Dnevni avaz, subota, ˇ ˆ - instituteforgenocide.orginstituteforgenocide.org/en/wp-content/uploads/2015/06/1.-04-05... · „kulturan i u rukavicama“, ne zalijeće se. Bačić

Page 1

�� Dnevni avaz, subota, ������30. maj/svibanj 2015.

���������������� ������� ������������������ � ������������ ������������ ��� � � ��� ��� � ������

Fikret Bačić, jedan od simbola stradanja, kojem je

među 33 člana porodice ubijeno i dvoje djece

Vjeruje da će Pavić održati riječ, iako nastoji inicijativu za spomenik

ubijenoj djeci Prijedora transferirati na nivo “zajedničkog rješenja i

za sarajevsku Dobrovoljačku ulicu i druge slučajeve”

Fikret Bačić iz prijedor-

skog sela Zecovi,borac za podi-

zanjespomenika djeciPrijedo-

ra ubijenoj tokom 1992. godi-

ne,uporan jeunamjerida sesa-

gradi spomenik u centru grada

za svuubijenu djecubez obzira

na nacionalnost.

Bačić još traga za 33 člana

porodice koji su zvjerski smak-

nuti, a među njima su i njegova

tada šestogodišnja kćerka i

13-godišnji sin. Nisu ga obe-

shrabrile dosadašnje opstruk-

cije i različite navodne proce-

duralne zamke. Žalostiga to što

u opstrukcijama, nevješto to

skrivajući, učestvuju i pojedini

bošnjački predstavnici učahu-

reni u prijedorsku zakonodav-

nu vlast. Podsjeća da je prošlo

već šest mjeseci od službene

inicijative, a gradska vlast i

dalje šuti.

- Gradonačelnik Pavić, s

kojim sam se nedavno sastao,

obećao je da će za desetak dana

pozvati svepredsjednike parla-

mentarnih stranaka u Skupšti -

ni Gradakako bi snjima obavio

razgovor da, kakoje rekao, čuje

i njihovo mišljenje - kaže Bačić.

On Pavićev radopisuje kao

„kulturan i u rukavicama“, ne

zalijeće se. Bačić vjeruje da će

Pavić održati riječ, iako nastoji

inicijativu za spomenik ubije-

nojdjeci Prijedoratransferirati

na nivo “zajedničkog rješenja i

za sarajevsku Dobrovoljačku

ulicu i druge slučajeve”.

- Upoznao sam Pavića s

činjenicomda jeu Konjicusa-

građen spomenik žrtvama na

kojem su upisana i imena ubi-

jenih građana srpske nacio-

nalnosti, da se sličan spome-

nikgradiu Bugojnu.Obećaoje

daće i touzeti kao„argument“

- objašnjava Bačić. M. D.

��ć � ��������������� ��� � �����

Dr. Nikolina Balaban, hrabra Prijedorčanka,

koja već duže otvoreno progovara

Pričati gluvima, crtati slijepima, objašnjavati glupima, čini se

uzalud, ističe Balaban i poziva časne Srbe Prijedora da 31. maja

stave bijele trake i pridruže se sugrađanima

Prijedorčanka Nikolina

Balaban, šefica Službe za pato-

logiju Opšte bolnice u Prije-

doru, već duže hrabro progo-

vara o prijedorskim ratnim

dešavanjima. Poznata je po

originalnim autorskim tek-

stovima na svom blogu i apso-

lutno podržava podizanje spo-

menika ubijenoj djeci, i to u

centru grada.

Kap u moru

- Tosu moja djeca, to su bi-

la naša djeca. To je bila ta bu-

dućnost za koju se političari

prosrpskih stranaka tako

grčevito hvataju kao utoplje-

nikzaslamku, samodabijučer

i danas “nekako prošlo”uz ob-

avezno njihovo “ne okreći se

sine”. Bitno nam je sutra, ne-

mojmo se stalnovraćati nazad,

kažu. E, mora nazad, jer tim

zločinom upravo su ubili bu-

dućnost - kaže dr. Balaban za

našlist.

Prema njenim riječima,

nema budućnosti bez prizna-

nja istine o prošlosti Prijedora.

- Spomenik je, prema me-

ni, samo kap u moru! Prvo

priznanje, a onda, molim, bez

otrcane fraze izvinjenja, nego

istinsko traženje oproštaja.

Hoće li nam oprostiti? Iskre-

no, ne znam. Ne znam kako.

Ubijeni zbog pogrešnog ime-

Dr. Balaban: To su moja djeca, to su bila naša djeca...

� �� � � ������ ����� ��������’’’ ������������� ��������������� ććć !!!� ���������������’’’

"���� ���� #���� �ćHava Tatarević (76),

bosanska majka, simbol

herojstva, bezvremene boli

i tuge, nakon 22 godine

pronašla je posmrtne os-

tatke šest sinova i supruga

u masovnoj grobnici To-

mašica kod Prijedora. Sve

su ih 23. jula 1992. godine

u selu Zecovi pripadnici

Vojske RS mučki ubili. Si-

novi Senad, Sejad, Nihad,

Zilhad, Zijad, Nishad i

spurug Muharem tog su

kobnog dana stali pred ci-

jevi neljudi u uniformama.

Majka ih je ispratila u

smrt...

Duge 22 godine majka

Hava je čekala i dočekala

dan da ih pronađe i ukopa

jednog do drugog. Bilo je to

jula prošle godine, kada je

sedam Tatarevića konačno

pronašlo smiraj. Majka Ha-

va, dok je živa, s terase po-

rodične kuće gledat će po-

sljednje počivalište svojih

sinova. A na zidu sobe

njihove likove na fotogra-

$�% Ž ���� &����Doktor Željko Sikora

(35) bio je 1992. godine spe-

cijalizant ginekologije u pri-

jedorskoj bolnici. Zatvoren

je, kao i mnogi drugi ugle-

dni ljekari, zajedno s os-

talima nesrbima, prvo u po-

licijsku stanicu, a onda de-

portiran u koncentracioni

logor Keraterm, gdje je

„nestao“. Iako nema doku-

mentiranih tragova i činje-

nica kako je ubijen dr. Si-

kora, izjave logoraša Kera-

terma nedvosmisleno pot-

vrđuju da je njegov dželat

bio zločinac Zoran Žigić,

kojeg je Haški tribunal osu-

dio na 25 godina zatvora.

Posmrtni ostaci dr. Si-

$�% '�� &����ćDoktor Esad Eso Sadi-

ković, ugledni ljekar, spe-

cijalista za uho, grlo, nos, sa

UN-ovim Plavim pasošem,

nenadmašni kozer i šeret

prijedorskih intelektualnih

krugova, ali i običnog puka,

koji je godinama hranio he-

donizam čaršije genijalnom

iskrom za humor, izveden je

5. avgusta 1992. iz logora

Omarska s grupom logoraša

i likvidiran nad jamom

Hrastova glavica u općini

Sanski Most.

Imao je 44 godine. Nje-

gov lik i djelo i 20 godina

nakon smrti zrače nepono-

vljivom energijom, koja na

koru ove jadne planete vraća

priču o čudesnom čovjeku,

humanisti i članu međuna-

rodne ekipe “Ljekari bez

granica”. Ostala je i legenda

o nadmoćnom preziru dok-

tora Ese nad svojim džela -

tima i gospodski odlazak u

smrt kakav još nije opisala

literatura. Bio je intelektual-

na ikona prijedorske čaršije,

uz to lijep i naočit muškarac,

neobuzdane mašte i prefi-

njene inteligencije, uvijek

spreman na satiru i ironiju.

Takvoga doktora Esu, kao i

stotine drugih prijedorskih

intelektualaca, beščasno su

likvidirali.

S druge strane, priča o

njegovoj porodici drama je

sama po sebi. Zorica Gagović

Cica, rodom iz Zaječara,

udovica dr. Ese Sadikovića,

1993. godine tada maloljet-

noj djeci Almi i Enisu pro-

mijenila je imena u Veronika

"���� " ��� ���� (� � $�����ć ����� � �� ����� !�� ����Mejra i Uzeir Dautović,

nakon osam godina traga-

nja, pronašli su kosti si-

na Edvina i kćerke Edne,

boraca Patriotske lige Pri-

jedora, i ukopali ih na

bihaćkom mezarju Humci u

Bihaću. Kada je dobila oba-

vijest da su pozitivni DNK

&����� 'ć���ćSa stotinjak ludo hra-

brih momaka, inžinjer

zaštite na radu Slavko

Ećimović je na čelu Ku-

revske čete 30. maja 1992.

godine napao 300 puta

brojnijeg i naoružanijeg

okupatora Prijedora.

Slavko Ećimović zaro-

bljen je i podvrgnut užas-

nim mučenjima. Podlegao

je u logoru Omarska od

batinanja. Njegovo mrtvo,

potpuno izobličeno tijelo

bilo je izloženo u naselju

Ljubija. Ljudi su pozivani

razglasom da vide ostatke

heroja koji je umro u stra-

vičnim mukama.

Heroju Slavku Ećimoviću

noć poslije pokušaja oslo-

bađanja Prijedora pobili su i

familiju u porodičnoj kući u

Tukovima - njegovu suprugu

Ceciliju, oca Tomislava, maj-

ku Mariju, brata Nikolu i

snahu Katarinu. Pukim

slučajem nisu ubijena nje-

gova djeca Nikola i Ivana.

Oni su preživjeli i veliki po-

kolj u selu Briševo 24. i 25.

jula 1992. godine, gdje je

među 67 žrtava ubijen i

njihov djed Jozo Jakara, otac

njihove majke. Danas djeca

pokojnog Slavka i Cecilije

i Filip. Djeca u toj dobi nisu

se pitala, majka je sačinila i

izvela projekt institucional-

nog brisanja dotadašnjeg

identiteta Alme i Enisa, uz

potvrdu SDS-a. Uz to, Zo-

rica se udala za Bogdana

Tadića nakon što se pročulo

da je “Eso otišao za Ni-

karagvu”. Ta “Nikaragva”

bilo je drugo ime za bes-

tragiju, bezimenu rupu u

utrobi planine Grmeč u ko-

ju je nakon metka u glavu

bačeno tijelo dr. Ese Sa-

dikovića s još 123 prije-

dorska logoraša odvedena

iz logora Omarska.

kore pronađeni su 2001. go-

dine među 272 kostura u

sekundarnoj masovnoj

grobnici Jakarina kosa kod

Ljubije, u općini Prijedor.

Osim užasne smrti i

kaljanja ugleda nedužnog

ljekara, potomka starog ru-

darskog predradnika češkog

porijekla, njegovo zatvara-

nje i ubijanje u logoru

praćeno je intenzivnom

zloupotrebom medija radi

stvaranja ambijenta straha,

mržnje i nasilja. Morbidna

izmišljena priča o „doktoru

monstrumu” koji je izazivao

abortuse kod Srpkinja i kas-

trirao srpsku dojenčad, ob-

javljena u „Kozarskom vjes-

niku“ i emitirana na Radio

Prijedoru, i danas ostavlja

bez daha svojom perver-

znom neljudskom potkom.

Ostaci dr. Željka Sikore,

jedinca Ivana i Danice,

ukopani su u porodičnu

grobnicu u Slavonskoj

Požegi 2004. godine. U istu

grobnicu je 2009. spušteno

tijelo Ivana Sikore, a go-

dinu kasnije i majke Da-

nice. Željko Sikora nije

imao potomstva.

Ećimović žive u Zagrebu.

Grob Slavka i Cecilije

Ećimović svih godina na-

kon rata uvijek je prekriven

buketima cvijeća. Neko re-

dovno pali svijeće na po-

sljednjem počivalištu šar-

mantnog i hrabrog prije-

dorskog Panča Vilje. Neko

ko poštuje herojsko djelo

izuzetnog čovjeka i borca

za pravdu.

fijama. I ići im na mezar

proučiti Fatihu. Sve os-

talo je neizbrisiva bol.

- Sada je gore sto puta.

Znam da ih nema, da su

mrtvi. Tada sam imala na-

du, a sada je nada izgu-

bljena – bolne su riječi

majke Have.

nalazi za djecu, kazala je da

je „sretna majka“. Dvoje sta-

rih ljudi prodalo je imovinu

u Prijedoru i zauvijek pre-

crtalo ovaj, za njih grad smr-

ti. Odselili su se u Bihać.

Edna i Edvin Dautović

kao pripadnici Patriotske li-

ge Prijedor 30. maja 1992.

godine, on kao diverzant,

ona u sanitetskoj službi, s

još 130 ljudi pokušali su

odbraniti svoj Prijedor. Bili

su primorani povući se na

lijevu obalu Sane, u

bošnjačka sela i šume Ku-

reva. Edna se vratila 5. juna

kući u Prijedor, u ulicu Av-

de Ćuka broj 6, odakle je 14.

juna odvedena u logor

Omarska. Odveo ju je po-

licajac Bato Kovačević.

Prema pričanju svjedoka

iz Omarske, Edvin je ubijen u

“Bijeloj kući” 16. jula, dok je

Edna iz Omarske odvezena

autobusom sa još 42 logoraša u

nepoznatom pravcu 20. jula

1992.

Prozvao ju je upravnik

logora Željko Meakić. Po-

smrtni ostaci Edvina Dau-

tovića pronađeni su u Ka-

mičanima 2000. godine,

ukopani kao NN, dok su

kosti Edne Dautović ekshu-

mirane iz masovne grob-

nice Lisac kod Malog Du-

bovika, u općini Bosanska

Krupa, iste godine.

�)��'$*)&+� &�"�*,� &#)-$-��-

�ć ć �� ��� � �� š ��� ��Seada Jakupovića,

predsjednika Skupštine

Grada, Fikret Bačić nima-

lo ne štedi i otvoreno kaže

da o njemu ništa ne ovisi,

jer on isključivo „sluša šta

mu se kaže“.

- Jakupović neće na

dnevni red Skupštine sta-

viti inicijativu za spomenik

ubijenoj djeci dok mu to

Pavić ne odobri, mada se

on neuspješno trudi da se

pokaže kao autonoman. Na

nedavni sastanak s grado-

načelnikom zbog toga sam i

pozvao njega i još jednom

sam se uvjerio da nema

svoj, nego gradonačelnikov

stav. Rekao sam mu da ini-

cijativu mora staviti na

dnevni red, a ako se desi da

ne prođe, ići ćemo dalje.

Ima i drugih načina i

rješenja da dođemo do cilja

- ističe Bačić.

Bačić na mezarju s fotografijama svoje ubijene djece

Njegoš je davno rekao

da su ljudi “stoka prego-

lema” pa me ne čudi njihova

zaluđenost nacionalizmom,

šovinizmom, podaništvom

svakom i svačem, zauzima-

nje oblika “posude u kojoj se

nalaziš” strah od reći “ja

mislim...”

Ali ovo je čini mi se vrh

vrhova...

Obilježen je Dan grada

Prijedora 16. maj, centralna

proslava na trgu, gošća Na-

taša Bekvalac, moja kćerka

bila.

I na sam protokol obi-

lježavanja Dana grada Pri-

jedora bih imala ponešto

reći, ali nemam volje, po ko

zna koji put gluv(p)ima

pričati... Mada samo jedna

rečenica.

Da li ikom pada na

pamet da u ovom gradu

treba obilježiti i mjesta stra-

danja, blago rečeno, mjesta

svirepo ubijenih i zlostavlja-

nih građana istog tog grada?

Sad sam ja i glupa i gluva

što pitam.

Dolazi kući sretna,

priča, promukla, pjevala,

bilo joj sjajno i onda pljus

šamar... ona meni.

- Mama, ali smo stalno

gledali i okretali se da nas ne

napadnu vehabije?

Moja kćerka ima 14 go-

dina. Na moje pitanje, ot-

kud tebi to, ona mi kaže, pa

iz škole, iz grada, svi pričaju

da će nas napasti. A na moje

pitanje da li ona zna šta

znači vehabija, okrenem

drugi obraz za još jednu, sad

šamarčinu, jer mi kaže, pa

muslimani. I još mi dodaje,

da ja nemam pojma.

ALOOOOOOO???

Tko je u nama ubio

potrebu da budemo ljudi?

Da li je normalno miriti

se sa ovim crkavanjem na

rate?

Da li je normalno da to

radite od djece?

Da li to “trovanje”

počinje od vrtića?

Ubijali ste djecu, tru-

dnice, starce, žene, nemoćne,

zbog pogrešnog imena, a sad

“ubijate” i moje.

Stani malo, moje

nećete!!!

“Draga moja, voliš li ti

maminu drugaricu Azru i

njene sinove?”

“Kakvo ti je to pitanje,

volim, nedostaju mi stalno

jer su daleko.”

I zato mičite svoje kr-

vave ruke dalje od SVE

djece...

Vi sa svojim pričama,

ostavimo prošlost, treba živ -

jeti budućnost.

Jel’ ovo budućnost koju

nudite? Neka hvala. Čuvaj-

te je svojoj djeci. I povedite

sa sobom sve vaše vehabije,

četnike, ustaše i ostale kako

god ih zvali i “fabrikovali”

za lične potrebe.

Evo vam moja ponuda

budućnosti. Moja ponuda

za “sutra je novi dan”. Što

bismo mogli izgubiti kad bis-

mo krenuli? Ono, baš kre -

nuli. Bez najave. Bez doz-

vole. Ne ulicama koje ste

nam odredili. Što bismo iz-

gubili? Život? Ovo je

život?

I ne, ne mogu... Tako to

krene.

Vraćam se na Prijedor.

Da li u ovom gradu iko

ikad vidi izlazak Sunca?

Ko god sad pomisli da, sla-

gao me je, a i sebe. Sunce je

zašlo u Celpaku, Rudniku,

Ciglani, Bosnamontaži,

Impru, Autotransportu i da

ne nabrajam dalje sve po-

nore prijedorske, gde je

zašlo.

A narod i dalje nosi

nametnute naočare nacio-

nalne zaslijepljenosti, ne vi-

deći da je Sunce već

ODAVNOOO zašlo, sa

malo nade da izađe po-

novo.

PS: Skinite naočare,

bez “straha”, mrak je već

odavno.

���������� Roditelji traže da u centru grada bude podignuto spomen - obilježje

� ���� �� ���� �� ��� ���� � �� ��� ./% ��� ���� .012%

Peticiju je samo tokom 2014. godine potpisalo 1.175 građana Prijedora, a podršku je dalo još 242 ljudi iz drugih mjesta

&��� ���š�� ! ��� ���

U parku Srednjoškolskog centra u Prijedoru 2012. podignut

spomenik palim srpskim borcima

Peticija je

ispunila uvjete

propisane u članu

49. Statuta Grada

Roditelji ubijene prije-

dorske djece 25. no-

vembra 2014. grad-

skim vlastima uručili su pe-

ticiju sa zahtjevom da u cen-

tru Prijedora bude podignu-

to spomen-obilježje za ubi-

jenu djecu.

Peticiju je samo tokom

2014. godine potpisalo 1.175

građana Prijedora, a podršku

je dalo još 242 ljudi iz drugih

mjesta. S tolikim brojem pot-

pisa peticija je ispunila uvjete

propisane u članu 49. Statuta

Grada za donošenje potreb-

nih akata iz nadležnosti orga-

na Grada o izgradnji spome-

nika ubijenoj djeci.

Zahtjevisu upućenipred-

sjedniku Skupštine Grada

Seadu Jakupoviću i grado-

načelniku Prijedora Marku

Paviću.

-Vlasti uPrijedorutrebale

bi ovu inicijativu pridružiti

projektu „Prijedorčanin“ ko -

jim se brišu bilokakverazlike

i podjele među stanovnicima

Prijedora. Roditelji ubijene

djece i potpisnicipeticijepos-

tavili su zahtjev da se izgrad-

nja spomen-obilježja finansi-

ra kroz budžet Gradananačin

kako su finansirani svi spo-

menici podignuti poginulim

srpskim borcima - navedeno

je u inicijativi roditelja ubije-

nedjecePrijedora. M. K.

Na spomeniku i imena Miroslava Paraša i Gorana Borovnice

U parku Srednjoškol -

skog centra u Prijedoru

2012. godine podignut je

spomenik palim srpskim

borcima. Spomenik je fi-

nansiran iz budžeta grada, a

svečano ga je otvorio gra-

donačelnik Marko Pavić.

Među imenima uklesanim

na spomeniku je Miroslav

Paraš, koji je poginuo 1995.

na ratištu kod Bihaća.

Za Paraša je van razum-

ne sumnje u Sudu BiH ut-

vrđeno da je bio komandir

Interventnog voda prije-

dorske policije. Ta jedinica

u cijelosti je počinila

zločin, a sam Miroslav Pa-

raš, prema tvrdnjama op-

tuženih policajaca, također

je učestvovao u strijeljanju

civila. Među 200 muška-

raca koji su izvedeni iz kon-

voja nalazio se i Elvir Ka-

rarić, dječak od 16 godina

iz Trnopolja. Identificiran

je na osnovu posmrtnih os-

tataka pronađenih u pro-

valiji dubokoj 200 metara.

Ispred škole u koju je Elvir

išao gradske vlasti Prije-

dora su podigle spomenik

njegovom ubici Miroslavu

Parašu.

Moglo se desiti da nisu

bili obaviješteni kada su

upisivali Paraševo ime, ali

na tom spomeniku nalazi se

i ime Gorana Borovnice,

kojem se gubi svaki trag

1995. nakon operacije os-

lobađanja Vlašića, gdje je

navodno bio na zadatku.

Borovnica se godinama na-

lazio na javnoj haškoj pot-

jernici kao jedan od op-

tuženih za ratne zločine u

Prijedoru. To se već znalo u

Prijedoru, oduvijek.

Ime Elvira Kararića je

među imenima 102 ubijene

prijedorske djece. Njihovi

roditelji skupili su potpise

u peticiji i čekaju odobrenje

vlasti da u gradu bude po-

dignut spomenik toj ne-

dužnoj djeci Prijedora.

� ���Dnevni avaz, subota,

30. maj/svibanj 2015.

na i prezimena!? Ali, pružimo

bar ruku u traženju oproštaja,

pa makari ostali beznje, meta-

forički ili stvarno - ističe dr.

Balaban.

Ubijene kolege..

Spominje mračne, morbid-

ne cifre užasa kojima se „poi -

gravala“ jedna stupidna

neljudska grupacija “predstav -

nika naroda” u odsječku vre-

mena Prijedora.

- Pojavitću se naDanu bije-

lih traka, ali kao Prijedorčanka

koja živi nateritorijinakaradne

tvorevine nazvane jedanod en-

titetaučije sutemeljeugrađene

kosti nevino ubijenih mojih

prijatelja, sugrađana, nesrpske

pripadnosti, u jednom trenut-

ku “ničijih ljudi” - poručuje

Balaban.

I tu ne staje, traži još neke

odgovore od vlastodržaca.

- Šta je s obilježavanjem i

sjećanjem na ubijene, moje ko-

lege, prijedorske ljekare? I ima

još mnogo toga što se trpa pod

tepih... Ali, pričati gluvima, cr-

tati slijepima, objašnjavati glu-

pima (ili koji se samo tako pra-

ve), čini se uzalud - ističe ona i

poziva, kako kaže, sve časne,

poštene, neuprljaneSrbe Prije-

dora da 31. maja stave bijele tra-

ke i pridruže se svojim su-

građanima na taj dan.

Da se na taj način dostojan-

stveno javno ograde, glasno i jas-

nood zločinacai genocidaučinje-

nogiunjihovoime. M. D.