Dervis PDF

Enver Kazaz

Dramatizacija ispovijesti u romanima Mee Selimovia

Mea Selimovi u knjievnost ulazi u zrelim ivotnim godinama, dakle, za pisca njegovog umjetnikog dometa relativno kasno. Taj kasni knjievni start istodobno je bio i lo, pa se Selimovi, poslije objavljivanja nekoliko pria, povukao iz knjievne javnosti, posumnjavi, prema vlastitom priznanju u djelu Sjeanja, u svoj knjievni talenat, nezadovoljan vrijednou onog to je napisao i objavio. Taj stvaralaki muk i spisateljska drama pokazuju da je Selimovi bio jedan od rijetkih bosanskih pisaca sposobnih da kritiki procjenjuje i valorizira svoje djelo uspostavljajui prema njemu estetsku distancu. A ba ta sposobnost autorefleksije, procjenjivanja vrijednosti i nedostataka u onome to pie, stvaranja kao neprestanog usavravanja teksta, istraivanja umjetnikog oblika i mogunosti iskaza, rezultirae u Selimovievom sluaju, bez obzira na svu muku sumnje u vlastiti talenat, vanrednim romanima koji, zasigurno, spadaju u same vrhunce u kontekstu svih junoslavenskih, pa i evropskih literatura u cjelini.

Stvaralaka utnja i sumnja pokazale su se i u Selimovievom sluaju, kao i u nizu drugih primjera velikih svjetskih pisaca, veoma plodotvornim i dale su onaj rezultat koji ne uspijevaju dostii ni nekolike generacije poslije, ak ni itava knjievna razdoblja, pogotovu u knjievnostima malih jezika kakva je i bosanska.

Meutim, nee Selimovi iz njih izai odmah i lahko kao pobjednik. Naprotiv, u svom prvom romanu objavljenom nakon ove pauze ponovit e neke od slabosti svojih prvih djela, upasti u nove zamke prekonstruiranosti knjievnog izraza, doi do novih nesavladivih tekoa, ponavljajui isti ili slian tip greaka koje obiljeavaju ukupnu knjievnu praksu s kraja pedestih i samog poetka ezdesetih godina u kontekstu junoslavenskih literatura.

Ako bi se u djelimino aproksimativnijoj formi odreenja, uz svijest da su sve generalizacije same po sebi upitne i samo dejlimino tane, knjievnost junoslavenskog prostora od kraja Drugog svjetskog rata do samog poetka ezdesetih godina pokuavala definrati kao cjelovit poetiki sistem, onda u prvi plan izbijaju dvije osnovne sistematizacijske detekcije. Prva se svakako odnosi, kako u prozi i romanu, tako i u poeziji i drami, na pokuaj artikuliranja kolektivne svijesti kroz pojedinca koji je odan projektivnom sistemu ideologijskih vrijednosti i koji se kree u aktuelnim historijskim zbivanjima kao junak koji tragine okolnosti savladava motiviran i noen vjerom u buduu harmoniju drutva, ali i vjerom u apriornu ispravnost svoje ideje i svoga ina. Otud to nije junak iskustva, nego ideoloke projekcije, vjernik ideje, koji i kad trpi, i kad gubi, ak i kad je u situaciji poraza, ne sumnja, ve vlastiti in izjednaava sa misijom u ime veeg, idealnog poretka revolucionarnih vrijednosti. Druga detekcija koncentrira se na knjievnost sa dominatnom figurom potrage za indviduom unutar drutva kolektivno-ideoloke (pre)normiranosti. Junaka kao ideoloku projekciju, zamjenjuje junak iskustva, i to u glavnini negativnog, kolektivnu dramu lini nespokoj i sumnja u drutveni sklad, a projektivnu ideju izvjesne skladne budunosti egzistencijalna sadanjost, onoliko nepouzdanija i neizvjesnija koliko je junak kroz vlastito negativno iskustvo pokuava racionalizirati. U poeziji takva stvaralaka nastojanja i usmjerenja pokriva kritika detekcija intimizama, pri emu se namjesto ranije poezije okrenute ka opjevavanju irokog drutvenog horizonta pojavljuje poezija iji je predmet interesa unutarnji horizont linosti, prostornost njene due. U romanu takvi procesi podrazumijevaju dezintegraciju ideolokog romana, koji kroz optiku ideolokog sistema vrednuje individualni i drutveni ivot, negaciju onog sistema simplificirane mimeze koji hoe na temelju reprezentativnog izbora iz stvarnosti potvrditi tobonju

tanost i ivotvornost ideoloke apstrakcije. Simplificirani mimetiki model romana zamijenit e drutveni roman u ijem sreditu je individua negativnog iskustva, koja kroz to iskustvo nastoji prevrednovati ideoloki poredak. A to znai da se u ovakvom romanu susree reducirani ovjek, ovjek sveden na drutveno-historijski aspekt svoje egzistencije, bez njenog podrobnijeg metafizikog, psiholokog, pa i kulturolokog plana.

Selimoviev roman Tiine (1961), objavljen poslije duge stvaralake pauze u potpunosti se uklapa u ovakvu sliku poetikog stanja literature. Moda bi se cijeli romaneskni problem Tiina mogao ilustrirati slijedeim iskazom njegovog pasivnog junaka: Bilo je jedno vrijeme kad sam mislio da je meu ljudima sve lako urediti, vidio sam da je mogue, a sad mi se ini da su ljudi jednostavni samo u tekoama.1 Taj luk od ljudske jednostavnosti do saznjanja o njihovoj kompliciranosti sukladan je luku junakvog obrata od maksimalnog povjerenja u proklamirani ideoloki sistem do potrebe za njegovim preispitivanjem i provjeranjem pri sueljenju sa neposrednom drutvenom stvarnou. Vrijeme ljudske jednostavnosti u tekoama podrazumijeva iskustvo ratnog zajednitva, dok se vrijeme razoeranja identificira sa iskustvom mirnodopskog nesnalaenja. Nakon utopljenosti u ideju kolektiva, junak Tiina, povratnik iz rata, ustanovljava jednu od najelementarnijih injenica svoga negativnog iskustva: dobili (smo) u svemu to je zajedniko a izgubili sve to je nae vlastito.2 Uprkos spoznanju o veliini vlastitog gubitka, Selimoviev junak se na kraju romana ipak vraa tamo gdje su ljudi jednostavni, na ratite, dakle, rjeavajui na taj nain svoje egzistencijalni vor.

Nakon pitanja za ta se, ustvari, borio u ratu, nakon izrazito oiglednog saznjanja da mir iznevjerava ratniki san, ovaj poraeni pobjednik ne uspijeva razrijeiti kompliciranost mirnodopskog ivota, njegovu mutnu sadrinu, jo uvijek neposoban da se odupre ideologiji, iako je ne prihvata bezuslovno, kao to to ini njegov neposredni prethodnik u genezi nae literature, junak romana simplificiranog mimetikog modela. Zapravo, on ponovnim odlaskom na ratite, simboliki potvruje vrijednost ratnog sna o skladu mirnodopske drutvene stvarnosti, iako se suoio sa nemogunou da se taj san obistini. Takav izbor, bez obzira na to koliko bio bijeg od izvjesnosti gubitka i poraza u miru, u nekoj vrsti socioloke interpretacije, Tiina ipak podrazumijeva pievu kritiku distancu spram idealistike projekcije drutvenog sklada koji promovira ideologija. Selimoviev junak, kao nedvojbeni njen zastupnik, svoje mirnodopsko iskustvo izraava u negativnim odreenjima, shvatajui da mirnodopska stvarnost iznevjerava ideoloku projekciju. Na toj kritikoj distanci, koja nije humorno-ironijska, kao npr. u romanima o Danilu Lisiiu Dervia Suia, iji junak pada sa biografskog minareta u podnoje kadrovske spirale, ve je emocionalno-meditativna, Selimovi i bazira temeljnu metaforu romana. Metafora tiina u takvom kontekstu podrazumijeva svijet koji je ispranjen od odgovora, svijet u kojem su iiljeli glasovi, svijet, dakle, u kojem umire buka njegovog ratnikog sna. Na drugoj strani, ta metafora konotira osamljenost, izdvojenost, intimu kao autentian svijet mira, dok je spoljni svijet zatvoren, obiljeen mukom odluivanja i mukom ekanja, gdje se ivotne mogunosti ostvaruju samo kroz avanturu, jer je iz takvog zatvorenog svijeta iscurio red, a vrijednosti su samim tim postale upitne.

U ovakvom postavljanju romaneskne prie i koncipranju junaka ve se mogao naslutiti kasniji Selimovi, onaj pisac vanredno profilirane teme negativnog iskustva povratnika iz rata u Derviu i smrti i Tvravi, pa je mogue traiti i genetske veze izmeu junaka ovih romana sa junakom Tiina. Pri tom te veze nisu samo tematske naravi, jer su Tiine, dodue, ne tako estetski sugestivne kao njabolji Selimovievi romani, dale ve nacrt prie usmjerene na panoraminost ljudske psihe, due, misli u obzoru potrage za egzistencijalnim smislom. U tome i jeste sadran jedan od bitnijih aspekata transformacije simplificiranog mimetikog iskaza iz ranijeg, soc-realistikog, romana u 1 Selimovi, Mea: Tiine, Sarajevo, 1970, str. 193. 2 Isto, str. 256.

lirsko-psiholoki intoniranu meditativnu priu Tiina. Dejan urikovi u ovoj osobenosti Selimovieve naracije u Tiinama potcrtava i njenu najznaajniju vrijednost: Koliko je Selimovi teio zgusnuti problem koji ga je zanimao - problem individualnog suoenja ratnika sa mirnodopskim ivotom, reakcije njegove svijesti i njegovog senzibiliteta, njegove emocionalne krize u nastojanju da se adaptira pokazuje ve i sama forma Tiina, u kojoj samoispitivaka analiza sasvim prevladava nad realistiki jasnim opisom vremena i sredine u kojima se radnja zbiva: izuzev u nekoliko kratkih opisa enterijera, u romanu nema nikakvih izleta u spoljni svijet, nikakvih pejsaa, nigdje ni najmanjeg znaka ruevina razorenog Beograda (u kojem se radnja zbiva 1944.-1945. godine), nikakvih natuknica o osnovnim egzistencijalnim potrebama, o drutvenim aspektima ivota, kontekstu dogaaja. Sve je tu kamerno, intimno, lirski diskretno, meditativno. 3

U toj kamernosti, lirskoj diskretnosti i meditativnosti, to su, uistinu, dominatne osobine narativnog izraza u Tiinama, otkriva se slojevitost ljudske psihe uhvaene u zamku ivota kao muke odluivanja, ivota koji je nepredvidiv, kompliciran, sloen i u kojem se neprestance stvara nova konfiguracija. Kroz metaforiko oprostorenje ivota ovom neprestano novom konfiguracijom, Selimovi ospoljava unutarnju dramu junaka koji se pita, a ne nalazi pouzdan odgovor. ivot kao neprestano nov prostor pokazuje se na toj osnovi kao nepouzdan prostor, lavirnit mogunosti, a iz te oprostorene metafore ivota naprosto su iscurile junakove ranije predodbe utemeljene na idelolokoj apstraktnosti o vrstom i sreenom svijetu to ih je izgradio u ratnom vihoru. U pokuaju da veze sa svijetom pretvori u prisnost sa stvarnou, junak Tiina, ustvari, iz ideolokog poretka nade u budunost pada u grjenu stvarnost. Taj pad iz ideoloke apstraknosti u neposrednu stvarnost takoer je jedna od genetskih veza ovog sa kasnijim Selimovievim junacima, prije svih sa Ahmedom Nuridinom, samo to e u Derviu i smrti slika tog junakovog pada biti daleko umjetniki sugestivnija. Dok Nuridin pada iz apsktraktne uvjerenosti u sklad metafizikog poretka svijeta i dogmatske tenje da spasi pravdu zapostavljajui spaavanje brata, trpei pri tom preobraaj iz vjernika u vlastodrca a onda i poraenog ovjeka, junak Tiina se ne snalazi u pokuaju da ideologijske apstrakcije i revolucionarnu vjeru u ovjeka pretvori i ivotno konkretne inove. Nurudin preivljava dramu meditacije, akcije i rtve, a junak Tiina samo dramu razoarenja, ali je uprkos tome u ovom poetnom Selimovievom romanu mogue traiti osnove za dramu, dublju i sutinskiju, i u metafizikom, i u psiholokom, i u etikom, i u sociolokom i u ukupnom umjetnikom smislu kasnijih Selimovievih junaka, prije svih Ahmeta abe, i Ahmeda Nurudina.

Bez obzira na znatne slabosti ovog romana, koje je ponajbolje, moda i pretjerano otro, definirao sam Selimovi u Sjeanjima: roman je stegnut, neoputen, nerazvijen u dijelovima, neprodubljen u pshiologiji, s loe voenom fabulom, bez odreene ideje, jedino su dobri izvjesni fragmeniti,4on, ipak, predstvalja jedno od znaajnijih djela nae knjievnosti u procesima poetikog preobraaja iz soc-realistkog idejnog sistema u egzistencijalistiko knjievno stanje. U obzoru njegove emocionalno ustreptale i meditativne ispovijesti u svakom sluaju postavljen je nacrt za ispovijednu utemeljenost kasnijih Selimovievih romana, kao to se u sukobu njegovog junaka sa stvarnou mogu pronalaziti nacrti kasnijeg Nurudinovog ili abinog sukoba sa svijetom. Veze izmeu ovog i drugih pievih romanesknih ostvarenja mogue je ilustrirati ak i pojedinim iskazima koji e u kasnijim Selimovievim romanima nai svoje produbljene refrene: Bilo je jedno vrijeme kad sam mislio da je meu ljudima sve lako urediti, vidio sam da je mogue, a sad mi se ini da su ljudi jednostavni samo u tekoama.

3 urikovi, Dejan: Roman 1945-1980, Prilozi za historiju bosanskohercegovake knjievnosti, Institut za knjievnost,

Sarajevo: Svjetlost, 1991, str. 203-204. 4 Selimovi, Mea: Sjeanja, Beograd - Rijeka, 1976, str, 189.

Ova reenica iz Tiina nadaje se, nimalo sluajno, kao asocijativni most prema abinom iskazu u Tvravi: Rat je surova, ali potena borba, kao meu ivotinjama, ivot u miru je surova borba, ali nepotena, kao meu ljudima.5 Asocijativni most izmeu ova dva iskaza potvruje organsku cjelovitost Selimovieva romanesknog opusa, uprkos tome to pisac u svome razvoju trpi odreene poetiko-stilske transformacije. Na slinoj asocijativnoj osnovi junak Tiina i Ahmet abo se prizivaju i slijedeim iskazima: Postoji muka odluivanja, kao i muka ekanja, a svijet je zatovoren i otkriva se tek kad uemo u igru, kad ostvarujemo mogunosti. Ni za jednu ivotnu stazu ne postoji vodi, svaka je neispitana, neponovljiva, zato je u ivotu avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je putovanje kroz neispitane predjele, koje niko poslije nas ne moe ponoviti, sve se staze potiru, uvijek nanovo se stvara nova konfiguracija, uvijek se ukazuje drugi pejsa, druga klima, za svakog posebno. Zato moram da budem svoj vlastiti vodi, prvi i posljednji putnik na putu kojim samo ja mogu proi6Ovaj iskaz junaka Tiina dobie svojevrstan odgovor na istu dilemu u slijedeem abinom stavu: Nisam vjet razmiljanju, vie volim ivot nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se veina stvari deava mimo nas, bez nae odluke. Sluajnost odluuje o mom ivotnom putu i o mojoj sudbini, i najee bivam doveden pred gotov in, u drugi e me ubaciti samo druga sluajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim u poi, jer ne vjerujem u neki naroit red ovog svijeta. Ne odluujemo ve se zatiemo.7Elementi te organske cjelovitosti prije svega su sadrani u filozofiji lika. Prvi, lik iz Tiina, svoju dilemu o sadrini stvarnosti postavlja na bazi pada iz idelogijskih apstrakcija u goli ivot, iz kolektivne (pre)normiranosti u svoju individualnost, dok drugi lik, abo iz Tvrave, biva zateen apsurdom, pa iz te optike razmatra sadrinu stvarnosti, njen ovostrani, ali metafiziki be/smisao. I dok se prvi u potrazi za smislom vraa ideji ljudske jednostavnosti u tekoama, ne dovodei u pitanje ideologiju tekoa, abi je ta mogunost uzeta, jer on ne vjeruje ni u kakav red, pogotovu ne ideologijski, ve u humanitet kao prirodnu energiju ivota. Prvi junak moe jo odluivati unutar ivota kao prostora avanture, drugi samo bivati zateen avanturama sluaja, bez obzira je li on metafiziki ili socioloki utemeljen, i surove borbe za vlast apsurdnih uesnika apsurdne drutvene scene. Tako bi se abina potraga za smislom u apsurdnim oklonostima ivota, ili Nurdinov pad iz metaforiki postavljenog metafizikog sklada u surovi prostor vlasti mogli promatrati i kao vanredne umjetnike replike, kao mogui odgovori na one dileme to ih je, u pokuaju prilagoavanja mirnodopskom ivotu, neuspjenom injenju bliskog svijeta prisnom stvarnou, postavio junak Tiina.

Na drugoj strani, ova djela nesumnjivo u organsku proznu cjelinu uvezuje i tehnika ispovijesti, unutar koje se poetni unutardijegetiki pripovjeda (Tiine) pretvara u metadijegetikog (Dervi i smrt, Tvrava). Pri tom, stav o organskoj cjelovitosti Selimovievog romanesknog opusa biva jasnijim, odreenijim i preciznijim, budui da se on obrazuje na jedinstvenosti doivljaja i vizije svijeta, dok na drugoj strani u konceptu naracije i ukupne romaneskne strukture taj opus trpi znaajne transformacije.

Ako su Tiine na osnovi ispovijedne narativne tehnike dokidale panoraminost drutva iz romana socrealizma, Magla i mjeseina (1962), naredni Selimoviev roman, uinio je to znatno sloenijim narativnim postupkom dramatizacijom naracije u ijoj osnovi su prisutne tri motrine take i skladu s time tri ispovijedna toka, koji traju istovremeno unutar jedinstvenog scenskog prostora. Taj jedinstveni scenski prostor je kua mladog seoskog branog para koji lijei ranjenog partizanskog borca, pri emu sva tri lika tokom tog lijeenja proivljavaju potpunu transformaciju u odnosu na svoju poetnu poziciju. Suprunici Ljuba i Jovan, te partizanski ranjenik tako u svojim ispovijestima grade trougaonu dramu, koja je uvijek unutra, nikad spolja, drama doivljavanja i

5 Mea Selimovi: Tvrava, str. 105. 6 Selimovi, Mea: Tiine, str. 87. 7 Selimovi, Mea: Tvrava, str. 105.

preivljavanja, emocije i misli, prorauna vlastitih mogunosti i ansi, ali i razrauna sa sobom i drugima. Taj trougao u kojem Ljuba ne voli mua, sjea se mladia to ga je davno voljela, zaljubljuje se u treeg, mladog patrizanskog ranjenika dok ga njeguje i lijei, prepoznajui u njemu davnu izgubljenu ljubav, a Jovan kalkulira, nemoan da se opredijeli za ili protiv partizana, razmilja o vlastitoj usamljenosti, besperspektivnosti ivota s Ljubom, dok ranjeni partizan, potpuno zatvoren u sebe pokuava pronii u dramu odnosa izmeu suprunika ini, zapravo, unutarnji dramski prostor, u kojem tzv. unutarnji monolog postaje osnovno gradivno sredstvo naracije. Otud ovaj kratki roman potpuno transformira narativni koncept romana u svojoj sinhronoj poetikoj ravni u bitnome proirujui definicijske okvire romaneskne prakse ezedesetih godina. Magla i mjeseina je svakako istiji roman od Tiina, doraeniji, tehniki savreniji, psiholoki dublji, utemeljeniji, pronicljiviji. Selimovi je doista sasvim ostvario ono to je traio potpuno nov nain slikanja likova, da svaka linost govori sama o sebi, u domenu svoje vlastite psihologije, svojim individulanim jezikom.8U ovoj ocjeni vrijednosti Magle i mjeseine, Dejan urikovi, pozivajui se na Selimovievu ocjenu svoga djela izreenu u Sjeanjima, zapravo, zapaa bitan transformativni pomak koji romansijer nainio na tragu onoga to se polovinom dvadestog stoljea zbivalo u svjetskom romanu. Naime, Selimovi se u potpunosti odluio za prikazivaki postupak, i to za onu vrstu prikazivanja o kojoj u Retorici proze govori Vejn But, naglaavajui postupak dramatizacije romaneskne naracije. Otud se u poetikom pogledu ovaj roman pribliava onome romanesknom modelu to ga je Leon Edel odredio kao psiholoki, a R. M. Alberes kao psihogramski roman. U Magli i mjeseini, ali i u Tiinama mogue je ustanoviti upravo one narativne elemente koje su promovirali u svojim romanima, nakon Prusta, Vridinija Vulf, Henri Dems, Fokner i drugi veliki svjetski romansijeri. Povukavi piev glas iz romana, Selimovi uistinu omoguuje liku da govori sam o sebi, i da se, kako bi rekao Bahtin, osamostali od romansijera, ali taj lik u Magli i mjeseeni, nije jo uvijek i metadijegetiki narator, on ne pria priu kao zapis svoj o sebi, zapisanu muku razgovora sa samim sobom u pokuaju da svede raaun i da u kukama slova vidi ono to upravo postaje gradei svoju predsmrtnu ispovijest. On je, ili bolje reeno, oni su, sva tri lika dakle, u identinoj narativnoj funkciji, predoavanja sebe u domenu vlastite psihologije. A ba tu, dok se jo nisu ispeli na stepenicu predoavanje i sebe i svoje estetsko-filozofske misli kao to to ine abo i Nurudin, likovi Magle i mjeseine kao unutardijegetiki pripovjedai postaju zapravo uesnici specifine trodjelne drame, iji dijelovi teku uporedo, ak sa stajalita replike nezavisno jedan od drugog, ali se istovremeno i neprestano prate, nadopunjuju i podrazumijevaju. Jovanova transformacija otud je uslovljena izmjenama koje proivljava Ljuba, ali i obrnuto, pri emu osjeanja nisu iskazana u njihovom meusobnom dijalogu, nego su predoena u okvirima unutranjeg monologa. Time Selimovi ostvaruje sistem unakrsnih pripovjedakih prizmi unutar

8 urikovi, Dejan: nav. rad. str. 210.

dramatiziranog romana,9 to u bitnoj mjeri proiruje dostignuti nivo geneze romaneskne naracije u bosanskom i bonjakom, ali i romanu ukupnog junoslavenskog knjievnog konteksta. Tu tehniku dramatiziranog niza ispovijesti koristit e poslije Selimovia npr. Sui u Uhodama, ili Kondi u cjelini svoga romanesknog opusa. U ovoj narativnoj poziciji, ali i presudnije u ukupnoj psiholokoj i egzistencijalnoj situaciji junaka Magle i mjeseine Kasim Prohi pronalazi opsesivnu Selimovievu metaforu tvrave. Prema Prohiu ta se metafora preobraava u fundamentalni odnos, sredinje polje psiholokog zbivanja, samo srce misaonog i doivljanog kruga. Ovaj Selimoviev tekst je radikalan u istoti provedbe naznaene ideje (trebalo bi dodati i metafore, op. E. K.), pa zato simbol tvrave u njemu treba shvatiti kao integralnost njegovog znaenjskog sistema, doslovnu realnost literarnog smisla.10Meutim, ta metafora, kao jo jedan u nizu elemenata organske cjelovitosti vizije svijeta na nivou ukupnog Selimovievog romanesknog opusa, razvija se u ovom romanu dvosmjerno od poetne situacije junaka zatvorenih u sebe, u svoju intimnu tvravu, do zavrne situacije traginog kraja Jovana i anonimnog partizanskog ranjenika koje ubijaju Nijemci pri osvajanju sela. Ona je, dakle, intimna, unutarnja tvrava straha pred drugim i od drugog, na asocijativnom prizivu Sartrovog stava o drugome kao o mome paklu, ali i socioloki postulirana tvrava koja podrazumijeva neosvojivost svijeta drugih. Pri tom Selimovi dolazi do samoe kao temeljnog egzistencijalnog stanja, samoe preko ijih ograda je nemogue prijei. U romanu o Ahmetu abi samoa se prevladava kroz energiju humaniteta, kroz abinu moralnu vedrinu, Ljuba, Jovan i anonimni ranjeni partizan nemaju mogunosti da dopru do moralne vedrine kao aktivnog principa uspostavljanja nove metaforike vrijednosti tvrave, tvrave kao principa koji brani vrijednosti pred svijetom u osipanju, svijetom ukorijenjenim u zlu. Ba u embrionalnosti kasnijih pievih opsesivnih romanesknih metafora, Tiine i Magla i mjeseina, i pored oiglednosti veza sa Derviem i Tvravom, djeluju kao nacrti, kao priprema za velike romaneskne zahvate, iako su to, bez obzira na neke manjkavosti, ponjaprije romana Tiine, djela koja su u svojoj sinhronoj ravni

9 Ovdje valja ukazati i na jednu indikativnu zabludu nae kritike o ovom Selimovievom romanu. Na nju ukazuje i

Dejan urikovi pri analazi ovog romanu u svojoj studiji Roman 1945-1980. Naime, naa kritika je, povedena

injenicom da je Magla i mjeseina prvi put objavljena u knjizi Tua zemlja (Sarajevo, 1962) zajedno sa pripovijetkama

Uvrijeeni ovjek i Tua zemlja, a drugi put u knjizi Magla i mjeseina zajedno sa pripovijetkom Tua zemlja, ovaj

Selimoviev roman odredila kao pripovijetku (K.Prohi, R.Vukovi, M.Egeri, R.Trifkovi) definirajui je anrovskim

postulatima due pripovijetke. Medutim, Magla i mjeseina, kao izrazit primjer kratkog romana, prvi put je samostalno

objavljena u jubilarnim sabranim Selimovievim djelima 1970. godine, uz ezdesetogodinjicu pieva roenja.

urikovi razloge za svrstavanje Magle i mjeseine u anr romana iznalazi u uobiajenoj teorijskoj definiciji forme

romana koja ivot junaka obuhvata dublje i ire, dakle sloenije, iz vie aspekata (porodinog, drutvenog, moralnog,

karakternog, osjeajnog, duhovnog) predoavajui istoriju jednog ili vie ivota ili sumu njihovih iskustava,

psiholokih, moralnih, duhovnih, karakternih rezultata tih iskustava, dok se forma pripovijetke prirodom svog obima,

nosivou svoje pripovjedake grae ograniava najee na jedan dogaaj iz ivota ili na krai period junakovog

ivota, kojim se ele doarati samo neke crte njegove linosti, a ne njegov integralni lik u svoj sloenosti njegove

indivudualne sudbine i drutvenih sila (konteksta) koje na njega djeluju. Historija triju junaka i historija njihove

transformacije do traginog kraja dvoje od njih jeste osnova romaneskne prie Magle i mjeseine. Ona po toj

historinosti nesumnjivo jeste roman, kao to, na drugoj strani, jeste izrazit roman polifonijske naracije koju teko moe

podnijeti forma pripovijetke. Ali ona je roman ponajvie po odnosu prema svome narativnom kontekstu, a on je bez

sumnje romaneskni, i to je, uz ove razloge koji su naveli urikovia da Maglu i mjeseinu detektira kao roman, jedan

od sutinskih razloga zbog kojih ju je nuno kritiki i knjievnohistorijski tretirati kao roman. 10 Prohi, Kasim: initi i biti, str. 89.

ispitivanjem mogunosti transformacije romaneskne forme dale vaan doprinos anrovskom preslojavanju romana u kontekstu bosanske knjievnosti.

U Derviu i smrti Selimovi je radikalno dezintegrirao prethodeu romanesknu praksu pretakanjem prie u vieslojnu ispovijest koja funkcionira i kao sloena romaneskna parabola. Idejni i smisaoni aspekt te dezintegracije omoguen je u formalnoj ravni preslojavanjem unutardijegetikog u metadijegetikog pripovjedaa, pa se u takvom kontekstu anrovskog dezintegriranja naao i modernistiki lirski roman kakav bosanska knjievnost ve poznaje kroz Grozdanin kikot Hamze Hume, roman to stoji na zaetku procesa dezintegracije klasinog mimetikog romanesknog modela. anrovskom prestrukturiranju u obzoru Dervia i smrti nije izmakala ni Andrieva Na Drini uprija, roman koji je hroniarski iskaz pretoio u pripovijedni simboliki niz i ujedno roman u ijoj sjeni se razvija historijska, ali i novohistorijska romaneskna pria u kontekstu junoslavenskih knjievnosti.

Ova dva aspekta Selimovievog romana tradicionalna kritika uglavnom je previala, iako je o Nurudinovoj traginoj ispovijesti napisano nekoliko zaista vrsnih studija i veoma inspirativnih interpretacija. Selimoviev roman, naime, polazi od stava da je uslov romaneskne poliglasnosti postupak razdvajanja glasa junaka od glasa autora, tzv. proces osamostaljivanja junaka od autora, kako to u povodu romaneskne umjetnosti Fjodora Dostojevskog zakljuuje Mihail Bahtin. Meutim, to razdvajanje samo je poetna taka onog razlikovanja fiktivnog od aktuelnog autora djela i u konanici prelaska ovlasti sa aktuelnog na fiktivnog romansijera.

Selimoviev roman, zapravo, zapoinje na onom mjestu na kojem nestaje aktuelni autor, a romaneskna poliglasnost ne javlja se vie u obzoru prie, nego unutar dramatizirane ispovijesti, pri emu je spoljni svijet postao unutarnjim, pa onda i simbolikim prostorom i to tako da se on ne dri kao jedinstvena ontika cjelina, nego kao sloen sistem pluralnih identiteta. Time se u ispovijest ukljuuju glasovi drugih, koji su istodbno i sauesnici drame junaka koji se ispovijeda, ali i nosioci drugaijeg stajalita o stvarnosti koja se nadaje kao procesualni, promjenjivi identitet u stalnom nastajanju, neprestanom stvaranju i samorastvaranju, ili preciznije reeno sabesjednici u unutarnjem monologu o stvarnosti kao jo ne/identitetu, koja, kad je jednom izgubila oreol metafiziko-dogmatske utemeljenosti, vie ne uspijeva iznai principe koji e je transcendirati. A upravo kroz dramatiziranje i poliglasje ispovijesti Selimovi omoguuje romanu njegovu polifoninost, vieplanost i viesmjernost, pri emu se monolitnost modernistikog lirskog romana, koja npr. karakterizira Humin Grozdanin kikot, pretvara u dijaloki, pa i poliloki prostor jednog istog fokusa i jednog istog lika.

Taj poliloki prostor u sluaju romana Dervi i smrt baziran je na nizu taaka Nurudinove transformacije od poetne take ivotne prie dervi-vojnik, sa potpuno pouzdanim sistemom jedinstva sa transcedentalnim idejnim kompleksom, preko take dervi-svjetlo vjere, ejh tekije, gdje se egzistencijalno izjedanaava sa metafizikim (u parabolikom znaenju romana ideologijsko-dogmatskim) do take koja podrazumijeva dervia koji sumnja, gdje se ukrtaju i dijalogiziraju autoritet Smisla i autoritet sumnje (epizode susreta sa Kadincom i Jurjevske noi), a onda niza taaka iji redoslijed prati transformaciju identiteta dervia u ovjeka, pa ovjeka-brata, pa pobunjenika, pa kadiju-vlastodrca i, na koncu, rtvu u rvnju vlasti iji je ta sama rtva bila i nosilac i inilac.

Ovaj poliloki prostor ispovijesti nadupunjuje se metatekstualnom ulogom lika (fiktivnog autora) koji se ispovijeda u svoenju rauna sa samim sobom, ali i u nastojanju da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora s dalekom nadom da e se nai neko rjeenje kad raun bude sveden, uz sumnju da ga je uope mogue svesti (ako bude, kae Nurudin). Na toj osnovi metatekstualni aspekt ispovijesti nema puku funkciju njenog komentiranja, obrazlaganja naina njene literarne izgradnje, nego i pojanjavanja, uvoenja podrazumijevanog itaoca u tekst

razgovora sa samim sobom, i kao sudijom, i kao svjedokom, i kao optuenim, ali i grevitog egzistencijalnog nastojanja da se samome sebi unutar ispovijesti objasni to novo Ja to kroz pisanje kao biljeenje ivotne drame upravo i neprestano iznova postaje.

U ovom narativnom okviru zorno se vidi koliko i kako se Selimovi pipremao za Dervia ve u Tiinama i Magli i mjeseini. Ispovijedni ton Tiina i ispovijedno-dramski koncept Magle i mjeseine sadejstvuju, oploavaju se i sintetiziraju u dramatiziranoj ispovijesti Dervia i smrti. Ispovijednosti iz prva dva romana Selimovi u Derviu dodaje metatekstualnu dimenziju koja ima namjeru eksplicitno obrazloiti poetiku osnovu romana u kojoj se nedvosmiselno izjednaavaju esetsko, egzistencijalno, etiko i metafiziko, pri emu uvijek valja imati na umu paraboliku dimenziju metafizikog poretka u Nurudinovoj ispovijesti.

U pokuaju da obrazloi poetiku osnovu ovog Selimovievog romana Kasim Prohi u studijskom eseju initi i biti, jednoj od najinspirativnijih interperatcija ovog djela, pie: Selimovi ide u red moralizatorskih pisaca Camusovog tipa. Bez one diskretnosti i nijansiranja koja je karakteristina za samu strukturu francuske duhovnosti. Po potrebi da u knjievnoj poruci bude neposredan i eksplicitan pripada knjievnoj tradiciji. Rei bez ostatka, i po mogunosti to vie literarno konstruktivno, sistematino! Opredjeljenje da se bude klasian motivirano je kod Selimovia spontanim prihvatanjem stava da rije jest rije jedino time to neto saoptava, poruuje. Taj intencionalni karakter knjievnog pisma u koji Selimovi ne sumnja dovodi ga u situaciju da se uopte ne pita za mogunost postojanja ili konstitucije jednog drukijeg knjievnog smisla, moda smisla koji bi ak bio zasnovan na verbalnom besmislu. No sama odluka da se o tome ne pita je moralnog karaktera: ako se ivot produava, i ako sve vie ceptimo pred realnom opasnou da nam se ivoti zatru u pustinji koja stalno raste, onda je jedino moralno da se bavimo ljudskim graninim situacijama, da ih mislimo kao ovjekovo vjeno iskuenje pred konanim padom ili ljudskim uskrsnuem. Nihilizam za Selimovia nije antropoloka situacija, bez obzira to se on moe ili mora ivjeti kao jedina ljudska istina. Samim tim to se ivi, istina je u ovjekovoj pobuni. Zato koncentrini krugovi (Pod pojomom koncentrinih krugova Prohi podrazumijeva strukturiranje romana na principu koncentrinih krugova zbivanja) ne simboliziraju unaprijed prihvaenu predaju, nego strepnju pred realno uvijek moguim kavezom ljudske egzistencije.11

Ta moralna intencionalnost Selimovievog pisma nema svoju narativnu doslovnost, jer Dervi i smrt nipoto nije moralno doslovan kao to je to tradicionalni mimetiki roman, nego je u svojoj polifonijskoj strukturi uz ostalo i paraboliki roman. Otud Prohi s pravom zakljuuje da su Kuran i kuranska tradicija u itavom knjievnom sklopu djela najizrazitije prisutni i prepoznatljivi u konstituciji svojevrsnog oblika metafizikog miljenja, literarno olienog u strukturi dervike svijesti Ahmeda Nurudina. Takav vid prisutnosti je neporeciv, ali to ne znai da Kuran ovdje nema i svoje preneseno znaenja. Kuran je za Selimovia, prije svega, simbol, kao to je to, ustalom, i Bosna, u kojoj se zbiva radnja dva Selimovieva posljednja romana (Prohi misli na Dervi i smrt i Tvravu, stoga to je njegov studijski esej pisan prije objavljivanje Selimovievog romana Krug). On je paradigmatian utoliko to kao klasino dogmatsko-religiozno djelo (analogno Bibliji) ukljuuje u svoj eshatoloki i metavrijednosni sistem svaki kasnije izveden oblik teoloko-metafizikog miljenja: odreuje raspon njegove dogmatike i mjeru otvaranja prema svjetovnom tipu razumijevanja ljudskih i povijesno-drutvenih pojava. Kuran je tako i program odreene politike partije, i rigoristiki koncipiran moralni zakonik, i svaki vid slijepe samousredsreenosti na kolektivnu istinu kao jedino valjan dokaz i razlog postojanja i vaenja i svijeta i individuuma.12

Ako se Nuridinova ispovijest zasniva, uz ostalo, i na elementima parabolikog ustrojstva, gdje su i topos, i vrijeme, i misaona potka napustili doslovnost svoga znaenja postajui parabolikim 11 Prohi, Kasim: "initi i biti", predgovor u: Mea Selimovi: Dervi i smrt, Sarajevo: Svjetlost, 1991, str. 37. 12Isto, str. 13-14.

faktorima dramatizirane ispovijesti, onda se postavlja pitanje o karakteru identifikacije etikog, estetskog, metafizikog i egzistencijalnog u cjelini te ispovijesti.

Punu identifikaciju estetskog i egzistencijalnog ostvaruje metatekstualna dimenzija ispovijesti koja uspostavlja znak jednakosti izmeu Ja u neprestanom transformiranju i nastajanju i pisma koje se ispisuje kao dnevnik tog transformiranja i nastajanja. Taj osobeni dnevnik ima za cilj da u kukama slova, bez obzira to Nurudin kae da ne zna ta e biti zabiljeeno, zadri neto od noga to je bivalo u njegovom autoru: Ne znam ta e biti zabiljeeno, ali e u kukama slova ostati neto od onoga to je bivalo u meni, pa se vie nee gubiti u kovitlacima magle kao da nije ni bilo, ili da ne znam ta je bilo.13 Na drugoj strani, dnevnik, osim biljeenja taaka transformacije Ja, ima i funkciju njegovog samospoznavanja: Tako u moi da vidim sebe kakav postajem, to udo koje ne poznajem, a ini mi se da je udo to uvijek nisam bio ono to sam sad.14Trei aspekt identifikacije estetskog i egzistencijalnog zbiva se u izjednaavanju pisma i svijeta. Onog trenutka kada se utvreni poredak svijeta oslonjenog na derviko miljenje raspao, kada je dervia u ispovijesti zamijenio ovjek, pobunjenik, brat, kadija i rtva, namjesto svijeta kao apsolutnog, apstraktnog i utvrenog idejnog poretka izronila je stvarnost sva od relativnosti svojih oblika i zbivanja, pri emu se apsolutizam ideje rasprskava pred realnim ivotnim oblicima: Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, zaueno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se vie.15

Nurudinov ispovijedni dnevnik, dakle, zbiva se kao pokuaj i spoznaje i samospoznaje, uvtrivanja granica i smisla svijeta koji je izgubio transcendetnalno uporite, ali i granica bia koje je izbaeno iz transcendentalne asptraktnosti i sputeno u surovi prostor etikog relativizma. Taj luk i spoznaje i samospoznaje kroz in ispisivanja dnevnika udesa Nurdin izjednaava sa dnevnikom promjene vrijednosnih sistema. U pojednostavljenijoj formi iskaza on bi se mogao ilustrirati lukom od pokuaja da se spasi pravda nautrb spasavanja brata (taka koja simbolizira vrijednosni sistem dervia-ejha tekije, dervia-svjetla vjere) do pristajanja pod prisilom da se lano optui prijatelj Hasan (taka u kojoj su humana sutina ovjeka identitet dervia odmijenjen identitetom kadije, a metafiziki i etiki poredak vrijednosti raspao se pred logikom vlasti i moi).

Ali, u metatekstualnoj dimenziji ispovijesti izranja nov sistem identifikacije Smisla i svijeta, i to kroz paradoksalno odricanje korisnosti, utilitarnosti ispovijesti kao dnevnika gubljenja i potrage za antorpolokim smislom svijeta: Poinjem ovu svoju priu, nizato, bez koristi za sebe i druge, iz potrebe koja je jaa od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom...16 Vjerodostojnost i istinitost tog zapisa ovjerava nakon Nurudinove smrti, kao neka vrsta pouzdanog svjedoka, prvog sabesjednika i sauesnika drame, prijatelj Hasan u kratkoj biljeci na kraju romana: Svojom rukom napisao Hasan sin Alijin: Nisam znao da je bio toliko nesrean. Mir njegovoj napaenoj dui.

U ovom pokuaju da ostane zapis moj o meni ispovijest nadvladava injenicu smrti, besmisao i ivota i smrti (Jer, smrt je besmisao, kao i ivot, utvruje Nurudin u zadnjoj renici svoje ispovijesti), pri emu se njen etiki, egzistencijalni i estetski plan identificiraju sa njenim ostajanjem iza granice smrti dobijajui obiljeja metafizikog smisla rijei. Nurudin, pri tom, uspostavlja razliku izmeu razuma, koristi i potrebe, jer i razum i korist kao vrijednosti gube smisao u svijetu potopoljenom u apsurd, dok ostaje samo potreba da se taj apsurd izrazi u rijeima/pismu. Otud je, kroz identifikaciju estetskog i metafizikog, pismo ispovijesti postalo parabolom jedinog smisla,

13Selimovi, Mea: Dervi i smrt, Sarajevo: Svjetlost, 1991, str. 63. 14Isto, str. 63. 15Isto, str. 67. 16Isto, str. 63.

smisla rijei koji je prisutan i na izvoru i na utoku ivota kao neporecivim ogradama sveopeg apsurda.

Estetsko je time dobilo transcendentalni status, to nastaje uprkos oiglednosti apsurda (Ako je ve smrt besmisao kao i ivot, onda se postavlja pitanje - emu pisanje? Nurudin odgovor pronalazi u onom: da ostane zapis moj o meni, to znai da se kroz pisanje nadvladava apsurd.) poput Kamijeve vizije Sizifa, koji, dok silazi po svoj kamen niz brijeg, zna da je u besmislu silaska sadrana jedina mogunost da se suprotstavi apsurdu. Kroz metatekstualnu dimenziju svoje ispovijesti Nurudin se, dakle, iz identiteta pobunjenog i apsurdnog ovjeka izdie na nivo identiteta stvaraoca, koji djela uprkos apsurdu. Otud metatekstualna dimenzija njegove ispovijesti jeste, zapravo, sama semantika ia kroz koju se dnevnik sumnje, pobune i rtve izdie do znaenja transcedentalnog smisla pisma to u formi zapisa mog o meni ostaje kao jedini oblik trajnosti u svijetu potpune nepouzdanosti, odnosno, punog intenziteta besmisla. A time se ovaj Selimoviev roman ukljuuje u onaj knjievni modernistiki niz koji, na zasadima utopijske ideje esetskog, umjetniko sagledava kroz prizmu transcedentalnog smisla u obozoru jedinstva estetike i metafizike.

Upravo zato Nururdin i poinje pisanje kao izvjetavanje kroz ispovijest o sartrovski shvaenoj munini od onog momenta kada mu se javio prvi znak sumnje u utvreni poredak Smisla. Ne, dakle, od trenutka sumnje u pravdu (Ne od onog trenutka kada saznaje da je uhapen brat), nego od trenutka kada je posumnjao u Smisao, kada mu smrt ne izgleda vie kao jekin, sigurno saznjanje, jedino za ta znamo da e nas stii..., nego kada mu prvi put (Koliko u ovih dana rei prvi put, pita se u tom asu Nurudin, podvlaei neizvjesnost drame miljenja nakon to je sumnja otkrila punu nepouzdanost ivota i svijeta) smrt nije izgledala tako jednostavno kako sam vjerovao i uvjeravao druge.17 Izbaen iz leita transcedentalne pouzdanosti, Nurudin ba kroz sumnju poinje izmjenu svog dervikog identiteta: Vjerujem u sudnji dan i vjeni ivot, ali sam poeo da vjerujem i u strahotu umiranja, u strah pred tom nepoznatom crninom.18

Sumnji u Smisao smrti pridruuje se sumnja u vlastitu grijenost pri susretu sa lijepom, zavodljivom kadincom, a uz nju i sumnja koja se javlja u Jurjevskoj noi, koja je no: starog prava na grijeh, razbludnog mirisa miloduha i ljubavi, miloduha to grijeno mirie na enu i ljubavi to mirie na miloduh enskih bedara. Grijeh je prosut u tom spregu dana i noi, tedro kao iz ogromnog vedra, iz zatvorenih mijehova elje. Vue se staro tue vrijeme za nama, jae od nas, javljajui se u pobuni tijela, koja kratko traje, a pamti se do slijedee pobune. Tako i ne prestaje, i sve ostalo je privid, sve to je izmeu tih iskonskih pobjeda grijeha. I nije toliko nevolja u razbludnosti, ve u vjekovnom trajanju tueg zla, jaeg od prave vjere. ta smo uinili, ta smo postigli, ta smo sruili, ta izgradili? Da li se uzalud borimo protiv prirodnih nagona, jaih od svega to moe da ponudi razum? Da nije suvie suho i neprivlano ono to dajemo u zamjenu za sono drevno divljanje? ime da se suprotstavimo arima pradavnih doziva. Hoe li nas osvojiti daleki divlji preci i vratiti na svoje vrijeme?...19

Nurudin, dakle, ne poinje zapisivanje svoje ispovijesti iz vrijednosnog sistema koji zastupa ejh tekije, dervi-svjetlo vjere, nego onog trenutka kada je u njemu sazrela svijest o sumnji i pobuni, dakle kao neka vrsta Kamijevog pobunjenog ovjeka: Sve je poelo da se zaplie prije dva mjeseca i tri dana, raunau vrijeme, izgleda, od te urevske noi, jer je ovo moje vrijeme, jedino koje me se tie. Brat je ve deset dana leao zatvoren u tvravi.20 Ispovijest se otud koncipira kao naknadno rasvjetljavanje sumnje, dnevniko biljeenje stanja pobunjene svijesti i precizan izvjetaj 17Isto, str. 71-72. 18Isto, str. 72. 19Isto, str. 91. 20Isto, str. 69.

o vlasti i rtvi. A ba ta nepodudarnost poetne fabularne i siejne take ispovijesti podrazumijeva injenicu da se ona ne odvija samo po principima dnevnike istovremnosti i dosljednosti, nego i prema logici romaneskne fikcionalnosti gdje nepouzdanost svijeta i identiteta ne mogu biti praeni iskljuivo dnevnikim organiziranjem pisma ispovijesti.

Iz vrijednosnog sistema golog ovjeka motre se i procjenjuju svi drugi vrijednosni sistemi kroz koje je u transformativnoj potrazi za smislom proao junak i autor ispovijesti: Sve je dolo u pitanje, i sad sam samo Ahmed, ni ejh, ni Nurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono to je bilo prije svega, gola koa i go ovjek.21 Taj go ovjek lien je svakog apriornog znanja, ak svakog iskustva: Rekoh udnu rije pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jedna nedoumica, prelako izraena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam o njoj mislio, nisam je zvao tim imenom. Odakle je dola opasna rije? I je li samo rije? Upitao sam se ne bi li bilo bolje prekinuti ovo pisanje, da sve ne bude tee nego to jest. Jer ako ono neobjanjivim putevima izvlai iz mene ak i ono to nisam htio da kaem, to nije bila moja misao, ili je moja nepoznata misao to se skrivala u mraku mene, ulovljena uzbuenjem, osjeanjem koje me vie ne slua, ako je sve to tako, onda je pisanje nemilosrdno isljeenje, ejtanski posao, i moda bi najbolje bilo slomiti trano pero paljivo zarezano na vrhu, prosuti divit na kamenu plou pred tekijom, neka me crnom mrljom podsjea da se nikad vie ne prihvatim magije to budi zle duhove.22

A ba ovo saznanje o muci pisanja kao samospoznavanja dnevniku ispovijest pretvara romaneskno gonetanje sudbine, pri emu pojednini sluaj postaje univerzalnom parabolom o ovjeku koji unutar ateiziranog obrasca kulture proivljava tragian sudar sa totalitarnim obrascem vlasti. Otud je Nurudinova ispovijest podijeljena u dva dijela razliitog ritma i misaono-emotivnog intenziteta (to su mnogi kritiari iznijeli kao zamjerku Selimoviu, smatrajui to nedostatkom Dervia i smrti). Ta razliita ritmika i intenzitet misli i emocija proizlazi, zapravo, iz razliitog stanja iz kojeg i o kojem pria Nurudin. Prvi dio ispovijesti presudno odreuje drama uma, drama kontemplacije, dok je drugi dio obiljeen dramom akcije, pa je u skladu s tim prvi dio meditativno-lirska i filozofski postamentirana ispovijest, a drugi dio, baziran na logici politikog krimia, ima oblik izvjetajnog dnevnika o zabludi da mo i vlast mogu donijeti smisao bivanja, te izvjetajnog dnevnika o pobuni protiv nosilaca vlasti i rtvi koja strada unutar bezumnog lanca moi. U ovom aspektu kompozicione organizacije romana primjetno je Nurudinovo nastojanje da svoju ispovijest organizira prema principima drame, gdje se u okviru jednog istog lika sukobljavaju razliita stajalita i raznorodni aspekti pluralnog identiteta, a samim tim mijenja i optika iz koje se vodi ispovijest.

Otud se smisao cjeline djela ne iscrpljuje ni u jednoj pojedinanoj od brojinih ideja kojima se problematizira i osvjetljava ivotna sudbina Ahmeda Nurudina, kako s pravom zakljuuje Dejan urikovi.23Ideje dogme, vlasti, istine, pravde, mrnje, pobune, ljubavi, osvete, angamana, usamljenosti, straha, represije...- zrae u njemu magijskim ivotnim moima simultano, pokazujui kako se u ovjekovom biu, to bi rekao Andre id, neprestano rasplamsavaju dvije simultane tenje: jedna prema Bogu, druga prema Satani, jedna prema dobru i idealu, druga prema zlu i haosu.24

Zato Nurdinova ispovijest i jeste pria o neprestanom traenju pravog odnosa sa svijetom koji neprestance izmie bilo kakvoj definitivnosti stava i zakljuka. Ili kako to potcrtava Muharem Pervi: Tano je, pravda se i krivo meri i deli, ali ona nije s one strane ovekove akcije i misli; 21Isto, str. 64. 22Isto, 64-65. 23urikovi D.: nav. rad. str. 225. 24Isto, str. 225.

sumnja se u veru, ali vera od ove sumnje jo ivi; moralno oseanje je kolebljivo, ali nije utihlo. (...) Loa savest uestvovanja i jo gora savest neuestvovanja, igraju svoju dramu. Vidimo kako se iste misli pretvaraju u prljava dela, i kako se veoma niske stvari rade iz uzvienih pobuda. Formule malo pomau: trag istine se lako zagubi, pravda se lako naruava, dobro se lako promee u zlo. Izmeu ina i misli, akcije i kontemplacije, oveka i sveta, nema jednom zauvek datog valjanog odnosa. Pravo lice svetu daje ona snaga koja ne prestaje da ga menja. Otud u Selimovievim junacima stalna potreba i volja za preispitivanjem i ponovnim usaglaavanjem sa ivom i pokretnom stvarnou, u kojoj se, na ovaj ili onaj nain, realizuju i uobliavaju.25

A to realiziranje i uobliavanje junaka ispovijesti koji zna ta jeste bio, ali je prestao u to vjerovati, koji ne zna ta upravo jeste, niti ta moe postati unutar svijeta koji je izgubio pouzdanost proklamiranih principa i mjera, jeste, zapravo, osnovna linija Nuridinove prie. Drama potrage za identitom i smislom neodvojiva je od drame stalnog samorastvaranja i stvaranja stvarnosti koja je obiljeena beskrajnim relativizmom kao svojim temeljnim ontikim stanjem. Tako se i osnovna fabularna linija od asa otkria Nurudinove sumnje u Smisao preko njegovog pukuaja da spasi ve pogubljenog brata, do sazrijevanja odluke o pobuni, potrebe za osvetom i javljanja mrnje, te izvoenju osvete nad krivcima za bratovljevu smrt i konanog stradanja u bezonom lancu vlasti - odvija, u stvari, kao izvjetaj o realiziranju i uobliavanju ovjeka koji je istodobno i rtva i krvnik, koji vjerujui sumnja, a sumnjajui vjeruje, koji metafiziku pokuava postvariti, a stvarnost pometafiziiti, koji u konanici relativiziranja sebe i svijeta namjesto principa vjere i ljubavi u ime kojih je ivo proklamirao princip mrnje kao svojevrsnu metafiziku sadrinu vlastite egzistencije: To je bio radosni as moga preobraaja... Mrzim te, aptao sam strasno, okreui pogled, mrzim te, mislio sam gledajui ga, Mrzim, mrzim, dovoljna mi je ta jedna rije, nisam mogao da je ne izgovorim... Sve to je u meni bilo razdeeno, zbunjeno rasuto, sve to je trailo izlaz i rjeenje, smirilo se, stialo, skupilo snagu to je neprestano jaala.

Moje srce je nalo oslonac.

Mrzim ga aptao sam zaneseno, idui sokakom, Mrzim ga, mislio sam, klanjajui jaciju. Mrzim ga izrekao sam gotovo glasno, ulazei u tekiju.

Kad sam se ujutro probudio, mrnja je ekala budna, dignute glave, kao zmija sklupana u vijugama mozga. Neemo se vie odvajati. Ona ima mene, ja imam nju. ivot je dobio smisao. ... Postao sam bogatiji, odreeniji plemenitiji, bolji, ak pametniji. Izglobljeni svijet se smirio u svome leitu, uspostavljao sam ponovno odnose prema svemu, osloboao se mrnog straha zbog besmisla ivota, eljni red se nazirao preda mnom.26 Otud s pravom zakljuuje Kasim Prohi da bez obzira to mijenja vrijednosne sisteme iz kojih procjenjuje svijet, bez obzira na to to u jednom periodu svoga ivota ide poznatom tvrdom stazom molitve a u drugom nesigurnim umskim stazama iskuenja, egzistencijalne nesigurnosti, politike intrige i moralnog pada,27Nurudin kao da zadrava nepromijenju strukturu miljenja. U nju se postepeno uklapaju sadraji ivota, relativizam njegovih vrijednosti, ali samo ustrojstvo metafizike svijesti ostaje isto...Dervikoj svijesti o apsolutnom potreban je i u kovitlacu zbiljnosti apsolutni princip... I gdje, u emu ga nalazi? Najprije, u jednom osjeanju koje bi on, da nije doveden u takav odnos prema ivotu, odagnao od sebe neumoljivou nepomuene vjere da se sve ljudsko i kosmiko zbiva po zakonima Najvieg Reda. Uvuen u svijet on od osjeanja mrnje stvara Princip.28

25Pervi, Muharem: Misao koja obuhvata, Politika 17. jul 1982, "Dervi i pjesnik" , u: Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici, knj. IV, str. 369-389. 26Selimovi, M.: Dervi i smrt, nav. izdanje, str. 357-358. 27Prohi K.: nav. rad, str. 45. 28Isto, str. 45.

U skladu s ovom promjenom, nakon to je proao raspinjanje izmeu strogog vrijednosnog kodeksa dervikog reda i svijeta kao praznog prostora u koji mora da ue po opsesivnom diktatu savjesti i bratskog osjeanja, nakon to je Princip Vjere zamijenjen Prinicpom Sumnje, pa Pobune, pa Mrnje, pa Osvete, glavni junak romana Dervi i smrt postaje moralno neist,29 pri emu se rtva pretvara u krvnika, da bi na kraju opet postala rtvom, uz pesimistino saznanje o metafizikom udesu ovjeka koji je uvijek na gubitku.

Otud se Selimoviev roman zbiva u dva temeljna toka: prvom koji podrazumijeva pometafizienje stvarnosti gdje se ispovijest odvija kao metafizika rasprava o svemu to ulazi u obzor Nurudinove svijesti, i drugom, moglo bi se rei izvjetajnom toku, koji se odvija po obrascima politikog romana.30 Pri tom, prvi tok u obzoru historizacije kulture problematizira smisao ateiziranog kulturolokog modela, a inetertekustalne mree odnosa prie prema odlomcima ajeta iz Kurana i pseudo citatima islamskih mistika univerazaliziraju na principima parabole historijski kontekst, pretvarajui hronotopsku dimenziju prie (Bosna, 17. stoljee) u simboliko svevrijeme i sveprostostor. U ovom toku Nurudinova ispovijest zbiva se kao drama meditacije i emocije, sukob razliitih vrijednosnih sistema i s njima usklaenih stajalita. Jednostavnije reeno, u njemu se spoljna stvarnost pounutruje da bi se ispitala njena metafizika odrivost. Drugi tok odvija se, pak, kao napeta drama zbivanja, tragika akcije, pri emu se politika dimenzija egzistencije, ili drama vlasti iskazuje kao ovjekov metafiziki ponor. Na nivou fabularne linije Nurudinova ispovijest u ovom toku guta obrasce politikog i kriminalistikog romana, a drama ovjeka u represivnom sistemu vlasti i moi dobija parabolina svojstva politikog pisma o apsurdnosti totalitarnih drutvenih sistema modernog doba. Ovu dimenziju Dervia i smrti ponajbolje pojanjava Muharem Pervi: Dugo smo psiholoki ivjeli u vremenima u kojima je istina izgledala jednostavna, jasna i lahko dostupna svakom dobronamjerniku. U jakoj vjeri, koja nas je bila osvojila, pravda se, u svoj svojoj istoti, monolitnosti i neproblematinosti, uzdizala iznad ivota, padajui spokojno iz istih sudijskih ruku na glave onih koji su joj prljali skute. U ovakvoj duhovnoj klimi roman je esto uzimao za stvarnost ono to je bio samo njen idejni projekt. Puka faktografija, pa ni idiline maske realnosti, nisu mogle ovoj stvarnosti, na koju se kao na svoju prvu svetinju dugo pozivao poslijeratni roman, osigurati ugled ozbiljne literarne teme. Posljedicama ove zamjene relanosti u kvazi-stvarnost moe se objanjavati i pojava ne malog broja konvencionalnih romana, proetih duhom beskonfliktnosti i emocijom mladalakog entuzijazma.

Dervi i smrt pun je sveane uasnutosti pred ovom, as naivnom i dobrodunom, a as ogranienom i militantnom lakovjernou novog soja odanih za koje su, u njihovoj svedenoj uvjerljivosti, pravda i istina lieni dvosmislenosti i iskuenja. Selimoviev roman ne optuuje novog ovjeka za njegov novi grijeh. Polemian, njegov roman nije satira. Apsolutno nevino ljudsko bie Selimovi ne zamjenjuje za neprozirno crnog krivca. Aneo i satana nisu u njegovom romanu dva gospodara u dva carstva, ve dva vjetra nad jednim ognjitem. Izmeu panegirika i satire, Selimovi se opredijelio za traginu viziju. To je nain na koji romansijer prevazilazi puku aktuelnost, ali ne zato da bi pisao historijski roman, ve da bi svaku aktuelnost koju nadrasta stavio pod znak pitanja, to ga nad svakom savremenou, nad svakim sada i tu ivotom postavljaju kritiki um i imaginacija za koju je vrijeme cjelina.31 Pervi, dakle, Selimoviev roman sagledava u kontekstu razvoja junoslavenkog romana u cjelini, pri emu insistira na dezintegriranju simplificiranog mimetikog romana sa ideolokim pismom u svojoj osnovi i promoviranju romana u kojem junak negativnog iskustva problematizira smisao ideoloki projektirane stvarnosti. Tu, Pervi, kao i Dejan

29Isto, str. 46. 30Sadrinu pojma opirnije vidjeti u: Kova, Nikola: "Roman, istorija, politika"; N. Kova: "Politiki roman", Izraz, proljee, 1999; Kundera, M.: Iznevereni testamenti, Beograd, 1997. 31Pervi, Muharem: "Dervi i pjesnik", Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici, knj. IV, Sarajevo: Alef, 1999, str. 369.

urikovi, ili Nikola Kova Selimoviev roman smjeta u kontekst evropskog romana poslije Drugog svjetskog rata sa problemskim junakom u svojoj osnovi o kojem govori R. M. Alberes: Sva satira naih pisaca - smatra Alberes- usmjerena je protiv ovjekovog blaenog zadovoljstva iluzijama, protiv jedne vrste stranog farizejstva koje kod njih dobija ime humanizma, buroazije, kapitalizma, hrianstva ak. Od XIX vijeka mi smo naslijedili jedan strani optimizam, jednu udesnu dijalektiku, filozofsku i politiku mainu ija je svrha da nas uljuljkuje u samozadovoljstvu. Poetak naeg vijeka ismijao je tu kolosalnu iluziju, i danas sve to je ivo u naoj savremenoj knjievnosti nastoji da je uniti, tako da nam se nai veliki pisci ine velikim vie po tome koliko u sebi nose jasnu i istu tu elju za proiavanjem, nego po tome koliko su njihova djela umjetniki snana.32

U tom kontekstu Nurudinova ispovijest dobija zanaenja antiideoloke prie, odnosno prie o tragediji ovjeka u ideolokom drutvu, gdje se projektivni sistem ideolokih vrijednosti obogotvoruje i pometafiziuje, zauzimajui u ovjekovoj duhovnosti ono mjesto koje je tradicionalno pripadalo metafizici. Taj sistem projektivnih vrijednosti, koji se u praksi potvruje kao totalitarna represija, nasilje snaga sistema nad pojedincem, struktura apsolutnih zabrana, fetia i ogranienja, kao nova vjera koja je svojom represijom prepokrila itav drutveni horizont i ukupnost individualne egzistencije - jeste uistinu u podlozi Nurudinove ispovijesti, koja problem stranog zla i besmisla ideologijske dogme univerzalizira parabolikim odmicanjem prie u labavi historijski okvir Bosne 17. stoljea.

Pa, ipak, u svevremenoj dimenziji svijeta kao politike tamnice koju realiziraju nosioci vlasti i moi, Selimovi ne oduzima ovjeku sve mogunosti realiziranja svojih humanih potenci. Dervi i smrt kao roman o krajnjim pitanjima ovjekove egzistencije u ovom aspektu svoje prie pretvara se u dramu u kojoj se sueljavaju likovi kao simbolike potence razliitih stajalita. Tako se Nurudinova sudbina i dodatno rasvjetljava iz optike drugih uesnika unutar tragine drame glavnog junaka. Tu se ispovijedni tok romana dramatizira, pa u Nurudinovu ispovijest ulazi koliko Hasan, isto toliko i Mula Jusuf, hafiz Muhamed, Ishak i itav niz drugih likova sa svojim stajalitima i simbolikim obozorom sudbine.

Dok je u Magli i mjeseini romanesknu priu dramatizirao kroz tri naporedne ispovijesti junaka u formi unutranjeg monologa, u Derviu i smrti postupak dramatiziranja romana daleko je sloeniji. Kao to je ve naglaeno, to je uinjeno u prvom nivou romaneskne ispovijesti razbijanjem jedinstva motrine take junaka koji se ispovijeda, pa se ta taka ukazala kao kaleidoskop motrita i s njima usklaenih vrijednosnih sistema iz kojih se razvija ispovijest i dodatno rasvjetljava tragina sudbina. Tako se ispovijest ukazala kao sloen dijalog, ili polilog motrita i vrijednosnih sistema kroz koje prolazi Nurudin u svojoj transformaciji od vjere u Smisao do rtve u bezumnom lancu vlasti. Ukljuivanjem drugih u obzor ispovijesti, Nurudin, zapravo, ispovijest pretvara u svojevrsnu romaneskno-dramsku pozornicu, gdje u prvi plan izbija odnos sa Hasanom. Taj odnos, uz onaj sa Ishakom, bilo kao neposrednim uesnikom zbivanja, bilo kao Nurudinovom snovidom projekcijom pobunjenika, potiskuje sve druge odnose u pozadinu romaneskne radnje. Tu se i uspostavlja dramski trougao Nurudin - Ishak - Hasan, pri emu snovida projekcija Ishakovog lika dodatno rasvjetljava psiholiki, etiki i metafiziki vor Nurudinove pretvorbe iz vjernika ideologije u pobunjenika protiv represivne vlasti, a Hasanovo stajalite apriornog humanizma, djelovanja po naelu dobra dolazi kao kontrapunkt Nurudinovoj Pobuni, Mrnji, Osveti, rtvi. Upravo u tom odnosu Selimovi svoj roman razvija kao moralizatorsko pismo u onom smislu u kojem su ga pokuali odrediti Kasim Prohi i Muharem Pervi.

32 Alberes, R. M.: La Revolte des ecrivains daujourdhui, Pariz, 1949, str. 13, nav. prema urikovi, D.: Roman 1945-1980.

Ta optika etikog smisla rijei/pisma u punom znaenju dolazi do izraaja u sudaru izmeu Nurudinove tenje da u ime metafizikog rasporeda vrijednosti (bez obzira na to to on pometafiziuje ak i princip politikog zla) djeluje u stvarnosti (Npr. on u ime spaavanja brata hoe spasiti princip Pravde.) i Hasanovog stava da, bez obzira na cijenu, djeluje u ime veoma konkretnog ovjeka i apsolutnog humanizma.

Tako se nasuprot Nurudinovog zatoenitva u metafizici stvarnosti otkriva Hasanova sloboda djelovanja po mjeri humaniteta, da bi se taj sudar pomirio u etikom smislu teksta kojeg ispisuje Nurudin kao dnevnik svoje potrage za smislom u pustinji to stalno raste. Kroz lik Hasana kao kontrapunkt Nurudinu, kroz njegov princip Ljubavi kao protuteu Nurudinovoj Mrnji, Selimovi, zapravo, sugerira djelatni princip humaniziranja stvarnosti. Nurudinova akcija motivirana je mrnjom i osvetom, koje su zamijenile principe ljubavi i vjere, Hasanova akcija motivirana je apsolutnim humanizmom bez koristi i sazanjanjem da valja spasiti konkretnog ovjeka u bezumnom lancu zla. Stoga Hasan djeluje, a Nurudin misli, stoga Hasan voli, a Nurudin sumnja i vjeruje, stoga Nurudin i postaje, kad pone djelovati, dio lanca zla, a Hasan ostaje nasuprot tom lancu.

A time se Selimoviev polifonijski roman ostvaruje i na principima drame, na sudaru protagoniste i antagoniste, gdje tragina krivnja svoj korijen ima koliko izvan, toliko i u samom ovjeku, pri emu svaki pokuaj da ovjek ini i bude vodi ka problemu definiranja identiteta i samog ovjeka i zajednice u cjelini. Problem identiteta i samosvijesti Nurudin proiruje i na iru historijsku zajednicu kojoj i sam pripada. Trgovac Hasan, koji je mogao i na carskom dvoru sjediti, saet je izraz te promaenosti i neiskoritenosti ovjeka bez pravog zaviaja, bez prave ljubavi, bez prave misli kako ga opisuje ejh. Iako Nurudin na drugom mjestu govori kako se za njega svijet dijeli na svijet sa pravom vjerom i svijet bez nje i da su za njega druge razlike manje vane, i da bi njemu svugdje bilo mjesto gdje bi mogao biti potreban, a Hasan o taki za koju si vezan i bez koje ne bi volio ni drugi svijet, ne bi imao kud da ode, jer ne bi bio nigdje, Selimovi je i sam do izvjesne mjere osvojen tom sudbinom bia izmeu svjetova, bia koje nije nigdje zato to inae ne zna gdje je... Ono to su zaviaj i judaizam za Kafku, to su Bosna i islam za Selimovia; naime, ne samo pitanje vjere, ve i prije svega ivotno iskustvo jedne zajednice.33

U ovim pronicljivim zapaanjima Muharema Pervia ukazuje se na jednu od najbitnijih osobina Selimovievog romana. Nurudin, naime, u svojoj ispovijesti ne traga samo za smislom egzistencije, nego i za identiteom ovjeka, a onda i drutva unutar ideoloki ateizirane kulture. Tako se historijski okvir romana otkriva kao simboliki prostor u kojem se na historijskoj pozadini ispituje univerzalni smisao i drame kulture, i drame historije, i drame metafizikog ponora, i drame vlasti, i drame potrage za smislom egzistencije u svijetu pretvorenom u pustinju pred kojom neprestano ceptimo i koja stalno raste.

U takvoj polifonijskoj strukturi romana, gdje je gradivni ton ispovijesti omoguio dramatizaciju i esejizaciju romaneskne naracije, nad sveopim ovjekovim ponorom izdiu se u Nurudinovim metatekstualnim referencama etiki smisao rijei i transcendentalni status pisma kao zadnje preostale utvrde njegovog initi i biti unutar apsurda koji se iz vremena hoe dii na nivo vjenosti.

Piui o Selimovievom romanu Tvrava Midhat Begi naglaava: Izmeu dva Selimovieva romana (Dervia i Tvrave, E. K) lahko se spoznaju slinosti i razlike te bi se reklo, kad se novi roman ita neposredno poslije prethodnog, da se ovdje slika svijeta iz prvog upotpunjuje. Slika je drukija, ali dopunska, sa istim polazitem iz pieva svijeta, intimnog senzibilnog i intelektualnog.34Begi dodatno razvija i pojanjava ono to je sam pisac istakao u Napomeni uz prvo izdanje Tvrave: Tvrava je panadan Derviu i smrti. Tvrava je svaki ovjek, svaka 33Pervi, Muharem: nav. rad. str. 385. 34Begi, Midhat: "Mea Selimovi, Tvrava", u: Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici, knj. IV, str. 397.

zajednica, svaka drava, svaka ideologija. Uistinu, Begi s punim pravom konstatuje injenicu da Tvrava jeste osobeni nastavak Dervia, dakle, da su to dva romana u paru, neka vrsta romaneskne duologije o sukobu pojedinca i vlasti. Otud je i slika svijeta iz Tvrave osobena romaneskna replika Derviu, koja lirskim uzletom prie o ljubavi retuira onu sumranu viziju svijeta iz Dervia i smrti, ali i iznalazi nove odgovore i drukija rjeenja u sudaru pojedinca sa represivnim mehanizmima totalitarne ideologije i njenog sistema vlasti. U tom pogledu i zavrna reenica Tvrave doima se kao drugaiji odgovor na isto pitanje ranije postavljeno u Derviu. Nurudin, iekujui krvnike, u zadnjim trenucima svoga ivota pesimistino zakljuuje: ivi nita ne znaju. Pouite me mrtvi, kako se moe umrijeti bez straha, ili bar bez uasa. Jer, smrt je besmisao, kao i ivot,35a glavni junak Tvrave, Ahmet abo, promatrajui smrt svog prijatelja ehage Soe, rezonira na kraju romana, izdiui princip ljubavi na mjesto temeljnog principa ivotnog smisla: Vidio sam smrt monog ovjeka, ubila ga je tuga, vidio sam moda ubistvo iz daljine, vidio sam ljudsku mrnju, a mislio sam, kao opsjednut, samo na jedno: da li mu je posljednja misao bila osveta ili ljubav.

Kao da je o tome ovisio sav moj ivot..

Odluio sam se za ljubav. Manje je istinito, i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepe: tako sve ima vie smisla. I smrt i ivot. 36

Dok bi se odnosi pandaninosti izmeu ova dva romana na ni novu glavnih junaka morali odreivati stepenom njihove razliitosti, od njihovog polaznog pitanja o strukturi drutvene stvarnosti do zavrnog stava o strukturi metafizikog plana postojanja, dotle bi se pandaninost ova dva romana na ostalim nivoima strukture morala odreivati stepenom slinosti. Tako bi ovaj abin odgovor na postavljenu dilemu iz perspektive Dervia i smrti mogao izrei Hasan, kao lik koji djela u ime apriornog humaniteta, u ime dobrote koja se prelijeva preko svojih rubova, kao to, na drugoj strani, slinosti postoje i u postavljanju i voenju osnovne narativne niti, sistemu metaforizacije narativnog iskaza, uspostavljanju njegovih parabolikih dimenzija, sistemu metafizikog i transcendentalnog pozicioniranja svijeta djela i itavom nizu drugih aspekata romaneskne strukture.

Tvraava uistinu jeste pandan Derviu i smrti, ali time se ne iscrpljuje osobina pandaninosti unutar Selimovievog romanesknog opusa. Naprotiv, ona se ak moe proirivati i na Tiine i Maglu i mjeseinu, pa se ova etiri romana, iz te perspektive promatrani, okupljaju u organsku cjelinu romana sa temom rata i povratnika iz rata koji se pokuava, ali ne uspijeva do kraja ukljuiti u svijet mira, pri emu se rat na nivou fliozofije historije iskazuje kao temeljni historijski sadraj i presudno iskustvo u spoznaji granica ljudskog zla i besmisla. I abo, i Nurudin, i junaci Magle i mjeseine i junak Tiina - svi su oni presudno u svom iskustvu odreeni apsurdom rata, i svi nose negativnu spoznaju o zaludnom pokuaju identifikacije kolektivnog i pojedinanog, drutvene norme, koja se pokazuje kao represivni ideoloki mehanizam, i individualne tenje za harmoniziranjem egzistencije kojoj su sve mogunosti unaprijed uskraene. Sva etiri romana u nekoj vrsti sociologije romana, kako bi rekao Goldman, tj. u potrazi za autentinim vrijednostima u jednom duboko neautentinom svijetu, koji se neprestance deformira i raspada, uspostavljaju svojevrstan refrenini niz koji tematizira presudno iskustvo modernog ovjeka: tragian sudar individualnog zahtjeva i tenje sa represivnim sistemom i terorom projektivnih kolektivnih identiteta, sudar principa individualne slobode i humantiteta sa obogotvorenim sistemom vlasti koja izjednaava pravdu i zakonitost sa nasiljem nad pojedincem. Pri tom, junak Dervia strada i kao podanik i kao nosilac vlasti, ukljuujui se u njen zastraujui mehanizam, dok junak Tvrave ostaje izvan tog sistema, ili, pak, biva nasilno iskljuen iz njega, ograen od svijeta tvravom vlasti, ali i zatien u svijetu tvravom svoje ljubavi. 35Selimovi, M.: Dervi i smrt, nav. izdanje, str. 509. 36Selimovi M.: Tvrava, Bonjaka knjievnost u 100 knjiga, Sarajevo: BZK Preporod, 1997.

Stoga je Nurudinovo miljenje, kako to naglaava i K. Prohi, filozofsko, u osnovi projektivno-metafiziko, dok je abino lirski analitiko, pri emu Nurudin neprestance transcendira stvarnost, a abo je lirski sveobuhvatno doivljava i iz pozicije svjedoka i pasivnog uesnika zbivanja analizira kroz optiku humanizirajue etike, etike, dakle, proistekle iz ina, a ne morala kao zamisli koja je suprotstavljena ivotu, pa stoga nanosi vie tete ivotu zabrana grijeha, nego grijeh sam, da parafraziram jedan od inspirativnijih stavova iznesenih u Derviu.

Meutim, i jedan i drugi junak zateeni su dramom potrage za smislom. abo ga pronalazi u principu ljubavi, podvlaei pri tom skeptinu mogunost njegova postojanja (Odluio sam se za ljubav. Manje je istinito, i manje vjerovatno, ali je plemenitije, kae on), a Nurudin, kada su sve zemaljske i nebeske mogunosti iscrpljene, smisao pronalazi u grozniavoj uvjerenosti u transcedentalni status pisma/ispovijesti. Ali, i jedan i drugi gurnuti su u istu dramu stvarnosti, zateeni istim obrascima pervertirane ideologije, koja se u ime vlasti proglasila metafizikom, tako da se oba junaka, a samim tim i oba romana, zasnivaju na ispitivanju antroploke sadrine svijeta kao pustinje pred kojom ceptimo od straha i koja stalno raste. Zato su i njihove ispovijesti utemeljene na moralnoj interpretativnoj ifiri, pri emu Nurudin postaje moralno neist, a abo je, kako Selimovi potcrtava u Napomeni uz Tvravu, od poetka do kraja vedar i moralno ist.

Tvrava je nesumnjivo, kako je to ve naglaavala knjievna kritika (Begi, Prohi itd), itkiji roman od Dervia, njena fabula je razuenija, to je rezultat lirske impostacije abine ispovijesti koja se odvija u dva naporedna toka: unutranjem i spoljnjem. Na unutranjem planu ispovijest glavnog junaka bazira se na njegovom doivljavanju i promiljanju, slikajui neprestance unutranji horizont lika. Spoljni plan ispovijesti, pak, prati lanac zbivanja u romanu, onaj krvavi drutveni sukob, gdje se stvari ne rjeavaju promiljanjem, nego silom, spletkom, ucjenom, intrigom i terorom vlasti nad nedunim pojedincem, pa je ritmika naracije u ovom romanu znatno bra od one usporene, molske i refleksivne ispovijesti dervia Ahmeda Nurudina. abina ispovijest na drugoj strani je antitetika, utemeljena na promiljanju koje pretresa razloge za i protiv, operie istodbno tezom i antitezom, pri emu logika miljenja nije uvijek praena logikom djelovanja. Tu je sadrana i bitna razlika izmeu abine i Nurudinove akcije. Nurudinova je bazirana na uzrono-posljedinom nizu, a od onoga asa kada je izdignut nad njegovom svijeu i savjeu ma Mrnje i Osvete - sve je u toj akciji unaprijed izraunato, pa se ona odvija po principima kriminalistiko-politike fabule. abina akcija, pak, bazirana je na sluaju, ak opravdana filozofijom sluaja, stavom da se zatiemo, a ne odluujemo o sudbini. Stoga se on ne ukljuuje u zbivanja direktno, nego posredno, pokuavajui ostati pasivni promatra i biti njihov svojevrsni izvjetajni komentator u skladu sa moralnim postamentom svoje ukupne prie.

Tvrava je manje nego Dervi i smrt intimno ispovijedanje jednog ovjeka, graa je ovdje mnogo manje duhovnog znaaja, to je i razumljivo s obizrom na glavnog junaka prvog romana, isposnika, dervia, obuzetog uim opsegom pitanja. Sasvim je s time u vezi stalna simbolizacija zbivanja i pojava u Derviu sa nizom generaliziranih i zanimljivih sintetskih pogleda. U Tvravi se isto tako nalazimo usred meditativnih nanosa i iskustvenih naslaga, jer i Ahmet abo je takvog psiholokog usmjerenja. Upravo iza jednog kao i drugog kazivaa u dva romana stoji pisac, uvijek sklon da doivljajnu grau razvija, razvihoruje sve novim mislima, novim ispitima vlastite misli. Ali ovdje je znatno vie razgovjetnosti nego u Derviu, koji ak i kad ne bi imao nikakve idejne veze sa Kuranom, iako se stalno citira u egzergu poglavlja, upuuje nas i likom Nurudinovim i smjetajem te linosti u tekiju i prisustvom kuranskih citata na usponsku misaonu apstrakciju. Ovamo, u Tvravi, rije je o obinom svjetovnom intelektualcu, piscu i u asovima nadahnua pjesniku, koji se poslije prvih iskustava naao na trasama filozofskog umovanja za vlastiti raun, usred svojih hroniarskih zapisa. U stvari su to komentari zbivanja oko njega i u njemu, u najblioj gradskoj javnosti i u njegovom privatnu ivotu sa Tijanom, kojom se ubrzo, nakon povratka, oenio. Tih komentara je podosta, kao u Travnikoj hronici Ive Andria. Samo to je to u Selimovia znatno

iskupljeno prvim licem pripovijedanja, koje u modernom romanu pojavama oduzima njihovu dokumentarno-injeniku inertnost. U cjelini uzevi, u Selimovia ni ovdje kao ni inae nema mnogo grae u zbivanjima, u dogaajima, sve je upravljeno na sainjenje ivotne situacije glavnog lica, unutranjeg pripovjedaa Ahmeta abe, i Tvrava je bitno, kao uostalom i prethodno djelo, roman situacija, dramatinih stanja i drastinih sluajeva, gdje je na ispitu skrivena lina, kako psihika tako i moralna i intelektualna konstitucija ovjeka.37

Nurudinova ispovijest dramatizira se kroz promjenu vrijednosnih stajalita u procesu transformacije glavnog lika od take metafizike bezuslovnosti smisla postojanja preko apsurda do stava o transcedirajuem smislu pisma. U procesu samospoznavanja Nurudinov vrijednosni stav se mijenja, a abin ostaje manje-vie dosljedan poetnom naelu vedrine i moralne istote. Otud i bitna razlika u postavljanju prie. Dervi i smrt je dramska, pa i filozofska ispovijest sa metatekstualnim i intertekstualnim asocijativnim planovima o trasformirajuem ivotu glavnog junaka, a Tvrava je dosljedno poetski roman sa centralnim simbolom tvrave, kojemu tee i oko kojeg se okupljaju svi aspekti abine poetske ispovijesti i lirsko-simbolike hronike.

Ali, i Tvrava je kao i Dervi polifonijski roman kojemu historijski isjeak vremena i prostora slui samo kao okvir za priu sa parabolinim semantikim mreama. Historijsko vrijeme poslije Hoinske bitke 1621. godine, ambijentalnost sarajevske arije s poetka 17. vijeka kroz parabolinost abine ispovijesti ukazuje sa kao univerzalno vrijeme, svevrijeme i sveprostor u kojem historizirana zbivanja, osnovana na Baeskijnom Ljetopisu, nose semantike vrijednosti drame modernog ovjeka i svijeta. Tako je i Tvrava roman postamentiran u model kulturolokog novohistorijskog romana, koji se bavi smislom datog kulturolokog obrasca i historijskog isjeka spram sadrine ukupnog vremena i u krajnjem izvodu vjenosti.

To je identino pitanje kao i u Derviu o smislu ateiziranog kulturlokog obrasca na podlozi renesansnih strujanja u islamskoj kulturi u Bosni tokom 17. vijeka. Ovaj aspekt znaenja romana Begi otkriva u socijalno-psiholokoj i kulturolokoj ravni romana i u onom naslanjanju lika studenta Ramiza na miljenje Hamzevijskog reda: Razgovijetnost likova daje izvjestan socijalno-politiki reljef ljudskoj panorami Tvrave, iako je pisac daleko od tenji u tome pravcu. Kao Dervi i smrt, i Tvrava se deava usred jednoonbraznog, mentalno psihiki jedinstvenog svijeta, ije se protivnosti iscrtavaju sveljudski po unutarnjoj dijalektici. Tako je podatak o hamzevijskoj herezi dragocjena realistika crta postavke cijelog djela. Pisac je samo uz studenta Ramiza, koji je bio u toj idejnoj struji, naao mjesta u romanu za infiltraciju idejne skice te heretike misli: Upravljai nisu potrebni, ni vladar, ni drava, sve je to nasilje. Dovoljni su ljudi koji se dogovaraju o svemu, obini ljudi koji obavljaju svoje poslove i ne ele da vladaju nad drugima, a ne daju da iko vlada nad njima, i dovoljna je Boija milost koja e im pomoi.38

Meutim, nije samo ovaj podatak dragocjena realistika crta u romanu. Takvih je podataka itav niz, a oni se baziraju prevashodno na Ljetopisu Mula Mustafe Baeskije koji je posluio kao graa piscu za pseudohroniarski konstrukt romana. Ti su podaci, uz one iji je karakter isto historiografski, najee kulturoloke prirode, pa oni oivljavaju trgovaki, zanatski, religijski, dakle, kulturoloki ambijent sarajevske arije s poetka 17. vijeka. Na drugoj strani, iz njihovih okvira razvija se parabola, te se oni doimaju manje vanim, ak sporednim u odnosu na paraboliki tok prie o ljubavi, mranoj ideologiji, surovoj politici, stranoj drami drutvenog apsurda u kojem podjednako stradaju i rtve i njihovi krvnici. Otud bi se abina pria o ljubavi mogla odreivati i kao metaforiki iskaz o tvravi usred svijeta kao stranog gubilita. U tom metaforikom iskazu student Ramiz, kako je to ve naglasio Midhat Begi, postaje sredinjom ideolokom linosti. Pri tom, abo naglaava, da ni Ramiz ne moe umai logici gubilita: Neobian mladi. Bie divan 37Begi, Midhat: nav. rad, str. 399. 38Begi, M., nav. rad, str. 401.

ovjek ako ne uspije u onome to eli, straan ako uspije. Bio bi ponosan na svoju istu misao i poslije, kad bi ve odavno bila uprljana, Sad je za slobodu, uguie je u ime vlasti. Borie se surovo za svoje uvjerenje, smatrajui da je plemenito, ne znajui da je postalo neljudsko. Bie najljui neprijatelj protiv sebe biveg, i uvae, kao hamajliju, ogrubjelu sliku svog negdanjeg zanosa. A ako ne uspije, kao i toliki drugi, ako mu sadanji bivi zanesenjaci presijeku put, njegovo stradanje uinie vie nego pobjeda. Sauvae se u ljudima dirljiva uspomena na rtvu i na misao koja nije postala stvarnost. I, zaudo, to je najljepe od svega to ovjek moe da uini: da pokua i da ne uspije.39

A na taj nain sredinja ideoloka linost romana postaje metaforom historije, odnosno historijskog iskustva utemeljnog na logici kruga i gubilita, gdje se neprestance obnavlja odnos krvnika i rtve, progonjenog i progonitelja, i gdje rtva postaje krvnikom za novi niz rtava. U epizodi o Ramizovom sluaju, metaforiki izraz historijskog iskustva dodatno se uslonjava njegovim oslanjenjem na ideju drutva kao prirodnog poretka u kojem je vlast nad ljudima nepotrebna, pa se svaka vlast otkriva kao neprirodno nasilje nad ljudima. Parabolinost se u prii bazira na ukrtanju dvije perspektive: Ramizove, u osnovi ideoloke, i abine, bitno pjesnike. U tom suodnosu abo uvia apriorni besmisao svake revolucije, a roman iz historije ulazi u diskurzivno podruje svoje sadanjosti pretaui priu o historiji i ljubavi u kritiku totalitarnog obrsca vlasti modernog doba. Tako je sredinja ideoloka linost romana postala simbolom svih ideologija, pri emu ideologija prirodnog drutva, kako bi se mogla okvalificirati Ramizova, bez obzira na vrijednosti koje u sebi nosi, dolazi u sudar sa ideolokim fanatizmom i doktrinarnom zaslijepljenou sistema vlasti. Tu se prolost, sadanjost i budunost otkrivaju kao svojevrsno zaustavljeno vrijeme, kao neprestano isto sad u kojem se politika tiranija zasniva na policijski efikasnom sistemu zabrana i krivinih kvalifikativa u kojima se gube injenine osnove prekraja, a zakonska norma pretae se u, ideolokim poretkom opravdano, nasilje. Time se centralna metafora tvrave u ovom romanu utemeljuje na antitekom principu. Ta metafora, s jedne strane, afirmira ovjekovu intimu, njegovu linu slobodu i pravo, a, s druge strane, izrasta na sistemu historijskog zla i nasilja pa su u skladu s tim historija i drutvo za ovjeka prostori neosvojive tvrave, neka vrsta historijskog i politiko-ideolokog kazamata.

Antitetika priroda ove metafore utemeljuje se na antitekoj abinoj ispovijesti koja je, u stvari, osnovni gradivni faktor romana. Anitetika priroda te ispovijesti uslovlja polifoninost romana, ija se pria bitno semantiki iri od snimka abinog sluaja ka drutvenom i historijskom univerzumu.

Pria se razvija prema naelu rasta napetosti, da bi u svojoj semantikoj mrei razvila uz metaforu tvrave i metaforu kruga, koje dominiraju idejnim aspektom abine ispovijesti. Na drugoj strani, princip kruga utemeljuje i kompozicionu ravan romana. Kruna kompozicija uslovljava svojevrsnu refreninost prie, pa se u romanu javlja nekoliko tematskih refrena: apsurda rata, zla historije, politike i ideoloke dogme, ljubavi itd. Otud su uvodona i zavrna pria bazirane na krunom naelu, u kojem roman zapoinje slikom-sjeanjem na rat, a zavrava pesimistinom slikom nadolazeeg rata: A s Mejdana su vojnici odlazili u rat. (...) Koji e poginuti od ovih to odlaze? I gdje? U dunavskim moavarama? U besarabijskim umama? Na dalekim i nepoznatim poljima? Gledao sam oaloen. Je li meu njima neki Ahmetaga Misira, koji je postao aga i platie to tuom i svojom glavom? Gdje je ljutiti telal Hido, koji bjei od sirotinje? Je li neki drugi Ibrahim Paro utekao od svojih ena? Jesu li ovdje sinovi nekog drugog Saliha sa Alifakovca, je li Husein Pimi, Smail Sovo, Avdaga Suprda? Svejedno kako im je ime, sudbina im je ista.39

Tako se Dnjestarske moavare, poetna glava romana, i Tvrava, njegova zavrna glava utemeljulju na slici apsurda rata. U Dnjestarskim movarama abo je optereen sjeanjem na smrt drugova u 39Selimovi, M.: Tvrava, nav. izdanje, str. 133. 39 Selimovi, M.: Tvrava, nav. izdanje.

hoinskim pitalinama, a u zavrnoj strepnjom i sigurnim saznanjem da e novi vojnici ponoviti njihovu traginu sudbinu. Historija se na toj osnovi uspostavlja u svom ciklinom ponavljanju identinog zla, ime se odrie ideja historijskog perspektivizma i ovjeka kao djelatnog faktora historije. Selimovi je korjenito izmijenio filozofiju historije u kontekstu bosanskog i bonjakog romana. Odjednom se kroz iskustvo ratnika historija pokazala kao zatorna, ruilaka sila u kojoj se ponavljaju identini ruilaki sadraji i iste tragine ljudske sudbine. Historija koja se opetuje tvori Selimovievu metaforu kruga kao dominirajueg principa ljudskog apsurda. Egzistencijalna ideja kruga je u Derviu i smrti data na kraju romana kroz lik mladia u kojem Nurudin prepoznaje mogueg sina, ali prepoznaje i ovjeka koji ponavlja njegovu sudbinu. U Tvravi matafora kruga konkretizira se kroz sliku prolog i budueg rata, mrtvih drugova i vojnika koji odlaze da izginu, pri emu govor hroniara i priaoca, jer se abo, za razliku od Nurudina iskljuivo ne ispovijeda, nego i prepriava, pria i komentira, postaje simbolikim iskazom pjesnika koji se izdigao iz konkretnog vremenskog i prostornog okvira pa iz osobene nadvremene perspektive sumira ne samo svoje nego i ukupno historijsko iskustvo.

Tu njegovu poetsku poziciju karakterizira stav o jeziku kao apsolutnom izrazu bitka, kako bi rekao Hajdeger. abo, u stvari, priajui Tijani pokuava uspostaviti svoju romanesknu poetiku: Ono to nije zapisano, i ne postoji. (...) Drugome je nepohodna tana rije, zato je i trai, osjea da je negdje u tebi, i lovi je, nju ili njenu sjenku, prepoznaje je na tuem licu, u tuem pogledu, kad pone da shvata. Slualac je babica u tekom poroaju rijei. Ili neto jo vanije. Ako taj drugi eli da razumije.40

Ta nadvremena poetska perspektiva iz koje abo vrednuje sadraj svoga iskustva omoguuje pretvaranje hroniarskog u parabolini iskaz. Zato i jesu sve konkretne socioloke i etike odrednice u romanu upotrijebljene na fonu njihove moderne civlizacijske recepcije, to pojaava metaforiki i paraboliki izraz romana. Istovremeno s tim pozicija pjesnika omoguuje i transformaciju opsega drutveno-politikih pojmova, koji su dati u krhkim vremenskim naznakama, neprestano lebedei izmeu svoje historijske i savremene upotrebe, pri emu se modernizira historijsko iskustvo i historizira savremeni drutveno-politiki opseg pojmova. Jednostvano reeno, abina pria u takvoj historizaciji savremene politike terminologije i posavremenjenu historijske gradi luk izmeu prolosti i sadanjosti, historije i akutelnosti, pretvarajui roman iz klasinog historijskog u modernistiki iskaz romana o politikom apsurdu. Taj se apsurd u Tvravi daje iz perspektive distanciranog, ali emotivno zaniteresiranog svjedoka, ili pasiviziranog uesnika lanca zbivanja u krvavoj politikoj drami.

abo, kao narator romana, koji se iz hroniara pretvara u pjesnika, koncentrira potom priu na svoj sluaj, da bi se kroz njega odslikali dogaaji unutar sarajevske arije u posthoinskom dobu. Stoga se i njegova emotivna ispovijest u takvom kontekstu nuno metaforizira. abino iskustvo postaje nekom vrstom paradigmatinog sluaja, nekom vrstom prie o historiziranom Jozefu K., junaku Kafkinog Procesa, pri emu pria stalno tei da se osavremeni, odnosno, da iz konkretnih historijskih okvira dopre do dimenzije govora o svevremenom sudaru nedunog pojedinca i surove vlasti.

abina ispovijest razvija se kao niz dramskih situacija, traumatinih stanja, egzistencijalnih okova u obzoru negativnog iskustva ratnika koji nakon apsurda rata doivljava potpuni apsurd drutva.

On se nakon traginog iskustva rata u dnjestarskim movarama, nakon nemogunosti da se pomiri sa smru drugova u hoinskim pitalinama, nakon to je izgubio cijelu porodicu, nakon svih tih potresnih doivljaja, suoava na sijelu kod Duhotine sa birokratiziranim umom vlasti koji se izdigao iznad svih naela pravednosti, zakonitosti i etinosti. abo, razarajui epski kulturni kod, 40 Isto

koji na bazi historije kao herojske i pobjednike figure, prolost pretpostavlja sadanjosti i bilo kakavoj ideji budunosti, odbija da pria o Hoinu u dalekoj zemlji ruskoj: Ne vrijedi priati o stranom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo ni pamtiti, ni aliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjeanje na sve to je runo, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti. 42

Meutim, iskustvo ratnog uasa sjeni itavu abinu priu, postajui jednim od njegovih dominantnih stajalita. itav apsurd rata moda ponajbolje izraava sekvenca potpunog ljudskog poraza u trenutku vojne pobjede: A kad smo zauzeli nasip, kad smo ga raznijeli topovima i glavama, zastao sam umoran: kakav besmisao! ta smo mi dobili, a ta oni izgubili. I nas i njih uokvirivao je jedini pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodune prema ljudskom jadu.43 I abo je, dakle, kao i Nurudin poraeni pobjednik koji spoznaje da se historija ne utemeljuje na razumu, nego na suludoj, nerazmnoj, a stranoj sili koja se poigrava ljudima. Ovo iskustvo potpunog besmisla historije i ratnog uasa uz Selimovia u kontekstu bosanskog romana moda ponajbolje izraava Sijari u romanima Carska vojska i Raka zemlja rascija. Kod Sijaria to se iskustvo izraava kroz grotesku, a kod Selimovia u formi intelektualnog stresa, psihike i etike drame koji vode u spoznanje drutvenog besmisla. Spoznaja apsurda i tragike rata vodi abu u odricanje smisla kulturnog modela drutva koje se okuplja oko projekcije slavne, herojske prolosti koja je mjerodavna kako za projekciju sadanjosti i budunosti, tako i za ukupnu pervetiranu drutvenu ideologiju. Taj sraz izmeu zvanine istine i zvanine pobjednike slave, i krajnjeg oblika nemorala na kojima se oni zasnivaju dolazi do svog punog izraza u prekretnoj taki romana, na sijelu kod Duhotine, koje se ispostavlja kao svojevrsna forumska sjednica, neka vrsta kadrovske veere. Tu, gdje abo izjednaava etiku, misao i in, akt miljenja sa aktom govora i djelovanja, gdje se njegovo initi i biti bazira na etikoj odgovornosti, vlast gradi tvravu svojih interesa, kazamat ljudskosti i etinosti, pa je u skladu s tim i kazna za Ahmeta abu veoma surova i veoma poniavajua. Ali ta poniavajua kazna, kad abu pretuku i namau erizom, samo je uvod u onu znatno suroviju potpuno iskljuenje iz drutvene zajednice, svojevrsnu anatemu ovjeka koji vjeruje u drugaije sisteme vrijednosti od onih koje je vlast proklamirala. Gurnut u tvravu samoe, zatien tvravom ljubavi sa Tijanom, abo se iz pasivnog promatraa nakon ovog iskustva pretvara u aktivnog rezonera ideoloke pervetiranosti i totalitarnog obrasca vlasti, te pasiviziranog uesnika zbivanja u sukobu rtava i krvnika.

Selimoviev roman se od ovog trenutka radnje pretvara iz historijske hronike u politiki roman i analitiko promiljanje mehanizma pervertirane ideologije. Zguran u tvravu samoe, nasilno iskljuen iz drutva, abo raskrinkava u svom analitiki promatranju tehnologiju vlasti, a apsolutizaciju ideoloke i drutvene aksiologije u kontekstu poraavajueg etikog nihilizma pokazuje kao krajnji oblik licemjerstva: Odgovornost i za zlo i za dobro prebaciti na boju volju, znai sebe zakloniti za naelo (...) to ima vie svetih sklonita iza kojih se ljudi kriju, sve je vie prostora za ljudsko zlo. ovjek uvijek izmisli razlog izvan sebe, da bi se oslobodio odgovornosti i krivice. To je podsticaj za zajedniku neodgvornost.44

Od ovog trenutka u abinom prianju uspostavlja se dvostruki narativni tokovi: prvi koji prati unutarnju trvavu ljubavi, vedrine i moralne istote, i drugi koji u horizontu drutvenog apsurda odslikava lanac surove politike borbe za vlast. U prvom narativnom toku prevladava lirski ambijent, dok se drugi zasniva na realistiko-hroniarskom iskazu, obrascima kriminalistikog i politikog romana uz esejizaciju narativnog diskursa. Prvi narativni tok odslikava metafiziku ljubavi i prijateljstva, a drugi apsurd pometafiziene ideologije, koja je svoje principe maskirala metafizikim sistemom vrijednosti, a drutvenu praksu pretovorila u ljudski zvjerinjak. Prvi 42 Isto, str. 19. 43 Isto, str. 20. 44 Isto, str. 63.

narativni tok zasniva se na sistemu pouzdanih i nepromjenjivih vrijednosti od poetka do kraja prie, dok se drugi dosljedno ostvaruje u svijetu potpune proizvoljnosti i nepouzdanosti .U prvom intimni svijet opstaje u svoj svojoj ljepoti, u drugom svijet drutva se raspada, osipa, deformira i rui u svojoj svojoj grozoti.

Otud bi se u povodu ovog romana moglo govoriti o dvostrukom fabularnom nizu: jednom koji se zasniva na doivljajnom aspektu prie, na strukturi emotivnosti i misaonosti prie uokvirene u lirski ton, i drugom zasnovanom na surovom lancu zbivanja uokvirenom u ton politike drame. Doivljajni aspekt prie koncentrira se na ljubav izmeu Tijane i abe, a potom i na cijeli sloeni kompleks abinog preivljavanja i rezoniranja izazvanih vanjskom dramom. Surovi lanac zbivanja svoju poetnu taku ima na sijelu kod Duhotine, da bi potom uslijedio sistem politikih smicalica, spletki, ucjena, intriga i likvidacija. U tom aspektu romana uz abu u prvi plan izbija student Ramiz, pa onda i drugi likovi Mula Ibrahim, ehaga Soo, Osman Vuk, Demal Zafranija i serdar Avdaga, kroz ije djelovanje se odslikava zvjerinjak drutvene panorame, dok se preko Tijane i Mahmuta Neretljaka odslikava panorama ljudske due.

Slika politikog nasilja koncetrira se oko sluaja studenta Ramiza, koji biva uhapen zbog ideje pobune u ime ideologije prirodnog drutva, da bi se proirila ubistvom Abdulaha Delalije, ehaginog prijatelja, kojeg vlasti ubijaju zbog toga to je izgovorio ono to svi misle, a niko ne smije izraziti: injenicu da se vlast odrava na sili i ucjeni. Zbivanja potom u romanu idu ubrzanim ritmom. ehaga Soo sveti se nosiocima vlasti za smrt svog prijatelja, a sukob se prenosi na Osmana Vuka, hajduka Beira Tosku, sredar Avdagu i itav niz drugih uesnika, da bi se zavrio ehaginom smru u Venediku. Kroz ovaj niz dogaaja uvruje se abina distanca prema drutvenoj stvarnosti. Sintetiki razvoj sadrine romana uslonjava poetnu abinu poziciju iskljuenosti iz drutva zamijenjujui je pozicijom svjedoka, a onda nekoga ko posredniki motivira spaavanje studneta Ramiza iz tvravskog zatvora i na koncu se opredjeljuje za pasivnu akciju u ehaginoj borbi sa monicima na vlasti. Otud abo pokuava, ali ne uspijeva ostati do kraja autonoman u odnosu na drutvo, koje ga nizom maskirajuih odnosa prisljava na bilo kakav oblik akcije, kojoj on ne vidi smisao. Stoga je njegova pobuna misaonog karaktera, pobuna miljenja, ali ne i djelanja. Jednostavno reeno, abo misli, a Osman Vuk djela. abo je motivacioni pokreta ina, Osman Vuk njegov surovi realizator, ali realizator koji ni jednu sitnicu u planiranoj akciji ne preputa sluaju. Nasuprot abinom etikom obuhvatanju stvarnosti, koje se i ne moe odluiti za aktivno djelovanje, za konkretan in, jer mu je etika apstrakcija bitnija od konkretne stvarnosti, Osman Vuk na udarac uzvraa udarcem, na nasilje odgovora nasiljem, jednom ubistvu suprotstavlja drugo, ne zastupajui pri tom nikakve ideje, jer svoju akciju svodi iskljuivo na odbranu ivotne pozicije u kojoj se silom prilika naao. Tako Osman Vuk postaje mono oruje u ehaginim rukama, suprotan pol abinoj misaonoj