-
7/29/2019 Dobrica osi-Vreme prijateljstva-feljton Dnevnika
1/30
Slikar na frontu
Sub, 04/09/2011
VREME PRIJATELjSTVA 1Pie: Dobrica osi
Bio sam urednik Mladog borca kad mi je na sto stigla jedna
molbaNaelniku
Propagandnog odeljenja Druge armije, sbelekom pri vrhu: Ovo
obraditi i dati u listu.Odmah sam video da je primer izrazito
pozitivan i treba ga iskoristiti u propagandi za
sveoptu mobilizaciju omladine za konano Osloboenje i Obnovu
ratom poruenezemlje:Molim druga Naelnika da me uputi u boraku
jedinicu. Razlozg je pre svega posledicamunog samopriznanja da ja
lino, za borbu koju vode nai narodi, nisam uinio skoronita. U
vojsku sam doao tek posle osloboenja Beograda, a to to su moji
drugovi trigodine pre mene otpoeli sa borbom, poslednjih meseci mue
me sve nesnosnije. I, ta
sam ja uradio od presvlaenja u vojniko odelo? Sedeo sam u tabu
Korpusa, a sad tabuArmije. Ni pucanj puke nisam uo. Dovoljno da
ovek sam sebe pone duboko daprezire. Odmah iznosim i drugi razlog.
Slikar sam. Zapravo, mislim da postanem slikar!Hou li moi ovde,
onako intenzivno kao na frontu, da doivim ove velike dane,
kojiposle rata, treba da postanu pokretai jednog novog slikarstva?
I najzad, evo dogaajakoji me je naterao da ba danas napiem ovaj
raport! U pismu dobivenom od kue, majkami pie da su zarobljenici,
koji su tu skoro doli u Beograd, doneli o mom ocu, takoeratnom
zarobljeniku, crne vesti. Ostajem u uverenju da ete, shvativi me,
uiniti da semoja molba pretvori u stvarnost.
Miodrag Popovi, slikar u Propagandnom Odeljenju, Druge
ArmijeTako sam ga prvi put sreo krajem januara 1945. Sremskim
frontom je grmela artiljerija i
mladii su netedimice juriali, najvie da speru krivicu to su tri
godine ginuli bezjurianja; u Beogradu se od uniformi nije mogla
videti devojka; prazni izlozi bili su punifotografija pobednika
Drugog svetskog rata; kafane su pretvorene u menze, samo jeMaestik
preputen strancima, pijunima i krupnim reakcionarima; veina je
grdilakapitalizam, a svi smo se otimali o Unrine pakete;
dobrovoljne brigade beogradske
omladine, one to nije stasala za puku, na Rudniku i Crnom vrhu
sekle su se ume zaogrev Beogradu; seljaci su oko Bosuta krali mrtve
sinove i vercovali ih preko Savskogmosta, vukui ih na svoja
groblja; u omladinskim domovima po Beogradu u smenama
semitingovalo, a uvee su se itale prve pesme i prie, pa kritikovale
u ime socijalistikogrealizma. A mi ratni pobednici, vrsto ubeeni da
u naoj slobodi vie ne postoje nikakvirazlozi da ljudi budu nesreni;
bili smo toliko opijeni naom slobodom i sobom da nam nina pamet
nije padalo da neko od nas moe biti tuan.Naelnik je usliio molbu
slikara Mie Popovia i poslao ga na front da povratipozadinom
ugroeno dostojanstvo i ui slikarstvo. Na frontu oko Drine postao je
lanPartije, a u juriu na nemaki bunker kod Graanice bombom je
ranjen. U vojsci je postaoprijatelj i sa Stojanom eliem, s kojim je
zajedno crtao plakate, te mu je iz Beograda,gde je dekorisao Dom
Sovjetskepeadije, napisao pismo o svom komunistikomrazoaranju u
neke sovjetske oficire, te nae komesare i komandante, koji su
umestojednakosti zasnivali privilegije; to je pismo zaplenio oficir
Ozne, zvani Berija, pa je
odmah potom uhapen naivni komunist Mia Popovi. Osuen je zbog
trockizma naest godina, ali je Titovom amnestijom odmah osloboen;
pravo iz zatvora u Somboru
-
7/29/2019 Dobrica osi-Vreme prijateljstva-feljton Dnevnika
2/30
otiao je u Umetniku galeriju i tu sreoe Milana Konjovia: Jesi li
slikar?, obratio muse on. elim da to postanem!, odgovorio je Mia i
krenuo u Beograd, kui. U Skeli naDunavu potukao se sa zastavnikom
koji je iz obesti bacio neko kuence u reku. UBeograd se vratio da
slui slici, s ranama: gelerima u butini i sumnjama u dui.A Popovi
je o meni prvi put uo od svoje devojke, skojevke, koju sam
komunistikikritikovao to voli jednog dekadenta. Prvi put me je sreo
u Omladinskom domu, kadsam u polumranom, hladnom holu eksproprisane
vile ministra Srkia, ispunjenom
skojevkama i demobilisanim ratnicima koji su naumili da postanu
pisci i umetnici. Ja sambio potresen sluajui noima u Siminoj 9a
njegov dnevnik iz zatvora.Neu biti demobilisan, izbaen sam iz
Partije, i pozvan na isleenje u Beli Manastir.Stole mi je poruio da
budem spreman na najgore. Znai, jo jedna proputena godina
naAkademiji. Peta po redu. Gospode boe, da li u se uopte izraziti?
Jutros mi ree nekimajor kako mu moja pisma zbog kojih sam optuen
izgledaju kao rad trockista. Prvo tou uraditi kad doem na slobodu,
bie da pronaem to vie materijala o trockizmu, dashvatim to po emu
ja na njih liim. Samo se kroz maglu seam fotografije Trockog unekim
novinama.
Taj dnevnik Fame Famia, kako smo tad zvali Popovia, Mihiz, u
kome smo gledalinovog Skerlia, sa samo njemu svojstvenom
samouverenou, proglasio je to za nau
najbolju ratnu prozu. Mihizovo miljenje je potvrdila i Isidora
Sekuli. Ne seam se da lise neko od nas suprotstavljao Isidori, koja
nam je bila najubedljiviji sudija u svetu knjiga.Ali ideoloko
ubeivanje Popovia nije ilo lako. Od svih je nas bio stariji,
mudriji,zreliji, obuzet sobom i svojom milju; ve se tada u svom
zanatu ponaao samouvereno,kao stari majstor, a ambiciozno kao kalfa
pred enidbu. iveo je za slikarstvo, mislio jekao slikar, svagda se
ponaao kao slikar.
Sremski dalaj-lama
Ned, 04/10/2011
VREME PRIJATELjSTVA 2
Pie:Dobrica osi
Zapisivao sam svata u svesku o sebi, o prijateljima,
istomiljenicima ineistomiljenicima,
ponekad pod naslovom Ljudibez kompasa. Evo ta 1946. i 1947. o
Mii Popoviu,koga smo zvali Fama Fami.Naumio Fama da prvi put letuje
na moru i slika ribare i masline. Otac Toma nije imaopara, pa je
majka Dana prodala vunu iz dueka i za nju uzela 2000. S njima se
uputio u
Ulcinj. Kad je uzimao kartu kod Putnika, ugleda neku lepoticu
koja kupuje kartu prveklase. Zaljubio se dok je stigao do altera,
pa kupio i on kartu prve klase. Kui kad jestigao, rashladio se i
nastala je mukakako kartu da zameni za drugu klasu. Preko
vezaDejana Medakovia, nekako je uspeo i krenuo. U Sarajevu, ekajui
voz, da utedi nekidinar, spavao je na livadi pored stanice.
Milicija ga je uhapsila. U zatvoru je prenoio kaoskitnica. Na
sasluanju se predstavio kao inenjer koji ide na prugu. Ali milicija
utvrdi dase lano predstavio i opet ga strpa u aps, gde provede jo
dva dana. Potom nastavi zaUlcinj. Njegov prtljag sa tafelajem,
platnima i ostalim slikarskim priborom, zbog neegaje bio sumnjiv
miliciji, i ona ga legitimie. Kako je linu kartu zaboravio kod kue,
oniga, kao lice bez identiteta, strpaju u zatvor, gde provede pet
dana. Kad su ga pustili, on se
-
7/29/2019 Dobrica osi-Vreme prijateljstva-feljton Dnevnika
3/30
oajan uputi za Beograd, ne videvi ni grad ni more. U zatvorima i
oko njih, sav je novacpotroio. Tako se svrilo prvo slikarsko i
morsko puteestvije Famia, na kojem je tri putabio uhapen. Igra
sudbine?Ne, to je zakon moje sudbine!kae on.Teko mi je da listam tu
svesku. Puna je moje muke da se ideologijom odbranim od
nekihivotnih saznanja i istina. A iveo sam dvojnim ivotom: radio s
pravovernima, aprijateljevao s grenicima. Radio sam
politiko-partijske poslove meu vrnjacima kojisu bili bez ijedne
politike i moralne dileme, sa strasnom pobonou verovali u sve
to
radi i govori Partija i ni u snu nije dolaz ilo da neto na ovom
svetu moe biti i drukije noto kau drugovi i Partija, a drugovao i
intelektualno prijateljevao s vrnjacima koje sumuile ideoloke
sumnje, moralne dileme, sloboda stvaranja. Iako su skoro svi
biliskojevci ili partijci, iako su se svi u biti oseali komunistima
i naprednim intelektualcima,zbog njihovih sumnji u staljinizam i
socijalistiki realizam, zbog njihovog kritikog stavaprema
odstupanjima od partizanskog i komunistikog morala, zbog njihovih
gnevnihkritika, negiranja i kritizerstva, i ja sam ih esto smatrao
saputnicima revolucije,dekadentima, ljudima bez kompasa. Ali sam ih
voleo kao ljude; voleo sam njihovuiskrenost i intelektualno
potenje, darovitost i znanje, duh i originalnost. eleo sam da tovie
i to razliitijih ljudi upoznam; osobito su me zanimali ljudi koji
misle drugaije odmene i u drugo veruju. A bio sam zaista porono
radoznao za neznano i novo. U mojoj
vernikoj dui neastivi je kresao svoje varnice. Istovremeno i
uporno nastojao sam daneke zabludele ovce vratim naoj svetoj
komunistikoj veri.Bili smo mi, ako me pamenje ne vara, u prvim
poratnim godinama, verovatnonajpoznatiji, najgrlatiji socijalistiki
dekadenti i anarhisti u beogradskoj mladojinteligenciji. Nae leglo
bila je jedna velika soba na prvom spratu Simine 9a, odmahpreko
puta zloglasne Glavnjae. Dakle, preko puta policije i zatvora
govorilo se tada,sigurno, najslobodoumnije u Beogradu; tu su se
ruile sve svetinje i autoriteti; tu smo sedo izbezumljenja i gaenja
muili za nekakve istine o naoj stvarnosti; tu smo se gualioko
socijalistikog realizma i slobode stvaranja; tu su se okupljali
ambiciozni, daroviti iduhoviti nezadovoljnici i njihovi potovaoci;
tu je dolazio svako ko je eleo netozabranjeno i nepravilno da kae o
novoj vlasti i umetnosti koja se u tim danima
stvarala; tu se, vie od svega na svetu, prezirala i ismevala
ljudska glupost. Tu sobu, ukojoj su stanovali Voja J. uri i Sremac
Borislav Mihajlovi Mihiz, ovako sam opisao usvom dnevniku: Vrata na
sobi nikad nisu zakljuana. U nju ulazi ko hoe i kad hoe. Akad ve
ue, levo i desno pored zida, na parketu, umesto kreveta, zgnjeene
perine; nanjima zguvana nemaka ebad, prljavi jorgan i od znoja i
praine ukasti jastuci.Izmeu tih leaja beli ambulantni sto; na njemu
razbacane knjige, tegla umesto ae zavodu, otpaci hrane i ceduljice
na kojima posetioci psuju domaine to nisu bili kod kue,a oni ih
dugo ekali. Na pei zefir, lonii za hranu iz menze i vojnike cokule.
Naprostom rafu razbacane knjige: za svakog tu ima poneka. U oku
zarala puka, ratnitrofej domaina Voje, a kraj nje istroena metla.
Vie leaja, na zidu po jedan prazan ramiz kojeg zjapi belina.
Ignorancija slikarstva! Ako su domaini tu, oni lee na
svojimlegalima; za posetioce postoji jedna stolica, sto i bukovi
trupci kraj zidova. U sumrak
poinje da se dolazi i po svu no ulazi i izlazi, kad se kome
dosadi ili smui od ideja inaih istina.Mihiz, dalaj-lama Simine 9a,
kako je sam sebe krstio, uvek lei, pui pikavce i kao izmitraljeza
sipa svoje mudrosti. On je ovek koji svoj vek provodi u leanju; on
ne moeda sedi, zapravo i ne ume. I kad ima fotelju, ustaje i
izvaljuje se poleuke na pod. Zapuenje i nametanje lake kose njemu
su neophodne ruke, te kad je zima i mora da budepod jorganom, on
procepi jorgan i kroz rupe protne ruke, da ih slobodno upotrebljava
kadpadne u vatru, to se dogaalo posle svakog suprotstavljanja
sabesednika. Tada se Mihiz
-
7/29/2019 Dobrica osi-Vreme prijateljstva-feljton Dnevnika
4/30
pridie i govori, govori... Najee se svaa i svagda kritikuje bilo
zbog ega da je nekoza, on je odmah protiv.
I galamdije ute kad Isidora govoriPon, 04/11/2011
VREME PRIJATELjSTVA 3
Pie:Dobrica osiMihiz je iz Iriga, sveteniki sin, veliki
sremskokarlovaki komunist, koji
je pred iparicama i acima galamio
za svetsku revoluciju. Pobegao je 1941. od ustaa i tri godine se
krio na nekom salau uBanatu. Po osloboenju postao skojevac,
kandidat za lana Partije, bio referent uKomisiji za utvrivanje
ratnih zloina u Panevu. Tu se i sreo s Vojom uriem, tadakomandantom
Okrune milicije i, posle demobilizacije, zajedno su doli na
studije. Mihiz
nije mogao da podnese partijsku disciplinu i iziao je iz
organizacije; sada je nekakavvanpartijni revolucionar...uri je
razuman i blag student istorije umetnosti, iskren mladi s
ruskoplavim oima,komunista je iz radnike porodice. Odluio je da se
posveti nauci. Od stipendije kojuprima izdrava i Mihiza...Dejan
Medakovi, student istorije umetnosti, valjda je posle rata prvi u
Srbiji privatnoobjavio zbirku pesama Motivi. Iz Zagreba je, bogat
je, dobro ivi. U studentskojorganizaciji vrlo aktivan. Veliki
imitator, skuplja viceve i anegdote, glavni erudita Simine
9a, a naao se s ovima ovde na liniji dekadencije...Voja Kora,
student arhitekture, jedna picasta pamet i ideoloki vrlo ist
komunista. Nevoli svae. Meri i sve procenjuje.
Vlada Medar, student, bio u Panevu islednik Ozne; tu se upoznao
s Vojom i Mihizom.Uhapenje jer je kod Pozorita prodavao Dejanovu
zbirku: Kupite pesme siromanog,tuberkuloznog studenta! vikao svojim
basom. Milicija ga legitimisala, taj bivi oznanije imao
legitimaciju, pa je itavu no proveo u apsu, i tek ujutru, kad je
svojimglumakim recitovanjem oficiru Ozne dokazao naprednost
Dejanovih pesama, puten jena slobodu. Pria da ga je u eliji brijao
ratni zloinac osuen na veanje, a koga je ondotle isleivao...Mihailo
uri, ratni skojevac i ilegalac, student filozofije istorije,sada
prouavaSolovjova; pie studiju o boljevizmu. Svako jutro, tano u
pola osam, ide uUniverzitetsku biblioteku i ita do dva po podne. On
je ovde filozof i glavni pesimist...Pavle Ivi, mudri i utljivi
skojevac, studira lingvistiku. On se silno trudi da budesavestan i
objektivan; govori tiho, kao da je izgubio vazduh, jedva ga ujemo.
Ali improgovori, sve galamdije, ak i Mihiz, odmah zaute. Nije mi
jasno ta e on, ovek,ovde...Petar Omikus, najprisniji drug Fame
Famia, studira Likovnu akademiju; tvrde svi, pa iFama, da je mnogo
talentovan i veran drug. On nas slua, uti, deluje apatino... Bata
Mihajlovi, fanatian komunist, student Likovne akademije. Cinik je,
opasne,razarajue inteligencije. Mia i Mihiz tvrde da je darovit...
Prepametan je on da bi bioslikar. Ali Bata ovde, za slikare
ubedljivije od mene, brani socijalistiki realizam...U ovu muku
druinu upadaju i studentkinje: Spomenka, Jovanka, Mira, Vera,
Milica,Jelica, Milka, Vojka... One su verni drugovi, paljivo
sluaju, neke i oiste ponekad ovu
-
7/29/2019 Dobrica osi-Vreme prijateljstva-feljton Dnevnika
5/30
sobetinu. Bogatije i one to imaju roditelje u Beogradu donose i
hranu od kua. Jovanka,najee, jer joj je otac uveni vajar Sreten
Stojanovi, pa ima kartu R1, za snabdevanje... ...Do tri ujutro
trajalo je to uasno bievanje razuma. Slavio je Mihiz oevu slavu i
prviput nije samo leao... Desetak mladia sedelo je na bukovim
trupiima pored zida. Usredini sobe gomilica knjiga, meu njima i
Marksov Kapital, na njemu panj s kojeggori slavska svea. A svi su
ovde bezbonici! Na jednom belom stoluae od hartije,flae vina i
rakije iz Iriga, sendvii, kolai i ren... Mihiz me posluio pekmezom
umesto
ita. Mihiz je izgovorio svoje pesme pa je onda proitao moje
pismo svima njima, jedanestok ideoloki obraun s njihovim
oportunizmom i kritizerstvom.Noas smo se Mihiz i ja guali, samo to
se nismo pesnicama mlatili zbog njegovihnapada na Staljinovo
sveznanstvo. Odgovori mi, Dobrice, samo na jedno pitanje. Je l
tizaista i ozbiljno veruje da Josip Visarionovi Staljin Dugavili
Sosa bolje od menerazume poeziju? Odgovorio sam bez premiljanja i
gnevno: Pa naravno. Staljinrazume, Staljin mora da razume bolje
poeziju od tebe! On je prosto kriknuo od besa ioajanja. Onda sam ja
pribrano dodao: A razume poeziju bolje od tebe, Mihize, zato toje
marksista. Zato to savreno vlada velikim istinama dijalektikog i
istorijskogmaterijalizma! To je sve bilo grozno. Bata me jedino
branio, a Fama je, naravno, bio uzMihiza. Ostali su utali su ili su
tie od Fame bili uz Mihiza... Ja sam svestan da nisam
sasvim u pravu. Ali ako neko bilo ta rui u jednoj velikoj veri,
sruie je svu, ak da to ine eli. Takav je zakon vere...Tako je noima
bilo u Siminoj 9a, tu su Dejan Medakovi i Mihiz zajedniki
napisalidramu Beograd i na konkursu Narodnog pozorita dobili
nagradu. Dejan je napisao dvaina o buroaziji, a Mihiz druga dva ina
o naprednim snagama i revolucionarima; tu suVoja uri i Mihiz jedne
mrazne noi spalili neprodatu Dejanovu zbirku pesamaMotivi...Isidora
Sekuli, u svojoj kuici na Topiderskom brdu, primala je etvrtkom po
podne.Ona nam je besedila o duhu, jeziku, umetnosti; obavetavala
nas ta se stvara i pie nanekoliko evropskih jezika; propitivala nas
ta itamo, merila nam znanja i ozbiljnost.Pred Isidorom se nismo
nadvikivali; bili smo smerni i zaneti sluai.
Bolestan od besmisla
Uto, 04/12/2011
VREME PRIJATELjSTVA 4Pie:Dobrica osiBorislav Mihajlovi Mihiz je
najinteligentniji ovek kog sam upoznao.
Tako hitru i prodornu,
svestranu i prilagodljivu inteligenciju ne znam da iko ima danas
u srpskoj kulturi.Porono radoznao duh, nespokojan i rezigniran,
temperamentan i melanholian, svagdaspreman na dijalog i poricanje i
sebe i drugog, budan za moralan podvig, britkog i
strogog suda, a dobre i meke due, vie govornik no pisac,
pouzdaniji sudija no analitiar,buntovan a nerevolucionaran, s
podjednakim sluhom za klasino i avangardno,potovalac tradicije i
podstreka inovacije, u mladosti mlaki leviar, u zrelosti
obzirnikonzervativac, nacionalist bez mrnje i kosmopolit duhom i
kulturom, ovek koji je samojednog savremenika mrzeo i toliko se
njime bavio da, kad bi to bio Aristotel, on bi naBalkanu i srednjoj
Evropi bio najbolji znalac Aristotela, galantan u pratanju uvreda
i
-
7/29/2019 Dobrica osi-Vreme prijateljstva-feljton Dnevnika
6/30
nanesenih mu nepravdi, nekritian prema pokajnicima,
pokvarenjacima i bitangama,neverovatne sposobnosti da razume
protivnike i neistomiljenike, lenj za svoje delo,vredan za tue,
intelektualac koji bi danas u svakoj evropskoj kulturi bio meu
prvima pouticaju na svoje savremenike, moan da sledi i prestie
svoje doba, slab prema gestu istilu, ambiciozan i neumoran osvaja
arenog i beznaajnog sveta, mrzilac bele hartije ipera (od pribora
za pisanje ima samo krnjetak olovke koju jedva moe da dri), krevet
muje radni sto i trpeza, sklon egzibicionizmu i pervertnosti, igra
pokera koji igra da izgubi,
kad se pohvali, a i to ini esto, ne zaboravi da potom i poniti
hvalu o sebi i izdanoishvali svakog ko ita vredi, pa i ko nita ne
vredi, zabavlja glumaca i mladih pisaca taj udesni, nesreni Mihiz
sve to uje odmah shvata, spreman da bude razumansabesednik i
seljaku i matematiaru, fudbaleru i ekonomisti, sve to je poinjao da
radibilo je darovito i personalno. Pisac sjajnih poetaka, zbrzane i
smuvane sredine, efektnogzavretka; reju, stvaralac kraeg daha,
tanije reeno: stvaralac koji to nije dovoljnoeleo da bude. Stil mu
je kitnjast, malo starinski, nametljiv, pun paradoksa, figura,
obrta itoliko lian. Improvizator iz lenjosti, povran zbog
efektnosti, diletant iz svestranosti,nevieni italac svakojakih
knjiga i rukopisa. Po pameti i znanju, optoj kulturi, jeziku
ipismenosti, pamenju i elokvenciji, mogao je napisati bar 20
tomova, a on napisa, valjda,neto vie od hiljadu stranica. Ali,
Mihiz je pisac koji ima malo knjiga, a mnogo pisaca.
Petom decenijom srpske knjievne kritike, tim istorijskim
prelomom kojim i zapoinjenaa nova knjievnost, suvereno, gotovo
nepogreivo ona vlada kao kritiar Nina. Dodanas ni potonji kritiari
ni vreme nisu opovrgli njegove procene. U naem dobu, Mihizje po
neposrednom, stvaralakom uticaju na pisce, u saradnji na njihovim
delima, modauticajnija kritika linost od monog Skerlia na poetku
20. veka. Nikad nee moipravedno i istinito da se sagleda i proceni
koliko je Mihiz pomogao osiu, Pekiu,Isakoviu, Dragoslavu
Mihailoviu, Mei Selimoviu, Seleniu, Bekoviu, DuanuKovaeviu...
Verujui da je kod darovitih ljudi potenje ravno tatini, treba
oekivati dae neimenovani savremenici u svojim biografijama vratiti
Mihizu Mihizovo. On imsvakako nee zameriti ako to i ne uine. A kako
da se preuti njegova saradnja spozorinim i filmskim rediteljima,
glumcima, dramaturzima i dramatiarima? Koliko je
lucidnih podsticaja izgovorio darovitim slikarima, istoriarima,
novinarima, politiarima,neka kau sami.Mihiz se 1997. razboleo od
besmisla kojim je bila prepunjena srpska stvarnost. Prosto,
zgadio mu se svet i zgadio se on sebi u tom svetu. Posle svih
pokuaja da odigraprotagonistiku ulogu u ruenju poretka KP i
uspostavljanju parlamentarne demokratije uSrbiji, posle uea u
organizovanju Deposa (bio je izabran i za poslanika, pa je
zbogautokratskog krenja parlamentarnih prava dao ostavku s grupom
poslanika Deposa) iposle istaknute uloge u velikim demonstracijama
9. marta 1991, zamoren porazima izaludnim politikim angaovanjima,
povukao se iz Beograda u svoju sobu na petomspratu Ankera. Izgubivi
volju da bude s ljudima u kafani, odrekao se i pokera, svojeivotne
strasti, a svladao je i druge svoje poroke. Nikom nije rekao od ega
je bolestan, abio je bolestan od sebe. Nijednom se lekaru nije
obratio jer za njegovu bolest nema leka.
Odgovarao je na telefonske pozive nekih prijatelja,
najrevnosnije na Miine, a nikomenije telefonirao, osim ponekad erki
Mili. Na moje upitne telefonske pozive odgovarao jestrogim, kratkim
saoptenjima o sebi i mrzovoljno. Njegov odlazak iz javnosti i
promenaponaanja predstavljali su poricanje sebe i samo su u prvim
mesecima liili naegzibicionizam kojee je svagda bio sklon i imao
redak dar. Mia je tu njegovu osobinusmatrao stilom; ika
neozbiljnou; ja tatinom; Dejan i neki siminovci povrnou.Mi, njemu
najblii, znali smo da muje otac, prota Gojko, umro u depresiji. On
mi jejednom i rekao: Skonavam kao moj Gojko. Na ponudu da ga
posetim, najee biodgovarao: Sad nisam nizata. Pozvau te, ako budem
imao volje. Mia je istinski patio
-
7/29/2019 Dobrica osi-Vreme prijateljstva-feljton Dnevnika
7/30
zbog takvog Mihizovog stanja. On, ikai ja pokuavali smo da ga
izvuemo iz njegovepeine. Nismo uspevali. S ljutnjom je odbijao
svako nae nastojanje da ga povratimo baru nae drutvo. Od njegove
sestre Vere saznavali smo da je mnogo smrao, pustio bradu;poneto
ita, vie ni televiziju ne gleda. Ali je neprestance puio iako se
guio odemfizema plua.
Peke po VizantijiSre, 04/13/2011
VREME PRIJATELjSTVA 5Pie:Dobrica osiUmro je Mia 1996, a Mihiz se
nije pojavio na sahrani. ika mi jeispriao da je Mihiz jecao u
telefon
kad mu je javio da je Mia umro. Njih dvojica su se bezuslovno
voleli. Kad je Miaumro, uplaio sam se da e i Mihiz za njim. Nisam
pristajao na to da se s njegovimutanjem rastanemo. Pola veka smoo
svemu razgovarali, najvie se sporili, ali smo seuvek meusobno
uvaavali i voleli. Telefonirao sam mu: Boro, zar si ti, zaista,
odluioda se nas dvojica ne oprostimo pre no to poemo za Miom? A,
zar ti misli imamojedan drugom neto da kaemo to odavno nismo rekli?
Moda imamo. Ako i nemamo,hou da te vidim. Dobro. Doi po podne kad
stigne. Doao sam i uplaio se: liio je na oca pred smrt! Mrav, sa
sedom, retkom bradom, upidami. Proitao me je: Liim ti na mog Gojka,
je l da? Da. ta e da pije?Ono to i ti. Imam samo vinjak. Nalio nam
je ae, pripalio cigaretu i rekao: elim
danas da jedan drugom ne kaemo nijednu kritiku re. U pola veka
naeg prijateljstvanas dvojica smo jedan drugom bar sto puta
pobrojali sve mane i poroke. Danas housamo da se hvalimo. Obojica
smo mnogo dobrog uradili. Ti vie od mene, ali ni ja nisammalo
uradio. Uradio si vie no to nai savremenici zasluuju. Ti si, Boro,
vie za drugeuradio no za sebe. To je verovatno tano. Ali to nisam
inio samo iz dobrote. Meni jebilo lake da radim za druge no za
sebe.Tako je tekao na poslednji razgovor. Najpre je on ishvalio
mene. Izdano i samouvereno.Opravdao mi sve zablude i pogreke.
Rastuio me je takvom velikodunou. Stao sam janjegapatetino da
hvalim; sluao je, pa me prekinuo: Pusti me, molim te, da ja
sebehvalim. Ti si jedini ovek, jer Mia je umro, pred kojim mogu da
se hvalim i koji hoe dame slua. Dve godine ja sebe samo ruim i
utim. Elokventno je ishvalio svoje
knjievno delo i sebe u svom vremenu. Manje izdano no mene, ali
ni takva pohvala nijebila skromna. Ja sam ga popravljao u ocenama,
ubeeno uveliavao njegove vrline, dar,znaaj. Ti si, Boro, napisao
jedinstvenu knjigu u srpskoj knjievnosti Autobiografiju odrugima.
To je zavetna knjiga naeg narataja. To su srpski Antimemoari. Pesme
si mizaboravio. Nisam. Iz celokupne srpske poezije posle Drugog
svetskog rata, pamtimsamo dve tvoje strofe. Poeo sam da ih
recitujem, ispravio mi je jedan stih, pa rekao:Dosta je, Dobrice,
od tebe meni, i tebi od mene. Lepo si me hvalio. Uivao samsluajui
te. A sada, idi! Ispratio me do vrata, lanac na vratima je zveknuo.
Poao samniz stepenice, uveren da sam poslednji put razgovarao s
Mihizom i zaplakao. * * *
Vojislav J. uri je reprezentativna linost u istorijskoj nauci
naeg vremena. S dunosti
-
7/29/2019 Dobrica osi-Vreme prijateljstva-feljton Dnevnika
8/30
efa odseka junobanatske milicije Okrunog narodnog odbora doao je
da studiraistoriju umetnosti, postao profesor na istoj katedri i
lan Srpske i Atinske akademijenauka, uspeo se u sam vrh svetske
vizantologije. Meu istoriarima umetnosti srednjegaveka
najtemeljniji znalac i ubedljivo najvei peak. Od Fruke gore do
Peloponeza, odSvete gore do Gornje Svanetije na Kavkazu, Kapadokije
i Anadolije, od Hiosa i Krita do
Sicilije, Sevilje i Malage, malo je crkava u koje nije zavirio,
ak je do Vladimira Suzdaljai Stare Ladoge stigao, pa u manastirskim
sumracima na prostorima itavog Vizantijskog
carstva i pravoslavnog sveta Evrope i Male Azije po potezu etke
on raz likuje slikarefresaka i ikona od 11. do 18. veka. Meni
uitelj i intelektualni prijatelj, pouzdani je ileporeki znalac svog
i naeg ivota, ovek pune, teke, glave, visoka i umna ela, vedra
iskaredna duha, radan i neumoran kao stari zemljoradnik i abadija,
promiljen u svimpostupcima kao vojni strateg, racionalan kao
konstruktor, obazriv i lukav kao kaluer, unauci ubedljiv i
autoritativan, a u svakodnevici mek i kompromisan, stiane strasti
imeditativan. Zanet tajnama vizantijskih tmina, ostao je neumorni
skuplja injenica imatoviti tuma umetnosti vizantijske civilizacije
i srpskog srednjeg veka. Tajsamosvesni Voja uri napisao je nekoliko
kapitalnih knjiga, prikupio injenica inagomilao znanja i ideja za
jo toliko. Vrlo sam ponosan jer sam mu mnogo puta biosaputnik i
svedok njegovih svetogorskih i grkih otkria, i paljiv slualac
njegovih
teorija i sinteza. Podario mi je Grku, Svetu goru, Hios. On je
svakako i najdarovitijipsova meu nama psovaima.Ispraen je 15. maja
1996. na beogradskom Novom groblju, uz opelo dvojice
negdanjihmonahastudenikog i hilandarskog, sada vladika Jovana i
Hrizostoma, njegovihprijatelja. Bez oprotajnih beseda. uri je
prezirao pogrebne hvale i slave. Za petdecenija naeg prisnog
drugovanja, mi smo jedan drugom izrekli sve pohvale
dostojneprijateljstva i sve zamerke koje vidi ljubav. Iako smo u
naim svetogorskim razgovorimajedan pred drugim silazili najdublje u
sebe, nismo se do svojih mrklina izrekli. Odlagali
smo govor o nekim istinama koje nisu samo nae. Spremali smo se
za njih tri poslednjegodine; tri godine svakog prolea i jeseni mi
smo nameravali da odemo u Svetu goru, dase oprostimo s njom i
njenim tajnama na kojima rastu atoske ume i vekuju pravoslavni
hramovi. I kada se dogovorismo da se narednog dana s naim
prijateljem EmilomTahijaosom dogovorimo o odlasku u Svetu goru,
njemu prepue srce. A slutim kolikoumnosti, ideja i lepote Voja nije
ispisao; koliko je znaajnih knjiga za biblioteku srpskogjezika
sahranjeno s njim. Tako to biva: daroviti i umni, dobri i asni
ljudi ne stignu daurade ono to su mogli.
Monah koji zida i spaljuje crkve
et, 04/14/2011
VREME PRIJATELjSTVA 6
Pie: Dobrica osi
U mojim dnevnikim zapisima pod datumom 16. maj 1996. samo su tri
reenice:
Umro je Voja uri. Moj najprisniji prijatelj. Presvisnuu od bola.
I godinama posleVojine smrti, mogu da zaplaem za tim
ovekom.Prijatelji smo od 1946. i Simine 9a. Nae prijateljstvo nije
imalo ideoloke motive jer jeVoja nauku i umetnost bez dvoumljenja
pretpostavljao svakoj ideologiji, iako je u
mladosti bio lan KP. Ali, u svim mojim sukobima s Partijom i u
opoziciji titoizmu, bio
-
7/29/2019 Dobrica osi-Vreme prijateljstva-feljton Dnevnika
9/30
mi je odan drug i istomiljenik. Roen u Slavoniji, i izbeglica
1941. u Srbiju, kao svi Srbiiz Hrvatske, imao je traumu od ustatva.
Zajedno smo bili u Upravi SKZ-a koju jevostvo SKS-a 1972. nasilno
smenilo kao centar srpskog nacionalizma i opozicije.Dobar znalac
knjievnosti, bio je dragocen kritiar svih mojih romana. Ja italac
svihnjegovih rukopisa, ali ne i kritiar: on je bio moj profesor
istorije umetnosti srednjegveka. Nau prijateljsku ljubav nisu
ugrozili ni ljudi, ni Istorija koja je u naem naratajurazorila
mnoga prijateljstva.
Prisnost naeg prijateljstva istakla se u naim estim i viednevnim
putovanjima poGrkoj i Svetoj gori. U hilandarskim noima sa
zavijanjima hijena, u tminama atoskihkelija, na jegejskim vetrovima
i kiama, u uspinjanjima na Karulje, u napornimpeaenjima do
svetogorskih manastira i ruskih skitova, on posveen odgonetanju
fresakai ikona, ja zanet misterijom hrianske vere i potragom za
njom, imali smo vremena iduhovnih i duevnih razloga da jedan drugom
ispovedamo ono to nismo eleli nikom dapoverimo. Obojica nezahtevni,
spremni na post i gladovanje, grku i kaluerskunehigijenu, s Vojinim
naunikim ciljevima, nekoliko godina uzastopce, odlazili smo uSvetu
goru i po petnaestak dana tu boravili. Nikad nam nije bilo dosadno;
svagda smo
imali temu za razgovore. Sledio sam ga u njegovim istraivanjima,
on mene u razradimotiva pripovesti o svetom Maksimu Kapsokaliviti,
svetogorskom kalueru iz 14. veka
koji je gradio i po zavretku graenja spaljivao svoje crkve. Voja
me je do smrtipodsticao da napiem tu pripovest. Nisam imao snage i
vremena da ostvarim nauzamisao.Pred Vojin odlazak u nepovrat,
dogovorili smo se da odemo u oprotajnu posetu Svetojgori i tamo,
bez njegovog istraivakog cilja, provedemo dve nedelje
posveenirazgovorima o Isusu Hristu i veri. Taj neostvareni
razgovor, to nedoivljeno saznanje,obuzima me kao njegova smrt.
* * *
ta sve ika Stojkovi nije radio i uradio, a njegova dela
verovatno nee niko popisati isabrati! Bio je borac protiv faizma,
pegavca i nepismenosti, dobrovoljni uitelj na Gou, gde je sagradio
i kolu, osniva prve seljake radne zadruge, pisac prvog
zabranjenog
Samizdatapolemike sa ilasom na vlasti, urednik vie znaajnih
edicija i sabranih delaDuia, Isidore Sekuli, Bore Stankovia, opia,
profesor jugoslovenske knjievnosti uFrancuskoj.
Strah me da govorim o naem moralno i telesno najviem prijatelju.
On ne podnosi hvalu,a mora se i hvaliti. U jeziku je izbirljiv, u
izrazu samosvojan, strog i promiljen; sto putarediguje sebe,
trideset puta ita tekstove prijatelja, ako se usude da mu ih pokau
preobjavljivanja.
Otkada sam ga na poetku 1946. prvi put sreo u Vojinoj i
Mihizovoj sobi, iakoneistomiljenici u mnogim stvarima, posle svake
napisane knjige, lanka i govora, nisammogao da se ne zabrinem: ta
li e mi rei ika? Jer on e mi rei tano ono to misli, ato mi niko
drugi nee rei. Pred mnoge svoje, za mene znaajne javne nastupe, u
njemusam traio savetnika i pretposlednju proveru, jer poslednja je
Boica. Stojkovi je kritikai moralna paradigma, ovekkoji ima pamet,
savest, pravo i vremena da brine za sveprijatelje, da ih podstie,
opominje, grdi, da im izdano i nesebino nudi znanje,
iskustvo,vreme, da ih nemilosrdno rui ako po njegovom miljenju
javno gree, da strogo presudisvaku slabost, radnu aljkavost i
nesavesnost, da uvek bude iskren, a to znai i neprijatan.Uman,
odan, dragocen i teak prijatelj. I on se, kao i Mihiz, saradniki i
kritiki ugradio urad svojih prijatelja i mnogih neprijatelja. Ali,
dok je Mihiz svoj dar najvie izlivao upojedince, Stojkovi je svoj
dar, znanje i vrednou, uneo u opte poslove i nacionalnukulturu.
Inae, oduvek politiki sumnjiv, u nekoliko poslednjih godina bio je
moralno-politiki nepodoban i prijavljen birou za nezaposlene.
-
7/29/2019 Dobrica osi-Vreme prijateljstva-feljton Dnevnika
10/30
Meu nama je, uz Mihaila uria, najbeskompromisniji intelektualac,
deurni moralist,strasno obuzet optom brigom, nespokojan, esto
nesrean. Ne poznajem savremenikakoji moe ubedljivije da brine
narodnu brigu, due da pati narodne poraze i nesree. Udrutvu u kojee
je la istina, njegovo astoljublje lii na porok. Svoja uverenja on
jeplatio i preplatio. Najtee je vratiti mu dug. On je ovek
preozbiljne rei, a mekog srca;iskrenou i temperamentom, ponekad
neodmerenou i pomamom, nanosi i rane inepravde. On se ili voli ili
podnosi. To je pisac koji od svih nas ivih ima, verovatno,
najvie ispisanih stranica. Ali ni krupnijeg oveka, ni sitnijeg
rukopisa! To nisu slova; tosu mikrobi. ime je uzrokovana i ta
paradoksalnost njegove linosti, pouzdano ne znam.Po politikom
uverenju je prosveeni apsolutist.Ode 27. januara 1998. i ika
Stojkovi. Nije sreno iveo, ali je sreno umro. Brzo. To jesvakako
zasluio. Ja sam, po godinama, na redu.
ivot u ritmu barokaPet, 04/15/2011
VREME PRIJATELjSTVA 6Pie:Dobrica osiOd svih nas iz
intelektualnog kruga Simine 9a koji se bavimo umetnou inaukom,
Pavle Ivi je zasluio i poneo
najvea jugoslovenska i svetska priznanja. Izuzetno uspean ovek.
Meu namarazgaenim irazvikanim od Simine 9a do SANU, govorio je
najmanje, jedva ujno isvagda razlono i umno. On nije racionalist,
on je razuman i razborit, i u svakodnevici i u
nauci. Redak sklad umnosti i oseajnosti. ulan je, naizgled edan
i pomalo grki lukav.Slua paljivo i zamiljeno, dugo razmilja ta da
kae, a kazuje sreeno i analitino,argumentovano i ubedljivo. S njim
je najtee ne sloiti se. Ako mu se suprotstaviiskljuivost i
tvrdoglavost, on e odgovoriti tolerancijom i blagim kompromisom. A
tomsnagom nikog ne povredi. Radije pravi kompromise nego to
pristaje na nesporazum,nasuprot veini mojih prijatelja i
mentalitetu domaih intelektualaca. U javnom delanjuveoma je udaljen
od srpskog antropolokog diletantizma i komocije. Nikad ne govori
oneemu to dobro ne poznaje, a ono to zna, ume ubedljivo da
iskae.Prijatelji smo toliko godina, a ne znam da je ikad ikoga neim
obmanuo ili povredio.Reju, svakako, ne. ovek visoke moralnosti,
uzorne vrednoe, svestan svojih moi ipozvanosti, on trudoljubivo i
portvovano vri sve dunosti koje mu nalau nauka i
zvanje, drutvo i prijatelji. Sve su njegove ambicije pokrivene
rezultatima. Sva javnapriznanja u zemlji i svetu zasluena su, i on
ih nosi poslovno i obino kao eir i torbu sknjigama.
U nauci o jeziku smatra se danas naim prvim autoritetom. Znaaj,
ulogu i slavu ulingvistici deli sa svojom enom Milkom. Oni su,
koliko znam, na jugoslovenskompodruju najuspeniji i najharmoniniji
brani par u nauci. ivim od srpskog,srpskohrvatskog jezika, on mi je
osnovno sredstvo i materijal, ali se pred Pavlom Iviemne usuujem da
govorim o njegovom znanju i razumevanju jezika. Jer sve to ne znam
otom naem nesrenom jeziku, kojem je i ime sporno, pitam njega i
uvaavam to mi kae.Neka on procenjuje moj rad i jezik, a ja u ostati
samo njegov potovalac i prijatelj. I
-
7/29/2019 Dobrica osi-Vreme prijateljstva-feljton Dnevnika
11/30
veran saputnik na sve kraim peaenjima. Taj Pavle Ivi je, inae,
hedonist, dosaaljenja prikraen zdravljem i skrupulama.I on 19.
septembra 1999. ode u istoriju. Najpre je log razorio njegov moan i
skladanmozak. Dokonavanje je bilo, verovatno, bezbolno. Moj stari
drug, koji mi je svagda biointelektualna i moralna podrka. Sahrani
nije prisustvovao nijedan predstavnik vlasti,ustanova, tampe,
televizije. Nisam imao ni mikrofon da me uje dve-tri stotine
ljudi,uglavnom Pavlovih aka. Opelo je obavio jedan pop, uz
sasluenje Dimitrija Stefanovia,
akademika. A Ivi je bio najznaajniji, najvei srpski lingvist u
20. veku; kao takav najskromniji ovek... Dejan Medakovi nije imao
snagu ni da govori, ni da ga isprati dogroba.A komunistika
birokratija hrvatska, srpska i bosanska, posle izlaska njegove
knjigeSrpski narod i njegov jezik, objavljene u SKZ-u kad sam ja
bio predsednik, napadana jekao nesporan izraz srpskog i
velikosrpskog nacionalizma. Od te knjige i 1971, Pavle Ivije za SK
bio srpski nacionalist, sve do sloma Titovog poretka.
* * *
Dejan Medakovi je najivopisnija i svestrana linost naeg
intelektualnog kruga. On jeto poreklom, vaspitanjem, kulturom,
darovima, kao i moima i slabostima. Svata zna,svata moe, bogatog
duha i svee duhovitosti, sentimentalan i patetian, sujetan i
narcisoidan, slavoljuban i astoljuban, zanimljiv pripoveda
zapanjujueg pamenja,ponekad i sitnog zlopamenja. Nespreman da ini
zla ljudima, nije spreman ni za veaportvovanja za njih, ali je
sposoban i spreman da razume sve to je ljudsko. Kolenovikoji neguje
i asno uva svoje znamenito prezime. Ugledan je naunik i
nedovoljnopriznat pisac. Duh mu je proet istorizmom; sve to ini,
ini da se zapamti i za dalekaneka pokolenja. I pie o istoriji, i
delotvorno vri javne funkcije za istoriju, i nadahnuto ikompetentno
razgovara i ogovara istoriju. Ima znanja i redak dar za sinteze i
kulturnu
ideologiju. Stekao je istaknuto mesto otkriima u srpskoj
umetnosti 18. veka i njenimprikljuenjima tokovima novovekovne
evropske umetnosti. Ali i literatura mu jeambicija, duevna potreba
i hrana. Osim lepih pesama, napisao je, verujem od osobitogznaaja,
knjievnu autobiografiju Efemeris. Oboava starine i Be, govori
nemake
dijalekte zbunjujui i nemake profesore, ushiuje i beke
oberkelnere poznavanjemsvojstva beke pijae vode. Kao velikom znalcu
baroka, barok mu je i ivotni stil. Sve touje, zapamti, sve to
vidi,ume da predstavi. Ima i glumakog dara pa je vrlo estouspean i
u toj ulozi. Nije se prsio junatvom, ne znam da je neasno postupio.
Bio jeistaknut profesor istorije umetnosti, zapameni dekan
Filozofskog fakulteta, danas jemudar i dostojanstven visoki asnik
SANU. Krstio mi je Deobe. tedro mi je poklanjaosvoja raznolika
znanja, a jednom i Be, i to nezaboravno. Inae, u mojoj generaciji,
osimmnogih vrlina i mana, nesumnjivo je i najvei potroa
sladoleda.Boravio sam 1975. nekoliko dana u Beu s Dejanom
Medakoviem, da omiriemFranjinu prestonicu i potraim neku injenicu
za etvrtu knjigu Vremena smrti.Pogreio sam to se ranije nisam
pozabavio Austrougarskom. itanje Kafke i tefanaCvajga ogledno nije
bilo dovoljno.
Zagreb mene ne voli
Sub, 04/16/2011
VREME PRIJATELjSTVA 8
Pie:Dobrica osi
-
7/29/2019 Dobrica osi-Vreme prijateljstva-feljton Dnevnika
12/30
Ozbiljnost, istorijska zrelost, moralno i duhovno zdravlje nekog
naroda, ispoljavaju se u
poznavanju svojih neprijatelja.
Takva znanja nisu potrebna samo zbog borbe za opstanak, slobodu
i nezavisnost nego
moda jo vie zbog kritikog, istinitog sagledavanja sebe, svojih
moi i nemoi, vrlina islabosti. Nepoznavanje Austrougarske i Bea
kobno je i za moju generaciju. Ako se nezna ceo taj
habzburki,katoliki, antivizantijski, antislovenski i antisrpski
kompleks
podunavske monarhije, ne mogu se razumeti ni hrvatstvo i Zagreb,
Ljubljana islovenina. A bogme ni na srpski preanluk. Ni savremeni
hrvatski nacionalizam nemoe se shvatiti bez istorijskih korena koji
su u Beu i Austrougarskoj. Modernohrvatsko i slovenako antisrpstvo
je, zapravo, tradicionalno. Sve su mu bitne odrednicedate u
Austrougarskoj i beu, predziu hrianstva.U Beu sam shvatio da u
etvrtom delu Vremena smrti moram da kaem neto oaustrougarskim
oficirima i vojnicima koji su ratovali protiv Srbije. Zarobljenici,
oficiri,
posebno to asnitvo koje se povlai iz Nia 1915. s vojskom i
vladom preko Albanije,mora biti jedan motiv velikog poraza...
Boravak u Beu bio je prilika da bolje upoznamsvog starog druga i
prijatelja, izvanrednog, prijatnog oveka, sjajnog
eruditu,intelektualca bogatog duha, koga smo svi mi siminovci
upravo zbog njegovog bekog
naslea blago potcenjivali. Jedino sam s Vojom uriem u Grkoj i na
Svetoj goriprovodio tako prijatne i bogate dane kao s Dejanom
Medakoviem u Beu. Nauivao samse istorije, umetnosti, arhitekture,
blagodarei njegovom pripovedakom daru i znanju.Uiveo sam se u onome
to je nekada, pod Franjom Josifom, bio moni Be ...Dejan je eleo te
1975. da mi pokae svoju rodnu kuu i stari Zagreb, pa smo, na
njegovonagovaranje, proveli dan i no u Zagrebu. U Zagrebu sam se
oseao kao tuinac. Taj gradmene ne voli. Ne smetam im ja toliko kao
Srbin, koliko sam im tu kao SrbinJugosloven. Moja rezignacija
prilikom one ponone etnje Zrinjevcem po kii, s Dejanomkoji pria o
svojoj buduoj memoarskoj knjizi, neka ostane za jedno setno
razmiljanje omom jugoslovenstvu. Bio sam u iskuenju da se javim
Krlei na poslednji razgovor, alime je Dejan odgovorio. I, zaista, o
emu bismo nas dvojica razgovarali danas? Za
iskrenost on nema mudrosti ni hrabrosti. On je suvie tat da bi
pristao na ravnopravandijalog sa mnom; on je suvie samouveren da bi
moja istina dotakla njegovuenciklopedijsku piramidu, pokrivenu
mekim filcanim eirom koji slui zaotpozdravljanje...Hronika naeg
prijateljstva je bogata saglasnostima o sudbinskim pitanjima naeg
narodai kulture i meusobnim podrkama u svemu to smo pisali, ali i
nekim nesaglasjima uAkademiji, o emu smo, dok je Dejan bio
predsednik, i polemika pisma razmenjivali,obojica uvereni u to da
smo u pravu. Ostavljam Dejanu da on ta pisma objavi ikomentarie.
Prilikom njegove druge kandidature za predsednika Akademije, ja sam
gaodlunopodrao pohvalama koje zasluuje.Od vremena Simine 9a, o
kojoj, inae, nismo u svemu saglasni, traje neprekinuto naeknjievno
i intelektualno drugovanje, s iskrenim podsticajima i dostojnom
kritinou. SDejanom nisam uspeo da postanem onako intiman drug kakav
sam bio s Vojom uriemi onoliko saradniki delatan na javnom poslu
koliko sam bio sa ikom Stojkoviem,Mihizom i Miom Popoviem. Dejan i
Voja uri su znatno manje od nas etvorice bilizainteresovani za
dnevnu politiku i naa politika i opoziciona delovanja: Dejan je
biokritiki raspoloen, ali u javnosti ne i aktivan intelektualac;
prijateljski me podravao unacionalnoj politici i antititoizmu; o
srpsko-hrvatskim odnosima sam od njega mnogo
saznao. Dejanova saglasja sa mnom svagda su bila u granicama
njegovih naela igraanske neutralnosti, osim u pitanjima kulture,
ija ga je sudbina istinski obuzimala iza ije se vrednosti svagda
zalagao.
-
7/29/2019 Dobrica osi-Vreme prijateljstva-feljton Dnevnika
13/30
Istorijske oluje koje su zahvatile Jugoslaviju i Srbiju u dvema
poslednjim decenijama 20.
veka skrile su dravu, mnoge ustanove, ali i mnoge ljubavi i
prijateljstva u naemnarataju. Ta su dogaanja konano razorila i nae
staro siminovsko bratstvo. Zajednosmo ostali ika Stojkovi i ja, i
to ne uvek i u svemu; Mia Popovi i Mihiz su i umrlikao
istomiljenici. Dejan se kritiki odnosio prema nekim mojim stavovima
u politici, jokritiniji je bio prema Miinoj i Mihizovoj politici.
Nekada smo se i ritualno dopisivali oletnjim raspustima i
razmenjivali doivljaje i poglede na nau stvarnost: on iz
Dubrovnika, ja iz Beograda.Dejan je u prvim svojim knjigama
Seanja, dani pisao i o naem prijateljstvu. Nekinjegovi tekstovi su
me i uvredili. O tim tekstovima pisao sam i ja u svojim
dnevnikimbelekama. U nekim trenucima sam nameravao da mu ih
poaljem: da sazna mojemiljenje o svom istinoljublju, ali je on tada
bio bolestan pa je meni bilo ao da svogstarog prijatelja povredim i
rastuim. Znajui da je Dejan, kao istinoljubac isamoljubac, u svojim
dnevnicima i vrlo negativno pisao o mojim shvatanjima,
postupcima, nekim tekstovima, a koje je njegov redaktor znatno
ublaio, znajui da u i ubuduim knjigama biti izloen kritikim
sudovima tog hroniara beogradskesvakodnevice.
Filozof u zatvoru zavoleo NieaNed, 04/17/2011
VREME PRIJATELjSTVA 9Pie:Dobrica osiPosle rata, i meu
pobednicima i meu poraenima, u Beogradu ne bee
patetino zamiljenijeg mladia od Mihaila uria.
Bio je jedini filozof u Siminoj 9a. Za mene marksistumetafiziar
i udak: itao jeKanta i svirao violinu. Svagda ozbiljan i strog,
logiar, najsadrajniji govornik meunama, samozaljubljen, esto
iskljuiv, vazda drukijeg miljenja u skupinineistomiljenika. U to
doba pohvalom nikog nije astio. Veoma samosvestan, preozbiljanza
neozbiljne galamdije, preveliki znalac za samouke, gromovnik za
improvizatore,odve natuten za vedre mladie na kraju stravinog rata.
Vie smo ga cenili no to smoga voleli. Trebalo je dosta vremena da
uvidimo da je taj strogi, preozbiljni intelektualac,
ovek dobre due, sposoban za ozbiljna i naporna prijateljstva.
Strast za saznanjem bilamu je i ostala jedina strast. Karakterom,
vrednoom, ozbiljnou, istinskom posveenoune lii na domae
intelektualce. Pravi stoik, rigidnog morala i sklon
moralizatorstvu,nepodmitljiva duha, on je najradniji intelektualac
naeg duhovnog kruga; usredsreeniji iod Mie Popovia. Temeljit znalac
filozofske misli, samotnjak, s malo prijatelja, a mnogopotovalaca,
ali i s ne manje kritiara i ravnodunika prema njegovom delu. esto
mu sezamera naglaena samouverenost. On je, verovatno, jedan od
najboljih profesorabeogradskog univerziteta, a isteran je s Pravnog
fakulteta zbog srpskog nacionalizma.A on se ispoljio u diskusijama
na Pravnom fakultetu o Ustavu 1974, kad je s nekolicinomprofesora,
a najjasnije i najubedljivije, iskazao miljenje da taj ustav
stavlja Srbiju isrpski narod u neravnopravan poloaj s ostalim
narodima i vodi njegovoj ijugoslovenskoj dezintegraciji. Za tu
hrabro izreenu istinu dobio je godinu dana zatvora.Devet meseci
odrobijao je u Poarevcu. Nisam upoznao robijaa koji je manje od
uria
-
7/29/2019 Dobrica osi-Vreme prijateljstva-feljton Dnevnika
14/30
govorio o svojoj robijakoj patnji. A robija za njega nije bila
samo robija; ona ga jeiskustveno obogatila.Mihailo uri je bio ovek
koji je zahtevao najvie napora za drugovanje. Nas dvojicasmo se
prisnije druili posle njegovog izlaska s robije, koju je podneo s
retkimdostojanstvom, pravim gospodstvom. ekali smo ga uvereni da
emo uti prie orobijakim patnjama i ljudskim uasima. Ali on se nije
alio ni na upravu robijanice, narobijae, ni na hranu i rad. Robiju
je izdrao kao da je bio na nekoj dunosti koja se samo
njega ticala. Taj inae patetian ovek, uvek visokog umnog i
emotivnog napona, o robijije priao samo kad bismo ga primorali i
svagda bez aljenja i uzdizanja sebe, to je nas,njegove prijatelje,
zbunjivalo, ali i izazvalo posebno potovanje.Obuzet svojim
filozofskim temama, jedinstvene radne energije, nije imao vremena
ni
volje za lake razgovore i utucavanje vremena. U susretima, koje
smo godinamaupranjavali jednom nedeljno ili desetodnevno, uvek u
etnjama, najee oko Narodnebiblioteke jer on kafanu, tu glavnu
srpsku ustanovu, iz naelnih razloga nije uvaavao,razgovarali smo o
filozofskim temama, problemima srpske nacije, savremene
civilizacije
i malo, ja blae, a on strogo, kritikovali stare prijatelje. Po
njegovom povratku s robijenajee smo razgovarali o Nieovoj
filozofiji, kojoj se bio potpuno posvetio, pa je onjemu drao
predavanje i profesoru u Beu. On je teko primao kritike i ja sam
kritike
sudove o njemu, njegovim postupcima i tekstovima izgovarao s
najveomskrupuloznou. Nije hteo da se opoziciono angauje niti je
cenio moja opoziciona idisidentska delovanja. Prosto, prezirao je
politiku.U drugovanju nas, siminovaca, bio je uveden obiaj
slavljenja slava. Mihailova je SvetiStefan i svi mi, siminovci, i
jo neki njegovi intimni prijatelji okupljali smo se bez pozivau
kasno popodne. Njegova supruga Mirjana, vrstan istoriar umetnosti,
ena s najviimobrazovanjem, spremala je prebogate slavske veere. A
tad se do ponoi raspravljalo,najee o srpskom nacionalnom pitanju i
Titovoj autokratiji i monarhizmu. Glavnu reje uvek imao Mihiz, uz
njega Pavle Ivi i Mia Popovi. Ni mi ostali nismo bili utljivci.Tako
smo nastavljali siminovske simpozijume na slavama kod Dejana, ike,
Mihiza,Mie... Poslednjih godina slave su postale jedina naa skupna
sastajalita. Starili smo,
zamarali jedan drugog; mleo nas je Veliki mehanizam Istorije,
udaljavali smo se lagano iosamljivali.Ne znam tano zato smo se
poetkom devedesetih Mihailo i ja tako sporekali da vienismo imali
potrebe da se sreemo. Nekim me je svojim miljenjem o mom radu
jakouvredio pa smo prestali da se viamo. ak se u Akademiji nije
pozdravljao sa mnom. Akad je kandidovan za lana SANU, glasao sam za
njega, ubeen da je odavno dostojan ite titule. Kad je u
netrpeljivosti i zlobi prema meni ponizio i moju erku, napisao sam
mupismo na koje nije odgovorio. Od tad se ne pozdravljamo ni kad se
u liftu Akademijenaemo sami.Trudoljubiv sam italac njegovih
filozofskih knjiga. Nemam znanja da ih vrednosnoprosuujem, sem
stila i jezika. Stil mu je izrazito retorski, a jezik vukovski.
PosleBoidara Kneevia, nijedan srpski filozof ne misli i ne pie na
svom jeziku tako bistrokao uri; pored dara za umovanje i analizu,
on je svojim filozofskim tekstovimadokazao i da se na
srpskohrvatskom jeziku moe iskazati i najsloenija misao. Malo
ljudiima u Beogradu s kojima se moe tako ozbiljno i sadrajno
razgovarati i sporiti, glasno ipodsticajno razmiljati, kao s
Mihailom uriem. On se nikad ne oputa, niti preputa:toliko dri do
sebe.
Seljaci su pravi ljudi
-
7/29/2019 Dobrica osi-Vreme prijateljstva-feljton Dnevnika
15/30
Pon, 04/18/2011
VREME PRIJATELjSTVA 10
Pie: Dobrica osi
O Sretenu Mariu, kao velikom i naprednom intelektualcu, nekoliko
godinapre no to sam ga upoznao,
priali su mi Marko Risti i Oskar Davio. Risti, prekritian prema
svim savremenicima,zadivljen samo Krleom, Koom Popoviem i Titom,
cenio je Maria kao intelektualcaevropskog formata koji govori
francuski kao najbolji francuski pesnici. Kad je na ilasovpredlog
postavljen za ambasadora Jugoslavije u Parizu, Risti je zahtevao da
mu savetnikza kulturu bude Mari, doratni profesorAkademije za
likovnu i kazalinu umetnost uZagrebu. Valjda se tako zvala. Daviove
hvale Maria kao velikog znalca francuske ievropske knjievnosti
kiene su i pohvalama njegovog ljubavnikog dara: oboavaju ga iene
koje je ostavio. Ta muka srea nije esta.Maria sam prvi put sam sreo
u Parizu sredinom pedesetih; s Boicom bio sam gost unjegovom stanu
u Sen Luju, ostrvcu na Seni, gde je iveo s lepom enom Nikol, koju
je
preoteo od nekog francuskog diplomate. Poziv na ruak shvatio sam
kao njegovo dobromiljenje o mojim prvim romanima, ali to dobro
miljenje tad nisam uo; Sreten nije bioraspoloen da razgovara o
knjievnosti koja se stvara u socijalistikoj Jugoslaviji pa
nijespomenuo ni moje romane. Zanimale su ga drutvene prilike i
stanje sela; brinuo je to eu socijalistikoj modernizaciji Srbije
stradati njena ve naruena patrijarhalna i ruralnakultura i nestati
seljaci, pravi ljudi. O svom rodnom selu Subjelu kod Kosjeria
priaoje zaneto kao da govori o Firenci; o starim seljacima kao o
francuskim aristokratama; oseljankama kao antikim heroinama. Nije
mi bilo ubedljivo to njegovo divljenje.Suprotstavljao sam mu se, a
on je to razumeo kao komunistiko, ideoloko miljenje kojeje apriorno
antiseljako. Na moju elju da saznam o emu piu Francuzi i ta on
misli onovom romanu koji se tih godina najavio kao najmodernija
poetika, odgovorio je s
nekoliko ironinih reenica: To to se naziva novi roman je
dozlaboga dosadno!Zbunjen tim konzervativnim idejama i
nezainteresovanou zasavremenu knjievnost utom prvom razgovoru, moda
bih bio i poslednji, da nisam posumnjao u iskrenostnjegovih
shvatanja: pomiljao sam da lukavi Era smatra mene zatucanim
komunistom,kome godi njegovo antiburujstvo.Pamtim Sretenov i
Nikolin stan u nekoj staroj zgradi, s daanim podom
prekrivenimsrpskim ilimom, prepun knjigama koji su svojom koliinom
vizuelno obezvredile samonekoliko komada autentinog stilskog
nametaja. Sreten je tada s Ristiem bio okonaosvoju diplomatsku
karijeru i iveo u Parizu kao slobodan mislilac, oboavani iizdravani
mu gospoe Nikol, koja mu se posvetila s ljubavnikom nenou
imajinskom brigom, to njega iz Subjela niim i nikad nije dovodilo u
poloaj nekezavisnosti i nelagode. On je, Srbin i seljak, smatrao
sasvim normalnim, prirodnim da ga
ena hrani, pazi, mazi, svake veeri pere noge i podseca nokte
svom ljubavniku, a da jeon, Sreten, takve ljubavi vie nego
dostojan. Prema Nikol, zasvagda zadivljenom njim,Sreten se ponaao
neno, obraao joj se tiho i gugutavo, kao golub udvara, samo
natrenutke i autoritativno da gosti znaju da je on u ovoj kui mu i
domain, to je lepa iskoro nema Nikol, koja tad nije znala srpski
jezik, gledala i sluala stalno blagoosmehnuta. S tog inae, po
jestivima, skromnog ruka, zasluuje pomena kozji sir sKorzike, koji
je Boici toliko smrdeo da je pobegla u drugu sobu, a ja sam ga jeo
vie odSretena da mu budem ravnopravan bar u gospodskom ukusu. S tog
ruka zapamtio samkako domain, Sreten, uzima no koji lii na britvu i
veliki hleb od crnog brana kao da
-
7/29/2019 Dobrica osi-Vreme prijateljstva-feljton Dnevnika
16/30
je u crepulji peen, naslanja na grudi i see na krupne krike;
valjda je tako za sofrom injegov deda u Subjelu. Sreten mi je
iscrpno priao o etnicima u svom zaviaju, gde sesklonio 1941, koji
su bili jezivi, prljavi i opasni, a od ije se kame jedva
spasaobekstvom u Beograd. On im nije bio dobar Srbin jer im je kao
gospodin koji je zavriovelike kole u Francuskoj bio sumnjiv da je
komunist. Bilo mi je drago to Nikol ne znasrpski jezik pa nije
razumela da su pored Sretenovih Srbaseljaka, kojima se ona
divi,postojali i Srbietnici, koje njen Sreten prezire.
Moda ne bih ni zaeleo da se opet sretnemo da Sreten nije bio
uporan da nastavimovianja dok smo podue boravili u Parizu, eljni
saznanja svega to nudi taj udesni grad.U narednim susretima
otkrivao mi se onaj pravi Mari: intelektualac koji mnogo zna, uijem
je saznanju sumnja jezgro i kritinost prema svemu novom. O svakoj
pojavi,stvaraocu, delu i svakoj javnoj linosti imao je svoje,
naglaeno lino miljenje. Taosobina za leernom samouverenou inila ga
ubedljivim protivnikom svakogskorojevievstva i balkanske
inferiornosti; upoznavao sam oveka velikog iskustva ievropskih
vidika i kad je o sebi koketno govorio kao o starinskom oveku i
seljaku izSubjela, kome sam bio simpatian jer sam poreklom iz
sela.U tim naim pariskim razgovorima upoznao sam intelektualca koji
nedostajebeogradskom kulturnom ivotu i univerzitetu i stao da ga
nagovaram da preuzme katedru
evropske, odnosno, svetske knjievnosti. Opirao se izgovorima da
treba da zavri prevodneke znaajne knjige, a i sumnjom da e ga
Filozofski fakultet izabrati za profesora,uveren da njega ne vole
Crnogorci koji vladaju beogradskim univerzitetom, a i on njihne
ceni jersu galamdije i primitivci.
Naljutio se Era na zaviajUto, 04/19/2011
VREME PRIJATELjSTVA 11
Pie: Dobrica osi
Ljudima iz prosvetne vlasti i Beogradskog univerziteta predlagao
sam SretenaMaria
za profesora, bez uspeha. Politiare sam lake ubedio da on nije
emigrirao posleokonanja diplomatske slube u Parizu i oni su mi
poverovali da je on ovek sa znanjimadragocenim za nau savremenu
knjievnost i fakultetsko obrazovanje mladih narataja.Profesori s
fakulteta su smatrali Maria arlatanom i bez neophodnih
kvalifikacija zaprofesorsku dunost. Ali, ja se nisam mirio s
neuspehom da Sretena dovedem u Srbiju.Iskoristio sam prijateljstvo
sa Stevanom Doronjskim, tada sekretarom SK Vojvodine, i
njega sam lako uverio u to da e Mari kao profesor na katedri
novosadskog Filozofskogfakulteta podii ugled toj koli i u kulturu
Novog Sada unositi evropska shvatanja isadraje. Doronjski je bio
politiar koji je iskreno eleo unapreenje Novosadskoguniverziteta, a
imao je mo da sprovede izbor Maria za profesora Filozofskog
fakulteta iobezbedi mu komforan stan. Ipak, preseljenje Sretenovo
iz Pariza u Novi Sad nijeizvedeno ni brzo, ni lako.
Od tada je nae druenje postalo esto; kad god bi dolazio u
Beograd ili putovao u Subjeli na Zlatibor, on bi iz Novog Sada
telefonom pozvao Boicu da joj naredi ta da muspremi za doruak i
ruak, podjednako uivajui u postavljenom stolu, hrani i
dugimrazgovorima o Srbiji, njenom stanju i budunosti. Tada je
progovorio i o mojim
-
7/29/2019 Dobrica osi-Vreme prijateljstva-feljton Dnevnika
17/30
romanima, koji su mu bili povod da pria svoje romane i postane
mi prijatelj profesor. Ali, ja sam tada paljivo itao njegove
izvanredne Oglede, Jahaeapokalipse, Prometejsku svest, Raskra,
studije o Servantesu, atobrijanu,Helderlinu, openhaueru,
Jakobsonu... Nikad ga nisam uo da velia sebe i hvali svojeknjige. A
on pie znalaki i jasno, gustim reenicama, punim argumentima kao
ipak, saskepsom u sudu; pie kao moderni Montenj. Sreten je u
razgovorima delovao komotno,samouvereno, autoritativno, gospodski.
Svima je bio zanimljiviji za kafanskim stolom i u
razgovorima u etnji no za simpozijumskim mikrofonom. Nae
prijatelje iz Zagreba iLjubljane nije oduevio mislilac koji je o
metafizici, egzistencijalizmu i strukturalizmuznao vie od njih, a
govorio obinim srpskohrvatskim jezikom, prevodei inajapstraktnije
pojmove u zdravorazumsku pojmovnost svog maternjeg jezika. Sreten
je
bio skeptian prema svaijem znanju i daru pa je sve domae
proglaene isamoproglaene autoritete u filozofiji i knjievnosti brzo
sputao na zemlju i do svogpasa.
Bio je to uman sebeljubac, sloena linost, neobian Srbin; voleo
je staro srpsko, ono tonestaje. Prezirao je svaki vid skorojevistva
i balkansku poronost u zanoenju za stranimi modernim evropejstvom.
Uvaavao je autohtonost, originalnost, identitet. Bio je topisac
koji je uivanje itanja pretpostavljao uivanju i muci pisanja;
saznavanje
filozofskih i pesnikih misli antike, renesanse i savremenog
sveta predstav ljalo mu jevee intelektualno zadovoljstvo od
spisateljskog objavljivanja. Bio je to Srbin koji se uParizu
ponosio Subjelom, a u Subjelu je utao o Parizu.Sreten Mari nikad
nije govorio o loim knjigama i malim piscima; oni su bili
vannjegovog interesa i suda; govorio mi je samo o vrednim,
problemskim knjigama, velikimi zanimljivim stvaraocima, ali svagda
kritiki. Nekako ravnopravno. Iako sam iz njegovihknjiga zaista
mnogo nauio, kao intelektualna i ljudska linost, kao vrlo strog
ipaternalistiki postavljen prijatelj, svojim iskustvima, idejama,
otrim opomenama, viemi je znaio od knjiga koje je napisao. Sve do
ovog teksta iveo sam u uverenju da jeSreten, sklon uivanjima i
dokoliarstvu, malo napisao. Kad mi je bibliotekarkaAkademijine
biblioteke iitala njegov bibliografski karton napisanih i
prevedenih
knjiga, predgovora i studija, pa ja ponovo proitavao Oglede i
Jahae apokalipse,opet me zadivilo Sretenovo prostrano i pouzdano
znanje, ravnopravno sabesednitvo svelikim stvaraocima, sjajan stil,
bogat, taan jezik. A napisao je Mari mnogo vie no tosadanji pisci,
profesori i obrazovani itaoci ele da proitaju. I do danas
srpskaknjievnost i kultura ima malo takvih znalaca evropske kulture
i civilizacije i tolikosadrajnihi svestranih esejista kakav je bio
Mari.Bio je to snaan, pleat, krakat ovek, s ruerdama kao subjelskim
posipkama, nosat,runjikavog i muevnog lica, s drvenom, vinjevom
mutiklom u zubima i kad je na ulici.On je hodao pognuto s malo
raskreenim stopalima, kao svaki planinac, drvosea irabadija, hodao
je i po ravnom iskoen kao da hoda uzbrdo, zagledan preda se, kao da
naleima nosi nebo i vue put za sobom. Nikad nije urio; ni na voz,
ni na predavanje, ni zatrpezu; on verovatno ni kao dete nikad nije
pao ni razbio koleno. Odlikovala ga je ilavamukost i stamenost s
gorolomnikim glasom, jednostavna ali rafinovana odea; u kui jenosio
subjelsku demperinu od grube vune, koja mu je uvala krsta. Od kapa,
najradije jenosio kaket. I nigde, sem na predavanja, nije iao bez
svoje tihe, lepe i brine Nikol. Umom vremenu najsamorodniji,
najgospodskiji uivalac ivota bio je Mari. Zameram muto se naljutio
na Uiane pa svoju dragocenu biblioteku preneo u Maticu srpsku. I
aomi je to ga Nikol nije sahranila u Subjelu ili na Zlatiboru,
njegovoj planini. Jer, knjige iprah Sretena Maria treba da nasledi
njegov zaviaj koji ga je rodio i othranio da se uputiu Evropu.
-
7/29/2019 Dobrica osi-Vreme prijateljstva-feljton Dnevnika
18/30
Kalueri ne veruju bezbonikuSre, 04/20/2011
VREME PRIJATELjSTVA 12Pie:Dobrica osi
Moj 1999. preminuli prijatelj, svetogorski monah Mitrofan
Hilandarac, bio je ovekduboke vere u Boga i Srpstvo,
ovek zadivljujue radne energije i jedan od najznaajnijih
pravoslavnih prosvetitelja,moda i najznaajniji preporoditelj
Hilandara u ovom veku. Prvi put smo se sreli uhilandarskom konaku
1967, obojica unapred obaveteni jedan o drugom, s
obostranimnepoverenjem i podozrenjem, ali i jakom, privlanom
radoznalou: gde smo sada, mibivi ratni neprijatelji, komunist i
ljotievac, partizan i dobrovoljac, obojica jedan drugomizdajnik
otadbine; u ratu ogoreni protivnici, u miru on u emigraciji, ja
meupobednicima; sadaja pisac, on kaluer. A bili smo aci i vrnjaci.
Izbegavali smo
razgovor i susrete bez blagog prisustva Voje uria, ali smo se,
nekako uvek, kao da smojedan drugog traili, esto susretali u
sumranim hodnicima konaka, zastajkivali da sepogledamo i izgovorimo
to beznaajniju re, pa se hitro udaljavali jedan od drugog,
soseanjem nelagode i neke teke krivice za ije priznanje nismo
spremni. Uvee, posle liturgije i veere, dok se sedelo u tremu
konaka i grupno razgovaralo upolutami ganjae, izbegavali smo da
sedimo jedan do drugog; on kao da nije eleo damu dodirujem mantiju,
ja nisam eleo da vidim staklasti sev njegovog vetakog oka kojeje
izgubio u borbi s partizanima, strepei da se to nije dogodilo u
onoj borbi s mojimodredom u Nauparima u prolee 1943, drugoj velikoj
borbi Rasinskog partizanskogodreda kad sam ja bio politiki komesar.
Preko ideolokog i ratnog ambisa koji je istorijastvorila meu nama,
nismo imali snage da jedan drugom pruimo ruke i izgovorimo
svoje
istine to smo nagonski eleli i utanjem potvrivali. Tu borbu s
ljotievcima u podnojuJastrepca dobili su ljotievci jer su bili
bolje naoruani i imali mnogo municije. Napalismo ih u selu, oni su
nas u kontranapadu uasnom paljbom primorali na povlaenje, a jasam
se kao komesar odreda poslednji povlaio, vukui uzbrdo ranjenog
druga kome jekurum prosvirao grudni ko pa je diui ranjenim pluima
utao i jaukao; bio je krupan,jedva sam ga natovario na lea i nosio
uz planinu, praen fijucima kuruma oko nas. Ni udvadesetak boravaka
u Hilandaru nisam se usudio da pitam Mitrofana nije li ba u borbi
uNauparima izgubio oko.
U dugim hilandarskim noima dok su bolno, kao da ih neko tue,
zavijali akali iz umeoko manastira, a Voja sreivao svoje radne
beleke, mojim seanjima proticale su deobemoga narataja i srpskog
naroda. Svi su stigli tamo gde se nisu uputili. Ako se Mitrofan ija
bratski ne pomirimo, srpske deobe nisu okonane, ali nisam video put
koji vodi u naepomirenje.Tih dana Hilandar je bio pred znaajnim
dogaajem: trebalo je da zasadi vinograd unitenfilokserom. Loza je
manastiru i po Bibliji sveta biljka; vino je priest, nagrada
zaposluanje, hrana u postu, zdravica gostima i hodoasnicima. Nad
Atosom su lile tropskekie, Jegejskim morem je brektala bura, lae
nisu plovile, grki agronom koji je trebaloda zasadi vinograd s
trideset argata koji su leali pod donjim tremom konaka nije mogaoda
doe.A na veerama u vladianskoj trpezariji, gde smo mi gosti iz
Srbije profesori SvetozarRadojii, Voja J. uri, Dejan Medakovi,
Miroslav Panti, Radovan Samardi,
-
7/29/2019 Dobrica osi-Vreme prijateljstva-feljton Dnevnika
19/30
Dimitrije Bogdanovi i ja pisac veeravali sa starcem Nikanorom,
smernim i razboritimkaluerom koji je u ime Bogorodice upravljao
manastirom sa savetom koji su inilisedam monahastaraca, im oita
molitvu za posveenje veere, zapoinje albu: I sutra e bura, geoponos
ne moe da doe, a manastir plaa nadnice tridesetorici argata.Svakog
dana iz manastirske kase isplati se 28.000 drahmi. A vinograd se ne
sadi, proleenastupa...Tad progovori profesor Radojii:
Oe Nikanore, gospodin Dobrica je zavrio vinogradarsko-voarsku
kolu pa moe kaostrunjak umesto geoponosa zasaditi vinograd.Starac
Nikanor se prene, zagleda u mene da mi vidi duu, pa kae: I moj brat
je uio tu poljoprivrednu kolu. Lepa kola, lepa kola... Ajte,
gospodo, da sezahvalimo Gospodu na hlebu i vinu, pa da idemo na
poinak. Ustane, ustanemo i mi, onubedljivo izgovori molitvu, zaeli
nam laku no i ode. Potom i mi da razmenimomiljenja o dananjim
saznanjima u biblioteci i manastiru. A uri, vrsni
prouavalacsrednjovekovnih manastira i iskusni poznavalac kaluerskih
svojstava, apne mi:Ne veruje ti starac. Ti si za njih komunist, a
uli su da si i roak patrijarha Germana. alim to mi ne veruju, a ja
bih im struno zasadio vinograd.Sutra za veerom, posle molitve,
Nikanor ponovi albu na buru, nevreme i to agronom
ne moe da doe, a manastir etvrti dan plaa argate koji nita ne
rade. Radojii, povizantijskom protokolu, ponovi istu reenicu od
jue, ali dobi i isti odgovor. Voja miapue:Kaem ti da ti kalueri ne
veruju. Pre veere bila sednica saveta staraca, ispriao miMitrofan,
starci se estoko sporili: sme li Hilandar da dozvoli da mu komunist
ibezbonik zasadi vinograd koji e davati vino za priest i
euharistiju? A Mitrofan tiveruje. Tvoj ideoloki brat. Videemo sutra
ta e savet staraca odluiti, a radio javlja dase bura
pojaava.Stvarno alim to mi ne veruju odgovorim i sluam otkria
nepoznatog rukopisa kojije u Ruskoj mali (delu konaka) pronaao umni
Bogdanovi.
Titov kamion na Svetoj goriet, 04/21/2011
VREME PRIJATELjSTVA 13Pie: Dobrica osi
Bio sam neraspoloen to monasi Hilandara sumnjaju u mene.
Ne verujem u Boga tvorca sveta i oveka, ali jesam hrianin. I
meni je Hristos bog
ljubavi kao i mom velikom uitelju Dostojevskom. I meni je
Hristos Bog zato to jeizgovorio najznaajniju i neostvarivu misao:
Ljubi blinjega svoga, kao sebe samoga...Nita tee i vee nije
izgovorio ovek od kad se pamti i zapisuje njegova misao. Zato
jeIsus moj bog. U njegovo vaskrsenje ne verujem, niti vaskrsenje
smatram prvim dokazom
postojanja Boga, kako veruju poboni. Ali iskreno verujem u
Hrista oveka rtvu zaljude; i u oveka rtvu ljudi.I trei put ponovio
se isti ritual u vladianskoj trpezariji: otac Nikanor je ponovio
svojubrigu, a profesor Radojii je svojim preanskim patosom ponovio
trei put, apsolutnoistu reenicu, a starac Nikanor ponovio apsolutno
istu reenicu. Ustao je i prekrstio se,ustali smo i prekrstili smo
se i kad je izgovorio molitvu, zaeleo nam laku no i pourio u
-
7/29/2019 Dobrica osi-Vreme prijateljstva-feljton Dnevnika
20/30
svoju keliju. Mi na trem da komentariemo kaluersko nepristajanje
da Hilandaru zasadivinograd komunist, svejedno to je moda i vei
strunjak od grkog geoponosa. A nadAtosom je lila kia. Voja uri mi
ree:Kalueri su cicije, ako sutra ne stane bura, morae da pristanu
da im ti zasadi vinograd.A to e udo da se zapie u letopisu
Hilandara...I sutradan za vreme veere starac Nikanor je ponovio
svoje aljenje da je manastir i danasoteen za 28.000 drahmi, Radojii
je liturgijskom stilizacijom ponovio svoj predlog, a
starac Nikanor se obratio meni:Gospodine Dobrica, da li biste vi
hteli da ujutru poete sa mnom i ocem Mitrofanom davidite mesto koje
smo pripremili za sadnju?Hvala na poverenju, oe Nikanore. Vrlo rado
u poi kada me pozovete. Bojim se da e to biti rano za vas. Primetio
sam, vi kasno ustajete. A mi sutra idemo sargatima, naim demsom,
vozie otac Mitrofan. Budite pred kapijom u sedam. Dapogledate gde
smo naumili da sadimo.Kad nas je Nikanor napustio, Voja je
likovao:
Moraju krtice da pristanu da im ti zasadi vinograd. A ona
stareva utivost to emorati rano da ustane, to ti je zamerka to
neredovno i sa zakanjenjem dolazi u crkvuna jutrenje.
Oseao sam se kao da sutra konano zavravam svoju srednju
vinogradarsko-voarskukolu: polaem diplomski ispit. Ustao sam na
prvi poziv klepetue, otiao u crkvu iodsluao jutrenje, primio komad
hleba i nekoliko maslina od trpezara monaha Arsenija,biveg
ljotievca koji je s Mitrofanom doao u Hilandar, ali se zbog
iskrenog hristoljubljaponaao prema meni vrlo srdano, i otiao pred
kapiju gde je pun argata stajao kamionkoji je Tito u nekoj poseti
Grkoj carskim gestom poklonio manastiru. Mitrofan je sedeoza
volanom i pozvao starca Nikanora i mene da sednemo na sedite pored
njega. Zahvaliosam mu i popeo se meu grke nadniare koji su se esto
krstili dok smo se vozili kaSavinom polju. Zemljite namenjeno
sadnji vinove loze nalazilo se izmeu maslinjaka.Blagom kosinom
okrenuto je moru i manastiru svetog Vasilija, podignutom u 13.
veku.Krenuo sam s kaluerima da obilazim odlino pripremljeno
zemljite i zapitao kaluere:
Imate li sadnu kartu?ta vam je to?, upitao me starac
Nikanor.Plan sadnje, smer redova, ucrtanekomunikacije kroz
vinograd, odreeno mesto zaglavnu kapiju kroz koju e da prolaze
traktori i maine za obradu i negu vinove loze, apotom za
berbu.Kalueri se pogledae neraspoloeno. A starac Nikanor ree:Eno
onde, kod one masline smo odredili mesto za gvozdenu kapiju s
krstom. Vinogrademo icom da ogradimo zbog divljai.Po mom miljenju,
glavna kapija za vinograd treba da vam bude na zapadnoj strani.
Odmora da se prilazi.S mora je duvao vetar, hladan, snaan, mahovit.
A starac Nikanor ree: Gospodine Dobrica, nije lepo da po ovoj
vetrutini teramo ljude da rade. Nazepe.Ajdete da se vratimo u
manastir i priekamo da se ovo nevreme smiri, dae Bog. Paemo onda da
ponemo sadnju s bojom pomoi.Popeli smo se u Titov kamion i vratili
u manastir. Bilo mi je jasno da kalueri nisuspremni da prihvate moj
plan sadnje. Jo uvek mi ne veruju, ali su se odmah okupili
kodstarca Nikanora na veanje o mom predlogu. Mitrofan nije hteo da
kae Voji ta suodluili. A kia je ponovo poela da se sliva na Svetu
goru i da je ibaju jegejski vetrovi.Za veerom starca Nikanora je
zamenio starac Mojsije, obrazovan i razgovoran kaluer,koji te veeri
ne pomenu argate, ni geoponosa, ni sadnju vinograda. A Voja mi kae:
Jo se spore, jo nisu odluili da im ti bude geoponos.
-
7/29/2019 Dobrica osi-Vreme prijateljstva-feljton Dnevnika
21/30
Sutradan se vetar malo smirio, kia je prestala, pa me starac
Nikanor posle krtog ruka bilo je vreme uskrnjeg posta pozva da s
Mitrofanom poemo na mesto buduegvinograda i da im nacrtam sadnu
kartu. U svesci, u koju sam stalno neto belekario,nacrtao sam sadni
plan. Gledali su ga paljivo, ali se nisu izjanjavali. Uinio je
toNikanor za veerom:Gospodine Dobrica, savet staraca je, bojom
pomoi, odluio da vam poveri sadnjuvinograda. Kia je stala, rekao
Bog, pa da sutra ponemo. Amen!
Osvanuo je vedar dan. Ispod velike masline sam orezivao
kalemove, sve po udbenikukoji sam nekad uio.
Sveti Sava bunardijaPet, 04/22/2011
VREME PRIJATELjSTVA 14
Pie:Dobrica osi
Da Hilandaru utedim trokove, odluio sam da kalemove vinove
lozesadimo pod sadiljku, a ne
u jamie koje bi argati iskopali aovima. To je rizino ako nije
savreno precizno, a tajposao mogli samo da radimo samo ja i
Mitrofan, koga sam obuio. Saenje tri hektaravinograda trajalo je
petnaestak dana. U napornom, celodnevnom radu s komadom
hleba,komadiem alve i nekoliko maslinki, u znoju lica
zemljodelskog, zapoeli su ispovednirazgovori izmeu mene i
Mitrofana. Zapoeli smo temama koje su nas uinile ideolokimborcima i
neprijateljima u okupaciji i ratu. Ispovedao sam mu se zato sam
1939. postaokomunist; on meni zato je u sedmom razredu gimnazije
1940. postao pristalica Zbora.A sporili smo se ideoloki onako
estoko kako su se komunisti i ljotievci sporili uoi
Drugog svetskog rata; ali, sad nas dvojica u sadnji vinograda,
bez mrnje. Naporan rad isadnja vinove loze, odgovornost za uspeh
sadnje, ispili su estinu i mrnju naihideologija i mi smo svakog
dana bili sve prisniji. Uviali smo da smo obojica poraeni
odistorije. Pod atoskim suncem, ideoloki neprijatelji postali su
prijatelji i braa;istomiljenici o tragizmu naih deoba, a
neistomiljenici kako da svet uinimo boljim. Onmi je ispriao svoj
ivot u emigraciji, u Nemakoj je bio grafiki radnik, i zato
sezamonaio; ali mi nije rekao svoje pravo ime i prezime, ni odakle
je. Po naglasku,zakljuih da je Moravac. On je eleo da bude samo
monah Mitrofan; ja sam potovaonjegov raskid sa svetom u kojem je
roen i odrastao da postane Hitlerov satrap i boracprotiv komunista.
Iako nismo izrekli, obojica smo uviali da smo skoro
istovremenoshvatili neostvarivost svojih ideala za koje smo
ratovali; on se 1961. sav posvetio
pravoslavlju u Hilandaru, a ja se tih godina odrekao komunistike
partije i posvetio seromanu.Kad smo zavrili sadnju, s profesorima
sam napustio Hilandar. Monah Mitrofan nas je nalai ispratio do
Jerisosa, a kada me na rastanku zagrlio, video sam suzu u onom
zdravomoku. Dok ga je brodi odnosio ka Atosu, zasuzio sam nad
sudbinom mog vrnjaka koji senajpre rtvovao za jednu mranjaku
ideologiju, a sad se spasava verom u Boga islubom Hilandaru.
Verovao sam da je on posle ideolokih poraza osmislio svoj ivot. Ata
e biti moj kraj? U Hilandaru svakako nee biti.Iz Beograda sam
brinuo o uspehu nae sadnje. Mitrofan me je i po posetiocima
Hilandaraobavestio da je Bog blagoslovio na vinograd; prijem
sadnica je 98 posto, to je
-
7/29/2019 Dobrica osi-Vreme prijateljstva-feljton Dnevnika
22/30
vinogradarski rekord. Idue jeseni moji Drenovci, sinovi uitelja
Milana Radia, odnelisu kalemove u Hilandar i zasadili ona dva posto
koji se nisu primili. A na onom mestuispod masline gde sam orezivao
sadnice izbio je izvor pijae vode. Tu vest je snaglaenom radou
monah Mitrofan javio, jer je Boje udo! Hilandarski monasi supo
Mitrofanovoj prii zakljuili da su sveti Simeon i sveti Sava izvorom
blagoslovilimoju sadnju, tvrdei da u hilandarskom letopisu nije
zapisano da je u Savinom poljupostojao izvor ive vode. A starac
Nikanor je rekao:
teta je za nau veru to je Dobrica komunista. Da nije
komunista...Neu da zavrim Nikanorovu reenicu koju je izgovorio
Mitrofanu.Kada smo se idue godine Voja i ja iskrcali na hilandarsko
pristanite, odmah smosvratili u vinograd. Izgledao je zadivljujue,
uzorno obraen i upaliren. Pod starommaslinom monasi su ozidali
izvor i napravili bunar. Obojica smo se napili vode, a Voja
je, briui mokru bradu, rekao:Dobrice, zar te ovo udo ne
zbunjuje?Naravno da me zbunjuje.A ne pomilja li da je sveti Sava
ovde bio bunardija?Outao sam odgovor. U etvrtoj jeseni od sadnje, u
prvoj berbi, otili smo u Hilandar svimi koji smo bili svedoci i
uesnici sadnje. Profesori su nastavili svoj istraivaki rad, u
zaranke dolazili u vinograd da jedu groe i priaju o svojim
pronalascima, a ja sam smonahom Gavrilom pripremao berbu, prao i
sumporisao bave u Savinom podrumu krozkoji je proticao potoi s
izvora iz zida podruma. A uvee, posle veere, u keliji
monahaMitrofana, nas dvojica smo vodili duge ispovedne prijateljske
razgovore o srpskim
prilikama; on je brinuo za srpstvo, veru, ali i za moju porodicu
strahujui da me Tito neuhapsi kao ilasa, pa mi je ponudio konak
svetog Vasilija da tu ivim i piem, a on e dabrine za moju ishranu i
stara se za moju porodicu. Tu uzbudljivu, prijateljsku ponudu
prihvatio sam u dui. Bio samdaleko zaao novim putem: u opoziciju
Titu. A kada jeizvrio veliku rekonstrukciju june strane
hilandarskog konaka, uvodei parno grejanje istruju, poveo me je da
mi pokae dvosobnu eliju za mene: za rad i biblioteku. im je Tito
umro, Mitrofan je poeo da dolazi u Beograd, da za potrebe
Hilandara
sarauje s komunistikim vlastima i prizna mi: on je Milan Miuli,
roen 1923. u seluRatari kod Smederevske Palanke. Bio mi je i gost u
kui; dugo je razgovarao s Boicom izamerio joj to je dozvolila da
uromanu Grenik Milena Kati, uzorna Srpkinja ierka Vukaina Katia,
bude u bludnoj radnji s vrnjakom svog sina. Nije ga Boicamogla
razuveriti da jednim traginim zagrljajem s mladiem pred njegovu
neposrednupogibiju od Nemaca Milena nije ponizila dostojanstvo
Srpkinje.
Uveren sam da mi taj romansijerski greh nije oprostio. Da moj
prijatelj Mitrofan nije
pucao u oveka, ja bih priznao svoj greh.
Ned, 04/24/2011
VREME PRIJATELjSTVA 15Pie:Dobrica osiDavno, u prvoj polovini 20.
veka, u podgokom selu Popini, iveo je udan i udesanseljak
-
7/29/2019 Dobrica osi-Vreme prijateljstva-feljton Dnevnika
23/30
i kamenorezac Radoje Krsti, koga je narod nazvao zlatousti
Radoje. Istovremeno, uikoj eparhiji stolovao je vladika Nikolaj
Velimirovi, koji je u srpskoj crkvi slovio kaonajueniji i
najdarovitiji besednik koga su bogoslovi i vernici oglasili za
zlatoustogNikolaja, a pre neku godinu Sveti arhijerejski sabor
proglasio i za sveca. ZlatoustiRadoje i zlatousti Nikolaj vodili su
ideoloke polemike koje je subotom s trstenikestone pijace zlatousti
Radoje zapoinjao: I ree presvetli vladika... A u nedelju,
poslebogosluenja, vernicima u porti ljubostinjskog manastira,
vladika Nikolaj, zapoinjao bi
svoju besedu odgovarajui Radoju: I ree neastivi Radoje...A
Krsti, seljak jedinstvene politike kulture, bio je sledbenik
seljakog ideologaBugarina Aleksandra Stambolijskog i do rata
potpredsednik Zemljoradnike strankeDragoljuba Jovanovia, a od
avgusta 1941. lan KPJ i zamenik komandanta Rasinskogpartizanskog
odreda u pozadini. U odred nije stupio jer je Dragoslav Jovanovi
panac,sekretar Okrunog komiteta Partije, vie cenio Radoja besednika
no Radoja ratnika panije dozvolio mogunost da pogine pre slobode i
pobede u koju smo strasno verovali mikomunisti zajedno s Radojem,
vie rusofilom no komunistom.Radoja pamtim kao seljaka kamenoresca s
neobinim ivotom: leti je tesao mlinskokamenje za sve vodenice
moravske od Kraljeva do Stalaa i potoare na brzim i jakimpotocima
Goa, eljina, Kopaonika i Gledike planine. Zimi je tesao seljaku
trpniku,
mutnu, rajetinsku svest za pravdu, narodna prava i neki bolji
ivot. Leti se borio skamenom, a zimi propovedao svoje politike
ideje i prekorevao seljake koji glasaju zavladine stranke. On je
imao pravo da kae: gde sam ja, tu je narod. Jer gde bi god stao,im
bi ga seljaci ugledali, okupljali su se oko njega kao oko izvora i
esme, da, makardok ga sluaju, utole patnju i pripale nadu u seljaku
pravdu.ika Radoja,toliko mlaeg od mog oca ike da nije porastao za
uee u Prvomsvetskom ratu, pamtim i kao seljaka gospodina, po
elegantnoj seljakoj odei, dranju iponaanju. On je znao sve najlepe
narodne rei i izraze, jedino nije nijednu srpskupsovku. Bio je lep
ovek, bez brkova, uvek blago osmehnut da izrazi radost susreta
saovekom; glas mu je bio topao bariton, malo je valjao r i otkrivao
jedan zlatan zub. Usvojoj avliji dok je klesao kamen ili ponekad
radio u njivi i vinogradu, bio je u
radenikoj, gruboj odei, s modrom prtenom keceljom, a kad bi poao
u ariju, u goste,na zborove, pijacu i seoske slave, obuvao opanke,
oblaio prazninu odeu od tamnogajka, svagda savreno belu koulju s
kolirom, prsluk sa satom i lancem u depu i crnieir s velikim
obodom, kakav je u naem srezu nosio samo doktor Duan Radi, pisac
izVrnjake Banje. Elegantan tap bio je znak njegovog politikog
autoriteta, kao to jevladianski znak arhijerejskog ina. Nije puio,
a pio je samo au rakije i dve ae vina;treu kad domain navali, da mu
udovolji. U svemu je bio ovek mere i dostojanstva. Apotovao je
ljude, pamtio im imena, a ako im je nekad bio gost u kui, pamtio
imena ienske eljadi i dece, na ta mu se uzvraalo ljubavlju svih
koji su ga poznavali. Svoj ivot je prilagodio svom zanimanju i
misiji. Leti, kad je mogao kamen da se teenapolju, imao je dva
radnika i radio od ponedeljka do subote, radni dan je
odreivalosunce, ne sat. A subotom je oblaio odeu za ugled i odlazio
u Trstenik, voen u ezamakomije, roaka, potovalaca, da u kafani Kod
prolea ili u Hotelu Topalovi pijekafu i vodi politike razgovore sa
seljacima, uiteljima, studentima svojimistomiljenicima, imajui uvek
glavnu re, ne to je bio priljiv i lakorek, ve to suljudi hteli i
voleli da ga sluaju: propovedao je agrarni socijalizam
Stambolijskog ihvalio ivot u Rusiji, gde su na vlasti radnici i
seljaci, odakle e Evropom da kreneRevolucija i donese sirotinji
beli hleb sa slaninom i pravdom; krave nae muenice ihraniteljke
zamenie traktori, a eteoce kombajni. Tvrdio je da Rusija ima maine
kojerade sve to ovek mora. Kad pijaca jenjava, on s prijateljima
odlazi da razgovara stmurnim, ivotom uvreenim seljacima,
nezadovoljnim i onim to su prodali i onim to
-
7/29/2019 Dobrica osi-Vreme prijateljstva-feljton Dnevnika
24/30
su kupili.
Nasred pijace seljak, njegov pristalicaa svi su seljaci bili
njegovi poznanici ipotovaoci, iako svi nisu i politike pristalice
iupao bi stupac to dri kanatevolovskih kola i lupio nekoliko puta
da oglasi nastup: Ljudi, seljaci, prijatelji, zautitesvi, sad e da
zbori Radoje Krsti. On bi se popeo na kola, podigao uvis
grubekamenorezake ruke, svagda s nekim crnim noktom prebijenim
ekiem, i zapoinjao dagovori o bescenju seljakog znoja, pljaki
trgovaca, uivanjima gospotine, seljakim
dugovima, bankarima krvopijama, lagarijama narodnih poslanika,
korupciji ministara iobmanama vladike Nikolaja. Dok bi govorio,
seljaci su uzvikivali: Tako je Radoje!Valja ti re! arijska gospoda
povlaila se u svoje kue i duane, a andari uzmicali dane sluaju
antidravnu propagandu. Nije postojao policijski naelnik koji bi se
usudio daomete zbor ili uhapsi Radoja. Govor bi zavravao pozivom
seljacima da glasaju zaZemljoradniku stranku i ne ive pasji ivot.
Lupanjem stupaca i tapova o kante,seljaci su izraavali saglasnost s
Radojem, mada je bilo i uzemljenih pesimista koji suvikali: Ne troi
rei, Radoje. Nema nama spasa!
ta sve raa majka SrpkinjaPon, 04/25/2011
VREME PRIJATELjSTVA 16Pie: Dobrica osi
im zahladni oko Mitrovog dana, Radoje Krsti bi prekidao
kamenorezakizanat
i kretao Pomoravljem i planinskim selima da propoveda svoju
seljaku veru. Prazninoobuen sa torbom istog vea, odlazio je od
vodeniara do vodeniara da naplati kamenje
koje im je u prolee dao na poek. Zatim od seoskih krmi do duana,
sve do boiabesedio je protiv seljakog pasjeg ivota i neophodnosti
narodne borbe za svoja prava.Govorio je razborito, slikovito, sa
primerima, ali nekako osmehnuto u nadi. Politikeprotivnike nije
ruio; bio im je naelni protivnik, a ne lini mrzilac. U svemu je bio
ovekmere i dostojanstva.Te zime kad nam je ika Radoje doao u goste
i na prenoite, bio sam zavrio niuvinogradarsko-voarsku kolu. Seam
se svoje sree kad je za veerom rekao mom ocu:iko, Dobrica nije za
seljaka. Kako zna da ga prati u viu kolu. Greota je da gaodvoji od
knjige. Tako se i dogodilo.Uoi Boia Radoje se vraao i sa enom
Zlatom provodio praznike do stare, srpskeNove godine, pa opet sa
torbom istog vea nastavio da pohodi vodeniare, politike
pristalice, prijatelje i seje svoje ideje. A kad grane proleno
sunce i moe se raditinapolju, prihvatao se dleta i ekia i
nastavljao da pravi mlinsko kamenje. Za njega segovorilo da je
krvopilan radnik.Pamtim jednu besedu vladike Nikolaja u
Ljubostinjskoj porti. Izae on u crnoj mantiji,stade u portal i
bele, nabubrele ake prekrsti na vladianski tap. Strogim
pogledomgledao je mrmoreugomilu vernika, utao dok ne zavlada muk,
pa dubokim, patetinimglasom zapoe:Majke i sestre, Srpkinje. Znate
li vi koga privijate na svoja nedra i koga pojite svojimmlekom da
poraste? Bezbonika, komunistu, ruitelja srpskog. Zar si, majko
Srpkinjo,zaboravila bogomajku u sebi? Ti, majko Srpkinjo, to rodi
Svetog Lazara i Obilia,
-
7/29/2019 Dobrica osi-Vreme prijateljstva-feljton Dnevnika
25/30
Karaora i Miloa, Vuka Karadia i Njegoa, vojvode Stepu i Miia,
kralja Petra iAleksandra, Nikolu Teslu i Pupina, naunike koji
promenie svet... A ta danas raa i u kolu alje? Tvoji kolovani
sinovi postaju komunisti i boljeviku revoluciju spremajuda vas u
kolhoze oteraju i na kazan privode. ene su se zagledale uplaeno,
seljaci zaueno, arijska gospoda je odobravajueklimala glavom. Taj
govor sluao je iRadoje. Prve subote na trstenikoj pijaci zapoeo
jesvoju besedu: brao seljaci i sestre seljanke. Prole nedelje u
Ljubostinji presvetli
vladika ree da je majka Srpkinja rodila kraljeve, vojvode,
naunike i pesnike, sve uvenei slavne Srbe. Istinu je rekao. Al ne
ree da je majka Srpkinja rodila seljaka, radenika islugu, kovaa,
rabadiju i drvoseu, vodeniara, opanara... I ne ree moe li jo i
doklee da trpi srpska sirotinja arijsku i boju kaznu? iveo Radoje!
Tako je Radoje.Mnogi su ipak utali i potezali iz pljoski rakiju,
svoju pouzdanu teiteljicu.Od tad je vladika u Ljubostinji esto
zapoinjao svoje propovedi: I ree neastiviRadoje... A na trstenikoj
pijaci, svoje govore Radoje Krsti bi zapoinjao: I reepresvetli
vladika... Narod je sluao i delio se pre velike i krvave deobe
1941. Nikolaj,najugledniji vladika u mom zaviaju, prvi je poeo da
govori o opasnosti od boljevizmai revolucije, napadao studente i
intelektualce koji su sipali otrov u narodnu duu.Radoje je
najubedljivije irio veru u sovjetsku Rusiju, nasluivao revoluciju i
njom pretio
narodnim gulikoama. U linostima i idejama te dvojice vladike i
kamenoresca,simbolisala se i nastupajua istorija Jugoslavije i
srpskog naroda. Na Nikolajeve besedevodio me je velikodrenovski
svetenik Ranko Baanin i privodio vladici da mu poljubimruku i
primim blagoslov, a on da uje ta itam i savetuje ta treba da itam.
Vladika jeeleo da se hrianski prosvetim i pripremim za dunost
sekretara Hrianske zajedn icemladih ljudi ike eparhije.A ja sam se
oktobra 1939. u Srednjoj poljoprivrednoj koli u Bukovu kod
Negotina,proitavi nekoliko broura, odluio da postanem komunistiki
revolucionar. To duhovnoraskidanje s mukom za veru u boga i zanetou
Nikolajevim besednitvom bilo je zaistadramatino. Te godine Nemaka
je zapoela osvajanja malih i velikih zemalja, pa je verazjedinjenu
Jugoslaviju 1941. brzo dokonala Hitlerova armada. A Srbi su se,
sledei
tradiciju i svoje zablude, odluili su se na otpor;najpre 27.
marta 1941, odbijajui pakt saHitlerom, a u leto ustanak protiv
okupatora i njegovih saradnika.Na idejama kamenoresca Radoja i
vladike Nikolaja u zapadnom Pomoravlju
organizovae se partizanski pokret, koji je predvodila KPJ, i
etniki pokre t. A zlatoustibesednici postae njihovi politiki
inspiratori. Ja sam sledio Krstia, bio svedok isauesnik u njegovoj
sudbini. Na Svetog Iliju, 2. avgusta 1941, seosku slavu
VelikeDrenove, Radoje je bio na kuni gost, a uvee sam ga odveo kod
Dragoslava Jovanoviapanca, koji je ponudio Radoju lanstvo u KPJ i
funkciju zamenika komandantaRasinskog partizanskog odreda u
pozadini. Njihov razgovor je trajao do ponoi, a MijaNedeljkovi,
student i lan Sreskog komiteta KP, i ja, lan sreskog komiteta
Skoja,naoruani pukama i bombama, uvali smo strau dok su se u
vinogradu panac i Radojedogovarali se o organizovanju i trstenike
partizanske ete, koja e logorovati u umamaLjubostinja. Miju i mene
panac je zaduio budemo veza izmeu njih dvojice.
Daba pamet kad se olo naoruaUto, 04/26/2011
VREME PRIJATELjSTVA 17Pie:Dobrica osi
-
7/29/2019 Dobrica osi-Vreme prijateljstva-feljton Dnevnika
26/30
Pod okupacijom Radoje Krsti je nastavio svoj kamenorezaki zanat,
a u subotu, pijanidan u Trsteniku,
dolazio da apue svojim pristalicama vesti s Istonog fronta koje
su javljali Radio-Moskva i Radio-London, tajno su ih sluali nai
partizanski saradnici, a mi ih raznosilisvojim sumnjiavim
pristalicama. Ni najtei porazi Crvene armije nisu demoralisali
Radoja. Sve je tumaio Staljinovom namerom da ponovi Kutuzovljevu
strategiju uNapoleonovom pohodu na Rusiju 1812. Raznosile su
pristalice po selima Radojevotumaenje ruskog poraza i nije bilo
malo onih koji su mu verovali. Zlatousti jenastavljao svoje
aputanje za koje su uli etnici, pa smo Mija Nedeljkovi i ja
kaoilegalci odlazili nou u Popine i opominjali Radoja da ne silazi
u Trstenik i zauti dok nedoe njegovo vreme.Zlatousti Nikolaj,
najautoritativniji ovek SPC i posle nemakog bombardovanja ie ipre
poetka borbi za osloboenje Kraljeva septembra 1941, koje su zajedno
poelipartizani i etnici, premestio se u manastir Ljubostinju i s
intelektualnim i nacionalnimautoritetom postao duhovni pokrovitelj
etnikog pokreta Drae Mihailovia uPomoravlju i Levu. Vladika je u
Ljubostinji zasnovao antikomunistiki centar. Slavljen i
potovan kao najvei i najumniji Srbin, kao pouzdani nacionalni
savetodavac,saraivao je s Draom, Nediem, Ljotiem, Milanom Aimoviem,
Kostom Peancem iodravao vrste veze s engleskim obavetajnim
oficirima. Ne mogu zbog istorijske istineda preutim i dogaaje koje
mi je posle povratka s Golog otoka ispriao urednikpredratnog
Vremena MiloBrai. On je posle Nikolajeve intervencije puten iz
zatvora Gestapoa u Kraljevu i bio uLjubostinji, sve do Nikolajevog
hapenja i proterivanja u manastir Vojlovicu, pred kraj1942. Bio je
to ubedljiv dokaz da su Nemci videli u vladici Nikolaju svog
aktivnog
neprijatelja.Iz zidina manastira Ljubostinje etnici vojvode
Bogdana Gordia ispalili su 20.septembra 1941. prve kurume u
partizane Levakog partizanskog odreda, koji su se
povlaili posle jednodnevnog osloboenja i vladanja Trstenikom. Sa
zidinamanastirskog konaka etnici su ubili sedam partizana i trojicu
ranjenika zarobili, koje jesasluavao vojvoda Bogdan Gordi i potom
streljao. To su bile prve rtve u graanskomratu u mom zaviaju.
Profesor Vasilije Kosti je telefonirao Nemcima da dou i uvere seu
istinitost etnike borbe s partizanima. Nemci su doli, fotografisali
leeve partizana ivratili se u svoju komandu.
U poznu jesen 1942. otpoelo je etniko klanje pristalica i
simpatizera NOP-a. Nasavetovanju u manastiru Ljubostinji, koje je
organizovao Gordi, trsteniki vojvoda, bezNikolajevog prisustva,
uestvovalo je nekoliko etnikih vojvoda iz zapadnogPomoravlja. Osuen
je na smrt klanjem i Radoje Krsti. Posle poraza partizanskogustanka
1941, Nemci su zapoeli i progon nekih Drainih pristalica kao
potencijalnihneprijatelja. One koji nisu preli u ilegalu Gestapo je
hapsio i terao u logor na Banjicu. Avladiku Nikolaja i Vasilija
Kostia, kao ugledne i uticajne pravoslavne nacionaliste
imonarhiste, znajui za njihovu saradnju s engleskom obavetajnom
slubom, izLjubostinje internirali su u Vojlovicu. Kad se Rumuniji i
Banatu pribliila Tolbuhinovaarmija, internirali su ih leta 1944. u
Dahau.A novembra 1942. panac je dobio obavetenje da e Gordievi
etnici da ub