-
Feljton u listu Danas, poeo 11. januara 2007. zavren 19.
februara 2007.
DESIMIR TOI: STVARNOST PROTIV ZABLUDA Drugo proireno izdanje
knjige Desimira Toia "Stvarnost protiv zabluda - srpsko
nacionalno pitanje" objavila je
izdavaka kua "Nova" Slobodana Maia. Knjiga se moe poruiti na
tel. 011/633-162,
po ceni od 500 dinara.
Istorijski 1. decembar 1918: Grupa delegata Narodnog vijea iz
Zagreba stie u Beograd na proglaenje ujedinjenja Neistine,
poluistine i povrna tumaenja Pre nekoliko dana (lanak je pisan
marta 1991. - prim. ur), u beogradskom dnevniku stajao je naslov na
prvoj strani: Neizvesnost traje, nade se raaju. Re je o sukobima
interesa nacionalnih kolektiva, hrvatskog i srpskog, prvenstveno je
re o njihovim sukobima. Ali nisu posredi samo interesi ivuih
naroda, postojeih drutava. Svaki od ova dva kolektiva vraa se
unazad u istoriju, i tamo trai opravdanje za odbranu sadanjih
interesa. I tu nastaje kod nas, i kod Hrvata i kod Srba, reanje
neistina, poluistina i vrlo povrnih tumaenja, jednostavnih tumaenja
izvesnih injenica koje su ve same po sebi sloene. Za razliku od
ranijih vremena, kada je fabrikovanje neistina, poluistina i
povrnih tumaenja dolazilo uglavnom od malog broja ljudi, neto od
politiara, a neto od propagandista, sadanja situacija u tom
zloslutnom razvoju postaje teom iz prostog razloga to je zemlja u
meuvremenu dobila vrlo visok broj kolovanih ljudi koji sve znaju,
vrlo visoki broj proizvoaa u medijima i, najzad, veliki broj lanova
akademija u Zagrebu i Beogradu koji, kada je re o istorijskim
politikim ili slinim naukama, uestvuju svom svojom nesrenom teinom.
I Hrvati i Srbi mogu da uu u obraun sa nizom zabluda, sa daleko
veim brojem zabluda nego ikada u istoriji. U stvarnosti, po
injenicama koje stoje u odnosima izmeu Srba i Hrvata bilo je i te
kakvih sporazuma, kao to je bilo udovinih nesporazuma. Poto je re o
nadama, koje pominje danas na beogradski dnevnik, mi bismo u
nekoliko bitnih pojedinosti pokuali da damo sliku tih sporazuma i
nesporazuma od 1914. godine, pa do danas, dakle u vremenu od
punih
-
godina. Poinjemo sa 1914. godinom. Te godine mi, Srbija i Crna
Gora, nismo poli u rat za osloboenje i ujedinjenje svih Srba,
Hrvata i Slovenaca, nego smo bili napadnuti od Austro-ugarske
Monarhije koja je iskoristila sarajevski atentat u elji da se
jednom obrauna sa Srbijom. Srbija se dakle brani, Crna Gora
pristupa u pomo jer posmatra problem napada na Srbiju kao opti
srpski nacionalni problem. Nekoliko meseci docnije dolazi do
objavljivanja "ratnih ciljeva" Srbije - i tu se pojavljuje program
osloboenja i ujedinjenja. Srbija, kao ni jedna druga jugoslovenska
oblast, ima istorijski instinkt i postupa po njemu i onda kada su
pogoeni samo njeni trenutni interesi. U tome se razlikuju mali i
veliki narodi! Srbi su po tom merilu veliki narod! Kako je dolo do
prvog sporazuma izmeu hrvatskih politikih ljudi iz Jugoslovenskog
narodnog odbora u toku Prvog svetskog rata i predstavnika Srbije,
dakle i vlade i opozicije, iako su najboljim delom - ne za sve
vreme rata - postojale koalicione ili tzv. nacionalne vlade Srbije?
Borba je objavila feljton krajem februara i dobrim delom marta ove
godine, i taj feljton treba uzimati kao ozbiljan dokumenat: re je o
zapisniku koji je pisao ondanji lan Srpske vlade Momilo Nini o
krfskim pregovorima. To sporazumevanje i taj sporazum kao Krfska
deklaracija iz juna 1917. pojavili su se ve u raspravi profesora
Dragoslava Jankovia pre 24 godine pod naslovom "Jugoslovensko
pitanje i Krfska deklaracija 1917. godine". Ne ulazei u pojedinana
pitanja ovih sporazumevanja i samog sporazuma, navedimo ipak neto
to je bitno za nau raspravu. Prvo, samo ujedinjenje nije dolazilo
ni jednog trenutka u pitanje, ali tom prilikom Srbi ne smeju
zaboraviti da hrvatski politiki ljudi na Krfu ne treba da budu
posmatrani kao jedini predstavnici hrvatske politike misli. U "uoj
Hrvatskoj", odnosno u Hrvatskom saboru koji obuhvata samo uu
Hrvatsku i Slavoniju uz Srem, ima i snaga koje se opiru ujedinjenju
bez "naputaka", ali se vremenom to prevazilazi zahvaljujui injenici
da se Srbija konano nalazi meu pobednicima Prvog svetskog rata.
Meutim, kada je dolo - novembra 1918. - do pripremanja delegacije
Narodnog vijea u cilju proglaenja ujedinjenja, Stjepan Radi je
estoko ustao protiv ujedinjenja bez konkretnijih uslova. Uslov
delegacije je bio - demokratsko ureenje i kvalifikovana veina iz
Krfske deklaracije - ali Radiu to nije bilo dovoljno.
http://www.danas.rs/danasrs/feljton/neistine_poluistine_i_povrsna_tumacenja.24.html?news_id=98433
Pai uvek bio sklon dogovaranju i sporazumevanju
Od ekstremnog centralizma do federalizma: Svetozar Pribievi
-
Meutim, bitna tekoa u pogledu nesporazuma tek nastaje u vremenu
izmeu juna 1917, decembra 1920. i Vidovdanskog ustava iz juna 1921.
Insistiranje hrvatskih predstavnika i pre Krfa i u Beogradu na
naelu jedinstvenog srpsko-hrvatskog naroda nikako ne podrazumeva
unitaristiko-centralistiko ureenje nove drave. Postavlja se pitanje
da li je hrvatsko insistiranje na jedinstvenom narodu bilo samo
sredstvo u cilju osloboenja od austro-ugarske Monarhije, a da potom
izdejstvuju veu autonomiju nego to su je imali u austro-ugarskoj
Monarhiji? U svakom sluaju, Srbi, i "najopasniji" meu njima,
Svetozar Pribievi - i to ne ovek iz Srbije nego iz Hrvatske - ne
mogu da shvate i danas mnogi ne shvataju da se moe usvojiti naelo
jedinstvene nacije ,a da se u isti mah odbaci unitaristiki
centralizam. Ako kobni, neuravnoteeni Pribievi, nije mogao niti je
hteo da shvati problem, iako mu se inilo kao i mnogim drugim, da on
jedini poznaje "hrvatski problem" - bilo je ljudi u Srbiji, to
podvlaimo, poto je u hrvatskoj esktremistikoj propagandi glavno
bilo da se zlo svede na Srbiju - koji su poeli vrlo brzo da vide
sloenost problema i da trae reenja. Prvi je Stojan Proti, a drugi
je Ljuba Davidovi. Proti je jo pre donoenja Vidovdanskog ustava -
vrlo naprednog u politikom i socijalnom pogledu - davao svoj
ustavni predlog sa autonomijama. Davidovi je poeo svoju evoluciju
na Zagrebakom kongresu 1922. sa pojavom Nedeljnog glasnika koji su
osnovali i vodili Milan Grol, Boidar V. Markovi, Boidar Vlaji,
Kosta Jovanovi i prijatelji. U Zagrebu je to bio zajedniki skup
intelektualaca, ustavnih "revizionista" iz Srbije i ondanje
"srednje linije" hrvatske politike, ili kako se i tada govorilo,
graanske politike. Iako skup nije bio uperen protiv Radia, na
Zagrebakom kongresu okupilo se sve hrvatsko neradievsko, ali je to
bio daleko snaniji pokret protiv Pribievieve i pribievievske
politike, kako u novoj Kraljevini tako i posebno u Hrvatskoj. Ali,
na izborima 1923. godine Srbi su odbacili politiku sporazuma s
Hrvatima, pojaali snage Nikole Paia i Svetozara Pribievia, a u
Hrvatskoj Radi sa svojom "mirovnom" neutralnom Republikom postaje
potpuni gospodar hrvatske politike scene. Meutim, naputajui
apstinenciju, narodni poslanici Hrvatske seljake stranke otvorili
su put parlamentarnom porazu osovine Pai - Pribievi. Ta osovina
inae nije bila tako jaka kao to je izgledalo, bar na idejnom planu.
Pribievi je ostajao integralist i centralist, i kao takav morao je
da se izdvoji iz Demokratske stranke Ljube Davidovia. Pai je,
meutim, uvek bio sklon nekom dogovaranju i sporazumevanju. To e se
videti u vremenu posle 1925. godine. Istina, Paieva smrt 1926.
godine prekinue njegovu sopstvenu politiku 1926, ali je stranka,
Narodna radikalna, produila Paievu politiku sporazuma s Radiem sve
do 1929. godine. Posle dolaska Radievih poslanika u Beograd nastala
je promena u korist, inae brojem poslanika ne snane, opozicije koja
e roditi takozvani Blok narodnog sporazuma koji je prvenstveno
obuhvatao Davidovieve demokrate, klerikalce Slovenije Antona
Koroeca i Jugoslovensku muslimansku organizaciju Mehmeda Spahe.
Dolo je do vlade Ljube Davidovia od pomenute tri grupe, ali je
kralj Aleksandar ne samo onemoguio da u vladu uu Radievi ministri
nego je i celu vladu oborio preko ostavke vojnog ministra generala
Stevana Hadia. Prvi pravi politiki pokuaj od izvesnog naelnog
znaaja je propao. I onda nastaje udo od novog sporazuma. Dolazi do
novog sporazuma izmeu radikala srpskih i Stjepana Radia koji
oigledno uvia da kralj Aleksandar ne daje poverenje Davidoviu i
demokratama. Hrvatski poslanici priznaju Vidovdanski ustav, iako
oekuju
-
njegovu reviziju. to ova kombinacija, koja nije inae bila
najprirodnija, nije trajala due - treba "zahvaliti" injenici to
Stjepan Radi nije bio dovoljno sposoban za politiku saradnju, a jo
manje sposoban administrativac. Takav se bar pokazao kao ministar
prosvete u vladi Nikole Paia 1925. godine. Posle prvog uda 1925. u
kombinaciji Pai-Radi, dolazi drugo udo srpsko-hrvatskih odnosa.
Iako Svetozar Pribievi i Stjepan Radi nisu tako rei ni po emu bili
slini, a jo manje po programu, dogodilo se neto to se verovatno
samo kod nas, i kod Hrvata i kod Srba, moe dogoditi. Treba moda da
dodamo, samo kod Hrvata i kod Srba iz Hrvatske? Kod Pribievia je
nastalo oigledno patoloko ogorenje na sve to je u Srbiji, poev od
njegovog zatitnika kralja Aleksandra preko Nikole Paia, s kojim je
tako estoko saraivao 1925. godine u izbornoj borbi tzv. Nacionalnog
bloka, do Ljube Davidovia koga je ocenjivao kao mlakonju u poreenju
sa svojom sopstvenom integralistikom i centralistikom "jakom
rukom". Ogorio se Pribievi na celu Srbiju i to se da lako zapaziti
u njegovoj malicioznoj knjizi "Diktatura kralja Aleksandra". I poto
se ogorio na sve to je bilo izvan srpstva u Hrvatskoj, sa
verovatnim linim usijanim mrnjama nama svojstvenim, "mediteranskim
mrnjama", Svetozar Pribievi se posle jedne decenije ekstremnog
centralizma prebacio u federaliste i osnovao sa Stjepanom Radiem
Seljako-demokratsku koaliciju 1927. godine. Ova koalicija, koja e
trajati sve do 27. marta 1941. - kada su se Maekovi hss-ovci i
pribievievski samostalni demokrati rasturili za "sva vremena" -
bila je pravi poklon Stjepanu Radiu. Nisu mu Srbi u Hrvatskoj, koji
su i posle ovog salto mortale sledili svoga darovitog i
destruktivnog Svetozara, mogli dati bolji poklon, jer na izborima
1927. godine prvi put Hrvatska seljaka stranka poinje da gubi na
izborima.
http://www.danas.rs/danasrs/feljton/pasic_uvek_bio_sklon_dogovaranju_i_sporazumevanju.24.html?news_id=98435
Pucnji u Skuptini gori od zloina
Ubistvo osudile sve srbijanske stranke: sahrana Stjepana Radia U
vremenu izmeu 1928. i 1934. godine nastaju "estoki dogaaji" u
odnosima Srba i Hrvata u prvoj Jugoslaviji. Njima nije posveeno
dovoljno panje, ne samo zbog "zatiranja" nae prolosti od prethodnog
reima nego i stoga to se naa drutva, ni hrvatsko ni srpsko, ne
udubljuju u probleme koji ih pritiskaju vie od 70 godina.
Profesionalni istoriari reaju godine i dogaaje, a nacionalistiki
propagandisti - u sadanjoj atmosferi ima ih na milione - samo
bacaju plamene slogane dezinformacija i
-
mrnje. Iako je srbijansko javno mnjenje sa velikim saueem i
velikim strahom ispratilo 1928. zemne ostatke Stjepana Radia posle
rane koju je zadobio od jednog ludog narodnog poslanika, Punie
Raia, Srbina ili Crnogorca sa Kosova, ipak tu pucnjavu u Narodnoj
skuptini juna 1928. niko nije shvatao potpuno u istorijskom
kontekstu. Ne treba zaboraviti da su, pored neto kasnije umrlog (od
zadobijene rane) hrvatskog voe Stjepana, tom prilikom i to na licu
mesta, poginula dva hrvatska rodoljuba koja su imala velike
naklonosti i za srpski narod i za srpsku politiku. To su bili Pavle
Radi, Stjepanov sinovac, i uro Basariek. Pucati na politikog
protivnika je in koji mora biti odbaen u svoj svojoj ozbiljnosti,
ali pucati u Narodnoj skuptini znai vie od zloina. To je veliki
istorijski prestup, iako se za njega ne mogu vezati ni srpski narod
ni tadanje politike stranke - koje su, inae, sve osudile zloin juna
1928. godine. Ta uasno muna atmosfera u Narodnoj skuptini u toku
est meseci, od juna 1928. do dravnog udara januara 1929, prola je u
nesnalaljivosti, kako moemo da zakljuimo samo u naoj dananjici. Na
vrh dravne uprave doveden je vo slovenakih klerikalaca Anton
Koroec, ali vlada nije bila dugog veka. Demokrati u vladi, na elu s
Milanom Grolom - drugi demokrat Vojislav Marinkovi je ve prilazio
buduoj dvorskoj stranci - pokuavaju, verovatno naivno, da izazovu
krizu vlade i da zaponu razgovore sa opozicijom koja je posle juna
1928. napustila Beograd. U toj borbi neparlamentarne opozicije iz
Zagreba, Srbi okupljeni oko Svetozara Pribievia slali su munjevite
uvrede prema Srbiji i prema Beogradu. Ta e politika "lirika" dobiti
odjeka u poznatoj zloestoj Pribievievoj knjizi "Diktatura kralja
Aleksandra". U poratnoj istoriografiji bie objavljena i Svetozareva
pisma u kojima on kritikuje vostvo Hrvatske seljake stranke na elu
s Vladkom Maekom zato to nije radikalnije posle 1929. u borbi
protiv Beograda... Uvek ostaje otvoreno pitanje da li bi pokuaji
seljakodemokratske koalicije pokojnog Radia, kasnije Maeka i
Pribievia - da pridobiju Ljubomira Davidovia da se stavi na elo
Koalicije, odnosno da Demokratska stranka napusti Koroevu vladu -
dali neke rezultate? Demokrati su verovali da bi takav postupak
doveo do dravnog udara est meseci ranije. To objanjenje nije bilo
mnogo ubedljivo, utoliko pre to je prava namera kralja Aleksandra
bila vidljiva odmah posle smrti Paia i propasti koalicije radikali
- radievci. Tekoa je bila u tome to je posle Radieve smrti, i smrti
Basarieka i Pavla Radia, nastala prava verbalistika invazija
najekstremnijeg karaktera protiv Srba, u kojoj je osvetlao obraz
vie nego iko ba Pribievi. Davidoviu i demokratima nije bilo lako da
se u takvoj situaciji stave na elo Seljako-demokratske koalicije.
Kralj Aleksandar je dravnim udarom od 6. januara 1929. godine te
dileme zaustavio. I tada se deava neto to se samo kod nas moe
dogoditi: da veliki broj Hrvata, naroito meu jugoslovenskim ljudima
politike elite, iako izvan Radieve stranke - mada ih je bilo i u
njoj - pone verovati da je "lajbek otkopan", da e od strane kralja
nastati potpuna revizija srpsko-hrvatskih odnosa, odnosno
uspostavljanje jednog novog ustavnog poretka, a da diktatura bude
samo jedan kratak i prolazan period. Srbijanci, koji su poznavali
Aleksandra jo od vremena sudskog ubistva Aleksandra Dimitrijevia
Apisa 1917. i od vremena kada je kralj grubo odbio optu
slovenako-hrvatsko-srpsku kandidaciju Nikole Paia za prvog
predsednika vlade decembra 1918. godine, ne samo da nisu imali
iluzija nego su gotovo znali da Aleksandar konano odlazi u pravcu
nedemokratskog reima, odnosno da uspostavlja svoj lini reim. Da bi
nesrea bila jo vea, tom reimu pristupaju ljudi, nekada prvaci
demokratskih stranaka,
-
prvenstveno radikala i demokrata, pa ak i Hrvatske seljake
stranke: Nikola Uzunovi, Milan Srki, Boidar Maksimovi, Vojislav
Marinkovi, Kosta Kumanudi, Stanko ibenik i drugi. Tu je, naravno, i
Anton Koroec, jedini vo jedne politike stranke.
http://www.danas.rs/danasrs/feljton/pucnji_u_skupstini_gori_od_zlocina.24.html?news_id=98437
Jugoslovenski nacionalizam dezorijentisao Srbe
Jugoslovensku ideju prihvatao uglavnom vladajui sloj srpskog
drutva: Kralj Aleksandar Karaorevi
Nesrea reima od januara 1929. godine bila je jo jedna: kralj
Aleksandar nije mogao 1929. godine, kao ni za svoj oktroisani reim
1931, da nae tako rei ni jednog politikog oveka koji bi bio u neku
ruku "nov", u odnosu na parlamentarne stranke pre 1929. Jedini
ovek, koga je on pronaao u toj vrsti ljudi, bio je Dimitrije Ljoti,
jedan mali provincijski politiar, koji se odmah pokazao delimino
konfuznim, pod uticajem faistikih ideja staleke antiparlamentarne
drave, a delimino fantastom koji eli da igra znaajnu ulogu meu
ostarelim politikim ljudima od pre 1929. godine. Aleksandar je
morao iz tih razloga da otpusti Ljotia vrlo brzo, mada je Ljotiu to
otputanje dalo neki politiki poloaj u vremenu posle kraljeve smrti.
Noen nebuloznim jugoslovenskim nacionalistikim idejama, svodei svu
svoju energiju na spoljnu politiku, vojnik od harizme, kralj
Aleksandar je privukao sebi i svom reimu dobar deo srpskog javnog
mnjenja koje nije uvialo teku istorijsku zabludu novog reima: on se
nije mogao graditi na jugoslovenskim nacionalistikim idejama koje
su Hrvate bacale u pravi nacionalni rat protiv nove drave, a s
druge strane potpuno dezorijentisale Srbe koji i inae nisu bili
integrisani kao nacija, bar u poreenju s Hrvatima i Slovencima.
Jugoslovenska nacionalistika ideja je jo uvek bila i ostala zarazna
za srpski nacionalni kolektiv, ukljuiv tu i titoistiku ideju o
jugoslovenskom socijalistikom patriotizmu, posle 1945, koji je
prvenstveno "hvatao" Srbe, i da stvar bude lepa - ne meu radnicima,
"siromanim seljacima i potenom inteligencijom", ve je taj sindrom
obuhvatio uglavnom vladajui sloj srpskog drutva, bilo vladajui kroz
reim ili vladajui u intelektualnom sloju srpskog drutva. Kraljeva
diktatura trajala je vie od dve i po godine, a onda je
uspostavljen, oktroisanim ustavom od septembra 1931, jedan
nedemokratski reim sa farsom od dvodomnog parlamentarizma. Nijedna
politika stranka, bilo stara bilo nova, nije bila priznavana od
vlasti ukoliko ne prizna ovaj ustav po kome je kralj bio sve i svja
u dravi; takozvani
-
parlament je imao pravo samo da raspravlja o onome to je vlada
predlagala. Umesto generala Petra ivkovia, prvog predsednika Vlade
od 1929-1931. do kraljeve smrti oktobra 1934. godine, reali su se
"civili" na elu dravne uprave: Nikola Uzunovi, Vojislav Marinkovi i
Milan Srki. Nekadanji demokrat Marinkovi povukao se s vlasti 1932.
pod sumnjom da se izjanjava za federaciju. U pogledu integralne
jugoslovenske nacionalistike politike otiao je najdalje Srbin iz
Bosne, Srki, ali ni njemu nije bilo spasa. Kralj Aleksandar je sve
vie dolazio do uverenja, bar prema izvesnim svedoanstvima koja su
esto kontroverzna, da je ceo poduhvat sa diktaturom 1929. i linim
reimom 1931. godine propao. I tvrdi se da bi on ceo sistem menjao,
opet oktroisano kako je to uinio i 1929. i 1931. godine. Smrt ga je
na tom stvarnom ili zamiljenom putu prekinula. Kao to se ubistvo
Stjepana Radia i drugova u Narodnoj skuptini juna 1928. ne moe
posmatrati kao kolektivno srpsko politiko delo, tako se ni na
ubistvo kralja Aleksandra ne moe gledati kao na kolektivni in
hrvatskog naroda. Meutim, te dve smrti ipak imaju neke istorijske,
bar posredne, veze. U naim drutvima ima daleko vie potencijala za
nasilja nego to se misli, i taj se potencijal javlja tako vidno i
simbolino 1928. i zavrava se ubistvom kralja Aleksandra 1934. U tom
istom krugu nastaju jo dva, i to organizovana, nasilnika pokreta
koji e vitlati tek za vreme Drugog svetskog rata. S jedne strane,
zagrebaki advokat i narodni poslanik Stranke prava Ante Paveli
stupa u oruanu akciju iz emigracije - protiv jugoslovenske
zajednice. S njime se udruuju makedonski VMRO-vci koji u to vreme
postaju u potpunosti maica bugarske nacionalne ekspanzije u
Makedoniji, odnosno u Jugoslaviji. Uspostavlja se i potpuna
saradnja ta dva pokreta, uglavnom u inostranstvu. (Borba, maj
1991)
http://www.danas.rs/danasrs/feljton/jugoslovenski_nacionalizam_dezorijentisao_srbe.24.html?news_id=98439
Sve ljuljake kneza Pavla
Dolazak na vlast kneza Pavla 1934. godine bio je znaajan datum
iz vie razloga, ali jedan je za nau raspravu od posebnog znaaja. To
je pitanje slobodnijeg rada opozicije. U doba kralja Aleksandra, ni
politiko kretanje opozicionih prvaka nije bilo dozvoljeno, Vladko
Maek je bio na robiji, zatvoren je jedno vreme i vo zemljoradnike
levice pofesor univerziteta Dragoljub Jovanovi. Knez Pavle je ubrzo
otpustio Aleksandrovog poslunog oveka Nikolu Uzunovia, inae
ostarelog i istroenog u sluenju, i doveo jednog mlaeg diplomatskog
inovnika koji je inae i po svojoj prirodi bio dvorjanin - Boko
Jevti, verovatno fiziki najneugledniji politiki ovek. Prema
izvesnim dokumentima, kralj Aleksandar spremao se i sam da Jevtia
dovede na vlast posle povratka iz Francuske. Jevtiev reim trajao je
nekoliko meseci, ali je bio prvi korak u otvaranju prema
slobodnijem kretanju i slobodnijem politikom radu. Iako posluan i
dvorjanin, Jevti je uneo u celu operaciju sasvim novi stil prema
ranijim vladama koje su i posle 1931. godine, dakle posle
oktroisanog "parlamentarnog" ustava ali nedemokratskog sistema,
bile vlade diktature. Jevti je u svoju vladu 1935. godine uveo sve
nove ljude koji su bili i ranije u politikim strankama, ali ljudi
treeg ili etvrtog reda. Jedini ovek iz prvog reda bio je Milan
Stojadinovi koji mu je, Jevtiu "doao glave", na isti nain na koje e
Stojadinoviu januara 1939. godine doi glave Dragia Cvetkovi.
-
Iza svih tih igara stajao je dijabolini knez Pavle. Nita se bez
njega nije moglo izvoditi. Jevti je pustio Maeka iz zatvora,
dozvolio mu je dodir s knezom Pavlom, raspisao izbore - ne vie sa
jednom, vladinom listom kao 1931. godine, nego je dozvolio i
opoziciji da se javi svojom posebnom, opozicionom listom. Na
srpskoj politikoj sceni tada se razvija jedan proces korumpiranja
koje e doi glave i celom srpskom politikom drutvu. Jevti, koji
velia kralja Aleksandra i njegove promene od 1929. i 1931. godine,
eli u pogledu politikog personala da se distancira od prethodnih
vlada. Za svoju, vladinu listu ne eli da "vee" - kako se tada
govorilo - ljude bliske reimu Petra ivkovia, Uzunovia, Marinkovia i
Srkia ve trai "nove ljude", a ti novi ljudi su bili, naravno,
dobrim delom ljudi iz starih reima. Dakle, ljudi, koji su pre 1929.
godine bili radikali i demokrati, koji su 1929-31. prihvatili
nedemokratski reim i bili poslanici na jednopartijskoj listi na
izborima 1931. godine - sada ne naputaju samo radikale i demokrate
od pre 1929. godine, nego naputaju i liniju Petra ivkovia od 1929.
i 1931. godine. Meutim, knez Pavle je prekinuo iznenada posle
nekoliko meseci "veliki eksperiment" Boka Jevtia i doveo na vlast
Milana Stojadinovia, te iste 1935. godine. Sa Stojadinoviem ini se
jo jedan korak napred u liberalizaciji Aleksandrovog reima, ali se
proces korupcije iri dalje: oni koji su se zaklinjali najpre
radikalima i demokratama pre 1929, potom generalu ivkoviu posle
1929. i "zakleli se" Boku Jevtiu 1935, sada se zaklinju Milanu
Stojadinoviu - i to u istoj skuptini koju je "izabrao" Jevti.
Istina, Jevti je uspeo da organizuje u toj skuptini svoju posebnu
stranku, Jugoslovensku nacionalnu stranku, i uspeo da dovede i
Petra ivkovia i njegove ljude u svoju stranku koja ih je na majskim
izborima 1935. tako jednostavno odbacivala... Stojadinoviev reim je
dug, preko tri godine, bez prekida, verovatno najdua vladavina i u
Srbiji i u Jugoslaviji. I postaje prvi, posle dravnog udara, u
izvesnoj meri ipak popularan reim. Vo mu je nekada bio mladi
saradnik Nikole Paia. U novoj stranci, Jugoslovenskoj radikalnoj
zajednici, "Jerezi", Stojadinovi ima uza se vou slovenakih
klerikalaca, Antona Koroca, oveka koji je uvek okupljao oko dve
treine slovenakog stanovnitva, i Mehmeda Spahu, vou nekadanje
Jugoslovenske muslimanske organizacije, koja je predstavljala
jedino homogenizovano politiko telo u predratnoj Jugoslaviji,
odnosno predstavljala apsolutnu veinu Muslimana u Bosni. Sve je to
davalo Stojadinoviu daleko znaajniji "jugoslovenski karakter" nego
to su ga imale vlade ivkovia, Uzunovia, Marinkovia, Srkia i Jevtia,
iako je u njemu bilo uvek Hrvata, esto i lino uglednih, ali
politiki bez ikakve vrednosti za politiku misao ondanjeg hrvatskog
naroda. Dalji uspeh Milana Stojadinovia je bio na ekonomskom polju.
Vezujui se u potpunosti - ne samo ekonomski - za nacistiku Nemaku i
faistiku Italiju, Stojadinovi je vrlo rano odredio pravce svoje
spoljne politike, a njen znaaj je bio i ekonomski: klirinkim
sistemom, on je Jugoslaviju praktino ukljuio u ekonomski nacistiki
sistem Nemake, mnogo pre nego to je dolo do potpisivanja Trojnog
pakta 25. marta 1941. godine. Ali, nezavisno od politike pozadine
takvih spoljnotrgovinskih odnosa, ekonomski razvoj je za prosenog
graanina bio optimistiki.
http://www.danas.rs/danasrs/feljton/sve_ljuljaske_kneza_pavla.24.html?news_id=98441
-
Viegodinje traenje izlaza iz orsokaka
Mora se ovde priznati da je u Jugoslaviji izmeu dva rata
Stojadinovi bio jedini "graanski politiar" koji je imao veliki
interes za privredu i u njoj dejstvovao, i kao strunjak, i kao
univerzitetski profesor, pored toga to mu ni lini interes u
privredi nije bio manji. Ali, posle tih uspeha, Stojadinovi je
polako padao na drugim poljima. Prvo, pokuao je zbog svoje politike
prema Italiji, kao i u pokuaju "otvaranja prema Hrvatima"
katolicima, da okona posao oko Konkordata. Tu je naiao na otpor
Srpske pravoslavne crkve koju su pomagale i izvesne politike
stranke, ali ne sve, posebno nije Demokratska stranka, jer je
oigledno izbegavala da ispolitizuje jedno crkveno pitanje, koje je
delimino i nacionalno. Gotovo isti stav je imala i srpska
Zemljoradnika stranka. Najtei udarac moda je Stojadinoviu doao od
Vladka Maeka koji je izjavio da ga Konkordat mnogo ne zanima.
Stojadinovi je potom pokuavao da se priblii Hrvatima u razgovorima
s Maekom, ali to nije ilo lako iz prostog razloga to je Stojadinovi
eleo prvenstveno da proiri svoju vladu na isti nain na koji je to
uinio s Korocem i Spahom. Saradnja s Korocem je uvek znaila i
praktinu autonomiju Slovenije, odnosno potpunu vlast Koroca u
Sloveniji. Spaho to nije mogao da oekuje za mnogonacionalnu Bosnu,
ali je dobijao za Muslimane ono to se u onim danima moglo dobiti.
Javno mnjenje u Srbiji polako je formiralo svoje miljenje u odnosu
na Stojadinovia, verujui da je njegova politika bila njegova lina
politika, a ne kneza Pavla. Zato se srpski svet, ne samo u Srbiji,
nego i u Crnoj Gori i Bosni, okretao opoziciji koja je u periodu
izmeu 1935. i januara 1939. sva u gru da nae put za reenje
meunacionalnog pitanja. Danas se, posebno u srbijanskoj
publicistici, pridaje najvea, ili jedina, vanost knezu Pavlu u
pogledu srpsko-hrvatskog sporazumevanja. Meutim, to je potpuno
netano. Opozicija u Srbiji - prvenstveno demokrati, zemljoradnici i
radikali, potom na hrvatskoj strani Hrvatska seljaka stranka i
Samostalna (Pribievieva) demokratska stranka prosto se gue u
razgovorima i pregovorima - vie Srbi nego Hrvati - kako da se izie
iz orsokaka. Stalno se putuje na liniji Beograd-Zagreb i
Zagreb-Beograd. S jedne strane, August Kouti i Veeslav Vilder, a s
druge strane Lazar Markovi, Milan Gavrilovi i Boidar Vlaji, sve ine
da se nae bar jedan preliminarni sporazum, ako ne o ureenju zemlje,
a ono bar o proceduri da se doe do tog ureenja. Tekoe su ogromne.
Knez Pavle nee ni da uje za sporazumevanje demokratskih stranaka,
poto ivi sa uverenjem protiv demokratskog poretka, brani se stalno
da ne moe menjati ustav svog brata od strica, kralja Aleksandra, od
1931. godine. Ali tekoe su i na strani opozicije. Hrvati trae preko
Maeka gotov sporazum o podeli vlasti i podeli teritorije. Srpske
demokratske stranke daju naglasak na potpunoj demokratizaciji koja
treba da otvori put za reavanje meunacionalnog pitanja. Opoziciji
meu Srbima jasno je da mora doi i do podele vlasti i do podele
teritorija, ali to ele da izvre u ustavotvornoj skuptini, ne ele i
ne smeju da prejudiciraju, naroito kada imaju za protivnika kneza
Pavla koji je mnogo dijaboliniji nego to izgleda dananjem javnom
mnjenju u Srbiji. Na kraju, oktobra 1937. godine dolazi do
sporazuma takozvane Seljako-demokratske
-
koalicije, stvorene jo 1927, i Udruene opozicije Srba koja
obuhvata u tom asu ostatke Narodne radikalne stranke, koju je
estojanuarski reim potpuno otetio, potom Demokratsku i
Zemljoradniku stranku. Sporazum potpisuju Vladko Maek i Adam
Pribievi, a na drugoj strani Aca Stanojevi, Ljuba Davidovi i Jovan
Jovanovi. Posle tog sporazuma objavljenog u reimskoj tampi, dolazi
do sastanka u Farkaiu, ali nije tano, kako se esto pie, da je re o
"farkaikom sporazumu". U Farkaiu je dolo do jedne manifestacije
koja je trebalo da pokae solidarnost hrvatske sa srpskom
opozicijom. Knez Pavle igra, meutim, jednu izuzetno opasnu igru: s
jedne strane, dozvoljava organizovanje Graanske i Seljake zatite u
hrvatskim krajevima, a eli po svaku cenu da marginalizuje srpsku
opoziciju. Iste godine 1937, osniva se i Srpski kulturni klub koji
je imao u prvom trenutku daleko vie nacionalno-kulturni karakter
nego politiki. Sa reavanjem tzv. hrvatskog pitanja, 1939, otvara se
pitanje tzv. srpskog jugoslovenstva, jedne od najveih farsi u
istoriji srpskog drutva. Stojadinovi se povlaio pred tekoama,
odustao je od Konkordata, verovatno vie po savetima jednog krajnje
konzervativnog, ali politiki najsnanijeg oveka, Antona Koroca. Ali
nije odustajao od pronemake i proitalijanske politike, nije
odustajao od ruenja Male Antante i Balkanskog sporazuma - utoliko
pre to je na privrednom polju imao sve vie pozitivnih rezultata.
Zato je krenuo na izbore decembra 1938. godine.
http://www.danas.rs/danasrs/feljton/visegodisnje_trazenje_izlaza_iz_corsokaka.24.html?news_id=98443
Novi put u unutranjoj politici
Opozicija se godinama zalagala za srpsko-hrvatski sporazum, a
ostvario ga je knez Pavle: Cvetkovi, Maek, utej i Konstantinovi
Na izborima 1938. Stojadinovi je, prirodno, dobio veinu - opet
sa sistemom javnog glasanja i sa uobiajenim pritiscima na
opoziciju, ali samo u srpskim, nikako u hrvatskim oblastima. Ta
Stojadinovieva veina nije - ipak bila zadovoljavajua i to je knezu
Pavlu dolo kao dobar povod da pozove Stojadinovia da se povue i da
vrhovna vlast krene novim putem u unutranjoj politici, a da zbog
izmenjenih uslova pronemaka i proitalijanska politika zavri tamo
gde je morala zavriti: u potpisivanju Trojnog pakta 25. marta 1941.
u cilju "izgraivanja Nove Evrope" zajedno s Hitlerom i Musolinijem.
Knez Pavle je u osnovi, iako ubeeni nedemokrat, po vaspitanju
engleski aristokrat, bio jedan slab, neborben ovek, koji se ljuljao
izmeu raznih pritisaka. Moglo bi se rei samo da jedan inilac njega
nije ni impresionirao niti je sebi dozvoljavao da mu ini
ustupke.
-
To je srpski narod. Pavlova greka je u tome to je on, pored
nepoznavanja politike psihologije Srba, precenjivao znaaj
monarhizma, on nije razumeo monarhizam Srba i dozvolio je da ga
takvo uverenje prevari. Pod pritiskom Velike Britanije, u iekivanju
Drugog svetskog rata, on je najzad reio da zaboravi na ustav svoga
brata od strica, kralja Aleksandra, i da tzv. lanom 116. ustava od
1931. izmeni ustavnopravnu strukturu Kraljevine Jugoslavije. Dobio
je za tu politiku ne samo podrku Britanije nego i itavog hrvatskog
i slovenakog naroda. Uz to je dobio podrku i Zemljoradnike i
Samostalne demokratske stranke i, u poetku, nekih radikala. To je
sve oslabilo opoziciju i dovelo je u oajniki poloaj. Godinama se
"tukla" za srpsko-hrvatski sporazum, a sada taj sporazum ostvaruje
knez Pavle koji je sve uinio da onemogui demokratsku opoziciju! U
opoziciji su ostali samo demokrati i grupa tzv. starih radikala,
ali su im se pridruili, pored siune Socijalistike partije
Jugoslavije ivka Topalovia, i Jugoslovenska nacionalna stranka
Petra ivkovia i Boka Jevtia koji su na izborima 1938. dobili veliki
broj glasova i stavili se u isti red po snazi sa samostalnim
demokratima, demokratima i zemljoradnicima. Da bi situacija bila
protivurenija, a za te protivurenosti posebnu krivicu snosi knez
Pavle, rezultati izbora su pokazivali izuzetne anomalije: Ljuba
Davidovi, vo jedne stranke od 1912. godine i predsednik
jugoslovenske vlade 1919/20. i 1924, nije mogao proi na izborima u
aanskom okrugu, ali je zato Petar ivkovi kao predstavnik "kraljeve"
Jugoslovenske nacionalne stranke dobio u Bosni, u Doboju. Za
trenutak je najsreniji bio knez Pavle: uspeo je da razbije
demokratsku opoziciju Srba, a to znai srpsko politiko drutvo, uspeo
je da izvesne nekadanje opozicione stranke korumpira sa ponekim
mestom u vladi Dragie Cvetkovia i Vladka Maeka, uspeo je da
stvaranjem Banovine Hrvatske 1939. dobije optu podrku jednog naroda
koji je za sve vreme opstojanja jugoslovenske zajednice bio u
opozicji. I neto to je moda najvanije: taj roeni neborac i
nedemokrat, knez Pavle je u Maeku dobio izvanrednu pomo u politikom
pogledu. Maek je bio pogodna linost za razgovore i sporazume, jedan
od reih hrvatskih ljudi tog vremena koji ne samo to nije mrzeo
druge narode, nego ih nije ni vreao. Ali je to bio duboko
konzervativan ovek. Demokratija je za njega prvenstveno bila
sredstvo za oslobaanje hrvatskog naroda od zajednice, kakva je
bila, ali je demokratizam modernog tipa, ak i za ono vreme, svodio
na minimum. On je, na primer, zahtevao da se granica glasanja
pomeri navie, od 21 na 25 godina starosti, pored toga to je
propisima za Banovinu Hrvatsku na optinskim izborima sauvao javno
glasanje... Takav je reim koraao od septembra 1939. do marta 1941.
godine pravo u onu nesreu koja se zove 25. mart i onu kontroverzu
koja se zove 27. mart 1941. godine. Za razliku od dvogodinje
koalicije Hrvatske seljake stranke i Narodne radikalne stranke
1925-1927, u prvo vreme pod vostvom Nikole Paia i Stjepana Radia -
godina i po dana saradnje pouzdanika kneza Pavla Dragie Cvetkovia s
Vladkom Maekom (1939-1941) izazvala je teke poremeaje u zemlji. Ne
samo zato to su Maekova stranka, Seljaka zatita i Graanska zatita,
preuzela ienje aparata od ljudi koji su vladali skoro dvadeset
godina. Jedan od poremeaja su slutnje koje su nastale sa
propagandom u tampi Maekove stranke: nastalo je estoko namigivanje
prema novom modelu "nezavisne Slovake", pod "zatitom Nemakog
Rajha". Prema Silama osovine, ta je tampa, a i javna re,
ispoljavala puno naklonosti, verovatno zbog elje velikog broja
ljudi da se u vatri dre dva "inostrana" gvoa, jedno "britansko" a
drugo "nemako".
-
Uostalom, u vostvu Hrvatske seljake stranke preovlaivao je ne
samo konzervativni elemenat a la Maek, nego i ljudi koji su imali
civilizacijskih slabosti prema Austriji, odnosno "ujedinjenoj
Nemakoj".
http://www.danas.rs/danasrs/feljton/novi_put_u_unutrasnjoj_politici.24.html?news_id=98445
Ubrzano pogoravanje stanja u zemlji
Srpski kulturni klub, osnovan kao kulturno-nacionalna
organizacija, vremenom postaje politiki inilac: Slobodan Jovanovi i
Dragia Vasi
Rat je - uglavnom izmeu Sila osovine i Zapada - mirovao sve do
1940. godine, ali je bilo jasno da nacistika propaganda deluje u
"severoistonim provincijama" zemlje sa izvesnim uspehom, dok se
zapadnoj propagandi u jugoistonim oblastima Kraljevine pridruila i
sovjetska, sa svojim romantinim sloganima "za mir". Dragia Cvetkovi
u meuvremenu pokuavao je da se "otvori" prema opozicionim
linostima, ne prema strankama - verovatno da takvu ideju nije
nikako usvajao sam knez Pavle - i to otvaranje je dolo. U
meuvremenu, znaajne linosti meu Srbima naputali su Cvetkovi-Maekovu
vladu, kao Boidar Maksimovi i Lazar Markovi. S druge strane,
izvesne opozicione linosti stalno su se gurale u posetama kod
Maeka. Verovatno je u tom pogledu prednjaio Ivan Ribar koji je
napustio Demokratsku stranku ve 1937. i osnovao takozvanu
Demokratsku levicu, jednu od beznaajnih "transmisija" Komunistike
partije Jugoslavije. Iako su i knez i Maek jako drali do takozvanog
sporazuma od avgusta 1939, to je davalo neki privid o veem
jedinstvu zemlje nego u vremenu pre 1939, ipak je stvarnost bila
sasvim drugaija, i to na vie polja. Najpre, sa razvojem rata sve se
u privrednom pogledu poelo raspravati: skok cena je bio ogroman,
trajkova je bilo sve vie, pozivanje ljudi na vojnu vebu samo je
pogoralo stanje u zemlji. Objektivnih uslova, istina, nije bilo da
bi se stanje moglo promeniti na bolje, ali je poverenje postalo sve
ozbiljnija smetnja za smirivanje zemlje. To knez Pavle nije
razumevao i verovatno i nije hteo da razume; predstavnici Slovenaca
i Hrvata, kao to su to inae bili ozbiljni ljudi, i Maek i Franjo
Kulovec, ipak su bili zadovoljni da dre vlast u svojim deelama.
Njihova politika "protiv rata" - u zemlji u stvari i nije bilo
politikih snaga koje su se zalagale za rat, najmanje vrhovi
jugoslovenske vojske - nije bila slina onoj sovjetskoj. Oni su
znali za slabosti vojske i znali su da nije trebalo oekivati od
veine Slovenaca i veine Hrvata bilo kakav otpor nacistikoj sili
koja je navaljivala. Od tog trenutka srpsko politiko mnjenje bilo
je prosto opsednuto nepoverenjem prema knezu Pavlu. Umesto dvojice
uglednih politikih ljudi, kao to su bili Maksimovi i Lazar Markovi,
u vladu
-
Cvetkovi - Maek - Kulovec postepeno ulaze nemaki agenti. Da se
odralo potpisivanje Trojnog pakta, gotovo je sigurno da bi
kombinacija Cvetkovi - Maek - Kulovec bila u potpunosti izmenjena i
da bi u novoj vladi preovlaivali, u najmanju ruku, veinom pronemaki
ako ne pronacistiki ljudi. Knez Pavle je inae imao iza sebe niz
politikih "prestupa" koji su ga estoko sumnjiili. I njegov nain
obaranja predsednika vlada, i njegov - iako izvorno nije bio njegov
- Konkordat, i njegovo ruenje Male Antante i Balkanskog sporazuma,
pribliavanje Silama osovine, i pre nego to su mu one stavile no pod
grlo, i najzad stvaranje Banovine Hrvatske na nain koji nije bio
prihvatljiv - srpski narod se naao pred jednim vladarom kakav je
bio poslednji Obrenovi: nepredvidiv i politiki amoralan, bez
posebnog oseanja za srpski narod koji jo uvek ini i inie okosnicu
jugoslovenske zajednice. Koliko je politika kneza Pavla ulazila u
bezizlaz, vidi se po injenici da je, najzad, morala, da uspostavi
odnose sa Sovjetskim Savezom. Veliki antiboljevik, kao i njegov
brat od strica kralj Aleksandar, Pavle je na sve pristati mogao ali
ne i na uspostavljanje odnosa sa SSSR. Iako su, ne samo ehoslovaka
nego i Rumunija, uspostavljala te odnose, Pavlova Jugoslavija je to
estoko odbijala, utoliko pre to su slovenako-hrvatske politike
snage u vladi Cvetkovi-Maek bile maltene jo otpornije nego sam
knez. Cvetkovi je bio uspean lokalni politiar, ali nije bio ovek od
vrstih uverenja i njegov glas, kao i njegovih prijatelja Srba, tu
je bio bez ikakve vrednosti. Uspostavljanje odnosa sa SSSR,
prirodno, otvorilo je sovjetskoj propagandi velike mogunosti,
posebno kod Srba. Iako je u samoj Srbiji proruski kompleks jenjavao
jo od vremena Prvog ustanka, sasvim je bilo mogue poverovati da e
SSSR kao velika sila uzeti u nekakvu zatitu Jugoslaviju, i pored
voenja estoke antikomunistike politike. Strah od Sila osovine, i
predoseanje da zapadne sile nisu u moi da efektivno pomognu
Jugoslaviji, sasvim su davali posebnu vrednost sovjetskom uticaju.
Ne treba nikako gubiti iz vida da je u meuvremenu, jo 1939, nainjen
i pakt izmeu Hitlera i Staljina, ali u javnom mnjenju ta injenica
nije ostavljala onaj utisak koji ostavlja danas u bunoj
antikomunistikoj propagandi. Da li je neko oekivao da e iza toga
pakta doi do raskida izmeu Hitlera i Staljina, teko je rei, ali se
dosta osealo kod onog dela javnog mnjenja koje je bilo obaveteno, a
ono je bilo potpuno sueno, da pakt Staljin-Hitler nije u mnogome
odgovarao psihologiji ljudi marginalne ali vojniki odlino
organizovane Komunistike partije Jugoslavije. Staljin, pa i nai
komunisti, imali su jasnu viziju: da vrdanjem izmeu Sila osovine i
Zapadnih demokratija, kao "sila mira", uberu kajmak posle potpunog
iscrpljivanja i jednih i drugih. I zbog tog rauna, ne ba ispravnog,
sovjetski narodi morali su da plate visoku cenu, iako su doli do
vlasti u celoj Istonoj Evropi. Ovde treba rei da je Srpski kulturni
klub, koji je 1937. godine osnovan prvenstveno kao
kulturno-nacionalna organizacija, vremenom postajao i politiki
inilac. U tom pogledu stoje dva jaka razloga. S jedne strane,
srpska opozicija je odlaskom samostalnih demokrata i zemljoradnika
u vladu Cvetkovi-Maek, smanjila svoju efektivu, a s druge strane,
poloaj srpskog naroda, ne samo u Banovini Hrvatskoj, postaje sve
ugroeniji. Ne treba zaboraviti da sa napredovanjem Sila osovine na
evropskom kontinentu, sve revizionistike snage dejstvuju na svim
prostorima gde ima Srba: u Makedoniji, na Kosovu, u Vojvodini.
Meutim, tu treba dodati da u Srpskom kulturnom klubu dejstvuju dve
dosta vidljive struje: s jedne strane, kulturni radnici kao to su
bili Slobodan
-
Jovanovi i Dragoslav Stranjakovi, a na dugoj strani ljudi koji
su imali jasnu ideju da Srpski kulturni klub preraste u politiku
stranku. Tu su bili Slobodan Drakovi i Dragia Vasi. Vasi e za vreme
rata u pokretu Drae Mihailovia pokuati da ostvari slinu ideju u
takozvanom Ravnogorskom pokretu koji je predstavljao samo jednu
manju grupu u okviru Mihailovievog pokreta. Potpisivanje Trojnog
pakta zavrilo je hrvatsko-srpsku saradnju od godinu i po dana; sa
27. martom nastala je potpuno nova faza u srpsko-hrvatskim
odnosima, iako ta "novost" nije u sporazumevanjima nego u optim
frontalnim sukobima na svim stranama, na teritoriji Nezavisne Drave
Hrvatske kao i u Londonu u emigranstkim vladama.
http://www.danas.rs/danasrs/feljton/ubrzano_pogorsavanje_stanja_u_zemlji.24.html?news_id=98447
Izmeu vie ekia i vie nakovanja
Hrvati tek od sredine 1943. masovnije idu i partizane: Vladimir
Bakari
Ovaj tekst (pisan 1991, op. ur.) o udima sporazuma i nesporazuma
izmeu Hrvata i Srba nee se baviti problemom rata, okupacije i
borbama protiv okupatora i njegovih pomagaa, niti samim viestrukim
graanskim ratom. Skromna nam je elja da ukaemo na neke vane i
prelomne take u tom razvoju i da podsetimo da nam se scena iz
vremena 1941-1945. moe ponoviti. Pravog meunacionalnog rata meu
narodima jugoslovenske zajednice u istoriji nije bilo; bilo je samo
marginalnih sukoba, i to sa pozadinom koja nije bila u pravom
smislu nacionalna. Na primer, nasilja vrena nad hrianima, a to znai
nad Srbima i nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini u toku neka etiri
veka, ne mogu se svesti na muslimansko-pravoslavne i
muslimansko-katolike sukobe. Prema veri su otomanski upravljai bili
relativno trpeljivi, bar u izvesnim trenucima svoje istorije, a s
druge strane - pravog nacionalizma u XV veku nema jo uvek ni kod
Srba, a kamoli kod Hrvata u Bosni. Ni kod turske vlasti! Borbe
makedonskog naroda protiv Srba, ili Srba protiv makedonskog naroda
kao celine, nije bilo ni pre ni posle 1912. godine. Kao to je
ispravno rekao jednom prilikom dr Aleksa ilas, greka Srba prema
Makedoniji bila je u tome to su oni verovali da daju svoju krv za
osloboenje Srba, za koje su mislili da predstavljaju maltene veinu
Makedonije, a ne da su eleli da "pokore" Makedoniju i Makedonce.
Izmeu Hrvata i
-
Srba nema kolektivnih krvavih obraunavanja sve do vremena
1941-1945. U toku ivota i borbe Srba u Ugarskoj, Austriji, Austro-
Ugarskoj, Srbi trpe estoki pritisak Katolike crkve i hrvatskog
mitolokog nacionalizma, ali ih esto uzima u zatitu Austrija,
Habzburko carstvo. U toku etiri godine Drugog svetskog rata, pored
borbe protiv okupatora i borbe izmeu naoruanih grupa u
jugoslovenskim oblastima, postoji i jedan specifian rat, rat izmeu
Hrvata i Srba, ali na teritoriji Pavelieve Nezavisne Drave
Hrvatske. To je vrlo znaajna napomena, jer u klasinoj antisrpskoj
propagandi velikog broja Hrvata, hrvatsko-srpski odnosi svode se
olako, povrno i nepametno, na odnos izmeu Srbije i Hrvatske. Vrlo
dugo vodi se propaganda, skoro dva veka, da su Srbi u Bosni, ne
samo u Hrvatskoj, doljaci, ali ne kao Srbi nego kao Vlasi koji su
se popravoslavili i posrbili. Zaboravljaju da je Pravoslavna crkva
generalno, ak i izvan oblasti Srba, nesposobna za prozeletizam.
Ovaj jedini rat hrvatsko-srpski u NDH poinje odmah po padu
jugoslovenske drave 1941. i traje u punom jeku vie meseci, ali
jenjava dosta brzo iz vie razloga. Prvo, srpska naselja se
organizuju za otpor; potom nemaka okupaciona sila uvia da je taj
genocidni nalet na Srbe kontraproduktivan; umesto da Srbe "kazni" i
"umiri", kao to se moe rei za nemaku okupaciju u Srbiji, ustaka
klanja, potpuno genocidnog karaktera, prirodno organizuju Srbe
protiv NDH, ali i protiv Hrvata, odnosno protiv bilo kakve hrvatske
nezavisne drave. U ustaki genocid ulazi i italijanska okupaciona
sila, stavljajui se potpuno na stranu Srba kao naroda i na stranu
tamonjih etnika kao oruane snage koja treba da bude pretnja za
Hrvate u duem periodu. Meutim, sredinom 1942. godine nastaju
znaajne promene na teritoriji NDH, nastaju masovna primirja izmeu
lokalnih etnikih komandanata i vlasti NDH. U skoro svim
delegacijama NDH, ili u veini tih delegacija, koje pregovaraju s
etnicima, nalaze se i predstavnici ustake vlasti. Ne samo
domobranski oficiri i predstavnici lokalne vlasti! To veliko
iskustvo je pokazalo - a to se jo ne koristi u dananjim prilikama -
da ustaka vlast u NDH ne moe da pobedi Srbe ni srpske etnike, ali
ni srpski narod i njegovi etnici u oblastima Bosne i Hrvatske ne
mogu da pobede vlast NDH, i pored italijanske pomoi. Vlast NDH
imala je, istina, podrku nacistike Nemake, ali ona nije bila takva
da je ustaka vlast mogla da pobedi etnike snage, utoliko pre to ove
nisu htele i nisu mogle da idu do kraja. U tom dugotrajnom
meusobnom klanju Hrvata i Srba na teritoriji NDH, i izvesnom
marginalnom ueu italijanske i nemake okupacione sile, pojavio se jo
jedan inilac izvanredne vanosti, jedno pravo udo u odnosima Hrvata
i Srba: partizani, Narodnooslobodilaka vojska, pod vostvom
Komunistike partije Jugoslavije. To je verovatno, bar do sada,
pravo udo u odnosima Hrvata i Srba. Iako se ne moe rei da su,
nasuprot Srbima koje organizuje NOV u borbi protiv NDH, okupatora i
srpskih etnika, Hrvati pohrlili u partizanske redove, ipak od
sredine 1943. Hrvati kreu masovnije u Dalmaciji - u partizane.
Glavni ljudi hrvatskih partizana, kao Vladimir Bakari, uvek su
priznavali da je zadugo partizanski pokret na izvestan nain bio
srpski. Tek sa omasovljenjem partizanskog pokreta u Dalmaciji, on
postaje u neku ruku srpsko-hrvatski, ili ak i jugoslovenski. U
pogledu vodeeg kadra, NOV je bila uvek "jugoslovenska" po svom
etnikom sastavu, ali tu je re o Partiji, a ne o narodima. Izuzetno
jadna bila je situacija u Makedoniji, na Kosovu, i ak dobrim delom
i kod bosanskih Muslimana, sve do poslednjih meseci rata. Ono to e
biti ovde interesantno, to su jo dva zapaanja o tom razvoju za
vreme rata.
-
Bez obzira koliko polako i povrno hrvatske snage odlaze u
partizane, Pavelieva vojska nije se osipala kao to bi se oekivalo
na kraju rata. Sredinom 1943, ona je imala vie od 200 hiljada
vojnika, iako su dve treine, prema Pavelievom izvetaju samom
Hitleru, bile pod posrednom ili neposrednom komandom nacistike
vojne sile. Meutim, maja 1945, prema svim podacima koji su
objavljeni, polovina te Pavelieve vojske otila je u emigraciju,
zajedno sa ustaama. Niti su vodili borbe pred Zagrebom, niti su
prilazili partizanima. S druge strane, kao politiki inilac
pojavljuju se i muslimani. Njihova inteligencija, najboljim delom
jo 1941. godine, reaguje protiv ustakih klanja i to javno, iako na
uzdrljiv nain.
http://www.danas.rs/danasrs/feljton/izmedju_vise_cekica_i_vise_nakovanja.24.html?news_id=98449
Ko je verovao u bratstvo i jedinstvo
Politika "bratstva i jedinstva" u okviru novog ustavnog poretka
od 1946. po samom slovu bila je pozitivna, ma koliko povrna i
zavodljiva. I tu povrnost i zavodljivost plaaju danas svi graani
jugoslovenske zajednice. Umesto "de-nacifikacije" koja je izvrena u
Zapadnoj Nemakoj, pod uticajem zapadnih sila, u poratnoj
Jugoslaviji izvrena je "nivelacija" i ravnotea "ujedinjenih
neprijatelja". To je, pored utvrivanja granica Kosova, jedan od
najveih istorijskih prestupa Srba komunista. U toj nivelaciji
razliiti elementi nisu uporeeni i svrstani u isti ko samo
kvalitativno, nego i kvantitativno. Na primer, teror balista na
Kosovu prema Srbima nije bio genocid, nego teror okupacijskih
snaga. Moe se misliti to god se eli o srpskim etnicima u Bosni i
Hercegovini, ali oni nisu raspolagali ni ideologijom faizma ni
koncentracionim logorima. I tako dalje. Ta "nivelacija" i
"ravnotea" neprijatelja kod jugoslovenskih komunista nije proizila,
bar ja tako mislim, iz neke izuzetne nacionalne slabosti prema
Hrvatima i neke netrpeljivosti prema Srbima (i u partizanima, i u
Partiji, i u vlasti, jo uvek, za dugo preovlauju po poreklu Srbi)
ve je bila rezultat takozvanog lenjinistikog internacionalizma.
Meutim, takav postupak omoguio je hrvatskom nacionalistikom pokretu
da se regenerie ve u sedamdesetim godinama, da bi posle Brozove
smrti postao najsnaniji nacionalistiki pokret i na politikom polju.
Iako se danas naglasak stavlja na mitingaku politiku Slobodana
Miloevia, injenica je da izuzev pokreta Franje Tumana, nema ni
jedne druge politike snage u jugoslovenskoj zajednici koja
predstavlja tako odbojnu i integrisanu snagu, u poslednje vreme i
oruanu. Kad stavljamo ove primedbe, mislimo na bitno pitanje: zato
se u vreme posle 1945. nije dozvolila prava, otvorena i slobodna
rasprava o naoj okupaciji, meunacionalnom i graanskom ratu? To
apsolutno nije bilo mogue pod vlau KPJ. Tekoa nije u tome to je
izbegavanjem prave rasprave zaputeno polje meunacionalnih odnosa,
nego je to, vie nego iko, zavelo srpsko javno mnjenje. Te iluzije,
da je reeno meunacionalno pitanje i da je zavladalo bratstvo i
jedinstvo, estoko su obmanule Srbe i iz tog "razoaranja" proizale
su dananje ekstremne i ekstremistike nacionalne reakcije kod Srba.
Nae, srpsko javno mnjenje veruje da ga je neko sistematski
obmanjivao; u stvari, ono se dalo lako zavoditi, to nije sluaj s
drugim javnim mnjenjima, ne samo kod Hrvata, nego i kod Slovenaca.
Srbi nisu razumevali da
-
injenica to ih neke sredine toleriu - u Dalmaciji, na primer -
nikako ne znai da ljudi prihvataju "jugoslovenski socijalistiki
patriotizam" Josipa Broza, nego iz jednog drugog prostog razloga:
to su Srbi komunisti, i partizani pre toga, bili okosnica vlasti. I
dalje, da "bratstvo i jedinstvo" komunista, i nekadanjih partizana,
nikada nije bilo "bratstvo i jedinstvo" naroda i narodnosti, nego
bratstvo i jedinstvo vladajuih. Ne moe se sporiti, objektivno, da
je kod Srba u pogledu meunacionalnog pitanja uvek bilo sklonosti ka
povrnosti i romantizmu, zato to Srbi nisu integrisana nacija -
pored integrisanih Slovenaca i Hrvata. I dananje politiko
jugoslovenstvo, kao ostatak mentalnih struktura od bivih komunista,
predstavlja jednu uobiajenu povrnost: umesto to su se nekada nadali
da e socijalizam pobediti nacionalizam, sada isti elementi veruju
da e demokratija pobediti nacionalizam. Nikako se nai ljudi ne mogu
priviknuti na stvarnost: da su politike i nacionalne kategorije
potpuno odvojene; moe se biti i socijalist i nacionalan, kao to je
sluaj s francuskim socijalistima, ili se moe biti kosmopolit
internacionalist, i u isti mah krajnji desniar, kakvi su bili
francuski faistoidni elementi pred Drugi svetski rat. Tekoe
meunacionalnog razvoja posle Drugog svetskog rata lee u injenici to
umesto nekadanjeg srpsko-hrvatskog spora, sada imamo vie sporova, i
slovenako-srpski i makedonsko-srpski, i srpsko-muslimanski, da ne
spominjem sporove izmeu Albanaca i Srba. Parodija prolog
komunistikog reima je to je on, pored sveg verbalnog i
deklarativnog internacionalizma i "jugoslovenskog socijalistikog
patriotizma", proizveo vie nacionalizama nego to ih je ikada u
istoriji bilo. I ne samo to, nego je taj reim u toj meri isforsirao
izvesne nacionalizme da smo umesto nekadanjeg, izmeu dva rata,
realnog i realistikog slovenakog nacionalizma, dobili ne samo
njegov ekstremizam nego i ekstremizam izvesnih Makedonaca i
ekstremizam izvesnih Bonjaka muslimana. Nacionalistikih
ekstremizama bilo je kod Hrvata i Srba i u prolosti, uz napomenu da
Srbi nisu nikada imali takav opasan nacionalistiki pokret, kakav su
imali Hrvati sa Antom Stareviem, a to znai nacionalizam sa izuzetno
opasnim tendencijama: nepriznavanje drugih naroda, ali ne u ime
nekog nebuloznog ilirstva ili jugoslovenstva, nego u ime
hrvatstva.
http://www.danas.rs/danasrs/feljton/ko_je_verovao_u_bratstvo_i_jedinstvo.24.html?news_id=98451
Nametanje jugoslovenstva kao dravne ideje
Kako jugoslovenska zajednica propada (lanak je pisan 1991. - op.
ur.), tako su sve glasnija naa ve uobiajena naricanja i kukanja.
Krivo je "jugoslovenstvo" koje su Srbi "prihvatili" i 1918. i 1945.
godine, i pored iskustava to su ih imali, i koje niko ne moe da
porie. Kako se to dogodilo jednom narodu, kao to je srpski, koji
je, verovatno jedini, u prolosti bio obdaren istorijskim
instinktom? Odgovor, koji nam daju vrhunski nai intelektualci, je,
bar za mene, tradicionalistiki. Tu i takvu zapevku sam uo i 1941. i
posle 1945. godine, u emigraciji. Svemu je krivo "jugoslovenstvo"
Srba! ta je to "jugoslovenstvo" i da li su zaista Srbi bili
"Jugosloveni" i kakvi Jugosloveni? Iako je u Prvom svetskom ratu
vlada Srbije istakla svoje ratne ciljeve u smislu osloboenja i
ujedinjenja Srba, Hrvata i Slovenaca, u deklaraciji u Niu decembra
1914,
-
istorijska je injenica da mi u taj rat nismo poli u cilju
ujedinjenja svih Srba, jo manje Hrvata i Slovenaca; mi smo
jednostavno napadnuti od Austro-Ugarske Monarhije, i branili smo
se, i to herojski. Da se nisu umeale nemaka izvanredna maina i
"bratska" bugarska armija s lea, moda bismo itavog Prvog svetskog
rata drali front negde na Kolubari i Velikom Lugu. Oni ljudi u
Srbiji, a to je bio sav politiki svet onog vremena, na elu s
Nikolom Paiem, koji su celog rata sve inili da doe do ujedinjenja,
nisu ni jednog trenutka bolovali od, kako se sada prikazuje,
bolesti "jugoslovenstva", iako su se meusobno razlikovali i tek e
se razlikovati posle osloboenja 1918. godine. Ti su ljudi imali dva
ideala ili - ako je dozvoljeno to rei kad je re o Srbima - dva
interesa. Prvi interes je ostao jo od Naertanija Ilije Garaanina:
da se svi Srbi ujedine u jednu dravu. Garaanin je oigledno mislio
samo na srpsku dravu, ali je znao, bolje nego mnogi, danas
samoproizvedeni, politiki ljudi, da se ni srpska drava ne moe
organizovati bez saradnje sa okolnim narodima i plemenima, ak i
Arbanasima u severnoj Albaniji, da ne insistiramo na bosanskim,
naravno "vatikanskim", fratrima. Drugi interes, ili ideal Srba, bio
je neka iracionalna udnja za "velikim", o kojoj je nekada pisao
Srbin iz Hrvatske Adam Pribievi. Dakle, nikako "jugoslovenstvo" kao
nacionalni pojam. Uzgred budi reeno, jugoslovenstvo se tek
ozvaniilo posle dravnog udara 1929. godine, odnosno posle uvoenja
diktature kralja Aleksandra. Ne treba kriti da je i u prvom
parlamentarnom periodu bilo ljudi koji su, kao Ljuba Davidovi u
Ustavotvornoj skuptini, pozivali 1921. godine "Jugoslovene na
okup". Jugoslovenska ideja, integralistika i nacionalistika,
proklamovana je tek 1929. godine. Srbi su je "usvojili", nikada kao
nacionalnu ideju, nikada u nekom veem broju, ali su je zato kao
zvaninu "dravnu ideju" nametali drugima. Poto nisu uspeli sa
srpstvom u Makedoniji, onda su nainili drugi opit sa
"jugoslovenstvom" u toj oblasti. Govorimo o zvaninoj, vladinoj
politici koja nije nikada inae imala veinu, jer nije smela da ide
na slobodne izbore posle 1929. godine. Znala je unapred kako stoji,
posebno u hrvatskim krajevima. To "jugoslovenstvo" kao "dravna
ideologija" bilo je neto najpovrnije za srpsko drutvo, a ogorilo je
hrvatsko politiko drutvo. Cela hrvatska nacija digla se protiv toga
"jugoslovenstva". Vladajui Srbi kao da to nisu ni uli ni videli. Ni
u Drugom svetskom ratu jugoslovenstvo, kao neka poetna dravna
ideja, nije postojalo. Narodnooslobodilaki pokret ju je koristio,
utoliko pre to je u politici kontinuiteta trebalo sebe predstaviti
saveznicima kao podobnima. Bitno je, meutim, sve drugo pre
jugoslovenstva. Bitna je bila revolucija, revolucionarna vlast i
tapkanje, kako ga ja iz milote zovem, za Brkom, nezaboravnim
Josifom Visarionoviem.
http://www.danas.rs/danasrs/feljton/nametanje_jugoslovenstva_kao_drzavne_ideje.24.html?news_id=98453
Krah jugoslovenskog socijalistikog patriotizma
Drugo proireno izdanje knjige Desimira Toia "Stvarnost protiv
zabluda - srpsko nacionalno pitanje" objavila je izdavaka kua
"Nova" Slobodana Maia. Knjiga se moe poruiti na tel. 011/633-162,
po ceni od 500 dinara. Moda je Dobrica osi (ja ak u to verujem)
imao neki svoj lini ideal pravde i slobode, ali partizanstvo je
bilo prvenstveno rezultat mita o savrenom drutvu koje se razvijalo
u SSSR pod Brkinim rukovodstvom. S druge strane, ne verujem da je
slogan o bratstvu i
-
jedinstvu bio neiskren. Trebalo je imati samo malo pameti, pa ga
usvojiti. Pojava takozvanog jugoslovenskog socijalistikog
patriotizma za vreme vlade Josipa Broza bila je nova pojava i mogla
je imati, s obzirom na trajanje ideologije i sistema tog vremena,
izvesnog uspeha, ali problem je bio na drugoj strani. Nai komunisti
kao i svi komunisti, potcenjivali su nacionalizam kao neku
manifestaciju "prirodnog prava" i kao drutvenu snagu, pa nisu ni
otvarali to pitanje "jugoslovenskog socijalistikog patriotizma" kao
pitanje nacionalizma, stvaranja jedne nove nacije, kako je to inio
kraljevski reim iz 1929. godine. S druge strane jugoslovenski
komunisti su usvojili ispravnu tezu o posebnim narodima
Jugoslavije, i utoliko ih je vie ta injenica sputavala da uu u
dalje razvijanje teza o jugoslovenskom socijalistikom patriotizmu.
Meutim, ovde treba odmah dodati da se na ovu Brozovu udicu o
jugoslovenskom patriotizmu upecao najvei deo srpskih vladajuih
partijskih kadrova, dok se kod hrvatskih i slovenakih kadrova
razvija jedno uporno distanciranje od slinih ideja. Iako nema
dokaza, moe se pretpostaviti da je ovaj pokli za jugoslovenskim
socijalistikim patriotizmom izazvao kod Srba prvenstveno nacionalno
izjanjavanje kao Jugosloven, uz znaajan postotak koji dolazi od
dece meovitih brakova. (To je inae zanimljivo pitanje: kako je u
naoj psiho-moralnoj nesigurnosti dolo do obrazovanja jedne
nacionalnosti, jugoslovenske, zbog injenice sa meovitim brakovima -
iako nigde u svetu ljudi iz meovitih brakova ne stvaraju posebnu
naciju...) Dakle, stvaranje jedne posebne i nove jugoslovenske
nacije nije nikada kod Srba dobilo jedan dublji i konaan pristup;
nae "jugoslovenstvo" je od poetka do kraja bilo spekulativno. I u
tome je na poraz. Ne zbog toga to smo verovali da nam je potrebna
zajednica i 1918. i 1945, nego to nismo nikada mogli da prihvatimo
ideju da odravanje te zajednice zahteva dva uslova: da ta nova
zajednica, drava, ne moe biti drava u klasinom smislu, drava sa
naelom "krvi i istorije", dakle jedinstvena drava, zato to se
takvoj ideji drave suprotstavljaju i srpska dravna tradicija i
hrvatska mitologija o hrvatskom dravopravlju, dakle dve dravne
ideje; drugo, da mnogonacionalna drava, odnosno zajednica zahteva
poznavanje, razumevanje i toleranciju prema istorijskom razvoju
posebnosti. Otvoreno je pitanje kakav bi razvoj bio da od poetka
nismo jugoslovensku dravu shvatali samo kao produetak srpske drave
u Crnoj Gori i Srbiji? U ovako otvorenoj raspravi niko ne treba da
bude nedobronameran da bi bio siguran da bi se sve ovo to se
dogodilo od 1941. godine do danas - zaista i dogodilo? Ali ak i da
poemo od tog uverenja, da bi bili izvreni ustaki pokolji 1941. i da
bi se izvrila mobilizacija protiv Srba u okviru zajednice 1991.
godine, ak i u tom hipotetikom sluaju, jasno je da bismo mi Srbi -
sa najznaajnijim poloajem na Balkanu i sa najznaajnijom ulogom u
taboru evropskih sila - bili u sasvim drugom poloaju u evropskom
javnom mnjenju nego to smo danas! To je moje "jeretiko" miljenje; u
svakom sluaju, ono je suprotno svakom tradicionalistikom naricanju
da je za nau srpsku dananjicu krivo srpsko "jugoslovenstvo".
(Borba, 3-4. avgust 1991)
http://www.danas.rs/danasrs/feljton/krah_jugoslovenskog_socijalistickog_patriotizma.24.html?news_id=98455
-
Bolest podraavanja i ugledanja na druge
Tokom dugog stranstvovanja nailazio sam tako esto na nae, srpske
ljude u inostranstvu koji su na moja ubeivanja i zapomaganja da
treba da vodimo pametnu srpsku politiku, odgovarali kratkim
refrenom: A Hrvati?... Na to sam odvraao, tako rei decenijama,
jednostavnim i ne ba kratkim odgovorom: srpski narod je vekovima
gradio svoju sudbinu ne ugledajui se na Hrvate. Zato bi se danas na
"hrvatske" gluposti odgovaralo "srpskim" glupostima? Tek kada sam
pre godinu dana stigao u svoju zemlju, video sam da je bolest
podraavanja, imitiranja, ugledanja na druge, nepametne i lude,
postala maltene kredo srpske nacije, bar velikog postotka naeg
stanovnitva, ak i u nekadanjoj Srbiji! Kada je Ustav sadanje
Republike Srbije utvrdio da u Republici ive graani, svaki prosveen
i slobodouman ovek ove zemlje morao je biti ponosan - ne svaki
Srbin, ali svaki prosveen i slobodouman Srbin - iako je taj ustav
bio tako rei oktroisan od sadanjeg nedemokratskog reima. Nijednog
trenutka nisam mislio na Republiku Hrvatsku koja se ve svojim
ustavom potvrdila kao "hrvatska drava", kao "republika Hrvata" i,
prirodno, "i ostalih graana". Kada sam sreo u Parizu jednog Hrvata,
lana redakcije pariske Radio France International, koji je tvrdio
da je proglaenje Srbije "republikom graana" samo podvala
Hrvatima... nikada mi nije bilo jasnije da ne treba podraavati
Hrvate! Siguran sam da ima Hrvata koji ne misle kao ovaj moj
poznanik iz pariske radio-stanice, ali mene u ovom napisu
interesuju Srbi, srpski javni radnici, srpsko javno mnjenje u ovom
naem meteu, paklu i cirkusu, kako se moe danas obeleiti "naa
zemlja". Moje radovanje da Republika Srbija nije "srpska drava"
bilo je kratkog veka, jedva godinu dana. Dnevna tampa obavestila je
krajem jula (1991) da je donet zakon u Republici Srbiji o "slubenoj
upotrebi jezika i pisma": ne opoziva se ustavni termin o
srpskohrvatskom jeziku, ali se protivno Ustavu uvodi termin "srpski
jezik". Uvodi se u slubenu upotrebu irilino pismo. Prema zakonu,
nesrbi imaju pravo i na svoj jezik i na svoje, latinsko, pismo, ali
tendencija zakona je jasna: ko rauna na neku "pravdu" ili na neke
privilegije u odnosima s republikim vlastima, treba da "pie i
govori srpski"... Nekada se na osnovu ove izreke pravila dosetka;
sada smo stigli najzad u nacionalistiki mrak! Ne moe savremena
Srbija da nae svoj pravi put, naalost: da brani svoje nacionalne
interese, ne vreajui nacionalne interese drugih naroda koji ive u
Republici Srbiji - a to je treina stanovnitva. Ako u "uoj Srbiji"
ivi vie od 80 odsto Srba, u Republici Srbiji ih je samo 66,3 odsto.
Broj onih "koji su se izjasnili kao Jugosloveni" 1981. godine
verovatno neto poveava postotak Srba, ali teko moe da dostigne nivo
stanovnitva Hrvata u Hrvatskoj: 75 odsto! ta tek da se kae za
latinsko pismo kojim se slue ne samo nacionalne manjine, kao to su
albanska i maarska, ve se tim pismom slue i Bonjaci i Muslimani u
Bosni, a na njih moramo misliti kao i na Makedonce kao poseban
narod blizak Srbima! Meutim, ono to zastrauje, to nije Miloeviev i
miloevievski Zakon o slubenoj upotrebi jezika i pisma u Srbiji,
zastrauje pozadina trenutne srbijanske ksenofobije koja uporno sve
ini kako bi se "srpska drava" ne "proirila" na Dalj, Kostajnicu i
Knin, nego kako bi se svela na "uu Srbiju", eventualno na umadiju!
U jednom opozicionom
-
nedeljniku pojavio se lanak jednog mog prijatelja u kome stoji
da se on uasava to "kosmopolitski orijentisani srpski
intelektualci", "srpski Evropejci" - a re je o Demokratskoj stranci
- smatraju "da se dobro shvaen srpski nacionalni interes u
savremenom svetu iscrpljuje u uspostavljanju takvog poretka u kome
e svakom graaninu biti obezbeena u punom obimu sva civilizacijska
prava oveka i graanina"!
http://www.danas.rs/danasrs/feljton/bolest_podrazavanja_i_ugledanja_na_druge.24.html?news_id=98457
Nacionalni interes brani se politikim sredstvima
Da li elimo neku novu drutvenu civilizaciju u kojoj bi svakom
graaninu, bez obzira na klasu, religiju, partiju i naciju, bila
obezbeena sva prava oveka i graanina - ili neemo takvu srpsku
civilizaciju? Znai li to da elimo produiti prethodnu civilizaciju
iz 1945. godine, sa tom razlikom to emo umesto klasne i politike
diskriminacije uneti nacionalnu? Da bi me moj prijatelj ubedio da
ba na to misli, navodi mi da je "zanimljivo primetiti da meu
hrvatskim, a pogotovu albanskim intelektualcima, izuzev moda
usamljenih sluajeva izdaje, nema iole znaajnog dela javnosti koji
bi zastupao evropske poglede srpskih intelektualaca..." Dakle, tu
smo: Srbi treba da se ugledaju na hrvatske i albanske
intelektualce, s tom razlikom to ti hrvatsko-albanski intelektualci
stalno nariu za Evropom, a moj prijatelj, srpski intelektualac,
podvrgava podsmehu evropejstvo srpskih intelektualaca! Rasprava ide
dalje: da li politike stranke treba da budu "etnike", odnosno da
imaju nacionalno obeleje u svome imenu? Odnosno, da li se moe ili
ne mora uspeno braniti nacionalni interes ako u naslovu pie da je
program "srpske" ili "hrvatske" stranke? Postoji jedna opta
tendencija kod malih iskompleksiranih naroda da su ugroeni od svih
i svakoga, te zbog te bolesti istiu svoje "etniko" svojstvo! U
praksi civilizovanih naroda, to ne biva: jedan veliki broj
politikih stranaka u civilizovanoj Evropi nema nacionalno obeleje,
bez obzira na to da li su leve ili desne orijentacije. Da li
ekstremna nacionalistika francuska stranka, Le Front national, ima
francusko obeleje u imenu? Nema, ali ga zato ima Socijalistika
stranka. Ko brani francuske nacionalne interese - ne zavisi za
"civilizovane" "evropske" narode od imena nego od politike, od
programa i rada pomenute stranke! Bitno je pitanje, u stvari,
filozofsko, ideoloko - ako sme da se kae u ovom naem ksenofobinom
vremenu, na naim prostorima. Da li je nacionalno jedini odluujui
inilac u drutvu, ili ne? Da li pored nacionalnog svojstva i
nacionalne politike ima i nekih svojstava i nekih politika koji su
izvan nacionalnih okvira, kao to su klasni, verski, politiki,
ekoloki, optecivilizacijski? Ako neko veruje da je jedino
nacionalno odluujue u svakom trenutku, treba da pripada jednoj
"etnikoj", nacionalistikoj stranci koja treba da ima nacionalno
obeleje, odnosno u ovom sluaju - poto nije re o "evropskim Srbima"
- mora da ima srpsko obeleje! Velika opasnost za srpski narod u
celini u ovom istorijskom trenutku, kada smo uspeli svojom
politikom od nekih sedamdeset i vie godina da okupimo protiv sebe
sve svoje protivnike i neprijatelje, da u ovom trenutku ne padnemo
iz graanske rezignacije u politiku histeriju, i da ponemo da briemo
sva imena i sve spomenike iz prolosti. To je ve inio jedan reim pre
nas, ali on za nas bar nije bio legitiman u pogledu
demokratije.
-
Oni, koji danas sebe smatraju bogomdanim demokratama i
zastupnicima ideje demokratije, ne smeju da idu putem totalitarizma
koji treba da je iza nas, bar po svojim institucijama i po svojim
metodama i po svojim motivima. I glavno: pogledajmo kako smo kao
narod postupali u tekim trenucima, ugledajmo se ne samo na svoju
istoriju, nego i na velike druge narode, velike ne samo po broju
nego velike i po civilizaciji i po istorijskoj misiji. Ne budimo
mali ksenofobini Balkanci, ne odbacujmo Evropu, jer je Evropa naa
postojbina u istorijskom smislu, i naa budunost! I mislimo sada,
kao nikada ranije, na nae najblie susede, na Bonjake muslimane i
Makedonce, i na sve one koji ele da ive sa nama zajedno. Ali, taj
novi ivot mora biti izgraen ne samo na novim ustavno-politikim
osnovama, on mora da bude novi ivot po civilizacijskim shvatanjima.
I Srbi treba da daju primer, kao to su davali pre 1914. godine! I
jugoslovenska zajednica je uvek vie zavisila od nas Srba nego od
drugih, ali srpski nacionalni interes zavisi samo od nas, i taj
nacionalni interes moe biti branjen samo civilizacijskim
sredstvima, to znai politikim sredstvima. (Borba, 17-18. avgust
1991).
http://www.danas.rs/danasrs/feljton/nacionalni_interes_brani_se_politickim_sredstvima.24.html?news_id=98459
Jugoslovenstvo nije bilo nacionalno oseanje
Znaajan tekst ivorada Stojkovia u Politici poetkom ovog meseca
(februara 1993. - op ur.) o odnosu Slobodana Jovanovia prema
dravnom udaru kralja Aleksandra od 6. januara 1929. daje mi priliku
da i ja, sa svoje strane, dodam neka opaanja s obzirom na to da sam
jedan od malobrojnih preostalih koji su razgovarali sa Slobodanom
Jovanoviem u Londonu izmeu 1949. i 1958, kada je Slobodan umro. Ne
bih imao nita da dodam, s obzirom na svoje razgovore sa Slobodanom,
o njegovom odnosu prema dravnom udaru o kome je on, sasvim
prirodno, imao negativno miljenje. Ali bih eleo da se nadoveem na
izloeno predavanje Slobodana Jovanovia koje je pred sam rat bilo
objavljeno u Srpskom knjievnom glasniku pod naslovom "Jugoslovenska
misao u prolosti i budunosti". U tom svom predavanju Slobodan
Jovanovi daje sliku o pojavi politikog jugoslovenstva posle dravnog
udara od 1929. Ono je bilo proklamovano ve samom osnovnom idejom
dravnog udara, a ta je ideja bila da se hrvatski i srpski
nacionalizam zamene jugoslovenskim nacionalizmom koji biva ozvanien
oktroisanim i nedemokratskim ustavom iz 1931. Novi reim od 1929. i
1931. poeo je prvi put u istoriji da proizvodi novu vrstu zvaninog,
reimskog jugoslovenstva. Slobodan Jovanovi ispravno ukazuje ve tada
na dve vrste jugoslovenstva. Pre Prvog svetskog rata bilo je
Jugoslovena, misli na Hrvatsku, i za Hrvate i Srbe, dakle u
Austro-Ugarskoj monarhiji - "u ono doba kada je to bilo opasno;
poratni Jugosloveni ponikli su (posle 1929-1931. - D.T.) tek onda
kada se jugoslovenstvo nagraivalo..." Dodao bih ovde da i nae,
poratno jugoslovenstvo, posle 1945, ima neega slinog sa onim posle
1929-1931. u tom smislu to postaje i ono reimsko, ali tom
jugoslovenstvu posle Drugog svetskog rata treba dodati jo dva
jugoslovenstva." Jedno je bilo ono koje je proizlazilo iz
internacionalistikog stava jugoslovenskih komunista, a drugo je ono
koje je proizlazilo iz meanih brakova iji se broj posle 1945. jako
uveao, posebno u Beogradu, Bosni i Vojvodini. Rekao bih da sva ta
jugoslovenstva nemaju pravi nacionalni smisao, stvaranje nove
nacije i novog nacionalizma, jugoslovenstva. Ono je u neku ruku
"prigodno", jer
-
proizlazi iz motivacija koje nisu nacionalne nego politike. Ono
ne predstavlja jedno novo nacionalno oseanje koje bi saelo srpsku i
hrvatsku nacionalnu misao, kao i hrvatsku i srpsku kulturu u jedno
oseanje i jednu jedinstvenu nacionalnu misao. Ako se vratimo za
trenutak na sliku koju nam ostavlja Slobodan Jovanovi o
jugoslovenstvu iz 1929-1931, videemo da ono ima mnogo slinosti sa
jugoslovenstvom iz 1945. Pie Slobodan da predratni,
"aleksandrovski" Jugosloveni nisu toliko voleli jugoslovenstvo
"koliko njegove diktatorske metode" posle dravnog udara 1929. I
dodaje da je bilo u to vreme "Jugoslovena koji su se odluili na
diktaturu jedino iz elje da spasu jugoslovenstvo" kao i onih
"ubeenih desniara koji su se stali oduevljavati jugoslovenstvom tek
onda kada su nali u njemu dobar izgovor za diktaturu". Ako ovoj
diktaturi iz 1929. dodamo "komunistiku diktaturu" iz 1945, onda nam
biva jasno da izmeu tih jugoslovenstava ima i te kakve slinosti.
Rekao bih da su oba jugoslovenstva, tako kako su shvaena, bila
iluzionistika: i godina 1941. i godina 1991. pokazale su koliko ta
dva jugoslovenstva nisu bila realne snage, i moda jo vie - da su
bila tetna u smislu to su, s jedne strane, raala agresivnije
otpore, istina pre 1941. na hrvatskoj strani, a posle 1945. donekle
i na srpskoj, ali jo vie na hrvatskoj strani. Nezavisno od problema
nacionalnog, raao se u oba sluaja, i posle 1929. i posle 1945,
jedan protivurean i razliit proces, na jednoj strani kod Hrvata, i
na drugoj strani kod Srba - proces jaanja i proces slabljenja
politikih stranaka, prvi kod Hrvata, a drugi kod Srba. Ne bih
potcenjivao miljenje da je Aleksandrova diktatura "dezorganizovala
srpske stranke, a pojaala hrvatski pokret", iako sasvim prirodno
ovakav stav izgleda dosta uproen iz sledeih razloga. Kralj
Aleksandar je bio harizmatika linost, u srpskim seljakim redovima
izuzetno popularan i od autoriteta, a to je imalo odjeka i u
politikim strankama. Jedan znaajan broj politiara i esto uglednih
sposobnih ljudi naputao je demokratske stranke i prelazio u
diktaturu kralja Aleksandra. Takvih je bilo i kod Hrvata, kao
Stanko ibenik, elimir Maurani, Mirko Najdorfer, Nikola Preka,
Stanko verljuga i drugi, ali su se oni, Hrvati, ili ubrzo povlaili
iz diktature ili su potpuno sebe izolovali iz hrvatske politike
sredine (Juraj Demetrovi, Prvislav Grisogono i drugi). Kod srpskih
politiara, koji su naputali stranke i prilazili diktaturi, poloaj
je bio sasvim drugojaiji. Oni su ostajali u politikoj masi Srba kao
znaajne linosti, kao profesor univerziteta Kosta Kumanudi, diplomat
Ilija umenkovi, politiar Boidar Maksimovi i drugi. Sredinom etvrte
decenije, posle smrti kralja Aleksandra, od ljudi reima obrazovala
se i Jugoslovenska nacionalna stranka koja je uza se dobila i ljude
kao to su bili general Petar ivkovi, Boko Jevti i drugi. I ta je
stranka na nedemokratskim, "neregularnim" izborima od 1938. dobila
skoro isti broj glasova kao i "stare" stranke, kao to su bile
Samostalna demokratska stranka iz Hrvatske i Vojvodine ili
Zemljoradnika stranka u Bosni, Srbiji i Crnoj Gori. Nijednu, pak,
stranku nije diktatura tako razbila kao Narodnu radikalnu stranku:
ona je bila poslednja 1938. po broju glasova - meu strankama od pre
diktature. Demokratska stranka Ljube Davidovia i Milana Grola
dobila je 1938. skoro 150 hiljada glasova i po tom broju bila
najjaa srpska opoziciona stranka. Iz svega bi se dalo dosta lako
zakljuiti da mi, meu Srbima, ak ni u Vojvodini i uoj Srbiji, gde
postoje najstarije tradicije politikih stranaka u poreenju sa svima
srpskim drugim i nesrpskim oblastima - nismo imali normalnog
politiko-partijskog ivota jo od 1929, pa samim tim sadanje
organizovanje politikih stranaka kod Srba ide sa svim moguim
tekoama i iz toga razloga, to mi nismo imali nekih ezdeset godina
pravi
-
politiki ivot u naem drutvu, u naoj zemlji. Ako tome dodamo rat
i okupaciju, potom graanski rat ve u toj istoj 1941. i najzad jedan
revolucionarni, i policijski i jednopartijski reim posle 1945, onda
je razumljivo, bar delimino, sve to se zbiva u dananjem politikom
ivotu.
http://www.danas.rs/danasrs/feljton/jugoslovenstvo_nije_bilo_nacionalno_osecanje.24.html?news_id=98461
Kobne greke u prekretnim vremenima
Iz rezultata izbora od 20. decembra 1992. lako je doi do
zakljuka da se veina naroda u Republici Srbiji izjasnila za "ratnu
opciju". Bez obzira da li je jedan postotak glasova ukraden od
strane vlasti, ipak, odmeravajui i taj postotak, moramo doi i posle
toga do slinog zakljuka. U naoj optoj retrogradnosti kod ljudi se,
posle tog zakljuka, postavlja pitanje: da li se mi nismo na
glasanju od prolog decembra izjasnili za "novi 27. mart 1941"? Moe
se rei, ak i za nas koji smo "pristalice" 27. marta 1941, da je taj
dogaaj - zbacivanje dravnim udarom poslednje vlade kneza Pavla i
proglaenje nove svenacionalne vlade Duana Simovia - jo uvek
kontroverznog karaktera. Ali, i u tom sluaju, mora da se vodi rauna
o injenicama, a ja mislim da te injenice, kao i ove nae od izbora
decembra 1992, ne dozvoljavaju da se ini ma kakva analogija izmeu
ta dva datuma. Najpre, 27. marta 1941. mi nismo glasali. Drugo, tog
dana ni politiki ljudi koji su se okupili u novoj vladi, kao ni
demonstranti na optim manifestacijama u srpskim oblastima, nisu ni
mislili na rat. Moemo ih kritikovati zato to nisu mislili na rat.
Te i takve optube su stizale naroito za vreme nacistike okupacije
Srbije od ljudi koji su saraivali s reimom Milana Nedia, odnosno sa
okupatorskim vlastima. Osnovni cilj 27. marta je bio, prema svim
ozbiljnim svedoanstvima, pa i Slobodana Jovanovia, da se ukloni
tadanja vlast kneza Pavla, oliena u Dragii Cvetkoviu i Vladku
Maeku, prema kojima se poela gajiti ne samo sumnja nego i
nepoverenje da e od straha prema naim slabostima, ustuknuti pred
Adolfom Hitlerom i ukljuiti se u antisavezniki front izgraivanja
nacistike "Nove Evrope". Taj proces poeo je 25. marta 1941.
potpisivanjem Trojnog pakta. Dva dana docnije, dravni udar izmenio
je put koji su nam obeleile Sile osovine dva dana ranije. Mi elimo
da se pripremimo za odbranu Jugoslavije od napada Sila osovine,
napada za koji ondanji odgovorni ljudi nisu verovali da je siguran
i da stie neposredno nekoliko dana docnije posle dravnog udara.
Najvaniji argument za politiku 27. marta 1941. je u tome to mi,
Jugoslavija i posebno srpski narod, ulazimo od tog trenutka u
svetsku istoriju kao subjekt, pripadamo velikom saveznikom bloku
koji formalno i stvarno nastaje krajem te iste godine, i to sve u
borbi protiv takozvanih "hajdukih sila" nacizma i faizma, koje ne
samo da ele da upravljaju samovlasno svim porobljenim narodima
Evrope, nego nacistiki, mnogo jai, partner sprema za sve slovenske
narode poseban reim kao za drugorazredne narode koje treba
kolonizovati. Da ne pominjem Jevreje. Na kraju, vlada od 27. marta
je vlada koncentracije stranaka, kakvu smo imali tek posle 1.
decembra 1918, i to jednom pre 27. marta. Iako ova vlada od 27.
marta nije snana ni jasna, ni po sastavu ni po tendencijama koje su
se javljale u onom meteu od nekoliko dana, ta vlada nije samo
koncentraciona nego predstavlja i stranke i ljude najvieg kvaliteta
od onoga to smo tada imali, pa i
-
pomenutog Slobodana Jovanovia, Marka Dakovia i sline. Kako smo
se mi izjanjavali 20. decembra 1992. godine? Veina, formalna ili
stvarna, izjasnila se za "otpor", za vojnu opciju, kao da druge
politike snage u opoziciji, ele da se "predaju" ili "popuste"!?
Veinske snage od 20. decembra 1992, iako se toboe izjanjavaju za
"mir", i to ne sve, u stvarnosti od poetka vode politiku rata,
najpre rata "po svaku cenu" za Jugoslaviju i za socijalizam, potom
rata za srpsku dravu "po svaku cenu", a na kraju prihvataju
Vens-Ovenov plan koji u ovom trenutku predstavlja ba "predaju" Srba
nezavisnoj suverenoj dravi Bosni i Hercegovini. Nasuprot
konzervativnim i umerenim demokratskim strankama od 27. marta 1941,
ljudi se decembra 1992. izjanjavaju za jednu "nacionalistiku
levicu" i za jednu ekstremnu desnicu. Godine 1941. na je ugled
visok u celom svetu, kao i u doba razvijanja pokreta otpora iste
godine, kao i 1948. kada je dolo do otpora Sovjetskom Savezu i
Visarionoviu Staljinu. U ovoj 1992/1993. godini ne samo to je "ceo
svet" protiv nas nego se izvesni meunarodni inioci spremaju da
pootre sankcije prema Jugoslaviji, odnosno prema Srbiji i Crnoj
Gori, kako bi izbegli svoju "vojnu opciju" prema naoj zemlji. I na
kraju da dodamo jo jednu i vrlo zanimljivu i opasnu nau
protivurenost koja pokazuje poremeenost politikog suenja naeg
drutva. Srbi i s pravom i bez punih razloga juriaju na savremenu
demokratsku Nemaku zbog njenog stava prema Jugoslaviji i prema
Srbima, optuujui tu zemlju i za nacizam u prolosti i u sadanjosti.
U isto vreme, ti isti ljudi oplakuju nau sudbinu od 1941. zato to
se onda nismo pridruili nacistikoj Nemakoj u izgradnji Hitlerove
"Nove Evrope"!? Ti isti ljudi kukaju to nam savremena Rusija, sva u
nesreama i bolovima, danas vie ne pomogne, i od nje se maltene sve
oekuje, a u isti mah ele da se "posthumno" udrue s Nemakom iz 1941,
koja je Rusiji i celom Sovjetskom Savezu spremala konanu smrt!?
Bila bi jo jedna naa kobna greka - kojih ima u poslednjim
decenijama kod Srba napretek - ako bismo, povodom ovih naih osvrta
na dva problema iz prolosti, i u jednom trenutku mogli poverovati
da nau budunost moemo graditi pomou prolosti, naroito nekritike
prolosti, kako biva kod nas u ovim prekretnim vremenima. Ne, naa se
budunost moe graditi samo na kritikom ispitivanju nae sadanjosti i
na realnim procenama budunosti. Meutim, bila bi takoe greka ako
bismo mogli sve te procene da razvijamo bez poznavanja, i to
kritikog poznavanja, nae prolosti. Jedna od najveih zabluda i
najveih greaka prole vladajue ideologije i njenog sistema je u tome
to su oni ne samo prekinuli upoznavanje prolosti, to su je na
izvestan divlji nain "ukinuli", nego i zato to su u srpskom drutvu
imali izuzetnog uspeha u tom smislu... Dakle, kritiko posmatranje
prolosti samo je na preduslov da ojaamo naa suenja u sadanjosti i
da imamo jednu jasniju perspektivu za budunost. (22. februara
1993)
http://www.danas.rs/danasrs/feljton/kobne_greske_u_prekretnim_vremenima.24.html?news_id=98464
Satanizacija i svojatanje Muslimana
Vrhovni predstavnik muslimana u Saveznoj Republici Jugoslaviji
izjavio je nedavno da inicijativa DEPOS-ovih poslanika u Saveznoj
skuptini - da se dozvoli muslimanima u
-
ovoj zemlji da se izjanjavaju kao Srbi - predstavlja ili dosetku
ili pritisak. O dosetki ne moe biti rei, ali da pritisak postoji
kao podsvest u mnogim opozicionim strankama, to je jasno. Meutim,
kako kod nas biva, svako pitanje se uslonjava na izuzetan nain, pa
tako i ovo pitanje postaje i te kako sloeno i osetljivo u naim
vremenima. Ustav Savezne Republike Jugoslavije propisuje u svom
prvom lanu da smo mi savezna drava zasnovana na ravnopravnosti
graana (i ravnopravnosti republika). Ko e se i kako izjanjavati
nacionalno, potpuno je irelevantno za ljudska prava, a to znai da
se svako moe nacionalno opredeljivati kakva mu je volja. Moe biti i
Hrvat i Musliman (sa velikim slovom), Albanac i Maar, pored
osnovnih nacionalnih grupa koje se obrazuju na osnovu izjanjavanja
da su graani Savezne Republike (Srbi ili Crnogorci). "Zloupotreba
sloboda i prava oveka i graanina protivustavna je i kanjiva", pie u
lanu 67 Ustava SRJ. Neto ranije, u lanu 42, "zabranjeno je"
"izazivanje nacionalne, rasne, verske i druge netrpeljivosti ili
mrnje". Iz svega ovoga moe se zakljuiti da je nacionalno
izjanjavanje po ustavnom ureenju potpuno beznaajno za Jugoslaviju i
za njeno politiko ustrojstvo. Pa zato se onda jedna grupa, i to
opozicionih poslanika, slui ovim sredstvom koje nije dosetka, ali
dosta lii na pritisak, i vie od toga - nama se ini - predstavlja
nacionalistiko vrbovanje za "srpstvo". U naem ludilu za
"marketingom", izvesne politike organizacije i grupe ele da se
nadmeu u nacionalizmu s vladajuim strankama kao i sa
nacionalistikim ekstremistima. Bez sumnje, to je ona neposredna
motivacija. Ali, u emu je smisao "vrbovanja"? Iako u naoj jadnoj
atmosferi publicistike javnosti Srbi jesu "najstariji narod" na
planeti, ipak, iza zavese, ljudi znaju da naa nacija - nije
integrisana, da je nae, i srpsko, izjanjavanje po nacionalnoj
opredeljenosti sasvim "lako" i povrno, i posebno - izuzetno
promenljivo. Treba samo proitati jo jednom studiju dr Bogoljuba
Koovia "rtve Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji", knjigu koja je
najpre objavljena u Londonu 1985. ("Nae delo"), a potom drugo
izdanje u Sarajevu ("Svjetlost", 1990). Uzgred, ovu knjigu nisu
hteli da prikau ni mediji u Jugoslaviji, ni nauni strunjaci za
statistiku i rtve u ratovima. Tu se vidi da, pored pritisaka od
strane vlasti koja vri popise, postoji i jedna vrsta nezrelosti u
izvesnim delovima stanovnitva u mnogim krajevima zemlje, poev s
Makedonijom, preko velikih urbanih sredita, kao to su Beograd i
Novi Sad, pa do Dalmacije i Crne Gore. Posebno pitanje su Muslimani
u Bosni. Sadanja propaganda u Jugoslaviji eli da satanizuje
Muslimane kao "vekovne neprijatelje Srba", a u isti mah ta ista
propaganda tvrdi da su Muslimani - po poreklu Srbi... Istini za
volju, Muslimani su bili i sami dovoljno u nedoumici, mada je bilo
uvek pritisaka na njih, i posle 1918, a jo vie izmeu 1948. (prvog
popisa posle Drugog svetskog rata) i 1971. godine. U Bosni je bilo
uvek muslimana koji su se nacionalno izjanjavali Srbima i Hrvatima,
ali apsolutna veina je bila takoe uvek posebna grupa. Potpuno je
nevano za statistiku i za politiku da li je re o naciji ili
religijskom opredeljenju; vano je da su se ti ljudi uvek oseali,
tako rei od kraja XV veka, kao neto posebno u Bosni.
http://www.danas.rs/danasrs/feljton/satanizacija_i_svojatanje_muslimana.24.html?news_id=98466
-
Muslimane i Makedonce nisu izmislili politiari
injenica da su se Muslimani u Bosni, bez obzira na to da li je
re o naciji ili religijskom opredeljenju, takorei od kraja XV veka
oseali kao neto posebno, mora se potovati po svaku cenu i kada je
re o muslimanima, bilo u Sandaku, bilo u drugim oblastima Savezne
Republike Jugoslavije, ukoliko elimo da Jugoslavija postane drava
ravnopravnih graana. Ili elimo etniku srpsku dravu? U tom sluaju
moramo se osloboditi Crne Gore, jer veina Crnogoraca ne pristaje
danas na srpsku dravu, "jedinstvenu" ili nejedinstvenu. Poto je re
o muslimanima, i u Bosni i van Bosne, valja skrenuti panju kako je
i prethodna Jugoslavija, koja je najzad pristala na slobodnu
nacionalnu opredeljenost, vrila sa svoje strane pritisak na izvesne
grupe stanovnika. Ostavljajui na stranu, u ovom trenutku,
povlaivanje izjanjavanju za Makedonce i Crnogorce, kao i docnije za
Jugoslovene - prema muslimanima je i prethodni reim bio nepravian
sve do popisa od 1971. godine, poto ih je izmeu 1948. i 1971.
pokuavao svrstati u "neopredeljene" i Jugoslovene. Nije, dakle,
Josip Broz izmislio Muslimane u Bosni, kao ni Makedonce u
Makedoniji, nego je bio pod pritiskom lokalnog javnog mnjenja koje
je odbijalo "neopredeljenost", muslimansko "jugoslovenstvo" ili
makedonsko "junosrbijanstvo". Da je re o staroj praksi i da je re o
pritisku i vrbovanju, vidi se i po ranijim rezultatima popisa
stanovnitva, posle Prvog svetskog rata. Prvi popis je vren - po
vremenu objavljivanja - 31. januara 1921. godine i odnosio se samo
na -"maternji jezik". Vladajua ekipa, uglavnom Srbi toga vremena,
polazila je od ideje "jedinstvenog srpsko-hrvatsko-slovenakog
naroda", a s druge strane, elela je da pokae da taj
srpsko-hrvatsko-slovenaki jezik predstavlja ogromnu veinu u
Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Drugi popis je obavljen 31.
marta 1931. godine, ali samo "po veroispovesti". Bio je dodue
pripremljen i popis po maternjem jeziku, ali nije obavljen,
najverovatnije iz politikih razloga, jer je reim u to vreme, 1931.
godine, bio ne samo na naelu "jedinstvenog
srpsko-hrvatsko-slovenakog naroda", nego je vrio legalizovan
pritisak da su svi graani Jugoslavije slovenskog porekla -
"Jugosloveni" po nacionalnosti. Dakle, mi izmeu dva rata nemamo
pravi popis po nacionalnosti, nego treba na osnovu maternjeg jezika
i veroispovesti da otkrivamo ko je Hrvat i Srbin! Oigledno je,
dakle, da gresi srpskog javnog mnjenja nisu novi, ni brozovski. To
je stara naa pria po kojoj mi, u pogledu nacionalnog izjanjavanja,
elimo, bar mnogi, da izmanipuliemo graane, da vrimo pritisak na
njih, i da ih, najblae reeno, vrbujemo "za srpstvo"... Otuda i ova
naivna, romantina i nedemokratska inicijativa jedne opozicione
grupe u Saveznom parlamentu. Ovo je vano podvui, posebno zato to
postoje i druge politike stranke, opozicione i demokratske, koje
takoe preutkuju postojanje Muslimana i Jugoslovena. A to se mora na
vreme osuditi iz prostog razloga to je to psiholoka priprema za
etnika ienja koja se, nadam se, nikada nee pojaviti u Saveznoj
Republici Jugoslaviji danas, bez obzira na "praktine pritiske" u
Vojvodini od pojedinih politikih ekstremista protiv pripadnika
nacionalnih manjina. Dakle, problem ima dve strane medalje. S jedne
strane, deo stanovnitva (i srpskog) nije "siguran" kako da se
opredeli, ili menja nacionalno opredeljenje od popisa do popisa, a
s
-
druge strane, naoj vlasti je tako milo da vri pritisak na graane
prema svojoj politikoj viziji. Ono to je ovde - u predlogu
opozicionih DEPOS-ovih poslanika - neprijatno jeste to to nije re o
neposrednoj vlasti, nego o "opoziciji", i to "demokratskoj". A
verovati, pak, da e se danas bilo koji musliman slobodno izjasniti
kao Srbin, u trenutku naih srpskih poraza na svim stranama, zaista
je vie neznalaki nego naivno. Ali, to verovanje, s druge strane,
samo pokazuje da su snage nasilja u naem drutvu svuda izuzetno
jake, i kod vlasti i kod opozicije. Zato "propaganda" da smo "mi"
agresori ima nekih razloga... (Borba, 5. jul 1994)
http://www.danas.rs/danasrs/feljton/muslimane_i_makedonce_nisu_izmislili_politicari.24.html?news_id=98468
Visoki rauni politikog guslanja
Pre neto vie od dve godine, u svom prvom istupu u Veu graana
podvukao sam da mi ne moemo u stvarnosti da doivimo promene u
meunarodnoj zajednici pre nego to se ne izvre promene u naoj
zemlji, "i tek onda mi moemo da gonimo inioce u meunarodnoj
zajednici, i to dokazivanjima i ubeivanjima, da promene svoj stav i
uklone sankcije". Mi nismo, naalost, ne samo vlada nego ni iri
spektar javnog mnjenja, shvatili ta se deava u Evropi pre i posle
1989. godine - "na neuspeh da se snaemo u promenama koje su nastale
u Evropi", a nezavisno od svega toga za jednu novu politiku
potrebna nam je "nova diplomatija". Kao da taj trenutak dolazi?
Lepo je govoriti o miru. O miru se govori vie godina, kao i o
skidanju sankcija. Jedno je govoriti, a drugo nam je initi. Rekao
bih da su od strane vladajuih bila dva, da kaemo, spektakularna ina
u tom smislu: zatvaranje granica na Drini za neposrednu vojnu pomo
vojsci Radovana Karadia i Ratka Mladia, i drugo - osuda od strane
Slobodana Miloevia zarobljavanja talaca Unprofora i vezivanja tih
zarobljenika "za bandere kao pse", to je okarakterisano kao
"nemoralan in" koji "kalja obraz srpskog naroda". Danas, meutim,
nama je potrebno vie od pojedinanih akcija, stavova i osuda. Nama
je potrebno pre svega sagledavanje nae stvarnosti: gde smo mi i
kuda moemo? Ne ono to samo elimo, jer su nae alternative po broju
smanjene, odnosno svedene na jednu jedinu: saradnja s meunarodnom
zajednicom u odbrani realnih interesa srpskog naroda u Saveznoj
Republici kao i izvan te Savezne Republike Jugoslavije. U toku
prolih pet godina, mi smo u ovom viepartijskom sistemu sa
jednopartijskom vladavinom doiveli vie istorijskih poraza, i to ne
samo u tim poslednjim godinama, ve smo poeli da preivljavamo poraze
jo tamo od one davne 1918. godine. To su bili i ostali nai
nacionalni, istorijski porazi, ne samo zbog neuspenih radnji nego i
zbog osnovnih shvatanja naeg drutva, ne samo vlasti. Prvi je na
poraz nastao posle 1918, jer smo uspeli da stvorimo, dosta
stihijski i bez mnogo znanja i ispitivanja, jedno shvatanje o
jugoslovenskoj zajednici koje tako rei niko nije prihvatao izvan
srpskog drutva. Mi smo smatrali da treba, zato to smo najbrojniji i
zato to smo u Prvom ratu neuporedivo dali vie rtava nego drugi
narodi, da mi imamo pravo na prevlast, na hegemoniju (iz