David Torkington-Trilogija Pustinjak Prorok Mistik

8/8/2019 David Torkington-Trilogija Pustinjak Prorok Mistik

1/148

1

David Torkington

PUSTINJAK

Perast, 2002.


2/148

2

Biblioteka: "Gospa od krpjela"Published under licence from Mercier Press, Cork, Irska

Naslov izvornika: David TorkingtonTHE HERMIT A personal discoverv of praverPrevela: Dubravka RaffaelliLektura: Ljerka JovanovGrafika priprava: Zdravko TiljarIzdava: "Gospa od krpjela"

Za izdavaa: don Sreko MajiNaklada: 1.000 primjerakaTisak: "CICERO" CetinjeSkenirao i kompjutorski obradio: Goran estak

Nekoliko rijei o knjizi i prijevodu. Nastanak hrvatskog prijevoda

Susreti nisu nikada sluajni, pa ni susreti s knjigom. A susret s ovom knjigom i do njenog izdavanja u

hrvatskom prijevodu je, bar se meni tako ini, djelo Providnosti.Knjigu je prije pet godina dobio na poklon u Australiji jedan mladi franjevaki bogoslov kad je polazio nastudije u Zagreb. Na knjizi je napisana posveta: "Joeu, koji e uvijek ostati u naim molitvama." .Ali mladi je bogoslov bio prezaposlen sa svojim studijima, pa je knjiga, neproitana, leala mjesecima negdjena njegovoj polici. Uzela ju je otamo neka mlada djevojka, ali hi ona nije imala vremena za nju pa je opet, sadakod nje, leala neproitana. Onda ju je odnio jedan zaposleni mladi ovjek u Italiju. I tamo je ostalazaboravljena na polici.Dogodilo se da sam nekako u to vrijeme pola u mirovinu i poput veine ljudi koji su uivali u svom zvanju,

pomalo sam se pribojavala odlaska u mirovinu. Umirovljeni sam sveuilini profesor. Na Tekstilnotehnolokom fakultetu Sveuilita u Zagrebu drala sam katedru iz polimernih znanosti i strukture vlakana, pasam na tom podru ju i doktorirala. lan sam Franjevakog svjetovnog reda, a iskustvo vjere i odreenoteoloko obrazovanje stekla sam u molitvenoj zajednici MIR koju vodi prof. T. Ivani.Sluajno sam naila na tu knjigu u Italiji. Stajala je na polici, zaboravljena i pomalo pranjava. Poela sam jeitati. Kao da je ekala na mene da je uzmem u ruke i da imam vremena za nju. Njezin me je sadraj zaokupio.Vratila sam se s njom u Zagreb i druila se s njom.Zatim sam poela prevoditi neke odlomke za vlastitu upotrebu. Nisam se dotad bavila prevoenjem, osim tosam prevodila neke strune lanke s engleskog i na engleski jezik.Kad bi me prijatelji zapitali "Zar ti tako dobro zna engleski da se moe upustiti u prevoenje knjige?"odgovarala bih: "Ja je ne prevodim ovdje", i rukom bih dodirnula elo, "nego ovdje", i ruku bih stavila na srce.Tako sam doivljavala taj posao. Poneko bi me zatraio da mu dam dijelove prijevoda, i tako sam malo pomalo prevela jednu cijelu knjigu. Zatim je dola na red druga, pa trea.Dovrivi prijevod, poeljela sam da ga i drugi proitaju. Moda e im pruiti isto tako mnogo kao stoje meni

pruila. Prevodei tu knjigu otkrila sam mnogo toga o molitvi, zapravo, nauila sam moliti. Nema u toj knjizinita novo, samo je nain izlaganja tako jednostavan i istovremeno tako poticajan da sam njene poruke

jednostavno - ula.Zamolila sam gospou Ljerku Jovanov, profesoricu koja se bavi lektoriranjem i prevoenjem, da je pogleda iako bude imala vremena, da je lektorira. Rado se odazvala. Njeni su mi komentari, poruke ohrabrenja kao i

brojni savjeti mnogo pomogli da ova knjiga izie u ovakvoj obradi.Svoj sam doivljaj knjige ispriala akademskom slikaru gospodinu Zdravku Tiljaru koji me je paljivo sluaoi uo. Napravio je dizajn za korice. Da sam umjetnik poput njega, ne bi ih drugaije napravila.I gospoi Jovanov i gospodinu Tiljaru velika hvala!

Neto o knjizi i kako sam je ja doivjela


3/148

3

To je trilogija o molitvi.Prva knjiga nosi naslov: "Pustinjak, osobno otkrie molitve", druga je "Prorok, unutarnji smisao molitve" itrea je "Mistik, od karizmatske do mistine molitve."Kad bi me prijatelji zapitali kakova je to knjiga to je prevodim, odgovarala bih: "To je triler, ... duhovnitriler", a ponekad bih dodala: "to je Odiseja o duhovnom putu."Autor knjiga je David Torkington, katoliki novinar, pisac i propovjednik na engleskom jezinom podruju.Kolumnist je The Catholic Heralda, The Universe in the Countrv a pie za mnoge novine i asopise u Velikoj

Britaniji, USA i Kanadi. Mnogo putuje po svijetu i dri seminare i predavanja pa je izmeu ostalog u 2000.god. odrao i seminar "Neprestana molitva" na Konferenciji za mlade u Meugorju. Specijalist je za kranskuduhovnost, posebno franjevaku i karmeliansku. Vie podataka o njemu se moe nai na web stranici:freespace.virgin.net/davidtorkington/.Ova briljantna trilogija Davida Torkingtona o molitvi oito je nastala kao posljedica vlastitog, dugotrajnogiskustva u molitvi. (Prva je knjiga ugledala svjetlo dana 1977 god., druga 1987.god. a trea 1995. god.).U Torkingtonovim knjigama molitva nije teoretski pojam koji razumiju i uspjeno rabe samo redovnici isveenici, nego postaje neto namijenjeno obinom ovjeku. Torkingtonov iv nain pripovijedanja iumjenost voenja prie daje ovoj knjizi posebnu dra. Ozbiljna teoloka razmatranja o molitvi ispriana su

jednostavno i jasno, a umotana su u zanimljivu priu koja se zbiva u drugoj polovici 20. stoljea.Knjiga obiluje brojnim zanimljivim iskustvima. Pisana je kao dijalog izmeu jednog katolikog sveenika, koji

se nakon dvadeset godina sveenike slube, naao pred duhovnim bankrotom, kako je to sam rekao, ietrdesetogodinjeg laika koji je za svoj ivot odabrao pustinjski ivot na malom naputenom otoku uVanjskim Hebridima. Posebno je dojmljivo opisan duhovni rast laika, koji je u svojem traenju mnogo putovaoi susretao zanimljive duhovne uitelje u Francuskoj, Italiji (Padre Pio), Grkoj (Atos) i Rusiji (crkva ukatakombama). Obiluje izvanrednim opisima surovog ambijenta Vanjskih Hebrida.elim da vam molitva nakon to je proitate postane Molitva i da poput sv. Pavla, na kraju, moete rei:"Plemenitu sam bitku izvojevao, trku dovrio, vjeru sauvao." (2 Tim 4,7)dr. Dubravka Raffaelli

Prvo poglavlje


4/148

4

SHEILA

Konano je stigao taj etvrtak, 5. rujna. Sjedio sam u skuenoj ekaonici aerodroma u Glasgowu ekajuistjuardesu da nas povede do aviona i promatrao njegov mali, sjajni odbljesak na rijetkim sunanim zrakama."Hoete li, molim vas, zauzeti svoja mjesta?" zauo sam glas stjuardese. Nisam je vidio dolaziti, najednom sestvorila u sredini sobe pojavivi se poput duha iz boce.Poelio sam zgrabiti svoju torbu i potrati poput luaka ne bih li uhvatio dobro mjesto. No ne prilii mi takva

urba, ne bi bilo dobro napraviti bilo kakav ispad. Premda nisam imao svoj sveeniki ovratnik, poznavao samte otoane, i ne bih se udio da su tono znali tko sam, kamo idem i zato. Vjerojatno u, barem polovicu njih,sutra ujutro sresti na misi. Ne, ne smijem napraviti budalu od sebe.Ako se dobro sjeam, avion moe primiti samo desetak putnika ili najvie dvanaest, a nas je bilo otprilike takonekako. Posjedali smo na mjesta sa svake strane prolaza.Pilot koji je iao iza nas, u prolazu nam se svakom pojedinano ugodno smjekao i dobacio neto o prekrasnomvremenu koje emo imati i otiao u pilotsku kabinu. Ostavio je otvorena vrata pa smo mogli promatrati kako

paljivo provjerava kontrolnu plou. Avion se uz zvidanje poeo obraunavati sa smetnjama u motoru i kaoda je traio da iskaemo malo vie potovanja njegovim ozbiljnim poetnim naporima. Zatim je pilot ubaciomotor u brzinu i avion je poeo lagano kliziti po pisti. Iznenada je iz mikrofona do nas dopro glas koji je,nakon domaeg ugoaja, zvuao pomalo vano.

"Govori vam va kapetan", rekao je, a glas mu je imao slubeni ton, "uskoro naputamo Renfrew aerodrom iletjet emo ravno za Barru na visini od oko 3000 metara. Vidljivost je dobra, a upravo sam primio obavijest danas u Barri oekuje gotovo savreno vrijeme. Molim vas ugasite svoje cigarete i zaveite sigurnosne pojaseve.Uskoro uzlijeemo."Avion je zagrmio. Kapetan je ponovo gledao u kontrolnu plou, otpustio je konice i avion je poeo ubrzavatisvoju vonju po pisti. Pokraj nas svjetla su promicala pokazujui da je sve isto, a mi smo se kretali sve bre.Mali je avion grmio. Bio je napregnut do krajnjih granica, pokuavao je uiniti vie nego to moe, ali nije nasmogao prevariti. Odavala ga je nesnosna buka. Bilo je oito da su mu ve prole srednje godine i da ulazi ustarost. Zato je, zaboga, tako star?Tada se iznenada sve izmijenilo. Bili smo u zraku, sve je iznenada postalo mirno i tiho dok smo blago klizili

prema nebu. Ispod nas se uurio Glasgow, koji je postepeno nestajao u daljini, a kapetan je ponosno usmjeriosvoj avion prema otocima.Moje su se misli vratile unatrag na dogaaje koji su me doveli do ovog putovanja prema Vanjskim Hebridima.Sve je poelo u sijenju ove godine. Iznenada sam postao svjestan smjera kojim se uputio moj ivot. Da budemiskren, poeo sam shvaati da zapravo uope i nemam smjera.Prilino je teko jednom sveeniku prihvatiti da je doao na rub i da se nalazi pred duhovnim rasulom, nonaalost to je bila moja istina. Korijen problema leao je u injenici da sam jednostavno prestao ozbiljnomoliti, izgubio sam naviku moljenja.Sluajno sam primijetio jedan oglas koji je pozivao vjernike na vikend teaj o molitvi koji e se odrati umjesnom domu za duhovnu obnovu. Odluio sam otii. Ve u subotu naveer znao sam da je to promaaj, unajmanju ruku za mene. Poslije veere s osjeajem depresije sam otiao u sobu za odmor. Tamo je bila samo

jedna osoba. Mirna, skromna, mlada ena koju sam bio ranije zapazio ali nikada nisam s njom razgovarao.Rekla je da se zove Sheila Watson. Bio sam pomalo zaprepaten kad je u razgovoru rekla da, premda nijedobila nita vrijedno na tim predavanjima, vikend je za nju bio jedan izvanredni predah. Objasnila mi je da jeona obina domaica, majka estero djece. Imala je sreu da je njezina majka mogla produiti svoj boravak iostati jo nekoliko dana s njenom obitelji, pa je ona mogla doi ovamo. Njena obitelj prihvaa injenicu da semama mora povremeno osloboditi obaveza.

Njezina reakcija na teaj bila je istovjetna mojoj, samo to je ona, na moje iznenaenje, bila u stanju mnogo bolje od mene pretoiti u rijei promaaje teaja. U stvari imao sam utisak da ona jako dobro zna o emugovori kad smo poeli razgovarati o molitvi.Iz nje je jednostavno zraio neki duboki osjeaj suosjeanja. inilo mi se da ona jednostavno upija svaku mojurije kad sam poeo govoriti. Sluala je s panjom koju ranije nisam ni kod koga osjetio. inilo mi se kao da jemoji problemi zaista zanimaju i da je brinu. Ne, u njoj nije bilo onoga 'ako mogu', ona je jednostavno inila.

Nije glumila ulogu suosjeajnog sluaoca, ona se nije prikazivala da je puna kranske ljubavi. Bio je to

istinski susret koji, mislim, nikada do tada nisam imao. Nije to bilo zato to je neto rekla, nego zato to je onato bila.

Ne sjeam se kako je poelo. Znam samo, da je njezina izuzetna panja i briga dotakla neto duboko u meni.Poeo sam joj iskreno priati sve o sebi. Pomno i s panjom je sluala sve to sam govorio. Bilo mi je kao da


5/148

5

sam obavio svoju ivotnu ispovijed i to s dobrom mjerom ispitivanja savjesti. Nikada nikome ranije nisam takomnogo rekao o sebi, kao to sam njoj rekao.Pretpostavio sam da e mi to biti vie neko olakanje nego to sam imao potrebu da ona to podijeli sa mnom.Priala mi je o sebi, svom braku, o svom suprugu, o svojoj djeci i o tome kako je shvatila da ak i u dobrom

braku, ivot bez molitve nema smisla. To je njoj bila jedina stvar za koju je mislila da je smisao svega. Nisamse mogao nauditi kad je poela priati kako je poela i kada je prvi put osjetila koliko joj je molitva vana,koje je knjige itala i tko joj je pomogao. Priznala mi je da joj je najveu pomo, koju je ikada primila, pruionjezin duhovni voditelj, ovjek izuzetne unutarnje dubine i duhovnosti, koji je sasvim sigurno, kako ona misli,

ivui svetac. uti nekoga njenog duhovnog iskustva kako o nekom drugom govori da posjeduje sve vrlinesveca, zaista me je zainteresiralo. Umirao sam od elje da je zapitam tko je on. Ona je, prije nego sam zapitao,osjetila moju elju i rekla:"Mislim da bi vam on mogao biti od velike pomoi.""Siguran sam da bi", odgovorio sam, "ali vjerujem da je to gotovo nemogue. Naime ja ivim u kotskoj a vi uLondonu. Ne znam kako bih ga mogao redovno posjeivati. Za vas je to lako, vi ga moete redovno

posjeivati, ali ja, jedva da mogu doi do Londona". "O, ali ja ga ne viam redovno", odgovorila je, "u stvari jaga nikada nisam ni vidjela." U jednom stranom trenutku sam pomislio da razgovaram s vjerskim luakom kojie mi sada rei kako je arkaneo Gabrijel, ili neki drugi svetac njezin duhovni voditelj, no ona je brzo dodala:"Moja jedina veza s njim je, znate, preko pote. Da budem sasvim iskrena prema vama", nastavila je, "sve vamto zapravo ne bih smjela govoriti. U stvari, da mi veeras niste poklonili toliko povjerenje ne bih vam, sigurno,

priala o njemu. Vidite, moj duhovni voditelj", na trenutak je zastala traei pravu rije, "nemojte se smijati, ustvari on je pustinjak. Njemu me je predstavila jedna klarisa, koja esto, na na poziv, svraa k nama u kuu.Razlog zbog kojeg sam suzdrana da vam priam o njemu je taj, to on izriito zahtijeva u svojim pismima odsvoje duhovne djece da ga nikome ne preporuujemo, jer zaista, barem za sada, nema vremena ni za kogadodatnog. Meutim vi ste bili tako iskreni i obeavam vam da u mu pisati o vama i moliti ga da vam

pomogne". Zahvalio sam joj i rekao da u joj ostaviti svoju adresu tako da mi moe javiti im neto uje odnjega."Usput, gdje on ivi?" zapitao sam. "Pa", odgovorila je, "ovo e vam zvuati preromantino a da bi biloistinito. On u stvari ivi na nekom otoku, negdje na zapadnoj obali kotske.""Stvarno", rekao sam, "to je zanimljivo. Ja esto provodim praznike u tim krajevima. Gdje je tono taj otok?""Pa to je u Vanjskim Hebridima", odgovorila je, "to je jedan mali otok, tako malen da ga ne moete nai nakarti. Nalazi se sjeveroistono od Barre." "To je......gdje....?" naglo sam joj upao u rije.Mozgom mi je proletjela jedna slika. Bila je to slika jedne rujanske veeri pred pet ili est godina na otokuBarra. I prije negoli je nastavila, ja sam znao da sam ga sreo, tonije da sam vidio tog njenog pustinjaka. "ivina jednom udaljenom naputenom otoku sjeveroistono od Barre u Vanjskim Hebridima", ponovila je

polagano, zastajkujui jer je na meni vidjela uinak koji su u meni izazvale njene rijei.Nisam vie mogao izdrati. "Ja sam ga sreo", uzbueno sam uzviknuo."Ma niste mogli", odgovorila je, "on veoma rijetko s nekim razgovara.""Ono to sam htio rei", rekao sam ispravljajui se, "vidio sam ga pred pet godina. Sasvim sam siguran da je to

bio on!" Ona me je sumnjiavo gledala kao da sam napravio neku glupu primjedbu. No ja sam instinktivnoosjeao da sam u pravu, kao to se i pokazalo. Vie je nisam nita pitao. Znao sam da sam u pravu i elio sam inju u to uvjeriti, pa sam nastavio brzo govoriti dok je u meni raslo uzbuenje.Objasnio sam joj da sam prvi put doao na Vanjske Hebride prije devet godina. Oduvijek sam elio otii tamo,

jo kao djeak. Ti su me daleki otoci oduevili ne iz romantinih razloga zbog kojih veina ljudi dolazi na njih,

nego sam elio otii tamo zbog djeake strasti koja su ostala sa mnom sve do dananjih dana. Ja sam, naime,jo kao djeak zavolio ptice, i poput mnogih mladih ornitologa, najvie su me oduevljavale ptice grabljivice.Meu njima, svakako, najvie mjesto zauzimao je zlatni orao, najvea i najokrutnija ptica grabljivica. Znaosam da nekoliko parova tih ptica ima svoja gnijezda na Hebridima.Jednoga nas je dana posjetio na upnik koji se upravo bio vratio s praznika provedenih na VanjskimHebridima. Iznenadilo ga je mnotvo pitanja kojim sam ga obasuo."uj", rekao je, "ako si tako zainteresiran za te otoke, zato ne ode tamo sam. To je samo jedan sat avionomod Glasgowa?" To je bilo presudno pa sam donio odluku.Stupio sam u kontakt s jednom zajednicom redovnica koje vode malu bolnicu u junom Uistu, najveem otokuVanjskih Hebrida. Zamolio sam ih da mi pronau neki smjetaj za tjedan dana u vrijeme mojih praznika.Poslale su mi adresu gospoe i gospodina MacPherson u Dalibourghu.

Sljedeih pet godina provodio sam svoje praznike kod njih ili kod njihovih znanaca.Bilo je to posljednje veeri mog boravka tamo, pred pet godina, kad sam po svom uvjerenju vidio pustinjaka.Tog puta sam praznike provodio sa svojim prijateljem Adrianom kojemu sam esto obeavao da u ga povestisa sobom i pokazati mu te divne otoke.


6/148

6

Odsjeli smo na Barri kod gospoe MacClean u Ard Veenishu u North Bayu. Poslije veere smo odluili malo proetati. elio sam jo jednom otii do Bruernisha da pokuam svojim dalekozorom, posljednji put prijeodlaska, pogledati Hellisay.Moj interes za Hellisay nije bio samo estetski. Znao sam da na tom otoku zlatni orao ima gnijezdo i elio sam

jo jedanput pokuati sreu ne bih li ga vidio ili ugledao bar neki njegov trag.Prolih sam ga godina nekoliko puta vidio na Uistu, ali ovog puta nisam imao sree i zato sam elio pokuati

jo jednom. Adrian je sa sobom ponio radio da moemo sluati koncert. Bio je petak naveer i sluali smoLondonski simfonijski orkestar. Sjedili smo na obronku iznad Bruernisha u tiini, promatrali prekrasnu scenu

koja se pruala pred nama i sluali Beethovenovu Devetu simfoniju. Mislim da smo obojica bili svladaniosjeajima, preplavljeni savrenom ljepotom tog iskustva.Adrian je promatrao male otoie koji su okruivali Hellisay i najednom me gurnuo, pokazujui mi pravac koji

je elio da pretraim svojim dalekozorom.Na trenutak sam pomislio da je primijetio zlatnog orla, ali ne, on mi je elio skrenuti panju na jedan maliotoi nedaleko od Hellisaya kojemu ja, dotada, nisam obraao panju. Premda je otoi bio dosta daleko, mojsnani dalekozor uhvatio je sliku ovjeka koji je tamo etao, ili bolje rei hramao uz obalu."Dragi Boe!" uskliknuo sam, "tko god da je to, to tamo radi za ime Boje?"Uvijek sam vjerovao da su ti otoci potpuno nenastanjeni. Moda po njima seta samo nekoliko ovaca koje sunjihovi vlasnici, koji sad ive na glavnom otoku, ostavili da tamo pasu."To je sigurno ovjek", sloio se Adrian, "i mislim da je epav." "Dri tap", rekao sam. "Evo pogledaj sam",

nastavio sam, pruajui mu dalekozor. "Da u pravu si, nosi tap", odgovorio mi je Adrian. "Misli li da je unevolji?" zapitao sam. "Meni ne daje takav dojam", odgovorio je Adrian. Upravo tada ovjek je nestao iza nekegraevine. Vie ga nismo vidjeli. Kad smo se vratili k naim stanodavcima, zapitao sam gospou MacCleanzna li tko je bio taj ovjek."O, da", odgovorila je, "on je neka vrsta udaka, usamljenik koji ivi tamo na tom otoku ve gotovo dvadesetgodina, premda mislim da nije ba star. Mnogo sam ga puta vidjela na misi u nedjelju. Nije lud ni tako neto,no ne moete mi rei ni da je normalan, kad tako ivi sve te silne godine.""Je li on domai ovjek?" zapitao sam. "O, ne", odgovorila je, "nije on jedan od nas, on je stranac ili takoneto." Poznavajui gospou MacClean to je moglo znaiti da je doao s glavnog otoka ili iz Mongolije, za nju

je to sasvim svejedno, i zato je nisam dalje ispitivao. "Od ega tamo ivi?" zapitao sam."Ja zapravo ne znam", odgovorila je, "mislim da je neto kao pastir na tim vanjskim otocima. U svakomsluaju to mu moe biti posao samo za pola radnog vremena. Moda je to njemu dosta da preivi, ali ja nemislim da je to dovoljno." "Jednu stvar ipak znam", nastavila je, "rekli su mi da prima uasno mnogo pote i da

je jednako tako mnogo alje u razne krajeve. Znam takoer da od vremena do vremena prima i neke pakete,vjerojatno pune knjiga, premda ne znam kamo ih stavlja. ivi naime u jednoj vrlo maloj kolibi koju je samsagradio na nain kako su se tu nekad gradile kue, 'hebridske crne kolibe'. Nisam je sama vidjela jer se nalazis istone strane otoka, s one strane koja se ne moe vidjeti s glavnog otoka, no tako se govori. Ako elite viesaznati o njemu pitajte u potanskom uredu, oni znaju mnogo vie nego ja."Volio bih bio to uiniti, ali bilo je kasno, a sljedee jutro u 11.30 imali smo avion za povratak. Kasnije sam

potpuno zaboravio tog ovjeka kojeg smo vidjeli na tom divljem hebridskom otoiu i nisam ga se sjetio svedo te veeri kad sam razgovarao sa Sheilom u sobi za odmor. Kad sam zavrio svoju priu, vidio sam da samSheilu uvjerio i da je oarana mojom priom. "Kako je to udno", rekla je, "kakva sluajnost!" "Stvarno zvuinevjerojatno", odgovorio sam, "jeste li ga vi ikada posjetili na njegovu otoku?""Ne," odgovorila je, "premda bih to jako voljela. Da je po mome, ja bih ve odavno, pred mnogo godinaodletjela na Barru, ali postoji jedno nepisano pravilo izmeu Petera i svih njegovih dopisnih uenika, a to je danitko nikada nee otii da ga posjeti. Kako ja to razumijem, to ukljuuje ak i dolazak u njegovu blizinu. Nitkonikada nee ugroziti njegovu osamljenost koju si je sam izabrao. Koliko je meni poznato svi potuju tu njegovuelju.""Ali, draga", uzviknuo sam, "ja se nadam da postajui njegov uenik to ne znai da vie neu moi posjetitiBarru. Imao sam u planu otii tamo sljedee ljeto.""E, to ete ga morati sami pitati, ako, i kada mu budete pisali", odgovorila je, "no sigurna sam da ga ta idejanee ba odueviti."Avion se Iznenada lagano nagnuo na stranu i istovremeno se zauo glas kapetana:"Upravo prolazimo preko Obana", rekao je, "ako pogledate kroz prozore na desnoj strani aviona vidjeti ete

Loch Linnhe, a tamo jo dalje na dnu zaljeva moete vidjeti utvrdu Fort William.........Ako pogledate ravno nadesno moete vidjeti Ben Nevis s vijencem oblaka oko njegova trbuha. Planine koje vidite preko cijeloghorizonta su Grampiani........... Naa trenutna visina je 4000 metara i upravo prelijeemo otok Muli." Sjediosam s desne strane aviona i prizor koji sam promatrao bio je vie nego velianstven. Letio sam ve nekoliko


7/148

7

puta ovuda i uvijek je sve bilo zavijeno prljavo sivim oblacima. Ovo je bilo prvi put da sam mogao promatratitaj prekrasan krajolik. "Ako pogledate dolje lijevo", ponovno se uo kapetanov glas, "moete jasno vidjeti otokIonu, tamo daleko sasvim ispred jugozapadne obale Mulla."Vie nisam mario to e putnici misliti o meni. Nisam elio propustiti taj pogled, jer mi se moda vie nikada uivotu nee pruiti takva prilika. Digao sam se sa sjedita smjekajui se blago i uputio se, prolazei sredinomprolaza izmeu putnika, na drugu stranu prolaza. Ne bih mogao rei da je pilot bio oduevljen mojim neodgojenim upadom u njegov 'zrani prostor', ali jajednostavno vie nisam mario. elio sam vidjeti otok Ionu. Ve sam uo malu skupinu ljudi kako sutra ispred

crkve to prepriava, a moj neeljeni suputnik poeo me napadati ispustivi jedno traljavo nakaljavanje ravno umoje lice. Znao sam da je to sve nestvarno, ali imao sam dojam da me napada cijela vojska bakterija i virusa.

Ne elei se direktno suprotstaviti, povukao sam se lagano praen podrugljivim podsmjesima na svoje sjedite.Kasnije sam ga uo kako razgovara visokim, uzbuenim glasom s ovjekom koji je nosio neku vrstumornarike uniforme a vjerojatno je bio iz neke vrste obalne strae.Misli su mi se ponovno vratile na Petera i pismo koje sam od njega primio. Sheila mu je pisala kako je obeala,a meni je dala njegovu adresu: Peter Calvay, P.O. Box 3, North Bay, Barra. Po njenom miljenju prezimeCalvav mu nije bilo pravo, nego neka vrsta nadimka koji upotrebljava u privatne svrhe.Kad sam primio Sheilino pismo, neto mi je postalo jasno. Zapravo je to bilo u mojoj glavi jo od vremena kadmi je Sheila priala o Peteru. Ja jednostavno nisam elio ui u neko beskrajno dopisivanje s bezlinimduhovnim voom, pa ma kako mi bio potreban. Kao prvo, mrzio sam pisati pisma bilo koje vrste, a najmanje

dugake osobne ispovijesti o vlastitom duhovnom ivotu. Znao sam to od poetka, ali joj nisam nita rekao uto vrijeme. Ve mi je tada bilo jasno to elim. elio sam otii na Barru i susresti se s njim licem u lice. Znaosam da bi to bila jedina stvar koja bi me zadovoljila. Takoer sam instinktivno znao da je on izvorna, istinskalinost. Gospoa MacClean nije bila u pravu. Nije on udak. Sigurno ne, jer ga osoba Sheilinih duhovnihkvaliteta ne bi mogla preporuiti s takvom sigurnou.Zato sam odluio smjesta pisati Peteru i naglasiti mu kako svatko tko danas poinje ozbiljno moliti ima sveveu potrebu za dubljim molitvenim ivotom. Objasnio sam mu kako se osjeam izgubljeno i premda me drugi

pozivaju sve vie i vie da im pomognem, tuna je injenica da ja jedva mogu sam sebi pomoi. Rekao sam muda potpuno razumijem neugodnost u koju ga dovodim, i naravno shvaam da je to neprikladno jer bi mu ivot

bio nemogu kad bi svatko tko to zaeli zahtijevao da stupi s njim u osobni kontakt. Meutim, mislio sam dasam ja u posebnom poloaju, jer ja sam jedan neuspjean sveenik kojemu se drugi obraaju za vodstvo, akako ih ja mogu izvesti na pravi put, kad sam nemam prave pomoi. Rekao sam jo mnogo toga to god mi je

palo na pamet i ega se vie ne mogu sjetiti. Sjeam se samo da sam se osjeao pomalo kao varalice kad samubacivao pismo na potu, jer sam prenaglaavao altruistike motive u svojoj molbi, a bio sam svjestan da sumoji motivi veoma sebini.Morao sam ekati skoro est tjedana na odgovor. Stigao je 21. svibnja za vrijeme mog poslijepodnevnogodmora. Pokupio sam pismo sa stolia u blagovaonici gdje je bilo ostavljeno za mene. Potanski ig je bio vrlo

jasan: 'Barra, Hebridi'. Shvatio sam smjesta da je konano stigao odgovor. Neprirodnom brzinom sam gazgrabio, poao u svoju sobu, zatvorio za sobom vrata i poput uzbuenog tajanstvenog kolarca sjeo na krevetda ga bez ometanja proitam.

P.O. Box 3. North Bay,Barra, Hebridi

16. svibnja.

Dragi oe Robertson,

Zahvaljujem vam na vaem pismu. 'Posljednjih nekoliko tjedana nisam bio dobro pa nisam bio u stanjupokupiti moju potu kao obino. Kad sam to konano uspio trebalo mije dosta vremena daje sredim. Moj jeraspored bio potpuno naruen i trebalo mi je izvjesno vrijeme da se ponovno organiziram!Moram priznati da sam bio zateen tolikim povjerenjem koje ste mi izrazili u pismu. Nadam se da vam Sheila

nije ostavila pogrenu sliku o meni.Da budem potpuno iskrenja sam samo jedan obian ovjeka laik koji je svoje znanje o duhovnom ivotu stekaoiz druge ruke, i smatram da ja nemam to ponuditi jednom sveenicu poput vas. Ipaku pokuati odgovoritivam na jednu ili dvije toke koje ste naveli u svom pismu a odnose se na molitvu.


8/148

8

Moram vam rei kako smatram da bi bio potpuni gubitak vremena i novaca da poduzmete sav taj daleki Put dase susretnete sa mnom. Zato u pokuati odgovoriti na vae dugako pismo detaljnije kroz sljedeih nekolikodana, jer trenutno imam mnogo obaveza, a potrebno mije vie vremena da razmislim o stvarima o kojima ste usvom pismu govorili.Jo jednom, ispriavam se zbog kanjenja.

Sve najbolje, Peter.

Preletio sam pogledom cijelo pismo traei samo dvije rijei 'da' ili 'ne' na moj predloeni dolazak na Barru.

im sam otkrio da je odgovor 'ne' odloio sam pismo. Bio sam duboko razoaran. Ve sam bio sve pripremioza odlazak kako bih se sreo s Peterom. Drugi put sam itao pismo mnogo paljivije. Nije u njemu bilo nita to

bi umanjilo moja oekivanja, dapae, ono ih je povealo. Na neki nain su stil pisma kao i njegov tonpotvrivali moju nadu.U stvari to je bilo vrlo uobiajeno pismo. U njemu nije bilo nikakvih vjerskih oznaka, nikakvih pobonihizjava, pa ak niti uobiajenih vjerskih fraza na kraju. Samo jednostavna uobiajena fraza: "Sve najbolje."udno, ali to me je vie privuklo nego to me je odbilo. Bilo je u njemu neke iskrenosti. Bilo je to skromno

pismo bez lanog iskazivanja potovanja. Da, svidio mi se njegov ton. Mislim da sam ga ve i kanonizirao usvojim mislima, ne zato to ga je takvim Sheila prikazala, niti zbog tona pisma, nego jednostavno zato to samoajniki traio gurua ili nekoga tko e mi pomoi prije nego to napustim bitku za svoje duhovno

preivljavanje.

U pismu je bila jedna zraka nade, pa sam odmah skoio na nju. Napisao je da bi to bio gubitak vremena i novcada doem samo zato da ga sretnem. No to ako ja tamo dolazim iz drugih razloga? to bi bilo da sam ja umeuvremenu ve rezervirao sve za svoje praznike, prije negoli je stiglo njegovo pismo, ak i prije nego to mi

je Sheila priala o njemu? Znao sam da e to biti la, ali sam bio spreman uiniti sve samo da ga sretnem. Noto ako je on pronicljiv? to ako je sposoban itati tue misli, tad e znati da sam laac. Nisam si mogao

pomoi, nego se samo nasmijati svojoj jednostavnosti. Ja sam, naime, jo uvijek imao neku jednostavnupredodbu da e, ako ikada sretnem nekog sveca, on izvana biti sasvim obian stvor, ali kad nikoga nema krajnjega on se preobrazi, ima svoje ekstaze i bilokacije. Nisam si mogao pomoi ni otkloniti tu izofrenu sliku oistinskoj svetosti.Za svaki sam sluaj skovao plan koji je, dodue, ukljuivao i jednu la. Odluio sam smjesta neto poduzeti.Ve sam bio dogovorio da u otii na svoj godinji odmor prva tri tjedna u rujnu. Smjesta sam nazvaoavionsku kompaniju i rezervirao si kartu za let za Barru, za etvrtak 5. rujna i povratak za Glasgow sljedeegetvrtka. Promislio sam da ostale detalje o mom boravku tamo mogu dogovoriti kasnije. Zatim sam sjeo inapisao pismo Peteru.Zahvalio sam mu za njegovo pismo i rekao kako mi je ao to sam uo da je bio bolestan. Objasnio sam mu dasam ja ve ranije bio dogovorio da u dio svog godinjeg odmora provesti na Barri, ak jo prije negoli mi jeSheila i priala o njemu. Dogovorio sam da u stanovati kod gospoe MacClean u Ard Veenishu. Zatim sammu jo napisao, ovog puta istinito, da je to moja esta posjeta Barri, i da sam ga prilikom svoje posljednje

posjete sluajno primijetio na otoku dok sam svojim dalekozorom pretraivao okolicu ne bih li ugledao zlatnogorla na Bruemishu.Bio sam siguran da e istina o mojim ranijim posjetima Barri ispraviti tu malu la i uiniti da sve zvui

prihvatljivo. Tada sam napravio majstorski potez (ili sam ja tada tako mislio) i rekao mu kako e me otacJames MacDonald vjerojatno zamoliti da koncelebriram s njim u nedjeljnoj misi, pa bih ga tada mogao vidjeti.

Sjetio sam se, naime, kako mi je gospoa MacClean rekla da ga esto via na nedjeljnoj svetoj misi, pa sammislio da sam ga tako potpuno obavezao. On sigurno nee biti u stanju da odbije susret sa mnom sad kad samotklonio sve prepreke.Likujui, izletio sam iz kue i predao pismo na potu zadovoljan sam sobom to sam sve tako uspjeno sredio.Tada, kao i obino, dogodilo mi se.Kasno naveer, kad su mi se sve emocije stiale, moje je oduevljenje splasnulo, shvatio sam sav uas koji samnapravio. Ne samo da sam mu podmetnuo jednu la, nego sam mu besramno navukao i obavezu, ucijenio ga dase mora sa mnom sresti ne dajui mu nikakvu mogunost uzmaka. Osjeao sam se kao potpuna nitarija. Zato,o zato ja uvijek djelujem tako impulzivno pa se poslije kajem? Osjeao sam se krivim zbog ina dostojna

prezira, samo zato da dobijem ono to elim. Nisam imao ni trunka potovanja prema njegovu pozivupustinjaka, nisam mario za druge ljude koji su ga takoer trebali, mislio sam samo na sebe. Gotovo sam poeo

pisati drugo pismo, no tada, ispriavajui sam sebe, odluio sam da je jedan nepromiljen in dovoljan za jedandan. Sutra u napisati drugo pismo, no nisam. Neka stvari ostanu kakve su. Strahujui, oekivao sam odgovor.


9/148

9

Peterov je odgovor stigao u etvrtak ujutro 11. lipnja. Otiao sam gore u svoju sobu da ga nasamo proitam. Uelucu sam osjeao gr od straha i, premda sam bio sasvim sam u sobi, oblilo me rumenilo dok sam otvarao

pismo. Poeo sam itati.

P.O.Box3, North Bay,Barra, Hebridi.

8. lipnja

Dragi oe Robertson,

Mnogo vam hvata za vae pismo.Nisam znao da ste vi ve ranije biti na Barri. Izgleda da poznate ovaj kraj jako dobro.Spomenuo sam vas ocu Jamesu pred dvije nedjelje. On se sjeao vas obojice ovdje na Barri kao i kad je bioupnik u Bournishu pred nekoliko godina. No rekao mije takoer, da nije nita uo o vaem ovogodinjemdolasku u rujnu, i zapitao me biste ti imati to protiv da ga zamijenite taj tjedan, to bi znailo imati dvije mise unedjelju i jednu svaki dan tijekom tjedna.Jo mije rekao da bi vam ostavio svoj auto a za svog boravka ovdje moete koristiti njegovu kuu.Kad sam ga vidio ovu nedjelju, rekao mije daje vidio gospodu MacClean u Ard Vernishu i uredio i s njomstvar, premda izgleda da ni ona do sada nije nita uta o vaem dolasku.

Pa dobro, oe, to da kaem? Izgleda da ste me matirali. Mogu jedino rei da emo se sresti poslije mise unedjelju 6. rujna. Ako vam mogu biti od ikakve koristi Siti e mi drago, noja zaista imam jako zgusnut dnevnired koji moram potivati. Obadam se da ete mi oprostiti ako ograniim nae susrete na dva sata dnevnoizmeu dva i etiri poslije podne.Ja u svakog dana doi do vas, ako vam odgovara, svojom brodicom. Postoji malo pristanite sa stranje straneupnog dvora i tamo u pristati.Imam na umu stvari koje ste spomenuti u svom prvom pismu i mislim da emo ih moi podrobno

prodiskutirati u rujnu.Sve najbolje,

Peter.

Nisam znao to da radim, to da mislim, niti kako da se ponaam. Jedan dio mene poelio je da likuje: 'Uspiosam, uspio sam!' no drugi moj dio savijao se od srama kako sam to napravio i na pomisao kako sam ga uloviou klopku.'... matirali ste me...'! Koliko je bilo obzirnosti i humora u tome. Tada sam shvatio da on zna da sam slagaokako bih postigao svoj cilj. Kako se ono izrazio? "...da ni gospoa MacClean nije do sada jo nita ula ovaem dolasku... "On je moda pustinjak, ali to ne znai da je budala. Naravno, sve je shvatio. Nema potrebe da bude prorok pada to vidi. "Upravo smo preletjeli otok Tiree", ponovno je glas pilota prekinuo moja razmiljanja. Ovog putasam znao to e sad rei, preduhitrio sam ga. Ve sam promatrao dolje i divio se velianstvenom gorskom biluRhum, kako se izdie iz mora poput neke neosvojive prirodne tvrave okrunjene 600 metara visokimmasivnim tornjevima. Eigg, Canna i Muck, njezini otoki sateliti, ponizno su stajali sa strane, zadovoljni tomogu gledati svoju feudalnu vladaricu u svoj njenoj ponositosti i snazi. Kao da sama ta scena nije biladovoljna da me ostavi bez daha, na samo petnaestak kilometara ispred nas ugledao sam na nebu obrise CuillinHilla koji su ak i planinu Rhum uinili patuljastom."Kao to sam ranije spomenuo", nastavio je kapetan, "malo prije nego to smo se pribliili Tireeu letjeli smotono iznad pilje Fingal na otoku Staffa."

Nevjerojatno, ali u jednom trenutku mi se uinilo da ujem zvuke bljetavog koncerta "Velika kotska tura".to bi tek Mendelssohn skladao da je vidio ovo to ja vidim umjesto one male, beznaajne pilje. Naslonio samse za trenutak da predahnem. Bilo je to sve previe za mene. Nikad do tada nisam iskusio toliku raznovrsnostljepote i takav sjaj krajolika. A jo nije bilo gotovo.Prelijetao sam kanal Minch ve desetak puta ranije, ali nikada nisam vidio neto poput ovoga. Srameljivakotska obala uvijek se zamatala neprozirnim velom eterine magle kako bi sakrila svoju sjajnu golotinju.Avion je lagano promijenio smjer. Usmjerili smo se prema vanjskim otocima. kotska je zemlja sad bila iza

nas. Zavalio sam se u svom sjedalu, zatvorio oi da za trenutak predahnem od zasljepljujueg bljetavogsunanog svjetla i da se pripremim za sljedeu scenu orgijanja ljepote. Kako se avion pribliavao svomodreditu, postajao sam sve uzbueniji.


10/148

10

Otac MacDonald e me ekati na aerodromu s autom. On e se istim avionom uputiti u Glasgow. Sve je bilodogovoreno upravo savreno. Dat e mi kljueve auta i upnog dvora, dat e mi upute i svaki e od nas poisvojim putem sljedei tjedan dana. Tako mi je napisao pred nekoliko tjedana kad je sve sredio.Jo jednom, posljednji put, obratio nam se kapetan aviona preko mikrofona:"Pribliavamo se Barri. Molim vas ugasite svoje cigarete i vrsto veite pojaseve." Zatim je nastavio manjeslubenim tonom: "Nisam siguran da je pijesak na obali ve dovoljno suh da se prizemljimo, no spustiti emose i pogledati. Ako nije, ponovno emo se dignuti i obletjeti otok da mu damo vremena!"U tom je trenutku avion poeo gubiti visinu, blago se nagnuvi prema naprijed. Iznenada je izgledalo kao da je

otok doao iznad nas a mi smo se uputili upravo prema njemu, no ve je sljedeeg trenutka sve bilo isto, mismo bili iznad njega.

Nadesno sam mogao vidjeti neplodnu, surovu obalu junog Uista koja se protezala u daljini. Nalijevo sevidjela Barra Head, najvii vrh Hebrida. Mingulay nam je upravo ulazio u vidokrug kad se putnik do mene,obalni straar, odluio na obrambeno djelovanje. Uzeo je jutarnje novine, razmetljivo ih otvorio u sredini i

potpuno mi zakrio pogled. Nisam se elio svaati. Nije nam ostalo jo mnogo vremena i dovoljno mi je bilo dagledam kroz svoj prozor. Mogao sam itati i prednju stranu njegovih novina, no nisam elio propustiti trenutaksputanja koji je upravo poinjao. On je to sigurno vidio ve ranije, pa mu je to bilo dosadno. Sudei ponjegovoj istoj rumenoj koi lica, njega bi mogla odueviti samo aa duplog viskija prije ruka, ili modadvije.eludac mi je iznenada poletio uvis dok se avion blago krkljajui poeo sputati. Tada, oh! Kakav pogled! Iz

plavila neba avion je pao na visinu manju od 400 metara i uputio se prema plai. Pred nama se uzdigao spruddok se desno krilo aviona nagnuto prema moru. Milje i milje zlatnog pijeska Barre protezale su se pred nama.Ne, nije to bila plaa ni Junog, ni Egejskog mora, bila je to Barra u svoj svojoj velianstvenosti. Vidio samve mnoge plae koje bi se mogle usporediti s ovom, ali niti jednu nije okruivala linija mora s tako njenimtonovima boja: plavim, smaragdno zelenim i preteno kestenjastim. Svaka nijansa tih boja prelijevala se jednau drugu tvorei predivan kaleidoskop pastelnog sjaja.Avion se iznenada ustremio prema plai da je istrai. Znao sam da se Hellisay moe vidjeti s druge straneaviona. Morao je biti samo par kilometara daleko. U meuvremenu, moj prijatelj kontraadmiral, potpuno jezatvorio svoju blokadu.Mogao sam vidjeti veliku plau Cockie Beach na koju smo se spremali sletjeti. Bili smo ve gotovo iznad nje.Vidio sam malu skupinu ljudi to je stajala pokraj uske zgrade terminala. Nekoliko se auta zaustavilo na cestida promatraju slijetanje. Dakle, to je to, trenutak iekivanja aviona. To je veoma vaan dogaaj na otoku kojiu Glasgowu nitko ne primjeuje, ali ovdje je to kraljica dogaanja. ak niti velianstveni zlatni orao sHellisaya ne bi se zaustavio da promatra taj prizor. Vi moete promatrati cijeli dan blunu (morsku pticu) kao sestrmoglavljuje u vode kanala Minch, ali samo jednom dnevno, i nikad nedjeljom, moete promatrati avionkako leti nisko nad plaom sputajui se i podsjea vas na velikog albatrosa nad Atlantikom. Ako vidite Barrus visine od 10000 metara liiti e vam na veliku zailjenu kornjau koja pluta na moru. Glavnina otoka joj jetijelo, dok joj je glava Eoligarrv, njezin najsjeverniji rt. Lea su joj dvije uske trake zemlje koje teku paralelno,a nisu ire od 500 metara. Sa svake strane ovih prirodnih izboina lee velianstvene plae. Velika CockieBeach na istoku, gdje je avion slijetao i velianstvena Traigh Eais posuta etom malih breuljaka,velianstvenih pjeanih dina, kojih nema nigdje drugdje na otoku. Sluajno je pijesak bio dovoljno suh i namoje razoaranje, avion se pripremio za slijetanje. Doseui nad morem vrhunac svog velianstvenog napadana otok, avion se, ovog puta sputao s lijeve strane, dajui putnicima vremena da jo jednom vide taj divni

prizor, prije nego to e se s dunim potovanjem zavriti njegovo velianstveno slijetanje.Putovanje je zavrilo. Na terminalu me je ekao otac James. Sjeli smo u malo, toplo predvorje gdje mi je daosve praktine upute, gdje to mogu nai i sve to trebam initi. Rekao mi je da je sredio s gospoom MacNeilkoja e dolaziti u upni dvor i sve mi uiniti. Petere kao obino, doi na ruak oko jedanaest sati poslije miseu nedjelju.Zahvalio sam mu za sve, pokupio svoju prtljagu, odnio je u auto i odvezao se u North Bay koji je bio udaljensvega par kilometara. Kad sam stigao u upni dvor, gospoa MacNeil me je veekala da mi pokae mojusobu i gdje to mogu nai. Nisam imao to raditi poslije ruka. Otiao sam do Ard Veenisha posjetio gospouMacClean i s njom popio alicu aja. Uveer nisam izlazio. Iznenada sam osjetio jak umor. Imao sam naporandan, zasigurno jedan koji nikada neu zaboraviti, moda najdojmljiviji dan u svom ivotu, gotovo savren dan.Je li to nagovjetaj i savrenog tjedna?

Drugo poglavlje


11/148

11

PETER

Probudio sam se topao i odmoran, a svaki dio mog bia proimao je osjeaj dubokog zadovoljstva. Zijevaosam poput velikog debelog maka i besciljno skliznuo iz kreveta da vidim kakvo e biti jutro. Ugodna,umirujua sjeanja na prethodni dan bila su sa mnom cijelu no, i jo su uvijek bila tu kad sam razmicaozavjese i ugledao tmurno alosno jutro. Teki, tamni oblaci visjeli su s neba po svemu to se moglo vidjeti.

Neumorna sitna kiica je rominjala, a ljepljiva hebridska magla uinila je da je ak i kamen izgledao ljepljivo.Najradije bih bio ponovo navukao zavjese, prekrio tu tunu scenu i vratio se natrag u krevet, no bilo je toliko

toga to je trebalo uiniti. Oekivalo me je mnotvo praktinih stvari. Trebalo je otvoriti vrata crkve, otkljuatiormar s posuem i odjeom i pripremiti sve to e mi trebati na oltaru. Brzo sam se oprao, obrijao i siao doljeda se dam na posao.U etvrt do osam iz magle se pojavilo nekoliko ljudi i do poetka mise crkva je bila napola puna. Odavnonisam propovijedao. Osjeao sam da e biti teko odueviti ovu skupinu ljudi koja je ve dosta pretrpjela odudi tvrda i nepaljiva vremena.Izvukao sam jednu staru propovijed koju sam obino rabio u slinim sluajevima. Konano, bio sam nagodinjem odmoru a elio sam da to bude dobra ve napamet nauena propovijed koju u izgovoriti predPeterom. Ova prva jutarnja misa mi je bila da tako kaem 'generalna proba'.

Nazivao sam tu propovijed "Bog za popravke", a ideju sam dobio iz Bonhoefferovih Pisama, posebno onogkoje se bavi 'nevjernim kranstvom'. Njegov izraz "Bog iz pukotine", preveo sam u "Bog za popravke" -

osobu koju zazivamo kad neto poe loe, a koju zaboravljamo kad sve ide glatko.Bilo je to iza mise, tonije iza doruka kad su se stvari poele dogaati; unutar mene, mislim. Bilo je petnaestminuta prije deset ujutro kad sam osjetio udnu paniku u elucu. Do tog je trenutka sve bilo u redu, jo od noiuoi etvrtka jedva da sam imao vremena razmiljati. Za jedan sat u sresti Petera prvi put. Osjeao sam se kaoda ekam zubara. ak bih poeo i preplaeno cvokotati zubima od iekivanja kao da imam groznicu. Znam dasve to zvui smijeno, ali nisam si mogao pomoi. Sve to iznuivanje, sav taj pritisak koji sam napravio da gasretnem, a sada kad je stiglo to vrijeme, bio sam preplaen.Lako si je iz sigurnosti svoje sobe, udaljene stotinama kilometara, gledati kroz prste, lako je slagati, lako senametnuti nekome da ue u njegovu privatnost, ali kad doe taj trenutak pa se mora s njim sresti licem u lice,na njegovom terenu, e, to je neto sasvim drugo. Veinu vremena prije mise u jedanaest sati proveo samrazmiljajui to u rei, kako u se ponaati kad se konano sretnem s Peterom. Zapoeo sam misu snervozom kakvu nisam osjetio ve godinama. Vjerovao sam da je Peter tamo negdje meu vjernicima i da mesad promatra.Uspio sam se dovoljno svladati u vremenu prije propovijedi pa sam ak uspio briljivo prijei pogledom prekosvih vjernika pokuavajui ustanoviti tko bi od njih mogao biti Peter. A tada, iznenada sam se sledio.Kroz punih trideset sekundi potpuno sam zaboravio to sam elio rei. U tom tako dugakom vremenu -uasno dugakom vremenu ako ste propovjednik, bio sam beznadno izbaen iz ravnotee, ugledavi ovjekakoji me je promatrao s desnog sjedala u prvom redu. Visok, dobro drei, rumena lica, ovjek kojeg moeuzbuditi samo aa duplog viskija - ovjek, moj znanac, moj crveni kontraadmiral. Ne znam tko je bio vieiznenaen. On je bio u prednosti jer se, u onih dobrih osam i pol minuta itanja mogao pribrati i prihvatiti tkosam ja.Zato zaboga nije sjeo u dno crkve na neko nevidljivo mjesto, umjesto da je sjeo u prvi red i zurio u mene.Morao je znati kakav e dojam izazvati kad nam se oi sretnu. No ak i sada, da je barem oborio svoj pogled

umjesto da zuri u mene, bilo bi mi bolje.Trebalo mi je dvije minute da se potpuno saberem i nakon stanke pune straha, zamuckivanja i bezbrojnogiznuenog kaljucanja, konano sam doao k sebi. Ba sam imao sreu to sam izabrao tu staru dobro mi

poznatu propovijed, koju sam znao gotovo napamet. Da je to bila neka nova propovijed, ili da sam moraoupotrijebiti nekoliko citata iz evanelja, to sam inae esto inio, vjerojatno bi to bio potpuni neuspjeh. Biosam se toliko oporavio da sam mogao izgovoriti cijelu propovijed lijevoj strani sluateljstva kako bih s njimizbjegao svaki daljnji kontakt oima. Tada se dogodilo. Dogodilo se tako brzo da sam jedva mogao jasnoodrediti vidom. Zapoelo je jednim kljocajem. Bio je to kljocaj vrata od sakristije. Nekoliko se glavaokrenulo na desno dok je tiha figura dolazila iz sakristije i zauzela sjedalo u pobonoj lai. Nisam dobro vidioovjeka, no znao sam tko je. Vidio sam tap, primijetio sam ga u trenu, jedva vidljivo, instinktivno sam znaoda nema zabune. To je bilo previe za moje ivce tog dana. to je previe, previe je, i za mene je sve bilo

gotovo. Vie nisam znao gdje sam stao u propovijedi. Rekao sam samo neto kao "............ i tako moramomisliti na Boga, ne na stvari oko nas, nego na istinsko sredite ljudskog postojanja".


12/148

12

Tako, to je to. Ne mogu se sjetiti to se dalje dogaalo, ostatak mise je ostavio prazninu u mom sjeanju. imsam poslije mise sa sebe skinuo misno odijelo, pourio sam iza crkve da se sretnem s vjernicima - ne zato tosam se elio s njima sresti, pogotovo ne nakon takve propovijedi.

Nisam si mogao zamisliti kako u se ponaati u susretu s Peterom. Na kraju sam odluio pustiti stvari da sesame odvijaju, neka on doe do mene. Tad u se priiniti da sam se iznenadio i da sam zateen kao da samzaboravio na na susret. Zatim u se toplo rukovati s njim, kao da mi je on neki davno izgubljeni brat koji se tajas stvorio ni od kuda. Kad sam stigao iza crkve, uhvatio sam pogled mog crvenog kontra admirala kako sasvojim autom upravo odlazi iz crkvenog dvorita i upuuje se prema Castelbayu. Vidio me je, ak je i zurio u

mene, ali nije dao nikakav znak da se poznamo. Odvezao se u maglu, i nadam se, i iz mog ivota zauvijek.Zamiljao sam ga kako je ravno otiao do svog pisaeg stola da napie pismo nekim traerskim katolikimnovinama o "sveeniku s ovratnikom" koji sramoti Crkvu.Prekinuo me jedan neljubazan, ali uobiajeno pokoran glas jednog upljanina koji mi je rekao da me trae natelefon. "O, usput, oe," nastavio je ovjek, "hoete li, molim vas, rei Peteru da sam sve njegove stvari staviou brod a moete mu i poruiti od mene da nisam mislio da e i on postati lijeni gospodin.""OK!" promrmljao sam dok sam urio u kuu. Na telefonu je bio upnik iz susjedne upe koji me je ljubazno

pozvao na veeru. Spustio sam slualicu telefona i poao u blagovaonicu. On je ve bio tamo, sjedio je zastolom. Ustao je kad sam uao, smijeei se prirodno dok mi je prihvaao ruku.Istog me je asa gotovo sruio na zemlju. Stisak njegove ruke u trenutku dok smo se rukovali bio je takosnaan pa sam pomislio da ima ozbiljnu namjeru da me povrijedi.

"Oh, strano mi je ao!" rekao je istog asa istovremeno oslabljujui stisak ruke. Istinski me je povrijedio. Sjeosam trljajui svoju ruku prihvaajui njegovu ispriku. Povrijedio me je, jeste, ali ja sam uinio mnogo vie odtoga. Stvari se nisu mogle bolje razvijati.U trenutku kad smo se sreli psiholoka je prednost bila na mojoj strani. Umjesto da se ja osje am krivim iispriavam njemu za sve to sam uinio, on se ispriavao meni!"Sve u redu", rekao sam hrabro se osmjehujui."Ja jednostavno zaboravljam na te svoje ruke", rekao je kao da ih ima samo nekoliko tjedana. "Uvijek su mistvarale neprilike, jo od vremena kad sam bio gimnazijalac. Znate, moram se oslanjati na ruke zbog svojenoge. Moram uhvatiti svaku stvar mnogo vre nego drugi, zbog sigurnosti. Moj otac mi je bezbroj puta kodkue govorio da ne smijem tako vrsto zavrnuti slavinu u kupaonici prije no to izaem naveer, jer je nitko izamene vie ne moe odvrnuti!" Nasmijao se blago kao da je prihvaao jo jednu opomenu.Rijei 'otac', 'kua', 'gimnazijalac' razbile su predrasude koje sam stvorio o njemu. Najednom je postao manjiod onog stereotipa kojeg sam si zamiljao u svojoj pameti. Iznenada je postao iv ovjek. Postao je osoba;ovjek s prolosti koji je imao mamu i tatu, koji je imao dom koji je imao svoju ivotnu priu. Dobio je takoeri lice i tijelo - veliko tijelo! Bio je dobro graen ovjek, visok preko 180 centimetara, s jakim snanimramenima koja su nosila teku, lijepo oblikovanu glavu s mnogo crne kose ne dugake do ramena, ali dovoljnodugake da mu pokrije ui.ovjek kojeg sam oekivao trebao je biti najmanje petnaest godina stariji. Peter je izgledao kao da je bio usvojim kasnim tridesetim ili moda etrdesetim, a moje mi je raunanje govorilo da ima najmanje etrdeset idvije godine. Moglo bi se rei da ih je odlino nosio usprkos izdajnikih sijedih kosa kojih je bilo u izobilju.Lijep ovjek, nema sumnje. Bilo je u njemu neto to nisam oekivao. Bilo je to otro lice s dodirom upornostina obrazima. No bilo je to i lice omekano patnjom i istinskim suosjeanjem. Umjesto jakne nosio je neto

poput dugakog prekrivaa za magarce, koji je na ramenima bio vrsto saiven pravom koom. Moda je tobio debeli bijeli vuneni pulover koji je nosio ispod a koji mu je davao tako snaan izgled. Hlae su mu bile odcrnog, vrstog rebrastog samta dok je na svojoj desnoj nozi nosio posebno izraenu izmu u kojoj je bio uloenmetalni komad, dok je na drugoj nozi nosio, gotovo smijenu, masivnu sandalu izraenu u kunoj radinosti."Jeste li dobro?" pitao je iskrenom zabrinutou."Da, da, dobro sam, hvala, premda priznajem, nisam oekivao sresti jednog hrvaa u formi", odgovorio sam

pokuavajui se naaliti. "A sad", nastavio sam pokuavajui preuzeti kontrolu nad situacijom i igrati sedomaina, "biste li voljeli jedno pie prije ruka"?"Ako vam ne smeta, oe," rekao je blago se smijeei, "ja bih vie volio jednu dobru kupku. Otac James miobino dozvoljava da se svake nedjelje prije ruka okupam. Imam dovoljno vremena ako sada poem.""Svakako", odgovorio sam, "srest emo se za pola sata na ruku. Jeli vam to dovoljno?""Dovoljno, hvala", odgovorio je, "neu dulje." Pokupio je svoju sportsku torbu, uzeo tap koji je bio objesio na

naslon stolca i poao gore. Sjeo sam s olakanjem. Najgore je prolo; upoznavanje je bilo iza mene.Zahvaljujui njegovoj nevjerojatnoj snazi i mojoj slabosti, sve je prolo odlino. Zvono je oglasilo jedan sat, aPeter je uao u sobu zajedno s juhom gospoe MacNeil. Ruak je zapoeo. Nije to bila poza, ali on mi nijemnogo pomagao da odrim razgovor, u najmanju ruku nije ga zapoinjao. utnja ga nije smetala kao mene, no


13/148

13

nakon svega, mislio sam, on sigurno nije vian trivijalnim razgovorima za stolom. Nakon to me je zapitaokakvo je bilo putovanje, a ja mu oduevljeno priao o tom velianstvenom putovanju, ja sam bio taj koji senaao pod pritiskom da odri razgovor. Kad je ruak zavrio, sjeli smo ispred vatre."Primjeujem da nemate ovdanji nego sjevernjaki naglasak", rekao sam pitajui se kako e odgovoriti. Nijeodgovorio opirno, no bilo je vidljivo da tome ne pridaje vanost i da to ne pokuava ni ublaiti ni prikriti.Spremno se nasmijao: "Ovdje ga nazivaju tvrdim manchesterskim naglaskom", odgovorio je ugodno."Ovamo ste doli iz Manchestera?" zapitao sam. "Da!" odgovorio je ne pokazujui ni najmanju namjeru dagovori o svojoj prolosti. A i zato bi? Naprezao sam se da ne budem znatieljan, no smatrao sam da ovaj

razgovor ne izgleda znatieljno. Pitao sam ga sasvim uobiajene stvari o prolosti koje bi postavio bilo komu."Pretpostavljam da ste tamo ili u kolu?" zapitao sam. "Da, u pravu ste. Iao sam u St. Bede's College.""Stvarno?" iznenadio sam se, "i ja sam tamo iao. Bio sam u domu kod sestara koje su se brinule o dje acima.Mislim da su to bile franjevake misionarke svetog Josipa.""Da, u pravu ste", odgovorio je Peter, "ima jedna sestra koje se dobro sjeam iz kole koja mi pie jo i sada.""to ste radili kad ste napustili kolu?" zapitao sam. Ton mojeg glasa me je izdao. Prekasno sam to shvatio.Bilo je oito da glupavo pokuavam dobiti informacije o njemu. Meutim, bez zastajkivanja ili davanja bilokakvog znaka odbijanja, on je nastavio: "Bio sam na pedagokoj akademiji u Londonu", rekao je, "u St.Mary's, Strawberry Hillu sam studirao francuski i zemljopis kao glavne predmete. Kad sam zavrio, otiao samu Pariz na Sorbonnu, a kad sam i to zavrio, dvije sam godine pouavao u Londonu a zatim sam doao ovamo."Premda je govorio sasvim prirodno iznosei injenice o svojoj prolosti, tek sam kasnije saznao mnogo vie o

njegovim kolskim danima od jednog sveenika u Salford Diocese. Sjeali su ga se kao veoma svestranogdjeaka kojeg su svi voljeli. Voa razreda, kapetan kriketske momadi, tajnik ragbi kluba, zvijezda igara iaktivni lan nebrojenih kolskih drutava. Izgleda da je bio ukljuen u sve i u svemu je sudjelovao soduevljenjem, usprkos svojoj nozi (to je posljedica preboljenog poliomelitisa kad je imao svega est godina).Prirodno da nije mogao igrati ragbi, ali priali su mi da je njegov snani bas koji se orio na utakmicama viedoprinosio pobjedi nego tri etvrtine momadi. Onemoguen da igra ragbi, igrao je kriket i potpomognutnekim dobrim trkaem, bio je nezaboravan udarac. Djeaci na terenu bi zajaukali kad bi on dobio pravo dazada udarac jer ga nitko nije mogao obraniti!Usprkos svojoj odluci da ne budem radoznao, njegovi brzi i spremni odgovori ohrabrili su me i nisam se viemogao zaustaviti. "Hoete rei da ste pouavali kao sada i tako ste doli ovamo?" zapitao sam."Pa, ba i nije bilo tako jednostavno", prihvatio je pripremajui se da mi kae neto vie. "Vidite bio samstudent kad sam naletio na Thomasa Mertona i proitao njegovo 'Brdo na sedam katova'. Nakon toga nisammogao stati. Proitao sam sve to je napisao i to mi je dolo pod ruku. Bio sam jako impresioniran njegovim

pisanjem; njegovo je pisanje dotaklo neto duboko u meni. Bio sam oduevljen ivotom i idejama iza kojih jestajao. Obiavao sam odlaziti na Mount St. Bernard i ostajao tamo preko vikenda. Bio sam ak i u Citeauxudok sam studirao u Parizu. Bilo je to dok sam jo bio na St. Mary's u Strawberry Hillu kad sam zatraio da me

prime u cistercitski novicijat na Mount St. Bernardu. Uitelj novaka je bio pomalo oprezan prema primanjunovaka u to vrijeme. Taj ovjek Merton e me ubiti', znao bi govoriti tih godina kad sam i ja zatraio primanjeu novicijat. Bilo je naime dvije stotine kandidatskih zahtjeva za primanje. Veina njih je bila zahvaenaozbiljnom epidemijom nazvanom 'mertonitis' koja je vladala ranih pedesetih godina. Od dvije stotine kandidata

prihvatili su estoricu. Nakon jednog nestrpljivog iekivanja konano su mi odgovorili da sam primljen, ali sumi rekli da prvo moram zavriti svoje studije i jednu godinu pouavati prije nego uem u novicijat. Bio sam

preplavljen veseljem. Uvijek sam elio postati sveenik, ali do tada nikada nisam ozbiljno pokuavao, zbogsvoje noge. Izgleda da na Mount St. Bernardu to nije bila ozbiljna prepreka. Bilo je to za vrijeme moje prvegodine pouavanja kad sam ponovno poeo razmiljati o cistercitima i njihovu nainu ivota. Sjeam se dasam jednog etvrtka otiao u Cowfold da posjetim kartuzijance, ali sam shvatio da to nije ono to ja traim.elio sam se radikalno predati Bogu kao kontemplativac i pomalo sam poeo shvaati da to neu imati ni kodcistercita ni kod kartuzijanaca. Za vrijeme svoje prve godine pouavanja sprijateljio sam se s jednim mladimuiteljem koji je doao s Junog Uista. Proveo sam s njim mjesec dana u blizini Daliburgha, preko puta

bolnice. Mjesni direktor mi je ponudio da pouavam ovdje sljedeu godinu. Oduevljeno sam prihvatio, no kadse navrila godina dana dobio sam ponudu da pouavam u Americi pa sam poeo razmiljati o toj novoj

ponudi. Tada sam shvatio da moram donijeti odluku.Odluio sam uzeti si slobodnu godinu i provesti je na otoku Vatersay, najmanjem naseljenom otoku uHebridima. Ostao sam tamo etiri godine!

Nakon toga sam bio siguran da elim nastaviti kao laik, predajui svoj ivot Bogu a kao okruenje prihvatitipriprosti nain ivota ljudi na Hebridima. Ponuen mi je mali posao povremenog pastira na Barri. Trebam se brinuti o ovcama koje su ostale pasti razasute na malim otocima Bruemisha. Nisam mogao poeljeti boljuosamu od one koju mi je kao dom pruio mali otoi Calvav."


14/148

14

Sad sam znao zato je sam sebe nazivao Calvav. Sheila je bila u pravu. To mu je bio nadimak."Ja sam sebe jedva da mogu nazvati pastirom jer mi je za to potrebno malo vremena", nastavio je, "zato malocrtam a vie se, kad god mogu, bavim ribarenjem, otkrio sam da mi to odgovara.Tek posljednjih nekoliko godina, ljudi su me poeli nazivati pustinjakom i obraati mi se kad za to osjete

potrebu. Ne mogu si pomoi, taj naslov odgovara, no ponekad, u posebnim okolnostima kad ljudi poput vasnaprave sav taj dugaki put da bi me vidjeli kao da sam ja sveti Ivan Krstitelj dananjih dana, postajemzabrinut." Lagano sam pocrvenio, ali nisam nita odgovorio."Pretpostavljam da za sve to moram okriviti sestru Veroniku", nastavio je s blagim humorom.

"Sestru Veroniku? Tko je ona?" zapitao sam."Oh, ona je u stvari asna sestra s Bruemisha. Ona i ja smo esto imali duge razgovore o molitvi. Nakon togaona me je poela preporuivati svojim prijateljima i tako je poelo dopisivanje. Ako ne budem oprezan, uskorou morati otvoriti dopisnu kolu ovdje na Calvayu s mnotvom sekretarica!" Nasmijao se bez gorine, ali snekim neodreenim zbunjenim uenjem kao da se sam pita to se to dogodilo zadnjih par godina. Nisam ga

prekidao dok je u glavnim crtama priao o razlozima koji su ga doveli na Calvav, ali sam bio zaista fasciniransluajui ga. Nije to bilo zbog toga to je rekao, to je samo po sebi bilo zanimljivo, nego vie zbog razli itihrazloga koje mi je teko izraziti. Prvo, potpuno sam ga krivo zamislio. To je bila moja pogreka - uvijekstvaram sliku o ljudima i njihovom karakteru s premalo podataka.Pretpostavljao sam da je Peter pomalo ljubomoran na svoju privatnost, na svoju prolost, na svoj nain ivota ina svoju samou. Zamiljao sam da je svuda oko sebe postavio natpis "ne ulaz!" Na njegovom elu je trebalo

pisati "privatno - odlazi!" No to nije bilo tako. On sigurno nije bio razgovorljiv, nitko ga ne bi mogao takvimopisati, no ostavljao je dojam da je potpuno providan, da uope nema tajni. Bio je spreman razgovarati o sebiili bilo emu drugome na jednostavan nain ne pravei se nimalo vaan.Svaki put kad bih neto zapitao, traio sam znakove upozorenja, istraivao sam mu pogled i miie na licu,traei makar i najmanji znak koji bi mi rekao da sam preao dozvoljenu granicu, ali ni jedanput to nisam

primijetio. Oko njega je bilo mnogo blage, nevine jednostavnosti pa sam osjeao da mu mogu postaviti inajosobnija pitanja veoma osjetljive naravi i da e mi on smjesta odgovoriti bez traga ljutnje.Ipak svatko dolazi do toke kad zna da mora podvui crtu. to je rekao, rekao je, i znak 'zabranjeno' bio je

jasno vidljiv. Znao sam da ga ne smijem vie ispitivati, premda mi je bilo jasno da on ne pozna znaenje rijei"zabranjeno", pa ak ni onda kad se to tie njegove vlastiti osobe.Zatim, bilo je jo neto u njemu. Shvatio sam to naknadno, shvatio sam da sam bio nepotrebno nervozan iupravo u smijenom stanju napetosti zbog susreta s njim. To, to se jedva moe definirati kao 'neto' u njemu je

prenosilo mirnou i mir.Kad je zavrio svoju priu, bio sam se potpuno oporavio i sastavio. Bio sam relaksiran, spokojan i ponovno ustanju svoje normalne ravnotee. Kad sam sve uo, mislio sam da je jedino ispravno zakljuiti kako je taj prvisusret s njim imao na mene jednako snaan utjecaj kao i moj susret s Sheilom. Posljedice mog prvog susreta saSheilom bile su za mene gotovo traumatine iz raznih razloga, koje nikada neu biti u stanju potpunorazumjeti. S Peterom je bilo drugaije. Ne moe si pomoi no zbog njegove potpune raspoloivosti i prirodneotvorenosti, njegovog providnog potenja i neponovljive jednostavnosti, morao sam si priznati da su prvidojmovi bili besprijekorni."Oo", iznenada je rekao Peter, gledajui na svoj sat, "moram sada ii, oe. Ima nekih stvari koje moram obavitiprije noi, pa ete me ispriati..........""Svakako", rekao sam dok smo istovremeno ustali i krenuli iz blagovaonice u predvorje.

"Oh, skoro sam zaboravio, jedan mi je upljanin rekao da je sve vae stvari stavio u brod.""To mi je ba drago", odgovorio je, "to e mi utedjeti put do pote. To su moje tjedne namirnice i pota.""Dodao je jo neto o tome kako nije oekivao da ete i vi postati lijeni gospodin", dodao sam promatrajui gasa zanimanjem. "Ah", nasmijao se, "to se odnosi na brod. Otac James mi je za ovaj tjedan ostavio vanjski

brodski motor da mi utedi sve to dodatno veslanje. Zbog njega sam i zakasnio na misu. Nikako nisam mogaopronai kako se pali." Zabacio je glavu uvis i napravio grimasu na licu kao da sa sebe otklanja svakuodgovornost za te moderne mehanike motore - jer su daleko manje pouzdani od para vrstih ruku. "Vidjetiemo se sutra, oe, rekao je, "oko dva sata. Odgovara li vam?""Kako da ne", odgovorio sam, "ekat u vas."Uzeo je svoju sportsku torbu i uz pomo svog vrstog tapa uputio se puteljkom prema pristanitu.Uao sam u kuu, zatvorio vrata i sjeo u naslonja da se relaksiram i da u sebi tiho proem jo jednom ovaj dan

pun dogaaja i razliitih dojmova.Bio sam razoaran, ak depresivan. Ljuske koje su mi posljednjih est mjeseci zastirale vid postupno su mispale s oiju. Sve sam vidio jasnije i sigurnije. A ono to sam vidio, to sam poeo shvaati, bilo je to da semoj mali san zavrio. Poput djeteta stvorio sam si svijet fantazije. Vjerovao sam u arobnjaka s tajanstvenog


15/148

15

otoka koji e mi ispuniti sve moje elje. A to se dogodilo kad sam se susreo licem u lice sa svojimarobnjakom za kojeg sam pretpostavljao da e mahnuti arobnim tapiem i pretvoriti se u 'princa na konju'?Umjesto toga on je bio jednostavan dobarovjek, koji je jednom davno imao elju postati redovnikom, no koji

je sada, kao to i sam kae za sebe, jedva netko tko pokuava, daleko od lude gomile ljudi, ivjeti kao kranin.Nisam sumnjao u njegovu iskrenost, niti u njegove potene namjere da bude poboan i dobar kranin, to jebilo oito. Nije me pokuavao zavarati, niti bilo koga drugoga u vezi s tim. On je jasno izloio svoj poloajprije nego sam doao ovamo.On je bio na pravom putu, to stoji. No kako bi on mogao iz te daleke, vedre osamljenosti u svojoj otokoj

povuenosti razumjeti i shvatiti pritisak, napetost i ljutnje dananjeg vjernika. Kako bi mogao ovjek, koji setako potpuno odvojio od modernog svijeta, imati ikakvu, pa i najmanju predodbu o psiholokim natezanjima iunutarnjim napetostima vjere koje dananji svijet stavlja pred mladog sveenika.Moje su potrebe tako velike a moja elja da mi netko pomogne tako snana, da sam odbio uti prvi majunisavjet koji mi je dao, savjet koji bi uklonio mnoge neprilike i smetnje izmeu nas dvojice, samo da sam umiosluati!Jo jedanput je izgledalo da sam promaio i da sam napravio budalu od sebe. Te glupe emocije i impulzivnadjelovanja mojeg karaktera ponovno su me bacila na zemlju. Zato, zato sam za ime Boje tako slijep, zatosam takav romantini sanjar?Poeo sam se lagano smijati sam sebi maui glavom, ne bih li pokretom odbacio svoju beznadnunepopravljivu glupost. Konano sam se mogao smijati sam sebi - pa i to je bilo neto! Konano sam se mogao

nasmijati smijenoj situaciji u koju sam se doveo.Jo jednom je sve zavrilo u slijepoj ulici. Ovog puta u jednom od najudaljenijih mjesta u Britaniji!Bio je to jo jedan mrtvi ugao, ili sam ja tako tada mislio. Ali hvala Bogu, omakla mi se jo jedna pogreka.Krivo sam sve protumaio i skoro napravio jo jedan pogrean korak. Uope nisam prepoznao kvalitete idubine ovjeka kojeg sam upravo bio upoznao.Sreo sam ovjeka koji e potpuno promijeniti moj ivot, ovjeka koji e mi govoriti o detaljima duhovnogivota s takvom preciznou i dubinom koju ja jo uvijek nisam dosegao a vjerojatno nikada ni, neu. Taj jeovjek, uskoro u to nauiti, bio mistik u doslovnom i punom smislu te rijei. Njegovo znanje nije bilonaueno, nego je to bilo znanje steeno vlastitim iskustvom.Zato, kad je poeo govoriti o molitvi i duhovnom ivotu, govorio bi s takvim uvjerenjem i pouzdanjem da minije ostala ni najmanja sumnja da je tu zaista 'ovjek koji govori s autoritetom'.

Tree poglavlje

BOG

Peter je iznevjerio sva moja djetinjasta oekivanja. Bez obzira na to nisam imao primjedbi da se sretnemoponovno danas poslije podne, premda vie nisam vidio razloga niti elio provoditi po dva sata dnevno s njim irazgovarati o stvarima koje su meni tako vane, jer one su, oito, bile izvan njegovog iskustva i razumijevanja.Poeo sam razmiljati o isprikama koje u navesti, kako bih nae susrete sveo na najvie dva puta. To bi mi

barem dalo vremena da provedem cijeli dan s prijateljima na Eriskayu i Junom Uistu.Bio sam sretan zbog Petera to je vrijeme koje se moe nazvati promjenljivim privremeno zaustavilo svojeneugodne napade kojim nas je udaralo prethodnog dana. Magla se jo uvijek nije digla, ali se povukla na vie

predjele i blago ali uporno je pokrivala svaki vrh koji je bio vii od pedeset metara.Ne mogu se sjetiti kako je poeo razgovor. Nisam si mogao izbiti iz glave da mi Peter nije u stanju pomoi nabilo kakav prihvatljiv nain pa sam se odluio drati se na odstojanju.Nisam elio izgledati vano niti se igrati nekog novinara koji pravi intervju, no mislio sam, nije na odmet unajmanju ruku primijeniti 'tehniku blagog ispitivanja' s kojom sam poeo jo prethodnog dana. Nisam elio bitineotesan niti ga dovoditi u nepriliku, pa sam poeo igru tako to sam se skrivao iza openitih pitanja odananjoj duhovnosti u svijetu. Tako nekako sam poeo."to mislite postoji li lijek da se izvuemo iz moralne krize u koju smo svi oito upali?" zapitao sam

pretvarajui se da me upravo to interesira."Ljubav, odgovorio je jednostavno Peter."Da, kad bismo se meusobno mogli trajno ljubiti", odgovorio sam glumei iskrenost. Mislio sam da e jedna

dobra fraza povui za sobom i drugu."O, ali ja ne govorim o naoj ljubavi", odgovorio je tako direktno da sam se iznenadio, "ja govorim o Bojojljubavi."Vjerujem da je razlika veoma vana i to ne samo


16/148

16

u akademskom znaenju. Ako vam ne smeta, rado u vam objasniti to pod tim mislim." Peter je izgledaoistovremeno i oputeno i ivahno."Imao sam bratia, zvao se John", rekao je, "i bio je prilian razvratnik." Peter se vie nije smjekao. Skupio jeusne i lagano sagnuo glavu kao da su bolne uspomene najednom navrle iz njegovog sjeanja u sadanjost. Akonije pridravao bar u ragbi klubu, bio je zaposlen sa slinom vjebom u golf klubu. Pio je previe, puioneprekidno i tako svaki dan do kasno u no. No jo uvijek je bio sasvim dobro, sve dok nije zapao u dugove.

Njegova ga majka danima nije viala. Nije imala pojma ni gdje spava, ni s kim spava i slino. Ostatak obiteljije bio vie zaokupljen mojom tetom nego s njim. A on je napredovao u iskoritavanju, izgovaraju i se da ga je

fiziki uinak njegovog ivotnog stila "za mene je ionako sve prolo" uhvatio u svoj rvanj, to je naravno,djelovalo na njegovu majku. Bila je to neka vrsta "Dorian Gray" situacije u kojoj je i njegova majka imala svojudio u raspadu njegove linosti. Gotovo svatko iz obitelji imao je svoj sukob s njim. Bilo je i stravinih scena,

bezbrojnih iskri, a jednom je i planulo s mojim ujakom. Poput ostalih, i ja sam pokuao, ali nisam nitapostigao.Svi smo digli ruke od njega. Tad su se najednom stvari dramatino promijenile, kako je to rekla moja teta. Bilo

je to kao da je proao kroz iskustvo obraenja, kao da ga je udario aneo svjetla ili neto veoma veliko. Mojateta u poetku nije znala to da radi, nikako nije znala to se dogodilo. A zatim nakon nekoliko tjedana doao jekui s jednom sitnom koreanskom bolniarkom, koja se zvala Nina, a koju je sreo na jednoj zabavi. Nije bilanita posebno, u stvari bila je vrlo jednostavna, no on se beznadno zaljubio u nju i odluili su se oeniti. Unormalnim okolnostima bi moja teta nala tisue primjedbi, racionalnih i iracionalnih, no bila je tako

preplavljena sreom zbog promjene koju je ta mala Koreanka izazvala na njenom sinu, pa joj je bila zahvalnaza sve to je uinila i smjesta je pristala na njihovo vjenanje.On je bio promijenjen ovjek. Svojevremeno sam bio uvjeren da je postao pravi alkoholiar. Smatrao sam da je

beznadan sluaj. No u jednu stvar sam siguran sve do dananjeg dana, on nikada ne bi uspio promijeniti svojivot, jer on to sam, jednostavno, nije mogao. Stvari su otile predaleko. Svojim snagama on nije mogao ni

prestati piti, niti se prestati kockati, a niti prestati puiti. Morao je najprije otplatiti svoje dugove a zatim jepoeo tedjeti da bi otkupio stvari iz zalagaonice.Razgovori, dokazi, svae, sve ga to nije moglo promijeniti, kao to to nije mogla ni briga ni prijetnje. Razloziupravljeni njegovu boljem dijelu naravi, njegovu razumu, nastojanja da misli na majku, sve je to bilo gubljenjevremena, on se nije mijenjao. Na kraju sve je promijenila ljubav. Ljubav 140 centimetara visoke koreanske

bolniarke Nine! Otkad se to dogodilo prolo je ve skoro dvadeset pet godina. Sljedee e godine proslavitisvoj srebrni pir.Peter se zaustavio, zagledan za trenutak u daljinu."Nadam se da vas nisam zamorio sa svojim sjeanjima", rekao je."Ne, uope niste", odgovorio sam iskreno. On je to priao tako slikovito i teno da si ga mogao s lakoomsluati. Bio sam ugodno iznenaen. Bio je po prirodi pripovjeda i imao je sposobnost zadrati panjusluatelja."Taj je dogaaj imao dubok i trajan utjecaj na mene", rekao je Peter, ponovno se pribravi."Bio Sam oaran djelovanjem goleme snage ljubavi. Nikakva sila na zemlji nije mogla uiniti nita za moga

bratia. To mi je pomoglo shvatiti: kad bismo se mi mogli postaviti na put Boje ljubavi i staviti se pod njenutjecaj, pod njezinu stvaralaku snagu, tada bismo se, poput Johna, mogli radikalno i trajno promijeniti, nevanjtinom nego u naim najdubljim dijelovima.Kad sam poeo ozbiljno itati Novi zavjet vidio sam da se to u njemu ponavlja i ponavlja bezbroj puta. Bio

sam zateen spoznajom da to ranije nisam nikada primijetio. Od drvea nisam vidio umu. Potpuno sampromaio cijelo evanelje. Sve je najednom dobilo smisao, svi su komadii poput kockica poeli dolaziti nasvoje mjesto i odjednom sam otkrio njegov sredinji komadi.Pria o Isusu je jedinstvena i potresla je svijet primjerom to se dogaa ovjeku koji se odvaio potpunopredati Bojoj ljubavi. To je pria o tome kako ga je Boja ljubav postepeno preuzimala, to se odrazilo nanjegov ivot i na ivote drugih ljudi. Jednom kad je ljubav takve siline i veliine osvojila Isusov ivot, on je

postao sposoban ne samo sluati ljude i brinuti za njih, nego i ui u njih, iscjeljivati ih i lijeiti, obnoviti ih upunini pa ak ih i podii iz mrtvih, jer ne postoji nita to se moe suprotstaviti snazi iskonske ljubavi, pa to nemoe ak ni smrt."Peter se pomaknuo naprijed na rub sjedita, ramena su mu se pogrbila a desni mu je lakat ostao leati nanaslonu stolice.

"to sam vie ulazio u Sveto pismo, u otaka pisanja, u najstarije svete tradicije kranske duhovnosti, I svesam jasnije uviao da je poruka uvijek ista. Gorue pitanje nije u prvom redu 'kako emo mi ljubiti Boga?',nego kako emo mu napraviti dobrodolicu u svojim ivotima? Kako emo se, to je najbolje mogue,


17/148

17

pripremiti da postanemo posude koje tu ljubav prihvaaju? Jednom kad to ispravno uinimo, sve e i boci nasvoje mjesto, ba kao to se to dogodilo i Johnu.

Nevolja je u tome to mi prikazujemo Isusa kao neku vrstu svetog super - prodavaa koji je doao da namproda najnovije prireenu enciklopediju o moralnim zakonima, pogreno vjerujui da oni, ako ih predstavimona ljudima najprihvatljiviji mogui nain, to nee moi odbiti! Ali on nije prvenstveno doao da nam do utanine opie put kako emo ljubiti Boga i svoga blinjega. On je doao prvenstveno zato da nam daruje snagukojom to moemo uiniti. Bez te snage moemo itati Bibliju dok ne posijedimo govorei 'kako je to divno,kako nas podie', jer nikakav moralni propis, bez obzira koliko je razuman, koliko i god je velianstven i

uzvien, nee moi trajno promijeniti osobu. To moe samo ljubav! Boja ljubav, i samo ako joj damo prilikuda to uini."Peter je zaokruio svoju misao. vrsto je stegnuo usta, naslonio se ponovno lagano u naslonja, sklopio jesvoje goleme ruke s palcima okrenutim prema dolje i ne ceremonijalno pucketao svojim prstima."Mislim da bi se veina ljudi sloila s vama", rekao sam s poneto nestrpljenja u glasu kao da sam elio prijeina neke vanije teme, "ali veina ljudi postavlja praktinija pitanja."Peter se smjekao, gotovo se nasmijao."Poznam mnogo ljudi koji se u teoriji sa mnom slau", odgovorio je, "ali u praksi veina ljudi ini suprotno.Devet od deset krana, ne, vie, etrdeset devet od pedeset", ispravio se, "su praktini pelagijanci."(pelagijanizam - krivovjerje iz 5. st. koje nijee istoni grijeh i tvrdi da se ovjek spaava djelima i da za to nije

potrebna milost, op. prev.)

"Semipelagijanci mislite, zar ne?" rekao sam. Najradije bih se udario po svom jeziku u tom trenutku, ali rije isu ve bile izile iz mojih usta."Da.........semipalegijanci", odgovorio je Peter potpuno povrno, ak pomalo zahvalno na moju primjedbu."Ono to elim rei", rekao je Peter spreman da razjasni svoje miljenje, "mi najee mislimo da sami sebemoemo mijenjati i usmjeriti svoj duhovni rast ustrajno napreui i rabei snagu svojih miia," ali nemoemo. Nevolja je u tome to smo opskrbljeni samo jednostranim pogledom na heroizam.U romanima, pustolovnim priama i u svakoj vrsti fikcije, pa ak i u istinitim ivotnim priama, junaci i

junakinje uvijek nam se prikazuju na isti nain. Oni su osamljeni, neustraivi pioniri, istraivai i pustolovi kojisnivaju svoje snove, imaju vienja i hvataju se u kotac s nevoljama i svojim posljednjim snagama se trude

postii da njihovi snovi postanu istina i da svoju viziju pretvore u stvarnost.Oni su najee neke udaljene nezavisne linosti, osamljenici sami sebi dovoljni. Oni su arhetipovi ovjekakoji je sam sebe ostvario. Oni nisu roeni velikima, oni u to ne vjeruju, oni su prihvatili istinu o sebi, ielienjem svoje volje, ovrivanjem svoga tijela stegom, odbijanjem da gledaju lijevo ili desno ili bilo kamodrugamo gdje bi moglo biti neto to e ih odvratiti od njihovog jednoznano zacrtanog cilja.To moda moe biti dovoljno za neku knjigu u popularnom izdanju, moe katkada djelovati i u realnom ivotuali nikada nee imati uspjeha u duhovnom ivotu. U duhovnosti ne postoji stvar 'uradi-sam'. Nije vano kakoneto kae niti koliko puta to kae, svi se mi kuhamo u istom loncu. Svi mi mislimo da mi to moemo samiuiniti.Osoba redovno poinje tako da oduevljeno izvlai svoje unutarnje izvore 'vrsto stiui zube i dubokodiui', kako bi sva svoja nastojanja uzela u vlastite ruke. Pritom nije vano kako ustro to ona pokuava, kakooptimistino vjeba svoje mentalne miie i kako vrsto stie svoje ake, neuspjeh je samo stvar vremena. Utom pothvatu i najvri ovjek neminovno ide prema neuspjehu.Iznimno ratoborni i tvrdoglavi guraju stvari do krajnjih granica prije negoli se raspuknu u depresiji,

samosaaljenju ili oajanju. Veina ipak potrai kompromis ranije jer predosjeti neuspjeh. Prije negoli ondoe, oni oprezno izbjegavajui ponizno prihvaanje i suoavanja sa svojom vlastitom slabou, snizuju svojeideale i odgaaju nastavak za neko sutra kad e prihvatiti potrebne korake za koje osjeaju da su nuni.Uutkavaju svoju savjest snovima o sutranjem novom poetku kad e ponovno, iskreno poeti ali i sve

ponovno uzeti u svoje ruke sabirui se za novi poetak.Nevjerojatno je, kako neka neugodna istina o samome sebi moe biti zabavna kad se stigne do krajnjih granicai kad se nesvjesno bez zlobe oslobodimo. Mislim da je element iznenaenja veoma vaan za postizanje takvoguinka. To je kao kad bi iznenada bili suoeni, sa slikom svog vlastitog ljutitog lica kojeg smo nenadanougledati u staklu izloga nekog duana. Taj izraz lica ne lae i savreno nas odraava upravo u tom trenutku.Ako nas takav znak ne uzbudi, tada smo ili slijepi ili smo ve napola mrtvi."

Nisam mogao a da se ne nasmijem. "Smijete se", rekao je Peter, lagano iznenaen mojom reakcijom.

"Smijem se samom sebi", rekao sam nastojei ga umiriti, "ono to ste rekli, potaknulo je iznenada neto u momsjeanju. Sjetio sam se svojih dana provedenih u novicijatu." Nastavio sam se smijati otvoreno i ponizno, sveiskrenije kako su mi sjeanja navirala u svijest.


18/148

18

"Sjetio sam se", nastavio sam, "kako sam pri kraju svog prvog mjeseca boravka, odluio postati svetac. Nakonsvega, mislio sam, to je i razlog zato sam ovdje. Priao sam toj stvari potpuno profesionalno. Prouio sam svedostupne naputke i stvorio vlastitu strategiju. Ne elei biti previe ambiciozan, smatrao sam da treba polagano

prolaziti kroz taj posao i blagonaklono sam si ostavio cijelu godinu da zavrim taj proces posveenja. Dogodilose da se kraj, tog hvale vrijednog pothvata, poklopio s dolaskom mojih roditelja na kraju kolske godine zamoje privremene zavjete. Oni su stigli potpuno nepripremljeni, nevino oekujui susret sa svojim

prvoroencem, a zatekli su svojeg zabludjelog potomka. Obiteljske karakteristike su uglavnom nestale a nalisu nekog novo oblikovanog ovjeka.

Moj plan je ukljuivao zahtjev da svaki mjesec razvijem po jednu vrlinu. Sjeam se da sam najvanije vrline podijelio na jedanaest skupina i odluio svaki mjesec usvojiti po jednu vrlinu. Ispod svakog mjeseca ukalendaru sam napisao odabranu vrlinu. Bio sam veoma zadovoljan sam sobom kad bih u pola mjeseca svladaozacrtanu vrlinu i kad bih preao na sljedeu, no smjerno sam i dalje prakticirao one vrline koje sam ve biousvojio. Sjeam se da sam poeo s poniznou jer sam u knjizi koju sam upravo itao pronaao da je to majkasvih vrlina. Studeni je bio predvien za poslunost, prosinac za dobrotvornost i tako redom

Nesreom neto sam krivo predvidio pa nisam uspio to i potpuno dovriti. U stvari, nikada nisam ni dovrio.Pokuavao sam nastavljati s naporom, ak i podvostruujui ih u svojoj prvoj godini studija, no uskoro samshvatio da je 'opreznost vredniji dio junatva' pa sam najprije nevoljko snizio svoje ciljeve, za to sam kriviodjelomino svoj studij, a sebi sam stalno obeavao neki novi poetak, bez sniavanja zahtjeva, u nekoj

budunosti. Od tada sam vjeran tom obeanju i obnavljam ga redovno, najmanje jednom tjedno." Peter se

smijao glasno kad sam mu objasnio duhovnu gimnastiku svojeg prvog oduevljenja. Rekao mi je kako je i onkad je bio u gimnaziji pisao nekom karmelianinu i zamolio ga da mu poalje 'koulju od kostrijeti'. Fratar mu je odgovorio i objasnio kako bi mu bilo drago da moe udovoljiti tom hvalevrijednom zahtjevu, ali premastarim samostanskim tradicijama, takve se koulje tkaju od vlastite kose kad se napravi tonzura, pa me jezamolio da mu je, kad je odreem, poaljem potom.Obojica smo se nasmijali karmelianskom smislu za alu. Peter je jednostavno uivao u ali i nije se skanjivaoda se smije punim glasom. "Vidite li sada to mislim?" Peter je upao im nam je smijeh utihnuo. Ponovno je

bio ozbiljan. "Svi mi mislimo da to moemo sami uiniti. Ljudi jo uvijek tako i rade. Ipak ne mislim da jemoderna uzreica 'uradi sam' ista i kod nas." "Ali to drugo moemo raditi u meuvremenu?" zapitao sam kaoda su nas obojicu protekle godine jednako jasno nauile to nam je initi.Protekle su godine moda za Petera bile kola mudrosti, no ja jo uvijek nisam bio nauio lekciju. Tek sam

poeo uviati svoje pogreke, pa sam nakon kratke pauze dodao: "to drugo moemo uraditi?" "Pa", nastavioje Peter, "jedina stvar koju moemo uiniti jeste ta da progutamo svoj ponos i prihvatimo istinu koja ispred nasstoji poput ogoljelog drveta, tonije, da..sami ne moemo nita uiniti. Ako nam nain na koji pravimo zbrku usvojim vlastitim ivotima nije dovoljan da nas privoli to prihvatiti, tada e nam pogled na druge ljude, uvid unjihovu prolost pokazati kako smo dobili umiljenu svinjsku glavu. Mislim da nam evanelje jasno i glasnogovori i stalno to ponavlja: 'ti sam ne moe, ali ja mogu, samo ako mi dopusti'. Ako je Ninina ljubav moglaokrenuti Johnov ivot naglavake, to tek moe uiniti Boja ljubav nama?""To mi sve zvui malo previe kao udobni kvijetizam (smjer u duhovnosti - ne raditi nita, op. prev.), inastavio sam, "imam dojam kao da sve to mi je initi jeste sjediti cijele dane poput duhovnog lijenine i ekatida mi Bog sve uini." "A, ne! Uope ne!" odgovorio je Peter. "Hajde recite onom zemljoradniku da jelijenina, jer provodi dane i tjedne pripremajui zemlju, okopavajui i bacajui gnojivo, orui je nanovo inanovo da bi je pripremio za sijanje sjemenja. Vjerojatno bi vas mrko pogledao. Ako mu etva bude dobra,moe biti siguran u dvije stvari. Prvo, da to nema nita s njim, i drugo da je za sve on sam zasluan. Drugimrijeima, sjeme je samo sebi dovoljno. Ono sazrijeva unutar sebe svojom dinamikom i iz njega e se proizvestiurod zobi, polje puno zrelog klasja. No ipak bez rada ovjeka, bez kopanja i prekopavanja zemlje, etve uopene bi bilo." "A sada", nastavio je Peter, istiui analogiju i da bi izbjegao svako nerazumijevanje, "Boja ljubave automatski rasti i razvijati se u nama, poput sjemena. Ona e se na kraju proiriti na svaki dio naeg biadok nas potpuno ne preuzme. I to e se dogaati nepogreivo samo ako smo pripremili zemlju, uklonili s njesve to spreava puni rast ljubavi." "A to je potrebno da se dobro pripremimo za rast ljubavi u sebi?""Odgovor na to je vrlo jednostavan", Peter je odgovorio bez razmiljanja, "treba nauiti moliti. Samo pomoumolitve moemo doi u dodir s bojom ljubavlju da ponemo stjecati iskustvo njenog ulaenja u na ivot.Nitko ne moe osjetiti da je voljen i nakon toga ostati isti." "Ali, to je sa mnom?" zapitao sam. Bilo je u tommom pitanju jedva zamjetljiva nota samosaaljenja jer ja to dosada nisam iskusio. Bilo je to prvi put da sam

postavio jedno osobno pitanje. "Kroz proteklih dvadeset godina znao sam da me Bog voli, no u meni se nitanije promijenilo. Ostao sam uvijek isti, stari ja", zavrio sam s gorinom. "E, pa ja o tome nita ne znam",odgovorio je Peter, "znam samo da postoji razlika izmeu znanja da si voljen i iskustva da si voljen. Samoznanje nije dovoljno. Znanje nee nikada nikoga promijeniti, odluno i trajno, ali iskustvo hoe, samo ako je


19/148

19

iskustvo bilo dovoljno duboko i trajalo dovoljno dugo." Peter je bio na nogama. Nisam ni primijetio da jeustao. "Molim vas, ispriajte me, James. No ja zaista moram ii", rekao je ispriavajui se. Pogledao sam ga unevjerici i zbunjeno zurio u njega.Trebalo mi je vremena da do mene dopru njegove rijei. Dole su tako neoekivano i presjekle sve moje misli.Bio sam zateen. Stvari su postajale interesantne. Upravo sam poeo govoriti o sebi. "Da, svakako", odgovoriosam i pogledao na svoj sat. Bilo je skoro etiri sata. "elite li moda alicu aja?" zapitao sam uzaludno ga

pokuavajui zaustaviti. "Ne, hvala, James", odgovorio je Peter branei se, "zaista moram ii." "Doi eteponovno sutra?" zabrinuto sam zapitao. "Naravno", odgovorio je Peter lagano iznenaen notom nevjerice u

mom glasu. Nije bio naviknut da se dogovor dovodi u sumnju. Te sam noi leao budan sate i sate prolazeisvaku rije naeg razgovora i razmiljao o Peteru. Nije bilo nieg novog u onom to mi je rekao. Sve su to bile

poznate istine, no on je imao sposobnost da ih vidi s takvom jasnoom a to ih je ponovno oivljavalo. Unajmanju ruku, to je za mene uinio Peter. Moj se stav prema Peteru brzo mijenjao. Osjetio sam da mi imamnogo toga dati i da mogu mnogo nauiti. Vie nisam elio otii do Eriskava niti do Uista. No, hoe li dva satadnevno biti dovoljno vremena za reviziju svega to sam imao na umu.

etvrto poglavlje

LJUBAV

Nekim je ljudima dovoljno sedam sati spavanja, nekima est, no znam i neke koji sasvim dobro ive sa samopet sati spavanja. Meni je potrebno osam sati, a ako mogu, spavat u i devet sati. Te posebne noi od nedjeljena ponedjeljak spavao sam samo etiri sata. Moj je uitelj novaka obiavao govoriti: 'od posteljnog platna dooltarskog platna, od oltarskog do jedaeg - to je naa sudbina', a ja nikako nisam mogao shvatiti to je biloizdajniko i besramno u onom to je dodano 'i ponovno u posteljno platno.' Konano sam to shvatio tog jutra.Ako se elim izdii iznad prosjenog ovjeka prije negoli Peter doe, jednostavno moram jo malo spavati.Kad sam konano ustao, sakupio sam dovoljno hrabrosti da izaem napolje i pogledam to je ostalo od jutarnjecrvenkaste dobrodolice danu, i mogao sam samo otkriti da je i ona imala gnjilu no. Oblaci su senezadovoljno vukli nebom i prijetei se nadvijali nad zemljom kao da nam prkose i upozoravaju nas da neidemo daleko od kue zbog mogueg pljuska. Vratio sam se unutra i priutio si gutljaj ljekovitog domaegvina. Moda je to luksuz u nekoj umjerenoj klimi, ali na ovim otocima to je potreba, neophodan zatitni zidkoji uva duh od prirodnih elemenata. Peter je stigao tono u dva sata. "Vi mora da ste za ove krajeve udak",rekao sam kad je uao i kad je sjeo u svoj uobiajeni naslonja. "Zato to mislite?" zapitao je. "Ta vaatonost", brzo sam odgovorio nastojei da krivo ne protumai tu moju nenamjernu i nespretnu primjedbu. "Da,to je tono, i ja sam otkrio da ovdje ljudi jedva da imaju neku predodbu o vremenu, zapravo, nemaju je uope.Proli put kad sam iao u Eriskay vlak je kasnio tri sata, no nitko nije imao nikakvu primjedbu. To je nekavrsta moje fobije", nastavio je, "moj je otac bio fanatik za vrijeme." Srameljiv smijeak koji sam primijetio

prvoga dana, ponovno mu se vratio."Ako je rekao da moram doi u deset i trideset, to je znailo da je deset i dvadeset devet minuta i pedeset petsekundi prerano, a da je u deset i trideset minuta i jedna sekunda prekasno, i da e biti nevolje."Peter se smijao sam sebi sjeajui se i razmiljajui o svojoj prolosti, njeno milujui krajem svoga tapa.nepostojeu stvar na sagu ispred sebe.Prethodno sam jutro razmiljao kako bih naao izgovor i skratio nae susrete na svega dva puta. Danas sam,

naprotiv, razmiljao kakav bih izgovor mogao pronai pa da ga nagovorim da poveamo broj naih susreta najo pet puta, tako to bi se susreli i u etvrtak ujutro prije mog odlaska avionom. Stoga vie nisam namjeravaogubiti vrijeme na uobiajene trivijalne razgovore.Odluio sam poeti tamo gdje smo juer stali, ali me je zbunio nain na koji je Peter prepriavao svojestrahove i fobije i inilo mi se da bi nas to moglo odvratiti od razgovora koji smo juer zapoeli, pa samodluio da ja zaponem tamo gdje smo stali..."Prije nego to ste juer otili, rekli ste da je velika razlika izmeu znanja da ste voljeni i iskustva da stevoljeni, ili su meni vae rijei tako zvuale", rekao sam pomalo nestrpljivo nastojei navesti razgovor na tutemu. "Pa, mislim upravo tako kako sam rekao", odgovorio je pomiui se s jedne strane stolice na drugu kaoda nema nita vie za rei, no nastavio je, "meutim, smatram da ta razlika ima jo vaniji utjecaj u duhovnomivotu." "Na koji nain?" zapitao sam. "Pa, .........." rekao je zastajui nekoliko trenutaka. Zatim se otvorio.

"Kad sam bio mladi student u Strowberry Hillu stanovao sam sa svojim nastavnikom i njegovom enom pokrajTvvickenham Stationa. Bilo je jo est studenata i jedan mladi nastavnik psihologije koji se zvao Mark. Svismo stanovali u istoj kui. Mark i ja smo pronali mnogo zajednikog, i prije nego sam shvatio, meu nama se


20/148

20

razvio dubok prijateljski odnos. On je bio izvanredan nastavnik pa su ga esto zvali da odri negdje drugdjepredavanja a ja sam esto odlazio s njim.Kamo god bi doao, svaki je put svoja predavanja zapoinjao tako da bi svoje znanje podcijenio, uvjeravajuisluatelje da oni vjerojatno znaju mnogo vie o toj temi od njega. Ako sadraj i naslov izlaganja nijenesumnjivo opovrgavao takav uvod, ne treba kriviti sluatelje to su naputali predavanje prije svretka.Mislim da sam zbog toga u poetku vjerovao da je to Markova istinska poniznost, i da me je upravo ona

privukla k njemu. Tek mnogo kasnije sam shvatio da je to bila upravo bolesna potreba da sam sebe poniava.Stoga jer smo bili tako bliski, smogao sam hrabrosti i uspio sam ga pitati zato se uvijek ispriava i poniava

pred drugima. "Pretpostavljam da imam ono to psiholozi zovu problem nesigurnosti", odgovorio mi jeslijegajui ramenima kao da to nije vano i da nema nikakvih posljedica, "mislim da sam klasian primjer!"Osjeao sam da eli dalje govoriti pa sam utio. Nastavio je priati o svojem djetinjstvu, o svojim roditeljima,o tome kako su oni uinili sve najbolje to su mogli za njega, naravno ono to su smatrali da je ispravno.Meutim, zbog svog viktorijanskog odg

David Torkington-Trilogija Pustinjak Prorok Mistik

Documents