-
973
I. Bojani, Z. urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih
krenjem temeljnih ljudskih pravaHrvatski ljetopis za kazneno pravo
i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2/2008, str. 973-1003.
Dr. sc. Igor Bojani*
Dr. sc. Zlata urevi**
DOPUTENOST UPORABE DOKAZA PRIBAVLJENIH KRENJEM TEMELJNIH
LJUDSKIH PRAVA
Nacrt prijedloga Zakona o kaznenom postupku iz 2008. godine
nor-mira naelo razmjernosti kao kriterij ocjene zakonitosti dokaza
prema kojem e sudovi ocjenjivati zakonitost dokaza vaui s jedne
strane ja-vni interes kaznenog progona za teke oblike kaznenih
djela i s druge strane interes zatite temeljnih prava i sloboda
pojedinaca. U radu se analizira judikatura Europskog suda za
ljudska prava o ocjeni zakoni-tosti dokaza iz perspektive prava na
pravini postupak iz l. 6. Europ-ske konvencije za zatitu ljudskih
prava, daje poredbenopravni pregled upotrebe nezakonitih dokaza s
posebnim osvrtom na Njemaku te se posebno analiziraju odredbe
prijedloga ZKP-a o zabrani muenja, o zakonitosti dokaza
pribavljenih radnjom kaznenog djela ija je protu-pravnost iskljuena
te o naelu razmjernosti u ocjeni zakonitosti dokaza pribavljenih
krenjem temeljnih prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i ast
te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog ivota
1. UVOD
Nezakoniti dokazi u kaznenom postupku sloen su i diferencirani
kazneno-procesni pojam iji je sadraj u stalnoj evoluciji i razvoju,
i to u manjoj mjeri zbog vie ili manje estih zakonskih
intervencija, a primarno zbog njegove praktine vrijednosti i
kazuistike prirode. Sustav nezakonitih dokaza uvijek se i u svakoj
dravi razvija kroz sudsku praksu. Meutim, zbog njegove
ispre-pletenosti sa zatitom temeljnih ljudskih prava ustavotvorac
odnosno zakono-davac nije mogao prepustiti pitanje upotrebe
nezakonitih dokaza iskljuivo sucu, ve je sudakoj diskreciji
postavio vie ili manje vrste granice. Mi-nimalni standardi
koritenja odnosno zabrane koritenja nezakonitih dokaza postavljeni
su na supranacionalnom nivou kroz meunarodne dokumente o
* Dr. sc. Igor Bojani, izvanredni profesor Pravnog fakulteta
Sveuilita u Osjeku** Dr. sc. Zlata urevi, izvanredna profesorica
Pravnog fakulteta Sveuilita u Zagrebu
UDK 343.14Primljeno 21. studenoga 2008.
Izvorni znanstveni rad
-
974
I. Bojani, Z. urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih
krenjem temeljnih ljudskih pravaHrvatski ljetopis za kazneno pravo
i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2/2008, str. 973-1003.
ljudskim pravima odnosno na ustavnom nivou u unutarnjim pravnim
pored-cima.
Sustav nezakonitih dokaza u pojedinim dravama ovisi o samoj
strukturi kaznenog postupka (akuzatorni ili mjeoviti), odnosu
glavnih kaznenoproce-snih tendencija (za uinkovitou kaznenog
progona te za zatitom ljudskih prava i sloboda), reimu utvrivanja
nezakonitosti dokaza (ex lege i ex iudicio) te stupnju diskrecije
sudova u ocjeni zakonitosti dokaza. Zajedniki nazivnik nezakonitim
dokazima u svim dravama njihovo je iskljuenje iz osnovice za
donoenje presude prema pravilu koje se u Njemakoj naziva dokazna
za-brana odnosno odreenije zabrana ocjene dokaza
(Beweisverwertungsverbot), a u anglo-amerikim pravnim poredcima
ekskluzijsko pravilo (exclusionary rule). Nezakoniti dokaz je onaj
dokaz koji se zbog povrede procesne forme koja istovremeno
predstavlja povredu temeljnih ljudskih prava ne smije kori-stiti za
donoenje presude u kaznenom postupku.
Odluka o tome na kojim se dokazima ne moe temeljiti presuda
uvijek se osniva, bez obzira na to donosi li je zakonodavac ili
sudac, na vaganju dvaju interesa koji imaju rang ustavnopravnih
naela. S jedne je strane zatita temeljnih ljudskih prava i prava
obrane koja dravna tijela kao i graani mo-raju potovati prilikom
prikupljanja dokaza a koja imaju meunarodnopravni i ustavnopravni
rang. S druge je strane obveza drave na uinkovit kazne-ni progon
odnosno na prevenciju kaznenih djela i kanjavanje poinitelja. Treba
podsjetiti da je osim obveze zatite temeljnih ljudskih prava i
obveza drave na uinkoviti kazneni progon u okviru Vjea Europe
razvijena kao meunarodna pravna obveza. Radi se o tzv. pozitivnoj
obvezi drave pre-ma l. 3. Europske konvencije za zatitu ljudskih
prava i temeljnih sloboda razvijenoj u judikaturi Europskog suda za
ljudska prava (dalje: Europski sud ili Sud) prema kojoj drava mora
uspostaviti uinkovit pravni sustav koji e sprjeavati poinjenje
kaznenih djela te osigurati otkrivanje i kanjavanje poinitelja.1
Upravo je zbog povrede te obveze Republika Hrvatska 31. svi-bnja
2007. osuena u sluaju ei v. Hrvatska2 pred Europskim sudom za
ljudska prava. Stoga pri ureenju sustava nezakonitih dokaza drava
mora nai ravnoteu u kojoj e tititi temeljna prava graana i prava
obrane, a da istovremeno ne ugrozi svoju obvezu uinkovitog kaznenog
progona i kanjavanja poinitelja kaznenih djela.3
1 V. detaljnije Batisti Kos, Vesna (2008) Mjerila Europskog suda
za ljudska prava za uin-kovitu istragu zlostavljanja motiviranog
rasnom diskriminacijom, HLJKPP br. 1, 55-85, 58 i sl.
2 V. ibid.3 Vidimo da je zapravo rije o sukobu dviju klasinih
glavnih tendencija u kaznenom po-
stupku, koji se u svom najiem obliku javlja upravo kod ocjene
zakonitosti dokaza.
-
975
I. Bojani, Z. urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih
krenjem temeljnih ljudskih pravaHrvatski ljetopis za kazneno pravo
i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2/2008, str. 973-1003.
U pat-poziciji, u kojoj je jedan ustavnopravno zatien interes
suoen s ustavnopravno zatienim suprotnim interesom, izlaz je u
odmjeravanju inte-resa prema naelu razmjernosti. Vaganje pravnih
dobara u pravnom poretku je postupak kroz koji se konkretizira
naelo razmjernosti upueno kako zako-nodavcu tako i dravnom tijelu.
U sluaju utvrenja da se radi o nezakonitom dokazu, nadleno tijelo e
utvrditi da je zatita temeljnog prava pojedinca prevladala nad
obvezom drave da iskoristi taj dokaz za kazneni progon u cilju
njegove uinkovitosti. Daljnje kljuno pitanje za ureenje sustava
ne-zakonitih dokaza jest kome je preputeno vaganje, zakonodavcu ili
sudu, te ako je preputeno sudu, tko postavlja kriterije za vaganje,
zakonodavac ili sud. To su pitanja koja su predmet noveliranja
Zakona o kaznenom postupku koje je trenutno u zakonodavnom
postupku.
Nacrt prijedloga Zakona o kaznenom postupku iz 2008. godine
(dalje u tek-stu: Nacrt) u lanku 10.4 sadrava tri izmjene u odnosu
prema lanku 9. ZKP-a iz 1997. godine kojim su ureeni nezakoniti
dokazi. Prva izmjena sadraja u l. 10. st. 2. t. 1. formalne je
prirode i sastoji se u normativnom izdvajanju u posebnu toku
nezakonitih dokaza koji su pribavljeni krenjem Ustavom, zakonom ili
meunarodnim pravom propisane zabrane muenja, okrutnog ili neovjenog
postupanja. S obzirom na recentne rasprave o upotrebi doka-za
pribavljenih muenjem (v. poglavlje 4.) te uspostavljanja
supranacional-ne apsolutne zabrane koritenja u kaznenom postupku
dokaza pribavljenih na taj nain (v. poglavlje 2.), opravdano je
normativno isticanje te dokazne zabrane. Druga i trea izmjena
propisana je novim odredbama st. 3. l. 10. kojim se sudovima
postavlja kriterij za ocjenu zakonitosti dokaza pribavljenih
povredom Ustavom, zakonom ili meunarodnim pravom zajamenih
prava
4 l. 10. Nacrta glasi: (1) Sudske se odluke ne mogu temeljiti na
dokazima pribavljenim na nezakonit nain (ne-
zakoniti dokazi).(2) Nezakoniti su dokazi: 1) koji su
pribavljeni krenjem Ustavom, zakonom ili meunarodnim pravom
propisane
zabrane muenja, okrutnog ili neovjenog postupanja;2) koji su
pribavljeni povredom Ustavom, zakonom ili meunarodnim pravom
zajamenih
prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i ast, te prava na
nepovredivost osobnog i obitelj-skog ivota,
3) koji su pribavljeni povredom odredaba kaznenog postupka i
koji su izriito predvieni ovim Zakonom;
4) za koje se saznalo iz nezakonitih dokaza.(3) Ne smatraju se
nezakonitim dokazi pribavljeni povredom prava i sloboda iz toke
2.
stavak 2. ovog lanka: 1) radnjom za koju je prema kaznenom
zakonu iskljuena protupravnost;2) u postupku za teke oblike
kaznenih djela za koja se provodi redoviti kazneni postupak
kod kojih je povreda prava, s obzirom na jakost i narav, bitno
manja u odnosu na teinu kazne-nog djela.
-
976
I. Bojani, Z. urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih
krenjem temeljnih ljudskih pravaHrvatski ljetopis za kazneno pravo
i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2/2008, str. 973-1003.
obrane, prava na dostojanstvo, ugled i ast te prava na
nepovredivost osobnog i obiteljskog ivota (l. 10. st. 2. t. 2.). Ti
dokazi prema t. 1. st. 3. l. 10. nee se smatrati nezakonitim ako su
pribavljeni radnjom za koju je prema Kaznenom zakonu iskljuena
protupravnost (v. poglavlje 5.). Najznaajnija izmjena kojom se
uvodi naelo razmjernosti kao kriterij ocjene odreene kategorije
dokaza pro-pisana je t. 2. st. 3. l. 10. prema kojoj se dokazi iz
l. 10. st. 2. t. 2. ne smatraju nezakonitim dokazima u postupku za
teke oblike kaznenih djela za koja se pro-vodi redoviti kazneni
postupak kod kojih je povreda prava, s obzirom na jakost i narav,
bitno manja od teine kaznenog djela (v. poglavlje 6.).
Radi boljeg razumijevanja na koji nain predloeno rjeenje prati
pored-benopravna rjeenja i razvoj jurisprudencije visokih
meunarodnih sudova, u radu se analizira judikatura Europskog suda
za ljudska prava o ocjeni zako-nitosti dokaza iz perspektive prava
na pravini postupak iz l. 6. Europske konvencije za zatitu ljudskih
prava, daje poredbenopravni pregled upora-be nezakonitih dokaza s
posebnim osvrtom na kaznenopravnu dogmatiku, zakonodavstvo, praksu
i aktualne strune rasprave o zakonitosti dokaza u Njemakoj.
2. JUDIKATURA EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA O OCJENI
ZAKONITOSTI DOKAZA IZ PERSPEKTIVE PRAVA NA PRAVINI POSTUPAK
Europski sud za ljudska prava nije priznao pravo na suenje na
temelju zakonitih dokaza ili pravo na suenje na temelju dokaza koja
nisu pribavlje-ni krenjem temeljnih ljudskih prava5 kao posebno
konvencijsko pravo. Iako neki teoretiari smatraju da je zabrana
koritenja nezakonitih dokaza opi element pojma pravinog postupka,
Europski sud do sada nije prihvatio takvo stajalite.6 Nezakonitim
pribavljanjem dokaza moe doi do povrede konvencijskih prava,
primjerice prava na potovanje privatnog i obiteljskog ivota, meutim
u tom e sluaju Europski sud utvrditi povredu lanka 8. Europske
konvencije za zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje:
Eu-ropska konvencija ili Konvencija), a ne automatski i povredu
lanka 6. koji jami pravo na pravino suenje. Posljedica drugaijeg
stajalita znaila bi uvoenje konvencijskog ekskluzijskog pravila
odnosno impostiranje supra-nacionalne dokazne zabrane. Ipak 2006.
godine Europski sud je u predmetu Jalloh v. Njemaka uveo prvu
dokaznu zabranu u pogledu dokaza pribavljenih
5 V. Ashworth, Andrew (2002) Human Rights, Serious Crime and
Criminal Procedure, London: Sweet & Maxwell, 35.
6 Krapac, Davor (2007) Kazneno procesno pravo prva knjiga:
Institucije, Zagreb: Narodne novine, 129.
-
977
I. Bojani, Z. urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih
krenjem temeljnih ljudskih pravaHrvatski ljetopis za kazneno pravo
i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2/2008, str. 973-1003.
muenjem, a kasnija je praksa potvrdila da se radi o iznimci koja
potvruje pravilo da su dokazna pravila predmet nacionalnog kaznenog
postupka. U nastavku e se prikazati razvoj judikature Europskog
suda za ljudska prava o ocjeni zakonitosti dokaza u posljednjih
dvadeset godina od kljune presude u predmetu Schenk v. vicarska iz
1988. godine do najrecentnije presude u predmetu Gfgen v. Njemaka
iz lipnja 2008. godine.
Prva i najvanija presuda o nadlenosti Suda da odluuje o povredi
Konven-cije zbog nezakonitosti dokaza u kaznenom postupku je Schenk
v. vicarska od 12. srpnja 1988. U njoj je Sud rekao ... dok lanak
6. Konvencije jami pravo na pravino suenje, on ne propisuje pravilo
o doputenosti pojedi-nih dokaza, to je stoga primarno predmet
reguliranja nacionalnog prava ( 46). S obzirom da naelo pravinosti
ne sadrava nijedno specifi no pravilo o doputenosti dokaznih
sredstava, ve je to predmet nacionalnog prava, ni Europski sud nije
nadlean za ocjenu zakonitosti pojedinog dokaza, ve je to primarno u
nadlenosti nacionalnih sudova. Europski sud je ipak uspostavio vezu
izmeu zakonitosti dokaza i prava na pravian postupak tako da je
rekao da on ispituje je li nacionalni kazneni postupak u cjelini
bio pravian.7 Iako ne-zakonitost pojedinog dokaza ne dovodi
automatski do nepravinog postupka, Sud ipak moe procijeniti da je
povreda Konvencije nezakonitim dokazom rezultirala nepravinim
postupkom. U predmetu Schenk v. vicarska Sud je postavio sljedee
kriterije za procjenu pravinosti postupka: prava obrane u odnosu na
nezakoniti dokaz i okolnost je li nezakoniti dokaz jedini temelj za
osudu.8
U daljnjim predmetima u kojima se bavio pitanjima zakonitosti
dokaza iz aspekta pravinog postupka Europski je sud razradio
pretpostavke na temelju kojih se utvruje nepravinost postupka. Prva
grupa pretpostavki vezana su za procesna jamstva obrane kao to su
mogunost provjere vjerodostojno-sti dokaznog sredstva i
protivljenja njegovoj upotrebi.9 Kako bi osigurao uinkovitost prava
obrane u odnosu na nezakoniti dokaz, Sud je pravo okri-vljenika da
osporava zakonitost dokaza podveo pod lanak 13. Konvencije koji
jami pravo na uinkovito pravno sredstvo, obvezujui drave da mu
tijekom kaznenog postupka moraju zajamiti uinkovito incidentalno
rjeavanje pi-tanja zakonitosti dokaza.10
7 Ekskluzijsko pravilo utemeljeno na naelu pravinosti postoji i
u nekim nacionalnim po-redcima. Tako u Ujedinjenom Kraljevstu The
Police and Criminal Evidence Act, u paragrafu 78(1) propisuje da
sud moe ne dopustiti izvoenje dokaza optube ako procijeni da bi on
mogao imati tetan uinak za pravinost postupka.
8 V. Lubig, Sebastian/Sprenger, Johanna (2008)
Beweisverwertungsverbote asu dem Fair-nessgebot des Art. 6 EMRK in
der Rechtsprechung des EGMR, Zeitschrift fr Internationale
Strafrechtsdogmatik, 9, 433-440, 434.
9 P.G. i J.H. v. Ujedinjeno Kraljevstvo, 77 i 79; Allan v.
Ujedinjeno Kraljevstvo, 42, 43 10 Krapac, 2007., 135.
-
978
I. Bojani, Z. urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih
krenjem temeljnih ljudskih pravaHrvatski ljetopis za kazneno pravo
i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2/2008, str. 973-1003.
Druga grupa pretpostavki odnosi se na kvalitetu dokaza odnosno
na njiho-vu vjerodostojnost i istinitost koje je dovedeno u pitanje
samom injenicom da je dokaz pribavljen krenjem procesne forme. Vaan
kriterij bila je okolnost temelji li se presuda samo na nezakonitom
dokazu ili postoje i drugi dokazi u korist optube. Meutim, u
predmetu Khan v. Ujedinjeno Kraljevstvo od 12. V. 2000.11 Europski
sud je utvrdio da je postupak bio pravian iako je jedini dokaz na
kojem se temeljila osuujua presuda bila nezakonita snimka
razgo-vora kojom je povrijeen lanak 8. Konvencije. Sud je rekao da
je optuenik imao odgovarajuu mogunost obrane od tog dokaznog
sredstva osporavajui njegovu vjerodostojnost i upotrebu te da je
snimka bila vrlo pouzdana ( 37). U sluaju kad se radi o jakom
dokazu i kad ne postoji rizik da je dokaz nevje-rodostojan, potreba
za dodatnim dokazima je slabija ( 37).
Ipak, jednom je procesnom pravu obrane Europski sud dao posebnu
snagu za osporavanje pravinosti postupka u kojem je upotrijebljen
dokaz pribavljen njegovim krenjem. Rije je o privilegiju od
samooptuivanja odnosno naelu nemo tenetur se ipsum accusare koje se
smatra dijelom naela pravinog po-stupka usko povezanog s
pretpostavkom okrivljenikove nedunosti. Njegovo znaenje sastoji u
pravu okrivljenika na uskratu iskaza i uskratu suradnje s dravnim
tijelima u kaznenom postupku protiv sebe. U tom smislu ustanovio ga
je i Europski sud za ljudska prava u presudama Funke v. Francuska
iz 1993. godine12 kao i Saunders v. Ujedinjeno Kraljevstvo iz 1996.
godine U presudi Saunders navodi se da iako nisu izriito spomenuti
u lanku 6. Konvencije, pravo na utnju i privilegij od
samooptuivanja opepriznati su meunarodni standardi koji se nalaze u
sri naela pravinog postupka iz lanka 6. Kon-vencije, a smisao im je
u zatiti optuenika od nedoputene prisile dravnih tijela.13
Prva presuda kojom je Europski sud ipak uveo ekskluzijsko
pravilo, od-nosno rekao da e presuda temeljena na nezakonitom
dokazu u tom sluaju uvijek dovesti do nepravinog postupka, donesena
je u predmetu Jalloh v. Njemaka od 11. srpnja 2006. U toj presudi
Sud je napravio i korak dalje u zatiti okrivljenika prema naelu
nemo tenetur. U predmetu se radilo o okri-vljeniku kojeg su
policijski slubenici uhitili zbog sumnje da na ulici prodaje
plastine vreice s drogom koje je prethodno izvadio iz usta. Na
temelju nalo-ga dravnog odvjetnika odveli su ga u bolnicu da bi mu
tamo dali sredstvo za
11 Ibid., 136.12 Funke v. France, presuda od 25. veljae 1993,
44.13 Sud dalje nastavlja: Privilegij od samooptuivanja
pretpostavlja da optuba u kaznenom
predmetu treba dokazati tvrdnje protiv optuenog bez pomoi dokaza
pribavljenih metodama prisile ili presije protiv volje optuenika. U
tom smislu pravo je usko povezano s pretpostavkom nedunosti iz l.
6. st. 2. Konvencije. Saunders v. the United Kingdom, presuda od
17. prosinca 1996., 68.
-
979
I. Bojani, Z. urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih
krenjem temeljnih ljudskih pravaHrvatski ljetopis za kazneno pravo
i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2/2008, str. 973-1003.
povraanje kako bi povratio vreicu s drogom. Nakon to je
okrivljenik odbio primiti to sredstvo, prema njemu su etiri
policijska slubenika primijenila fi ziku silu te mu je lijenik
silom sondom uvedenom u eludac kroz nos dao medicinsko sredstvo.
Potom je okrivljenik povratio vreicu s 0,22 grama ko-kaina.
Europski sud je utvrdio da se u ovom sluaju zbog tekog zadiranja
vla-sti u fi ziki i psihiki integritet osobe protiv njezine volje
radilo o neovjenom i poniavajuem postupanju u smislu lanka 3.
Konvencije ( 83). Nadalje je, ocjenjujui povredu lanka 6.
Konvencije, istaknuo da iako dokaz pribavljen povredom lanka 8. ne
mora biti u konfl iktu s naelom pravinosti, posebni kriteriji
vrijede u pogledu dokaza pribavljenog povredom lanka 3. Konven-cije
koji se odnosi na zabranu muenja, neovjenog i poniavajueg
postu-panja ( 99). U pogledu dokaza pribavljenih nasilnim radnjama,
brutalnou ili drugim postupcima koji se mogu oznaiti kao muenje,
Sud je rekao da oni nikada ne mogu biti dokaz rtvine krivnje bez
obzira na njihovu dokaznu vrijednost. Time je Europski sud prvi put
uveo konvencijsko ekskluzijsko pra-vilo odnosno apsolutnu zabranu
upotrebe dokaza pribavljenih muenjem.14 U ovom sluaju, iako se ne
radi o muenju ve o neovjenom postupanju, Sud je procijenio da je
povrijeeno pravo na pravian postupak ne uvodei opu dokaznu zabranu
za nie stupnjeve povrede lanka 3. od muenja.
Osim toga, Sud je utvrdio da je u ovom predmetu povreda prava na
pravian postupak proizila i iz povrede naela nemo tenetur. Prema
judikaturi Euro-pskog suda ono obuhvaa ne samo okrivljenikovu
verbalnu komunikaciju ve i neverbalne oblike djelovanja. Neverbalna
suradnja odnosi se na pravo okri-vljenika da ne predaje dravnim
tijelima dokaze koji bi ga teretili. Dravna tijela ne smiju
zaprijetiti niti primijeniti bilo koji oblik prisile, sankciju ili
mjeru kako bi okrivljenika natjerali da im preda neku ispravu,
snimku ili drugi predmet.15 Zatita ne obuhvaa primjenu prisilnih
mjera prema okrivljeniku radi pribavljanja dokaza koji po svojoj
prirodi postoje neovisno o njegovoj volji, kao to su primjerice
dokumenti pribavljeni na temelju sudskog naloga, uzimanjem uzoraka
krvi, urina i tkiva za potrebe DNA testova.16 Sud je sma-trao da se
u ovom sluaju radilo o primjeni vieg stupnja sile radi pribavljanja
predmeta protiv okrivljenikove volje ( 113) ime je prekren
okrivljenikov privilegij od optuivanja.
Vano je upozoriti da Sud u ovoj presudi viekratno upozorava na
nunost vaganja interesa: interes osobe na zakonito pribavljene
dokaze vae se s ja-vnim interesom na postupak i kanjavanje. Pri
tome javni interes ne smije pretegnuti nad povredom postupka koja
predstavlja jezgru prava obrane kao
14 Vie o dokazima pribavljenih muenjem u poglavlju 4.15 V. J.B.
v. Switzerland, presuda od 3. svibnja 2001., 65-68.16 Saunders v.
the United Kingdom, presuda od 17. prosinca 1996., 69.
-
980
I. Bojani, Z. urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih
krenjem temeljnih ljudskih pravaHrvatski ljetopis za kazneno pravo
i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2/2008, str. 973-1003.
npr. naelo nemo tenetur.17 U konkretnom sluaju Sud kae da javni
interes za osiguranje okrivljenikove osude nije takve teine da
opravdava upotrebu ne-zakonitog dokaza jer se radilo o ulinom
dileru relativno malih koliina droge koji je u konanici dobio est
mjeseci uvjetne osude ( 107).
U kasnijem istovrsnom predmetu Harutyunyan v. Armenia od 28.
lipnja 2007. Sud je ponovio da bez obzira na to kakav uinak izjave
pribavljene muenjem imaju na rezultat kaznenog postupka, upotreba
takvih dokaza ini postupak u cijelosti nepravinim ( 113). U
najnovijoj sudskoj praksi Europ-ski je sud ne samo potvrdio da nije
spreman proiriti ekskluzijsko pravilo na druge povrede Konvencije
ve i da se ono odnosi samo na dokaze neposredno pribavljene
muenjem, a ne i na iz njih derivirane dokaze. U predmetu Gfgen v.
Njemaka18 sud je odbio primijeniti teoriju plodova otrovne voke na
doka-ze koji su rezultat povrede lanka 3. Konvencije.
Neki teoretiari kao i suci Europskog suda19 u izdvojenim
miljenima upo-zoravaju da pravinost u smislu Konvencije nije
spojiva s ocjenom dokaz-nog materijala koji proizlazi iz povrede
Konvencije.20 Naime, Europski sud, ocjenjujui pravinost postupka in
toto ipak provodi ocjenu zakonitosti poje-dinih dokaza te u tom
sluaju utvruje potovanje jednog prava na temelju dokaza kojim je
povrijeeno drugo pravo.
3. POREDBENOPRAVNI ASPEKTI POLOAJA NEZAKONITIH DOKAZA U KAZNENIM
POSTUPCIMA
3.1. Sustav nezakonitih dokaza u Njemakoj
Pravilo o vaganju interesa pri ocjeni zakonitosti dokaza razvilo
se u njemakoj sudskoj praksi koja e zbog svoje izgraenosti postati
releva ntan poredbenopravni izvor i za nau praksu nakon stupanja na
snagu Nacrta prijedloga ZKP. Nedoputeni naini izvoenja i ocjene
dokaza u njemakoj se teoriji nazivaju dokazne zabrane
(Beweisverbot). Razlikuju se dvije grupe dokaznih zabrana: zabrana
izvoenja dokaza (Beweiserhebungsverbot) i za-brana ocjene dokaza
(Beweisverwertungsverbot).21 Zabrane izvoenja dokaza dijele se na:
zabranu predmeta dokazivanja koja se odnosi na injenice koje se
17 Lubig / Sprenger, 2008., 435.18 Radi se o nastavku njemakog
sluaja Daschner koji se opisuje u poglavlju 4.19 V. odvojeno
miljenje suca Loucaidesa u presudi Khan v. Ujedinjeno Kraljevstvo
ili suca
Zupania u predmetu Jalloh v. Njemaka.20 Lubig / Sprenger, 2008.,
437.21 V. Pfeiffer, Gerd (2003) Karlsruher Kommentar zur
Strafprozessordnung, Mnchen: C.
H. Beck, 256 i sl.
-
981
I. Bojani, Z. urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih
krenjem temeljnih ljudskih pravaHrvatski ljetopis za kazneno pravo
i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2/2008, str. 973-1003.
ne smiju utvrivati,22 zabranu dokaznog sredstva koja se odnosi
na dokaze koje zakon zabranjuje,23 i zabranu metode dokazivanja
koja se odnosi na zabranje-ni nain izvoenja dokaza. Temeljno je
pravilo da Njemaka ne poznaje ope ekskluzijsko pravilo, odnosno
zabrana ocjene dokaza ne proizlazi automatski iz zabrane izvoenja
dokaza. Zabrana ocjene dokaza odnosno utvrenje da je rije o
nezakonitom dokazu mora biti eksplicitno propisano zakonom ili mora
proizai iz vaganja izmeu javnog interesa progona i pravnih dobara
optuenika. U Njemakoj iznimno mali broj odredaba ZKP-a sadrava
zabranu ocjene doka-za. Jedina zakonska apsolutna dokazna zabrana
je zabrana ispitivanja okrivlje-nika prisilnim metodama ( 136a st.
3. StPO), koja vrijedi za svjedoke i vjetake ( 69/3, 72 StPO). Sve
druge dokazne zabrane koje rezultiraju nezakonitim dokazom razvila
je sudska praksa neposredno iz Ustava i naela pravne drave. U
Njemakoj je Ustav samostalan izvor za zabranu ocjene dokaza u
konkretnim sluajevima.
Razlog odbacivanja automatske zabrane nezakonito pribavljenog
dokaza jest u drugaijoj svrsi iskljuenja dokaza u njemakom kaznenom
procesnom pravu. Ekskluzijsko pravilo, poteklo iz anglo-amerikog
kaznenog proce-snog prava, prema kojem se moraju izdvojiti dokazi
prikupljeni povredom procesne forme kojom se kri i neko ljudsko
pravo, ima svrhu preventivno djelovati na tijela kaznenog postupka
odnosno disciplinirati slubene osoba. Nepotovanje zakona pri
prikupljanju dokaza dovodi do njihove neupotre-bljivosti pa e
dravna tijela biti motivirana na postupanje sukladno zakonu.
Njemaka odbija takvu svrhu neuporabljivosti dokaza. Njemaki
postupak nije stranaki postupak, ve jednostrano istraivanje istine
od strane suda i dravnog odvjetnika koji su obvezni otkrivati i
okolnosti koje oslobaaju okrivljenika. Osim toga, svrha njemakog
kaznenog postupka je ispitivanje materijalne istine, sud je duan
utvrditi istinito injenino stanje, a dokazne zabrane postavljaju
granice ispitivanju istine u kaznenom postupku. Izgradnja dokaznih
zabrana istovremeno vodi do razgradnje anse da se pronae istina.24
To su razlozi zbog kojih je njemaki Savezni sud odbio i teoriju o
plodovima otrovne voke. Svi dokazi koji se pojave pred sudom u
pravilu se trebaju kori-stiti bez obzira na njihovo porijeklo, a
ako su slubene osobe prekrile zakon prilikom prikupljanja dokaza,
to je posebno pitanje koje se treba rjeavati u posebnom postupku i
koje ne treba utjecati na utvrivanje istine u kaznenom postupku.
Zbog povrede zakona protiv slubenih osoba odvojeno e se voditi
stegovni odnosno kazneni postupak.
Ipak, ovo naelno pravilo o koritenju nezakonitih dokaza u
kaznenom postupku njemaka je sudska praksa kod povrede najviih
ljudskih prava od-
22 Primjerice slubena tajna. V. Krapac, 2007., 346.23 Primjerice
privilegirani svjedok koji je uskratio iskaz.24 Pfeiffer,
Karlsruher Kommentar, 2003., 86.
-
982
I. Bojani, Z. urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih
krenjem temeljnih ljudskih pravaHrvatski ljetopis za kazneno pravo
i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2/2008, str. 973-1003.
bila, a kod povrede drugih prava relativizirala. U tu je svrhu
razvijena teorija o tri pravna kruga: poslovnom, individualnom i
intimnom.25 Dokazi pribavljeni povredom prava u podruju poslovnih
aktivnosti u cijelosti su upotrebljivi. Individualno podruje koje
ukljuuje socijalno u pravilu je isto upotreblji-vo, no ipak postoje
sluajevi u kojima sudovi vau izmeu zatite osobnosti i interesa
funkcionalnog kaznenog progona. Jezgru privatnog ivota
(Kern-bereich privater Lebensgestaltung) ovjeka predstavlja intimna
sfera koja je potpuno zabranjena za dravne zahvate, a ne samo za
pribavljanje dokaza. Neupotrebljivost dokaza u tim sluajevima slui
zatiti ljudskog dostojanstva (l. 1. Ustava) i slobodnom razvoju
osobnosti (l. 2. st. 1. Ustava; BGHSt. 19, 325, 326).26 Ljudsko
dostojanstvo temeljna je vrijednost pravnog poretka zajamena
ustavom. Svaki ga ovjek mora kod drugog potovati, i pojedinci i
javna vlast. Ova misao vodilja vlada kaznenim poretkom pravne
drave.27
S obzirom na to da je u Njemakoj procjena zakonitosti dokaza
gotovo iskljuivo u nadlenosti sudova, razumljivo je da je nastala
opsena judika-tura kako kaznenih sudova tako i Ustavnog suda. Takav
koncep doveo je i do upotrebljivosti brojnih dokaza kojima se kri
pravo obrane ili neka druga procesna prava sudionika u postupku.
Tako se u Njemakoj sve donedavno mogao koristiti kao dokaz iskaz
okrivljenika koji nije bio upozoren na pravo na utnju, ako se moglo
pretpostaviti da je upoznat s tim pravom i bez danog upozorenja.28
Isto tako, nije nezakonit dokaz iskaz svjedoka koji nije bio
upo-zoren na uskratu iskaza, jer ta norma ne slui zatiti
okrivljenika.29
3.2. Poloaj nezakonitih dokaza u dravama lanicama Europske
unije
Mrea nezavisnih strunjaka o temeljnim pravima koju je sastavila
Europska komisija izradila je studiju o poloaju nezakonito
pribavljenih dokaza u kazne-nom postupku u dravama lanicama
Europske unije koja je objavljena krajem 2003.30 Iako su se pitanja
za izradu studije odnosila samo na dokaze pribavlje-ne povredom
prava na privatnost, eksperti su u svojim odgovorima openito
prikazali sustav ocjene zakonitosti dokaza u svojoj dravi ukljuujui
povredu prava na privatnost. Obuhvaeno je 17 drava lanica Europske
unije.
25 V. Krapac, 2007., 382.26 Pfeiffer, 2003., 84.27 Ibid., 65.28
Ibid., 258.29 No, kasnije se taj iskaz ne moe koristiti u
eventualnoj istrazi protiv svjedoka.30 Opinion on the status on
illegally obtained evidence in criminal procedures in the Mem-
ber States of the European Union (CFR-CDF, 30 XI 2003).
http://cridho.cpdr.ucl.ac.be/docu-ments/Avis.CFR-CDF/Avis2003/CFR-CDF.opinion3-2003.pdf
-
983
I. Bojani, Z. urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih
krenjem temeljnih ljudskih pravaHrvatski ljetopis za kazneno pravo
i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2/2008, str. 973-1003.
Prema toj studiji drave su podijeljene u dvije grupe. U prvoj je
grupi deset drava koje ustavom ili zakonom iskljuuju uporabu
nezakonitih do-kaza u kaznenom postupku (Belgija, Cipar, panjolska,
Grka, Irska, Italija, Luksemburg, Malta, Nizozemska, Portugal), s
tim da neke od njih kao to su Grka i Irska poznaju u praksi
izuzetke od ovog naela. U drugoj je grupi se-dam drava koje ne
iskljuuju automatski dokaze kojima je povrijeeno neko temeljno
pravo, ve preputaju sudu da ocijeni njihovu zakonitost. Kriteriji
koje sud u postupku vaganja uzima u obzir s jedne su strane vanost
dokaza za osudu, vjerodostojnost dokaza, podupiru li ga drugi
dokazi, je li dokaz bio izveden u kontradiktornom postupku, teina
povrede temeljnog prava te je li njime povrijeen okrivljenikov
privilegij od samooptuivanja kao i je li rezul-tat provokacije
slubenih osoba.
Poseban poloaj u nekim dravama iz obiju grupa ima nezakoniti
dokaz in favorem okrivljenika. U takvom sluaju primjerice Belgija i
Danska koje obje poznaju ekskluzijsko pravilo doputaju koritenje
nezakonitog dokaza. Stajalite da nezakonito pribavljeni dokazi u
korist okivljenika ne trebaju biti izdvojeni u kaznenom postupku
kod nas zastupa Krapac.31
4. DOKAZI PRIBAVLJENI KRENJEM USTAVOM, ZAKONOM ILI MEUNARODNIM
PRAVOM PROPISANE ZABRANE MUENJA, OKRUTNOG I NEOVJENOG
POSTUPANJA
4.1. Vanost odredbe l. 10. st. 2. t. 1. Nacrta
Prema l. 10. st. 2. t. 1. Nacrta, nezakoniti su dokazi koji su
pribavljeni krenjem Ustavom, zakonom ili meunarodnim pravom
propisane zabrane muenja, okrutnog ili neovjenog postupanja. To je
nova odredba u odnosu prema vaeim l. 9. ZKP-a i ona izriito
potvruje i/ili dopunjuje normati-vne sadraje iz l. 17. st. 3., l.
22., l. 23. i l. 25. st. 1. Ustava Republike Hrvatske te brojnih
meunarodnih dokumenata (npr. l. 3. Europske konven-cije za zatitu
ljudskih prava i temeljnih sloboda) kojima se zatiuje ljudsko
dostojanstvo te nepovredivost tjelesne i duevne cjelovitosti
ovjeka. Zabrana muenja, okrutnog i neovjenog postupanja apsolutno
je nederogabilna.32 Dokazi pribavljeni krenjem spomenute zabrane ne
mogu se uporabiti kao dokaz u kaznenom postupku (npr. l. 225. st.
10. u vezi sa st. 8. i l. 235. ili l. 265. st. 4. ZKP-a), a samo
krenje takve zabrane inkrimirano je kao kazneno
31 Krapac, 2007, 134.32 Usp. Krapac, Kazneno procesno pravo,
Prva knjiga: Insitucije, III., izmijenjeno i dopu-
njeno izdanje, Narodne novine, Zagreb, 2007., rubna biljeka 590,
str. 400. Prema l. 17. st. 3. Ustava, primjena ustavnih odredbi o
zabrani muenja, surovog ili poniavajueg postupanja ili kanjavanja
ne moe se ograniiti niti u sluaju neposredne opasnosti za opstanak
drave.
-
984
I. Bojani, Z. urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih
krenjem temeljnih ljudskih pravaHrvatski ljetopis za kazneno pravo
i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2/2008, str. 973-1003.
djelo u l. 126. i 176. KZ-a (iznuda iskaza; muenje i drugo
okrutno, neljudsko ili poniavajue postupanje). S obzirom na estoke
rasprave koje su se poslje-dnjih godina vodile u povodu pitanja moe
li muenje u iznimnim sluajevima (prije svega u suprotstavljanju
drave suvremenim pojavnim oblicima najteeg kriminaliteta kao to je
terorizam) ipak biti doputeno ili barem ispriano, po-sebno
isticanje nezakonitosti dokaza pribavljenih krenjem zabrane muenja,
okrutnog i neovjenog postupanja smatramo prikladnim rjeenjem,
osobito sa stajalita potrebe za stalnim potvrivanjem temeljnih
naela pravne drave. Svu sloenost ove problematike izvrsno ilustrira
sluaj Daschner iz njemake su-dske prakse u kojem se kao temeljno
pojavilo pitanje iskljuenja protupravnosti prijetnje muenjem u
svrhu spaavanja ivota nedune rtve.33
4.2. Sluaj Daschner
Postupajui s ciljem iznuivanja otkupnine, u rujnu 2002.,
28-godinji mladi pravnik Magnus Gfgen oteo je 11-godinjeg bankareva
sina Jakoba von Metzlera. Poinitelj je uhien, ali nije htio otkriti
skrovite otetog djeaka. Pretpostavljajui da e na taj nain moi
spasiti ivot rtve, zamjenik predsje-dnika frankfurtske policije
Wolfgang Daschner zaprijetio je osumnjieniku mjerama muenja putem
policijskog slubenika Ortwina Ennigkeita u jutar-njim satima 1.
listopada ako ne otkrije gdje je skriven oteti djeak. Nakon toga
osumnjienik je odao skrovite. Poinitelj je ipak ubio rtvu odmah
nakon otmice. Spaavanje, dakle, vie nije bilo mogue. Gfgen je 28.
srpnja 2003. osuen na kaznu doivotnog zatvora zbog tekog ubojstva.
Osuujua presu-da temeljila se prvenstveno na njegovu priznanju (bez
prijetnje muenjem) na glavnoj raspravi. Revizija takve odluke
odbijena je pred Saveznim sudom u svibnju 2004. Nije uspjela ni
ustavna tuba pred Saveznim ustavnim sudom, takoer 2004. godine.
Ennigkeit je osuen za kazneno djelo prisile iz 240. st. 1. njemakog
KZ-a, a Daschner za navoenje podreenoga na poinjenje kaznenog
djela, prema 357. st. 1. i 240. st. 1. KZ-a. Obojici su utvrene
novane kazne, ali je sud na temelju mnogih ublaavajuih okolnosti
izrekao opomene uz pridraj kanjavanja, sukladno inae rijetko
primjenjivanom 59. KZ-a. U srpnju 2005. Gfgen je podnio tubu protiv
Savezne Republike
33 Razne aspekte ovog sluaja, prije svega one materijalnopravne
naravi, u njemakoj je literaturi iscrpno obradio Roxin, Kann
staatliche Folter in Ausnahmefllen zulssig oder we-nigstens strafl
os sein?, u: Menschengerechtes Strafrecht, Festschrift fr Albin
Eser zum 70. Geburtstag, Verlag C.H. Beck, Mnchen, 2005., str.
461-471. Roxinov prikaz sluaja Daschner, kao i moguih naina njegova
rjeavanja, uzeli smo kao temelj izlaganja o njemu u ovom radu. S
procesnopravnog stajalita navedeni je sluaj detaljno razradio
Saliger, Absolutes im Strafproze? ber das Folterverbot, seine
Verletzung und die Folgen seiner Verletzung, Zeits-chrift fr die
gesamte Strafrechtswissenschaft, vol. 116, br. 1/2004., str. 35-65.
U hrvatskoj literaturi vidi: Krapac, 2007., rubna biljeka 590, str.
401-404.
-
985
I. Bojani, Z. urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih
krenjem temeljnih ljudskih pravaHrvatski ljetopis za kazneno pravo
i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2/2008, str. 973-1003.
Njemake Europskom sudu za ljudska prava. Predmet tube bila je od
Dasch-nera nareena prijetnja muenjem, a njezin cilj obnavljanje
postupka protiv Gfgena, s obzirom na to da je sud, prema miljenju
tuitelja, u nedostatnoj mjeri uzeo u obzir ometanje strategije
njegove obrane. Europski sud za lju-dska prava 30. lipnja 2008.
odbio je Gfgenovu tubu. Sud je, dodue, izriito potvrdio da su prema
l. 3. Europske konvencije za zatitu ljudskih prava i te-meljnih
sloboda (zabrana muenja, neovjenog i poniavajueg postupanja)
Gfgenova prava povrijeena, iako prijetnja muenjem koja je ostvarena
pre-ma njemu nije muenje, nego samo neovjeno postupanje. Sud nije
utvrdio povredu prava na pravino postupanje iz l. 6. jer se osuda
temelji na kasnijem (slobodnom) priznanju tekog ubojstva na glavnoj
raspravi. Takoer je istak-nuo da svako ponaanje kojim se kri l. 3.
nije opravdano (nije iskljuena nje-gova protupravnost) ni za zatitu
ivota jednog jedinog ovjeka, ni u sluaju krajnje nude u kojoj se
nalazi cijela drava, ime je, nadalje, kao prikladno sredstvo za
rasvjetljavanje zloina iskljueno i spaavajue muenje. Sud je
objasnio da je Gfgenu, na temelju izriitog priznanja povrede
njegovih ljudskih prava od strane njemakog suda i osude Daschnera i
Ennigkeita, pruena zadovoljtina u dostatnoj mjeri. Prikazano
injenino stanje izazvalo je raspravu o vie pitanja: je li
Daschnerovo ponaanje bilo doputeno ili za-branjeno, treba li on
zbog toga biti kanjen te smiju li se iskazi osumnjienika
pribavljeni prijetnjom muenjem iskoristiti za dokazivanje njegove
krivnje.
4.3. Primjenjivi propisi u sluaju Daschner
Njemaki Zakon o kaznenom postupku u 136a zabranjuje utjecaj na
volju okrivljenika zlostavljanjem te zabranjuje i prijetnju
nedoputenim mje-rama takve vrste. Iskaz pribavljen na takav nain ne
moe se ocjenjivati, pa ak i ako je okrivljenik na takvo
ocjenjivanje naknadno pristao. Takvo proce-sno ureenje temelji se
na njemakom Ustavu i meunarodnim dokumentima. l. 104. st. 1. re. 1.
Ustava glasi: Uhiene osobe ne smiju se ni psihiki ni tjelesno
zlostavljati. Europska konvencija o zatiti ljudskih prava i
temeljnih sloboda, koja u Njemakoj ima zakonsku snagu, u 3.
propisuje da nitko ne smije biti podvrgnut muenju, a 15. st. 2.
izriito zabranjuje svako sta-vljanje izvan snage 3. Takve ideje
izraene su i u fundamentalnom naelu njemakog Ustava, sadranom u l.
1. st. 1. re. 1.: Ljudsko dostojanstvo je nepovredivo. Poemo li od
navednih propisa kao temelja rjeavanja pro-blema, Daschner je u
konkretnom sluaju, zahvaljujui ocjeni suda da je in-tenzitet napada
na oteenika blii neovjenom postupanju nego muenju te brojnim
ublaavajuim okolnostima, osuen za navoenje podreenoga na poinjenje
kaznenog djela obine prisile, iako bi prikladnija pravna kvalifi
ka-cija bila navoenje na iznudu iskaza iz 343. KZ-a. Prema 136a
njemakog
-
986
I. Bojani, Z. urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih
krenjem temeljnih ljudskih pravaHrvatski ljetopis za kazneno pravo
i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2/2008, str. 973-1003.
ZKP-a, iznueni iskaz nije se mogao uporabiti za dokazivanje
otmice i tekog ubojstva. Budui da je Dashner postupio na opisani
nain kako bi spasio lju-dski ivot, postavilo se pitanje moe li se
njegova osuda smatrati primjere-nim rjeenjem. Veina kaznenopravnih
teoretiara koji su se izjasnili o ovom sluaju branili su bezuvjetnu
zabranu muenja, a pojedini su ipak otvorili pi-tanje treba li u
ekstremnim iznimnim situacijama odstupiti od takve zabrane.
4.4. Razlozi opravdanja prijetnje muenjem u iznimnim situacijama
i bezuvjetna nepovredivost ljudskog dostojanstva
Neki autori iz podruja javnog prava stali su na stajalite da je
Daschner imao pravo na takvo ponaanje.34 Sam Daschner i njegovi
branitelji pozivali su se na to da zabrana muenja vrijedi samo za
kazneni progon, ali ne i za otklanjanje opasnosti. Drava je duna
otklanjati nepravo od svojih graana, a u okviru toga za odgovor na
pitanje gdje je dijete? smije se uporabiti i prijetnja muenjem.
Takvo stajalite ipak nije uvjerljivo jer se kazneni pro-gon i
otklanjanje opasnosti u danoj situaciji ne mogu razdvojiti. Time to
bi priznao gdje je mjesto na kojem je skriveno dijete, okrivljenik
bi morao sam sebe raskrinkati kao ubojicu i isporuiti odluujui
dokaz protiv sebe. Prijetnjom muenjem od njega je iznueno
samooptuivanje (dokazivanje vlastite krivnje), a upravo se ono eli
sprijeiti odgovarajuim zabranjujuim propisima. Osim toga, zabranu
muenja nije ispravno ograniavati na mjere kaznenog progona, jer
ustavne odredbe, kao i mnogi meunarodni dokumenti, zabranjuju
muenje bezuvjetno i ne ine nikakve iznimke za sluajeve otk-lanjanja
opasnosti. Takva bi se iznimka, bez obzira na to gdje bila
propisa-na, protivila ustavnopravnoj dunosti potovanja ljudskog
dostojanstva, jer muenje i prijetnja muenjem neprijeporno povreuju
ljudsko dostojanstvo. Zbog toga bi takvo doputenje, kad bi i
postojalo, bilo nitavo. Opravdavanje muenja radi zatite ivota mogue
je i s argumentacijom koja se oslanja na okolnost da policija, kad
nema drugog sredstva na raspolaganju za spaavanje ljudi od
smrtonosne prijetnje, smije ustrijeliti napadaa, kao to je to
doputeno i privatnoj osobi kroz propise o nunoj obrani i nunoj
pomoi. Doputenost takvog tzv. fi nalnog spaavajueg hitca koristi se
za analogiju s iznudom iskaza radi spaavanja ivota. Analogija ipak
nije odriva jer, kao to je ve reeno, mnogi propisi izriito
iskljuuju iznimke od zabrane muenja, ak i u situacijama nude.
Radnja napadnutoga ili nunog pomagaa kod nune obrane upravljena je
prema radnjama napadaa kojima se ugroavajuju prav-
34 U tom smjeru, i prije sluaja Daschner, izjasnio se npr.
Brugger, May Government Ever Use Torture? Two Responses From German
Law, 48 American Journal of Comparative Law (2000), str.
661-678.
-
987
I. Bojani, Z. urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih
krenjem temeljnih ljudskih pravaHrvatski ljetopis za kazneno pravo
i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2/2008, str. 973-1003.
na dobra i od kojih se u prijeko potrebnoj mjeri smije tititi
sebe ili drugoga. Muenjem se, naprotiv, nanose rtvi tjelesne patnje
radi iznuivanja iskaza; takva radnja ne predstavlja samo povredu
tjelesne cjelovitosti nego se u njoj oituje i povreivanje ljudskog
dostojanstva koje nadilazi puku obranu od napada i opravdava
kategorinu zabranu muenja. Ovdje, dakako, valja ostati kod uvodnog
primjera u kojem je i sama prijetnja muenjem bila dostatna da se
poinitelj ponuka na iskaz. Ni takva situacija ne daje temelja za
drukiju pravnu ocjenu. Budui da drava zabranjuje muenje, ona ne
smije ni prije-titi zabranjenim; ve se i samom prijetnjom razvija
ono psihiko djelovanje koje povreuje osobnu autonomiju, a time i
ljudsko dostojanstvo rtve. ak i neovisno o tome, i sa stajalita
rasvjetljavanja injeninog stanja nema smisla zabraniti muenje, a
dopustiti prijetnju njime.
U sluaju Daschner valja raspraviti i kaznenopravne razloge
iskljuenja protupravnosti koji bi eventualno mogli posluiti kao
legitimacija prijetnje muenjem. Mogue je pozivanje na opravdavajuu
krajnju nudu ili na nunu pomo. Prema 34. njemakog KZ-a, koji
regulira krajnju nudu kao razlog iskljuenja protupravnosti (tzv.
opravdavajua krajnja nuda), ne postupa pro-tupravno tko poini djelo
radi otklanjanja od sebe ili drugoga istodobne opa-snosti za ivot,
tijelo, slobodu, ast, imovinu ili neko drugo pravno dobro, koja se
nije mogla otkloniti na drugi nain, ako pri vaganju
suprotstavljenih inte-resa, a osobito angairanih pravnih dobara i
stupnja opasnosti koja im prijeti, zatieni interes bitno pretee nad
povrijeenim. To ipak vrijedi samo onda ako je poinjeno djelo bilo
prikladno sredstvo za otklanjanje opasnosti. S tim u vezi, za
iskljuenje protupravnosti morala bi se postaviti teza da je interes
zatite ivota rtve bitno vaniji od potovanja zabrane muenja. Moglo
bi se promisliti i o primjeni zakonske odredbe o nunoj pomoi. Prema
32. st. 2. njemakog KZ-a, radnja koja ispunjava bie kaznenog djela
nije protuprav-na ako je prijeko potrebna da bi se od drugoga odbio
istodoban protupravni napad. U ovom sluaju morala bi se utnja
okrivljenika promatrati kao na-pad na rtvu neinjenjem a prijetnja
muenjem kao prijeko potrebna obram-bena radnja protiv takvog
napada. Spomenuti su propisi ipak neprimjenjivi. Dvojbeno je ve
pitanje moe li se dravna vlast uope pozivati na razloge iskljuenja
protupravnosti, jer mnogi zagovaraju stajalite da kaznenopravni
razlozi iskljuenja protupravnosti vae samo za graane, dok se
policija smije oslanjati iskljuivo na posebne policijskopravne
ovlasti. Kad bi se u Dasch-nerovu sluaju zastupalo i drukije
miljenje i kada bismo i policiji dopustili pozivanje na
opravdavajuu krajnju nudu i nunu pomo, navedeni propisi ne bi
doveli do iskljuenja protupravnosti. Neprimjenjivost odredbe o
krajnjoj nudi proizlazi iz zakonskog uvjeta da iskljuenje
protupravnosti kroz vaganje interesa vrijedi samo ako je poinjeno
djelo prikladno sredstvo za otklanjanje opasnosti. Povreivanje
ljudskog dostojanstva nije prikladno sredstvo u smi-slu zakonske
odredbe o opravdavajuoj krajnjoj nudi. Neosporno je takoer
-
988
I. Bojani, Z. urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih
krenjem temeljnih ljudskih pravaHrvatski ljetopis za kazneno pravo
i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2/2008, str. 973-1003.
da muenje predstavlja povredu ljudskog dostojanstva, jer se rtva
muenja ne tretira kao osoba, nego je upravljenost radnje muenja
prema postignuu priz-nanja ini pukim objektom. Ljudsko dostojanstvo
je bezuvjetno nepovredivo i ne moe se vagati s drugim interesima.
Nita drugo ne moe se rei ni kad je u pitanju primjena zakonske
odredbe o nunoj pomoi, jer prema 32. KZ-a ne postupa protupravno
samo onaj tko poini djelo koje je nunom obranom doputeno.
Povreivanje ljudskog dostojanstva ne moe biti doputeno u smislu
odredbe o nunoj obrani. Klauzulom doputenosti
(Gebotenheitsklau-sel) njemaki je zakonodavac elio ograniiti pravo
na nunu obranu iz so-cijalno-etikih razloga, a najviim naelima
socijalne etike pripada potovanje ljudskog dostojanstva.35
Iz svega navedenog proizlazi da opravdanje policijske prijetnje
muenjem u konanici uvijek ne uspijeva zbog povrede ljudskog
dostojanstva, neovisno o tome iz koje se norme pokuava izvesti
iskljuenje protupravnosti. Moe li se, meutim, problem povrede
ljudskog dostojanstva prevladati tako da se i u po-licijskom
odricanju od muenja ili prijetnje muenjem vidi povreda ljudskog
dostojanstva, koja u Daschnerovu sluaju ili slinim sluajevima nije
upra-vljena protiv ljudskog dostojanstva poinitelja, nego protiv
ljudskog dostojan-stva rtve, jer drava u takvom sluaju nije uinila
sve to je za spaavanje rtve bilo mogue. Ako se u tome vidi
omalovaavanje ljudskog dostojanstva rtve, povreda ljudskog
dostojanstva je neizbjena, neovisno o tome radi li se o poinitelju
ili rtvi. U takvom neizbjenom konfl iktu ljudskih dostojan-stava
preporuuje se davanje prednosti ljudskom dostojanstvu rtve. Takvu
argumentaciju zagovara vie njemakih autora, a i sam se Daschner
pozivao na nju kad je govorio o dunosti drave na otklanjanje
neprava od graana. Iako zvui primamljivo, ipak se ne ini ispravnom.
Otmiar neprijeporno povreuje ljudsko dostojanstvo rtve, kao to to
ine mnogi poinitelji kazne-nih djela, ali to ne legitimira dravu u
njezinim zahvatima u ljudsko dostojan-stvo poinitelja jer se
njezina moralna nadmo nad poiniteljem kaznenog djela sastoji upravo
u tome da se ona ne slui istim metodama kao i on. Ako je dravi
zabranjena svaka povreda ljudskog dostojanstva, ukljuujui i muenje,
onda je logino zakljuiti da i proputanje mjera muenja s njezine
strane ne predstavlja povredu ljudskog dostojanstva. Drava je
obvezana tititi ivot i ljudsko dostojanstvo graana koliko god je
mogue, ali takva zatita uvijek mora ostati u granicama koje su
postavljene za postupanje pravne drave. Pri odreivanju tih granica,
zabrana muenja pozicionirana je na najviem mje-stu. Dunost pomoi
drave prestaje u trenutku kad se ona moe ispuniti samo pod cijenu
odustajanja od pravne drave. Ne zabrani li se muenje radi otk-
35 Usp. Roxin, Strafrecht, Allgemeiner Teil, Band I, Grundlagen,
Der Aufbau der Verbre-chenslehre, 4., vollstndig neu bearbeitete
Aufl age, Verlag C.H. Beck, Mnchen, 2006., rubna biljeka 106, str.
707.
-
989
I. Bojani, Z. urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih
krenjem temeljnih ljudskih pravaHrvatski ljetopis za kazneno pravo
i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2/2008, str. 973-1003.
lanjanja opasnosti od samog poetka, ukljuujui i prijetnju
muenjem (manji intenzitet napada na zatieno pravno dobro), teko je
odrediti granice koje bi mogle sprijeiti irenje takve prakse. To ne
vrijedi samo za sluajeve prijetnje muenjem radi pribavljanja
priznanja poinjenja tekog ubojstva kao u ovdje razmatranom sluaju,
ve i za sve sluajeve tekog kriminaliteta (prije svega organiziranog
kriminala i terorizma) u kojima je sigurnost drutva u prvom planu.
Opravdanjem postupanja tijela dravne vlasti u frankfurtskom sluaju
(kao kolskog primjera) brzo bismo doli do drave muiteljice
(Folterstaat) i povratka u neovjenost. Povijesno iskustvo nas ui da
bi muenje, bilo ono doputeno i samo iznimno zbog otklanjanja
opasnosti, pogaalo mnogo vie nedunih i ne bi rezultiralo s manje
pogrenih presuda.
4.5. Prijetnja muenjem i ispriavajui razlozi
Osim iskljuenja protupravnosti, u vezi s prijetnjom muenjem
otmiaru koji odbija otkriti mjesto na kojem dri oteto dijete koje
je u ivotnoj opasno-sti, valja raspraviti pitanje njegove krivnje
ili postojanja tzv. ispriavajuih razloga. Daschner se teko moe
pozivati na zabludu o protupravnosti jer je ona ovdje bila lako
otklonjiva: ve bi telefonski poziv glavnom dravnom odvjetniku bio
dostatan. Zanimljiva je ideja o izvanzakonskoj ispriavajuoj
krajnjoj nudi (ili izvanzakonskoj krajnjoj nudi koja iskljuuje
kaznenu odgo-vornost), jer bi se mogla zagovarati teza da u
iznimnim graninim sluajevima apsolutna zabrana muenja mora biti
sauvana, ali da kanjavanje poinitelja (spasitelja) koji je prekrio
takvu zabranu moe biti besmisleno. S tim u vezi nerijetko su
raspravljane ticking time bomb situacije, tj. sluajevi u kojima
policija uhiuje postavljaa bombe, ali on ne eli odati mjesto gdje
je bom-ba postavljena, unato tome to prijeti njezina eksplozija i
to su ugroene tisue ljudi. Prekitelj apsolutne zabrane muenja koji
bi takvu metodu priba-vljanja iskaza primijenio prema uhieniku radi
dobivanja njegova priznanja i spaavanja brojnih nedunih ljudi mogao
bi se pozivati na to da je u konkret-nom sluaju postupao s
uvjerenjem da je njegovo postupanje odano zatiti najviih pravnih
dobara, da je odabrao jedini s visokim stupnjem vjerojatnosti
uspjean put spaavanja te da je rije o tako posebnoj situaciji koja
se teko moe ponoviti i da njezina ekskulpacija zbog toga nee
oslabiti generalno-preventivni uinak zabrane. Izvanzakonsko
iskljuenje kaznene odgovornosti u navedenim pretpostavkama ini se
ipak diskutabilnim, jer u sluajevima u kojima se radi o
fundamentalnim normama kao to je zabrana muenja zakon u odreivanju
granica izmeu prava i neprava mora ostati vrst i nesavitljiv. Kad
je rije o pitanju mora li poinitelj u socijalno-etiki graninim
sluajevima biti kanjen, pravda ipak ne bi trebala imati srce od
kamena, ve bi mogla pokazati blagost kao to to obino ini u
situacijama nude i konfl iktnim si-
-
990
I. Bojani, Z. urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih
krenjem temeljnih ljudskih pravaHrvatski ljetopis za kazneno pravo
i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2/2008, str. 973-1003.
tuacijama. Roxin smatra da izvanzakonska ekskulpacija u sluaju
Daschner nije odriva. U sluaju otmiara koji je uhien pri
dogovorenoj predaji novca, ali koji taoca dri skrivenog, nije rije
o posebnom graninom sluaju, ve o sluaju koji u tom podruju nije
netipian. Od prijetnje muenjem nije se mogao oekivati ni poseban
uspjeh niti je ona bila jedino preostalo sredstvo spaavanja
djeakova ivota. Od poetka je, naime, bilo nevjerojatno da oteti
djeak moe preivjeti. Da je to bio sluaj, otmiar bi i bez prisile
morao imati vei interes za odavanje mjesta na kojem je djeak
skriven. Budui da mu je plan ionako propao, odavanjem skrovita samo
bi poboljao svoj poloaj jer bi izmakao kazni za dovreno, a moda i
za pokuano teko ubojstvo. Njego-vo protivljenje otkrivanju skrovita
bilo mu je jednako priznanju poinjenja ubojstva, koje je priznanje
elio sprijeiti. Ako takvu situaciju poinitelj nije mogao shvatiti,
to je malo vjerojatno jer je apsolvirao studij prava, policija ga
je morala upozoriti na njegov poloaj umjesto posezanja za muenjem.
S obzirom na navedeno, ne bi trebalo dovoditi u pitanje rjeenje da
se visokopo-zicionirani policijski sluebenik koji je naredio muenje
ne moe pozivati na izvanzakonsku ispriavajuu krajnju nudu, ali je
na njegovoj strani mnogo ublaavajuih okolnosti. Mora mu se dati za
pravo da je vjerovao da se naao u traginoj konfl iktnoj situaciji.
Promatrano iz njegove pozicije, u konkret-nom su sluaju bile
suprotstavljene dvije pravno najvie vrijednosti - ivot i ljudsko
dostojanstvo - od kojih je mogao sauvati samo jednu. U tako tekom
poloaju on je odabrao pogrean put, a pogreno je procijenio i
stvarno stanje stvari. Unato takvoj pogrenoj procjeni prava i
injeninog stanja, radilo se o motivaciji poinitelja koja je bila
usmjerena na spaavanje ivota i iznim-no napregnutom stanju u kojem
je morao donijeti odluku. Sve to upuuje na zakljuak da je ovdje
rije o manje tekom sluaju poinjenja inae tekih kaznenih djela,36 za
koja se propisuju blai kazneni okviri i omoguuje primje-na
minimalne kaznenopravne represije.
4.6. Neki procesnopravni prigovori iz sluaja Daschner
Na kraju valja jo istaknuti Roxinov komentar stajalita prema
kojemu se u sluaju Daschner moglo razmisliti i o obustavljanju
postupka protiv otmiara s obzirom na intenzitet krenja temeljnih
naela pravne drave od strane poli-cije. Na taj bi se nain, po
njemu, ipak otilo predaleko. Prema praksi Savez-nog suda i Saveznog
ustavnog suda, takvu mogunost valja potvrditi samo u ekstremnim
iznimnim sluajevima, a ovdje razmatrani sluaj to nije. Krenje se
dogodilo u ranijem stadiju istrage i ono je dolo do izraaja samo u
jed-
36 Usp. Roxin, 2005., str. 469-470.
-
991
I. Bojani, Z. urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih
krenjem temeljnih ljudskih pravaHrvatski ljetopis za kazneno pravo
i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2/2008, str. 973-1003.
nom pojedinanom iskazu koji se ne moe ocjenjivati (nije
uporabljiv). Takvo krenje samo po sebi ne inhibira cjelokupno
daljnje postupanje. Nedostatak je trebao biti otklonjen propisanom
poukom, a time bi i pravnodravno pro-cesuiranje ponovo bilo
uspostavljeno. U svakom sluaju, iznueni se iskaz ne moe
ocjenjivati, kao to se ne mogu ocjenjivati ni kasnija priznanja bez
prisile, ako osumnjienik nije izriito upozoren na neuporabljivost
njegovih prijanjih navoda. Budui da je takva kvalifi cirana pouka
pri sljedeim ispitivanjima otmiara izostala, njegovi se navodi nisu
mogli ocjenjivati. Sud je ipak odluio da se zbog iskaza optuenika
poznata dokazna sredstva (prije svega pronalaenje mrtvog djeteta i
rezultati obdukcije) smiju iskoristiti za dokazivanje njegove
krivnje. To je izvedeno na temelju vaganja teine zadi-ranja u
optuenikova prava i teine predbacivanog djela, koje je ovdje dovelo
do uporabljivosti dokaza. Takvo je vaganje upitno jer ovdje je rije
o povredi ljudskog dostojanstva, kod koje bi svako vaganje trebalo
biti uskraeno. Osim toga, ispravno bi bilo da se daljnje djelovanje
zabrane dokaza ne smije initi ovisnim o vaganju, nego se openito
mora potvrditi. Ako se iskaz okrivljenika ne smije iskoristiti kao
dokaz, a smije se kao dokaz uporabiti na temelju nje-gova iskaza
pronaeni le, onda je rije o zaobilaenju (izigravanju) propisa o
dokazima na kojima se ne moe temeljiti sudska odluka, jer bi se
iznueni iskaz na taj nain posredno ipak mogao uporabiti. Osuda
optuenika bila je mogua i bez procesnopravnih prigovora, jer je
bilo dostatno drugih dokaznih sredstava, ukljuujui i priznanje
djela nakon kvalifi cirane pouke.37
5. NEZAKONITI DOKAZI I RAZLOZI ISKLJUENJA PROTUPRAVNOSTI
5.1. Doputenost dokaza pribavljenih radnjom koja iskljuuje
protupravnost iz l. 10. st. 3. t. 1. Nacrta
Prema l. 10. st. 3. t. 1. Nacrta, ne smatraju se nezakonitim
dokazi pribav-ljeni povredom Ustavom, zakonom ili meunarodnim
pravom zajamenih prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i ast
te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog ivota, ako su takvi
dokazi pribavljeni radnjom za koju je prema kaznenom zakonu
iskljuena protupravnost. S obzirom na nain na koji je struktuiran
l. 10. Nacrta, postupanje suda pri traenju odgovora na pitanje koji
su to sluajevi na koje se uope moe primijeniti l. 10. st. 3. t. 1.
Nacrta predstavlja iznimno sloenu zadau. Sud bi, naime, najprije
morao utvrditi da odreeni nain pribavljanja dokaza (povreda
Ustavom, zakonom ili meunarodnim pravom zajamenih prava obrane,
prava na dostojanstvo,
37 Usp. Roxin, 2005., str. 471.
-
992
I. Bojani, Z. urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih
krenjem temeljnih ljudskih pravaHrvatski ljetopis za kazneno pravo
i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2/2008, str. 973-1003.
ugled i ast te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog
ivota) ispunjava bie odreenog kaznenog djela (nije dovoljna obina
povreda procesne nor-me), a nakon toga ispitati jesu li u
konkretnom sluaju ostvarene pretpostavke nekog kaznenim zakonom
propisanog razloga iskljuenja protupravnosti. Iz takvog postupanja
morali bi se istodobno iskljuiti sluajevi nezakonitih do-kaza na
kojima se sudske odluke, zbog naina njihova pribavljanja, sukladno
l. 10. st. 2. t. 1., 3. i 4. Nacrta, nikada ne smiju temeljiti
(dokazi pribavljeni krenjem Ustavom, zakonom ili meunarodnim pravom
propisane zabrane muenja, okrutnog ili neovjenog postupanja; dokazi
koji su pribavljeni po-vredom odredaba kaznenog postupka i koji su
kao takvi izriito predvieni Zakonom o kaznenom postupku te dokazi
za koje se saznalo iz takvih nezako-nitih dokaza), ali i oni dokazi
kod kojih je njihova naelna neuporabljivost relativizirana posebnom
odredbom l. 10. st. 3. t. 2. Nacrta, prema kojoj se, u postupku za
teke oblike kaznenih djela za koja se provodi redoviti kazneni
postupak, dokazi pribavljeni povredom prava obrane, prava na
dostojanstvo, ugled i ast te prava na nepovredivost osobnog i
obiteljskog ivota nee sma-trati nezakonitima ako je povreda prava s
obzirom na jakost i narav bitno manja od teine kaznenog djela.
to se tie naina pribavljanja dokaza, od odredaba posebnog dijela
Kazne-nog zakona (dalje u tekstu: KZ), sa stajalita praktine
vanosti, ovdje bi dola u obzir sljedea kaznena djela protiv slobode
i prava ovjeka i graanina: naruavanje nepovredivosti doma (l. 122.
KZ-a), protuzakonita pretraga (l. 123. KZ-a), povreda tajnosti
pisama i drugih poiljaka (l. 130. KZ-a) i neovlateno snimanje i
prislukivanje (l. 131. KZ-a). Iznuivanje iskaza (l.126. KZ-a) i
zlostavljanje u obavljanju slube ili javne ovlasti (l. 127. KZ-a)
valja iskljuiti jer se u takvim sluajevima radi o nezakonitim
dokazima iz l. 10. st. 2. t. 1. Nacrta. Glede razloga iskljuenja
protupravnosti propisa-nih kaznenim zakonom, relevantne su odredbe
o nunoj obrani (l. 29. KZ-a) i krajnjoj nudi kao razlogu iskljuenja
protupravnosti (l. 30. st. 1. KZ-a). Kad je rije o postupanju
organa vlasti, valja uzeti u obzir i zakonitu uporabu sredstava
prisile (l. 32. KZ-a). Vano je istaknuti da primjena l. 10. Nacrta
nije ograniena samo na postupanje tijela dravne vlasti u
pribavljanju doka-za (policije, dravnog odvjetnika ili istrani
suca) nego vrijedi i za privatne osobe. Pitanje je samo mogu li se
i u kojoj mjeri tijela dravne vlasti uope pozivati na ope razloge
iskljuenja protupravnosti (nunu obranu i krajnju nudu). Pravila
ponaanja tijela dravne vlasti u vezi s pribavljanjem dokaza poblie
su ureena posebnim zakonskim propisima (prije svega ZKP-om) i ako
se takva ponaanja ostvaruju u granicama propisanih ovlasti,
nadlenosti i formi, iskljuena je njihova protupravnost. Prekoraenja
takvih granica u pravilu dolaze pod udar KZ-a i tada se otvara
pitanje mogunosti pozivanja na nunu obranu (u pravilu na nunu pomo)
ili krajnju nudu koja iskljuuje protupravnost. Problemom mogunosti
pozivanja tijela dravne vlasti na
-
993
I. Bojani, Z. urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih
krenjem temeljnih ljudskih pravaHrvatski ljetopis za kazneno pravo
i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2/2008, str. 973-1003.
nunu obranu i krajnju nudu intenzivno se bavi njemaka
kaznenopravna dogmatika. Stoga u nastavku valja istaknuti njezina
temeljna stajalita u vezi s tim problemom.
5.2. Pravo pozivanja tijela dravne vlasti na nunu obranu
to se tie nune obrane, najvie pozornosti izazivaju tumaenja
poseb-nih propisa koji se odnose na ovlasti policije na uporabu
vatrenog oruja, koji s jedne strane sadravaju znaajna ogranienja
naspram ovlasti koje imaju privatne osobe kad postupaju u nunoj
obrani, a s druge strane isto-dobno pridravaju pravo pozivanja na
ope razloge iskljuenja protupravno-sti, ukljuujui i nunu obranu.
Kritika takvih propisa nerijetko se zapravo svodi na pitanje jesu
li policijske ovlasti preuske, dok mogunost pozivanja na nunu
obranu ini upitnim postojanje ograniavajuih propisa policijskih
zakona o uporabi vatrenog oruja. Rjeavanju problema pristupa se na
razliite naine, a mogua rjeenja, iako se u pravilu odnose na
ovlasti uporabe va-trenog oruja, treba shvatiti kao smjernice za
sve sluajeve u kojima se po-stupanje tijela dravne vlasti ocjenjuje
kao prekoraenje ovlasti, ukljuujui dakle i nedoputene radnje
pribavljanja dokaza. Tako, primjerice, neki autori smatraju da
odredbe o pridraju pozivanja na nunu obranu trebaju ostati bez
uinka i da postupanje policije mora ostati u reduciranim granicama
prava na obranu iz policijskih zakona. Iz toga jasno proizlazi da
privatne osobe, osobito kad je rije o zatiti ivota, imaju vee
ovlasti nego policija. Takvom se pri-stupu prigovara da u odreenim
situacijama moe oslabiti povjerenje graana u funkcioniranje pravnog
poretka jer se nemogunost uporabe vatrenog oruja (npr. pucanjem u
nogu ili ruku nenaoruanog izgrednika koji ini kanjivo djelo sa
zaprijeenom minimalnom kaznom manjom od jedne godine zatvora ili
novaanom kaznom) moe tumaiti kao odustajanje drave od ostvarivanja
njezine zatitne zadae. Osim toga, zakonom propisana mogunost
pridraja prava na nunu obranu ne moe se tretirati kao nepostojea. S
obzirom na takve prigovore, zagovara se i kompromisno rjeenje prema
kojemu pridraj prava na nunu obranu treba ograniiti samo na pravo
samozatite policajaca (nuna obrana u uem smislu), ali ne i na nunu
pomo. I takav pristup nema uporita u posebnim propisima o pridraju
prava na nunu obranu. Postoji i miljenje da bi postupanje policije
koje nadilazi ovlasti iz policijskih pro-pisa o uporabi vatrenog
oruja, ali ipak ostaje u granicama ope odredbe o nunoj pomoi iz 32.
st. 2. njemakog KZ-a, trebalo biti opravdano, dok bi zbog radnji
kojima se kre posebni policijski propisi poinitelj odgovarao
stegovno. Takvo rjeenje problema u skladu je s naelom jedinstva
pravnog poretka kod razloga iskljuenja protupravnosti prema kojem
je mogue da se odreeno ponaanje sa stajalita kaznenog prava
tolerira, ali se ne odobra-va sa stajalita policijskog ili
slubenikog prava. Ono je ipak dvojbeno jer
-
994
I. Bojani, Z. urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih
krenjem temeljnih ljudskih pravaHrvatski ljetopis za kazneno pravo
i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2/2008, str. 973-1003.
utjecaj policijskopravnih zabrana, kao i mogunost stegovnog
kanjavanja, ve u dostatnoj mjeri ometaju uporabu pridraja pozivanja
na nunu obranu. U njemakoj kaznenopravnoj literaturi ipak je
prevladavajue miljenje da se i tijela dravne vlasti mogu pozivati
na opu zakonsku odredbu o nunoj obrani (osobito o nunoj pomoi) koja
dopunjuje sadraje propisane poseb-nim propisima. Vanost tih
posebnih propisa ne oituje se u ograniavanju opih ovlasti, ve ih
treba promatrati kao prirune, konkretizirajue upute koje saimaju
ono to je prijeko potrebno i doputeno kod nune obrane u nor-malnom
sluaju. Uvaava se samo injenica da tijela dravne vlasti (u pravilu
policija) u usporedbi s privatnim osobama imaju vee mogunosti
(prije svega s obzirom na strunu osposobljenost i opremljenost) za
odbijanje protuprav-nih napada.38 Zbog toga je opravdano
zahtijevati od njih tedljivije postupanje prema napadaevim pravnim
dobrima, ali to ne iskljuuje mogunost da u pojedinanom sluaju
ponaanje koje nadilazi ovlasti iz posebnih propisa nije protupravno
u smislu opih odredbi o nunoj obrani.
5.3. Pravo pozivanja tijela dravne vlasti na krajnju nudu koja
iskljuuje protupravnost
Pitanje mogu li se tijela dravne vlasti pozivati na krajnju nudu
koja iskljuuje protupravnost ili su pak ograniena na posebna
ovlatenja takoer je prijeporno kao i mogunost njihova opravdanja
nunom obranom. Pro-tivnici mogunosti pozivanja na tu vrstu krajnje
nude strahuju od njezine zlouporabe i istiu nedostatnu odreenost
zakonske odredbe o opravdavajuoj krajnjoj nudi ( 34. njemakog KZ-a)
kao ovlaujue norme za zadiranje u tua prava od strane tijela
vlasti. Suprotno je stajalite da takvu argumenta-ciju valja
ozbiljno shvatiti, ali isto tako i prihvatiti mogunost pozivanja na
opravdavajuu krajnju nudu u rijetkim, nesvakidanjim i iznimnim
situacija-ma, koje zbog posebnosti instituta krajnje nude i nije
mogue konkretnije opisati u zakonskom tekstu. Pri tome se polazi od
toga da je zakonodavac u posebnim propisima, kao to su npr. propisi
o uhienju, oduzimanju pre-dmeta, pretrazi ili prislukivanju, ve
uzeo u obzir mogui konfl ikt izmeu javnog interesa za zadiranje u
tua prava i interesa za zatitom temeljnih lju-dskih prava (prije
svega privatnosti) te da se takvo vaganje interesa ne smije
obezvrijediti pozivanjem na opu odredbu o opravdavajuoj krajnjoj
nudi, pri emu bi se primijenili drukiji kriteriji. Stoga se o
primjeni 34. KZ-a treba razmiljati samo u onim situacijama gdje
zakonodavac odreeni konfl ikt interesa nije predvidio. Tako bi,
primjerice, bilo doputeno putanje na slo-bodu pritvorenika iznueno
prijetnjom ubojstva rtve otmice. Zatita ivota rtve otmice bitno je
znaajniji interes od putanja na slobodu pritvorenika
38 Usp. Roxin, 2006., rubne biljeke 113-115, str. 711-712.
-
995
I. Bojani, Z. urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih
krenjem temeljnih ljudskih pravaHrvatski ljetopis za kazneno pravo
i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2/2008, str. 973-1003.
izvan zakonskih uvjeta, pa ak i u sluaju osumnjienih za teka
kaznena djela. Takvu mogunost iznimno doputaju i protivnici ideje o
pozivanju tijela dravne vlasti na opravdavajuu krajnju nudu.39
Pozivanje na naelo pretenijeg interesa kojim se objanjava krajnja
nuda koja iskljuuje protu-pravnost posebno je dolo do izraaja u
poznatom sluaju otmice Hansa-Mar-tina Schleyera iz njemake sudske
prakse. U povodu njegove otmice, istrani sudac njemakog Saveznog
suda naredio je prema 148. njemakog ZKP-a ogranienje posjeta zbog
opasnosti od teroristikih napada pritvorenim pri-padnicima grupe
Baader-Meinhoff i od takvog ogranienja izuzeo je posje-te
branitelja. Protiv takve iznimke alio se glavni savezni dravni
odvjetnik. Pozivajui se na opu pravnu ideju sadranu u 34. KZ-a,
prema kojoj se mora prihvatiti povreda odreenog prava ako se njome
moe spasiti vie prav-no dobro, Savezni je sud uvaio albu i istaknuo
da je u iznimnim situacijama, na temelju vaganja angairanih pravnih
dobara, doputena i povreda prava obrane, u ovom sluaju prava
pritvorenih okrivljenika na slobodnu pisanu i usmenu komunikaciju s
njihovih braniteljem (BGHSt 27, 260-266). Ovdje se, dakle, radi o
povredi procesnog prava (koja ne predstavlja kazneno djelo) radi
sprjeavanja opasnosti za vie pravno dobro (ivot otete rtve), jer je
pre-ma navodima alitelja samo prekid svake komunikacije izmeu
pritvorenika i otmiara (ukljuujui i komunikaciju preko branitelja)
mogao sprijeiti po-maganje otmiarima davanjem informacija u sluaju
Schleyer ili sudjelovanje pritvorenika u poinjenju teroristikih
napada.40
Prethodno prikazana stajalita iz njemake kaznenopravne dogmatike
i su-dske prakse prihvatljiva su i kao smjernice i za hrvatsko
kazneno pravo u kojem se spomenuti problemi do sada nisu poblie
raspravljali. Kad je rije o pravu na nunu obranu, treba uzeti u
obzir injenicu da je ono ve u znaajnoj mjeri ogranieno odgovarajuim
odredbama Zakona o policiji (prije svega o uporabi sredstava
prisile). Pozivanje na krajnju nudu koja iskljuuje protupravnost u
pravilu treba iskljuiti, ako je iskljuenje protupravnosti ureeno
posebnim pro-pisom. Tako npr. policija nema pravo na nadzor i
tehniko snimanje telefonskih razgovora izvan uvjeta propisanih u l.
180. st. 1. t. 1. ZKP-a.41 Odstupanja su mogua samo ako se radi o
otklanjanju izvanredne opasnosti koju zakonoda-vac nije imao u vidu
kad je propisivao ovlasti policije.42
39 Ibidem, rubna biljeka 104, str. 774.40 Usp. Roxin,
Hchstrichterliche Rechtsprechung zum Allgemeinen Teil des
Strafrechts,
100 Entscheidungen fr Studium und Examen, C.H. Becksche
Verlagsbuchandlung, Mnchen, 1998., str. 36-37 i 171 (primjer br.
27, Kontaktsperre-Fall).
41 V. recentnu odluku Ustavnog suda o zakonitosti posebnih
izvidnih mjera U-III/ 857/2008.
42 Usp. Novoselec, Opi dio kaznenog prava, Zagreb, 2007., str.
210. Kao primjer takve iznimne situacije, slino navedenim
primjerima iz njemake sudske prakse, navodi se sluaj ukidanja
pritvora i putanja pritvorenika na slobodu, izvan zakonom
propisanih uvjeta, ako je to jedini nain spaavanja ivota
talaca.
-
996
I. Bojani, Z. urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih
krenjem temeljnih ljudskih pravaHrvatski ljetopis za kazneno pravo
i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2/2008, str. 973-1003.
6. NEZAKONITI DOKAZI I NAELO RAZMJERNOSTI
Nacrt je u odredbi l. 10. st. 3. t. 2. nastavio tendenciju
normativizacije pravila o zakonitosti dokaza propisujui sadraj
naela razmjernosti pri ocjeni zakonitosti dokaza. Naime, iako bi se
na prvu ruku moglo zakljuiti da Na-crt prijedloga ZKP-a iz 2008.
predstavlja znaajnu promjenu reima ocjene zakonitosti dokaza u
kaznenom postupku, vidjet emo da se izmjena sastoji u postavljanju
sudovima zakonskog kriterija za ocjenu zakonitosti dokaza koji se
utvruju ex iudicio, dok reim nezakonitih dokaza ex lege odredbom l.
10. nije promijenjen. Radi jasnijeg uoavanja promjena ukratko se
izlae ureenje nezakonitih dokaza prema ZKP-a iz 1993. i pozitivnom
ZKP-u iz 1997.
6.1. Nezakoniti dokazi prema ZKP-u iz 1993. i ZKP-u iz 1997.
Do ZKP-a iz 1997. godine nezakoniti dokazi, odnosno prema
tadanjoj terminologiji nevaljani dokazi,43 bili su izriito
propisani Zakonom, imali su ekskluzijski uinak (l. 78., l. 259. st.
4., l. 269. st. 3., 323. st. 3., 360. st. 5. ZKP-a iz 1993.)44 te
su predstavljali apsolutno bitnu povredu samo ako se presuda na
njima temeljila te ako je bilo oito da s obzirom na druge dokaze ne
bi bila donesena ista presuda (l. 354. st. 1. t. 8. ZKP iz 1993.).
Osim ne-zakonitih dokaza propisanih ex lege, dugostupanjski sudovi
mogli su u povo-du albe utvrditi da je dokaz pribavljen povredom
prava obrane, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na
zakonito i pravilno donoenje presude te ukinuti presudu zbog
relativno bitne povrede odredaba kaznenog postupka (l. 354. st. 2.
ZKP-a iz 1993). Dakle, prvostupanjski sudovi bili su ovlateni
izdvajati samo one iskaze okrivljenika, svjedoka ili vjetaka za
koje je zakon izriito propisao da se na njima ne moe temeljiti
sudska odluka. Uz izuzetak ovlasti albenih sudova da odluuju o
povredi prava obrane, nezakoniti dokazi bili su za sudove procesne
povrede odreenih odredaba ZKP-a, dok je procjena koja povreda
temeljnih ljudskih prava i koje teine predstavlja nezakoniti dokaz
bila preputena u cijelosti zakonodavcu.45
Koncept zatite temeljnih ljudskih prava, naela pravinog postupka
i za-brane temeljenja presuda na nezakonitim dokazima javio se u
nas prvi put u ZKP-u iz 1997. godine. Bila je to posljedica
konstitucionalizacije dokaznih zabrana u odredbi l. 29. st. 2.
Ustava RH prema kojoj dokazi pribavljeni na
43 V. Bayer, Vladimir (1995) Kazneno procesno pravo odabrana
poglavlja, Zagreb: Mi-nistarstvo unutarnjih poslova Republike
Hrvatske, 252-257.
44 NN br. 34/93.45 Uz iznimku drugostupanjskih sudova koji su
procjenjivali postojanje povrede prava
obrane kao relativno bitnu povredu.
-
997
I. Bojani, Z. urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih
krenjem temeljnih ljudskih pravaHrvatski ljetopis za kazneno pravo
i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2/2008, str. 973-1003.
nezakonit nain ne mogu se uporabiti u sudskom postupku. Prvi put
je u l. 9. st. 2. ZKP-a normiran pojam nezakonitih dokaza iz
aspekta zatite ljudskih prava. Naime, ZKP iz 1997. podijelio je
nezakonite dokaze na tri grupe: 1. dokazi koji su nastali krenjem
temeljnih ljudskih prava i prava obrane; 2. dokazi pribavljeni
procesnom povredom na kojima se prema izriitoj odredbi ZKP-a ne moe
temeljiti presuda; 3. dokazi koji proizlaze iz drugih nezakoni-tih
dokaza. Dok je druga grupa obuhvaala otprije poznate nezakonite
dokaze ex lege pribavljene povredama odredaba kaznenog postupka
koje su izriito predviene ZKP-om, prva i trea grupa bili su posve
nove vrste nezakonitih dokaza. U prvoj grupi nalazili su se dokazi
koji su pribavljeni krenjem Usta-vom, zakonom ili meunarodnim
pravom zajamenih prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i ast
te prava na nepovredivost osobnog ili obiteljskog ivota. Ti su
dokazi mogli postati neuporabljivi ex judicio, to znai da je sud u
konkretnom sluaju morao utvrditi da je pojedini dokaz pribavljen
krenjem navedenih temeljnih ljudskih prava i prava obrane. Treu
grupu ine dokazi za koje se saznalo iz drugih nezakonitih dokaza, i
to bez obzira je li prilikom njihova pribavljanja potovana
propisana procedura ili ne. Zakonske odredbe o neuporabljivosti
dokaza koji su proizali iz nezakonitih dokaza legislativ-no su
provele doktrinu plodova otrovne voke (fruit of the poisonous tree
doctrine).46 Zakon je i ojaao procesni uinak nezakonitih dokaza
otklanjai ugraeni relativitet47 povrede izostavljanjem negativnog
uvjeta njezina na-stanka koji je glasio da povreda postoji osim ako
je, s obzirom na druge dokaze, oito da bi i bez tog dokaza bila
donesena ista presuda i tako je sankcionirao upotrebu nezakonitih
dokaza kao apsolutno bitnu povredu pro-cesnog prava.
6.2. Ocjena zakonitosti dokaza ex judicio
Posebna vanost novog reima ocjene zakonitosti dokaza bila je u
uvoenju nezakonitih dokaza ex judicio odnosno davanje sudovima
ovlasti da proire pojam nezakonitih dokaza i na sluajeve koji nisu
izriito propisani zako-nom. Ta ovlast sudova odnosila se na tri
grupe prava: prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i ast te
prava na nepovredivost osobnog ili obiteljskog ivota. Njezin je
uinak trebala boto bolja zatita ljudskih prava. Njezin je
46 Doktrina je nastala u anglo-amerikom pravu a odreuje da nisu
nezakoniti samo dokazi koji su pribavljeni na zakonom nedoputeni
nain, ve i oni za koje se iz njih saznalo, tzv. izvedeni,
derivativni dokazi (the tainted evidence). V. Krapac, D. (1995)
Engleski kazneni po-stupak, Zagreb: Pravni fakultet u Zagrebu,
87.
47 Krapac D. (1989) Osnovna prava ovjeka i graanina i naela
krivinog postupka, Zbor-nik PFZ, vol. 39., br. 5-6, 845.
-
998
I. Bojani, Z. urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih
krenjem temeljnih ljudskih pravaHrvatski ljetopis za kazneno pravo
i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2/2008, str. 973-1003.
uinak dakako bio ogranien samo na one povrede tih prava koje ve
zakon nije izriito propisao kao nezakonite dokaze. Sucima nije bilo
doputeno da otklone uinak nezakonitosti dokaza koji je pribavljen
povredom prava obrane a koji je ZKP izriito predviao kao nezakonit
dokaz. U sluaju preklapanja prednost je imala druga grupa
nezakonitih dokaza iz l. 9. st. 2. ZKP-a.
Nakon deset godina primjene tog zakona analiza sudske prakse
pokazuje da su se sudovi mahom koristili tom ovlau da bi utvrdili
da odreene procesne povrede ne predstavljaju nezakonit dokaz te su
u velikoj veini odluka odbijali zahtjeve za izdvajanjem rezultata
radnji kod kojih povreda ZKP-a predstavlja navodnu povredu prava na
obranu, dostojanstvo i privatnost, ali ekskluzijsko pravilo nije
bilo izriito propisano zakonom.48 Isto tako se moe zakljuiti da
sudska praksa nije razvila posebne kriterije za ocjenu zakonitosti
dokaza u sluajevima gdje ga nije postavio zakonodavac.49 Sigurno je
da je razlog tome i okolnost to zakonski propisi vrlo detaljno
propisuju sluajeve nezakonitih do-kaza odnosno sudska aktivnost
ocjene zakonitost dokaza visoko je normirana.
Stupanj zakonske ureenosti problematike nezakonitih dokaza u
korelaciji je sa stupnjem razvijenosti judikature o zakonitosti
dokaza. U pravnim pore-dcima s razraenom judikaturom o zakonitosti
dokaza, kao to je to primjerice Njemaka, zakonski propisi su
oskudni i naelne su prirode. U pravnim pore-dcima poput Hrvatske, u
kojima sudska praksa nije razvila posebne kriterije za ocjenu
zakonitosti dokaza, propisi o nezakonitosti dokaza vrlo su brojni.
Naravno, zakljuak vrijedi i vice versa tvrdnjom da zbog detaljnog
zakonskog ureenja zakonitosti svakog pojedinog dokaza sudovi nisu
nali potrebnim razvijati vlastite kriterije ocjene zakonitosti.
6.3. Sustav nezakonitih dokaza prema Nacrtu
Analiza lanka 10. Nacrta pokazuje nam dvije novine u sustavu
nezako-nitih dokaza u nas. Prvo, nastala je nova kategorizacija u
sustavu nezakonitih dokaza. Drugo, uveden je zakonski kriterij
sudovima za ocjenu zakonitosti dokaza kojima se kre odreena ljudska
prava. Nezakoniti dokazi mogu se podijeliti na etiri kategorije s
obzirom na njihov izvor i pravnu snagu:
a) Prva kategorija (l. 10. st. 2. to. 1. Nacrta) se odnosi na
dokaze pribav-ljene muenjem, okrutnim ili neovjenim postupanjem
koji predstavljaju apsolutnu dokaznu zabranu kao meunarodnopravnu
obvezu proizalu iz naj-
48 Primjerice sve osim jedne od 24 sudske odluke svrstane pod
sudsku praksu uz l. 9. st. 2. kao dokazi koji ne spadaju u pojam
nezakonitog dokaza glase da se ne radi o nezakonitom do-kazu i da
se izdvajanje odbija. V. Krapac, Davor (2008) Zakon o kaznenom
postupku, Zagreb: Narodne novine, str. 82-91.
49 V. Krapac, 2007., 384.
-
999
I. Bojani, Z. urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih
krenjem temeljnih ljudskih pravaHrvatski ljetopis za kazneno pravo
i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2/2008, str. 973-1003.
novije judikature Europskog suda kao i iz Konvencije UN o
zabrani muenja. Zabrana muenja ima poseban meunarodnopravni status
pa je opravdano da ju je zakonodavac kao apsolutni imperativ u
zatiti ljudskih prava posebno normativno izdvojio.
b) Drugu kategoriju kategoriju (l. 10. st. 2. t. 3. Nacrta)
predstavljaju dokazi pribavljeni krenjem procesnih pravila ZKP-a
koji su izriito propi-sani Zakonom. Rije je o dokazima kod kojih
zakonodavac ima diskreciju odluivanja hoe li zbog povrede odreenog
temeljnog prava zajamenog procesnom formom propisati ekskluzijsko
pravilo. Zakonodavac odluku do-nosi prema naelu razmjernosti vaui
interes zatite odreenog temeljnog prava pojedinca te interes javnog
progona i kanjavanja poinitelja kaznenih djela. Jedino pravo koje
nije u ovlasti ustavodavca pa ni zakonodavca jest zabrana muenja,
okrutnog i neovjenog postupanja. U Nacrtu je zadran detaljan
pristup normiranju nezakonitih dokaza u kaznenom postupku te je
krenje velikog broja temeljnih prava, ukljuujui prava obrane, prava
na do-stojanstvo i prava na privatnost, sankcionirano ekskluzijskim
pravilom. Riej je o apsolutno bitnim povredama kod kojih sudovi
nemaju ovlast procjene, ve im ustanove da je procesna povreda
poinjena, duni su izdvojiti dokaz odnosno ukinuti presudu koja se
temeljila na takvom dokazu.
c) Treu kategoriju (l. 10. st. 2. t. 3. u vezi sa st. 3. t. 2.
Nacrta) predstavljaju dokazne zabrane zbog krenja temeljnih prava
zajamenih meunarodnim pravom, ustavom i zakonom koje nemaju
apsolutni karakter, a ocjena njihove zakonitosti preputena je
sudovima. Rije je o dokazima nastalim povredom prava obrane, prava
na dostojanstvo, ugled i ast, te prava na nepovredivost osobnog i
obiteljskog ivota kojih nezakonitost nije izriito propisana
zako-nom, ve se kao i prema postojeem ZKP-u utvruje ex judicio
sukladno naelu razmjernosti ili je nezakonitost iskljuena zbog
protupravnosti.50 No-vina koju je za ovu kategoriju dokaza uveo
Nacrt jest propisivanje kriterija na temelju kojih e suci
procjenjivati zakonitost dokaza kojim je prekreno neko od navedenih
prava.
Materijalnopravne pretpostavke koje je zakonodavac odredio kao
dobra koja sudac mora vagati pri ocjeni hoe li izdvojiti odreeni
dokaz ili ne jesu:
ca) S jedne strane mora se raditi o tekom obliku kaznenog djela
za koje se provodi redoviti kazneni postupak. Kod teih oblika
kaznenih djela jai je jav-ni interes kaznenog progona i kanjavanja
poinitelja. Zamjerka koja se moe staviti jest da se nasuprot
povredi jednog od temeljnih ljudskih prava stavlja tei oblik bilo
kojeg kaznenog djela za koje se vodi redoviti kazneni postupak, a
ne samo teih kaznenih djela ili djela zaprijeenih najteim
kaznama.
50 O toj odredbi detaljnije u poglavlju 5.
-
1000
I. Bojani, Z. urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih
krenjem temeljnih ljudskih pravaHrvatski ljetopis za kazneno pravo
i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2/2008, str. 973-1003.
cb) S druge strane procjenjuje se jaina povrede prava. Ona s
obzirom na jakost i narav mora biti bitno manja od teine kaznenog
djela. Taj kriterij specifi ra drugu stranu vage na kojoj se nalazi
povreda prava pojedinca. Istie se da povreda mora biti bitno manja
od teine kaznenog djela. Kaznena djela nisu odgovarajua mjerila za
postupanje drave, pa ni onda kad se regulira njezina protupravna
djelatnost. Povreda prava treba se vagati s javnim intere-som
kaznenog progona, a ne s povredom odnosno tetom koju je rtvi
nanijelo kazneno djelo.
cc) U pogledu vrste prava koja ne zahtijevaju apsolutno
ekskluzijsko pra-vilo Nacrt je preuzeo odredbe pozitivnog ZKP-a.
Iako se ne radi o novini, potrebno je upozoriti na upitnost
relativiziranja prava na dostojanstvo koje se u mnogim pravnim
poredcima smatra najviim ljudskim pravom koje ima apsolutni
karakter. To je sluaj, primjerice, i u Povelji ljudskih prava
Europske unije51 koja na elu piramide prava postavlja pravo na
ljudsko dostojanstvo (l. 1.) kao fundamentalno ljudsko pravo koje
je ugraeno i u mnogobrojna druga prava i mora se potovati u svakom
odnosu ili postupku tijela Unije ili drave. Osim toga, teko je
zamisliti situaciju u kojoj drava vrijea ljudsko dostojanstvo a da
se ne radi o neovjenom ili poniavajuem postupanju ili kazni
zabranjenoj l. 3. Europske konvencije. Za razliku od prava na
dostojan-stvo za koje bi trebalo uvesti apsolutno ekskluzijsko
pravilo, vaganje povreda prava obrane i prava na nepovredivost
osobnog i obiteljskog ivota radi ostva-renja uinkovitog kaznenog
postupka prihvaeno je u mnogim europskim pra-vnim sustavima.
Sve navedeno mora se ocijeniti iz aspekta da se odnosi samo na
one dokaze koje zakon izriito ne predvia kao nezakonite. S obzirom
na visok stupanj normiranosti zakonitih dokaza u ZKP-u, navedene e
se odredbe primjenjiva-ti u ogranienom opsegu. Stoga nisu
prihvatljive ocjene da su nove odredbe o zakonitosti dokaza
relativizirane naelom razmjernosti. Ono je i do sada postojalo u
domeni u kojoj nezakoniti dokazi nisu bili izriito zakonski
regu-lirani, ali zakon nije odreivao kriterije za primjenu tog
naela. Takoer treba jo jednom istaknuti da ova odredba nema
nikakvog utjecaja na apsolutne zakonske zabrane, ve djeluje
iskljuivo u podruju gdje one ne postoje.
Takoer je neprihvatljiva tvrdnja da uvoenje razmjernosti
prilikom ocjene zakonitosti dokaza relativizira ustavnu zabranu iz
l. 29. st. 3. Ustava prema kojoj se dokazi pribavljeni na nezakonit
nain ne mogu uporabiti u sudskom postupku. Nezakoniti dokazi su
dokazi kojima se kre odreene procesne for-me kojima se tite
temeljna ljudska prava, meutim svako krenje procesne forme ne moe
dovesti do iskljuenja dokaza iz postupka. To bi predstavljalo
drastino krenje naela razmjernosti osobito u sluaju kad bi zbog
manje pro-
51 OJ 2000 C 364, p. 1.
-
1001
I. Bojani, Z. urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih
krenjem temeljnih ljudskih pravaHrvatski ljetopis za kazneno pravo
i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2/2008, str. 973-1003.
cesne pogreke morala biti osloboena osoba koja je oigledno
kriva.52 Zbog toga je zakonodavac vaganjem razliitih interesa duan
odrediti sadraj pojma nezakonitog dokaza, pri emu radi bolje
procjene zatite jednog ili drugog interesa u konkretnom sluaju
svoje ovlasti moe prenijeti i na suca.
cd) Otvara se i pitanje slinosti i razlike mogunosti
relativizacije nezako-nitih dokaza iz aspekta materijalnog kaznenog
prava (l. 10. st. 3. t. 1. Nacrta) i iz aspekta procesnog kaznenog
prava (l. 10. st. 3. t. 2. Nacrta). Zajednike su im povrede prava
poinjene prigodom pribavljanja dokaza. U prvom sluaju (l. 10. st.
3. t. 1. Nacrta) povreda prava mora ispunjavati bie kaznenog dje-la
i mora se utvrditi postojanje razloga iskljuenja protupravnosti
koji takvu povredu ini doputenom. Pri tome nije bitna teina
kaznenog djela u povodu kojeg se vodi kazneni postupak. Ako je rije
o krajnjoj nudi koja iskljuuje protupravnost, poinjena povreda mora
biti radnja otklanjanja istodobne ili izravno predstojee opasnosti
od sebe ili drugoga, koja se na drugi nain nije mogla otkloniti, te
mora biti manje zlo od zla koje je prijetilo (opasnost da poinjenje
kaznenog djela nee biti dokazano i da poinitelj za to djelo nee
biti kanjen). Ispunjenje bia kaznenog djela mora predstavljati
preteniji od interesa zatite temeljnih ljudskih prava i sloboda
prilikom pribavljanja do-kaza. Ideja pretenijeg interesa dominantna
je i u drugom sluaju (l. 10. st. 3. t. 2. Nacrta), ali na drukiji
nain. Ovdje se radi o vaganju povrede prava poinjene u pribavljanju
dokaza, koja moe, ali i ne mora predstavljati kazne-no djelo, i
kaznenog djela odreene teine za koje se provodi redoviti kazneni
postupak. Poinjena povreda mora biti bitno manja od teine kaznenog
djela.
d) etvrtu kategoriju (l. 10. st. 2. t. 4. Nacrta) nezakonitih
dokaza predsta-vljaju dokazi izvedeni iz nezakonitih dokaza kojih
sadraj i pravna snaga nije izmijenjena, pa se dokazi za koje se
saznalo iz nezakonitih dokaza bez obzira na to jesu li oni
utemeljeni ex lege ili ex judicio uvijek izdvajaju.
7. ZAKLJUNA OCJENA PREDLOENIH PROMJENA ODREDBE O NEZAKONITIM
DOKAZIMA
1. Nezakonitost dokaza pribavljenih krenjem zabrane muenja,
okrutnog i neovjenog postupanja (l. 10. st. 2. t. 1. Nacrta):
Posebno isticanje nezakonitosti dokaza pribavljenih krenjem
Ustavom, zakonom ili meunarodnim pravom propisane zabrane muenja,
okrutnog i neovjenog postupanja u odredbi o nezakonitim dokazima
valja ocijeniti kao dobar potez predlagatelja promjena ZKP-a jer se
time jasno jo jednom potvruje vrsto stajalite hrvatskog prava da ne
postoje okolnosti koje mogu
52 Kaplan, John (1974) The Limits of the Exclusionary Rule,
Stanford Law Review, Vol. 26, No 5, 1027-1055, 1036.
-
1002
I. Bojani, Z. urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih
krenjem temeljnih ljudskih pravaHrvatski ljetopis za kazneno pravo
i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2/2008, str. 973-1003.
opravdati ili barem ispriati krenje nekih temeljnih ljudskih
prava. U konkret-nom sluaju to je pravo na ljudsko dostojanstvo
koje je rangirano kao najvie pravno dobro i koje ne bi smjelo biti
podvrgnuto nikakvom vaganju interesa, ukljuujui i vaganje sa
stajalita kaznenog procesnog prava iznimno vanog interesa za efi
kasnou kaznenog progona i interesa zatite okrivljenikovih prava i
sloboda. Analiza sluaja Daschner iz njemake sudske prakse pokazala
je da bezuvjetna nepovredivost ljudskog dostojanstva ne smije biti
dovedena u pitanje ni kad je rije o spaavanju ivota nedune rtve te
da je to jedini ispravan put svake drave koja eli ostati vjerna
temeljnim pravnodravnim naelima. Bilo kakva iznimka, pa i u sluaju
prijetnje muenjem, bila bi velik rizik od moguih zlouporaba i
izlazak na vrlo sklizak teren.
2. Doputenost dokaza pribavljenih povredom prava obrane, prava
na do-stojanstvo, ugled i ast te prava na nepovredivost osobnog i
obiteljskog ivota, ako su takvi dokazi pribavljeni radnjom za koju
je prema Kaznenom zakonu iskljuena protupravnost (l. 10. st. 3. t.
1. Nacrta):
Ova nova odredba o iznimno doputenim nainima pribavljanja dokaza
namee sudovima vrlo sloenu zadau koja zahtijeva da se najprije
utvrdi da su pribavljanjem dokaza ispunjena obiljeja odreenog
kaznenog djela i da su ostvarene sve pretpostavke nekog razloga
iskljuenja protupravnosti, a isto-dobno da se ne radi o svim drugim
sluajevima nezakonitosti dokaza iz l. 10. Nacrta. Kaznenopravna
teorija doputa mogunost pozivanja tijela dravne vlasti na ope
razloge iskljuenja protupravnosti (u pravilu na nunu pomo i krajnju
nudu koja iskljuuje protupravnost) samo u iznimnim sluajevima jer
su pravila njihova ponaanja, ukljuujui i doputeno zadiranje u
temelj-na ljudskih prava (npr. kod uporabe vatrenog oruja, uhienja,
oduzimanja predmeta, pretrage, nadzora i tehnikog snimanja) poblie
regulirana poseb-nim propisima u okviru kojih je zakonodavac ve
uzeo u obzir i uravnoteio konfl ikt izmeu javnog interesa i zatite
individualnih prava. Prijeporno je to se doputa iskljuenje
protupravnosti u sluajevima pribavljanja dokaza povredom ljudskog
dostojanstva, kojeg je zatita kod nezakonitosti dokaza pribavljenih
povredom zabrane muenja, okrutnog ili neovjenog postupanja
neupitna. Konano, s obzirom na to da su naini pribavljanja dokaza u
l. 10. st. 3. t. 1. Nacrta odreeni isto kao i u l. 10. st. 3. t.
2., otvara se i problem mogueg preklapanja tih dviju odredba.
3. Doputenost dokaza pribavljenih povredom prava obrane, prava
na do-stojanstvo, ugled i ast te prava na nepovredivost osobnog i
obiteljskog ivota, u postupku za teke oblike kaznenih djela za koja
se provodi redoviti kazneni postupak kod kojih je povreda prava, s
obzirom na jakost i narav, bitno manja u odnosu na teinu kaznen