RELATED Apr 6 Le dormeur de pierre Kameni spava na francuskom
Jun 23 Kompas Oct 20 Maslina je dala utoite starom ovjeku Oct 19
Modra rijeka Oct 8 Poetski teatar Kritike Intertekst
srednjovjekovnih povelja i epitafa u Kamenom...Mak Dizdar,Vedad
SpahiIntertekst srednjovjekovnih povelja i epitafa u Kamenom
spavau
Postupak citatnog kolairanja ovdje je u funckiji smisaone
kumulacije kojom se narativno uprizoruje itije antijunaka kao
kontrapunkt sredinjoj idejnoj agendiKamenog spavaa eshatologiji
nepomirljivih opreka duhovnog i materijalnog, prolaznog i vjenog,
ovozemaljskog i onostranog, za koju se vjeruje da je predstavljala
temelj vjerskog uenja bosanskih krstjana. Petska uvjerljivost
Dizdarevih stihova lei, prije svega, u persuazivnoj snazi
apelativnog iskaza, na sadrajnom planu umjenom transformacijskom
gestom prevedenom iz afirmativnog u negativni ivotni primjer koji
djeluje, barem za dananjeg itaoca, potresnije od demagogijske
retorike obrnutih apostrofa (prozopopeja) obilato eksploatiranih u
tekstovima srednjovjekovne bosanske epigrafike iz uvjerenja da je
kao efikasno jeziko orue mogu posluiti vladajuoj vjersko-feudalnoj
eliti u promociji vlastitih politki konjunkturnih ideologema.
Zanimljivo je da se, pri tom, predodba uzoritosti, morala i
idilinih drutvenih odnosa u epitafima i poveljama ne zasniva toliko
na religijskim naelima koliko na floskuli vjerne slube, to je po
svoj prilici posljedica provizorija vjerskog ivota karakteristinog
za bosansko srednjovjekovno drutvo koje je u tom pogledu bilo
limitirano realnim organizacionim mogunostima stigmatizirane i, to
je posebno bitno, za izgradnju sakralne infrastrukture (bez koje
nije mogue uspostaviti razvijenu, samoodrivu, urednu i masovnu
religijsku praksu) iz dogmatskih i oportunistikih razloga
nezainteresirane Crkve bosanske. Ukazani i nadasve atraktivni
komunikacijski prostor u mediju laicizirane umjetnosti steaka
koristio je, stoga, feudalni establiment dovodei politiku lojalnost
bezmalo u ravan s evaneoskim moralnim maksimama. Unutar takve
kulturalne prakse producirani profani(sani) sadraji bosanskih
epitafa ine u najveem broju primjera motivsku supstancu
intertekstualne preregistracije apologijskog u ironijski, socijalno
i povijesno osvijeten govorKamenog spavaa, koja krasi neke od
najuspjelijih Dizdarevih pjesama. Ovaj tip citatne metakreacije
povezuje npr. epitaf Dijaka Radoja posveen pokojnom Ozrisalu
Kopijeviu (izmeu 1415. i 1423.) i Dizdarev sjajni i neponovljivi
Zapis o vitezu:
RELATED Oct 19 Smisao Modre rijeke Kritike Srednjovjekovni
bosanski jezik u Kamenom spavauMuhamed atorSrednjovjekovni bosanski
jezik u Kamenom spavau
Govorei o opim ivotnim temama, koje su oduvijek preokupirale
religiju i filozofiju, ali i poeziju, Mak Dizdar je nastojao da u
vraanju vjerovanju pripadnika Crkve bosanske, Dobrih Bonjana, iskae
tu vjekovnu muku srednjovjekovnog bosanskog ovjeka jezikom koji je
spoj savremenog idioma i dalekog jezinog idioma svojih predaka,
pokazujui istovremeno muku i dramu savremenog ovjeka. Spajajui
zaviajno i univerzalno, Mak Dizdar na taj je nain pokazao da te
opeovjeanske teme mogu biti iskazane i jezikom Bosne i njenih
dalekih predaka. Ustvari, taj starobosanski jezik ovaj pjesnik nije
smatrao mrtvim, nego nepravedno zaboravljenim i odbaenim, pa je u
pjesnikoj verbalnoj preobrazbi stara bosanska rije postajala
savremena i sasvim moderna. U njegovoj poeziji transmutacija starog
bosanskog jezika iz povelja, starih spisa, sa steaka, u moderni
pjesniki iskaz uraena je bez nacionalne mitologije, bez patetike i
glorifikovanja te prolosti. Uspjean spoj tog arhainog bosanskog
jezika i modernog poetskog iskaza rezultirao je izuzetnim pjesnikim
tvorevinama iji jezik ne samo da stvara atmosferu tih minulih
vremena nego iskazuje najhumanija shvatanja i osjeanja univerzuma
ovjeka u svijetu.Preuzimanje srednjovjekovnog jezikog naslijea i
ukljuivanje tih jezikih tvorevina u stihove Kamenog spavaa nije
jednostrano i ono se ne moe svesti na leksika posuivanja i
arhaizme. Makova pjesnika rije veoma uspjeno progovorila je u
simbiozi tog starog jezika i savremenog poetskog iskaza i taj
pjesniki jeziki postupak, mada originalan, nije jednostran niti
jednostavan, kako se na prvi pogled ini. Jer, pjesnik nije te
srednjovjekovne rijei samo puko reprodukovao i pozajmljivao iz
starog bosanskog jezika, nego ih je kreativno preobraavao i
ukljuivao sasvim uspjeno u poetski savremeni jeziki sistem. To je
veoma bitan postupak pjesnikog ouenja koji je uklopljen u izuzetnu
pjesniku ornamentiku bez mitologiziranja prolosti. Takav pjesniki
postupak uraen je u odgonetanju tajne ivota, ali i tajne jezika
oslanjanjem na domau, bosansku jeziku narodnu tradiciju batinjenu
iz narodnog, posebno lirskog stvaralatva. Pjesnik je vrio leksika
posuivanja, ali je isto tako te stare rijei esto prilagoavao i
transmutirao u novi oblik, te ih je uvijek harmonizirao u novoj,
pjesnikoj funkciji. Koliko je god u savremenom poetskom iskazu
pjesnik podreivao jezik zahtjevima stiha, isto su toliko ta
prilagoavanja doivjeli i brojni arhaizmi, tako da se te pjesnikove
jezike preobrazbe u Kamenom spavau mogu podijeliti u tri grupe:a)
adaptiranje arhaine rijei u savremeni oblikb) ista leksika
preuzimanja bez promjene oblika stare leksemec) stvaranje novih
rijei u duhu stare jezike tradicije.Leksika preuzimanja imaju
nekoliko izvora. Lekseme u fonetskoj adaptaciji kao i cijele jezike
izraze pjesnik je uzimao iz Biblije, manihejskih himni u bosanskoj
adaptaciji, iz starih bosanskih povelja i zapisa te natpisa na
stecima. Naravno, rije je o staroslavenskim rijeima u bosanskoj
redakciji, na emu je pjesnik insistirao, jer u svojim pjesmama
preuzima staru leksiku i arhaini izraz iz bosanskih, a ne iz
srpskih ili hrvatskih pisanih izvora. Ako preuzima rijei iz
Biblije, Mak Dizdar uglavnom preuzima lekseme iz evanelja koja su
prepisivali pripadnici Crkve bosanske, a taj transfer starih
neknjievnih formi u poetski iskaz zazvuao je u ovoj zbirci veoma
poetski. Jedan dio leksema, kao i cijelih sintaksikih sklopova,
preuzet je iz Vukovog i Daniievog prijevoda Starog,odnosno Novog
zavjeta, ali je gotovo uvijek rije o transtekstualnom odnosu i
literarnoj preobrazbi, a o tim intertekstualnim referencama pjesnik
je dodatno progovorio i u naknadno dodatim komentarima u Kamenom
spavau. Meutim, u Biljekama i rjeniku manje poznatih rijei, fraza i
pojomva na kraju Kamenog spavaa Mak Dizdar samo je djelimino dao
spisak tih nepoznatih rijei koje se mogu nai u njegovim pjesmama,
te je neophodno ukazati i na cjelokupni proces preuzimanja i
adaptiranja stare bosanske leksike prema savremenom izrazu.Muhamed
ator, Transmutacija srednjovjekovnog jezika u Kamenom spavau,Slovo
o Maku, Fondacija Mak Dizdar, Sarajevo, 2008.
RANDOM Nov 26 Slovo Makovo u Cazinu Nov 26 Slovo Makovo u Cazinu
Sep 28 Uenici United World College-a Mostar u posjeti Makovoj hii
Aug 21 Predstavljamo: Bojan Krivokapi, dobitnik nagrade Mak Dizdar
za 2013. godinu Aug 19 Program manifestacije Slovo Gorina Aug 13
Neretvanske vedrine u Makovoj hii Jul 23 Sa otvaranja izlobe
LEtranger Jul 16 Izloba Jacquesa Ferrandeza u Makovoj hii Jul 11
Poiteljski uvari vjenosti Jun 28 Mak Dizdar Modra rijeka Jun 27
Predstavljanje obnovljenog izdanja zbirke pjesama Maka Dizdara
Modra rijeka Jun 26 Sa otvaranja Makove hie Stari bosanski
tekstoviMak Dizdar, Uvod u knjiguStari bosanski tekstoviRANDOM Nov
26 Slovo Makovo u Cazinu Nov 26 Slovo Makovo u Cazinu Sep 28 Uenici
United World College-a Mostar u posjeti Makovoj hii Aug 21
Predstavljamo: Bojan Krivokapi, dobitnik nagrade Mak Dizdar za
2013. godinu Aug 19 Program manifestacije Slovo Gorina Aug 13
Neretvanske vedrine u Makovoj hii Jul 23 Sa otvaranja izlobe
LEtranger Jul 16 Izloba Jacquesa Ferrandeza u Makovoj hii Jul 11
Poiteljski uvari vjenosti Jun 28 Mak Dizdar Modra rijeka Jun 27
Predstavljanje obnovljenog izdanja zbirke pjesama Maka Dizdara
Modra rijeka Jun 26 Sa otvaranja Makove hie Stari bosanski
tekstoviMak Dizdar, Uvod u knjiguStari bosanski tekstoviNalazei se
u poloaju krajnje zemlje istoka izloene prema zapadu i krajnje
zemlje zapada okrenute ka istoku, Bosna je oduvijek bila raskrsnica
raznih interesa i razmee raznovrsnih uticaja. Takva njena situacija
odrazila se i u njenoj pismenosti, knjievnosti i umjetnosti. U koje
vrijeme prije dvanaestog vijeka poinje knjievni rad u ovoj zemlji,
i kakve je prirode bio, teko je danas utvrditi. Pretpostavlja se da
je uporedo sa grkim i latinskim pismom poslije pokrtavanja domaeg
stanovnitva poeo prodor i slavenske pismenosti, polagano
rasprostiranje knjievnosti u irilometodskom duhu, a moda i
razvijanje vlastite knjievnosti u takvoj tradiciji. Po oskudnim
spomenicima koji su sauvani do danas poslije vievjekovnog njihovog
unitenja potvreno je prisustvo etiri pisma kojim su se sluili
stanovnici bosansko-humskog podruja: grkog, latinskog, glagoljice i
irilice. Vjerovatno su prva dva pisma poela osvajati pozicije veoma
rano, a njihov prodor i egzistencija zavisli su od dominacije jedne
ili druge crkve, istone ili zapadne. Grko pismo ostavilo je vie
tragova u Humu, a latinica u Bosni. Iako prisutni sve do XV vijeka,
tragovi grkog pisma mnogo su oskudniji od latinice. Latinski
natpisi evidentirani su u periodu bosanskog srednjeg vijeka na
nekim crkvenim graevinama, na novcima i peatima bosanskih vladara,
na nadgrobnim ploama kraljeva, itd. Humski kneevi u XII stoljeu, a
bosanski banovi i kraljevi u XIV i XV, imali su posebne latinske
kancelarije osposobljene za voenje diplomatske prepiske sa zapadnim
zemljama i primorskim gradovima. Sa slavenskom slubom u crkvi
prodire i slavensko pismo, glagoljica i irilica, a latinica se
upotrebljava samo s vremena na vrijeme i u specijalnim sluajevima
(v. P. Aneli,Kulturna istorija BiH,Sarajevo 1966).V. Jagi je iznio
miljenje da je jedan od najstarijih i najvanijih glagoljskih
spomenika uope,Marijansko evanelje, nastao na jugozapadu nae
zemlje. Ako ovaj crkveni rukopis, napisan oblom glagoljicom i nije
kasnije od veine strunjaka prihvaen kao bosanski, dva rukopisa u
fragmentima iz XII vijeka,Grkoviev odlomakiMihanoviev
odlomak,rjeiti su i umnogome neosporni svjedoci glagoljske
pismenosti i crkvene knjievnosti na podruju Bosne, odnosno Huma.
Ovi spomenici pisani su poluoblom glagoljicom, koja je na prelazu
iz oble, istone, u uglatu, zapdnu glagoljicu te je zbog njene
osobenosti u posljednje vrijeme nazivaju i bosanskom glagoljicom. U
starije glagoljske rukopise srpskohrvatske recenzije, koji bi
pripadali po svojim jezikim i paleografskim osobinama ovoj
bosanskoj grupi, pribrojan je nedavno jo jedan rukopis,Splitski
odlomak. Po pismu bi ovaj spomenik pripadao XII stoljeu, a po nekim
jezinim elementima novijeg narodnog govora spadao bi u poetak XIII
vijeka.Vjerovatno je i prije i poslijeSplitskog odlomkabilo i vie i
raznovrsnijih crkvenih spomenika u glagoljskom pismu, ali danas
nema nikakvih neposrednih dokaza kojim bi se ova pretpostavka mogla
utvrditi. tavie,Splitskim odlomkomprekida se lanac glagoljskih
rukopisa za dui period. Dokaz da glagoljska knjievnost ovog podruja
ipak nije presahla nalazimo u nekim irilskom rukopisima s kraja XIV
i iz prve polovine XV vijeka, na ijim marginama su bosanski dijaci
zapisivali glagoljske glose (u rukopisuApostolaSrpske akademije
nauka u Beogradu, u rukopisuajnikog evaneljai uZborniku krstijanina
Radosava, koji se danas nalazi u Vatikanu), a jo vea potvrda za to
je uHrvojevom misalu, koji je izmeu 1403. i 1415. za velikog
vojvodu bosanskog i hercega splitskog Hrvoja Vukia Hrvatinia, pisao
dijak Butko.Da je glagoljsko pismo bilo u upotrebi u crkvi i van
nje, dokazuju jo i epigrafi na nekoliko sauvanih lapidarnih
spomenika (natpis u crkvi u Kijevcima kod Prijedora iz XI XII
vijeka, izvjesni simboli u obliku glagoljskih slova naKulinovoj
plois kraja XII ili poetka XIII vijeka, zapis u kamenu iz okoline
Banjaluke XV vijeka, a naHumakoj ploikod Ljubukog s kraja X ili
poetka XI vijeka primjetni su u irilikom tekstu glagoljski
uticaji). Ako se jo podsjetimo kako je ve davno utvreno da su skoro
svi iriliki spomenici, poevi odMiroslavljevog evanelja, prepisivani
sa glagoljskih predloaka, onda emo prihvatiti kao sigurnu injenicu
da se tokom itavog srednjeg vijeka u bosanskoj pismenosti i
knjievnosti njegovala i uvala glagoljska tradicija, kao vrlo
cijenjena duhovna i kulturna batina. Glagoljica je najvjerovatnije
ostala u upotrebi kao crkveno pismo u krilu Crkve bosanske. Kada je
padom Bosne propala i ova crkvena organizacija, iz upotrebe je
nestalo i glagoljsko pismo.Upotreba irilikog pisma bila je
mnogostranija i rasprostranjenija. Zato je i broj spomenika irilike
pismenosti i knjievnosti vei i raznovrsniji, mada je golem broj
rukopisa uniten u vievjekovnom procjepu izmeu neprijateljskih
crkava, izmeu zapadne i istone, te stalnih, neprestanih maarskih
invazija i kasnijih stogodinjih turskih pohoda i vievjekovne
okupacije. Da je irilica ovdje u upotrebi nedugo iza njenog
prodiranja u veinu junoslavenskih zemalja, svjedoi natpis naHumakoj
ploiu Hercegovini, iz kraja X ili poetka XI vijeka, nadgrobni i
ktitorski epigrafi iz Travunije i srednje Bosne iMiroslavljevo
evanelje, nastali od sredine do kraja XII vijeka. Sudei po
rezultatima najnovijih paleografskih i lingvistikih istraivanja
irilicu su u Bosnu donijeli Makednoci, neposredno ili posredstvom i
uticajem Zete. iriliki bosanski spomenici mogu se po svojoj namjeni
i izradi podijeliti u nekoliko osnovnih grupa. Na prvom mjestu su
svakakocrkvenirukopisi pisani staroslavenskim jezikom
srpskohrvatske recenzije sa elementima ivog narodnog govora, a uz
njih valja vezati i nekanonske tekstove:apokrife,molitvei druge
sline tvorevine koje spadaju u staru duhovnu knjievnost. Zatim bi
doli tekstovi vezani svojom sadrinom za vjerski i kulturni ivot i
vjerovanje srednjovjekovnog ovjeka Bosne, dati u oblikuzapisana
marginama rukopisa inatpisana graevinama i
stecima.Poveljeipismapredstavljaju znaajno blago diplomatske
pismenosti ove zemlje, naroito zato to je njegovala autohtone crte
i nije prezirala narodni jezik. Ogromna veina duhovnih tekstova,
kako kanonskih tako i apokrifnih, dobar dio zapisa i natpisa, a
pogotovo povelja i pisama predstavljaju veliku vrijednost kao
spomenici jezika, pismenosti, ope kulture i historije, a poneki od
njih izdvajaju se i nameu i savremenom itaocu kao primjeri poetskog
nadahnua i knjievnog kvaliteta. Na kraju bi dola lijepa knjievnost.
Njeni tragovi i uticaji su dosta blijedi, ali ipak ivi i evidentni.
Naalost, kao i u ostalim junoslavenskim knjievnostima toga doba,
takva literatura, koja se njeguje naroito na dvoru vladalaca i
oblasnih gospodara, neoriginalna je, prevodilaka, a u najboljem
sluaju preraivaka.Crkvene knjige sadre skoro iskljuivo prevodeNovog
zavjeta, u kome istaknuto mjeto imajuevanelja,djela
apostolska,poslanice,apokalipsai izvjestan brojapokrifnihtekstova.
To su u stvari prepisi ranijih prevoda sa glagoljskih predloaka, sa
znaajnim elementima daleke starine u pravopisu i jeziku, ali i sa
karakteristinim prodorom ivog narodnog govora po kome se i
prepoznalo njihovo jezino i geografsko porijeklo. Najstariji
irilski rukopis crkvenog karaktera,Miroslavljevo evanelje, pisano
je negdje u Humu, za kneza Miroslava, ali ima i miljenja da je ovaj
prekrasno opremljeni rukopis nastao moda na dvoru Kulina bana, koji
je po svojoj sestri srodnik Miroslavljev. Kulin ban je oko sebe
okupljao neke znaajne umjetnike i poznavaoce knjige (kao to su braa
Matija i Aristodije iz Zadra, progonjeni kao heretici). Trinaesto
stoljee poznato je ovdje kao vijek kriarskih pohoda i lomaa, pa nam
je iz tog doba ostalo samo nekoliko povelja i jedan crkveni
rukopis,Gligorovi Gilferdingovi odlomci, koji se sastoji iz est
listova teksta iz evanelja. Kada je dvadesetih godina XIV stoljea
Crkva bosanska, poslije vjekovnog i nemilosrdnog progona, ponovo
stala na svoje noge, poela je da jaa knjievna djelatnost. Iz tog
vremena sauvana su dva rukopisa koja u mnogome nastavljaju
tradiciju ranijih glagoljskih knjiga iMiroslavljevog evanelja. Prvi
jeEvaelje Manojla Grka(iliMostarsko evanelje), a drugiEvanelje
Divoa Tihoradia, nazvano po njegovom vlasniku, krupnom feudalcu iz
Zavrja i pristavu na dvoru Stjepana II Kotromania. U drugoj
polovini XIV do prvih godina XV stoljea nastali su sljedei
manuskripti crkvene knjievnosti:etverojevaneljeiz
Dovolje,Gilferdingov apostol,Srekovievo evanelje,Ljubljansko
bosansko evanelje(iliKopitarevo evanelje),Nikoljsko
evanelje,Odlomak lenjingradskog apostola,Vrutoki
rukopis(iliGrujievo evanelje),Daniievo evanelje(iliDrugo beogradsko
evanelje),Rukopis Krstijanina Hvala,ajniko evanelje,Aprakos kneza
LobanovaiEvanelje krstijanina Tvrtka Pripkovia. U prvoj polovini XV
do sredine istog stoljea napisane su u raznim krajevima Bosne i
Huma nove knjige duhovne sadrine, poznate danas pod ovim
naslovima:Tree beogradsko evanelje,Mostarski listovi(iliBelievi
odlomci bosanskog evanelja, odnosnoDrugo mostarsko
evanelje),Mletaki zbornik(iliMarijanski rukopis iz
Venecije),Odlomci iz Montepardonea,Beogradski apostol,Zbronik
krstijanina RadosavaiPoetije svijeta(iliPlovdivski
rukopis).Donedavno se smatralo da je broj bosanskih rukopisa
crkvene knjievnosti toliko oskudan da je nemoguno na osnovu njih
napraviti bilo kakve ozbiljnije tekstoloke ili umjetnike sinteze.
Pogotovo poslije prvog i drugog svjetskog rata, vremena u kome su
nestala ili izgorjela ak tri bosanska rukopisa u Narodnoj
bibiloteci u Beogradu (Nikoljsko evanelje,Daniievo evaneljeiTree
beogradsko evanelje). Meutim, broj bosanskih medijevalnih rukopisa
iznenada se, posljednjih godina, poeo poveavati, zahvaljujui novim
naunim istraivanjima, tako da bi se danas ve moglo prii studioznom
prouavanju ovih rukopisa, iz vie vanih aspekata. Prvi seriozni
pregled djela crkvene knjievnosti bosanskog i humskog podruja
crkvenoslavenskog jezika i srpskohrvatske recenzije dao je Vladimir
Vrana (Knjievna nastojanja u srednjovjenoj Bosni, Napretkova
Povijest hrvatskih zemalja, Sarajevo 1942). Njegov popis dopunio je
A. Solovjev, dodajuiVrutoki rukopis, poznat u nauci i kaoGrujievo
evanelje(Vjersko uenje Bosanski crkve,Zagreb 1948). NaKopitarevo
bosansko evaneljeupozorio je Svetozar Radojii, vraajui ga iz
zaborava (Stare srpske minijature,Beograd 1950). NaMletaki
zbornikiOdlomke iz Montepardonaukazao je Jaroslav idak (Problem
bogumilstva v Bosni,Zlodovinski asopos 1-4, Ljubljana 1955), a
naEvanelje Divoa TihoradiaJ. uri i R. Ivanievi (Jevanelje Dvoa
Tihoradia,Zbornik Vizantolokog instituta, br. 7, Beograd 1961). U
najnovije vrijeme pronaen je tavie i jedan novi glagoljski knjievni
spomenik, pisan poluoblom bosanskom glagoljicomSplitski odlomak o
njemu je opirno i studiozno posao Vjekoslav tefani (Splitski
odlomak glagoljskog misala starije redakcije,Slovo br. 7-8, Zagren
1957), ime je, kao to smo i ranije spomenuli, i batina glagoljsko
knjievnosti iznenada obogaena.Bosanski crkveni knjievni spomenici,
kako glagoljski tako i iriliki, pisani su na pergamentu, a pokasno,
krajem XIV i poetkom XV vijeka, ulazi u u potrebu hartija za
pisanje knjiga. Na papiru su pisani sljedei
manuskripti:etveroevanelje i Dobolje,Mostarski listovi,Beogradski
apostoliZbornik krstijanina Radosava, u svemu dakle etiri rukopisa,
nastala, u vrijeme kada je papir uao u upotrebu i u kraljevsku
dvorsku kancelariju u Sutjesci, Bobovcu i Jajcu.Samo jedan fragment
jedne crkvene knjige iz vremena bosanske samostalnosti uva se danas
u samoj Bosni ajniko evanelje. Ostali rukopisi dospijeli su tokom
vijekova na razne naine u razne krajeve svijeta. Tako su mnogi
stigli u biblioteke i muzeje Lenjingrada i Moskve, etiri u Italiju
(u Vatikan, Veneciju i Montepardone), po jedan je u Carigradu, u
Turskoj, u Plovdivu, u Bugarskoj, a relativno mali broj nalazi se u
jugoslavenskim bibliotekama i manastirima. Kao to smo ranije
napomenuli, tri duhovne knjige bosanskog porijekla stradale su
prilikom poara od bombardiranja Narodne biblioteke u Beogradu, a
Srekovievo evanelje je negdje zagubljeno. Novija traganja u zemlji
i inostranstvu bila su dosta uspjena u otkrivanju nepoznatih
bosanskih rukopisa. Zato postoji opravdana nada da e se naii i na
nove primjerke, naroito u bibliotekama Sovjetskog Saveza, Bugarske
i Italije, a posebno istraivanjem starih rukopisa u manastirima,u
krajevima gdje je zabiljeena jaka emigracija Bosanaca poslije
propasti bosanske drave. Zahvaljujui V. Moinu i J. idaku koji su
nedavno boravili u Lenjingradu u cilju identifikacije i obrade
starih bosanskih rukopisa, sada znamo za jo neke spomenike bosanske
crkvene knjievnosti. Moin je upozorio naOdlomak lenjngradskog
apostola(K datirovke rukopisej iz sobranija A. F. Gilferdinga
GPB,Trudi Otdela drevnorusskoj literaturi Instituta russkoj
literaturi XV, 1958) iEvanelje iz Dovolje(Paleografski album na
junoslavovenskoto kirilsko pismo, Skopje 1966), a idak naAprakos
kneza Lobanova(Bosanski rukopisi u Gospodarsrtvenoj publikoj
biblioteci u Lenjingradu,Slovo 17. Zagreb 1967). Prije deset godina
u svim raspravama govorilo se o broju od blizu dvadesetak bosanskih
medijevalnih rukopisa, a danas, poslije prvih sistematinijih
iztraivakih pothvata, ve znamo za skoro tridesetak manuskripta te
vrste. Razlika, zaista, ohrabruje!Bosanske duhovne knjige objavili
su ponajvie strunjaci filolozi, prouavajui u njima prvenstveno
pravopisne i dijaktoloke osobine, ne ulazei mnogo u analizu i
ocjenu sadraja objavljenih tekstova. Njima pripada zasluga u
otkrivanju porijekla pojedinih manuskripta. U posljednje doba
posveuju im sve veu brigu historiari koji prouavaju problem Crkve
bosanske, u nastojanju da na primjerima potvrde ili pobiju miljenje
o heretikom uenju bosanskih patarena (neomanihejskom, bogumilskom,
odnosno o dualistikom uenju to je u raznim krajevima i raznim
periodima dobijalo i razno imenovanje). Tako je A. Solovjev kao
rukopise sa bogumilskom crtom oznaio sljedee knjige i
odlomke:DaniievoiNikoljsko evanelje,SrekovievoiGrujievo
evanelje,Batalovfragment,Hvalov zbornikiZbornik krstijanina
Radosava, napominjui da mnogi rukopisi nisu jo proueni detaljnije
te bi njihova analiza dala jo znaajnije rezultate u pogledu
ideolokog stava njihovih autora (Vjersko uenje Bosanske crkve, JAZU
Zagreb 1948). . Sn. Radojii, na osnovu najnovijih istraivanja,
pribraja ovim knjigama kao bogumilske:Divoevo evanelje,Mletaki
zbornik,Kopitarevo evaneljeiPoetije svijetaiz Plovdivske
biblioteke, sa ogradom za posljednji rukopis: Svakako je iz Bosne,
ali je veliko pitanje da li je bogumilskog postajanja.
(Jugoslovenski iriliki rukopisi,ivot br. 1-2, Sarajevo 1967). Na
osnovu jedne glose pisara, J. idak je nedavno doao do zakljuka
daEvanelje Tvrtka Pripkoviapripada takooer Crkvi bosanskoj (v. cit.
l). Uz miljenje Jordana Ivanova, izvrsnog poznavaoca slavenske
srednjovjekovne knjievnosti, o bosanskom porijelu apokrifne i
heretine apokalipse, poznate u nauci kaoBeka tajna knjiga, sauvane
na latinskom jeziku XII vijeka, pristao je Solovjev i neki drugi
nai historiari, ime je jo vie obogaen ne samo broj knjiga nego i
znaaj stare bosansko knjievnosti.Beka tajna knjigaiPoetije svijeta,
prvorazredne su karike u lancu jedne literature iji su dijelovi
iskidani i uniteni, ali po njima i po izvjesnim tragovima
ostavljenim u glosama na marginama pravovjernih kodeksa i usmenoj
knjievnosti moemo da naslutimo elemente jedne dualistike
kosmogonije u ijem vjerskom, odnosno ideolokom znaku je ivio
bosanski ovjek srednjeg vijeka.Heretika Tajna knjiga (latinski
prevod nalazi se u bekoj Nacionalnoj biblioteci) nastala je u
vrijeme snanog prodora irilice i neomanihejskih uenja, koji je
dolazio u isto vrijeme moda i kao dva vida iste pojave. To je jedna
od onih heretikih knjiga o kojima s gnuanjem govore inkvizitori
zapadne crkve, odnosno knjiga neastiva, koju anatemiu sinodici
istone crkve. Poslije objuracije na Bilinom polju kod Zenice, na
kome su se bosanski krstijani i krstijanice odbranili od optubi
Rima, a Kulin ban vjeto sprijeio mogunost da maarski kriari,
krstom, ognjem i maem, urazume optuene bosanske itelje, bosanski
patareni prilagoavaju se svom novom poloaju i svoje uenje, kao i
njihovi istomiljenici od Carigrada do Provanse, kamufliraju
pravovjernim, ortodoksnim simbolima. Ne usuuju se vie da prepisuju
zabranjene knjige i vrlo su marljivi u prepisivanju i promicanju
kanonskih knjiga, uglavnom knjiga Novog zavjeta, u kojima poasno
mjesto zauzimaju tekstovi Ivana Bogoslova, autora jednog od
evanelja iApokalipse. Ovi biblijski tekstovi, zajedno sadjelima
apostolskimiposlanicama, bili su glavna i svakodnevna lektira
patarena i vjernika njihove crkve. Njima moemo pridruiti jedan broj
apokrifa, zabiljeen u nekim rukopisima, kao to suHvalov
zbornikiMletaki zbornik,Poetije svijeta(koje nekim stavovima
asocira na dalekog svog pretka Tajnu knjigu),Povijest o
Abagaru(apokrif prenesen u bosanski katoliku knjievnost i
zasvjedoen kasnije u Bugarskoj, objavljen u Veneciji kao prva
tampana knjiga namijenjena Bugarima). Sadrine, simbole i vjerovanja
zapaena u apokrifima pronai emo ponovno u zapisima, koji su se kao
ljekarue i talismani odravali i kasnije, kroz vijekove, marljivo
prepisivani bosanskom irilicom. Takav jedan zapis pod
naslovomMolitva ot treskaiz druge polovine petnaestog vijeka,
nastao u okolini Foe, sauvan je do danas, a znaajan je naroito kao
indikator koji nas moe uputiti u karakter jedne vrste knjievnosti
svog doba, nestale u tami vjekova, a sauvane samo u narodnoj
knjievnosti.Poseban nain miljenja, sa izvjesnim heretikim
elementima u odnosu na uenje pravovjernih crkava, zacrtanim slovom
i duhomTajne knjige, doao je do izraaja u tumaenju kanonskih
tekstova. Ta tumaenja su vrena, iz opreza zbog svakodnevnih
opasnosti od inkvizitorske intervencije, usmenim putem, ali se
poneki komentator nije mogao suzdrati a da na marginama ne zabiljei
poneki zapis koji nam moe pomoi da odgonetnemo sutinu patarenskih
komentara. Ona se sastojala od dva osnovna elementa: razbijanja i
kritke izvjesnih dogmi kao i protesta protiv svemoi vladajuih
crkava i drave. U tom pogledu najinteresantnije su glose iz
Srekovievog evanelja, koje spadaju u posebnu podvrstu
srednjovjekovne duhovne knjievnosti, poznate pod
imenomRazumnik(iliPitanja i odgovori) u starim slavenskim
knjievnostima, a na zapadu kaoLucidarius(Prosvjetitelj). Za razliku
od ovih glosa koje imaju apokrifni karakter, bosanske glose iz
navedenog rukopisa umnogome forsiraju heretika, bogumilska
shvatanja. Po ovom patarenskom glosatoru, koji misli u duhu
principa dualistikog pogleda na svijet, ovjeje su due aneli
zavedeni od Sotone kao bojeg suparnika. Te due su zarobljene u
materijalnom svijetu, u ljudskom tijelu, amogu se spasiti samomilou
bojom, a neeuharistijom. Stari zavjet jevjera Jidina.
Krtavanjevodomne moe pomoi ljudskom rodu, a Ivan Krstitelj nije
svetac negovodonosac, te je ispravno i korisno samoduhovno krtenje,
o kome pouavaju svaki dan vjernikedvanaest apostola, to se moe
odnositi nana dvanaest starjeina Crkve bosanske.Zapadne crkva je
prema ovoj interpretacijiSotonina crkva, koji slui gospodaru
vijeka,knezu vijeka(ovog svijeta). Glosator izGrujievog
evanelja(Vrutokog rukopisa) govori u svojim zapisima o istonoj
crkvi kao podmitljivoj, jer se njene starjeine postavljaju na
visoke poloaje pomou mita (srebrom i zlatom). U drugoj glosi u
istom rukopisu dijak upuuje prekor svom starjeini prepodobnejem
Ratku, nazivajui sebe gladnim siromahom. Moda se prvim zapisom
aludira i na samu bosansku crkvu, koja je u novije doba uivala
status dravne crkve, i na Ratka, kao jednog od njenih starjeina to
su se poeli bogatiti sluei interesima drave i nekih monih njenih
predstavnika, dok je nasuprot tome stanje dijaka, koji se nalazi na
tako nezavidnom poloaju da mora ak i da gladuje, mada vri dobro i
poteno svoju dunost, teko i nesigurno. Uenje Crkve bosanske,
izraeno u glosama na marginama izvjesnih bosanskih rukopisa do
kraja je rasvijetljeno rukopisima iz knjiga katolike crkve,
nastalim iz potrebe za pobijanjem manihejskih zabluda, kojim je kao
idejnom kugom bila zaraena Bosna. Najvaniji meu njima je spis iz
XIII vijeka, poznat pod naslovomVani momenti i primjeri uzeti iz
rasprave izmeu katolika Rimljanina i bosanskog patarena(vid F.
Raki,Prilozi za povjest bosanskih patarena, Starine I, Zagreb
1869).Ranije smo naveli jedan sluaj koji govori o stanju pisaca,
pisara dijaka. O odnosima dijaka i feudalaca govori i glosa jednog
od prvih pisaca u XII stoljeu, dijaka Grigorija, koautora
Miroslavljevog evanelja. U njoj greni Grigorije zamjera svome
knezu, gospodaru Huma, to ga ne titi, ma da bi za teak i kvalitetan
rad koji za njega obavlja morao to da ini. Ostali glosatori, svaki
na svoj nain, daju i druga zanimljiva svjedoanstva o svom vremenu i
ljudima. Tako krstijanin Hval u svom rukopisu, to ga je pisao
zlatom kako i rnilom, moli itaoce da mu ne zamjere ako je togod u
pisanju pogrijeio, a krstijanin Radosav dajui podatke o svom djelu,
u kome se uz Apokalipsu nalazi i jedini sauvani obrednik bogumilske
crkvene slube, ispovijeda, iskreno se tuei, da su mu ruke oteale od
napornog i odgovornog rada na izradi knjige. Veoma lijepi su zapisi
krstijanina Stanka Kromirijanina na marginama odlomka Batalovog
evanelja (poznatog i kaoLenjngradsko bosansko evanelje). Stanko pie
o tepaiji Batalu, koji je veliku panju posveivao patarenima, kao o
ovjeku goleme moi i ugleda u tadanjem drutvu. Neki detalji ovog
zapisa kazani su vrlo skladno, istim narodnim jezikom, zahvaljujui
emu ove glose mnogi uvrtavaju u knjievne tvorevine svoje epohe.
Kromirjaninov popis starjeina bogumilske crkve u istom rukopisu
dragocjen je historijski podatak ne samo za izuavanje razvoja Crkve
bosanske nego i itavog bogumilskog pokreta na Balkanu. Naime, u
prvom dijelu popisa, koji poinje sa Jeremijom kao rodonaelnikom
(poznatim u istoriji i iz nekih drugih spomenika i ponekad
poistovjeenim sa popom Bogumilom), nalaze se imena svih herezijarha
do djeda Rastudija, za koga se pretpostavlja da je osniva prvi put
vrste bosanske patarenske crkvene organizacije, a zatim imena
bosanskih djedova, episkupa Crkve bosanske do vremena u kome je
ivio Stanko Kromirjanin, dakle do 1393. Radei na knjizi za Divoa
Tihoradia, anonimni dijak iz Zavrja zastao je kod rijei krin, ne
znajui ta ona znai. Presretan da je saznao njen smisao, on hita da
to zabiljei: Lilije, cvijetu ime krinU jednom rukopisu s kraja XIV
stoljea dijak se na margini ovako potpisao: A zapisa bojom
milostiju krstijanin, a zovom Tvrtko Prinkovi, zemljom Gomilanin.
Kasnije e se na istoj stranici ruka nekog pakosnog pravovjernika
dopisati na raun bosanskog heretika sljedee: I bog zna neka je to
svinja bila!Po konciznosti i nekim formalnim osobinamazapisimasu
slininatpisi, koji se pojavljuju najvie na stecima, a zatim na
crkvenim graevinama, sudakim stolicama, mauzolejima, kaznenim
ploama, itd. I kao to pisac zapisa na marginama svojih ili tuih
knjiga mora u nekoj mjeri da se dri izvjesnih pravila u formiranju
reenice, proporcija i sadraja zapisa, tako i pisci epigrafa imaju
prilino strogo odreene formulare, o kojima su morali voditi rauna.
Naroito je takav sluaj sa nadgrobnim tekstovima epitafima, to je i
razumljivo s obzirom da grobno slovo mora da sadri dostojanstvo i
mjeru u stilu i jeziku zbog bola to valja da ga izrazi. U sadraju
nekih bosanskih i humskih epigrafa ima izvjesnih reminiscencija na
stare grke i latniske natpise, kao i na suvremene ili talijanske
epitafe, ali se ovdje ne radi o direktnom uticaju tih tekstova,
nego o rezultatima koji su prozali iz istog napora i raspoloenja da
se nae adekvatan tekst motivu iz kojeg bi trebalo da proizae. Po
toj istoj logici stvaralakog umjetnikog akta nale su se istovetne
ornamentalne realizacije izvjesnih motiva na stecima i meksikim
lapidarnim spomenicima, te valja odluni odbiti one pedante koji po
svaku cijenu i u svakoj prilici trae uzore na kojima je izraslo
domae stvaralatvo, nalazei se uvijek u jednom inferiornom poloaju i
stanju u odnosu prema svemu to je strano, pa bilo i manje
interesantno, ak i mnogo manje originalno. Lapidarni natpisi poinju
obino frazom:A se neka se znailiA se lei, ve prema prirodi natpisa.
Epitaf u najvie sluajeva obavjetava prolaznika, itaoca, da je
pokojnik pokopan naplemenitoj batini, ponekad se navede i ime
lokacije, a esto i ime osobe, obino iz ue porodice pokojnika, koja
podie spomenik. Veina natpisa ne spominje pisca epitafa, ali su
neki dijaci smatrali da njihov djelo ne treba da ostane u tami
anonimnosti, te su se potpisivali, obino svojim imenom.Najvei broj
epigrafa ne probija koru i oklop sheme to se nametnula kao obrazac
za sve sluajeve. Ali ima prilian broj natpisa koji su rezultat
dubokih linih emocija i senzacija autora, izazvanih jainom
traginosti dogaaja o kome je trebalo ostaviti svjedoanstvo
potomstvu. Ima epigrafa koji svojom konciznou i misaonou mogu da
zaplijene i kritiki raspoloenog itaoca naeg vremena, a ima tekstova
iji poetski patos moe da zagrije i pravog literarnog sladokusca, ak
i onoga koji priznaje samo najmoderniji izraz u umjetnosti. U
epitafu Bogina, sina Stipka Ugrinovia, urezanom u steak u Kotarcu
koj Sarajeva, sa savrenom jednostavnou opisana je zla sudbina
mladog pokojnika:Mlad sa ovoga svijeta odoh A jedan bijah u
majkeNeizmjerna je tuga utamnienika koji je trunuo u vlazi i tami
blagajske tamnice, podignute ispod zidina dvorske tvrave humskih
knezova, na brdu Humu, ispod koga izvire bujna i modra Buna. U
jednom kamenu od miljevine uznik je, moda i samim golim noktima,
uspio da uree svoj bolni i zatomljeni krik:A ovo pisa Vrsan
Kosari,suanj, koji se ne radujeivot je udo, a smrt je zagonetka o
kojoj valja voditi rauna kao misteriji to nas neminovno grabi. Zato
je motiv smrti, kao neminovnost, najee prisutan u mislima
ovjekovjeenim u kamenu. Ovozemaljski ivot je tmaa, mrak, apsurd, iz
kojeg treba to prije izai, jer je produkt naela zla. Anonim iz
Gorice obiljeio je svoj grob, nadajui se nekom novom, svjetlijem
iu:Odar zapisah ja u tmaii ostavih mudroza novi asIvan Mari iz
zapadnog Huma, jednostavno i bez ironije, biljei jednu gorku istinu
o ljudskoj sudbini, to ju je na kraju svog ivota kao najdragocenije
iskustvo stekao, predajui ga u vidu poruke onima to dolaze poslije
njega:Dugo na zemlji ivjeh ja osamdeset i osam ljeta.a nita ne
ponesoh!Jedan itelj sa Lave, iz okolice Travnika, rei e to jo tie i
dublje:A ovdje lei Dragajna kraju nitRadojica Bili iz Starog sela
kod Jajca nije bez tatine podigao sebi biljeg za svog ivota, ali
njegovo slovo o smrti nosi u sebi iskrenu bol zbog prolaznosti ovog
svijeta, i tugu s kojom valja upoznati i druge. Svojoj rodbini,
susjedima, namjernicima i putnicima obraa se on, uz pomo dijaka
Veselka Kukulamovia, ovako:Moljubratijui strinei nevistepristupitei
alite mejer ete biti vikako jesam ja,a ja neu bitikakovi jeste vi!
Nepoznati patnik iz Gorada na Drini zaalio je za udima ovoga
svijeta u kome je ovjek samo privremeno nastanjen, stranac, i
putnik to je saznao da je samo proao putevima ispod tajnovitog
neba, da bi mogao na kraju tog kratkog i snovitog puta iskreno
rezignirati:udome eljeti ovoga svijetaDaleki i duboki, skoro
vanvremenski i vanprostorni uzdah Stipka Radosalia, koji je ivio
negdje krajem etrnaestog stoljea u Premilovom polju, dopire iz tame
vijekova sve do nas i preko nas, u budunost iskopanu i za nau
neizvjesnost, potresajui sva naa ula i dubei po svim naim misaonim
spekulacijama:Boe, davno ti sam legaoi vele ti mi je leatiNiko nije
poteen iskuenja i gorine smrtnog asa, ni ubogi ni uzmoni. Na kamenu
kneza Tvrdisava Brsnia iz Bujakovine stoji uklesano slovo proste
istine i neumitne pravde:Poten vitez ovdje jadan dojdeBlaga tuga
provijava kroz natpis iz Svitave:Rodih seu veliku radost,a umrijehu
veliku alost.Ne samo ironije, nego i pravog crnog humora ima na
steku Juraja Ivanovia iz srednje Neretve:A se pie na krstu Jurja:Da
je znati svakomu ovikukako stekoh blagoi njega pogibohNe steku
Radosava Mrkia iz Mirua u Travuniji izreena je jedna otra misao
koju teko moe bez svetogra podnijeti bilo kakav nadgrobnjak. To je
osuda smrti poslane od nekoga u kome je otjelovljena nepravda, od
sile koja moe biti samo opaki, crni i nemilosrdni bog, zbog koga
mogu biti izreene i ovako sarkastino poentirane rijei:Stah,boga
molei,i zla ne mislei i ubi me grom!Ali, smrt dolazi ponekad u
pravi as, kao posljedica i zasluga, kao otkupljenje za nepravedno
djelo to ga je neko uinio. Ubistvo ne dolikuje pravednom ovjeku,
boriti se smije samo u pravednom ratu, u onome koji se vodi protiv
rata, protiv zla. U samoodbrani . Dabiiv Drakovi kanjen je u asu u
kome je odluio da sudjeluje u nekom krvoproliu, u kome nije trebalo
da se nae:Kada htjeh pobiti tada i umrijehivot je isprepleten sa
tisuama zamki i tajni i u njemu nije lako prosuditi ta je dobro, a
ta zlo. Odgovornost sudija je zato tim tea i vea. Ako vrhovni
sudija moe da pogrijei u procjenama grijeha koje ine ljudske due,
zemaljski suci su tim prije i vie skloni zabludama u ocjeni teine
prestupa, o zloinu i kazni, te je time i njihova uloga delikatnija.
Vlast na zemlji je kratka i privremena i pred velikim suditem
poslije smrti sve emo polagati raune. O toj temi, o suditima i
sucima, izreena je drevna mudrost na kamenoj sudakoj stolici u
Hodovu:Pogledajovaj kamen iji li je bio?iji li je sade?iji li nee
biti?Najstarija arita lapidarne pismenosti nalazila su se u starom
Humu i u sredinjoj, banskoj Bosni. Jedan natpis u Humcu na Trebiatu
uklesan je u ktitorsku plou ve krajem X ili poetkom XI vijeka, a
uklesao ga je upan Krsmir Eretovi. Nekoliko natpisa iz okolice
Trebinja potjeu iz sredine i kraja XII vijeka. S kraja istog vijeka
sauvani su natpisi Kulina bana, sudije Gradie i kaznaca Nespine u
okolini Visokog i Zenice, u centru ondanje bosanske drave. Kao trei
centar pismenosti ove vrste moe se oznaiti okolina Vidoke (dananjeg
Stoca), u kojoj je prvi epitaf pronaen tek s poetka trinaestog
stoljea, ali se tu razvijala lapidarna epigrafika tokom itavog
srednjeg vijeka da bi svoju kulminaciju dostigla u XV stoljeu.
Najvei broj natpisa u ovom podruju pronaen je u Boljunima,
jugozaadno od Radimlje i Stoca, ija nekropola sa svojih dvadesetak
natpisa izbija na prvo mjesto na itavom bosansko-humskom podruju.
Zanimljive oaze tekstova u kamenu postoje takoe u okolini Blagaja,
sjedita humske vlastele, gdje je prvi natpis, ktitorski , zabiljeen
ve krajem XII vijeka, zatim u dolini Lave, kojom je nekada vladao
tepija Batalo, te u bosanskom Podrinju, od Foe do Vlasenice i
Srebrenice, glavnog rudarskog centra zemlje. U najnovije vrijeme
registriran je vei broj epitafa na podruju srednjovjekovnih upa
Usora i Soli, te u Posavini oko Koraja i Bijeljine, to je jo jedan
novi dokaz o velikom kulturnom uticaju zraenom iz centra i u
najudanjenija podruja zemlje, pa i ona u kojima je prisustvo
neprijateljski raspoloenih i agresivnih Ugra bilo vrlo esto.
Najpoznatiji dijaci i kovai koji su pisali i klesali natpise u
kamenu jesu: Prodan i Miogost u sredinjoj Bosni, Veseoko Kukulamovi
i Vukain u podruju Lave i Jajca, Bratjen u Travuniji, Semorad,
Miogost, Gruba i Krili u okolici Stoca, Nikola Dragoljevi i Dragoje
dijak u Podrinju, Ugarak u Vrhbosni, i drugi, manji ili vie danas
poznati.Postavljanje steaka nastavljeno je i u doba turske
okupacije, ali sa raspadom i nestankom Crkve bosanske sve vie je
iezavao i ovaj zanimljiv obiaj i kult u spulkralnoj kulturi Bosne.
Izvjesni ikonografski motivi i simboli sa steaka jedno vrijeme su
se zadrali na nadgrobnjacima katolika i pravoslavnih koji su nekada
pripadali patarenskoj sljedbi, da ubrzo prepuste mjesto
pravovjernim oblicima obiljeavanja mrtvih. Snaan uticaj stekovske
tradicije naroito dugo se zapaao na muslimanskim nianima, kako u
arhitektonskom oblikovanju tako i u izvjesnim simbolima reljefa, a
na nekim su epitafi muslimanskim pokojnicima napisani u potpunoj
tradiciji kako u stilu i jeziku tako i u pismu (bosanicom). Takvi
spomenici sa starim simbolima mogu se danas vidjeti na sarajevskim
grobljima, kao i u sarajevskoj okolici (Bulozi i drugi). Zato nije
nikakav paradoks da se poneki primjerak steka nae i danas ne samo u
grobljima pravovjernih Hristovih sljedbenika nego i u starim
grobitima pristalica Muhameda, koji je u vrijeme propagande za
prelaenje na islam proglaen za onoga to je najavljen
uEvanelju(Inilukod musilmana), za
patarenskogParaklita(Utjeitelja).Velike zasluge u otkrivanju steaka
i ostalih lapidarnih spomenika imao je saradnik Zemaljskog muzeja u
Sarajevu . Truhelka, koji je i nekoliko desetina godina objavio
najvei broj epigrafa, od kojih su veina epitafi. Jo 1890. Godine V.
Jagi je upozorio na vanost ovakvog napora, naglaavajui: Ako emo da
sudimo po epigrafici, za Bosnu i Hercegovinu se moe rei koji ste
bili posljednji, biete prvi! Jer, nema slovenske zemlje iz koje bi
u novije vrijeme izilo na vidjelo toliko slovenskih natpisa, koliko
iz ove zemlje Stari irilski natpisi ostae svakako, da li s
bogumilstvom ili bez njega, to e rijeiti budunost vrlo znamenita
pojava u ivotu naeg naroda ovih krajeva. (Einige Worte ueber
bosnische Inschriften auf Grabsteinen, Wissenschaftliche
Mitteilungen aus BiH, Wien 1895). Jagieva predvianja su se do kraja
ispunila. Natpisima na stecima bavili su se mnogi uenjaci velikog
renomea, meu njima K. Jureek, a u najnovije vrijeme mnogi
lingvisti, istraivai stare knjievnosti i umjetnosti, medijevalisti
iz nae zemlje: V. orovi, A. Solovjev, J. idak, . Sn. Radojii, A.
Benac, M. Vego, S. irkovi, . Belagi, B. Hrabak, i mnogi drugi.
Potvreno je da su pored vlastela i vlasteliia i ostalih itelja pod
stecima pokopani patareni raznog ranga i hijerarhije Crkve
bosanske, kao to su djedovi, gosti, strojnici, te ostali krstjani i
krstjanice i obini vjernici poznati kaomrsni ljudi. To ne iskljuuje
mogunost da pod stecima ne lee i pripadnici drugih religija,
naroito pod onim nagrobnjacima gdje su pokopani bivi patareni, to
prihvatie poslije propasti Bosne druge religije, posebno islam. Na
alost, od velikog broja epigrafa ostao je samo manji dio, jer su
tokom vjekova unitavanjem steaka unitavani i natpisi na njima.
Priblino taan broj znaemo uskoro, kada M. Vego zavri svoj korpus,
od kojeg su do sada izale tri sveske pod naslovomZbornik
srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine(Sarajevo, 1962
1964).Posebnu vrstu pisanih spomenika predstavljaju
manuskriptipovelja,darovnicaipisamadravne kancelarije, oblasnih
gospodara i pojedinaca, poevi s povljeom Kulina bana iz 1189. do
posljednje povelje posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaevia
iz 1461. i slinih dokumenata pojedinih znaajnih feudalaca do kraja
XV vijeka. Okovane zakonima uobiajenih formula i ablona, povelje i
slini rukopisi u prvi mah mogu da djeluju stereotipno, hladno, pa i
dosadno. Dubljim poniranjem u njihovu sadrinu otkriemo tek tada
dijelove koji imaju veu vrijednost nego to ga prua goli dokumenat,
pronai emo zrnca jo nepoznate zlatne ice, pa i itave partije
poetski nadahnutog teksta, ak i onda ako dijak i nije iao za
knjievnim rezultatom i poetskim kienjem. Sadrinom su bogate povelje
humskih knezova XIII vijeka, a naroito su zanimljiva pisma kneza
rnomira i opine Popovo u njima se otvoreno i gnjevno govori o
nedosljednosti i prevrtljivosti Dubrovana, na koje su poruke i
naslovljene. Sauvane su iz tog vremena i etiri povelje Mateja
Ninoslava. Prekid u djelovanju bosanske banske kancelarije traje od
sredine trinaestog do dvadesetih godina etrnaestog stoljea, do
dolaska Stjepana II Kotromania na bansku stolicu, a slino je i sa
djelatnou u Humu, u kome je utnja i mnogo dua. Povelje bana
Stjepana II i njegovog brata Vladislava odlikuju se bogatstvom
naracije, koja je naroito dola do izraaja u darovnici izdatoj
Vlatku Vukosaviu za njegovu vjernu slubu, u kojoj mu je posluio sa
tri junaka djela to ih uini u raznim prilikama, a naroito u sukobu
sa mladim kraljem Duanom kada se s njim sukobio u Rakoj. Iz nje
potiu proklinjanja bezbonih i poganih babuna, u koje se ubraja i
sam bosanski ban. Opis tih junakih djela umnogome podsjea na sline
opise u deseterakim narodnim pjesmama koje su nastale mnogo
kasnije. Veoma je upeatljiva povelja istog bana kojom daruje
Dubrovnik Stonskim ratom i Prevlakom, sve do zgorenja svijeta, do
stranog sudita, najavljenog u bosanskojApokalipsi. Za vrijeme
kralja Tvrtka domai dijaci dolaze u sjenu logoteta Vladoja on u
kraljevsku kancelariju uvodi stil i jezik rakih povelja, to je
naroito jako izraeno u prvim dijelovima dokumenata intitulaciji i
arengi, sveanom uvodu u kome se iznosi opa motivacija akta,
povezana sa vjerskim shvatanjima tog vremena po kojem je vlast dar
boji, potreban da se prenosi i na druge. Naroito je izrazita arenga
u Tvrtkovoj povelji od aprila 1378. kojom obnavlja trgovake veze sa
Dubrovanima. Svojom rjeitou i poetskim nadahnuem izdvaja se posebno
darovnica kralja Dabie vojvodi Hrvoju Vukiu Hrvatiniu iz 1392. To
je jedan od najljepih tekstova naeg jezika srednjeg vijeka.
Zanimljive su i neke povelje pojedinih oblasnih gospodara, a meu
njima se istie darovnica brae bjeljaka i Radia Sankovia, kojom
nakon smrti kralja Tvrtka, otkidajui se polako od autoriteta
centralne vlasti, daruju upu konavaosku gradu Dubrovniku, kao
njihovu drevnu batinu, silom otetu od strane rake i humske gospode.
Nisu nezanimljive povelje i pisma Pavlovia, Kosaa i Hrvatinia, kao
ni hercega Stjepana i njegovih sinova: Vladislava, Vlatka i
Stjepana, odnosno Ahmeda Hercegovia. Od ostalih vrsta pismenosti
koja se njegovala na dvorovima zanimljivi su takoe trgovaki ugovori
(kao onaj to je kralj Toma sklopio sa knezom Nikolom
Trogirarinom),rodoslovi(od kojih se izdvajaju dva: prvi, nepoznatog
dijaka iz Polimlja, kojim izvodi porijeko kralja Tvrtka iz
nemanjike loze, kako bi se dokazalo njegovo pravo na kraljevsku
krunu i, drugi, rodoslov to ga jedan od bivih dvorjana na dvoru
vojvode Radoslava Pavlovia izree u dubrovakoj kancelariji, kako bi
dokazao pravo Juraja Bogiia Hvalovia na nasljedstvo od svog
srodnika Braila Tezalovia). Neka vjerovna dokumenta mogu nam pomoi
da dobijemo odlian uvid u odnose i naravi ljudi jednog dalekog
doba, kao to su na primjer vjerovnice Jelene Grube.
SrednjovjekovnihljetopisaBosna nema, to ne znai da ih nikada nije
ni imala. Kao i mnogi drugi spomenici pismenosti i knjievnosti i
bosanske kronike nestale su u tami vijekova. Zahvaljujui podacima
nekih historiara iz kasnijeg doba mi ipak danas znamo za imena
dvojice ljetopisaca. Dubrovanin Jakov Lukarevi, koji je djelovao na
razmeu XVI i XVII stoljea, spominje ljetopisca Manojla Grka (kao
ducis Harvoia Harvatich cronista Emanuele Greco), a iz ljetopisa
jednog drugog bosanskog ljetopisca, Milia Velimislia (Milich
Velimiseglich, cronista di Bosna) uzeo je podatke o dogaanjima u
Humu to su se dogodili oko 1171. godine (J. LuccariCopioro
ristretto degli annali di Rausa libri quatro, Venezia
1605).Ljetopis Fra Nikole Lavaninasainjen je najvjerovatnije i na
osnovu neke medijevalne bosanske kronike to ju je ovaj kronista
imao u rukama, u originalu ili u prepisu.Od knjievnih djela, za
koje se zna da su sigurno postojala u Bosni, spominje se na prvom
mjestuPovjest o Aleksandru(iliAleksandrida) jo u XIV stoljeu. (S.
Nazei,Knjievnost Bosne i Hercegovine, Enciklopedija Jugoslavije,
sv. 2, Zagreb MCMLVI). Na jedan kasniji rukopis iz Roudnica u ekoj,
pod naslovomAleksandar Velikupozorio je V. Jagi, objasnivi njegov
tekst i davi komentar o njemu. Pretpostavlja se s pravom da su na
dvorovima prepisivani i drugi rukopisi ondanje lijepe literature,
koja je kao lektira dopunjavala apokrifne tekstove. Pa i samih
apokrifnih pripovijesti moralo je vie biti, to potvruju i pojedine
prie to danas pripadaju narodnoj, usmenoj knjievnosti, sa izrazitim
elementima doketizma, i drugim karakteristikama neomanihejskog
uenja, onemoguavanog vijekovima u pisanoj knjievnosti. Postoje
posredno svjedoanstva olirskojiepskoj poeziji njegovala se na
dvorovima, ali i u narodu. Poznate su bile neke pjesme o Radosavu
Pavlovii, a jedna pjesma, bugartica, ovjernoj slubi, toliko
zagovaranoj i cijenjenoj u Bosni, pod naslovomKako se Nikola
Radanovi odvrgao od svoga gospodara, odnosi se na oblasne gospodare
iz Srebrenice, Dinii Kovaevie. Do danas je sauvana, pretrnjevi
razumljive redakcije od dubrovako-dalmatinskih prepisivaa, ali je u
njoj u osnovi ostala bosanska fraza i leksika. Slian sluaj je i sa
drugom bugarticom, poznatom pod naslovomRazbolje se erzeleze,
nastaloj takoe u drugoj polovini XV vijeka i modificiranoj kasnije,
prema ukusu prepisivaa i pjevaa. Na dvorovima kraljeva i
najkrupnijih feudalaca postojale su grupe glumaca, sviraa i igraa,
koje su esto puta nastupale ne samo da zabave svoje gospodare nego
su odlazile i na razne feste u Dubrovnik. Pojedine tvorevine iz
njihovog repertoara ulazile su u narod, mapene i preneene s usta na
usta. One su uticale na stvaranje umjetnike knjievnosti dubrovakih
literata XV i XVI stoljea, au Bosni su postajale dio bogate narodne
knjievnosti, koja e dati tada i kasnije najljepe primjere
pripovijedaka, poslovica, a naroito lirskih pjesama i balada, to e
u XIX vijeku, kada se za njih saznalo, proslaviti nau narodnu
poeziju u svijetu.Dugo vremena knjievni historiari, a naroito
knjievni kritici u svim junoslavenskim zemljama, gledali su na
staru knjievnost skoro sa prezrenjem, nalazei da je prevodna, da je
pisana na jeziku koji narod ne razumije, da je svojim vjerskim
domiljanjima i pretjerivanjima nezanimljiva, pa i dosadna. Tek u
novije vrijeme izvrena je kritika valorizacija te i takve
literature, ime se dolo do novih rezultata. Pobijedilo je shvaanje
da su i primjeri pismenosti dragocjeni prilog svakog naroda u
njegovom razvoju i razultati koji ulaze u fond kulturnog naslijea.
U Srbiji je dolo do novog vrednovanja hagiografija i biografija,
koje su historijski materijali, ali i knjievni dokumenti. Bosna
dodue nema nijedne hagiografije, ni biografije takva literatura
protivila bi se moralu koji je propovijedan od strane Crkve
bosanske, iji vjernici nisu smjeli da veliaju zasluge vladara kao
predstavnika materijalne vlasti, niti svetaca, jer nije postojao
kult svetaca u onom obliku u kome se pojavljivao u istonoj ili
zapadnoj crkvi. Srednjovjekovna Bosna nije ostavila svojim
potomcima ni druga originalna djela knjievna (neznatan broj bio je
poznat u susjednim zemljama). Ali, nema potrebe da se preskromno i
stidljivo krije ono to je u njenoj prolosti zaista stvoreno kao
kulturna vrijednost, i predato u riznicu zajednike jugoslavenske
kulture, kao njen integralni dio. Treba znati da je prvi
fresko-portret naslikan u Stonu, staroj prijestonici Humske zemlje.
Neka se zabiljei da je prvi i najstariji iriliki natpis zapadno od
Makedonije uklesan u Humcu, kod Ljubukog. Zato se ne bi upamtilo da
je prvi i najljepi na iriliki spomenik crkvene knjievnosti napisan
negdje u Humu ili na dvoru Kulina bana u Bosni? Dobro je da se nove
generacije upoznaju s injenicom da bosanski glagoljski rukopisi,
pisani poluoblom glagoljicom, spadaju meu najstarije i najvanije
glagoljske spomenika hrvatsko-srpske recenzije uope. Pravo je da
povelja Kulina bana s kraja XII stoljea, najstariji spomenik
svjetovnog karaktera pisan na narodnom jeziku u junoslavenskim
zemljama, ne bude vie jedini reprezentant bosanskog kulturnog
nasljea u junoslavenskoj knjievnosti srednjeg vijeka.Sredinja
junoslavenska zemlja moe da se ponosi da je njena Crkva bosanska
pripadala jednoj i jedninoj ogromnoj univerzalnoj organizaciji u to
vrijeme, iji je pokret iao za tim da srui misterij drave i njen
vlasti u kojoj je carevala strahovlada nad narodima, misterij to ga
je njegovala crkvena hijerarhija Carigrada i Rima. U sklopu tog
borbenog zadatka demistifikacije razvijala se i njena apokrifna i
heretika knjievnost, zacrtana pojavomTajne knjige, a
zavrenaPoetijem svijeta, u knjigama u kojima je osnovni motiv
pobjeda dobra nad zlom i potreba da se zlo savlada pravednim ivotom
i radom.Neki bosanski srednjovjekovni tekstovi ne prelaze
konvencionalne oblike i okvire pismenosti svoga doba, i po tome
mogu biti reprezentanti prosjenosti i osrednjosti. Ali izvjesni
primjeri, kao neke povelje Stjepana Kotromania, Dabiina povelja
Hrvoju Vukiu, povelja brae Sankovia Dubrovniku, ili neke glose, kao
ona dijaka Grigorija, ili anonima izSrekovieva evanelja, ili Stanka
Kromirjanina izBatalovog fragmenta, ovei broj epigrafa, kao to je
onaj zapis sunja Vrsna Kosaria, epitafi Stipka Radosalia, Radoslava
Mrkia, Juraja Ivanovia i mnogi drugi, ili epigram na sudakoj
stolici u Hodovu, po miljenju mnogih znalaca, predstavljaju po
novim, savremenim mjerilima koja ne odbacuju primitivne
civilizacije kao barbarske, nego u njima nalaze ljepote to ih je
tek valjalo otkriti razvijanjem istananijeg senzibiliteta
antologijske knjievne vrijednosti. Da je to zaista tako potvruju i
neke antologije stare nae knjievnosti, objavljene posljednje
decenije u Novom Sadu, Zagrebu i Beogradu u njima se prvi put
javljaju i srednjovjekovni bosanski tekstovi, mada ne u mjeri koja
bi bila adekvatna stvarnim vrijednostima knjievnog stvaralatva ove
zemlje u datom periodu. Naravno, zato nisu krivi samo sastavljai
ovih izbora i antologija izvori koje su imali bili su veoma
oskudni, a nekad i nepristupani.