Dekartove metode

Sadržaj

Sadržaj.........................................................................................................................................1

Uvod............................................................................................................................................2

Descartesova filozofija................................................................................................................3

Pravila o metodi..........................................................................................................................5

Konstituisanje subjekta.............................................................................................................16

Intuicija, dedukcija i indukcija..................................................................................................16

Rasprava o metodi.....................................................................................................................23

Res cogitans i res extensa.........................................................................................................26

O Bogu......................................................................................................................................27

Zaključak...................................................................................................................................28

Literatura...................................................................................................................................29

1

Uvod

Nizom otkrića, pronalazaka i hipoteza, do kojih je došao i koje je postavio, Descartes se

uvrstio u red osnivača i tvoraca moderne naučne misli. Sa velikim uspjehom bavio se

prirodnim naukama i gotovo svaku od njih je zadužio ponekim trajnim doprinosom.

Descartes je smatrao da je moć prirode tako ogromna i tako neizmjerna a da su njeni principi

tako prosti i tako opšti. Descartes je postao jedan od osnivača i tvoraca moderne prirodne

nauke prije svega zbog toga što je u potpunosti shvatio ulogu i značaj matematike u

istraživanju prirode, određivanju i izražavanju njenih zakonitosti. On je jasno sagledao i

uporno isticao da se naučno saznanje mora odlikovati matematičkom izvjesnošću. A to znači

da se nauke moraju oslanjati na matematiku i nužno postati predmet njene primjene.

Na osnovu njegovih djela možemo zaključiti da je Descartes smatrao kako pravilnom

upotrebom pravila metoda dolazimo do istine, ali da bi istina bila validna ona mora biti

nesumljiva.

2

Descartesova filozofija

Živeći na raskršću između dvije društvene epohe (srednjovjekovnog feudalizma, koji

karakterišu feudalno plemstvo, kao temelj feudalnog sistema, i vjersko -teološkog učenja

katoličke crkve kao specifičan ideološki izraz i kapitalizma, koji baš tada započinje kao

epoha), Descartes je svojim životom i učenjem bio oličenje i izraz posebnih težnji i

stremljenja mlade buržoaske klase. On je, ipak, kao njen misaoni predstavnik, u sebi i u svom

učenju izrazio sva kolebanja i protivriječnosti karakteristične kako za kapitalizam, tako i za

bilo koji novi društveni sistem.

Mlada buržoazija koja je nastajala u krilu feudalnog sistema još nije bila svjesna svoje

istorijske pozicije i nove društvene sile, a nije umjela ni da svoje ekonomske i ideološke

ciljeve postavi na opštedruštveni plan u svrsishodnoj političkoj formi, te se često okreće

bezobzirnom zgrtanju kapitala. Ona zapravo u početku nije ni težila uništenju starog sistema

već samo izjednačavanju sa crkvenim i feudalnim plemstvom.

Osim toga, raspadanje feudalnog sistema prati konstantan porast građanskog sloja koji svoje

redove popunjava iz redova propalog srednjeg plemstva i sveštenstva, kao i redova zanatlija i

seljaka.

Ta previranja i socijalna preslojavanja su plod novonastalih ekonomskih interesa i nastojanja

da se oslobode i razviju nove proizvodne snage i trgovina kao protivteža privilegijama

feudalnog plemstva i starom sistemu privređivanja utemeljenom na feudu i naturalnoj

trgovini. Osim toga, razvoj naučnih disciplina, naročito matematike, geometrije, fizike i

ostalih prirodnih nauka je ne samo osnovna potpora razvitka sredstava za proizvodnju i raznih

zanata, nego i važna poluga u ideološkoj borbi protiv starog feudalnog sistema i crkve,

sistema u kome je nauka i naučna misao. Crkva se kao kičma feudalnog sistema sa svojim

učenjem toliko uvukla u sve pore političkog i društvenog života da je bila posrednik između

čovjeka i istine, bivajući sudija i u najintimnijim čovjekovim doživljajima.

Ona sa svojom hijerarhijom, držeći u rukama pozicije vlasti, materijalnu, političku i društvenu

supremaciju, nastoji svim sredstvima da održi tu posredničku ulogu kako materijalne tako i

duhovne i, prije svega, ideološke prirode, čime je toliko gušila ljudsku prirodu i duh da je bilo

nužno uložiti divovski napor da se izvuče iz te učmalosti.

Slobodoumni su svoju pobunu protiv svjetovne, a posebno protiv crkvene hijerarhije i

duhovnog ropstva platili životom, kao na primjer Ðordano Bruno. Ali protiv starog poretka je

3

ustala i napredna buržoazija koja će Francuskom revolucijom 1789. godine zadati smrtan

udarac feudalnom sistemu i katoličkoj crkvi kao glavnoj potpori tog sistema.

Borba buržoaske klase protiv feudalnog sistema, nije se odvijala samo na socijalno-

političkom i ekonomskom, već i na osnovnom, idejnom i spoznajnom planu. To se vidi iz

pojave protestantizma, kalvinizma i anglikanizma i raznih drugih etičkih, filozofskih i naučnih

učenja koja prikriveno ili otvoreno, svjesno ili nesvjesno bespoštedno kritikuju kako

ovozemaljski, tako i božanski poredak stvari.

Premda je rušenje crkve, crkvenih dogmi i feudalnog sistema bio jedini izlaz za svakog ko je

htjeo da na teorijskom i praktičnom planu pokrene problem istine, i izbjegavanjem tutorske

uloge crkve, oslobodi čovjekovu misao, taj se ipak susretao sa velikim problemom: kako i

čime zamijeniti ne samo društveni sistem i stari način mišljenja, nego i pitanjem kojom

stazom krenuti u novo, novi društveni poredak, nove naučne oblasti; kako osvojiti to novo što

se samo nazire kao svjetlost na kraju dugog i mračnog tunela? Tako je bilo i sa Descartesom,

čija je misao uprkos njegovoj genijalnosti i naprednim shvatanjima, bar na polju teorije

spoznaje, ostala u domenu srednjovekovne - skolastičke filozofije.

Vrhunski Descartesov stav je Cogito ergo sum (Mislim, dakle postojim) i to je vrhunski stav

čovjekovog shvatanja sebe i svog postojanja. Ova izvjesnost se ograničava na samu sebe, ali u

toj izvjesnosti o sopstvenom JA je i ideja o postojanju savršenog bića ili Boga. Kod

Descartesa, Bog je uveden da bi se proširila izvjesnost misli i postojanja spoljašnjeg sveta.

Bog je dobro i mi smo sigurni da se ne varamo kad nešto tvrdimo na osnovu jasnog i sigurnog

uvida.

Pravila o metodi

U racionalizmu, pravcu čiji je Descartes začetnik, to svjedočanstvo treba naći u vlastitom

razumu (lat. racio). On vjeruje da svako poseduje prirodno svjetlo razuma, pomoću kojih

može doći do sigurnih istina. Međutim, to ne znači da uvijek i dolazi. Naprotiv, Descartes je

bio duboko nezadovoljan znanjima koja je primio kroz sholastičku filozofiju. Zbog toga je

došao na ideju da sva njemu poznata znanja podvrgne sistematskoj (metodičkoj) sumnji, ne bi

li možda tako našao nešto u šta se ne može sumnjati.

Descartes je objavio kratak spis Rasprava o metodi (Discours de la méthode); već sama

odluka da spis objavi na francuskom jeziku, a ne na tada vladajućem latinskom, jasno govori

o tome kome je spis bio namenjen: ne filozofima, već praktičnim ljudima kako bi se lakše

snašli u novom svetu. U ovom kratkom spisu Descartes izlaže jasna i kratka pravila koja će

4

spriječiti da onaj koji se njima koristi uzima lažno za istinito a istinito za lažno i istovremeno,

omogućiti postepeno uvećavanje znanja. Descartes izdvaja samo četiri pravila, jer ako bi ih

bilo mnogo, to ne bi bilo i dobro, pošto je mnoštvo zakona često povod njihovog narušavanja

i nepoštovanja, a što manje zakona ima jedan narod, lakše će se njim upravljati, pod uslovom

da se zakoni strogo poštuju. Na mjesto mnogo logičkih zakona Descartes ističe četiri pravila

mišljenja:

Prvo pravilo:

,,…da nikada ništa ne prihvaćam kao istinito, a da jasno ne spoznam, da je takvo, to znači, da

najbriživljije izbjegavam svako prenagljivanje i neprovjereno donošenje suda, i da u svojim

sudovima obuhvaćam jedino ono, što je za moj duh jasno i razgovjetno, da nema nikakva

povoda o tome sumnjati …’’1

drugim riječima: isključiti sve ono što bi moglo dati povod bilo kakvoj sumnji. Ovo nije samo

pravilo, već normativni princip po kome se sve mora svoditi na ono što je jasno i razgovijetno

a u čemu se i sastoji očevidnost.

Drugo pravilo:

,,…svaka od teškoća, koju bih proučavao, podijelim na onoliko dijelova, na koliko je to

moguće i koliko je potrebno radi njihova riješenja …’’2

U ovom pravilu riječ je o primjeni analitičkog metoda koji i vodi do očevidnosti jer,

razlaganjem složenog na jednostavno, uz pomoć svjetla uma odstranjuje se dvosmislenost.

Ako je za definisanje potrebna očevidnost, a za očevidnost intuicija, za intuiciju je potrebna

jednostavnost koja se postiže razlaganjem nečeg složenog na njegove elementarne djelove do

krajnje mogućih granica. Možda je najveća zasluga Descartesovog drugog pravila to što

je ,,eksplicitno namjenio tu svoju metodu  neposrednoj ljudskoj praksi s jasnom sviješću

o ,,nužnosti povećavanja čovjekove moći nad prirodom’’.

Nakon raščlanjavanja sledeći korak u ispitivanju jeste pravilo sinteze.

Treće pravilo :

1 https://filozofskitekstovi.wordpress.com/tag/dekart/2 isto

5

,,…da svoje misli upravljam izvjesnim redom, polazeći od najednostavnijih i najrazumljivijih

predmeta, da bi se postepeno uzdizao do spoznaje najsloženijih, pretpostavljajući red čak

izmedju onih, koji po prirodi ne predhode jedni drugima …’’3

Ovo podrazumjeva sjedinjavanje elemenata koji su djelovi složene realnosti; riječ je o sintezi

koja polazi od apsolutnih elemenata i kreće se ka elementima koji su zavisni i jedan drugog

uslovljavaju; tako se uspostavlja poredak, lanac sudova koji nije nezavisan od realnosti, i ako

tog poretka ne bi bilo, trebalo bi ga prihvatiti kao hipotezu, kao najadekvatniji način

tumačenja realnosti.

Za razliku od metode analize koja pretpostavlja raščlanjivanje, metoda sinteze predstavlja

strane djelova do kojih smo stigli analizom i to na matematički način – geometrijom. Utvrditi

nešto geometrijskim redom znači, prije svega, da svaki stav mora biti u direktnoj vezi s

predhodnim, odnosno da proizilazi iz njega, čime se dokazuje njegova istinitost.

I poslednje u nizu svakako ne i najmanje važno jeste četvrto pravilo ili pravilo dokazivanja

metode. Ovo pravilo se još naziva pravilom verifikacije.

Četvrto pravilo :

…da posvuda sve tako potpuno pobrojim i načinim opće preglede, da mogu biti siguran, kako

nisam ništa izostavio’’.4

Pravilo dokazivanja podrazumjeva potvrđivanje onoga do čega se stiglo kako bi bili sigurni da

smo stigli do pravog – istinitog saznanja.

Ova pravila su krajnje jednostavna i podrazumjevaju kontrolu svih etapa na koje se razlaže

svako istraživanje; ona su model znanja jer jasnost i razgovjetnost štite od mogućih grešaka ili

prijevremenih i neosnovanih uopštavanja.

Descartes obzanjuje da je došao do otkrića nove metode koju suprostavlja sholastici a koju

naziva prirodnom metodom. U saznavanju te nove metode Descartes je došao zahvaljujući

matematici koja je u njegovoj hijerarhiji zauzimala visoko mesto, tvrdeći da ,,kada je u

3 isto4 isto

6

mlađim danima izučavao matematiku, geometrijsku analizu i fiziku bio oduševljen jasnošću i

izvjesnošću ovih nauka u poređenju s drugim oblastima istraživanja i da je neophodno istražiti

osobite karakteristike matematičke metode ….s namjerom da se ova metoda primjeni na

druge oblasti nauka’’. Dajući primat matematici on nas vodi jedinstvu nauke ukazujući na

postojanje samo jednog izvjesnog znanja. Tu vidimo da filozofiju želi da konstruiše kao

sveobuhvatnu nauku. Zašto? ,,Jer je vjerovao da će upotreba prave metode omogućiti da se

otkriju do tada nepoznate istine. Pod tom pravom metodom Descartes podrazumjeva niz

izvjesnih i lakih pravila, takvih da niko neće smatrati nešto što je lažno istinitim i da će svako,

bez uludog trošenja duhovnog napora, već postupnim uvećanjem svog znanja, stići do

istinitog razumjevanja svih onih stvari koje ne prevazilaze njegove mogućnosti’’. Ovim nam

Descartes saopštava da upotreba niza pravila vodi istinitom saznanju. Evidentna je njegova

ogromna vjera u razum.Ta pravila koje napominje su ,,pravila od velike koristi u radnjama

duha. Ove radnje duha nam omogućavaju da dođemo do istinitog znanja. Ovdje se radi o

intuiciji i dedukciji. Intuicija predstavlja dolazak do istine polazeći od nesumljivih istina dok

je dedukcija dolazak do istine upotrebom razuma.To znači da dolazak do istine nalikuje

medalji s dva lica: s jedne strane kreće se od nesumljivih istina, dok se s druge strane polazi

od razuma. Sve to implicira da je istina – toliko očigledna da se u nju ne može posumnjati.

Nakon određenja pravca puta spoznaje Descartes je pristupio razmatranjima koja trebaju ići u

pravcu postizanja konačne istine i spoznaje svijeta koja neće biti upitna.

Za parcijalnu racionalnost rečeno znači da suštine i dalje jesu pojmljive zato što nisu

protivriječne, ali one su neprotivriječne zahvaljujući Božjoj odluci: saglasnost između

predikata unutar jedne suštine rezultat je djelovanja Božje moći, kao što je i nesaglasnost

između njih rezultat tog djelovanja. Sada je Bog, a ne više princip neprotivriječnosti,

metafizičko sidrište, odnosno to su Božja nepromjenljivost i istinoljubivost. Ne znamo koji su

razlozi vodili Boga da ljudski duh načini takvim da ne može pojmiti protivriječnost5. Ono što

pak znamo jeste neposredni uzrok toga da protivrečnosti ostaju s onu stranu razumijevanja za

parcijalnu racionalnost, a to je urođenost vječnih istina.

Nema ni jedne jedine vječne istine koju ne možemo razumjeti ukoliko se naš duh okrene

njihovom razmatranju. Sve su one urođene u našim duhovima, baš kao što bi kralj upisao

zakone u srca svojih podanika kada bi za to imao dovoljno moći. Veličina Boga, s druge

5 Predrag Milidrag, Dekartove večne istine, Institut za filozofiju i društvenu teoriju Beograd, 2006, str. 157

7

strane, jeste nešto što ne možemo razumeti, iako je znamo.

(Mersenu, 15. 4. 1630: I 145)

To je ono unutrašnje ograničenje u stvarima koje parcijalnoj racionalnosti onemogućava da

pojmi bilo šta što bi bilo protivriječno. Vezanost za prirodnu svjetlost, koju je parcijalna

racionalnost iskusila u liku meditativnog subjekta, za samu je tu racionalnost apsolutna i

neprelazna granica.

Nema protivriječnosti u stvarima, već samo u našim idejama. Jer, samo su ideje one koje

spajamo tako da su nesaglasne s drugim idejama. Nasuprot tome, stvari nisu međusobno

nesaglasne pošto sve mogu egzistirati tako da nijedna stvar nije nesaglasna s bilo kojom

drugom. Sa idejama je suprotan slučaj: u idejama spajamo i ujedinjujemo odvojene stvari

koje, uzete same za sebe, nisu nesaglasne. To je izvor protivriječja.

(Burman: V 160).

Ipak, jedno od pravila, i to prvo, ima status. U Descartesovim zrelim radovima, ovo pravilo

počinje da igra istaknutu i formativnu ulogu. Nije riječ o tome da nas ovo pravilo, uzeto

izdvojeno, može više od drugih pravila prosvijetliti, ukoliko se ne sučeljavamo sa stvarnim

intelektualnim problemima. Prije se radi o tome da relevantni problemi mogu biti osnovni

problemi filozofije, a osobenost ovog pravila se sastoji u tome da ono, kada se primjeni

dovoljno radikalno pruža osnovu za kritiku cjelokupnog znanja i stoga osnovu za osobeno

filozofsko istraživanje. I ostala pravila igraju svoju ulogu u tom istraživanju, kao što to čine i

u svakom drugom sređenom intelektualnom projektu, ali prvo pravilo ima naročitu moć da ga

generiše. Ono daje osobeni karakter Descartesovom istraživanju znanja, a metod koji on

koristi u svom istraživanju, slijedeći ovo pravilo do njegovih krajnjih granica, naširoko je

poznat kao Metod sumnje.

Veoma je značajno da Metod sumnje ne predstavlja cjelokupan Descartesov metod. Njime se

čak ni ne iscrpljuje sav Descartesov filozofski metod pošto sumnja uvodi i oblikuje

istraživanje, da bi na kraju otvorila put za sistematsku odbranu znanja i njegovu sređenu

rekonstrukciju. Ali, također, Descartesova istraživanja nisu isključivo, a ni prvenstveno,

usmjerena na filozofiju. Filozofsko istraživanje je sasvim specifican poduhvat koji ne bi

trebalo da preduzima svako (Discourse deo ii:15, HR1 90), i koji treba da bude izveden, ako

se uopste izvodi, samo jednom u životu. Da bi neko svojim mislima upravljao na pravi način,

bar je išto toliko važno da vježba svoja čula i imaginaciju, koliko je važno čisto istraživanje u

8

metafizickim istraživanjima, kako Descartes kaže princezi Elizabeti (28.jun 1643: IV 695, K

141). To nisu samo savjeti o tome kako korisno provesti svoje vrijeme, premda su i to vrlo

razboriti savjeti. Njima se takođe ističe da se vrsta istraživanja koja je uključena u odbranu

znanja nužno razlikuje od svakog drugog oblika istraživanja. To uopšte nije zbog toga što

Descartes smatra, da filozofija ima neki sasvim naročit predmet, ili da je na neki način

znatno udaljena od nauka; naprotiv, on ispravno misli da između filozofije i nauke postoji

uzajamna veza i izražava jednu verziju te ideje slikom drveta znanja, čiji su korijeni

metafizika, stablo fizika, a grane ostale nauke (autorovo pismo pridodato francuskom prevodu

Principa:IX-2 14, HR1 211). Filozofsko istraživanje se razlikuje od drugih, prema

Descartesu, po tome što je ono jedna naročito radikalna vrsta istraživanja i što je, kao takvo,

posebno oslobođeno i od predpostavki i od izvesnih vrsta ograničenja koja se generalno

javljaju u traganju za znanjem.

Descartes postavlja sebi zadatak da se pokuša pronaći istina. Da bi se to postiglo, Descartes

smatra Metod sumnje pravim instrumentom; štaviše, on ga smatra sasvim očigledno pravim

instrumentom. Prvo pitanje koje moramo da razmotrimo, i koje će nam oduzeti nešto

vremena, jeste zašto on smatra da je to tako očigledno.

U četvrtom dijelu svoga spisa Discourse (VI 31-2, HR1 100-101) on piše:

„Odavno sam primjetio da je, što se tiče praktičnog života, ponekad neophodno da se

mišljenja za koja se zna da su veoma neizvjesna, slijede baš kao da su nesumnjiva (Descartes

upućuje na treći dio Rasprave, VI 24, HR1 96, gdje postavlja “privremenu etiku” da ga prati

kroz filozofsko istraživanje) ali, pošto sam želio da se u potpunosti posvetim traganju za

istinom, mislio sam da bi bilo neophodno da postupim baš suprotno i da bi trebalo da

odbacim, baš kao da je potpuno lažno, sve u pogledu čega sam mogao da zamislim i

najmanju sumnju, ne bih li vidio da li je posle toga išta ostalo u mom vjerovanju što bi bilo

potpuno nesumnjivo. I tako sam, pošto nas naša čula ponekad varaju, bio sklon da

pretpostavim da ništa nije onakvo kakvim nas ona navode da zamišljamo.“6

Sličan brzi prelaz na Metod sumnje javlja se i u Prvoj meditaciji (VII 18, HR1 145):

„Razum me već ubjeđuje da se uzdržim od slaganja sa stvarima koje nisu jasno izvjesne i

nesumnjive, ne manje brižljivo nego sa stvarima koje su osvjedočeno lažne; te ako pronađem

neke razloge za sumnju u svaku od njih, ovo će biti dovoljno da ih sve odbacim. Iz toga ne

6 R. Descarte, “Discours de la Methode”, Zagreb, 1951. str.100-101

9

slijedi da bih morao pojedinačno da ih razmatram, što bi bio beskonačan zadatak; ako su

temelji potkopani, sve što je na njima sagrađeno pašće samo od sebe, pa ću ja neposredno

napasti one principe koji su nosili sve u šta sam do sada vjerovao.“7

Metod sumnjanja u sve dok se ne dođedo nečega u šta se nemože sumnjati, predstavljen je

kao jedna strategija, kao sistematski način postizanja nečega što je Descartesov osnovni cilj: a

to je da otkrije istinu. Na osnovu oba ova pasusa je jasno, kao i na osnovu njihove kratkoće,

da on ovu strategiju smatra izravnim i očigledno racionalnim putem kojim treba ići ukoliko je

istina, i nista osim istine, njegov cilj. Ali je to zacijelo daleko od očiglednog: mi stalno želimo

da dođemo do istine o različitim stvarima, ali teško da ikada zahtjevamo nesumnjivost. Prvo

pitanje je, koji razlog Descartes ima da ovu neočiglednu strategiju smatra izravno racionalnim

putem.

Ponekad se tvrdi da on za to nije imao nikakvog razloga; da je traganje za izvijesnošću u

obliku nesumnjivosti njegova predrasuda, neosnovana filozofska ambicija, uslovljena možda

time što je on bio previše impresioniran matematikom. Descartes nikada ne pretpostavlja da

matematičko rasuđivanje kao takvo posjeduje nesumnjivost; u Raspravi on odmah prelazi sa

gore citiranog pasusa na tvrđenje da možemo pogriješiti i kada je riječ o iole složenijem

matematičkom rasuđivanju. U slučaju nekih veoma jednostavnih matematičkih iskaza može

se pokazati da oni posjeduju potrebnu vrstu izvjesnosti, ali onda je njihova izvjesnost ono što

ih čini značajnim za istraživanje, a ne to što su matematički.8

Strategija se sastoji u tome da se teži izvjesnosti odbacivanjem onoga u šta se može sumnjati.

Odbacivati ono što je podložno sumnji ovdje znači, svakako, uzdržati se od sudova o tome, ili

u najbolju ruku smatrati ga lažnim zarad argumenata, a ne tvrditi da je lažan, jer ovo ne bi,

kako je Descartes ukazao “zadrtom” kritičaru VII Prigovora (VII Rep.: Vii 460-61, HR2 266-

7), bilo ništa manje dogmatično od našeg uobičajenog stava, a bilo bi znatno manje razumno.

Iako postavljanje tako visokih standarda može biti sasvim promašen poduhvat, smatrati da je

traganje za istinom tj. traganje za izvjesnošću, ne predstavlja puko neopravdano

iskrivljavanje.9

Pored toga, Descartes je zainteresovan i za pitanje šta je ljudsko saznanje i dokle se ono

proteže. Jer „ispitati sve istine za čije saznanje je ljudski um dovoljan ... jeste ono što treba da

jednom u svome životu učini svako ko iole voli istinu, pošto se u produbljenom ispitivanju

7 R. Descarte, Meditacije o prvoj filozofiji, Zagreb: Centar za kulturnu djelatnost, 1975. str. 145)8 Bernard Vilijams, Descartes: Čisti projekat, str. 49 Isto, str. 4

10

ovoga nalaze istinska oruđa saznanja i čitava metoda.“10 Istinsko oruđe saznanja po

Descartesovom mišljenju jeste čist razum (intellectus purus): „Nikakvo saznanje ne može

prethoditi razumskom, pošto od njega zavisi saznanje svega ostalog, a ne obratno.“11 Do istog

rezultata, čistog razuma, Descartes dolazi i u Meditacijama. Oslobađajući razum, odnosno

duh čulnosti, principom metodske sumnje, Descartes takođe dolazi do čistog razuma. Nivo

čistog razuma jeste nivo intuicije; predmeti mišljenja tada su jasni i razgovijetni, nesumnjivi,

izvjesni, pojmovi koji se mogu neposredno intuitivno sagledati. To je osnova za dedukciju,

čijom primjenom nastaje strog logički svijet - svijet izvjesnosti. Međutim, ukoliko se sam

razum ispravnom metodom valjano ne usmjeri dolazi do zablude ili se sužava oblik saznanja.

Istina ili laž jesu predmet razuma a često svoje porijeklo imaju i u drugim instrumentima

saznanja.

To jednostavno znači da se više sa cogito ergo sum ne može spoznati složen svet kako onaj u

prirodi, pre svega fizike velikih brzina, tako i onaj u društvu zasnovana na komunikacijama.

Neizvesnost tvori složeni i promjenljivi odnos među formama, strukturama, činjenica da samo

skup komunikacionih dejstva, omogućava da se na nivou statističkih prosijeka (vjerovatnoće)

spozna ne neka pojava već da se spozna da nešto možda može da se desi.

Unikatnost polako ali sigurno odlazi na smetljište istorije. Zbog toga cogito ergo sum mora da

bude zamenjeno sa Communico ergo sum, ili tačnije sa Communicamus ergo sumus. Nova

gnoseologija, postulira da se mogu spoznati verovatnoće koje nastaju u sadejstvu formi i

struktura. Individualnost i unikatnost nam više ne mogu ništa suvislo reći. Savremeno

informatičko društvo nije društvo pojedinaca, njihov ovakav ili onakav skup. Informatičko

društvo je društvo formi, agregacija, komunikacija. To pretpostavlja da se uvijek radi o grupi

ljudi, o nekakvog aglomeraciji. Čak i više od toga postalo je jasno da se ništa samo za sebe,

unikatno, ne može spoznati. Spoznaje se samo preko interfejsa, informacije. Ne može se

spoznati jedno već se spoznaje preko formi samo statističke vjerovatnoće, one koje kazuju da

li se nešto možda može desiti. Do Cogita dolazi polazeći od stava: da su se sve stvari koje

vidim – lažne.12

„Vjerujem da nije istina nijedna od stvari koje mi pokazuje moje varljivo pamćenje.

Pretpostavljam da nemam čula.Vjerujem da tjelo, lik, protetnost, kretanje i mjesto nisu ništa

drugo do uobraženja moga duha. Što je onda što se može misliti istinito?“13

10 https://filozofskitekstovi.wordpress.com/tag/kartezijanstvo/11 isto12 http://www.novaantropologija.com/saopstenja/nauka-filozofija/13 isto

11

On postojanje ne izvodi iz mišljenja pomoću silogizma, već iz iskustva pojedinca. Prema

tome ono na čemu Descartes hoće da zasnuje svoju filozofiju – jeste nesumljiva istina.

„Došao sam do zaključka da ja bez oklijevanja mogu prihvatiti ovo kao prvo načelo filozofije

za kojom sam tragao.“14

Naravno stavljajući u središte svoje filozofije postojanje nameće se pitanje: Šta je to što

postoji? On tvrdi da je to samo njegovo mišljenje.

Izvejsno je da Descartes, na kraju Sumnje, dolazi do stava da je epistemički moguće da su svi

naizgled perceptivni sudovi pogrešni i da spoljašnji svijet, pretpostavljeni objekt svih takvih

sudova, možda uopšte ne postoji. Čak i ako mu dopustimo da zastupa distributivni stav po

kojem bilo koji od takvih sudova može biti pogrešan, svakako će biti pogrešno da iz toga

izvede sveobuhvatan zaključak da svi mogu biti takvi. On ide od univerzalne mogućnosti

iluzije ka mogućnosti univerzalne iluzije, ali ne pokušava da drugu izvede iz prve.

Ipak, nezavisno od toga, da se vidjeti da će se u određenom pogledu njegovo istraživanje

kretati na skoro istovijetan način čak i ako on uopšte ne izvede taj sveobuhvatan zaključak.

Descartes se, uzdržava od slaganja sa svakim vjerovanjem u kojem otkriva mogućnost

sumnje. Ukoliko se uzdržava od svakog takvog vjerovanja, a svako perceptivno vjerovanje

ponaosob sadrži mogućnost sumnje, onda se uzdržava od svakog od njih, a da ne mora nužno

da vjeruje da su sva lažna ili da bi zapravo sva mogla biti lažna. Descartes zastupa jači,

sveobuhvatni stav o perceptivnim sudovima.

Kakav god da je taćno status i sadržaj kauzalnog shvatanja opažanja, način na koji ih je

Descartes koristio protiv uobičajenih perceptivnih sudova u hiperboličnoj sumnji na značajan

način ilustruje njegov Metod. Ona nam naročito pomaže da otkrijemo značaj koji neke od

njegovih slika imaju za Metod sumnje: metafora o zgradi ili temeljima koja se često koristi, a

u najrazvijenijem obliku je upotrebljena u Sedmim odgovorima; kao i slika bureta sa

jabukama koja je upotrebljena u istim Odgovorima (VII 481, HR1 282), prema kojoj je

Metod nalik čovjeku koji vadi sve jabuke iz bureta jednu po jednu, pregleda ih, a zatim

zdrave vraća nazad u bure. Smatra se da se smisao ovog postupka sastoji u tome da se spriječi

da se neke eventualno pokvarene jabuke kojih bi tu moglo biti pokvare i one zdrave. Ali

lažnst vjerovanja, za razliku od pokvarenosti jabuka, u stvari nije zarazna: istinito vjerovanje

14 isto

12

ništa ne može učiniti lažnim, pa čak ni drugo lažno vjerovanje. Ideja se, prije, mora sastojati u

tome da jedno lažno vjerovanje može biti uslov da se steknu ili zadrže mnoga druga lažna

vjerovanja, preko njegovih logičkih relacija sa njima. Ima nekoliko načina na koje bi se ovo

moglo dogoditi: tako bih, u nekom holističkom usaglašavanju svojih vjerovanja sa ciljem da

proizvedem koherentnu cjelinu, svoja vjerovanja mogao da krivo prilagodim nekoj lažnj

pretpostavci i da tako još sve pogoršam. Druga mogućnost je da zakjlučak može biti

dedukovan iz laznih premisa: u ovom slucaju, svakako nije nužnost da lažnost bude prenijeta

(pošto zakljucci koji su valjano izvedeni iz lažnih premisa mogu biti istiniti), ali ako dođem

do istina, to će biti samo zahvaljujući sreći. Međutim, za Descartesa u stvari nije najznačajnija

ova mogućnost, već njena suprotnost: mogućnost da moja vjerovanja mogu implicirati lažan

iskaz, kao što sva moja perceptivna vjerovanja impliciraju, kako on pretpostavlja, možda

lažne iskaze o objektima izvan mene. U tome se sastoji glavna poruka slike o buretu sa

jabukama i slike o zgradi i temeljima za Metod sumnje. Descartes na ovom stupnju ne tvrdi,

kao što se često pretpostavlja, da ćemo, ukoliko premise učinimo izvjesnim, valjanom

dedukcijom iz njih doći do korpusa znanja koji će biti potpuno izvjestan. On prije tvrdi da

naša vjerovanja ne mogu biti izvjesna dok god impliciraju ili pretpostavljaju iskaze koji su

neizvjesni.15

U tom pogledu, Metod sumnje predstavlja jedan program kritike. Ovo je jedan, i to najslabiji,

smisao u kojem se Metod sumnje može smatrati instrumentom za obezbeđivanje temelja

znanja. Međutim, bar se dva druga poduhvata mogu, u jačem smislu, podvesti pod taj naziv.

Jedan se sastoji u pokušaju da se pronađe neki ograničeni skup iskaza koji će biti izvjesni i iz

kojih će se moći dedukovati cjelokupno znanje. U ovom smislu se možda najčešće

pretpostavljalo da se Descartes bavio temeljima znanja, ali ta pretpostavka je pogrešna. Kada

se Descartes napokon vrati iz sumnje, i kada ponovo uspostavi vjerovanje u fizički svijet,

priznaće da možemo znati svakodnevne iskaze o tom svijetu, dok god se ne bunimo u

pogledu njihovog sadrzaja, ali on ne pretpostavlja. Mnogo bi plauzibilnije bilo tvrditi da se

Descartes nadao da će se cjelokupno naučno, teorijsko ili organizovano znanje o stvarima kao

što su zakoni prirode, moćidedukovati iz očevidnih aksioma.

Ono što je za njega važno, kako u pogledu ličnih epizoda znanja, tako i u pogledu naučnog

znanja, jeste to što bi trebalo da budemo kadri da sa izvjesnošću znamo slijedeće: da ćemo,

ukoliko u običnom životu sprovodimo svoje metode istraživanja bistrog uma i racionalno, u

stvari doći do saznanja istina o svijetu, a da naša zamisao svijeta neće biti sistematski

iskrivljena ili pogrešna.

15 Bernard Vilijams, Descartes: Čisti projekat str. 4 str. 19

13

Poslednja stvar koju treba reći o Descartesovom projektu jeste da se on radikalno zasniva na

perspektivi prvog lica. Neki filozofi su pretpostavljali ili podrazumijevali da najosnovnije

pitanje teorije saznanja mora imati oblik „šta ja mogu da znam”16, a Descartes je među njima,

možda i prvi među njima. Ipak, veoma je zanimljivo i delikatno pitanje u kojoj tačci

perspektiva prvog lica, na neki metodološki značajan način, ovladava Descartesovim

istraživanjem. On uvodi traganje za istinom u stilu prvog lica kako u spisu Discourse, tako i u

Meditacijama, mada to još uvijek nije veoma jaka obaveza: pitanje postavljeno prilikom

istraživanja moglo bi, uprkos toga, imati oblik „šta je istinito?”17 ili čak „šta se zna?”18. S

druge strane, izvjesno je da Descartes okončava Sumnju u nečemu za šta smatra da je

radikalno situacija prvog lica, u okviru svijeta svojih sopstvenih ideja, tražeći put ka svijetu

izvan toga. Da li u samom njegovom procesu istraživanja postoji nešto što predodređuje ovaj

prelaz?

Zacijelo se čini kako nema ničega u ideji traganja za “apsolutnom koncepcijom” što bi moglo

drugačije da postavi stvari: potpuno je prirodno “naše” predstave smatrati kolektivnim

predstavama, društvenim proizvodima koje zajednički dijele individue u jednom društvu ili

kulturnoj grupi. Očigledan odgovor na takve sugestije je da znanje ili vjerovanje jedne grupe

ne može biti konačno ili nesvodljivo – u krajnjoj liniji, individue moraju biti te koje su u

takvim stanjima i govoriti o znanju koje ima grupa ili o predstavi koju ima društvo mora

predstavljati neku vrstu finkcije. Ali ako u nekom smislu to na kraju i mora biti tako, ne radi

se o nečemu jednostavnom i neposredno datom. Nije teško smisliti načine na koje ono što mi

znamo može biti prost zbir onoga što svako od nas zna.19 Kada se od znanja okrenemo ka

aktivnosti samokritike koja zauzima središnje mjesto u istraživanju, veoma je očigledno da

naša samokritika možda suštinski podrazumijeva mnoštvo osoba. To je u stvari samo po sebi

dovoljno da baci neku sumnju na program za teoriju saznanja koji je vezuje za prvo lice

jednine. Mišljenje je da se jedino ne može sumnjati u svoje postojanje. U ovim

razmišljanjima, filozofija za Descartesa postaje proučavanje mudrosti u onom smislu u kojem

se pod mudrošću razumjeva ne samo opreznost u postojanju nego i potpuno znanje o svim

stvarima koje čovjek uopće može znati. Stoga za Descartesa u filozofiju spada i fizika, koje je

u bitnom filozofija prirode, iz koje se razvijaju medicina, mehanika i etika. Smatrao je da su

posebne nauke ne samo međusobno povezane i uzajamno zavisne, nego istovremeno i

16 isto17 isto18 isto19 Poper, Objektivno znanje,Oxford, 1973, str. 106-117

14

neodvojive od filozofije, u čiji sklop ulaze i čije bi ime, uzeto sve zajedno, trebalo da nose. U

predgovoru njegovog djela „Principi filozofije” slikovito je prikazana ta jedinstvena ljudska

mudrost ili filozofija kao kakvo drvo „čiji su korijeni Metafizika, stablo Fizika, dok su grane

koje izlaze iz tog stabla sve ostala nauke, koje se svode na tri glavne, to jest na Medicinu,

Mehaniku i Moral...” Ovo je ujedno i Descartesova klasifikacija nauka.20 Osnovni cilj

Descartesova filozofiranja je da dođe do istine, kao glavnog cilja, upotrebljavajući vlastiti um.

Istina do koje je tom prilikom stigao pretpostavlja da je istinito ono što je samoočevidno i

nesumljivo. U tom pravcu Descartes filozofiju određuje kao ,,proučavanje mudrosti, a pod

mudrošću podrazumjevamo ne samo opreznost u postupcima već i savršeno znanje o svim

stvarima koje čovjek može da zna da bi upravljao svojim životom i očuvao svoje zdravlje, kao

i da bi otkrio sve vještine’’, nagovještavajući da će joj na tom putu pomoći druge nauke:

medicina, mehanika i etika. Od ovih triju nauka etika je krajnja. Boreći se protiv sholastike

izražavajući sumnju prema Aristotelovoj filozofiji, Descartes želi da promijeni stanje koje je

zatekao u nauci, posebno u filozofiji. Iz tih pobuda nastoji da otkrije novu metodu u

istraživanju istine.21

Konstituisanje subjekta

U Descartesovim razmatranjima, subjekat se pojavljuje kao instanca verifikacije i osnove

cjelokupnog pogleda na svijet. Konceptualno Descartes je postavio pojedinca u centar svijeta.

Samo u koliko je pojedinac mislio, spoznavao, onda je on bio svjestan činjenice da postoji.

Postojanje čovjeka nije bilo vezano za postojanje drugih ljudi i za uspostavljanje veze među

ljudima, već isključio za cogito pojedinca o sebi, a samim time tvrdio je Descartes i o svjetu.

Racionalnost i objektivnost nije mogla da se primjeni ukoliko bi ona bila svojstvo cjeline

nekog agregata. Socijalni agregati, skupine kao cjeline, nisu posedovale svojstvo, niti su

mogle da misle, da spoznaju, da primjene cogito. Spoznaja je bila isključivo svojstvo

pojedinca koji spoznaje i tako dokazuje svoje postojanje. Gnoseološki samo na spoznaji

pojedinca opstaje sama spoznaja a sa njom i svjet oko njega. Novovjekovna nauka, moderna,

je svjedočila o sebi samo pomoću individualne spoznaje (cogito). Na taj način individua je

prestao da bude maska, pokriće za lik individue i postala je mjera i dokaz da samo pojedinac

jeste i da preko njegovog individualnog opstanka (spoznaje) opstaje i sam svijet. Tako je

pojedinac, individua ušao na velika vrata u gnoseologiju. To je bio onaj Kopernikanski obrt

20 Suzana Čikara, seminarski rad: Metodika nastave geometrije, Matematički fakultet Beograd, 1997, str. 621 isto

15

kojeg je novovijekovna nauka, moderna, nametnula svemu i svakome. Pojedinac je postao

pivotalna tačka svega onoga što je spoznato i što je pravilo osnovu socijetalnog u vjekovima

koji su nastajali.22

Intuicija, dedukcija i indukcija

Descartesova metoda će biti osnovana na svojim trima glavnim spoznajnim momentima:

intuiciji, dedukciji i indukciji, i po njegovom shvatanju svaki od tih momenata podjednako

doprinosi savršenosti te metode i međusobno su usko povezani. Intuicija kao neposredno i

jedinstveno sagledavanje stvari po duhu tako da o njima imamo apsolutno jasnu i razgovijetnu

spoznaju, daje nam potpuno očevidne i sigurne osnovne istine, koje postaju principi, iz kojih

dedukcija, kao razumska operacija izvodi postupno, jedno iz drugog sve ostale moguće

zaključke, držeći se matematičkog demonstrativnog reda. Ali, kada se radi o složenim i

zamršenim stvarima i kombinacijama, nužno se nameće potreba nabrajanja ili indukcije, a ona

nije ništa drugo nego iskustvo i eksperiment. Tako je indukcija postupak koji se upotrebljava

onda kad spoznaju, da bude sigurna i pouzdana, ne možemo svesti na intuiciju. Te tri

spoznajne radnje se po Descartesu vrše pomoću četiri moći duha: čistim razumom, maštom,

pamćenjem i čulima, koje sve zajedno čine jednu i istu spoznajnu moć. Međutim, ipak je

samo čisti razum, koji izvodi dedukciju, sposoban da odredi šte je istinito, a šta lažno, štaviše,

postoje u ljudskom duhu takozvane urođene ideje (ideae innatae), koje predstavljaju osnovu

Descartes vog racionalizma. Pod urođenim idejama Descartes podrazumijeva one ideje koje

nisu produkt ni spoljašnjeg ni unutrašnjeg iskustva, jer nisu sam sadržaj svijesti, već

određena, našem umu pripadajuća i svojstena sposobnost, koja je opšti formalni akt svijesti.

Tako se te ideje razlikuju i od onih koje nam dolaze od spoljašnjih predmeta, kao i od onih

koje proizilaze iz određenja naše volje, to jest koje smo mi proizveli. Time se postavlje razlika

između svijesti i samosvijesti, između mišljenja i refleksije o tom mišljenju.23

U nastojanju da pronađe apsolutno izvjestan način za saznanje svih stvari koje se mogu

saznati Descartes dolazi do intuicije: ona je proizvod zahtijeva za izvjesnošću. Izvođenje

zaključaka iz intuitivno saznatih premisa je intuitivno, samo po sebi jasno. Time se vrši prelaz

na deduktivni oblik saznanja. Razlika je u tome što ovde postoje koraci iz kojih se izvodi

zaključak: pristup je posredan, a ne neposredan kao kod intuicije ali samo zaključivanje je

22 Vladimir Štambuk, Svijet neizvijesnosti, FPN Beograd 2009, str 24723 http://alas.matf.bg.ac.rs/~ml00054/Rene%20Dekart%20-%20zivot%20i%20dela.html

16

intuitivno. Drugi način saznanja, dedukciju, Descartes formuliše kao „svo nužno zaključivanje

koje se izvodi iz svega drugog što je sa izvesnošču saznato.“ 24

Dedukcija se javlja zbog toga što „se mnoge stvari sa izvjesnošću znaju, mada same nisu

očigledne, pod uslovom samo da se iz istinitih i poznatih principa dedukuju postupno i ničim

neprekinutim kretanjem misli koja pojedinačnosti očigledno neposredno intuicijom

sagledava: ne saznajemo mi drukčije nego tako vezu koja u drugome lancu spaja krajnju alku

sa prvom, mada je jedan jedini pogled nesposoban da intuitivno sagleda sve srednje alke, od

kojih zavisi ova povezanost, dovoljno je da ih sukcesivno prođemo i da se složimo da se sve

pojedinačno od prve do poslednje međusobno povezuju. Ovde, dakle, razlikujemo duhovnu

intuciju (intuitum mentis) od dedukcije, koja je izvjesna time što se u njoj izvjesno kretanje ili

sukcesija shvata, a u onoj nije tako; a osim toga, i time što dedukciji nije nužna aktuelna

očiglednost kao intuiciji, već zajmi na izvjestan način svoju izvesnost pretežno od pamćenja.

Iz ovoga može se reći, prozilazi to da se stavovi, koji su neposredno zaključci iz prvih

principa, saznaju sa raznih stanovišta čas intuicijom, čas dedukcijom; sami prvi principi

samo intuicijom; dok naprotiv, daleki zaključci samo dedukcijom.“25

Međutim, baviti se istraživanjem istine, postaviti to sebi kao cilj nužno zahtijeva metodu,

inače sve što se otkrije, otkriveno je slučajno: zbog toga je važna sprega intuicije i metode jer

bez metode i sama intuicija postaje na neki način beskorisna. Metoda fokusira intuiciju: daje

joj sadržaj.

„Pod metodom razumijem izvjesna i laka pravila čije tačno primenjivanje može svakom

pomoći da nikad lažno umjesto istinitog ne pretpostavi, i da, ne trošeći uludo napore duha

svoga, već postupno, uvijek razvijajući nauku, postigne istinsko saznanje svega što je

sposoban da sazna.26

Do zablude, stavljanja lažnog na mjesto istinitog, a samim tim i do ne postizanja svega što se

može saznati dolazi, odnosno za svoj uzrok ima uočavanje pogrešnog puta ili neuočavanje

puta uopšte koji bi nas do tog saznanja odveo. Sama metoda sastoji se od pravila čijom se

ispravnom primjenom na intuiciju i dedukciju dolazi do saznanja. Pogrešna primjena pravila

metode vodi u zabludu, nezavisno od same formalne valjanosti, izvjesnosti, intuicije i

dedukcije.

24 https://filozofskitekstovi.wordpress.com/tag/kartezijanstvo/25 isto26 isto

17

Metoda, dakle, zauzima centralno mjesto u saznanju stvari i u Descartesovom sistemu uopšte.

Međutim, koja je to nauka na koju Descartes primenjuje svoju metodu, koju on nauku izlaže

predstavljajući svoju metodu? Odgovor je: univerzalnu matematiku (mathesim universale).

Ova disciplina treba da sadrži prve rudimente ljudskog uma i da proširi svoju djelatnost na

izbijanje istina iz svih i svakog predmata; i slobodno govoreći, ona je bolja od svih ljudskih

prenošenih saznanja, pošto je izvor svih drugih.27

Suština Descartesove metode jeste u tome da se složeni stavovi redukuju na prostije, do

najprostijih, i da se zatim neposrednim intuitivnim sagledavanjem najprostijih stavova dođe

do saznanja svih ostalih.

Da bi se najprostije stvari razlikovale od složenih i da bi se redom ispitivale, treba u svakom

redu stvari, u kojem smo jedne istine iz drugih neposredno dedukovali, osmotriti ono što je

najprostije, i na koji je način od njega sve ostalo više ili manje, ili podjednako udaljeno.28

Ovim pravilom se uspostavlja kriterijum na osnovu kog se ono najprostije i najočiglednije, a

to je nivo intuicije, razlikuje od sveg drugog. Ovo pravilo je po Descartesovom mišljenju

praktično najkorisnije jer se njegovom primjenom sve stvari mogu razvrstati u izvjesne

redove, tako da se stvari jednog reda mogu saznati putem nekog drugog reda, jedan red može

biti izražen preko drugog, može se svesti na drugi. U tom smislu Descartes razlikuje apsolutne

od relativnih stvari.

Apsolutno zovem sve ono što sadrži čistu i prostu prirodu o kojoj se i postavlja pitanje: kao

što je sve ono što se smtra nezavisno, uzrok, prosto, opšte, jedno, jednako, slično, pravo i sl; i

zovem ga prije svega najprostijim i najlakšim da bismo se njime koristili u našem riješavanju

pitanja.29

Apsolutno je, dakle, ono što je samom sebi dovoljno, bezodnosno i neposredno, kao i

intuicija.

Relativno je, naprotiv, ono što ima istu prirodu ili njen djelić, po kome se može odnositi na

apsolutno i po čemu se iz njega izvjesnim redom može dedukovati; ali povrh toga sadrži u

27 isto28 isto29 isto

18

svom pojmu nešto drugo što zovem odnosima; tako sve ono što se zove zavisno, efekat,

složeno, posebno, mnoštvo, nejednako, neslično, koso, itd.30

Odnos apsolutnog i relativnog jeste odnos prostog i složenog, odnos intuicije i logike;

složeno, relativno redukuje se na prosto, apsolutno. Apsolutno i prosto konstituišu relativno i

složeno - intucija izgrađuje dedukciju. Što neka stvar ima više relacija time je ona više

udaljena od apsolutnog, relativnija je. Saznanje svih relacija, to znači njihovo međusobno

razlikovnje i njihovu međusobnu povezanost i prirodni red pada ujedno sa saznanjem onoga

što je najapsolutnije polazeći pritom od onog što je posljednje. Redukovanje relativnog na

apsolutno podrazumijeva da se pritom pređu, upoznaju, svi međustepeni. Svaki naredni korak

u nepredovanju od relativnog ka apsolutnom apsolutniji je od svog prethodnika, tj. manje je

relativan. Dolazak do apsolutnog podrazumjeva upoznavanje svih relacija, to implicira

poznavanje svih relata koji neku stvar konstituišu. Relati su upravo ono apsolutno.

A tajna svekolike ove metode je da se u svemu brižljivo zapaža ono što je najapsolutnije. 31

Na nivou apsolutnog nalaze se proste prirode: one su predmet intuicije, premet čistog razuma.

Proste prirode su ono što je u svakoj seriji najprostije, a sve ostalo iz njih se dedukuje, bilo

neposredno bilo posredno (putem dva ili više različitih ali međusobno povezanih zaključaka);

od broja tih zaključaka zavisi i udaljenost krajnjeg zaključka od najprostijeg stava. Upravo na

ovome se temelji razlika između dedukcije i intuicije - intuicija je neposredno zaključivanje,

dedukcija pak ima premise na osnovu kojih se podsredstvom intuicije izvodi zaključak.

Razlika u tome što se dedukcija za razliku od intuicije može formalno - logički predstaviti, u

obliku silogizma. Dedukcija po svom obiku spada u domen ligike dok intuicija to nije.

Deduktivni zaključci imaju formu dokaza: intuicija to nema, međutim sama izvjesnost

intuicije time se ni najmanje ne dovodi u pitanje. Ako nešto nije logično to ne znači da nije

istinito. Misliti samo u skladu sa logikom znači ograničiti svoje mišljenje više nego što to ono

treba da bude. Jednostavno, intuicija po svom obliku nije svodiva na obrazac zaključivanja

formalne logike, već se naprotiv logika redukuje na intuiciju. Intuitivne istine transcediraju

logiku: nesvodljive su na logičku formu. Pored toga i sama dedukcija shvata se dvoznačno,

odnosno Descartes uvodi razliku između neposredne i posredne dedukcije. Neposredna

dedukcija vezu između premise i zaključka uviđa intuitivno, bez dodatnih međukoraka; dok

30 isto31 isto

19

posredna dedukcija zaključak izvodi takođe intuitivno, s tom razlikom što postoji međustepen,

još jedan korak između premisa i zaključka koji je čini posrednom. Posredna dedukcija ima

formu silogizma, dokaza; dok kod neposredne dedukcije dolazi do kongruencije sa intuicijom.

Neposredna dedukcija apsolutnija je od posredne; štaviše, neposredna dedukcija (intuicija) je

ono apsolutno, dok je posredna relativna. Logika se može izraziti preko intuicije, jer je

intucija od nje apsolutnija: posredna dedukcija se redukuje na neposrednu, indirektna se

redukuje na direktnu, apsolutno na relativno, formalna logika na intuiciju.32

Redukcija indirektne dedukcije na nivo intuitivne očiglednosti vrši se tako što se sukcesija

sagledava simultano; intuitivno sagledavanje svakog člana lanca posrednih posljedica jednog

deduktivnog izvođenja daje samoj toj dedukciji, krajnjem zaključku, stepen intuitivne

izvjesnosti. Ako se cijeli lanac posljedica ne sagleda u potunosti dolazi do prekidanja lanca:

time se uništava izvjesnost zaključka. Verifikacija indirektne, posredne dedukcije (koja se

obično sastoji od dugih lanaca posljedica), i zbog slabosti pamćenja koje često nije u stanju da

taj lanac obuhvati, zahtijeva pored pamćenja i stalno kretanje misli ili imaginacije33.

Imaginacija (imaginationis) se trudi da simultano sagleda svaki singularni intuitivni član niza,

lanca posledica, a svaki mora imati taj stepen izvjesnosti; sve dok sam duh ne bude u stanju

da sam, bez pomoći pamćenja, cijelio lanac odjednom neposredno intuitivno sagleda.

U slučaju kada se neko određeno saznanje ne može redukovati na intuiciju, zbog

nemogućnosti našeg razuma da odjednom intuitivno obuhvati i razlikuje sve alke nekog

drugog lanca primenjuje sa indukcija ili dovoljno nabrajanje. Indukcija po Descartesovom

mišljenju predstavlja samo ono nabrajanje, ili način zaključivnja koji u odsustvu intuicije ili

nemogućnosti da se ona primjeni, predstavlja najizvesniji oblik saznanja ili dokazivanja. Ona

je jedini ispravan način zaključivanja koji se može primjeniti onda kada se sve veze silogizma

odbace: idukcija se javlja onda kada se ne uviđa, intuitivno, da postoji nužna veza između

premisa i zaključka, odnosno kada ne postoji neposredna intuitivna očiglednost koja spaja

premise i zaključak. Onda kada razum nije sposoban da, zbog velike dužine lanca, sve alke

singularno i simultano intuicijom obuhvati, a uviđa pritom vezu svake alke sa njom

susjednom, može se po Descartesovom mišljenju tvrditi da smo shvatili kako se poslednja

alka sa prvom povezuje. Upravo ta nemogućnost da se sve alke istovremeno intuicojom

32 R. Descartes, Reč o metodi, Praktična i jasna pravila. Prevod Radmila Šajković i Dušan Nedeljković. Valjevo, Beograd: KUIZ Estetika,

1990. Str. 52

33 isto

20

obuhvate i sposobnost da se uvidi veza između svih alki jednog lanca jeste indukcija. Izvršiti

indukciju znači znati nabrajati sve posredne zaključke jednog izvođenja. Razlika između

intuicije i indukcije implicira, prema do sada rečenom, i različitu ulogu pamćenja u donošenju

zaključaka. Indukcija se temelji na pamćenju, dok intuicija u potpunosti ne zavisi od

pamćenja.

Indukcija ne može u svojoj cijelini biti shvaćena od razuma...njena izvasnost zavisi na neki

način od pamćenja, u kojem se moraju zadržati sudovi po pojedinim djelovima koji su

nabrojani, da bi se iz svih njih izveo jedan jedinstven zaključak. 34

Dedukcija nesvodiva na intuiciju jeste indukcija. Razlika između dedukcije i indukcije je u

tome sto se kod dedukcije zaključivanje temelji na intuiciji, dok se kod indukcije zaključak

bazira na nabrajanju koje u potpunosti zavisi od pamćenja. Indukcija je dakle prepreka koja se

nameće intuiciji da bi tu prepreku savladao Descartes je sintetizovao indukciju i intuiciju u

jednu operaciju: Kretanje misli koja pažljivo razmatra neposrednim intuitivnim

sagledavanjem svaki pojedinačni predmet i istovremeno prelazi na drugu. 35

Sjedinjavanjem intuicije i indukcije smanjuje se uticaj pamćenja na izvjesnost zaključka

dobijenog indukcijom: to implicira usavršavanje same indukcije, a postiže se stalnim i

ponovljenim kretanjem misli: stalnim ponavljanjem deduktivnog postupka misao sve brže i

lakše obuhvata cijeli niz operacija koje povezuju (razdvajaju) zaključak i početni stav. Na

kraju se duh više ne služi pamćenjem već ceo postupak sagledava intuitivno. Na taj način se

dedukcija svodi na intuiciji, tj. otklanja se njegova sporost i širi njegov domašaj.36

Uloga metode zauzima centralno mesto u određivanju opsega ljudskog saznanja. Metoda se

primjenjuje na razum tako da od premene metode zavisi i stepen erudicije. U tom smislu, a i u

skladu sa proučavanjem treba da bude sve širi tj. treba proučavati što veći broj posebnih

nauka – time se i naše znanje dopunjuje. Opredjeljenost za jednu nauku npr. matematiku

direktno smanjuje opseg našeg saznanja, jer da bi se riješio jedan problem koji za to zahtjeva

poznavanje i matematike i fizike, poznavanje samo jedne od ove dve nauke nedovoljno je da

se teškoća savlada. Fokusiranost na jednu nauku ograničava i naše saznanje samo na oblast te

nauke, jer samo probleme te nauke možemo neposredno intuitivno sagledati, dok onaj ko se

34 https://filozofskitekstovi.wordpress.com/tag/kartezijanstvo/35 isto36 isto

21

bavi većim brojem nauka i ko istinu traži u svemu što se zbiva posjeduje više znanja; jer veći

broj problema može redukovati na intuitivnu očiglednost. U tom smislu Pravilo VIII

Descartesove metode nalaže prekid istraživanja o slučaju kada se neki problem ne može

neposredno intuitivno sagledati.37

Intuicija se ovde javlja kao kriterijum na osnovu kog se postavlja granica ljudskog saznanja:

sve što se ne može svesti na intuiciju, odnosno, što se ne može neposredno intuitivno sagledati

izvan je domašaja ljudskog saznanja. Intuicija je demarkaciona linija između ljudskog

saznanja i stvari koje to saznanje transcedentiraju. Intuicija je, dakle, kriterijum izvjesnosti, tj.

sve što se ne može intuicijom obuhvatiti (svesti na intuitivnu očiglednost) ne treba dalje

ispitivati.38

Rasprava o metodi

U svom djelu „Rasprava o metodu“, Descartes iznosi kritiku dotadašnje filozofske i naučne

misli i ukazuje na potrebu revizije pojmova i metoda kojima su se gradile naučne teorije. U

osnovi spoznaje trebalo bi da bude, po Descartesu, mogućnost čovjeka da svojim umom daje

doprinos u proučavanju stvari i potom pravilno zaključuje.

Raspravu o metodi Descartes počinje ovim riječima:

„Nijedna stvar na svijetu nije bolje raspodjeljena nego zdrav razum, jer svako smatra da ga

ima u tolikoj mjeri, te čak i oni koje je teže zadovoljiti u svemu drugom nemaju običaj da ga

žele više negoli ga imaju. U tome se vjerovatno svi ne varaju; štaviše, to prije svijedoči da je

sposobnost pravilnog suđenja i razlikovanja istine od zablude - a to se zapravo i zove zdrav

ljudski razum ili um - od prirode kod svih jednaka i da stoga raznovrsnost naših shvatanja ne

dolazi od toga, što su jedni pametniji od drugih, već jedino od toga što mislimo na različite

načine i nemamo u vidu iste predmete. Nije naime dosta imati zdrav duh, nego je glavno

pravilno ga primjenjivati.“39

Nešto dalje kaže:

„U ogledu uma ili zdravog razuma mogu pretpostaviti da ga ima u potpunosti i cjelovito svaki

čovjek, jer je to jedino što nas čini ljudima i što nas razlikuje od životinja, te se slažem u tome

37 isto38 isto39 R. Descartes, Rasprava o metodi. Matica Hrvatska, Zagreb, 1951. Str. 31

22

s opštim mišljenjem filozofa koji kažu da oznake više ili manje postoje samo među

akcidencijama, ali nikako među formama i prirodama pojedinaca iste vrste.“40

Descartes je bio odlučan protivnik svih starih autoriteta, a njegova kritika sholastičkog

obrazovanja imala je osnovni cilj da istakne korisnu funkciju filozofije. Smatrao je da

budućnost filozofije i nauke zavisi od pogodno izabrane metode. Uzeo je matematiku za uzor

svoje metode i za dokaz moći ljudskog razuma da bude neprikosnoveni autoritet u traženju

istine. Najveći značaj dobila su u tako tako zasnovanoj Descartesovoj filozofiji dva pitanja:

pitanje metode i pitanje supstancije. A ta dva pitanja imala su izuzetan značaj u filozofiji

XVII vijeka, jer su na njih tražili odgovore svi značajni filozofi. Na pitanje o metodi

Descartes je odgovorio u svojoj raspravi o metodi, na pitanje o supstanciji – u Principima

filozofije. Objavljujući Raspravu o metodi on nikako nije imao namjeru da poučava i opširno

prikazije svoje shvatanje metode, već je sa trima ogledima koje je priložio svom kratkom

spisu, a to znači sa Dioptrikom, Meteorima i Geometrijom, želio da pruži opipljive dokaze o

izvrsnosti i korisnosti metodskog postupka kojega se sam pridržavao u svom naučnom

istraživanju.

Da bi utvrdio osnovna pravila metode u duhu matematike Descartes, pre svega, proklamuje

načelo metodske sumnje koju smatra prvim principom pravilnog mišljenja – De omnibus

dubitandum est. Smatrao je da ljudski razum ne može napredovati ako nije sposoban da

načelno sumnja u sve što važi kao istinito i da sve podvrgava sudu razumnog proveravanja i

potvrde. A razumu je dao najviše prava time što je time što je na samom početku ove svoje

rasprave zapisao da je “ zdrav razum nešto što je najbolje podjeljeno, jer svako misli da ga

ima sasvim dovoljno, tako da čak i oni koje je u svemu drugom teško zadovoljiti nemaju

običaj da žele više zdravog razuma nego što ga imaju”. Upravo pred sudom zdravog razuma

otpada sva sholastička učenost zasnovana na prilagođenoj aristotelovskoj logici, jer je postala

smetnja napretku znanja.41

Descartes je, učio ljude da rasuđuju na nov način, služeći se, prije svega analizom. Da bi se

upoznala priroda i svaka stvar uopšte, treba analizom razdvojiti, razlagati na dijelove, ono što

je cjelovito. Tek kad se iscrpno i sistematski razloži jedna stvar na sastavne dijelove i kad se

dijelovi upoznaju, ona se može temeljno i obrazložiti pojmovnim sjedinjavanjem, sintezom,

spajanjem dijelova u cjelinu. Istina se, dakle, otkriva tek kad se izvrši iscrpna analiza,

razlaganje stvari, i kad se analiza dopuni sintezom ili pojmovnim spajanjem dijelova. Zbog

40 isto

41 R. Descartes – Rasprava o metodi, Estetika, Valjevo – Beograd, 1990 str. 53

23

toga analitičko-eksperimentalni postupak dobija najveći značaj i on preovladava u

istraživanjima prirode. A to vodi sve većem razlaganju znanja, specijalizaciji i

osamostaljivanju posebnih nauka.

Rasprava o metodi sadrži i tri dodatka: Dioptriku, Meteore i Geometriju u kojima je Descartes

praktično primjenio svoju metodu. U „Geometriji” je uspostavio suštinsko jedinstvo između

algebre igeometrije i stvorio mogućnost da se uz pomoć koordinatnog sistema, geometrijske

veličine svode na algebarske odnose i izraze. A to znači da je stvorio mogućnost da se

geometrijski likovi izraze algebarskim jednačinama.

Ispovijedanje vlastitog života, koje se u Raspravi isprepliće s njegovim prvim iskazivanjima

vlastite filozofije, išlo je samo dokle je moglo objasniti nastanak ove ili one filozofske ideje.

Tu nema ni traga od intime ili nekog sličnog podatka za kojim su čeznutljivo tragali

Descartesovi suvremenici i biografi. Strogo kontrolirane ispovijesti kakve nam se nude u

Raspravi o metodi već su dale nagovještaj onog ispovijedanja filozofije koje ćemo imati u

Meditacijama. Već tu se dalo vidjeti da se osoba može odvojiti od čovjeka, da čist razum nije

isto što i ljudsko biće od krvi i mesa. Takvo ispovijedanje bila je samo potvrda dualizma čije

je prednosti, doduše, uz Montaigneovu pomoć, Descartes uvidio još u najranijoj mladosti.

Nije, stoga, čudno što ispovjedaonica, koju kao filozofsku scenu Descartn kreira u Raspravi,

nije bila sasvim obična, i nije služila isključivo izlaganju metode vlastitog života i mišljenja.

Ona je imala i propovjednu ulogu. Zahvaljujući autorovoj „osobi“ koja predstavlja obrazac

življenja i mišljenja, gotovo je nemoguće razlikovati Descartesa koji se ispovijeda od

onoga koji širi svoje novo učenje. Svakako, u doba kada piše i objavljuje Raspravu,

Descartes je iza sebe već uvelike ostavio ono vrijeme u kojem se klonio svakog

podučavanja. Trag o tom vremenu ipak je ostao zabilježen u jednom pismu, ali više kao

obećanje da će filozof jednom zaigrati kao učitelj nego kao potpuno odricanje od ove

uloge. U tom pismu stoji:

„Za sada namjeravam samo podučavati samog sebe, jer nisam baš kadar služiti

podučavanju drugih, a naročito, pak, ne onih koji bi se, ukoliko se istina otkrije, bojali da

izgube utjecaj koji su već stekli zahvaljujući pogrešnim mišljenjima“.42

Metodskim skeptičkim raščišćavanjem svega nejasnog i nesigurnog i izdvajanjem i

odbacivanjem nepouzdanog, Descartes dolazi do svoje osnovne istine, koja je po njegovom

mišljenju potpuno pouzdana, i iz koje će, u skladu sa svojom metodom, nastojati da izvede

čitav svoj filozofski sistem. Ta istina je sadržana u njegovoj poznatoj rečenici „Mislim, dakle

42 R. Descartes, Pismo Mersenneu iz veljače 1634., ATI, str. 282.

24

jesam“ (Cogito, ergo sum). Mi možemo sumnjati u podatke naših čula, u postojanje

spoljašnjeg svijeta, pa i nas samih kao tjelesnih bića, ali istovremeno dok sumnjamo, dok to

razmatramo, dok odbacujemo sve što smatramo samo vjerovatnim, mi mislimo, pa je to naše

mišljenje apsolutno evidentna činjenica, a ako mislimo, onda nužno i postojimo. Po

Descartesu je sve ovo jasno i razgovijetno i prema tome pouzdano i istinito, pa se od

izrečenog čuvenom rečenicom može početi metodski postupno traženje ostalih istina. Time je

postavljen i kriterijum istine koji Dekart nalazi u evidentnosti, to jest u jasnoći i razgovjetnosti

postavki.

Res cogitans i res extensa

Protivno aristotelovsko-skolastičkom djeljenju duše na vegetativnu, čulnu i razumnu,

Descartes utvrđuje jedinstvo subjektivne svijesti. Sva svojstva i moći duše on smatra

neodvojivim i cjelovitim, pa ih uvrštava u pojam mišljenja u najširem smislu te riječi. Tu ulazi

i sumnjanje, negiranje, potvrđivanje, osećanje, pamćenje, shvatanje, ljubav, mržnja, maštanje,

htijenje, čulni utisci...

Njegov „cogito“, međutim, ne predstavlja svijest kao takvu, kao prosto mišljenje, odnosno

misaoni sadržaj, već refleksiju o tom mišljenju, znanje da mislim, spoznajnu djelatnost, to jest

upravo samosvijest. Ukoliko se svaka psihička radnja ili kompleks sadržaja svijesti naziva

sviješću ili mišljenjem, utoliko je samosvijest , tj. „cogito“, refleksija o tom mišljenju.

Konkretno „ja“ , koje misli određeno nešto kao svoj predmet i koje taj predmet kreira u

realnom procesu ljudske misli i prakse, u dinamici i bogatstvu ljudskog odnosa sa svijetom,

podrezuje svoje živo korijenje, postaje „univerzalno ja“ i pojavljuje se kao čista apstrakcija,

kao „ja mislim uopšte“, formalni akt svesti i napokon „stvar koja misli“ (res cogitans).43

Uprkos utisku koji svojim Meditacijama nastoji da nametne, Descartesov spis nam pokazuje

da on skeptičku argumentaciju ne koristi kao razlog degradacije iskustva i našeg tijela na

kome se iskustvo zasniva, već, naprotiv, da se ovaj filozof u skeptički diskurs upušta samo

zato što već posjeduje zamisao o tjelesnosti kao o nečulnom i sasvim razumskom entitetu. To

otuda što jedino takvo shvatanje tijela može da potvrdi njegovu tezu o res cogitansu kao našoj

isključivoj suštini, koja je, opet, autorov najkraći put do čistog ili samosvjesnog razuma kao

istinskog kriterijuma znanja i postojanja. Što se, pak, čulnosti tiče, s obzirom da ona nikako

ne pripada tijelu, a njeno je prisustvo u našoj duši nesumnjivo, autor ovu činjenicu ne pravda

43 Milan Kangra: Racionalistička filozofija, Matica Hrvatska, Zagreb, 1957. Str. 13

25

tek duševnom osetljivošću nego i korišću koju naša senzibilnost za nas može imati. Tom

utilitarnošću, međutim, Descartes nas iz područja intelectia, teorijskog ili naučnog znanja,

uvodi u sferu praktičnih znanosti koje su sve odreda zasnovane na spoju duše i tijela, odnosno

na sensus communisu - jednom sasvim drugačijem razumu od onog čistog i saznajnog,

suštinskog i vječnog, ali nama ipak pripadajućem i jedinom korisnom za svakodnevnu

manipulaciju našom vlastitom i svakom drugom tjelesnošću.44

O Bogu

Intuitivni dokaz za postojanje Boga pored neposrednog uvida u njegovu egzistenciju otvara i

uvid u samu prirodu Boga. Znanje o Božijem postojanju pada istovremeno sa znanjem o

njegovoj prirodi: iskaz „Bog postoji“ podrazumjeva iskaz „Bog nije varalica.“ Proroda

svršenog bića podrazumjeva postojanje: „Ne mogu misliti o Bogu, imati ideju o njemu, a da

sam Bog pritom ne postoji - Deus cogitatur, ergo est.“ Bog je drugi princip Descartesove

filozofije jer se jedino tako može verifikovati logika. Intuitivni dokaz Boga otvara put ka

logičkom, i ka primjeni logike uopšte. Bog je dovoljan razlog da se sumnja otkloni: Bog ukida

zlog demona. Pored toga, Bog je nužan uslov za saznanje istine: „Kad ne bismo znali da sve

što je u nama stvarno i istinito dolazi od savršenog i beskrajnog bića, ma koliko jasne i

razgovijetne bile naše ideje, ne bismo imali nikakva razloga koji bi nam garantovao da zaista

imaju savršenstvo da su istinite.“45

Descartesov ontološki dokaz za postojanje boga, spoznajno-teorijski zasnovan, izvodi se iz

naše ideje o Bogu. Uzrok te ideje može biti ili u nama ili izvan nas. Ali, kako je Bog po

Descartesu vječna, svemoguća, sveznajuća, beskrajna, nepokretna, nezavisna supstancija, a mi

smo samo ograničena bića, koja nijedno od tako velikih svojstava ne posedujemo, jasno je da

mi ne možemo biti tvorci i uzrok te naše ideje o Bogu. Prema tome njen uzrok je izvan nas, to

jest u samom Bogu koji nam je tu ideju usadio, a to znači da Bog postoji. Dok skolastika i

teologija počinju od Boga da zaključe i potvrde postojanje stvorenog čovjeka, Descartes u

skladu sa svojom metodom i samog Boga stavlja u pitanje da bi ga tek kasnije izveo i počinje

od pojedinca, pa iz sebe, iz svog mišljenja i postojanja zaključuje o egzistenciji Boga. Prema

tome, nije više čovjekova egzistencija opravdana egzistencijom Boga, već se egzistencija

Boga opravdava, izvodi i garantuje idejom o njemu.

44 Jasna Šakota-Mimica, DEKARTOVA IDEJA O PREVLASTI RAZUMA, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu 2011, str. 124

45 R. Descartes, Riječ o metodi, Dio IV, str. 16

26

Zaključak

Kod Descartesa, rečeno o protivriječnosti i nemogućnosti nužno važi jedino za parcijalnu

racionalnost i stvoreni svijet. Kod njega je riječ o za čovjeka pojmljivoj neprotivriječnosti i

mogućnosti stvorenog svijeta. Za parcijalnu racionalnost mogućnost je implicirana

neprotivriječnošću: suština brda bez predikata dolina za parcijalnu racionalnost protivriječna

je suština i zato je za čovjeka brdo bez doline nemoguće i nepojmljivo.

Uloga parcijalne racionalnosti i njenog očitog oslanjanja na vječne istine pri određivanju

smisla neprotivriječnosti i mogućnosti jasno ukazuje na tijesnu povezanost problema

stvorenosti vječnih istina i problema same parcijalnosti ljudske racionalnosti, odnosno razloga

zašto ljudski duh ne može pojmiti brdo bez doline.

27

Descartesova filozofija pruža poučan primer kako nas filozofsko promišljanje znanja može

dovesti u naizgled paradoksalan položaj: predfilozofski gledano, čvrsto smo uvereni da

mnogo toga o spoljašnjim stvarima znamo, ali čim počnemo da se pitamokako sve to znamo i

da li smo zadovoljili sve uslove koje prećutno povezujemo sa pojmom znanja, javlja se

opasnost od skeptičkog zaključka da sve ono što smo prethodno mislili da znamo u stvari

neznamo.

Literatura

Samir Arnautović, Suvremena filozofija i filozofsko nasljeđe

Suzana Čikara, seminarski rad: Metodika nastave geometrije, Matematički fakultet Beograd,

1997., str. 6

R. Descartes, Pravila za usmjeravanje duha. Oktoih, Beograd, 1997.

R. Descartes, Riječ o metodi, Praktična i jasna pravila. Prevod Radmila Šajković i Dušan

Nedeljković. Valjevo, Beograd: KUIZ Estetika, 1990.

R. Descartes, Pismo Mersenneu iz veljače 1634., ATI, 282.

R. Descartes, Meditacije o prvoj filozofiji. Prevod Tomislav Ladan. Zagreb: Centar za

kulturnu djelatnost, 1975.

R. Descartes, “Discours de la Methode”, Zagreb, 1951. str.100-101

Milan Kangra: Racionalistička filozofija, Matica Hrvatska, Zagreb, 1957.

28

Predrag Milidrag, Dekartove večne istine, Institut za filozofiju i društvenu teoriju Beograd,

2006.

Branislav Petronijević, Istorija novije filozofije, Nolit, Beograd, 1982.

Poper, Objektivno znanje, Oxford, 1973.

Jelena Radojičić, Rene Descartes Šivot i djela, Matematički fakultet Beograd, 2002/2003

Jasna Šakota-Mimica, Descartesova ideja o prevlasti razuma, Filozofski fakultet Univerziteta

u Beogradu 2011.

Vladimir Štambuk, Svijet neizvijesnosti, FPN Beograd 2009.

Milan Uzelac, Historija filozofije II, Novi Sad 2004.

Bernard Williams, Descartes: Čisti projekat. Harvester Press, 1978.

Ostali izvori:

https://filozofskitekstovi.wordpress.com/tag/dekart/https://filozofskitekstovi.wordpress.com/tag/kartezijanstvo/http://www.novaantropologija.com/saopstenja/nauka-filozofija/http://alas.matf.bg.ac.rs/~ml00054/Rene%20Dekart%20-%20zivot%20i%20dela.html

29