DDoba S ive amen.indd 6oba S ive amen.indd 6 66/1/09 11:18 ...ljevak.hr/flipbook/doba-sive/FLIP.pdf · između mesnatih nabora tvojih bedara. Sve sam to ja stvori-la. Sve je to poteklo

B I B L I O T E K A Graham Greene

DO

BA

ŠIVE

MA

NIL

SU

RI

Nakon svojega spektakularnog prvijenca, Smrt Višnua, Manil Suri vra�a se s o�aravaju�om pri�om o suvremenoj Indiji, bogato upotpunjenoj pri�ama iz hindske mitologije. Doba Šive

istovremeno je snažna pri�a o zemlji u previranjima i izvrstan portret materinske ljubavi.

„Doba Šive je upe�atljiv roman, dokaz da je Manil Suri vrhunski pripovjeda�, koji događaje opisuje osje�ajno i inteligentno. Poput

Ane Karenjine, Doba Šive je intimni i epski roman, ravnoteža senzualne ljepote i instiktivne, organske stvarnosti. Suri otkriva

istine o ljudskoj prirodi: naše strasti proizašle iz životnih okolnosti, opsesije koje nas zarobljavaju i mnoge na�ine na koje se bunimo i samoizražavamo. No, iznad svega, ovo je veli�anstvena pri�a o

ljubavi i njenim neo�ekivanim posljedicama.“

Amy Tan

„U romanu Doba Šive pri�a o rođenju Indije kao nove nacije te�e usporedo sa složenim psihološkim putovanjem žene u kojem se sukobljava tradicija i suvremenost. Izmjenjuju�i sentimentalnost

i jasno sagledavanje okolnosti, Suri otkriva svoju veliku humanost i osje�aj nježnosti prema ženama koje kr�e svoj put u svijetu

muškaraca. Privu�ena tim neobi�no zanimljivim na�inom pripovijedanja, pro�itala sam tu izvrsnu knjigu u jednome dahu.“

Kiran Desai, autorica knjige Naslijeđe gubitka, dobitnica nagrade Man Booker Prize

FOTOGRAFIJA NA NASLOVNICI © Getty Images • OPREMA KORICA PREMA IZVORNOM DIZAJNU David Mann

D o b a Š i v e

M a n i l S u r iCIJENA: 149,00 kn

www.naklada-ljevak.hr

ISBN 978-953-303-078-4

9 7 8 9 5 3 3 0 3 0 7 8 4

“Veli�anstvena pri�a o ljubavi i njenim neo�ekivanim posljedicama.”Amy Tan

Doba Sive MU amen.indd 1Doba Sive MU amen.indd 1 6/3/09 11:45:10 AM6/3/09 11:45:10 AM

Doba S ive amen.indd 6Doba S ive amen.indd 6 6/1/09 11:18:01 AM6/1/09 11:18:01 AM

Manil SuriDoba Šive


Z A N A K L A D N I K A Petra Ljevak

U R ED N I C A Nives Tomašević



S EN G L E S KO G P R E V EL A

Sanja Ščibajlo

Zagreb, lipanj 2009.

Doba Šive

M anil Suri

r o m a n

Doba S ive amen.indd 3Doba S ive amen.indd 3 6/3/09 1:01:06 PM6/3/09 1:01:06 PM

Naslov izvornika:Manil SuriThe Age of Shiva

Copyright © Manil Suri 2007

© za hrvatsko izdanjeNaklada Ljevak d.o.o. 2009.

ISBN 978-953-303-078-4 (meki uvez)

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knji�nice u Zagrebu pod brojem 704738.

ISBN 978-953-303-077-7 (tvrdi uvez)

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knji�nice u Zagrebu pod brojem 704739.


Za Prem i sve ostale tigrice iz Bidre,

zbog žestine njihova duha i neustrašivosti njihove ljubavi



P R V I D I O



D O B A Š I V E 9

P R V O P O G L A V L J E

S V A K I P U T K A D A T E D O T A K N E M , svaki put kada te poljubim, svaki put kada ti ponudim svoje tijelo. Ašvin. Znaš li

kako �vrsto sklapaš o�i dok mi usnama pretražuješ kožu? Znaš li kako se upireš tabanima o moje tijelo, kako pružaš ruke, kako se rubovi tvojih grudi napinju pod mojim dla-novima? Jesi li svjestan svojih prstiju koji promi�u mojom kožom, pokušavaju�i se sklopiti oko ne�ega za što bi se mogli uloviti, ali umjesto toga klize po mojem glatkom mesu?

Ašvin. Primje�uješ li vlažnost koja nadire iz mojih brada-vica i slijeva se niz kosine mojih grudi? Je li tvoj jezik to što osje�am, možeš li ukrasti kap ili dvije?

Ašvin. Tvoje o�i još su zatvorene, kapljice vlage rose ti nos. Znaš li koliko nevino izgledaš, koliko bespomo�no, dok navodim bradavicu prema tvojim ustima? Na trenutak te želim zadirkivati. Prevla�im bradavicom po tvojim usnama, samo da je dotakneš, a onda je izmaknem. Promatram tvoj


M A N I L S U R I10

jezik koji zbunjeno izviruje, prste koji se još uvijek otvaraju i sklapaju i gr�e, dok ti zabrinutost po�inje nabirati lice? I ta bespomo�nost – ta nježna bespomo�nost u izrazu tvojega lica, ta potreba za mojim tijelom, za bradavicom koja je tvoja, za dojkom koju sam ti tako okrutno oduzela. Da, ljubav može biti hirovita, zar ne, drago moje?

Ali, naravno, ja popuštam i prije no što sam po�ela: od izraza tvojega lica prožima me osje�aj krivnje. Dopuštam tvojim ustima da se sklope oko mene, osje�am pritisak tvojih desni, tvojih usana. Iznenađuje me snaga tvojih �eljusti – samo malo više snage, i ve� vidim da �e biti boli.

Tvoj jezik navla�i moju bradavicu. Toliko uvježbano, toli-ko uporno, toliko odlu�no; kako zna što mora �initi? Osje-�am kako odgovaram. Svaki trzaj navodi teku�inu da pote�e, crpi moju dojku, uvla�i je u tvoja zahtjevna usta. Tvoja se stopala uvr�u i odupiru o moj trbuh dok jedeš, ruke ti napo-kon pronalaze uporište na mojim grudima. Prsti ti se šire oko si�ušnih dlanova, tvoja kraljevska jabuka, tvoj svijet, što ga držiš u rukama.

Gubim se u ritmu tvojega sisanja. Umišljam li ja to ili postoji usporedni ritam koji odjekuje u meni? Žudnja koja raste u mojem tijelu i treperi pod mojom kožom. Osje�am kako crvenim, osje�am kako mi se dojkama širi boja.

Tada ugledam tvoje lice. �elo ti gubi zabrinutost, kapci ti više nisu �vrsto stisnuti i namreškani. Promatram osmijeh koji pokušava uzdi�i kutove tvojih usta, a vru�ina u meni pretvara se u toplinu. Nema ni�ega, pomislim, dok puštaš moju bradavicu i okre�eš se prema meni, ispunjen. Ni�ega što može biti toliko zadovoljavaju�e.

Kasnije liježem pokraj tebe. Tako dobro pristaješ uz moje tijelo. Prije no što sklapam o�i, još te jednom pogledam. Tvoje o�i, tvoje uši, tvoje ruke, tvoja stopala, sve to provjera-


D O B A Š I V E 11

vam da se uvjerim da je još ovdje, još uvijek netaknuto. �ak i maleni zavijutak tvoje muškosti, ugniježđeno tako nevino između mesnatih nabora tvojih bedara. Sve sam to ja stvori-la. Sve je to poteklo iz mene.

Dok tonem u san, pitam se ho�eš li ikada saznati te misli koje mi plove umom. Te monologe kojima se obra�am tebi, taj razgovor koji držim u svojem mozgu. Možda �u ti jednoga dana pri�ati o žudnji iz koje si rođen. O životima s kojima se možeš igrati, o planetima za koje se držiš. Ašvin, znak na nebu, zviježđe blizanaca. Ašvin, onaj koji je otišao prije tebe, onaj s kojim dijeliš svoje ime. Ti si nada i vatra, odrješenje, pro�iš�enje. Ti �eš me izbaviti, zar ne, iz ovoga života u kojem sam se zatekla?

K A D A O T V O R I M O � I , pono� je. Soba je u mraku, netko je ugasio svjetla. Automobilske su trube utihnule, bombajski autobusi prestali voziti preko no�i. Negdje odozdo, s ulice, �ula sam usamljeni cilik biciklisti�kog zvonca. Trake svjetla rastu i blijede po sobi, a zastori se nadimaju od zapuha svježeg zraka izvana.

Sjena se odbija od zidova i klizi kroz sobu. To je obris muš karca, naginje se nad moj krevet. Razlivena mrlja lopa-tica stropnog ventilatora iza njegove glave oblikuje aureolu. Zrake svjetla s udaljene lampe naglašavaju njegov nos, nje-govu bradu. Tvoje o�i, pomislim zadivljeno kroz izmaglicu sna, tvoja brada. Posegnem da ti pomilujem usne; tople su i vlažne pod mojim prstima.

Naravno, ja sanjam. Sanjam san u koji si dolebdio iz dru-gog razdoblja svojega života, da mi pokažeš kako �eš izgleda-ti kada odrasteš. Promatram tvoje ruke i noge, tako odrasle i pravilnih razmjera, dje�je debljine više nema, zamijenili su


M A N I L S U R I12

je miši�i. Imaš li brkove, želim znati, kovr�a li se još uvijek tvoja kosa? Kao se uklapa sve to zajedno, te usne, taj nos, ta brada?

Pomaknem se s ruba kreveta i ti sjedaš pokraj mene. Gladiš me po glavi, tvoji prsti prolaze kroz moju kosu. Moj sin, moj Ašvin, pomislim, dok me san ponovno vu�e u svoju izmaglicu. Sve te godine ispred nas, da te gledam kako rasteš.

Tvoje ruke dodiruju moj obraz, jednu stranu vrata. Zadržavaju se na mojem ramenu, a onda slijede liniju klju�ne kosti do udubine na vratu. Gotovo opet spavam kada mi trzaj na dojkama otvara o�i. Prsti mi otkap�aju bluzu, dlanovi klize ispod odje�e da oslobode grudi. Pokriva� od dlaka na grudima zaigrano klizi mojom kožom; trbuh, struk, pupak, trlja se o moje bedro. Ugledam u lice za koje znam da ne može biti tvoje. Ventilator proizvodi zvrjavi zvuk dok uzne-mirava no�.

Ruke me po�inju gladiti na uvježban na�in. Usne silaze niz moju bradu, niz vrat. Osje�am kako mi u prsima brzo raste pritisak. Prije no što mogu išta re�i, prednja strana mojega tijela je vlažna.

„Dev“, kažem. Naravno, ja znam, kako sam mogla ne znati?

„Ponovno si vlažna“, kaže Dev. Optužuju�e drži svoj dlan u zraku i kroz tamu vidim svjetlucanje vlage na koži tvojega oca.

K A S N I J E T E N O � I ja sam u kuhinji, valjam chappatije. Tvoj ih otac voli svježe pripremljene – podgrijane je, kaže, teško pro-baviti. Tapšanjem sam upila teku�inu najbolje što sam mogla, ali moje bradavice još uvijek zatamnjuju materijal bluze.


D O B A Š I V E 13

Iz dnevne sobe �ujem zvuk soda-vode koja bježi iz boce, a onda nalijevanje teku�ine u �ašu. „Maj�ino mlijeko za bebu i mlijeko zrnja za tatu“, kaže Dev. Znam da je ve� poprili�no popio prije no što je došao ku�i. U njegovu sam dahu nami-risala kiselu oštrinu.

Bacim chappati na rešetku i debelom je krpom o vru�i metal pritiskam. Miris pržena brašna penje se do mojih nosnica. Nakon jedne minute odljuštim chappati i bacam ga u otvorenu vatru. Chappati se polagano nadima i ispunjava kuhinju svojim mirisom.

Kada su chappatiji gotovi, pe�em meso, režem luk i stav-ljam ukiseljeni mango na tanjur. Tada donesem sve u dnev-nu sobu i odlažem ispred Deva, pokraj njegove �aše.

„Zar mi se ne�eš pridružiti?“ kaže zaple�u�i jezikom. Zjenice su mu proširene, usta otvorena u razlivenom osmi-jehu. Pa ipak, uspijeva mu da bude zgodan. Gledam njegove pravilne zube, �ist na�in na koji njegove usne uokviruju nje gova usta. Tako �e izgledati tvoj osmijeh, razmišljam, jednom kada se nau�iš smijati. Na ovaj �e na�in tvoje o�i izgle dati nevine, samim time što su preblizu usađene. Ovo je na�in na koji �e tvoja brada određivati izgled tvojega lica, tvoje �e uši diskretno viriti iz tvoje kose. Koliko snažno tvoje crte lica nalikuju o�evima, ne mojima, �ak ve� sada. Pogođena sam nepravdom toga.

„Barem ima nekog mesa“, kaže Dev, prinose�i ov�je rebar-ce prema mojem licu. Dok maše vilicom po zraku, umak iz mesa pada na pod.

„Ja sam ve� odavno jela“, kažem, uzimaju�i rebarce iz njegove ruke i odlažu�i ga na tanjur.

„Ta vlaga“, kaže dok se saginjem prema njemu, otiru�i umak s poda. „Kada se prošli put osušila, bila je tako ljeplji-va. Po cijeloj mojoj koži.“


M A N I L S U R I14

G L A S M U P O S T A J E N J E Ž A N, zavjereni�ki. „Ne bi li najprije mogla nahraniti Munnu?“ Pokušava me pogladiti po kosi svojom masnom rukom, ali ja izmi�em glavu.

„U hladnjaku ima kreme s jajima“, kažem. „Nemoj zabo-raviti odnijeti tanjur natrag u kuhinju. Prošle je no�i posvu-da bilo žohara.“

„Žohari“, kaže, zure�i u hranu, kao da vidi cijeli konvoj tih kukaca kako mu marširaju preko tanjura. S ruba usta visi mu grudica ukiseljena manga. Dok se vra�am u spava�u sobu, �ujem kako glasno prazni svoju �ašu, a onda je ponov-no puni.

S J E D I M N A K R E V E T U U T A M I i promatram te. Trak svjetla boji ti �elo zlatom, a onda nestaje i slije�e ti na nos. Izgledaš tako smireno, tako spokojno, mogao bi reklamirati san.

Pitam se bi li ti smetalo da te probudim. Prošli su sati od tvojega posljednjeg hranjenja. U mojim prsima buja hitnost. Žudim za utjehom tvojih usta na svojoj dojci.

Radije ostajem na mjestu i gledam te. Svjetlo se malo pomaknulo ili se pomaknula tvoja glava. Zlato sada ocrtva tvoja usta i slijeva ti se niz vrat.

Tvoj otac po�inje pjevati. �ini to samo onih no�i kada je krajnje pijan. „Ho�eš li upaliti vatru svojega srca“, zavija, „da razbiješ tamu mojega života...“

Pjeva tiho, kako se njegov glas ne bi �uo u drugim stano-vima, ali dovoljno glasno da ga mogu �uti. �ak i kroz gutanje stihova probija se ljepota njegova glasa. Zadržavam dah kao da ne želim propustiti nijednu od njegovih rije�i.

Ti otvaraš o�i. S tvojim osvijetljenim o�ima i grlom, izgleda kao da pjesma dolazi iz tebe. „Priđi bliže i uzmi me za ruku“, kažeš, „odvedi me u život s manje boli...“


D O B A Š I V E 15

Odjednom pjevanje prestane. Vidim ti u o�ima da �eš sada zaplakati. Žurno te podižem i nudim ti dojku. Kada po�neš sisati, pjesma ponovno po�inje.

„Jer samo ljubav može vratiti svjetlo...“Sjedim tamo u mraku, slušaju�i glas tvojega oca. Tvoji se

prsti upiru o dno moje dojke, tvoje usne ponovno okružuju moju bradavicu. Dok mlijeko te�e iz mojega tijela u tvoje, širi se zametak zasi�enja.

„Samo ljubav...“ pjeva tvoj otac.

S P O Z O R N I C E S E U Z D I Ž E G L A S. Leprša po mra�nom gledalištu i dopire do mene u prvom redu balkona.

„Samo ljubav može vratiti svjetlo...“ Rije�i su bremenite �ežnjom, toliko bremenite da se pitam kako može dolebdje-ti do mjesta na kojem sjedim. Nadnevak je dvadeset i peti sije�nja 1955. – ve�er pete godišnjice Indije kao republike. Mi smo u Ramajas Collegeu u Delhiju. Sedamnaest mi je go dina.

„Ho�eš li upaliti vatru svojega srca?“ nastavlja glas i sada netko stoji u pozadini balkona i pali reflektor. Svjetlo nemir-no luta po podu, pretražuje praznu pozornicu i zaustavlja se na usamljenome liku odjevenom u crno, leđima okrenutom prema publici.

„Da razbiješ tamu mojega života.“ Lik se okre�e. Vidim lice obojano toliko bijelo da se �ini kao da lebdi bez tijela u briljantnom sjaju reflektora. Usne su crvene, gotovo pur-purne; o�i pažljivo obrubljene crnilom; izgleda kao da svaka trepavica stoji crna i odijeljena nasuprot okolnoj bjelini. Možda se radi o uzbuđenju svjetine ili je samo u pitanju moja mladena�ka tvrdoglavost, ali kada gledam u o�i tvojega oca, mislim da otkrivam emociju koju samo ja mogu vidjeti.


M A N I L S U R I16

�ežnja koja istje�e iz tjeskobe stihova, bol, glad koja zaziva samo mene.

Roopini se prsti utiskuju u moju nadlakticu – moja sestra jedva da je svjesna toga dok se na svojem sjedalu naginje prema naprijed. Skre�em pogled s pozornice – s tamnih, savršenih o�iju, neprirodno crvenih usana, obraza koji po -drhtavaju i gore. Gledam u Roopu, �ije je lice sjajno na svjet-lu koje se odražava od pozornice. U njezinoj joj je ushi�e-nosti dupatta razvratno pala do lakata, izlažu�i polukrug kože koji mutno sjaji ispod njezina grla. Na usnama joj je sjaj zabranjena ruža. S uški joj vise jeftine naušnice, poput malih, zlatnih grozdova.

U stanki između dviju pjesama Roopa po�inje premetati po torbi. Izvla�i srebrni upalja� koji �ak i u mraku prepo-znajem kao dragocjeno vlasništvo Pajia, onaj koji je prošle godine dobio od strica Tejia. Naušnice naše majke, upalja� našega oca – potkradala je oboje. Impresionirana sam.

Reflektor se gasi. Pjesma se nastavlja, uzdižu�i se sada iz još mra�nijih dubina. �itala sam u romanima o takvim izmu-�enim dušama, vidjela na filmu njihove pri�e; duše koje pate kako bi mi ostali mogli osjetiti njihovu bol. „Upali vatru u svojem srcu“, pjeva tvoj otac i ja sklapam o�i da se usredoto-�im na muku koja se gomila u njegovu glasu. Roopa po�inje petljati s ukradenim upalja�em, a ja otvaram o�i i vidim da je oživio plavim i žutim plamenom. Podiže ga iznad glave i svuda uokolo primje�ujem ljude kako drže upaljene žigice i svije�e pa �ak i male uljne svjetiljke. Gledam preko ograde balkona u to�ke svjetla koje se roje u donjim redovima, raza-sute poput gradskih svjetala kada se gledaju s vrha planine. Baš kada pjesma dostiže vrhunac, u isto se vrijeme pale sve žarulje u gledalištu. Tvoj otac širi ruke da do�eka pljesak, svjetlost koja bliješti, on odlazi do ruba pozornice i klanja se.


D O B A Š I V E 17

Kasnije, nakon što su pjevali svi natjecatelji, zastori se razmi�u posljednji put da otkriju suce koji sjede iza stola ukrašena girlandama. Na bijelu plahtu iza njihovih leđa pribada�ama je pri�vrš�ena velika zastava Indije. Završeno je natjecanje u pjevanju u povodu Dana Republike i te 1955. godine pobjednik je Dev Arora s Ramjas Collegea, u Delhiju.

„Dev, Dev!“ vrišti Roopa pokraj mene, a onda stavlja prste u usta da zazviždi. Zvižduk izlazi u obliku kratkog, štrcavog zvuka, a ona pokušava sakriti svoje prste umrljane ružem. To je stvar koju mogu izvesti bolje od svoje sestre pa oda-šiljem duga�ki zvižduk savršena tona, moduliraju�i ja�inu kako bih se pravila važna. Roopa se ne obazire na to. „Idemo iza pozornice“, kaže.

Vodi me niz prolaz omeđen zelenim zidovima do vrata na kojima piše NE ULAZI. „Muška garderoba“, objavljuje Roopa bezbrižno. „Jesi li dovoljno hrabra da uđeš?“ Vidim da me želi šokirati, ali ja žustro klimam glavom. Roopa posljednji put šušuri svoje kovr�e na koje je potrošila cijeli dan da ih oblikuje. Tada ulazimo. Kroz dim vidim nekoliko pjeva�a s natjecanja. Nitko na nas ne obra�a pozornost.

Dev stoji vitak i bez košulje iznad umivaonika. Njegovo lice u zrcalu napola je bijelo, a napola boje mesa – shva�am da pere sloj šminke koja se širi do njegova vrata. Jedno je oko još uvijek obrubljeno crnilom, a drugo je �isto. Još se nije spustio do usana koje su i dalje neprirodno tamnocrvene.

Primje�ujem umrljani ru�nik u njegovoj ruci, teku�e cr ni lo koje se kovitla i nestaje u umivaoniku i osjetim ubod razo�a-ranja. Zar je to sve što je potrebno, pitam se, da izbriše tugu?

„Moja sestra Meera“, objavljuje Roopa, a Dev se okrene. Tamo je crta od dlaka koje zapo�inji ispod njegova pupka i kovr�aju se do po�etka njegova vrata. Nalik je zmiji, naagu, s


M A N I L S U R I18

dvije glave – jedna ima oko u obliku njegove lijeve bradavice, a druga se izvija prema njegovu desnom ramenu. Zurim u njegova naga prsa, zatravljena okom, bradavicom, glavama.

Roopa gleda u mene i ja shva�am da me Dev pozdravio, ali ja nisam odgovorila. „Zdravo“, mrmljam, a onda dodajem: „�estitam.“

„Tvoja je sestra gotovo jednako lijepa kao i ti“, kaže Dev Roopi ili meni, nisam sigurna. A onda, na moje zaprepašte-nje, tvoj se otac naginje naprijed i ljubi moju sestru svojim crvenim, crvenim usnama.

T V O J O T A C J O Š U V I J E K ima dlake koje mu se penju uz prsa. Trlja ih o mene svaki put kada želi da znam da on ima potre-bu. Katkad, kada leži na meni, �ujem kako šušte po mojoj koži. Možda si ih i ti �uo u meni, s uhom pritisnutim o moj trbuh.

Uskoro �e tvoj otac prestati pjevati u dnevnoj sobi. Za bo-ravit �e kremu i ostavit �e tanjure tamo gdje jesu. Pro tegnut �e se na stolcu i zuriti u strop, otvorenih usta. O�i �e mu se sklopiti – hrkat �e i misliti da je još uvijek budan.

Ja �u poravnati plahte na njegovu krevetu pokraj mojega. Raširit �u tvoju deku i položiti te na njegov prazni krevet. S obrazom na svojem jastuku promatrat �u te kako spavaš pokraj mene. O�i �e mi se sklopiti, prete�i podizanje i spu-štanje tvojih grudi.

Malo prije zore tvojega �e oca probuditi vru�ina. Skinut �e košulju i maknuti �asopise sa sofe. Rastegnut �e se po njoj i preklopiti košulju da mu služi kao jastuk. Spavat �e s naagom koja se drži njegova tijela.

I ti �eš se probuditi i plakati da te nahranim. Moje �e se o�i otvoriti i stavit �u te na prsa. Nakon toga �u te opet pole�i


D O B A Š I V E 19

na krevet tvojega oca. Pokušat �u još malo odspavati prije no što no� završi.

Ujutro �u prokuhati mlijeko koje je donijela ganga. Bacit �u ukiseljeni mango i staviti posuđe u sudoper. Ne�u podi-zati buku i tvoj se otac ne�e probuditi.

Promatrat �u tvojega oca i misliti na tebe. Pitat �u se ho �eš li imati njegov glas, ho�eš li tako pjevati. Zamišljat �u kako tvoje tijelo raste, kako �vrsnu tvoji miši�i. Naag se po �inje uspinjati i uz tvoje grudi.


M A N I L S U R I20

D R U G O P O G L A V L J E

N E K A K O S E U V I J E K V R A � A M na taj Dan Republike 1955. u Delhiju, kada sam prvi put vidjela tvojega oca.

Pitam se kakav bi mi bio život da nisam otišla na taj koncert s Roopom. Da joj nisam dopustila da me odvu�e iza pozorni-ce. Da nisam �ula tvojega oca kako izgovara te rije�i. „Tvoja je sestra gotovo jednako lijepa kao i ti.“ Svaki put nakon toga, kada sam mu postavila to pitanje, rekao je da se ne može sjetiti na koju je od nas dvije mislio.

Kada je ta ideja prvi put po�ela bujati u mojem umu? Je li to bilo u trenutku kada sam vidjela Roopu kako zviždi tijekom predstave? Kad sam iza pozornice vidjela izraz na njezinu licu? „Tvoja je sestra gotovo jednako lijepa kao i ti.“ Nikada nisam nikoga �ula da mi to kaže. Niti je Roppa �ula da to netko kaže njoj.

Ili je to bilo nakon natjecanja, kada smo otišli na tržnicu na Chandni Chowk stajati na ulici i jesti vo�nu salatu iz jed ne


D O B A Š I V E 21

od prastarih prodavaonica? Kada je Roopa uporno zahtijevala da ona nahrani Deva, nabadaju�i �a�kalicom bananu posutu za�inima i slatki krumpir i prinose�i to uporno njegovim ustima? Svuda oko nas o�i su se širile zbog njezine neobuz-danosti, �ela su se borala od negodovanja, glasovi mrmorili o besramnosti mladosti. „Da pospem još chilija u prahu?“ pita-la je Roopa Deva, a ja sam vidjela kako je pocrvenjela zbog pogleda za koje se pretvarala da ih ne primje�uje.

„Meera ne voli ananas“, rekao je Dev, pokazavši glavom prema listu na mojem dlanu koji je bio prazan, osim male, žute piramide od komadi�a ananasa koju sam �a�kalicom izgradila na njegovu rubu. Smiješio mi se i, dok sam promat-rala, otvorio je usta o�ekuju�i novi zalogaj iz Roopine ruke. Što bi se dogodilo kada bih nabola jedan komadi� sa svoje pi ramide i podignula ga prema njegovim usnama? Bih li i ja bila sposobna baciti se u vatru sablažnjenih pogleda?

„Ona je uvijek bila petljavica u obitelji“, objavila je Roopa, ljutita što je Devova pozornost odlutala. Prebirala je po svo-jem vo�u traže�i komadi� ananasa da ga ubaci u njegova usta i zurila je u mene kada ga nije pronašla. „Ako ga nisi željela jesti, zašto nisi rekla �ovjeku da ne želiš ananas, umjesto da od njega gradiš Taj Mahal na listu, da ga svi gledaju?“

„�uvala sam ga za kraj“, rekla sam i nabola komadi�, žva-�u�i ga s užitkom, a na Roopino o�ajanje. „Vrlo je sladak“, rekla sam joj, a onda nestašno dodala: „Ho�eš li malo? Za Deva?“

Roopine su o�i bljesnule, ali njezine su se rije�i izgubile u naletu sije�anjskoga vjetra koji je zapuhao uli�icom. Pret-hodne je no�i kišilo i hladno�a je bila bremenita vlagom koja nas je natjerala da �vrš�e stisnemo �a�kalice. Promatrala sam pruge na Devovoj svijetloplavoj, tankoj vesti s V-izre zom, od vrste koju su svi uli�ni prodava�i nudili po cijelom Delhiju


M A N I L S U R I22

kao najnoviji modni krik uvezen izravno iz Londona. Dev je stajao okrenut prema vjetru raskop�ana ovratnika košulje, kao da je tenisa� na Wimbledonu koji uživa u povjetarcu vru�eg, ljetnjeg dana. „Je li vam hladno?“ upitao je kada smo Roopa i ja pritegnule svoje šalove, pokušavaju�i ih razvu�i da si pokrijemo i ruke. „Mogu jednoj od vas dati svoju vestu.“

Gotovo sam je uzela. Ali onda, kada je progovorio o tome kako �e se preseliti u Bombay kako bi na playback pjevao u filmovima, primijetila sam kako mu se �eljust napela da sprije�i zube da cvoko�u. „Roopa kaže da nikada ne bi mogla napustiti Delhi, ali ja cijelo vrijeme sanjam o tome. Zamislite da živite tamo uz toplinu mora, zamislite da vam nikada više ne zatreba šal ili vesta.“ Dok to govori, priljubljuje ruke uz bokove svojega mršavog tijela kako bi zadržao nonšalanciju svoje poze. Kako je to bilo dražesno, razmišljala sam, da se ispod te svoje hrabrosti i on smrzavao.

Roopa je željela kupiti nešto kozmetike pa smo krenuli prema tvrđavi, traže�i usput pokrajnju ulicu s parfumerijama. U zraku je lebdio miris vatre potpaljene na ugljevlju, miješaju-�i se s aromom hrane pržene na velikim, željeznim rešetkama. Zrak je bio toliko zasi�en dimom da je izgledao zrnat, a svjetla iz izloga prodavaonica cijedila su se prema nama kao kroz maglu. S mnoštva štapova zabodenih svuda oko nas vijorile su se papirnate zastavice, poput ranoproljetnih cvjetova koji su pozdravljali Dan Republike. Od 1950. godine naovamo ukrasi za tu proslavu postali su mnogo ras košniji pa su ove godine između stupova javne rasvjete bile razapete žice na�i�kane žaruljicama. Upravo ovoga jutra u novinama je pisalo kako su rane nastale zbog podjele zemlje na Indiju i Pakistan napokon zacijeljele nakon osam godina i kako su hindusi i muslimani diljem Indije bili spremni ostaviti sa stra ne pobune i ubijanja i pozdraviti budu�nost ujedinjeni.


D O B A Š I V E 23

„Pogledaj prema tvrđavi“, rekao je Dev, pokazuju�i prema luku koji se uzdizao pred nama na svjetlu sumraka. „Kažu da je šah Jehan unajmio stotinu glazbenika kako bi svirali pet puta na dan. To je vrijeme u kojem sam ja trebao živjeti: u danima Mughala. Kada su ljude poput mene unajmljivali na dvorovima, kada je duša pjeva�a bila nešto što je �ak i kralj znao cijeniti.“

Zamislila sam šaha Jehana i njegovu caricu Mumtaz kako se u tvrđavi naslanjaju na jastuke u Sheesh Mahalu. Uz De vove stihove svije�e se pale jedna po jedna, a svaki se pla-men održava u staklima tisu�a zrcala na stropu i zidovima.

„Sva ta stolje�a kasnije, a sve još uvijek stoji gdje je i bilo, baš kao u doba kada su ga izgradili mughalski kraljevi“, rekao je Dev. „Britanci su došli i otišli, a te �e nas građevine sve nadživjeti.“

Crvenu sam tvrđavu prvi put vidjela baš prije Razdiobe, kada mi je bilo devet godina. Kada je postalo jasno da �e grad pripasti Pakistanu, moja je obitelj napustila ku�u svojih pre-daka u Rawalpindiju i pobjegla u Delhi. Paji nas je svakoga dana vodio u drugi dio grada kako bismo upoznali svoj novi dom. Darya Ganj, dio Staroga Delhija u kojemu smo se smje-stili, bio je pun uskih uli�ica i bu�nih bazara. U usporedbi s time Novi Delhi, sa svojim širokim bulevarima i golemim zgradama, bio je toliko druk�iji da je to isto tako mogao biti i London ili New York. Savršeni, bijeli stupovi i ugla�ane arkade Connaught Circusa stvarali su simetriju, red, koji je bio uznemiruju�i. Posebno je Biji bila preplašena svime time pa je nakon toga rijetko kada napuštala Stari Delhi.

Ono �ega se iz tih dana najživlje sje�am u svezi Crvene tvr đave jest Union Jack koji vijori navrh stijega, a stroga geometrija njegovih trokuta i križeva tu�e se s profinjenom zamršenoš�u minareta i lukova. Na njezinu vrhu danas lepr-


M A N I L S U R I24

ša indijska zastava na kojoj stolje�ima star Ashokin kota� oblikuje most između hinduske naran�aste i muslimanske zelene trake. Nova, ujedinjena Indija, u�ili su nas, s ujedinje-nim identitetom za budu�nost.

„Trebali bismo i sutra do�i ovamo, da vidimo vatromet“, rekl a je Roopa dok smo promatrali kako radnici podižu velike portrete na tkanini Ghandija i Nehrua sa svake strane ulaza u Lahore za posebno slavlje sutra nave�er. „Smatra se da su pot rošili poprili�nu koli�inu rupija kako bi proslavili tu petu obljetnicu.“ Cijelu su tvrđavu polagano po�ela preplavljivati svje tla, kupaju�i pješ�enjak patriotskim vodopadima bijele, ze lene i naran�aste boje. „Proba, proba“, viknuo je netko preko mega fona. Zatim je zrakom zapucketao Nehruov glas: snimka govora koji je održao 1947. Za Dan neovisnosti. „Postignu�e koje danas slavimo tek je jedan korak, otvaranje mogu�nosti prema ve�im trijumfima i dostignu�ima koja nas �ekaju. Jesmo li dovoljno hrabri i mudri da iskoristimo tu mogu�nost i prih-vatimo izazov budu�nosti?“ Primijetila sam da je Roopa o�eša-la zapeš�e o Devovu vestu i podvukla ruku ispod njegove.

Izgleda �udno što optužujem Nehrua za svoj život, ali mis lim da su njegove rije�i bile te koje su mi pomogle da se rodim prema svojoj sudbini. Slušaju�i ga po�ela sam se pitati što mi je pripremila moja budu�nost i s kime �u je živje-ti. Koje su bile moje mogu�nosti, vise�i teške i zrele meni nadohvat, �ekaju�i da ih uberem? Stajala sam tamo upijaju�i užurbane, uskomešale zvukove ulice, dok su lica muškaraca s ožiljcima prolazila pokraj mene, voze�i se na bicik lima. Ispred mene je mutno sjajilo velebno pro�elje tvrđave s ured-nim redovima prozora i vrata, a zastava je lijeno visjela na stijegu. Iza se protezalo prostrano, široko nebo, glatko i �is to poput plahte uronjene u tintu. „...Prošlost je gotova i budu�-nost je ta koja nas sada zove“, objavio je Nehru.


D O B A Š I V E 25

Koju pri�u namjeravam ispisati preko prazna prostora svoje vlastite budu�nosti? Moji su roditelji ve� po�eli pozi-vati obitelji perspektivnih mladoženja da dođu i pogledaju Roopu. Iako sam bila dvije godine mlađa, Biji, odlu�na da iskoristi svaku marketinšku mogu�nost, pronašla je neki izgovor da u svakoj takvoj prigodi izvu�e i mene na svjetlo dana. „Ovo je moja druga k�i, Meera. Još samo malo vreme-na i vidjet �ete da �e procvasti u drugu Roopu, samo �ekajte.“ Bilo je sasvim mogu�e da nas obje uda u godinu dana, prije no što uop�e dobijem priliku da dođem na fakultet, prije no što uspijem iskusiti bilo koju od pustolovina o kojima sam sanjarila ili ih vidjela na filmskome platnu. Osjetila sam kako me nešto stisnulo oko srca. Roopa se nikada nije umorila od hvalisanja svojim fakultetskim flertovima, o mladi�ima koje je upoznala �ak i prije ve�eri poezije na kojoj su je upoznali s Devom. Kada �e biti moj red za romantiku?

Iz Roopina se grla oteo mali uzdah. Okrenula sam se i vidjela kako Devove usne dodiruju njezine prste. O�i moje sestre bile su sklopljene, a glava lagano zaba�ena, kao da se upravo predala ugodi posebno mekanog i luksuznog jastuka. Pogledala sam u Devova usta, sjenu njegovih brkova, u polu-osmijeh koji mu je lebdio na usnama. (Možda zbog laga nog dodira s prstima moje sestre?) Ispod ruba njegove brade pruga šminke još je uvijek sjajila neoprana na njegovu vratu, poput svjetlucavog poteza kistom koji je srebrom obojio tamnilo nje-gove kože. „Diže se nova zvijezda, zvijezda slobode na istoku, oživljava nova nada, materijalizira se dugo njegovana vizija“, rekao je Nehru, a ja sam iznenada shvatila da su Devove o�i bile otvorene, da je njegov pogled bio usredoto�en na moje lice, da me promatrao dok sam ja prou�avala njega.

Tada je nestalo struje, Nehruov je glas utihnuo usred re�eni ce, a velika arhitektonska djela Mughala oko nas utonula su u tamu.


M A N I L S U R I26

„ Z N A L I P A J I Z A D E V A ? “ To je bilo kasnije te ve�eri i bile smo same kod ku�e. Paji je trebao biti odsutan preko no�i, a Biji je ugrabila priliku da odvu�e našu mlađu sestru Šarmilu da je blagoslovi sveti �ovjek u Dhaula Kuanu kako bi njezini zubi izrasli ravni. Roopa je sjedila ispred zrcala u Bijinoj sobi, pre-kapaju�i po šminki koju je pokupila (na svjetlu uraganske svjetiljke) iz Chandni Chowka.

„Daj uklju�i mozak“, rekla je, gledaju�i me podsmješljivo. „Bi li sjedila ovdje živa da sam mu rekla?“

„Morat �eš im re�i ako se udaš za Deva.“„Tko je spominjao brak?“ podrugnula se Roopa. „Njegov

je otac neka vrsta željezni�kog radnika na postaji u Niza-mud dinu. Možeš li nas zamisliti na peronu kako mašemo zastavicom pošti iz grani�nog podru�ja?“

Pronašla je bo�icu koju je tražila i podignula je u zrak. „Vidiš ovo? To je pravo rumenilo. Uvozno. Ne ona užasna, crvena pas-ta iz Ajmera koju krš�anske ayahe razmazuju po obrazima.“

„O, molim te, možemo li ga isprobati na mojem licu?“ Ru menilo je bilo kozmeti�ko sredstvo kojeg se Biji najviše grozila, govore�i da je to nešto što pristaje samo licima kur-vi i engleskih ku�anica. Biji je smatrala da je sva šminka nemoralna, a sama je posjedovala samo jedan štapi� crvenog ruža za usne. Služila se njime ne da namaže svoje usne, nego da u posebnim prigodama nacrta savršeno okrugli bidi na svojem �elu.

„Ne znam“, rekla je Roopa, procjenjuju�i crte mojega lica okom stru�njakinje. „Tvoji su obrazi pregrubi – osim toga, previše je skup da bih ga razbacivala na tvoju tamnu kožu.“

Ve� sam toliko mnogo puta �ula takve stvar iz njezinih usta da mi to nije smetalo. Svi su se slagali da je Roopa bila ta koja je izgledala poput filmske zvijezde i imala svjetliju, blistaviju kožu. Usprkos komplimentima, moja sestra svejed-


D O B A Š I V E 27

no nije mogla odoljeti prilici da me sreže do korijena kako bi poduprla tu tvrdnju.

„Što ako, kada me našminkaš, obe�am da ne�u re�i Pajiju za Deva?“

Roopa je dahnula. „Ti mala vještico. Ja sam te odvela tamo, a sada mi prijetiš? Što je, zar si tako ljubomorna jer ne možeš prona�i de�ka?“

„I ja ga mogu imati, ako poželim. Samo sam premlada.“„Sedamnaest ti je godina. Imaš dvije godine manje od

mene. To nije premlado. Ne, stvar je u tome da si ti previše ružna, eto zašto ne možeš prona�i de�ka.“

To se dogodilo nakon što su me donijeli ku�i od bake. Roopa me jedanput pogledala i odjurila, prestravljena. Idu-�eg jutra, kada je vidjela moja usta na Bijinoj dojci, onesvijes-tila se i pala na pod. Dva dana nakon što sam stigla Roopa se sklup�ala i odbila dopustiti da je stave u krevet.

Biji se po�ela bojati sumorne budu�nosti – da izgubi prvorođeno dijete u zamjenu za drugorođeno. Roopa je imala dobre zube, žilave udove i ku�u je ispunjavala veseljem. Ja sam, s druge strane, još bila ošamu�ena od porođaja i otva-rala sam usta samo kako bih zaplakala. Bilo je jasno za koga �e se odlu�iti – a ja nisam bila dje�ak.

I tako me sljede�ega jutra Biji spakirala zajedno s mojom odje�om, položila me u kolijevku i naložila slugi da me vrati u selo u kojem sam rođena. Tamo sam trebala ostati nekoliko mjeseci, postati manje ružnom dok ne bude odlu�eno da više ne�u traumatizirati sirotu Roopu.

Do trenutka kada se rodila Šarmila, Roopa se ve� na vik-nula na bebe. Ili je, možda, Šarmila izgledala ljepše nego ja. U svakom slu�aju, Roopa nije plakala i Šarmila nije bila pos lana iz ku�e da postane manje ružnom. Umje sto toga, ja sam bila ta koja je zavijala svaki put kada bih ugle dala


M A N I L S U R I28

Šarmilino lice. Ali Biji nisu ganule moje suze. Šarmila je ostala.

Nije samo Biji bila ta koja je tetošila Roopu. Paji ju je na zivao svojom „engleskom k�erkom“, toliko svijetlom da ju je babica sigurno uzela iz kolijevke u obližnjem engleskom dijelu grada. „Ti �eš osvjetlati obraz svojega oca i jednoga �eš dana postati lije�nica ili znanstvenica.“ Inzistrao je na tome da je svake ve�eri hrani. Roopa bi mu sjedila zdesna i prihva�ala darove u obliku hrane i vo�a sa samozadovoljnom dobrodušnoš�u idola u nekom hramu.

U našem je ku�anstvu toliko duboko bilo ukorijenjeno pravilo da Roopa u svemu ima prednost da se tome nikada nije suprotstavljalo. Bilo bi to kao da se bunite protiv zako-na prirode – protiv Zemljine sile teže ili dolaska monsuna. Šarmila i ja smo bez pritužbi nosile Roopinu staru odje�u i igrale se njezinim odba�enim igra�kama, zvale smo je „Bhenji“, jer bi korištenje njezina imena izražavalo pokaziva-nje nepoštovanja, a njezine smo zapovijedi poštovale (ili nismo) poput onih koje bi izrekao roditelj.

No danas nisam namjeravala dopustiti Bhenji da se izvu-�e nazivaju�i me ružnom. „Tvoj Dev misli da sam ja lijepa“, rekla sam i bila sam nagrađena nervozom i ljutnjom koje su joj prohujale licem.

Na kraju je Roopa popustila i našminkala me, iako je na mjerno nanijela previše rumenila, u�inivši da mi obrazi iz gle daju jarko rumeni poput slatkiša. Pogledala sam u svoje lice, zgurivši se ne samo da uravnotežim rumenilo na obrazima, nego i olovku za o�i, kojom je Roopa iscrtala moje kapke toliko napadno da su zurile u mene poput crteža što bi ga napravilo neko dijete. Ali sve to, zapravo, nije bilo važno. Napokon sam procvjetala, kao što je Biji predvidjela, i još je netko bio u stanju to vidjeti. I ja sam sada bila lijepa – Roopa više nije bila jedina.


D O B A Š I V E 29

Toliko lijepa da se ta ideja napokon uobli�ila, napokon se napunila mogu�nostima i proklju�ala ambicijom, ponijevši me na sebi poput vala. Ja sam mogla osvojiti Deva. Mogla sam ga ukrasti od Roope, nadoknaditi sve te godine favoriziranja kojim su je roditelji godinama obasipali. Mogla sam posegnuti i ubrati vlastitu jabuku, zagristi kroz njezinu glatku, zlatnu kožu, kuša-ti njezin slatki, senzualni okus, prije no što bude prekasno. Svi njegovi osmjesi i pogledi upu�ivali su na to da je Dev bio dostu-pan – osim toga, tko je drugi bio u mojoj blizini da ga ozna�im kao mogu�u metu? Nije li me sam premijer Indije, Nehru, po taknuo da krenem u smjeru kojim sam planirala?

Zamišljala sam da je u Chandni Chowku ponovno nesta-lo struje, ali ovoga puta nije bilo komešanja kada su se svjetla ugasila. Ovoga puta tama �arobno guta Roopu prije no što se uspjela poslužiti njome da se priljubi uz Deva. On sada stoji iza mene, prsima me pritiš�e o rame, njegovi prsti glade moje. Njegove usne lebde iznad mojega vrata, pokušavaju�i odlu�iti na koje �e se mjesto spustiti. Osje�am kako miluju tkaninu moje bluze, prate�i njezin rub, kako bi se poigravali na mojoj goloj koži. Sada je moje grlo ono iz kojeg se izvija uzdah, ali Roopa nije tu da ga �uje.

Mjesec visi visoko iznad nas, okrugao i svijetao poput usam ljene uli�ne lampe. „Pogledaj u Chandi, kako rasipa svoj chandni“, kaže Dev, okre�u�i lice prema nebu. Sklapa o�i i otvara usta kao da može uhvatiti mjese�inu poput kiše. Niz zavoj njegova vrata, preko Adamove jabu�ice, ponovno treperi blistava, zaboravljena traka šminke.

„Pjevaj mi“, kažem mu. „Zapjevaj pjesmu koja �e vrati-ti svjetlo.“ Željela sam promatrati bjelilo mlađaka kako se podiže i spušta na njegovu vratu.

Dev me gleda, a ja podižem njegove ruke i pritiš�em mu prsa, ohrabruju�i ga. „Ho�eš li upaliti vatru u svojem srcu?“


M A N I L S U R I30

po�inje, ispo�etka toliko tiho da ga jedva �ujem. „Da razbiješ tamu mojega života.“ Promatram oznaku na njegovu vratu kako po�inje pulsirati, prelijevaju�i se preko njegove brade. Oko nas se oblikuje krug, a ljudi zastaju da bi slušali. „Jer samo ljubav može vratiti svjetlo...“

Kao odgovor stiže mekana eksplozija odnekuda iza tvrđa-ve. U nebo se tiho podiže usamljena raketa, ostavljaju�i na plavo-crnom no�nom nebu bijeli trag. Trenutak kasnije nebo osvijetli galaksija iskri. Po�inje se lijeno penjati još raketa, poput peteljki cvije�a koje izrastaju na nebu i procvjetavaju naran�astim, zelenim i bijelim. „Ho�eš li upaliti vatru u svo-jem srcu, da razbiješ tamu mojega života?“

Bljeskovi osvjetljavaju lukove tvrđave kao na pozdrav iz topova upaljenih negdje iza zidova. Zastava se pojavljuje iz svojega skloništa u no�i, njezine pruge lepršaju nacional-nim bojama. Gandhi i Nehru dobro�udno gledaju na lica iz svjetine podignuta prema nebu, združena u pjesmi. „Samo ljubav može vratiti svjetlo“, pjeva Dev, a njegove rije�i sim-boliziraju svaki glas, svaku želju na ulici.

Tada dolaze nautch djevojke, ljuljaju�i se. „Samo ljubav, samo ljubav, samo ljubav“, umilno poju, uvijaju�i se kroz gužvu i vrte�i ukrasne konope na svojim grudima. Iskakuju plesa�i odjeveni kao britanski vojnici, spretno vrte�i svojim pištoljima, salutiraju�i kao jedan. Pokraj njih polagano klizi šah Jehan sa svojom Mumtaz, hrane�i je grožđem, a slijedi ga njegova glazbena svita. Oživljava Nehru i pjevaju�i se spušta sa svojeg plakata, a slijedi ga Gandhi, plešu�i.

I evo nas, od Mughala i Britanaca do Gandhija i Nehrua, svi poredani za veliku završnicu. Prizor se prelijeva u East-man Color, a nebo širi u CinemaScope. Plotuni se razliježu kroz no�, a cigle na ulici svijetle kao po danu. Gandhiji tapka svojim štapom u ritmu glazbe, naprije prema svojim nogama,


D O B A Š I V E 31

onda prema meni, pa prema Devu, pa onda prema eksploziji iznad Crvene tvrđave, iznad Indije. Je li to moja budu�nost prema kojoj pokazuje, staza prema mojoj sre�i koja se osvi-jetlila? „Samo ljubav...“ pjeva Dev, a ja zakopavam svoje lice u njegovu vestu i dopuštam da njegova pjesma odvu�e svijet.

Zaspim s pjesmom koja mi leluja u ušima, a slatkiš sjaji na mojim obrazima još crvenije, s mislima o mojoj budu�-nosti s Devom. Možda to jest rumenilo, možda jest otrovno, možda Biji jest u pravu kada kaže koliko je to opasno. Vra�a se u pono�, izvla�i me iz kreveta i za uho odvla�i u kupaoni-cu da ga oriba s mojega lica.


M A N I L S U R I32

T R E � E P O G L A V L J E

O N O G A D A N A K A D A J E R O O P A R E K L A D E V U za mornari� kog �asnika s kojim �e se zaru�iti, ja sam stajala u sjeni,

uhode�i ih. Slijedila sam Roopu do postaje Nizamuddin, a onda niz usku cestu na kojoj su se poslagale rikše �ekaju�i putnike, pa preko velikog, golog poteza tla koje je bilo raš�i-š�eno za nove obijeljene željezni�ke �etvrti poput one u kojoj je živjela Devova obitelj. Tamo nije bilo ni�ega iza �ega bih se mogla sakriti, ali ve� sam ih toliko dugo uhodila (jednom �ak i do kina Rivoli u Connaught Placeu, gdje sam sjedila u redu iza njih, �ekaju�i da se poljube), da sam sada ve� bila stru�njakinja za to da se služim samo zrakom kako bih se sakrila.

Ako �emo pravo, ta loša navika uhođenja koju sam po -pri mila jedva da je bila moja pogreška. Cijelo me prolje�e Roopa koristila kao alibi za provođenje ve�eri s Devom. Iz -vuk la bi me iz ku�e kako bi pokazala Pajiju da to samo nas


D O B A Š I V E 33

dvije zajedno odlazimo, a onda bi od mene o�ekivala da se izgubim onoga trenutka kada bi došao Dev. Zar me se zaista može kriviti što sam željela �ekati iza nekog stabla kako bih mogla promatrati što �e se dogoditi?

Katkad sam se pitala je li Roopa shvatila da sam joj ja suparnica, na na�in na koji je koketirala s Devom. „Svaka ve lika romansa ovisi o onome što se događa u međuvreme-nu“, rekla bi mi, „a to je uloga koju ti je sudbina namijeni-la.“ Bila sam unova�ena da Devu prenosim poruke, poruke (kako je Roopa izvela da to zvu�i) od životne važnosti koje se iz nekog nejasnog razloga nije moglo izre�i osobno, ve� sam ih morala dostavljati ja, u zape�a�enim omotnicama. „Potpisala sam se na poleđinu, pa nemoj ni razmišljati o tome da pogledaš unutra“, upozorila me kako bi bila sigurna da sam stavljena na dovoljno velike muke.

Je li to bila igra koju je Roopa izmislila kako bi se zabavi-la, nakon što je pogodila koja se nepodopština budi u mo jem umu? Je li mogla isplanirati moje zadatke to�no o�ekuju�i da �e se moja ruka o�ešati o Devovu? Slu�ajni je dodir us koro doveo do namjernoga, kada su na pozornicu stupili brzi stisci i ukradena milovanja. �ekala sam da još jedan put eksplodira vatromet, �ekala sam struju koja �e pro �i između naših prstiju, ali Devova je koža ostala hladna i gluha na mojoj.

„Koliko si mlađa od svoje sestre?“ upitao je jednoga dana.

„Dvije godine. Ali ako nas budeš promatrao dok stojimo jedna pokraj druge, primijetit �eš da sam viša od nje gotovo dva i pol centimetra.“

„Možda si viša �ak i od mene, hajde da vidimo.“ Primaknuo se bliže meni i prešao rukom iznad svoje glave prema mojim obrvama. „Da, nevjerojatno, opet dva i pol centimetra.“


M A N I L S U R I34

Na trenutak sam pogledala prema prstima koji su dodiri-vali moje �elo, zaprepaštena tom objavom. Tada sam shvatila da zbija šalu sa mnom i odmaknula sam njegovu ruku.

„Zašto nekog poslijepodneva ne bi došla u kafi� Sangam?“ viknuo je Dev za mnom dok sam, zacrvenjelih obraza i viso-ko podignute glave, brzo odmicala.

Nekoliko puta i jesam otišla u taj kafi� – nalazio se to�no prekoputa Ramjas Collegea, gdje su Dev i Roopa studirali. �ak sam ukrala i malo kozmetike iz njezine torbe, posluživši se fakultetskom kupaonicom da oponašam njezinu tehniku nanošenja šminke što sam se bolje mogla sjetiti. „Što si to u�inila svojim o�ima?“ upitao je Dev kada sam si prvi put dala maha s olovkom za obrve. „Ta ti šminka ne pristaje na na�in na koji pristaje tvojoj sestri – pokriva svježinu tvojega lica.“

Nikada nisam uspjela skupiti hrabrost da sjednem za De -vov stol sa svim njegovim prijateljima. „Sawhneyeve djevojke su svaki dan sve ljepše i ljepše“, rekao bi netko, a ja bih brzo izgovorila gdje se Dev treba sastati s Roopom te ve �eri i otiš-la. „A što je s tobom, draga moja, gdje �eš se sastati s nama?“ vikao bi glas za mnom. Mladi�i bi zviždali i smijali se, a ja bih �ula zvuk bu�no odloženih �aša, meni u priznanje.

Tijekom tih ekspedicija nada mnom je uvijek lebdjela mogu�nost da iskusim bijes svoje sestre. Roopa se u trenutku mogla preobraziti iz drage u goropadnu, poput ljutite božice koja iznenada puca iz svojih naoružanih ruku. Izgledalo je da moji roditelji to podržavaju – naša je baka �ak nježno nazivala Roopu svojom „malom Durgom“. Možda je to uho-đenje u�inilo toliko privla�nim uzbuđenje da bi me moja demonska sestra u tome mogla uloviti u svakome trenutku.

Iako, toga posljednjeg dana u Nizamuddinu bilo je druk-�ije. Nije opasnost bila ta koja me toga puta izvukla van,


D O B A Š I V E 35

ve� potreba da svjedo�im vrhuncu pri�e koja se toliko dugo od vijala. Mornari�ki se �asnik pojavio sa svojim roditeljima na našim vratima ve� prije nekoliko dana. Zvao se Ravinder, njegova je koža bila još svjetlija od Roopine i zra�io je nekakvom obuzdanoš�u i nadzorom nad stvarima, potpu-no suprotno od bezbrižne prirode koju je odražavao Dev. Bio je odjeven u savršenu bjelinu – od okrugla, bijela šešira na svojoj glavi do ulaštenih, bijelih cipela koje je pažljivo odvezao i ostavio pred našim vratima. Možda je stvar bila u njegovu izgledu, možda u njegovoj uniformi, ali vidjela sam da je Roopa od samog po�etka bila uhva�ena na pre-pad. Pocrvenjela je: bilo je to nešto za što nisam znala da je sposobna.

„Jesi li vidjela?“ izjavila je �im su otišli. „Tako mlad, a ve� �asnik.“

No nastavila je s Devom kao da se ništa nije promijenilo, kao da šušur bra�nih pregovora koji se po�eo kovitlati oko nje tih sljede�ih dana nije postojao. „Najbolje je ne ure�i stvari djeluju�i napre�ac“, rekla je, pružaju�i mi još jednu namirisanu omotnicu da je isporu�im Devu.

„Kako je ona, moja slatka i slana?“ upitao je Dev toga jutra kada sam ga informirala o rendezvousu s Roopom u Ni zamuddinu. Klimnula sam, ne mogavši govoriti, i otr�ala.

Sada sam se šuljala iza njih dok su oni hodali prema na puštenoj grobnici Salima Fazla. Je li to bio cilik Roopina smijeha – je li doista mogla biti toliko hladnokrvna dok se spremala prekinuti s Devom? Ve� je bio travanj i bugenvilija koja se divlje probijala kroz ruševine bila je na�i�kana cvje-tovima. Netko je rekao da je Fazl bio Sufi mistik prije vreme-na Mughala, iako su drugi tvrdili da je on jednostavno bio najomiljeniji ministar. U svakom slu�aju konkurentski sjaj svetišta Hazrata Nizamuddina (po kojem je i taj dio grada


M A N I L S U R I36

dobio ime) ve� je prije mnogo vremena sve hodo�asnike svratio prema sebi, ostavljaju�i Fazlovu grobnicu da trune u tihoj usamljenosti.

Promatrala sam iza grmlja kako Dev vodi Roopu kroz rupu u ži�anoj ogradi prema svetištu i njegovim zidovima obloženim plo�icama. Nisu stali da se poljube ili zagrle na vanjskom dvorištu kao što su to obi�no �inili. Posljednje što sam vidjela prije no što su nestali u izbi bilo je kako Roopa nervozno gleda preko svojega ramena, kao da je zabrinuta jer ih netko promatra.

Nekoliko minuta kasnije istr�ala je van, drže�i rub sari-ja pritsnut o svoja usta, kao da želi svoje osje�aje zadržati unutra. �ekala sam da izađe i Dev, ali nije izašao. Protjecale su minute, ali ulaz u svetište ostao je prazan. Po�ele su me preplavljivati misli o tome što je Roopa mogla u�initi – koli-ko je bila okrutna, u kakvu je stanju ostavila Deva? Kada mi je postalo nepodnošljivo da još dulje �ekam, ušuljala sam se unutra.

U izbi je bilo hladno i mra�no, toliko mra�no da su se crte ži cvije�a na plo�icama �inili poput nijansi sive. Dijelovi zida osi-pali su se na mjestima gdje su prije tko zna koliko desetlje�a strgnuli plo�ice za uspomenu. Samog svetišta nije bilo; veliko cementirano udubljenje u središtu izbe ozna�avalo je mjesto gdje se neko� nalazilo. Kolale su glasine da su ga Britanci isko-pali i odnijeli u jedan od svojih muzeja u Londonu.

Napola sam o�ekivala da �u vidjeti Deva u tome �etvero-kutu, ruku uredno prekriženih na prsima, kao što je sufijski svetac ležao u svojem grobu. Ali Dev nije bio tamo. Pronašla sam ga s one strane malih vrata na udaljenome kraju, u dvo-rištu s druge strane. Ležao je u travi lica okrenuta prema zalasku sunca, ruku ispruženih iznad glave kao da se prote-že nakon drijemeža.


D O B A Š I V E 37

„Dev“, prošaptala sam, ali on se nije pomaknuo. Prišla sam bliže i primijetila da su mu o�i zatvorene. Sunce je zara-njalo iza zida prema kojem je bio okrenut, a svjetlo koje se slijevalo kroz lukove isprugalo je njegovo lice naran�astim i crvenim. Oko njega su u travi blistali komadi�i slomljene boce, poput dragulja koji su okruživali rezbarije u hramu, uklesane u zid. Zraka sunca promašila je njegovo �elo pomi-luju�i mu trepavice, boje�i im vrhove zlatom.

Htjela sam ga dotaknuti, kada je progovorio: „Znao sam da �eš do�i.“ O�i su mi i dalje bile sklopljene. „I ti si došla posljednji put, zar ne? Vidio sam kako se skrivaš iza bugen-vilije.“

Ispružio je ruku i ja sam je prihvatila, omataju�i svoje prste oko njegovih. Kapci su mu zatreperili, ali nije otvorio o�i. Sunce je zašlo iza zida i njegove trepavice više nisu bile zlatne. Zagraktala je vrana, a ja sam �ula trube skutera koji putuju ku�i.

„Ona se ne�e vratiti, zar ne?“ rekao je na posljetku.„Udaje se.“Dev se kratko nasmijao. „Trebao sam to o�ekivati. Nisam

dovoljno bogat za tvoju obitelj. Nisam dovoljno dobar za Sawhneye. Sva ta njezina obe�anja da �emo zajedno pobje�i.“

Kada se u mislima vratim u taj trenutak, katkad izmani-puliram svoje pam�enje da napravi jedan trik. Izmislim pri-zor, s dijalogom, opisuju�i mene kao pasivnu, kao onu koju vodi Dev. No koje god uspomene da prizovem, rije�i koje tada izgovorim nikada se ne mijenjaju. „Roopa nije jedina“, �ula sam se kako kažem. „Postoje drugi, koji snažnije osje-�aju tvoju bol.“

U kutu njegova oka treperi suza, ali izgleda da Dev to ne primje�uje. Je li uop�e svjestan što sam mu priznala? Osje�am bijes prema Roopi zbog vlasti koju ima nad Devom.


M A N I L S U R I38

Željela sam osvetiti godine njezine arogancije, o�aj koji je sigurno razdirao sve prikladnike pred kojima se hvalisala, ne samo njega.

Suza curi s jedne strane Devova nosa, a onda nestaje u njegovoj koži. Primje�ujem njegove usne – razdvojene su upravo toliko da se po�nem pitati kako bi njegova usta ležala na mojima. Odjednom udahnem Šarmilin mlije�ni, dje�ji miris, miris jedine osobe koju sam poljubila, dok smo se igrale „ku�e“. Kakav bi bio Devov dah – zasi�en dimom cigareta, odrastao, muški?

A kada bismo se poljubili, bi li pritisnuo svoja prsa o moja, kao što sam vidjela da rade junakinje u filmovima? Bi li iznenadni tuš natopio naša tijela, tako da nam se odje�a prilijepi za kožu? Zamišljam nas dvoje kako tr�imo po livadi, preko obronaka dok se iza nas valja grmljavina, pod nebom osvijetljenim munjama. Dođemo do jedne napuštene kolibe i Dev otvara vrata udarcem noge. Unutra je gola soba, osim kamina u kojem Dev brzo pali vatru. Svla�i svoju košulju, a ja razmatam svoj sari, koji je od kiše postao proziran. Pronađemo uže i razapinjemo ga preko sobe da stavimo suši-ti svoju odje�u. Stojimo na suprotnim stranama zastora, Dev u hla�ama, ja u bluzi i podsuknji, osje�aju�i vatru na našim tijelima, promatraju�i ples plamenja na licu onoga drugoga. Dvoje glumaca zamrznuta u pokretu, �ekaju�i sljede�i prizor iz scenarija.

Osim što je travanj, pa nema kiše. Ali ipak tr�imo zajed-no, kao da nas doista progoni oluja – kroz dvorište, pokraj zida, kroz vrata kroz koja smo došli. Prsti su nam još uvijek isprepleteni i Dev juri ispred mene, ali nije jasno vodi li on mene ili ja požurujem njega.

Unutra smo nesigurni što da u�inimo, tama nas je u�inila stidljivima. Nema vatre koju bi se moglo upaliti, nema užeta


D O B A Š I V E 39

da ga se razapne, ni odje�e da je se stavi na sušenje. I opet, moje sje�anje se poigrava mnome. Je li Dev onaj koji prilazi bliže ili sam to ja?

Osje�am kako Devov palac prelazi mojom donjom usnom kao da otire mrvicu koju je tek sada primijetio. Obujmljuje moj potiljak dlanovima i navodi moja drhtava usa prema svojima. Njegove usne razdvajaju moje i ja u njegovu dahu osjetim miris ne dima, ve� svježine, poput bosiljka. Njegov jezik klizne unutra i ispituje unutrašnjost mojih usta ispi-tuju�im milovanjem – preplašena, ja se odmaknem. Stojim tamo žele�i da groznica mine iz mojega tijela, zahvalna što tama skriva izraz mojega lica. Ispunjena sam razumijeva-njem, ali i ushitom, pridružuju�i se ligi poljubljenih.

I sada je ovdje �etverokut usje�en u tlu za nas, gdje je sufijski svetac Salim Fazl neko� ležao. Evo me ovdje, leže�i na leđima na tome krevetu, dok tkanina moje bluze dijeli cement od kože. Ruka mi se sklapa oko komadi�a plo�ice koja je odnekuda otrgnuta. Napipam obris utisnuta cvije-ta i trljam je kao hamajliju za sre�u. Oko mene podrhtava tama, a onda nestaje i �arobno otkriva mozaike na zidovima. Gužva plavih latica okružuje prašnike žute od peluda, crve-ne i paperjaste tu�ke, oteklih rubova.

Dev oklijeva pa se naginje nada me. Skinuo je košulju, iako nije bilo kiše. Svjetlost treperi nja njegovim prsima, kao da se u nekome kutu upalila vatra. Osvjetljenje je pre-više slabo da otkrije naag, za koju znam da se tamo krije. Zamišljam kako oživljava, melju�i plave latice koje se bude. Njezino tijelo razmazuje žuti pelud, a ljepljivost stigmi drži joj se za ljuske.

Dev se podiže na lakat jedne ruke, nogu među mojima i bori se da otkop�a remen. Obris njegova tijela iz ovoga kuta izgleda još oskudniji, to su miši�i koji se još razvijaju, kao u


M A N I L S U R I40

nekoga tko još nije sasvim odrastao. S njegove se kože diže blagi miris znoja. Primje�ujem da me poziva senzitivnost iz nekog dijela mojega tijela koji ne znam imenovati. Topla i teku�a svjesnost koja nevidljiva napreduje ispod moje odje�e i oblijeva mi kožu. Osje�am kako mi trbuh postaje vru�, pa moje grudi, vrat i lice.

Dev se izvla�i iz hla�a. Grlo mi steže nalet panike. Moram li i ja nešto svu�i – zahtijeva li pravilo da i ja uzvratim ne�im takvim? Filmovi nikada nisu otišli ovako daleko. Nema pje-sama koje objašnjavaju napredovanje prizora, ni pjeva�a u pozadini koji pružaju nagovještaje. Oko mene po�inje plesati panika, pale�i druga pitanja poput odbjegla plamena. Zašto sam ovdje sama s Devom? Kako sam završila u ovom polo-žaju s njim? Nije li Biji provela cijeli život upozoravaju�i me na to�no ovakve situacije? Što �e misliti Paji, što �e u�initi Biji, što �e svi re�i?

Tada se pojavljuje Roopa. Mislila sam da �e njezino lice biti preplavljeno bijesom, ali ona se podsmjehuje. „Nisi to mog la u�initi, zar ne?“ �inilo se da kaže. „Nisi mogla i�i da -lje, nisi mogla biti smjelija od mene.“

Sve što sam morala u�initi da Roopa nestane bilo je da trepnem. Mahnem rukom kao da tjeram muhu, da prekinem ovu nepomi�nost, da završim ovu igru. No umjesto toga, ja sam je izazvala. Odlu�ila sam pro�i onu to�ku na filmu kada glazba izblijedi u ništavilo. Odlu�ila sam krivotvoriti svoju sudbinu, kako bi to rekao Nehru. Sklapam o�i i navodim Devovu ruku do uzice za povla�enje oko mojega struka.

Dev je taj koji gubi živce. Razvezuje moje salware, a onda se zaustavlja i �udnim pogledom promatra moje lice. Naag je ponovno dopuzala na njegova prsa, tijelo joj je ponovno crta od njegovih dlaka. „Ja jednostavno...“ kaže. „Ne znam što sam...“ Glas mu je tako napet da se rije�i jedva probijaju.


D O B A Š I V E 41

„Žao mi je“, uspije istisnuti. Prebaci se na tlo pokraj mene i stavlja ruku preko lica.

Neko vrijeme samo ležimo tamo. Osje�am grubi cement na traki kože oko svojega struka. Plo�ica mi je skliznula iz prstiju, cvjetovi su se povukli na svoj zid. �ujem kako Dev iza mene navla�i hla�e i okre�em se da ga pogledam. U mozgu mi treperi džep vru�ine.

„Nema ti zbog �ega biti žao“, rekla sam na posljetku i pri nijela njegove prste usnama. „Ništa nismo u�inili – nema razloga za strah.“

Osim što ga je bilo. Ono što ne shva�am jest da nije važ -no što smo stali tamo gdje jesmo. Moja je sudbina bila za -pe�a�ena u trenutku kada je Devovo tijelo pritisnulo moje o grob. Možda su se o�i, koje su nas promatrale, pomiješale s plo�icama mozaika. Možda bih, da sam �ula korake kako se povla�e, navela Deva da se dade u potjeru. Ali sada je dvo-rište ve� bilo prazno, bugenvilije pogažene, traka prazna tla s otiscima stopala. Vrata su bila širom otvorena, vrata željez-ni�ke ku�ice pokraj Devove.

Ovdje je, dakle, sin šefa postaje, rahim, koji se voli pret-varati da je �uvar grobnice Salima Fazla. Proteklih nekoliko dana i on je uhodio Deva. „Ne jedna djevojka, ve� dvije“, bez daha je prebrojavao neovlaštene upada�e na njegov teritorij. „A s drugom se skinuo.“ Izgovara to toliko o�arano, toliko provokativno da se njegova majka okre�e od štednjaka i žuri van da istraži.

U međuvremenu, ja razmišljam da je možda najbolje što je Dev stao tada kada je stao. Zgodan je, to je istina, i znam da mi tijelo još uvijek žudi za njim. Ali osje�am li doista ono što obe�avaju pjesme, jesam li spremna biti zaljubljena u nje ga? Što ako je i moja sudbina da se udam za mornari�kog �as nika u bijelim cipelama i odgovaraju�oj kapi? Stiš�em


M A N I L S U R I42

prstima Devove, gestom za koju se nadam da ne�e odati ništa više od prijateljstva. To se događa nekoliko minuta prije no što supruga šefa postaje dolije�e do nas, dok se mi na grobu držimo za ruke.



DO

BA

ŠIVE

MA

NIL

SU

RI

Nakon svojega spektakularnog prvijenca, Smrt Višnua, Manil Suri vra�a se s o�aravaju�om pri�om o suvremenoj Indiji, bogato upotpunjenoj pri�ama iz hindske mitologije. Doba Šive

istovremeno je snažna pri�a o zemlji u previranjima i izvrstan portret materinske ljubavi.

„Doba Šive je upe�atljiv roman, dokaz da je Manil Suri vrhunski pripovjeda�, koji događaje opisuje osje�ajno i inteligentno. Poput

Ane Karenjine, Doba Šive je intimni i epski roman, ravnoteža senzualne ljepote i instiktivne, organske stvarnosti. Suri otkriva

istine o ljudskoj prirodi: naše strasti proizašle iz životnih okolnosti, opsesije koje nas zarobljavaju i mnoge na�ine na koje se bunimo i samoizražavamo. No, iznad svega, ovo je veli�anstvena pri�a o

ljubavi i njenim neo�ekivanim posljedicama.“

Amy Tan

„U romanu Doba Šive pri�a o rođenju Indije kao nove nacije te�e usporedo sa složenim psihološkim putovanjem žene u kojem se sukobljava tradicija i suvremenost. Izmjenjuju�i sentimentalnost

i jasno sagledavanje okolnosti, Suri otkriva svoju veliku humanost i osje�aj nježnosti prema ženama koje kr�e svoj put u svijetu

muškaraca. Privu�ena tim neobi�no zanimljivim na�inom pripovijedanja, pro�itala sam tu izvrsnu knjigu u jednome dahu.“

Kiran Desai, autorica knjige Naslijeđe gubitka, dobitnica nagrade Man Booker Prize

FOTOGRAFIJA NA NASLOVNICI © Getty Images • OPREMA KORICA PREMA IZVORNOM DIZAJNU David Mann

D o b a Š i v e

M a n i l S u r iCIJENA: 149,00 kn

www.naklada-ljevak.hr

ISBN 978-953-303-078-4

9 7 8 9 5 3 3 0 3 0 7 8 4

“Veli�anstvena pri�a o ljubavi i njenim neo�ekivanim posljedicama.”Amy Tan

Doba Sive MU amen.indd 1Doba Sive MU amen.indd 1 6/3/09 11:45:10 AM6/3/09 11:45:10 AM

DDoba S ive amen.indd 6oba S ive amen.indd 6 66/1/09 11:18 ...ljevak.hr/flipbook/doba-sive/FLIP.pdf · između mesnatih nabora tvojih bedara. Sve sam to ja stvori-la. Sve je to poteklo

Documents