za ţenom njegova ţivota – nepoznatoj i

bezimenoj. Uvijek isti san o ljubavi. Gostoprimstvo ljudi i australsko tlo ostaju gorak

19

doţivljaj daleko od rodne grude (Šaravanja 2007: 463). Za Mislava Zvonu izgubljena su

obitelj, prijatelji, hrvatski jezik i domovina nostalgiĉan i teţak teret koji ne blijedi. Jednako je

tako, kako nam kaţe, osjećao i gospodin Šaravanja daleko preko oceana unatoĉ svemu što mu

je pruţila Australija.

Nakon nekoliko mjeseci provedenih u Australiji, Mislav Zvone odluĉno napušta svoj

osamljeniĉki ţivot da bi izgradio prijateljstva s Hrvatima u Sydneyju, gradu koji je bio po

njegovoj mjeri, baš kao i po mjeri Drage Šaravanje. Glavna je ţelja Mislava Zvone bila

upoznati Hrvaticu s kojom će stvoriti hrvatske obiteljske uspomene jer, kako kaţe,

nepodudarnost s Australkama je prevelika: ''Jezik i kultura nas razdvajaju. Nema tu naĉina ni

gumica koje bi te razlike izbrisale izmeĊu nas'' (Šaravanja 2007: 551). Mislav je govorio da je

nemoguće dijeliti ljubav sa ţenom koja ne govori istim jezikom jer je bio uvjeren da najveći

ĉin iskazivanja ljubavi nose valovi jezika (Šaravanja 2007: 552). U tom je ustrajao i to je i

ostvario. U Sydneyju se Mislavov ţivot opet isprepliće sa sudbinom obitelji Dobroćud.

Njihova kćer Zemira postaje Mislavova opsesija. Mislav se zaljubljuje u tu vitku hrvatsku

folklorašicu, studenticu filozofije, i u njoj otkriva ostvarenje svoga sna o ljubavi. Ona mu

govori o svom ocu, oficiru Šimi koji je bio vjeĉno odan onima koji su ih i istjerali iz njihova

zadarskoga doma, onima koji su ih rastavili od sestre Ane. Zemira je patila, Mislav je patio s

njom. Otac je bio izgubljen u laţima i u stvarnosti – vratio se u Hrvatsku i tada mu je nestao

svaki trag. ''Tata je poginuo na Golom otoku. (...) Dugo je bio muĉen, ispitivan, prozvan

kolaboratorom, neprijateljem Jugoslavije i osuĊen na robiju'', u jecaju je govorila Zemira

(Šaravanja 2007: 658). No, nakon dugih nesretnih dana, Zemiri se i njenoj obitelji vraća otac

Šimun. Ţivot na drugoj strani vremena postaje ljepši.

Priĉa o Mislavu Zvoni i Zemiri, priĉa je o knjiţevniku Dragi Šaravanji i njegovoj

supruzi Eriki, tada hrvatskoj folklorašici studentici o kojoj Drago i danas, nakon puno godina

provedenih sa suprugom, govori rijeĉima zaljubljena mladića. Erika je, kako kaţe, zahvalna

20

što je Dragu upoznala na drugoj strani vremena, onoj sretnijoj. Otud i simbolika naslova

romana. Zemira su i Mislav Zvone bili jednako zahvalni na istoj strani – onoj prekooceanskoj

i vedrijoj.

''– Hvala ti Boţe za darove na drugoj strani vremena! – reĉe, i opet me darova stiskom

ruku i ognjevima srca. Obasut spoznajama ljubavi i duha, prinoseći usne na školjku

njena uha, tiho, ali jasno i ĉujno, prolih u nju onu kojom me je darovala: 'Hvala ti

Boţe za dar primljen – na drugoj strani vremena'' (Šaravanja 2007: 670).

4.3. Gelipter4

Gelipter je, kako sām autor kaţe u svojoj poruci ĉitateljima, "djelo svega pomalo. Tihe

erotike moţda više od svega" (Šaravanja 2011a: 3). Ipak, roman je to koji se ne ograniĉava

samo na prikaz nestašnih Gelipterovih ljubavnih avantura nego je primjer ţivota jednoga

hrvatskoga emigranta u Australiji otprije nekih pola stoljeća. U razgovoru s Irenom

Šupuković Šaravanja istiĉe motive koji ga vode u njegovom knjiţevnom stvaralaštvu. On piše

o domovini, o razlozima koji su potaknuli Hrvate na odlazak u svijet, ali i o hrvatskom i

australskom svijetu, dio kojega je i sām Šaravanja bio i još uvijek jest (Šupuković 2013: 14).

Australija je za njega primjer politiĉkoga i društvenoga ureĊenja koje bi poţelio svakomu, a

tako i svojoj dragoj Hrvatskoj (Šaravanja 2011a: 3). Tu je ĉinjenicu i nama ljubazno istaknuo

rekavši kako je Australija dobro ureĊena zemlja koja ima osjećaja za socijalnu situaciju

svojega stanovništva, ali da mu ipak nimalo ne nedostaje. "U Australiji se moglo dobro

zaraditi, ali trebalo je raditi i biti u izolaciji", govorio nam je Šaravanja, koji je i ovim

romanom ţelio "podnijeti raĉun o još jednoj krvavoj i mukotrpnoj zbilji ĉovjeka emigranta

baĉena na pustoš dalekih tuĊih prostora, obiĉaja i naĉina ţivota odveć stranih našim

poimanjima i shvaćanjima" (Šaravanja 2011a: 1). Sama ĉinjenica da je glavni junak romana

4 Dragi, voljeni; ljubavnik. Onaj koji nije uspio, koji je neznalica i sl., http://hjp.novi-liber.hr/ (pregledano 20.

travnja 2014).

21

bezimen te sam sebe naziva Gelipterom, upućuje na to da on ne predstavlja samo

pojedinca,nego je prototip mnogih hrvatskih iseljenika, a djelomice i samoga autora.

Lik je iz romana mladić rodom iz Like, avanturist, koji odlazi u emigraciju s ciljem da

zaradi bogatstvo ne radeći ništa. Njemu rad i brak, nekima najveće svetinje, pogotovo u ţivotu

iseljenika, nemaju nikakvo znaĉenje. Sām Gelipter kaţe: "Ţena i ja? Ma daj! To su ti dva

svijeta u razilaţenju. Ĉim nauĉim nekoliko vraţjih rijeĉi, reći ću joj da se ne treba nadati

mojoj ruci, koja će je povesti na oltar u bjelini. Ljubav u krevetu, OK! Ljubav kao brak,

zaboravi" (Šaravanja 2011a: 24). Gelipter je jedan od onih koji odlaze potraţiti bolje sutra ne

znajući kako ţivot koji ih ĉeka u emigraciji neće biti nimalo lak. On je lutalica te, kao i sām

Šaravanja, putuje cijelom Australijom. Gelipter se zaustavlja tamo gdje mu odgovara, ţivi od

ţicanja i ne brine ga što donosi sutra. Prolazi kroz rudnike i plantaţe šećerne trske, a njegov je

ţivot pravi primjer već spomenute lutajuće migracije koja je bila karakteristiĉna za australske

doseljenike. Sām Šaravanja u romanu piše:

"Innisfail je zakrĉen sjekaĉima šećerne trske. Sve vrvi od njih. Ljudi su veseli što je

još jedna sezona privedena kraju, ali i tihim neveseljem opterećeni, jer sad treba naći

neki novi posao, kako bi se ušteĊevina saĉuvala, nova sezona doĉekala. Prijatelj se

sastaje s prijateljem, šapće se i dogovara, planovi kroje. Jedni će u Mareebi i

Dimbulahi brati duhan kod hercegovaĉkih i dalmatinskih starosjedilaca. Drugi će

meĊuvrijeme odraditi u mlinovima šećerne trske. Treći na oĉuvanju imanja i

kultiviranju trske što će je sjeći iduće sezone" (Šaravanja 2011a: 67, 68).

Glavna su okosnica romana ljubavne zgode Geliptera i ţenā koje susreće tijekom

svoga proputovanja Australijom. Gelipter voli ţene, kao što i one vole njega, ali zov avantura

jaĉi je od mogućih veza. Stopiranje u gradu, otvorenost tamošnjih ţenā, zaĉuĊuje ĉitatelje i

danas, a još više ako te odnose pokušamo smjestiti unatrag pedesetak godina. Neovisno o tom,

autor u svojoj poruci ĉitatelju istiĉe da je kroz svoje djelo ţelio doĉarati ondašnje vrijeme,

22

ljude i njihove ljubavne prioritete te poruĉiti ĉitatelju da zakoni svemira nisu svugdje jednaki,

da se ljudi i odnosi razlikuju (Šaravanja 2011a: 2). Australskoj je otvorenosti, modernizaciji i

napretku u djelu suprotstavljena Lika, prostor u kojem se naporno radi, a dobit je mala.

Mjesto u kojem se telefon ne upotrebljava (Šaravanja 2011a: 25) i gdje ništa nije vaţnije od

ponosa i hrabrosti (Šaravanja 2011a: 18). Sām je Šaravanja izrazio svoje ţaljenje zbog

nedovoljne koliĉine rodoljubnoga ponosa u nas Hrvata, zbog kojega se on, unatoĉ velikoj

nostalgiji, nije vratio u Hrvatsku prije uspostave njezine slobode. Stoga, iako je u djelu rijeĉ o

Lici, Šaravanja (2011a: 1) istiĉe da je svoga junaka mogao smjestiti u bilo koji hrvatski kraj, a

zasigurno ne bi pogriješio ako bi izabrao i svoje rodno Lipno.

U romanu se oĉituju i autorovi stavovi prema ratu i politici onoga vremena, koja je

bila glavni razlog autorova napuštanja domovine. Sām je Šaravanja u razgovoru s Irenom

Šupuković za glasilo Narod rekao da se politika onoga vremena temeljila i oĉitovala u strahu

za svakoga ĉovjeka. Svoj je antiratni stav, zasigurno izgraĊen i na temelju muĉnih uspomena

iz djetinjstva,autor izrazio Gelipterovim rijeĉima: "Ratovat ću i ja, ali na drugi naĉin.

Najdobivenija je bitka u kojoj nitko ne strada, a ti iz nje izlaziš kao jedini pobjednik''

(Šaravanja 2011a: 12). Govoreći protiv mrţnje i zalaţući se za put dobra, i nama je Šaravanja

u razgovoru poruĉio kako bi on "svakoga ĉovjeka radije izveo na put, nego pustio kap krvi".

Unatoĉ teškoj situaciji u svojoj domovini i svemu dobromu što donosi Australija,

Gelipter je, kao i sām autor, bio ĉovjek koji je duboko u duši gajio neizbrisivu nostalgiju za

napuštenim domom. Gledajući u nebo i zvijezde, što ga je sada još jedino povezivalo s rodnim

krajem, prisjećao se Like, njezinih planina, šuma, narodnih obiĉaja i glazbe. Duboko je u sebi

nosio ţicu otpora prema vlastima u Hrvatskoj, zbog kojih se nalazio daleko od svega što je

volio (Šaravanja 2011a:80, 81). Gelipter je bio jedan od onih koji je sanjao o slobodi

domovine i o povratku u nju, voljenu Hrvatsku. Nije prestao vjerovati u ostvarenje toga sna,

baš kao i Šaravanja u svoje ĉetrdeset i dvije godine izbivanja iz Hrvatske. Nakon svega što je

23

prošao u ţivotu Gelipter je shvatio da je ljubav prema obitelji i domovini jedino vaţna.

Naţalost, on umire i ne uspijeva se vratiti u svoju domovinu, a zajedno s njime umiru i mnogi

drugi gelipteri ne doĉekavši povratak u slobodnu Hrvatsku. Ova je knjiga svojevrstan

spomenik autora svima njima koji zeleno svjetlo Hrvatske nisu uspjeli ugledati.

"Gelipter je djelo svega pomalo. Tihe erotike moţda više od svega. Bilo kako mu

drago, gozbeni je stol pred vama, dragi ĉitatelji. Ugodno vam bilo gošćenje. I ne

zaboravite: Gelipter je bio dobar ĉovjek, i svi gelipteri zaustavljeni plimom vremena

na tuĊim ţalima s nostalgijom u neprekinutome trajanju" (Šaravanja 2011a: 3).

4.4. Novo odijelo

Novo odijelo knjiţevni je rad Drage Šaravanje koji je unutar njegova knjiţevnoga

stvaralaštva specifiĉan iz više razloga. Ono što se prvotno istiĉe kao velika vrijednost toga

teksta, dramska su i prozna obiljeţja. Naime, u istom izdanju Novoga odijela Šaravanja

objavljuje priĉu i kao roman i kao dramu. Dramska je izvedba romana osobito vrijedna budući

da je to prvi tekst koji knjiţevnik Šaravanja piše u dramskom obliku, dakle, koristeći lica,

ĉinove, prikaze i didaskalije. Dramski tekst ima dva ĉina, a ukupno ĉetrnaest prikaza (osam u

prvom, šest u drugom ĉinu), dok su uloge podijeljene na devetnaest likova. Glavne likove

predstavljaju AnĊel, siromašni seljak, i njegova obitelj – supruga Mara, sinovi Ivan i Marko te

kćer Lucija, dok su ''protagonisti radnje 'narodna vlast' i narod''5. AnĊel je nositelj cijele

radnje. Naivan, neuk, skroman, religiozan, poţrtvovan, hrabar, AnĊel se odupire vladajućem

reţimu pred kojim prednost daje vjeri: ''Š Njim sve poĉinje i završava. Ne bi ti ja nešto poĉeja

prije nego zazovem Njegovo sveto ime da mi daš ne znam šta. U nas se uvik borilo za krs

ĉasni i za koricu kruva'' (Šaravanja 2011b: 142).

5Rijeĉi profesora Tomislava Ćorića napisane kao pogovor na poleĊini romana Novo odijelo (2011b).

24

Druga je vaţna specifiĉnost Novoga odijela satiriĉan prikaz seoskoga ţivota ljudi,

njihova ponašanja i dogaĊaja u zapadnoj Hercegovini i hrvatskom zaobalju nakon Drugoga

svjetskoga rata. Iako Šaravanja u svim svojim djelima ima i notu humora, ovaj se dramsko-

prozni tekst u potpunosti temelji na izvrgavanju ljudskih slabosti poruzi i podsmijehu. Tu

tvrdnju dokazuju i rijeĉi Tomislava Ćorića koji kaţe da ''moţda još nitko nije na tako šaljiv

naĉin prikazao dogaĊaje iz tih, po hrvatski narod teških vremena, kao što ih u ovoj satiri

prikazuje Drago Šaravanja''6. Ljudski naivni mentalitet, rodoljublje, neznanje, ali

snalaţljivost, poštivanje obiĉaja, nagla ćud, nevjerica i religioznost samo su neki motivi koje

knjiţevnik koristi da bi ĉitateljima prikazao kako se nekad ţivjelo, ĉemu su se ljudi veselili i

ĉime su se diĉili. Amerika je bila napredni svijet koji je predstavljao raskoš, ali tuĊinu:

''Chocolate7. Što oĉi vide, to je nešto za pojesti. Made in USA. Ne znam što to znaĉi. Oĉito se

ne radi o uputama kako to pojesti. Bit će da se radi o pripomeni da je stvar napravljena u

Americi'', natucao je AnĊelov sin Ivan kad su stric Ivan i strina Susan poslali iz Amerike

obilne darove (Šaravanja 2011b: 176). Chocolate, tea8, sugar

9, coffe

10, sapun, riţa i novo

odijelo samo su neke od blagodati koje su ljudima na selu bile nedostupne i strane. Ipak,

najveću je pozornost od svih pristiglih darova privuklo novo odijelo – neobiĉna kroja,

materijala i boja, sa svitnjakom11

, toĉno po ameriĉkoj modi, kako su mislili seljaci. Novo je

odijelo krinka koja olakšava korake kroz ideološke prijepore koji su lajtmotiv ovoga romana,

odnosno drame. Dok je narod s jedne strane u tom surovom vremenu bio stjeran u kut

ideologija i ţrtva toga vremena, s druge su strane, kaţe nam ovo djelo, ljudi ipak pronalazili

veselje i utjehu u vlastitim skromnim ţivotima. Htjeli su malo jer su malo znali: ''Kruva, vode

6Rijeĉi profesora Tomislava Ćorića napisane kao pogovor na poleĊini romana Novo odijelo (2011b).

7 Ĉokolada.

8 Ĉaj.

9 Šećer.

10 Kava.

11 Vrpca kojom se vezuju gaće.

25

i zdravlja, šta ikomu više triba. Najskoli nami seljacim. Malo vidimo, malo znamo, malo nam

triba. Taki smo ti mi'' (Šaravanja 2011b: 142).

Treća je odlika Novoga odijela jezik kojim je tekst pisan – zapadnohercegovaĉka

skupina govora novoštokavskoga ikavskoga dijalekta, kako nam govori gospodin Drago. Iako,

kao ni humoristiĉna pozadina, prisutnost toga idioma nije novina u Šaravanjinim djelima, u

ovom je djelu izrazito naglašena upravo da bi se prikazale vrline i jednostavnost puka

hercegovaĉkoga kraja.

''Meni se sve ĉini da se radi o uštedi matorijala. Na neprimitan naĉin. Kurva Amerikanac.

MiĊer i on zna kako kad zatriba. (...) RaĊe bi da nam je brat posla one koje lupeţ nije

izbrazda, ali ko da je on to moga proviriti. Kad je lupeţ umota u ovi plej i oni papir, zbogom

Boţe, pomiri se s onim što dobiješ''12

,

govorio je AnĊel dok je tumaĉio brazde koje su dijelile ĉokoladu na manje dijelove

(Šaravanja 2011b: 184). Zanimljive su, uz ikavizme, rijeĉi ''iz starine'' te stari oblici.13

Osim

zbog naglašavanja jednostavnosti naroda, zapadnohercegovaĉki se idiom koristi da bi se što

vjernije prikazao taj kraj te da bi se oĉuvao jezik naroda hercegovaĉkoga kraja kao

znaĉajnoga hrvatskoga kulturnoga blaga. Naroda koji se prije više od pola stoljeća ameriĉkoj

pidţami veselio kao i odijelu.

12

''Meni se sve ĉini da se radi o uštedi materijala. Na neprimjetan naĉin. Kurva Amerikanac. Ali i on zna kako

kad zatreba. (...) Radije bih da nam je brat poslao one koje lupeţ nije izbrazdao, ali kao da je on to mogao

provjeriti. Kad je lupeţ umota u ovaj pleh i onaj papir, zbogom Boţe, pomiri se s onim što dobiješ.'' 13

Vidi tablicu 2.

26

Tablica 2. Primjeri koji ukazuju na specifiĉnosti jezika zapadnohercegovaĉkoga kraja

oĉuvane u proznom i dramskom tekstu Novo odijelo.

HERCEGOVAČKI IKAVSKI NOVOŠTOKAVSKI STANDARDNI

HRVATSKI JEZIK

Sve mi se ĉini da bi ti najradije sa mnom u

prdekanu.

Sve mi se ĉini da bi ti najradije sa mnom u

zatvor.

Ti brez mene?

Ti bez mene?

Vazda budi faljeno ime Isusovo i ime

Marijino (...)

Uvijek neka bude hvaljeno ime Isusovo i

Marijino (...)

Boţe moj, kako izdrţi rvući se sa svim i

svaĉim.

Boţe moj, kako izdrţi hrvajući se sa svim i

svaĉim.

Š Njim sve poĉinje i završava.

S Njim sve poĉinje i završava.

Ali što jes, jes, nikad se nije cinila ko ljucka

riĉ, istina i poštenje.

Ali, što jest, jest, nikad se nije cijenila kao

ljudska rijeĉ, istina i poštenje.

Lipo sam ji atresira (...)

Lijepo sam im napisao adresu.

Tido reći (...)

Htjedoh reći (...)

Zar nisi sluša pratra kad je u nedilju pridika s

otara?

Zar nisi slušao fratra kad je u nedjelju

propovijedao s oltara?

Vrag š njim.

Vrag s njim.

IĊemo obadvoje, donit ćemo ga minjajući se. Idemo oboje, donijet ćemo ga mijenjajući se.

Nema ovdje boţjijeh judi. Zar ne vidiš

transparent iznad našijeh glava (...)

Nema ovdje boţjih ljudi. Zar ne vidiš natpis

iznad naših glava (...)

Svaka vam ĉast, ljudi, meni su najprišniji

moji.

Svaka vam ĉast, ljudi, meni su navaţniji

moji.

27

HERCEGOVAČKI IKAVSKI NOVOŠTOKAVSKI STANDARDNI

HRVATSKI JEZIK

Sad me ne zaĉuĊuje ni njijova atlonska

bumba.

Sad me ne zaĉuĊuje ni njihova atomska

bomba.

MiĊer i on zna kako kad zatriba.

Ali i on zna kako kad zatreba.

Ne zna se je li bolje izgleda s prida ili s prkna.

Ne zna se izgleda li bolje sprijeda ili straga.

5. DOPRINOS KROZ KNJIŢEVNO STVARALAŠTVO

Doprinijeti oĉuvanju kulture i tradicije jednoga naroda moţe se na mnoge naĉine, ali

oĉuvanju jezika na samo jedan – pišući i govoreći na jeziku koji nastojimo oĉuvati. Osobito je

to teško postići iseljenicima koji se nastoje prilagoditi novoj kulturi podrazumijevajući pri

tom i uĉenje novoga jezika. MeĊutim, iznimno su vrijedni ljudi koji unatoĉ novoj situaciji

nastoje i dalje njegovati svoj jezik, njime govoriti, pisati i nikako ga ne zaboraviti. Takva je

iznimna osobnost svakako knjiţevnik Drago Šaravanja, koji je u daleku Australiju stigao

1960. godine. Uz stalan posao, završio je kroatistiku i slavistiku na Sveuĉilištu Macquarie u

Sydneyu, potvrĊujući i na profesionalnom planu zanimanje i ljubav prema materinskom

jeziku. "Jezik je naša glavna veza, jezik hrvatski na kojem je moguće izreći sve o njoj i mojim

ljubavima za nju. (...) Taj divni jezik hrvatski, osim što nas veţe u nerazorivo jedinstvo

ljubavi, on je ljepotica u vjeĉnom uzgonu, ţiva materija što ĉezne za suncem, za srcem bez

kojega bi bila samo mrtvac na odru" (Šupuković 2013: 13), istiĉe Šaravanja za ĉasopis Narod

kako bi objasnio motive koji su ga ponukali na "oplemenjivanje" njegova jezika. U tom mu je

pothvatu za iznimno dobar uspjeh tijekom školovanja dodijeljen i Zlatni ključ nacionalne

zajednice časti kao priznanje za izvanredan skolastički uspjeh i odličnost.

28

Svojim je prvim velikim romanom, Hrvati sa Snježnih planina, Šaravanja zapoĉeo

svoju zreliju knjiţevnu zastupljenost u intelektualnom i knjiţevnom ţivotu Australaca i

Hrvata. Naime, nakon što je 1997. godine na Macquaire sveuĉilištu odrţao predavanje o

doprinosu hrvatskih radnika na izgradnji Snowy Mountains projekta, Tuga Tarle, konzulica za

kulturu u Hrvatskom veleposlanstvu u Canberri, John Aquilina, ministar za obrazovanje i

struĉnu nadogradnju u drţavi Novi Juţni Wales te Luka Budak, ravnatelj Studija hrvatskoga

jezika i knjiţevnosti na Macquarie sveuĉilištu, zamolili su ga da napiše dvojeziĉnu knjigu o

izloţenom. Već su 1999. godine objavljene hrvatska i engleska verzija knjige: Hrvati sa

Snježnih planina i The Snowy and Croatians, a kasnije su i pohranjene u Mitchell`s State

Library u Sydneyu s napomenom da će biti oĉuvane do kraja povijesti.

Osim proze, Šaravanja se po dolasku u Australiju okušao i u poeziji, rekavši nam o

tome kroz blagi osmijeh, "moţda je bolje da ju nikada nisam pisao". Prvu je svoju zbirku

pjesama Drago Šaravanja objavio u Sydneyju 1993. godine pod naslovom Svaka rijeka svome

moru teče. Godinu dana nakon toga objavljen mu je epski spjev Hrvatska sloboda, a njegova

je poezija uvrštena i u dvije hrvatske antologije: fra Lucijan Kordić uvrstio je dvije

Šaravanjine pjesme Nabujao bih kao voda i Nostalgija u antologiju Hrvatska iseljenička lirika

1974. godine, dok je Vjekoslav Boban Nostalgiju uvrstio u antologiju Hercegovina 2002.

godine. Usto, Šaravanja je zastupljen i u dvojeziĉnom zborniku hrvatskih knjiţevnika u

Australiji Zrcala u sjeni i to pripovijetkom Ispravit ćemo/We will emand it te u zborniku

australskih pisaca Writer`s Mosaic, takoĊer pripovijetkom We only saw the burdens of your

life. U istom mu je zborniku objavljena i pripovijetka The Homeless One 1996. godine.

Najvaţniji dio Šaravanjina knjiţevnoga opusa ĉine, uz prvijenac Hrvati sa Snježnih

planina, ĉetiri romana već obraĊena u ovom radu, o ĉijoj kvaliteti i znaĉaju dodatno svjedoĉe

i priznanja koja je autor Šaravanja primio. Roman Idemo kući tiskan 2003. godine, nagradilo

je Društvo hrvatskih knjiţevnika u Zagrebu, ĉiji je, uz Društvo hrvatskih knjiţevnika Herceg-

29

Bosne u Mostaru, Šaravanja i sām danas ĉlan, te ZIRAL zajednice izdanja "Ranjeni labud"

Mostar nagradom"Fra Lucijan Kordić" za najbolje objavljeno djelo u razdoblju od 1. rujna

2002. do 1. rujna 2006., koje tematski obraĊuje ţivot Hrvata izvan domovine. Nekoliko

mjeseci poslije, Pasionska baština i Društvo hrvatskih knjiţevnika na IV. su natjeĉaju za

knjiţevno djelo Šaravanji dodijelili prvu nagradu za roman Na drugoj strani vremena koji je

objavio 2007. godine. Plodno je razdoblje knjiţevnoga stvaralaštva nakon povratka u

domovinu Šaravanja nastavio komedijom Novo odijelo koja je objavljena 2011. te

posljednjim romanom Gelipter objavljenim iste godine. Svjedok neprekinutoga niza

povratniĉkoga opusa svakako će biti i novi roman Usporedbeu kojem će, kako nam je sām

Šaravanja najavio, dati opis onoga što je ostavio i onoga što je zatekao kada se vratio u

Hrvatsku, unijevši u djelo i treću dimenziju – Australiju.

Kao svoga velikoga knjiţevnoga uzora, Šaravanja punoga srca istiĉe Antuna Gustava

Matoša, ĉovjeka i poetu kojega duboko cijeni i poštuje. Matoš, domoljub kao i on sām, pred

politiĉkim je neprijateljima morao pobjeći te provesti mnoge godine u inozemstvu. Utkavši

mnoge moderne i nove utjecaje u svoja djela, Matoš nikada nije prestao sanjati domovinu,

"nije bio pesimist", rekao nam je Šaravanja za toga velikoga hrvatskoga knjiţevnika. Osim

Matoša, kao svoje moguće uzore istaknuo je Galovića i Nazora, u ĉijim se djelima oĉituje

njemu toliko vaţno domoljublje, unatoĉ opreĉnim stavovima koje gaji naspram nekih njihovih

nazora. I sām nam je Šaravanja rekao: "Ne volim ljude koji nisu domoljubi", progovorivši

tako o vlastitoj ljubavi prema domovini koja "ţivi u meni kao stablo što se hrani sokovima

mojega srca, što stalno raste, buja i pupa" (Šupuković 2013: 13), kako kaţe Šaravanja o svojoj

neiscrpnoj inspiraciji, o kojoj piše "na naĉin na koji moţda nitko nije pisao" (Šupuković 2013:

13).

30

6. ZAKLJUČAK

Drago Šaravanja hrvatski je knjiţevnik koji je ĉetrdeset i dvije godine sanjao povratak

u domovinu. Otišao je dok je Hrvatska bila u okovima, a vratio se, poslije ĉetrdeset i dvije

godine ostvarenih ciljeva i stvorene obitelji, u dosanjanu, slobodnu Hrvatsku. Pokupio je

stvari, svoju obitelj i kroĉio na hrvatsko tlo. Ni nakon, kako kaţe, ''tihoga genocida'' koji ga je

prebacio daleko preko oceana, nije posustao u ljubavi prema domovini. Jezik, narod i

domovina, bogatstvo su koje se ne zaboravlja ma kakva god Australija blistava bila. Taj je

knjiţevnik i u srcu i na papiru biljeţio tragove koji su bili hrvatska povijest. Danas su njegovi

tekstovi spomenik ne samo njegova ţivota i ţivota svih iseljenika, nego i spomenik jednoga

vremena koje je bilo pogubno za cijeli hrvatski narod. To su tekstovi koji sadrţe faktografske

podatke stilski dotjerane osobnim teretom koji knjiţevnik i danas nosi na svojim leĊima.

Kako piše Ţeljka Lovrenĉić o romanu Na drugoj strani vremena, što vrijedi za cijelo

Šaravanjino stvaralaštvo, ''ne radi se samo o opisivanju mnoštva dogaĊaja: to je djelo

svjedoĉanstvo jednoga ţivota i jednoga povijesnoga razdoblja'' (Lovrenĉić 2008: 185). Klanja

suseljana pred njegovim oĉima, otisci puške prislonjene na njegovo tijelo, logoraški jecaji,

lutanja, ĉetrdeset i dvije godine provedene bez Domovine, peĉat su i rane koje ne ispire

nijedna voda. Oni ostaju do kraja u srcu, a u njegovim djelima i kao zapis svima nama koji

moramo nauĉiti da je svaki rat u startu izgubljen. I za gubitnika i za ''pobjednika''. Jer kad

jednom narod ode, kaţe,povratka nema; raseljena će Hrvatska ostati samo mit poput, kako

kaţu, davno potonuloga otoka Atlantide.

Zahvaljujući knjiţevnomu stvaralaštvu Drage Šaravanje, iscrtane su pogrješke

hrvatske povijesti zbog kojih je narod odlazio, a Hrvatska tonula. Tē nas pogrješke

svakodnevno moraju podsjećati na ustrajanje u zajedništvu i ljubavi prema materinskom tlu.

Jedna je Hrvatska domovina, jedan hrvatski narod i jedna je hrvatska kultura koja je, ovaj

31

put,proširila svoje obzore i znanja o raseljenom hrvatskom puku u Australiji i na tom

doprinosu Dragi Šaravanji moramo biti uvijek zahvalni.

32

7. ZAHVALE

Zahvaljujemo našoj mentorici prof. dr. sc. Sanji Vulić koja nas je na Znanstvenom

smjeru Kroatologije struĉno i prijateljski kroz teoriju i rad na terenu uvijek upoznavala sa

znaĉajkama hrvatskoga jezika, knjiţevnosti i kulture Hrvata u dijaspori. TakoĊer,

zahvaljujemo profesorici na sugestijama oko odabira teme i na struĉnim savjetima.

Ujedno, zahvaljujemo glavnoj urednici Hrvatskoga iseljeničkoga zbornika, gospoĊi

Vesni Kukavici na struĉnoj pomoći pri odabiru literature.

Posebne zahvale upućujemo gospodinu Dragi Šaravanji na strpljenju i vremenu koje je

izdvojio da bi nam ispriĉao svoju ţivotnu i knjiţevnu priĉu koja je bila neiscrpan izvor za naš

rad.

Na kraju, zahvaljujemo svojim obiteljima, partnerima i bliskim prijateljima koji su

nam bili potpora i oslonac prilikom pisanja ovoga rada.

33

8. LITERATURA

Butković, Ivo. 1998. ''Hrvatska politiĉka emigracija u Australiji''. U:Jurĉević, Josip, Marin

Sopta, Vlado Šakić, ur. Budućnost iseljene Hrvatske. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo

Pilar.

Ĉizmić, Ivan. 1998. ''O strukturi i društveno-politiĉkim odnosima u hrvatskom iseljeništvu u

razdoblju poslije Drugoga svjetskoga rata''. U: Jurĉević, Josip, Marin Sopta, Vlado Šakić, ur.

Budućnost iseljene Hrvatske. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.

Ĉizmić, Ivan, Marin Sopta, Vlado Šakić. 2005. Iseljena Hrvatska. Zagreb: Golden marketing

– Tehniĉka knjiga.

Grbić Jakopović, Jadranka. 2014. Multipliciranje zavičaja i domovina: Hrvatska dijaspora:

kronologija, destinacije i identitet. Zagreb: Filozofski fakultet u Zagrebu.

Hitrec, Hrvoje. 2006. ''Hrvatska knjiţevnost izvan domovine''. U: Kukavica, Vesna, ur.

Hrvatski iseljenički zbornik. Zagreb: Hrvatska matica iseljenika.

Holjevac, Ţeljko. 2005. ''Predgovor''. U: Kukavica, Vesna. Iseljenički horizonti: prikazi i

feljtoni. Zagreb: Hrvatska matica iseljenika.

Jurĉević, Josip. 1998. ''Povijest hrvatske dijaspore''. U: Jurĉević, Josip, Marin Sopta, Vlado

Šakić, ur. Budućnost iseljene Hrvatske. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.

Kukavica, Vesna. 2005. ''Ĉovjek bez putovnice''. U: Kukavica, Vesna. Iseljenički horizonti:

prikazi i feljtoni. Zagreb: Hrvatska matica iseljenika.

Lovrenĉić, Ţeljka. 2008. ''Povratniĉka priĉa i uspjeh egzilanta''. U: Kukavica, Vesna, ur.

Hrvatski iseljenički zbornik. Zagreb: Hrvatska matica iseljenika.

34

Lovrenĉić, Ţeljka. 2013. Od pustinje do ledenjaka: književnost čileanskih Hrvata. Pula:

Istarski ogranak Društva hrvatskih knjiţevnika.

Šaravanja, Drago. 2003. Idemo kući. Zagreb: Nakladništvo Lumin.

Šaravanja, Drago. 2007. Na drugoj strani vremena. Zagreb: Alfa.

Šaravanja, Drago. 2011a. Gelipter. Zagreb: Vlastita naklada.

Šaravanja, Drago. 2011b. Novo odijelo. Zagreb; Ĉitluk: Ogranak Matice hrvatske u Ĉitluku.

Škvorc, Boris. 2004. Australski Hrvati: mitovi i stvarnost. Zagreb: Hrvatska matica iseljenika.

Šupuković, Irena. 2013. ''Razgovor s gospodinom Dragom Šaravanjom hrvatskim

povratnikom iz Australije''. U: Narod. 19 (208): 13–15.

Vidmarović, Đuro. 2009. Hrvatsko rasuće. Split: Naklada Bošković.

Zubĉić, Sanja. 2011. ''Govor iseljene Hrvatske''. U: Kukavica, Vesna, ur. Hrvatski iseljenički

zbornik. Zagreb: Hrvatska matica iseljenika.

Izvori s poleĎine romanā (pogovori):

Ćorić, Tomislav. 2011b. ''Pogovor''. U: Šaravanja, Drago. Novo odijelo. Zagreb; Ĉitluk:

Ogranak Matice hrvatske u Ĉitluku.

Stamać, Ante. 2007. ''Pogovor''. U: Šaravanja, Drago. Na drugoj strani vremena. Zagreb:

Alfa.

Internetski izvori:

Hrvatski jeziĉni portal,http://hjp.novi-liber.hr/(pregledano 20. travnja 2014).

35

9. SAŢETAK

Andrea Slišković, Petra Svetec, Martina Tuškan

Doprinos ''raseljene Hrvatske'' očuvanju i širenju hrvatske knjiţevnosti, kulture i jezika

na primjeru povratnika Drage Šaravanje i njegova knjiţevnoga stvaralaštva

Jedna od teţih rana hrvatskoga naroda njegovo je uĉestalo iseljavanje kroz povijest.

Autori ĉesto govore o postojanju dvije Hrvatske, kako one unutar povijesnih i etniĉkih granica

tako i one druge – "iseljene Hrvatske". TakoĊer, neki autori govore o "etniĉkom rasuću"

hrvatskoga naroda koje je bilo potaknuto razliĉitim motivima, najĉešće onim gospodarskim i

politiĉkim. Drago Šaravanja, hrvatski knjiţevnik i povratnik iz Australije, samo je jedan od

onih koje je politiĉka situacija burnih godina dvadesetoga stoljeća ponukala da svoj novi dom

potraţi izvan povijesnih granica Hrvatske, u dalekoj Australiji. Ipak, nakon ĉetrdeset i dvije

godine ţivota u tuĊini Šaravanja je sa sebe zbacio teţak teret nostalgije vrativši se u svoju

domovinu, slobodnu Hrvatsku. Rad kroz analizu i interpretaciju njegovih ĉetiriju romana,

redom Idemo kući, Na drugoj strani vremena, Gelipter i Novo odijelo, potkrijepljeno

Šaravanjinim svjedoĉenjima i povijesnim kontekstom iseljavanja s naglaskom na

Australiju,prikazuje doprinos knjiţevnoga stvaralaštva jednoga hrvatskoga iseljenika

hrvatskoj knjiţevnosti, jeziku i kulturi uopće, s obzirom na nepovoljan poloţaj hrvatskih

emigrantskih pisaca, koji su i danas ĉesto zaboravljeni u hrvatskoj knjiţevnosti. Ovaj je rad

poticaj daljnjim istraţivanjima hrvatske emigrantske knjiţevnosti kao vaţnoga aspekta

hrvatske kulture koji zasigurno ne bi smio ostati zanemaren.

Ključne riječi: Šaravanja, iseljeništvo, kultura, knjiţevnost, jezik

36

10. SUMMARY

Andrea Slišković, Petra Svetec, Martina Tuškan

Contribution of "emigrated Croatia" to preservation and expansion of Croatian

language, culture and literature based on returning emigrant Drago Šaravanja and his

literary creation

One of the most concerning issues of Croatian people is its constant emigration

throughout history. Authors always speak about two Croatian countries – the one bounded by

historic and ethnical factors, and the other, "emigrated" one. Also, some authors speak of

"ethnic spreading" of Croatian people, motivated by various (most commonly economic and

political) reasons. Drago Šaravanja, Croatian writer and returning emigrant from Australia, is

one of many Croatians who looked for a new home during politically unstable years of 20th

century. After forty-two years of absence he decided to return to his country, then liberated

Croatia. This paper analyses and interprets his four novels, Idemo kući, Na drugoj strani

vremena, Gelipter and Novo odijelo, to show the contribution of an emigrant author to

Croatian language, literature and culture in general. The analysis of his works is also

complemented with Šaravanja's testimonials, as well as the entire context of emigration,

accented to Australia and the position of emigrating authors. They were often forgotten in

Croatian literature and this paper will hopefully encourage further research of Croatian

emigrant literature and its contribution.

Key words: Šaravanja, emigration, culture, literature, language