doc. dr. sc. Andrea Russo

doc. dr. sc. Andrea Russo

Određenje rada• Rad i odnos prema radu proizlaze i rezultat su određenog društveno-

vremenskog konteksta.

• Nije moguća jedinstvena definicija rada te u modernim društvima zaposlenje predstavlja samo jedan oblik rada. Giddens (2007) definira rad kao način obavljanja određenih zadataka ili poslova koji pri tome zahtijevaju ulaganje umnih i fizičkih napora s ciljem proizvođenja dobara ili pružanja usluga prilikom zadovoljenja čovjekovih potreba. Ako se rad obavlja za redovitu nadnicu ili plaću, riječ je o poslu ili zanimanju.

• „Priroda nije hram, već radionica, a čovjek je u njoj radnik.“ (Turgenjev)

• Rad omogućuje čovjeku ne samo zadovoljavanje bioloških potreba, već i svih ostalih (antropoloških, kulturnih, potreba za učenjem, igrom i sl.), ali i realizaciju društvenih vrijednosti i normi. Pojam rada obuhvaća ne samo fizičku, već i sve ostale ljudske aktivnosti (odgoj, obrazovanje, uprava, znanost, dokolica i dr.).

• Djelovanjem na prirodu izvan sebe, međutim, čovjek mijenja i vlastitu prirodu jer razvija snage koje u njoj drijemaju i podčinjava “njihovu igru svojoj vlasti”. I životinje rade. Njihov se rad, međutim, bitno razlikuje od ljudskoga, jer i najgoreg graditelja od najbolje pčele odvaja to što “je on svoju komoru izgradio u glavi, prije nego će je izgraditi u vosku”.

• Na kraju procesa rada izlazi rezultat kakav je na njegovom početku već postojao u radnikovoj misli, dok životinje stvaraju urođeno - generički.

• Ljudsko biće je, prema tome, stvaralačko, kreativno biće. Izvođenjem ideje i energije na predmete, stvara nešto čega u prirodi nema (što je zamislio i što hoće). Dok životinja proizvodi samo pod pritiskom neposredne potrebe, ono može stvarati i kad je nema.

• Proces stvaranja čovjeka sve više odvaja od prirode, dok životinje i dalje žive u skladu s njom. One se ne mijenjaju, a čovjek mijenja i svoj unutarnji i svoj vanjski svijet.

• Druga razlika između ljudskog i životinjskog rada je u karakteru procesa stvaranja. Proces stvaranja se kod čovjeka odvija u zajednici s drugima.

• Čovjek radi u grupi, a u procesu stvaranja koriste se predmeti, oruđa i znanja drugih, suvremenika ili ljudi iz prošlosti. Čovjek, tako, stupa u odnose i s drugima, pa je u biti i društveno biće. Zamislite, kako bi razvoj tekao kad bi svako društvo čekalo svoga Newtona ili Einsteina?

• Djelovanje se uvijek (direktno ili indirektno) odvija s drugima. Temeljni elementi društvene djelatnosti zajednički svim njezinim oblicima su:

1) to je proces čovjekove svrhovite aktivnosti,

2) ona se uvijek odvija u nekim uvjetima,

3) uvijek se vrši s nekim predmetima i sredstvima,

4) regulira se vrijednostima i normama.

• Djelatnost je, prema tome, proces trošenja energije zbog postizanja određenog cilja. Ona ima sljedeće četiri temeljne karakteristike:

1) ima elemente svijesti,

2) uči se socijalizacijom,

3) djelovanje mijenja institucije u kojima se odvija,

4) posrednik je između čovjeka i njegove okoline.

Razumijevanje rada u promjenjivim okolnostima društva• Promjenom razumijevanja koncepta rada, mijenja se i odnos prema njemu.

• Tek je moderno društvo pridalo radu iznimnu vrijednost.

• Tijekom starog i srednjeg vijeka smatralo ga se irelevantnim konceptom koji je potrebno minimalizirati, odnosno svesti na nužnu razinu.

• Industrijska revolucija, kojom započinje raširena uporaba strojeva i masovna proizvodnja, uvodi stalne radne obrasce zbog namirenja troškova proizvodnje i maksimiziranja profita.

• Prihvaćanje stalnih obrazaca zahtijevalo je oblikovanje radne etike koja će ih opravdati i podržati, a ona je svoje uporište pronašla u protestantskoj vjerskoj doktrini koja veliča rad kao moralnu obvezu.

• Od tada rad predstavlja jednu od najvažnijih društvenih vrijednosti, a neznatnije razlike među društvima proizlaze iz prisutnih različitih socioekonomskih, političkih i kulturnih okolnosti.

• Prema Weberovu shvaćanju, upravo je protestantizam, vjerski pokret koji počinje u 16. st. s podjelom Rimokatoličke crkve, naročito u varijanti kalvinizma, pridonio oblikovanju moderne radne etike.

• Kalvinisti su vjerovali da je rad Božji poziv ne bi li sebe uvjerili kako je Bog odabrao baš njih za odlazak u raj.

• Nadalje, akumulacija tehnoloških inovacija u agrarnim društvima (izum tiskarskog stroja sredinom 15. stoljeća koji je pridonio širenju pismenosti, razvoj brodogradnje itd.), prekooceanska putovanja i otkriće Novog svijeta te jačanje europskog gospodarstva preko velikih količina zlata i srebra koje su pristizale iz tog područja, vodili su porastu moći nove trgovačke klase (buržoazije), dok je aristokracija bila „prisiljena“ unaprjeđivati proizvodnju da bi zadržala privilegirani društveni položaj.

• Ipak, širenje prosvjetiteljskih vrijednosti poput ljudske slobode te vjere u razum i napredak društva, kao i sve raširenije prihvaćanje etike koja uzdiže rad kao moralnu obvezu i način ostvarivanja navedenih vrijednosti, vodila je industrijskoj revoluciji i urušavanju feudalog poretka te uspostavljanju modernog kapitalističkog društva. Od tada rad predstavlja jednu od najvažnijih društvenih vrijednosti, a neznatnije razlike među društvima proizlaze iz nejednakosti političkih, ekonomskih i kulturnih.

Intrinzične i ekstrinzične radne vrijednosti• Ono što potiče pojedince na rad smatra se radnim

vrijednostima koje se izučavaju u kontekstu odnosa prema radu, koji je širi pojam i obuhvaća elemente stresa, suparništva, neprijateljstva i druge.

• Kada su poticaji svojstveni procesu rada (samopotvrđivanje, zanimljivi zadaci, suradnja i prijateljstvo unutar organizacije itd.), riječ je o intrinzičnim radnim vrijednostima, a kada njihovo ostvarenje proizlazi iz radnih ishoda, govorimo o ekstrinzičnim radnim vrijednostima (materijalna sigurnost, društveni status, mogućnost napredovanja itd.).

• Unutarnja (intrinzična) motivacija uglavnom je snažnija od ekstrinzične, traje duže i lakše se održava na visokoj razini.

• Istraživanja motivacije rada u organizaciji još su u prvoj polovini 20. st. pokazala kako ljude potiču brojni čimbenici poput zanimljivih zadataka, mogućnosti samoostvarenja i ugodnog radnog okružja, a ne samo novac.

• Za to su naročito značajne studije harvardskog profesora Maya koji je naglašavao da ljudi nisu nesamostalni, lijeni i tek materijalno motivirani, što je bilo do tada vrlo rašireno shvaćanje zbog popularnosti Taylorovih ideja o „znanstvenom menadžmentu“ (scientific management), već imaju potrebe za umrežavanjem, samostalnošću, uvažavanjem i kreativnošću.

• Svoje je spoznaje temeljio na istraživanjima poznatim kao „Hawthornski eksperimenti“, a ime su dobila prema odjelu čikaškog poduzeća Western Electric čije je zaposlenike proučavao.

• Potaknute njegovim saznanjima kasnije su nastale brojne teorije motivacije koje naglašavaju postojanje njenih nematerijalnih i materijalnih čimbenika (Maslowljeva teorija hijerarhije potreba, Herzbergova dvofaktorska teorija motivacije, McGregorova teorija X i Y, Vroomova teorija očekivanja itd.).

Očekivanja od zaposlenja kao čimbenik uspješnosti

• Niz autor tvrdi da se nakon 1970-ih godina radni proces izrazito i brzo mijenja u odnosu na prošlost: razina obrazovanja i kvalificiranosti sa promjenama radnog procesa se povećava zbog fleksibilne specijaliziranosti.

• Dok se nekada proizvodilo jednolike proizvode (fordistička proizvodnja), tehnološke promjene i mogućnosti su brze što pridonosi čestom mijenjanju ljudskih potreba i želja te širenju hiperpotrošačkog društva koje stalno masovno konzumira nove proizvode.

• Proizvodi su vrlo raznoliki i skloni promjenama pa je potrebna što kvalificiranija i obrazovanija radna snaga.

• Ovakva postfordistička proizvodnja smanjuje nadzor te povećava suradnju različitih hijerarhijskih razina te se često održavaju kružoke za kvalitetu pri kojima se sastaje menadžment i radnici koji raspravljaju o načinima unaprjeđenja proizvodnje.

• Slater naglašava da je protestantska etika, koja je osuđivala svaku besposlenost, luksuz, ugađanje sebi i neracionalno trošenje novca, vremenom opustošena masovnom potrošnjom.

• Time je kapitalizam, uslijed prepoznavanja neuravnotežene raspodjele dobara te često neljudskih uvjeta rada (buka, zagušljivost, radni sati itd.), dobio novu legitimaciju trošenjem i individualnim mogućnostima uživanja u dokolici.

• Ne začuđuje što su Horkheimer i Adorno, teoretičari Frankfurtske škole, već tada govorili o „kulturnoj industriji“ usmjerenoj na proizvodnju zabave koja oslobađa potrošače misaonog napora, postepeno smanjujući njihove sposobnosti i volju za političkim angažmanom.

• U djelu Čovjek jedne dimenzije iz 1964. godine, Marcuse nastavlja kritiku suvremenog društva tvrdeći da je ljudski rad kapitalističkim društvima jednoličan i iscrpan, često se temelji na pružanju usluga, a ne samoj proizvodnji, a dokolica produbljuje tu zatupljenost.

• Ona se temelji na „lažnim potrebama“ koje nameću mediji pod kontrolom vladajućih. Većina najčešćih potreba da se odmorimo, zabavimo, ponašamo na određeni način i konzumiramo dobra, u skladu su s reklamama.

• Težnja da se voli ili mrzi isto ono što i ostali vole i mrze pripada upravo toj kategoriji lažnih potreba.

• Bell je jedan od prvih autora koji je tematizirao sveobuhvatne procese promjena unutar suvremenog društva u kontekstu prijelaza od industrijskog k postindustrijskom društvu, smatrajući kako ove promjene uključuju pomak prema tercijarnim zanimanjima (uslužni poslovi) koja zamjenjuju fizički rad umnim, donoseći sigurnost, udobnost, društveni napredak te omogućavaju participaciju onima kojima je znanje temeljni atribut.

• Ipak, stvarnost se pokazuje nemalo drugačijom.

• Beck naglašava kako društvo današnjice sve više nalikuje društvu rizika koje podrazumijeva život i zarađivanje u prilično neizvjesnim uvjetima zbog naglih promjena u ponudi i potražnji za proizvodima i uslugama.

• Ovoga nisu pošteđeni ni visokoobrazovani ni mladi koji se nalaze u nepovoljnijem položaju u odnosu na ostale dobne skupine.

• Oni uglavnom ne posjeduju vlasništvo, imaju poteškoće prilikom pronalaženja posla i osiguravanja vlastitog stambenog prostora i uglavnom ovise o potpori roditelja.

• To se ističe u Hrvatskoj jer mladi nemaju jasnih perspektiva o mogućnostima zapošljavanja, profesionalnog razvoja i vođenja samostalnog i produktivnog života, a tranzicijski procesi samo povećavaju stupanj njihove nesigurnosti u trenutku izlaska iz obrazovnog sustava.

• Mladi u tranzicijskim društvima nalaze se u nepovoljnijoj situaciji od svojih vršnjaka iz razvijenih zemalja ili prijašnje generacije iz današnjih tranzicijskih društava.

• Tranzicija je, kao političko-institucionalna transformacija, bila popraćena optimizmom građana u poželjne društvene promjene.

• Zbog rastuće nezaposlenosti i povećanih društvenih razlika, optimizam građana postupno je zamijenilo razočarenje u vlastito vodstvo i zagovarane vrijednosti liberalne demokracije.

• Nedvojbeno je kako su tranzicijska društva mladima otvorila nove i drugačije mogućnosti, no one su do sada uglavnom načelne naravi, a svakodnevni je život tih mladih teži negoli njihovih vršnjaka u razvijenim državama i generacija mladih iz predratnog razdoblja.

• Čimbenici koji utječu na nezaposlenost i povećanje nesigurnosti zaposlenja u Hrvatskoj strukturalne su i sociokulturne naravi, pri čemu u strukturalne čimbenike spadaju globalizacija, makroekonomski procesi i tranzicija, a u sociokulturne čimbenike, očitovane kroz nemogućnost prilagodbe na nove tržišne uvjete bez državnog paternalizma, nedostatak poduzetničke inicijative i još uvijek prisutne posljedice rata na materijalne resurse.

• Sociokulturnim čimbenicima može se pridodati i širenje devijantnosti, shodno naglim društvenim promjenama, kojemu državna politika teško staje na kraj.

• Hrvatska ima svega 12% visokoobrazovanih u ukupnoj radnoj snazi, dok je prosjek Europske unije oko 20%, a SAD-a više od 30%.

• Svega 2,3% populacije u Hrvatskoj sudjelovalo je u programima cjeloživotnog obrazovanja za razliku od 10,8% u Europskoj uniji ili pak više od 40% u SAD- u.

• Nedovoljan udio visokoobrazovanih u obrazovnoj strukturi, kao i nedovoljno sudjelovanje u programima cjeloživotnog obrazovanja, zasigurno utječu na činjenicu o stopi nezaposlenosti u Hrvatskoj kao jednoj od najvećih u Europi.

• Profesionalna očekivanja smatraju se značajnim čimbenicima obrazovnih i profesionalnih izbora i uspjeha.

• Visoka očekivanja mogu biti motivacija za obrazovno postignuće, i predstavljaju nužan uvjet poželjnih profesionalnih rezultata.

• Vještine, kvalifikacije i iskustvo također su značajni, ali bez samouvjerenosti neće biti u potpunosti iskorišteni.

• Orijentacije prema budućnosti uključuju poimanje razvoja individua glede njih samih, koje se izražavaju kroz nade i strahove.

• Vjera u poželjnu budućnost podrazumijeva nadu i optimizam, a povezana je s dugoročnim postavljanjem ciljeva, uvjerenjem o vrijednosti visokog obrazovanja, pozitivnim uvjerenjem o radu, kvalitetnijom društvenom i emocionalnom prilagodbom u školi i boljom samoprocjenom sposobnosti.

• Giddens smatra da današnji život određuje visoka razina individualizacije, diferencijacije, rizika i neizvjesnosti.

• Subjektivni osjećaj neizvjesnosti postao je značajka života koja utječe na iskustva i životne izbore.

• Rad i zaposlenje jedno su od ključnih područja o kojima mladi, usporedno s novim načinom života, unaprijed razmišljaju, dakle, bez prethodnog iskustva ili postojanja veće uključenosti u posao.

• Oni nastoje održati otvorenima mogućnosti povezane s karijerom, ne preferiraju isključivo jedno karijerno utočište i podržavaju modele koji odražavaju dinamične promjene, pa je očigledna promjena profesionalnih težnji mladih koje prate stvarnost tržišta rada.

• Orijentiranost EU prema ekonomiji znanja dodatno uvećava visoka očekivanja mladih od rada.

• Razlike u vrijednosnim shemama određuju njihova različita očekivanja od zaposlenja čije zadovoljenje korelira sa zadovoljstvom u obavljenom zanimanju.

• Općenito, mladi žele poslove koji su uzbudljivi i osiguravaju samoaktualizaciju, što postavlja pitanja načina i mogućnosti oblikovanja takvih radnih uvjeta koji mogu odgovoriti novim radim potrebama mladih.

• Prema istraživanju profesionalnih očekivanja mladih koje je proveo internetski portal Moj posao na uzorku studenata Zagrebačkog sveučilišta, čak 87% ispitanika naglašava važnost karijere u životu, a kao temeljne profesionalne ciljeve za bližu budućnost navode zapošljavanje (60%) i napredovanje u poslu (65%).

• Najveći postotak ispitanika (59%) očekuje zaposlenje u roku od tri mjeseca po stjecanju diplome.

• Ispitanici pritom kao prednost prilikom odabira potencijalnog zaposlenja navode mogućnost profesionalnog napredovanja, zaradu, poželjno radno vrijeme i sigurnost zaposlenja.

• Rezultati ovog istraživanja potvrđuju nalaze i drugih istraživanja o radnim vrijednostima i profesionalnim očekivanjima mladih u Hrvatskoj (npr. Štimac Radin, 2002; Šverko, 2005).

• Ilišin naglašava postojanje nerazmjera između individualne i kolektivne percepcije budućnosti mladih pri čemu su mladi skloni optimističnijem promišljanju vlastite, negoli kolektivne budućnosti, što ukazuje na jaz između očekivanja i stvarnih mogućnosti.

• Situacija u kojoj postoje prepreke za ostvarenje cilja uključuje postojanje cilja kojemu se teži, očekivanja o njegovu postizanju i moguće prepreke što predstavlja klasičnu frustrirajuću situaciju.

• Frustracija je utoliko veća što su očekivanja veća i što prepreke u većoj mjeri onemogućavaju dolazak do cilja.

• U svezi s tim, očekuje se sve veći razvoj frustracije kod mlade generacije, ali i radne snage općenito.

• Primjetno je postojanje neravnoteže između onoga što je ljudima važno i onoga što oni realno mogu ostvariti, kao i nerealnih očekivanja o ostvarenju svojih vrijednosti.

• Težnja političke vlasti u Hrvatskoj jest priključenje Hrvatske standardu EU što može biti prilika za napredak ako se uspije izdržati pritisak tržišne konkurentnosti.

• Konkurentnost određuju kvaliteta izravne poslovne okoline, kvaliteta šire društvene i ekonomske okoline, te inovacijske i investicijske sposobnosti poduzeća.

• Potiskivanje mladih, posebno onih visokoobrazovanih, na margine društva zasigurno neće pomoći u postizanju konkurentnosti, a u tom slučaju neće biti ispunjena ni očekivanja mladih, kao ni općedruštvena očekivanja.

• Ukoliko su mladi zaista resurs kakvim ih se široko smatra, sustavan i aktivniji pristup njihovu položaju koristio bi čitavoj zajednici.

• Takav bi pristup umanjio i problem 'odljeva mozgova' jer iako bi neki visokoobrazovani pojedinci i dalje odlazili u potrazi za ispunjenjem svojih očekivanja, povećala bi se cirkularnost visokoobrazovane radne snage što bi pojačalo vjerojatnost integracije Hrvatske u njezin razvijeni dio Unije.