1. VELIINA, OBLIK, GRAA, PROSTORNA SIMETRIJA I HEMIJSKI SASTAV
VIRUSA (PRIRODA VIRUSA I NJIHOVE RAZLIKE OD DRUGIH
MIKROORGANIZAMA)GRAA I STRUKTURA VIRUSA virusi se izmeu sebe
razlikuju po obliku i veliini, ali su svi graeni po slinim
principima kompletna, zrela, ekstracelularna, infektivna virusna
estica virion sastoji se od: nukleinska kiselina virusa (u centru
virusne estice) moe biti DNK ili RNK i ona je nosilac genetskih
informacija virusne estice kapsida (omotaa, odnosno zatitne
ovojnice) izgraen od proteina nukleinska kiselina i kapsid zajedno
ine nukleokapsid, koji kod manjih virusa predstavlja kompletnu
virusnu esticu - virion vei i sloeniji virusi u momentu oslobaanja
iz elije stiu jo jedan spoljni omota, koji je poreklom od
promenjene jedarne ili citoplazmatske membrane elije domaina
(izuzetak su poxvirusi koji imaju dve ovojnice i obe se sintetiu u
citoplazmi inficirane elije)VIRUSNI KAPSID proteinskog je sastava;
graen je od velikog broja identinih molekula proteinske prirode
proteinskih jedinica, koje su osnovni gradivni element i najmanje
funkcionalne jedinice kapsida moe biti jednoslojan ili
dvoslojan
virusna nukleinska kiselina kodira stvaranje malih, identinih
proteinskih podjedinica, a kapsid se oblikuje udruivanjem tih
podjedinica strukturne jedinice formiraju simetrine skupine koje
predstavljaju oblikovane elemente strukture vidljive elektronskim
mikroskopom to su morfoloke jedinice kapsida, odnosno kapsomere one
se najee vide u obliku petougaonih ili estougaonih prizmi svaki
virus ima odreen broj kapsomera iz kojih je izgraen kapsid, to se
koristi kao jedan od kriterijuma za klasifikaciju virusa u procesu
formiranja kapsida razlikuju se dve faze: prva faza stadijum
biosinteze (sinteza strukturnih polipeptida i udruivanje u
podjedinice) druga faza (stvaranje nekovalentnih veza izmeu
podjedinica i formiranje virusnog kapsida) uloga virusnog kapsida:
titi virusnu nukleinsku kiselinu osigurava i obezbeuje strukturu i
simetriju virusnih estica nosilac je antigenskih svojstavaVIRUSNI
OMOTA OKO NUKLEOKAPSIDA vei i sloeniji virusi poseduju jo jedan
omota oko proteinskog, koji moe biti jednoslojan ili dvoslojan
animalni virusi prilikom izlaska iz inficirane elije dobijaju omota
od izmenjenih elijskih membrana: od jedarne membrane
(Herpetoviridae) od membrane endoplazmatinog retikuluma
(Togaviridae) od citoplazmatske membrane (Orthomyxovirida,
Paramyxoviridae, Rhabdoviridae) spoljni virusni omota sastoji se od
lipida, proteina i polisaharida virusi koji ga imaju osetljivi su
na etar i organske rastvarae na njegovoj povrini nalaze se izdanci
graeni od glikoproteina i predstavljaju povrinske virusne antigene
polipeptidni deo glikoproteina je specifian za virus i sintetisan
je prema genetskim informacijama virusne nukleinske kiseline, a
ugljeni hidrati glikoproteina su elijskog porekla glikoproteini
imaju znaajne funkcije (hemaglutinin, neuraminidaza, faktor elijske
fuzije) i bitnu ulogu u procesima infekcije elije domaina visusi sa
spoljnim omotaem po pravilu sadre vie antigena od virusa bez ovog
omotaaOBLIK I VELIINA VIRUSA zahvaljujui elektronskom mikroskopu
utvreno je da virusi imaju razliite oblike: pravilna lopta (virus
polio) nepravilna kugla (virus influenzae) tapi ili tapi koji je na
jednom kraju zaravnjen, a na drugom kraju zaobljen pa lii na metak
(virus rabiesa) oblik kvadra, opeke ili elipsoida (poxviridae)
oblik punoglavca ili zavrtnja (samo bakterijski virus
bakteriofag)
veliina virusa izraava se u nanometrima (jedan nm iznosi 10
angstrema) veliina animalnih virusa kree se od 20 do 320 nm: mali
virusi: 20-50 nm srednji virusi: 50-200 nm veliki virusi: 200-320
nm
veliina i oblik virusa mogu se odrediti filtracijom
ultrafiltrima centrifugiranjem ultracentrifugama elektronskim
mikroskopomSIMETRIJA VIRUSNIH ESTICA prema rasporedu podjedinica u
virusnom kapsidu i prema nainu njihovog grupisanja i vezivanja,
animaln virusi dele se u tri grupe: virusi sa spiralnom (helikalnom
) simetrijom othomyxoviridae, paramyxoviridae, rhabdoviridae imaju
nukleinsku kiselinu spiralno uvijenu oko jedne centralne rotacione
ose jednake proteinske podjedinice su pravilno i semetrino
rasporeene oko nje, pratei zavoje spirale virusi sa kubinom
(ikozaedarnom) simetrijom herpetoviridae sve strukturne podjedinice
ne moraju biti identine (kapsid ne sadri samo jedan tip proteinskih
molekula) broj kapsomera moe da bude razliit, ali je za svaki virus
stalan kompleksno graenje virusa poxviridaeHEMIJSKI SASTAV VIRUSA
svi virusi sadre nukleinsku kiselinu i polipeptide iz kojih je
graen proteinski omota, a vei i sloeniji virusi poseduju jo i
lipide i polisaharide, koji se nalaze u spoljanjom omotau
NUKLEINSKA KISELINA VIRUSA virusi poseduju samo jednu nukleinsku
kiselinu koja sadri genetski materijal virusa virusnki genom prema
vrsti nukleinske kiseline, virusi se dele na DNK i RNK viruse
nukleinske kiseline su izgraene iz nukleokapsida (purinska ili
pirimidinska baza + pentoza (riboza ili dezoksiriboza) + fosforna
kiselina) nukleotidi su meusobno povezani fosfodiestarskim vezama,
a sa drugim lancem vodoninim vezama (DNK: G=C, AT; RNK: G=C, AU)
kod sinteze DNK kao model za formiranje komplementarnog lanca
polinukleotida slui komplementarna polovina polinukleotida DNK kod
sinteze RNK kao model za formiranje komplementarnog lanca
polinukleotida slui komplementarna polovina lanca polinukleotida
DNK, uz delovanje enzima DNK RNK polimeraze kod nekih virusa
nukleinska kiselina je vezana za unutranje proteine, i oni zajedno
grade virusne estice (core)
svi DNK virusi imaju dvolananu DNK, izuzev parvovirusa koji
imaju jednolananu DNKsvi RNK virusi imaju jednolananu RNK, osim
reovirusa koji imaju dvolananu RNK jednolanana virusna RNK moe da
bude u obliku: pozitivnog lanca identina je informacionoj RNK
(mRNK) negativnog lanca komplemetarna je mRNK genom virusa moe da
sadri jednu ili vie molekula kiselina RNK virusi su izuzetak u ivom
svetu da je RNK nosilac nasledne informacije DNK virusi sadre DNK
lanac koji moe da bude cirkularan (papova virusi, hepatitis B
virus) ili linearan (veina ostalih DNK virusa) kod RNK virusa
nukleinskih kiselina je uglavnom linearna u obliku jednog molekula
ili u obliku vie molekula tj. segmenata koji su vezani nekovalentim
vezama
VIRUSNI PROTEINI vei deo virusne estice ine strukturni proteini
iz kojih je izgraena proteinska ovojnica oko nukleinskih kiselina
(kapsid) svi strukturni proteini su dobri antigeni i odgovorni su
za najvei broj imunolokih reakcija koje izaziva virus sloeni virusi
sadre i odreene enzime, takoe proteinske prirode (transkriptaze,
neurminidaza, reverzna transkriptaza) neki virusi poseduju i
proteine koji menjaju metabolizam i grau inficirane elije
VIRUSNI LIPIDI virusi koji imaju spoljni omota sadre neutralne
lipide (fosfolipide i glikolipide) takvi virusi posle tretiranja
etrom i drugim organskim rastvaraima gube sposobnost da inficiraju
osetljive elije; virusi bez omotaa ne sadre lipide pa su otporni na
delovanje organskih rastvaraa veina lipida koji ulaze u sastav
virusa su poreklom od elije domaina i integriu se u virusnu esticu
u procesu njenog sklapanja i oslobaanja iz elije (poreklom su od
citoplazmatske, jedarne membrane ili membrane endoplazmatskog
retikuluma inficirane elije) isti virus, kada se razmnoava u
razliitim vrstama elija ima razliit lipidni sastav, ali su njegove
bioloke osobine i infektivnost identini
poxviridae ima velike koliine lipida u svom omotau koji je
dvostruk, ali je ipak otporan na etar, njihov lipoproteinski omota
nije poreklom od ovojnica elije domaina nego se sintetie u
citoplazmi inficirane elije pa ima drugaiji lipidni sastav
VIRUSNI POLISAHARIDI poseduju ih samo virusi koji imaju omota
oko nukleokapsida poreklom su od elija domaina nalaze se uglavnom u
glikoproteinima, koji predstavljaju povrinske antigene
(polipeptidni deo glikoproteina je produkt virusnog genoma, a
ugljenohidratni deo je elijskog porekla)PRIRODA VIRUSA I NJIHOVE
RAZLIKE OD OSTALIH MIKROORGANIZAMA virusi poseduju samo jedan tip
nukleinske kiseline koja predstavlja genetski materijal virusa, za
razliku od svih jednoelijskih organizama i viih ivih bia koji sadre
obe nukleinske kiseline jedinstvena u ivom svetu je i osobina RNK
virusa da RNK moe biti nosilac genetskih osobina virusi se ne mogu
videti svetlosnim mikroskopom za razliku od bakterija virusi su
ultravizibilni virusi prolaze kroz pore bakteriolokih filtara koji
zadravaju bakterije virusi su ultrafiltrabilni struktura viriona se
bitno razlikuje od elijske strukture prokariota i eukariota virusi
su veoma jednostavne grae i nemaju uslove za objavljivanje
sopstvene biosinteze (nemaju ribozome i enzimske sisteme), pa su
zato obavezni intraelijski paraziti ne mogu da se umnoavaju na
vetakim podlogama, ve samo u ivoj eliji jedinstvena je u ivom svetu
ova osobina virusa kao parazita, da virus daje eliji domaina svoj
program sinteze, koji, zatim, svojim elijskim mehanizmima, obavlja
elija domaina razlika u odnosu na razmnoavanje prokariotskih i
eukariotskih elija jeste i ta da se u toku virusnog reprodukovanja
u eliji nezavisno sintetiu sve virusne komponente, a tek zatim
dolazi do njihovog udruivanja u zrelu virusnu esticu.2. IZBOR,
UZIMANJE I SLANJE MATERIJALA NA VIRUSOLOKI PREGLEDKliniki materijal
za virusoloki pregled bira se zavisno od klinike slike (npr. ako je
u pitanju respiratorno oboljenje, uzima se bris gue) ili eventualno
od epidemioioke situacije (u toku letnje epidemije meningitisa meu
decom uzima se stolica i radi se analiza na enteroviruse).Pri
izboru bolesnikog materijala, koji e se poslati na pregled, mora se
poznavati patogeneza virusne bolesti na koju se sumnja. Zato
bolesniki materijal nije uvek uzet iz organa i tkiva prema kome
virus ima tropizam i ijom invazijom dolazi do manifestacije
odreenih karakteristinih simptoma bolesti (npr. kod miokarditisa
ili mijalgija izazvanih koksaki virusom bolesniki materiai je
stolica, a ne bioptat sranog iii popreno-prugastog miia; kod ospe
na koi usled virusa rubele ili morbila bolesniki material je bris
drela, a kod enterovirusnih ospi, stolica).Naelno, ako se virus
dokae u krvi, likvoru ili vezikuli (u toku ospe), sa sigurnou se
moe smatrati etiolokim agensom aktuelne bolesti; meutim, ako je
virus dijagnostifikovan u respiratornim uzorcima i stolici, uzronik
je dotine bolesti samo ako postoji i seroloka potvrda.Da bi
izolacija virusa bila uspena, potrebno je da se uzorak uzme to
ranije i po mogunosti u prva tri dana bolesti, pri emu treba voditi
rauna i o tome da je iz nekih bolesnikih materijala lake izolovati
odreeni virus, nego iz drugih. Kod izbora materijaia vanu ulogu
igra i starost bolesnika, kao i vrsta i trajanje bolesti.
Materijal za virosoloki pregled moe da bude:BRIS GUE ILI ISPIRAK
GUE - uzima se i prilikom sumnje na neka virusna oboljenja CNS-a,
KVS-a, za vreme groznice nepoznatog porekla, osipnih bolesti
rubela, morbila, kao i kod sumnje na moguu kongenitalnu infekciju
(rubela, citomegalovirusna bolest)STOLICA- pogodan je uzorak u toku
aktuelnih gastroenteritisa, ali i kod oboljenja CNS-a izazvanih
enterovirusima, bolesti KVS-a izazvanih koksaki virusima, ospi po
koi usled invazije enterovirusa, u sluajevima groznice nepoznatog
porekla ili hepatitisamanje podesan uzorak je rektalni brisKRV-za
izolaciju virusnog uzronika ili za direktno dokazivanje virusa
uzima se kod sumnje na infekcije ARBO virusimanaelno, krv nije
najbolji uzorak za dokazivanje virusa, nije pogodna sredina za njih
i iz nje relativno brzo iezavajuSERUM- serum se uzima za seroloke
reakcije, kao i u sluaju sumnje na virusni hepatitis (za
dokazivanje HBsAg, HBeAg, antiHBs, antiHBc i antiHBe
antitela)LIKVOR- obino je uzorak izbora kod oboljenja CNS-a
(meningitis, meningoencefalitis, encefalitis)KONJUKTIVALNI BRIS-
uzima se kod oboljenja oka, otisak kornee uzima se kod komatoznih
bolesnika, obolelih od rabijesaSADRAJ PROMENA NAKOl(VEZIKULA,
PAPULA, PUSTULA ILI KRUSTA) - uzima se kod variele ili se uzima
tenost iz vezikula (kod herpes simplex virusa) spadaju u
odgovarajue uzorke za virusnu izolaciju ili direktnu
dijagnostikuBIOPTAT ODREENOG TKIVA (ZAIVOTNO ILI POSTMORTALNO) -
moe da se koristi za direktno dokazivanje virusa (elektronskim
mikroskopom), virusnih antigena (imunoeiektronskom mikroskopijom,
ELISA testom, tehnikom fluorescentne mikrcskopije), zatim za
izolaciju i identifikaciju virusa i virusne DNKBRIS NOSA, SPUTUM,
URIN, BRIS REKTUMA, DIJAREJALNA STOLICA - manje su pogodni uzorci
za virusoloki pregled
BOLESNIKI MATERIJAL TREBA UZIMATI: ASEPTINO, U STRILNE POSUDE,
DOBRO ZATVORITI, TANO OZNAITI
Uz materijal se obavezno popunjava propratni list sa podacima o
pacijentu, klinikim i epidemiolokim podacima i vrsti pregleda koji
se trai. Veoma su bitni i podaci o datumu poetka bolesti i o
karakteru oboljenja.Osim uzoraka koji e u laboratoriji biti korieni
za direktno dokazivanje virusa, virusnih antigena ili specifinih
virusnih sastojaka (bez prethodnog umnoavanja), ostali bolesniki
materijaii mogu da se potope u tzv. VTM (virusni transportni
medijum). Time se prvenstveno preava suenje u toku transporta
materijaia do laboratorije (VTM sadri izotonini 0.9% rastvor NaCI,
proteine i antibiotike). Uzorci koji e biti korieni za pregled
elektronskim mikroskopom, imunoelektronskim mikroskopom ili e biti
direktno upotrebljeni u postupku fluorescentne mikroskopije, ELISA
testa kao i u tehnikama hibridizacije, ne smeju se staviti u VTM.
Bitno je odravati odreenu pH vrednost VTM-a, kao i drati materijal
na odreenoj temperaturi.Za preivijavanje virusa u toku transporta
najvaniji faktor je uticaj spoljanje temperature. Na viruse
negativno deluju i nagle promene temperature (naizmenino
zamrzavanje i otapanje uzorka). Virus se alje u laboratoriju na
temperaturi lomljenog ieda (+4 C). Uzorak se stavlja u dobro
zatvorene epruvete ili druge posude sa odgovarajuim epom i grliem
(flasterom ili lepljivom trakom), zatim u kutije ili termos posude,
koje sadre smrznute uloke ili u kutije sa ledom. Bitno je uzorak
transportovati to pre do laboratorije.3. METODE ZA ODREIVANJE
VELIINE I OBLIKA VIRUSNIH ESTICA
Veliina i oblik virusa mogu da se odrede: filtracijom
(ultrafiltrima) centrifugacijom (ultracentrifugama) elektronskim
mikroskopomFILTRACIJAZa odreivanje veliine virusa upotrebljavaju se
graduisani ultrafiltri: gradokol filtri od kolodijuma ili
membranski filtri od derivata celuloze, raznih polimera ili
staklenih vlakana.Ako preiena suspenzija virusa prolazi kroz niz
membrana razliite ali poznate veliine pora (od veih ka manjim),
priblina veliina virusa moe se odrediti utvrivanjem membrana koje
proputaju virusne estice i one koje ih zadravaju. Virusne estice
moraju biti dva puta manje od prosenog dijametra pore na nekom
filtru da bi kroz njega mogle proi. Priblina veliina virusa odreuje
se tako to se veliina pore kroz koju je proao virus pomnoi sa
faktorom 0,64. Priblina veliina virusa moe se odrediti i
uporeivanjem filtrabilnosti virusnih estica sa esticama poznatih
dimenzija.
Prolazak virusa kroz filtar ne zavisi samo od veliine pora na
situ i veliine virusa nego i od: strukture i elektrinog naboja
virusa i filtra hemijskog sastava i debljine filtra duine
filtracije pritiska pod kojim se filtracija vri temperatura na
kojoj se filtrita viskoznost tenosti u kojoj je suspendovan
virusFiltracijom je mogue samo priblino odrediti veliinu virusa pa
se zato filtracija ee koristi za selektivno odvajanje virusa iz
neke suspenzije ili za sterilizaciju raznih rastvora, podloga i
drugih termolabilnih materijala, nego za odreivanje veliine
virusa.SEDIMENTACIJA VIRUSA U ULTRACENTRIFUGAMA
Virusi se mogu istaloiti samo uz pomo centrifugalne sile odreene
jaine zbog mase i elektrinog naboja virusa.Za odreivanje veliine i
oblika virusa kao i za dobijanje istih suspenzija virusa koriste se
analitika i preparativna ultracentrifuga.Brzina sedimentacije u
polju centrifugalne sile zavisi od: veliine (mase) virusne estice
oblika virusne estice gustine i viskoznosti tenosti u kojoj je
suspendovan virus jaine centrifugalne sile koja zavisi od broja
obrtaja glave centrifuge u jedinici vremena i udaljenosti virusne
estice od osovine obrtanjaBrzina sedimentacije data je
Stokersonovom formulom (iz nje se izvodi poluprenik virusne
estice)Veliina virusne estice odreuje se: merenjem brzine taloenja
virusnih estica u polju centrifugalne sile uporeivanjem brzine
taloenja virusnih estiva sa brzinom taloenja estica poznatih
dimenzija
estice oblika lopte, koje imaju najmanju moguu povrinu taloe se
bre nego estice duguljastog ili nepravilnog oblika, koje imaju veu
povrinu. to je razlika u odnosu izmeu najveeg i najmanjeg dijametra
estice vea, to je i njeno taloenje sporije. Poveana viskoznost
tenosti u kojoj su suspendovane estice virusa vie usporava taloenje
estica nepravilnog oblika u odnosu na one loptastog oblika.
ELEKTRONSKI MIKROSKOPKod elektronskog mikroskopa snop svetlosti
je zamenjen snopom elektrona upravljenih na objekat, a staklena
soiva su zamenjena elektromagnetnim, koja sakupljaju divergentne
snopove elektrona i usmeravaju ih konvergentno ili paralelno sa
osovinom mikroskopa.Objektivska elektromagnetna soiva daju poveanu
i obrnutu sliku virusne estice, koja se jo vie uveava projekcionim
elektromagnetnim soivima.Slika se projektuje na ekran, realna i
uveana.Dakle, delovi elektronskog mikroskopa su: svetlosni zraci
snop elektrona koji se prostire u vakuumu staklena soiva
elektromagnetna polja fotoploa ekran (slika virusa se emituje na
ekran)Uveanje elektronskog mikroskopa je oko 100 000 puta.Elektroni
raspolau slabom moi prodiranja kroz razne materije pa je bitno da
je preparat tanji od 100 nm.Veliina virusa odreuje se tako to se
suspenziji tog virusa dodaju estice poznate veliine i gustine (npr.
Polistirenske lateks kuglice) ili postoji skala na kojoj se mogu
oitati eljene dimenzije virusa.Elektronskim mikroskopom se vidi
virus, njegova veliina, morfologija i struktura. Na taj nain se moe
odrediti pripadnost virusnoj porodici, ali se ne moe napraviti
razlika izmeu pojedinih pripadnika dotine porodice.Poto su virusi
male estice, kontrast u preparatu je mali jer zavisi od rasipanja
elektrona. Kontrast moe da se povea na dva naina: metodom
pozitivnog bojenja oblaganje preparata tankim slojem zlata ili
drugih tekih metala nepropusnih za snop elektrona; virusne estice
postaju jasnije, kontrasnije i izgledaju kao iskosa osvetljene i
vide se kao tamne estice na svetloj podlozi. metodom negativnog
bojenja poveanje elektronske neprozranosti okoline virusa pomou
soli fosfotungstenske kiseline, uranil acetata virusne estice se
vide kao svetla, neobojena mesta na tamnoj pozadini.4. ELEKTRONSKI
MIKROSKOP I IMUNOELEKTRONSKA MIKROSKOPIJA. TEHNIKE ZA DOKAZIVANJE
VIRUSNIH NUKLEINSKIH KISELINA U MATERIJALUELEKTRONSKI MIKROSKOPKod
elektronskog mikroskopa snop svetlosti je zamenjen snopom elektrona
upravljenih na objekat, a staklena soiva su zamenjena
elektromagnetnim, koja sakupijaju divergentne snopove elektrona i
usmeravaju ih konvergentno ili paralelno sa osovinom
mikroskopa.Objektivska elektromagnetna soiva daju poveanu i obrnutu
sliku virusne estice, koja se jo vie uveava projekcionim
elektromagnetnim soivima. Siika se projektuje na ekran, realna i
uveana.Dakle, delovi elektronskog mikroskopa su: svetlosni zraci
snop elektrona koji se prostire u vakuumu staklena soiva
elektromagnetna polja fotopioa - ekran (siika virusa se emituje na
ekran)Uveanje elektronskog mikroskopa je oko 100 000 puta.Elektroni
raspolau slabom moi prodiranja kroz razne materije, pa je bitno da
je preparat tanji od 100 nm.Veliina virusa odreuje se tako to se
suspenziji tog virusa dodaju estice poznate veliine i gustine (npr.
polistirenske lateks kuglice) ili postoji skala na kojoj se mogu
oitati eljene dimenzije virusa.Elektronskim mikroskopom se vidi
virus, njegova veliina, morfologija i struktura. Na taj nain se moe
odrediti pripadnost virusnoj porodici, ali se ne moe napraviti
raziika izmeu pojedinih pripadnika dotine porodicePoto su virusi
male estice, kontrast u preparatu je mali jer zavisi od rasipanja
eiektrona. Kontrast moe da se povea na dva naina: metodom
"pozitivnog bojenja" - oblaganje preparata tankim siojem zlata ili
drugih tekih metala nepropusnih za snop elektrona; virusne estice
postaju jasnije, kontrastnije i izgledaju kao iskosa osvetljene i
vide se kao tamne estice na svetloj podiozi. metoda "negativnog
bojenja" - poveanje elektronske neprozranosti okoline virusa pomou
soli fosfotungstenske kiseline, uranil acetata... virusne estice se
vide kao svetla, neobojena mesta na tamnoj pozadiniIMUNOELEKTRONSKA
MIKROSKOPIJATo je metoda direktnog dokazivanja virusa i virusnog
antigena u klinikom materijalu. Zasniva se na prethodnom meanju
uzoraka sa odreenim (poznatim) antivirusnim antitelima (obino
monoklonalnim antitelima). Zatim se elektronskim mikroskopom trai
imunoloka reakcija izmeu dodatih antitela i virusa, ime se dokazuje
prisustvo virusa u bolesnikom materijalu. Istovremeno se postie i
njegova specifina identifikacija.Poto je uzorak mogue testirati
samo sa nekoliko odgovarjuih antiseruma, mora se uvek imati neka
pretpostavka o kom se virusu radi.Imunoelektronska mikroskopija se
ne moe primeniti na virusne porodice sa mnogo razliitih serotipova
koji nemaju zajednike antigene (enterovirusi, rinovirusi).Dakle,
bolesniki materijal se prvo izlae reakciji sa antivirusnim
serumima, zatim se pravi preparat i pregleda elektronskim
mikroskopom.Antitela koncentriu virus u uzorku, koriste se pri
njegovoj detekciji i omoguavaju specifinu identifikaciju virusnog
uzronika.Tehnika dvostrukih antitela: prva antitela hvataju virus,
a druga antitela ga oblau i omoguavaju da se uoe tako koncentrisane
virusne partikule.TEHNIKE ZA DOKAZIVANJE VIRUSNIH NUKLEINSKIH
KISELINA U MATERIJALUTEHNIKE HIBRIDIZACIJE NUKLEINSKIH
KISELINAPomou tehnike hibridizacije mogu se dokazati i analizirati
virusne nukleinske kiseline i u sluajevima kada: u bolesnikom
materijalu nema vie infektivnih virusnih estica ili ih ima jako
malo su prisutni samo defektni virusi su prisutne samo virusne
nukleinske kiseline su virusi vezani u imune komplekse je bolesniki
materijal jako kontaminiran drugim mikroorganizmima
Ove metode mogu biti koriene i u dijagnostici perzistentnih,
subakutnih i hroninih virusnih bolesti.Uzorak bolesnikog materijala
nanosi se na vrstu podlogu i direktno se upotrebljava za
hibridizaciju. Zatim se radi izolacija virusnih nukleinskih
kiselina (DNK ili RNK). Kao dokaz DNK prvo se odvoje fragmenti DNK
pomou enzima endonukleaze, zatim se oni odvoje gelom i
frakcioniraju (Southern-blot). Kao dokaz RNK takoe se prvo odvajaju
fragmenti RNK (Northern-blot), pa se pomou reverzne transkriptaze
sastavi komplement DNK. Ove DNK se zatim hibridizuju sa poznatom i
oznaenom DNK (oznaena je izotopima razliitih poluvremena
raspadanja, koji se mere radiografski ili nekim enzimima npr.
biotinom vezanim za poznate DNK). Potom se vri detekcija, zavisno
od vrste i prirode obeleivaa na oznaenoj DNK. Na taj nain dokazuje
se prisustvo virusne nukleinske kiseline u materijalu.ELEKTOFOREZA
RNK U POLIAKRILAMID GELUOva metoda omoguava otkrivanje veoma malih
koliina virusne RNK direktnom analizom virusnog genoma.Metoda se
zasniva na razliitoj pokretljivosti segmenata virusne RNK u
poliakrilamid gelu, zavisno od njegove relativne molekulske
mase.Primenjuje se samo u dijagnostici virusa sa segmentiranim
RNK.5. KLASIFIKACIJA VIRUSAPoslednji, 7. Izvetaj Internacionalnog
Komiteta za taksonomiju virusa iz 2003. Deli viruse u 7 grupa na
osnovu virusnog genoma: 6
Dvolanana DNK Jednolanana DNK Dvolanana RNK RNK sa pozitivnim
lancem RNK sa negativnim lancem RNK sa reverznom transkriptazom DNK
virusi sa reverznom transkriptazom
6. UTICAJ FIZIKIH I HEMIJSKIH INILACA, ANTIBIOTIKA I
HEMIOTERAPEUTIKA NA VIRUSEUTICAJ FIZIKIH AGENASA1. TOPLOTA deluje
nepovoljno na proteine i nukleinske kuseline virusa 60c /30 min.
inaktivie veinu virusa 60c /10sati inaktiviu se hav i hbv mgcl2 i
mgso4 smanjuju osetljivost virusa na toplotu postepenim zagrevanjem
virus gubi: mo razmnoavanja infektivnost antigenost imunogenost2.
HLADNOA niska temperatura konzervie viruse pad temperature za
svakih 10c dvostruko produava preivljavanje virusa 4c transport
-70c due uvanje3. SUENJE neki osetljivi (polio,koksaki) a neki
otporni (arbo i pox) LIOFILIZACIJA - suenje na niskim temperaturama
i u vakumu (godinama sauvaju aktivnost)4. ULTRALJUBIASTI ZRACI
inaktiviu viruse, izazivajui promene u purinskim i pirimidinskim
bazama nukleinskih kiselina virusi su osetljiviji od bakterija
susedne baze u nukleotidima se vezuju u dimere oteenje nukleinskih
kiselina virusa reverzibilno (fotoreaktivacija) pod dejstvom dnevne
svetlosti aktivira se enzim koji ce popraviti greke i dovesti do
ponovne aktivacije virusa UV zraenje se primenjuje u sterilizaciji
prostorija i proizvodnji vakcina5. JONIZUJUE ZRAENJE primena za
proizvodnju vakcina(inaktivie virus a antigenost i imunnogenost su
ouvani ) za sterilizaciju namirnica i prostorija kontaminiranih
virusima ireverzibilno prekida lanac nukleinskih kiselina virusa u
jednolananih virusa inaktivacija je potpuna u dvolananih virusa
inaktivacija je delimina6. ULTRAZVUK zvuni talasi frekvencije preko
2000 Hz mehanikim delovanjem ireverzibiino inaktiviu virus, ali
njegova antigenost ostaje ouvana, postupak moe da se koristi u
primpremi virusnih vakcina i antigena
DEJSTVO HEMIJSKIH SREDSTAVA NA VIRUSE osetljivost virusa prema
hemijskim supstancama zavisi od hemijskog sastava, odnosno grae
virusa FENOL - Denaturie proteine (ne i nukleiske k.) FORMALDEHID -
Inaktivie i proteine i nukleinske kiseline; 0,2- 0,5% za pripremu
vakcina AZOTASTA KISELINA - mutacije u bazama nukleinskih kiselina
(pogreno vezivanje baza) OKSIDACIONA SREDSTVA - virusi su
osetljiviji od bakterija;H2O2,kalijum permanganat,preparati hlora
za dezinfekciju u virusolokim laboratorijama ORGANSKI RASTVARAI -
svi virusi koji sadre lipoproteinski omota osetijivi su prema
delovanju etra, Na-dezoksihlorata i raznih organskih rastvaraa,
virusi koji imaju samo nukleokapsid, otporni su prema etru -
organskim rastvaraima; prema slabim koncentracijama alkohola, prema
hloroformu i acetonu virusi su otporniji od vegetativnih oblika
bakterija DETERDENTI - imaju sposobnost da razgrade virusnu esticu
na polipeptidne lance, pa se upotrebljavaju za dezinfekciju
laboratorija; oni se vezuju na belanevine virusa, zatim ih razgrade
na polipeptidne lance i tako dezintegriu virusnu esticu ETILENOKSID
- efikasno inaktivie viruse reagovanjem sa karboksilnom grupom
belanevina; u visokim koncentracijama je toksian za Ijude, a u
dodiru sa vazduhom je eksplozivanUTICAJ ANTIBIOTIKA mona
anibakterijska sredstva ne deluju na viruseDEJSTVO HEMIOTERAPEUTIKA
mehanizam delovanja spreavanjem adsorbcije virusa na eliju
ogoljavanjem virusnog genoma inhibiranjem sinteze virusnih
makromolekula ( i nukleinskih kiselina) sklapanja nove virusne
estice poeljne osobine antivirusnog leka selektivno delovanje na
virus selektivno inhibiranje odreene faze u razmnoavanju virusa ne
sme biti teratogen, toksian, onkogen
ANTIRETROVIRUSNI LEKOVI NIRT imaju nukleozidnu strukturu
(nukleozidni inhibitori reverzne transkriptaze) NNIRT visoko
specifini za RT i manje toksini od NIRT ali se rezistencija javlja
brzo in vivo i in vitro. Divergentna grupa koja nema nukleozidnu
strukturu (nenukleozidni inhibitori RT) PI (inhibitori proteaze) -
HIVproteaza je esencijelna za aktivaciju reverzne transkriptaze -
NELFINAVIR INHIBITORI FUZIJE VIRUSA - ENFURTIVID - primenjuje se u
kombinaciji sa drugim lekovima kod pojave rezistencije
SAVREMENA ANTIRETROVIRUSNA TERAPIJA Kombinovana antiretrovirusna
terapija highly active antiretroviral therapy HAART Standardna
HAART primena dva leka iz grupe NIRT sa jednim PI Osnovni nedostaci
Toksinost lekova Neminovni razvoj rezistencije virusa na sve klase
lekova Dugotrajna primena PI i NIRT metaboliki poremeaji HAART
TERAPIJA ODRAVA HIV POZITIVNE VIE DECENIJA U IVOTU ALI NEMA
IZLEENJA JER VIRUS OSTAJE U LATENTNO INFICIRANIM ELIJAMA
DIGESTIVNOG TRAKTA I CNA-a
ZIDOVUDIN (AZIDOTIMIDIN,AZT) Analog timidina, NIRT Mehanizam
delovanja : Inhibira reverznu transkriptazu koja ima vei afinitet
prema AZT u nego prema prirodnom supstratu; Inkorporira se u
nastajui lanac provirusne DNK i time onemoguava gradnju lanca
komplementarne DNK REZISTENCIJA - Kod davanja dueg od 6 meseci,
Vezana je za mutacije na pol regionu genoma HIV-a koji kodira
reverznu transkriptazu DAVANJE:oralno i u infuziji TOKSINOST -
ANEMIJA, GRANULOCITOPENIJA I PANCITOPENIJAAMANTADIN DERIVAT
ADAMANTANA Deluje na viruse INFLUENCE A blokiranjem virusnog
ogoljavanja (dejstvom na M2 protein) Ne deluje na pandemijsku
influencu A(H1N1)2009 ni na ptiju influencu PRIMENA ADAMANTANA
PROFILAKTIKA PRIMENA - Kod visokog rizika od komplikacija
influence, alergije na vakcinu TERAPIJSKA PRIMENA - treba ga
primeniti u prvih 48 asova bolesti. RIMANTADIN Derivat amantadina,
manje je toksian Inhibitorni efekat na virus influence A je jai
nego pri davanju adamantana
NOVIJI LEKOVI ZA TRETMAN INFLUENCE OSELTAMIVIR Dejstvo:INFLUENCA
A (ptija , sezonska i pandemijska influenca) i B Mehanizam
delovanja:INHIBITOR NEURAMINIDAZE VIRUSA INFLUENCE Davanje:oralno,
I deci starijoj od 1 godine ZANAMIVIR Dejstvo:INFLUENCA A i
INFLUENCA B Mehanizam delovanja:inhibira virusnu neuraminidazu
Davanje: infalacijom, I deci starijoj od 7 godina
ANALOZI NUKLEINSKIH BAZA HALOGENIZOVANI PIRIMIDINI I
HALOGENIZOVANI DEOKSIURIDINI - mogu da zamene purinske (A i G) ili
pirimidinske baze (C,T i U) u lancu virusne DNK pa izostaje sinteza
strukturnih proteina virusa 5 JODO 2 DEOKSIURIDIN (IUDR) Analog
TIMINA i umesto njega se ugrauje u DNK Inhibira timidin kinazu
herpes virusa NEELJENI EFEKTI: inhibicija sinteze i elijske DNK,
pojava rezistentnih mutanata, toksian pa se koristio samo lokalno ,
zamenjen je manje toksinim lekovima VIDARABIN -
adenozin-arabinozid,ARA-A Inhibira DNK polimerazu, prekida lanac
DNK ugradnjom ARA A monofosfata 70-tih godina u leenju HSV i VZV,
davan intravenski NUSPOJAVE :teratogen,mutagen,kancerogen
REZISTENCIJA mutacije na virusnoj DNK polimerazi Citarabin -
citozin-arabinozid,ARA C ACIKLOVIR - gvanozinski analog Mehanizam
delovanja aciklovir aciklovir-trifosfat (aktivni oblik leka) vezuje
se za DNK polimerazu ireverzibilna inaktivacija DNK polimeraze i
prekidanje sinteze DNK virusa ANTIVIRUSNI SPEKTAR HSV1,HSV2
inhibira pri niskim koncentracijama VZV inhibira pri veim
koncentracijama Na CMV slabije deluje Na EBV ne deluje Daje se
lokalno, parenteralno i oralno NUSPOJAVE u 5% bolesnika prolazni
poremeaj funkcije bubrega REZISTENCIJA -rezistentni sojevi herpes
virusa imaju izmenjenu timidin kinazu ili defektnu DNK polimerazu,
mutanti su manje virulentni ali mogu izazvati teke infekcije u
imunodeficitarnih GANCIKLOVIR - analog gvanozina,slian acikloviru
Deluje na herpes viruse.LEK IZBORA ZA CMV infekciju. Mehanizam
delovanja (CMV infekcija): ganciklovir ganciklovir trifosfat
(inhibira DNK polimerazu i prekida DNK lanac ugraujui se u njega)
Daje se samo intravenski TOKSINOST:neutropenija
LEKOVI ZA TRETMAN HRONINOG HEPATITISA B LAMIVUDIN ANALOG
DEOKSICITIDINA KORISTI SE U LEENJU HIV I HRONINE HEPATITIS B
VIRUSNE INFEKCIJE INHIBITOR DNK POLIMERAZE I REVERZNE TRANSKRIPTAZE
HBV I PREKIDA SINTEZU DNK HBV REZISTENCIJA ADEFOVIR ENTECAVIR
RIBAVIRIN irok spektar dejstva na RNK i DNK viruse ; na
RSV,virus morbila,parainfluenca viruse, viruse influence A i B,
Bunjaviruse, HBV, HCV, HIV, virus Lasa groznice Mehanizam delovanja
Hemijski je slian gvanozinu Inhibira sintezu gvanozina koji je vaan
za sintezu RNK i DNK virusa Inhibira sintezu RNK polimeraze i mRNK
Fosforilacija ribavirina se vri u eritrocitima Daje se:intravenski,
oralno i kao aerosol TOKSINI EFEKTI Anemija Na ivotinjama
mutagen,onkogen i gonadotropan REZISTENCIJA- Ne postoje mutanti
rezistentni na lek
FOSFONOFORMAT FOSKARNET Pirofosfatni analog Dejuje na enzime
polimeraze herpes virusa i HBV kao i na reverznu transkriptazu
retrovirusa Deluje na mestu vezivanja pirofosfata za ove enzime
tako to blokira pirofosfatne veze Daje se intravenski Lek izbora
kod infekcija HERPES VIRUSIMA REZISTENTNIM NA ACIKLOVIR i njegove
srodnike
REZISTANCIJA VIRUSA NA LEK nastaje mutacijom u virusnom genomu
davanjem leka favorizuju se mutanti rezistentni na lek pod
selektivnim pritiskom leka nastaje populacija vurusa rezistentna na
lek pojava rezistencije nije poeljna
PROBLEMI U ANTIVIRUSNOJ TERAPIJI kod mnogih lekova prekidanjem
terapije razmnoavanje virusa se nastavlja nisu efikasni protiv
virusa koji izazivaju latentne infekcije rezistencija
7. CIKLUS RAZMNOAVANJA VIRUSA. RAZLIKE U PROCESU RAZMNOAVANJA
IZMEU POJEDINIH RNK I DNK VIRUSAProces umnoavanja virusa moe da se
podeli u nekoliko faza: pripajanje virusa (adsorpcija, viropeksa)
prodiranje (penetracija) oslobaanje - ogoljavanje nukleinskih
kiselina (dekapsidacija) faza eklipse u kojoj se sintetiu sastojci
virusa faza sklapanja virusnih estica (integracija sa moguom
rekombinacijom) oslobaanje novonastalih virusa
(liberacija)UMNOAVANJE JEDNOLANANIH RNK VIRUSA SA POZITIVNIM LANCEM
kod jednolananih RNK virusa sa pozitivnim lancem, pozitivni lanac
RNK istovremeno predstavlja mRNK u inficiranoj eliji posle
oslobaanja od kapsida, RNK ovih virusa odmah se vezuje za ribozome
i dovodi do sinteze ranih enzima: RNK-polimeraze i enzima koji koe
sintezu elijskih proteina enzimi potrebni za replikaciju sintetiu
se u eliji posle infekcije i oni ne moraju biti uneseni u eliju
sintetisana RNK-polimeraza stvara komplementaran lanac pozitivnom
lancu unete virusne RNK (-RNK), koji e sluiti kao kalup za sintezu
novih pozitivnih lanaca RNK novostvoreni pozitivni lanci RNK slue
istovremeno kao: gen materijal novih virusa kasne mRNK, koje na
ribozomima dovode do sinteze virusnih strukturnih polipeptida kalup
za nove negativne lance RNK svi ovi procesi se odigravaju u
citoplazmi elije strukturni polipeptidi sa pozitivnim lancima RNK
formiraju nove nukleokapside, koji se oslobaaju posle destrukcije
elije( + RNK ribozomi RNK-polimeraza - RNK + RNK ) za TOGA viruse i
neke druge viruse, koji poseduju jednolananu RNK u vidu pozitivnog
lanca, specifino je da se translacija vri samo sa dela RNK genoma
produkti dobijeni translacijom uestvuju u transkripciji RNK genoma
sintetisan negativni lanac RNK slui kao kalup za sintezu dve vrste
pozitivnog RNK prva vrsta je kratka mRNK, pomou koje nastaju
strukturne komponente viriona, a druga vrsta pozitivne RNK je dugi
pozitivni lanac RNK, koji se integrie u nove virioneUMNOAVANJE
JEDNOLANANIH RNK VIRUSA SA NEGATIVNIM LANCEM jednolanani RNK virusi
sanegativnim lancem su: Orthomyxovirusi, Paramyxovirusi,
Bunyavirusi, Arenavirusi, Rhabdovirusi negativan lanac RNK nije
infektivan i ne moe da funkcionie kao mRNK - on slui kao model za
prepisivanje komplementarne mRNK, za transkripciju mRNK sa virusnog
genoma potreban je enzim RNK-polimeraza (elije domaina ne poseduju
enzime), pa zato svi virusi sa negativnim lancem RNK moraju imati
sopstvene transkriptaze (RNK-polimeraze) u virionu trankripcija se
odvija odmah nakon prodiranja virusa u eliju i tako nastaju
pozitivni lancimRNK translacijom mRNK na ribozomima stvaraju se
virusni polipeptidi u prisustvu novosintetizovanog virusnog
proteina odigrava se replikacija roditeljskog negativnog lanca RNK
naime, komplementarni (pozitivan) lanac RNK istovremeno slui i kao
kalup za sintezu novih negativnih RNK, koje e predstavljati
genetski materijal novih virusa, stvoreni strukturni polipeptidi sa
ovim umnoenim RNK formiraju nukleokapside, nukelokapsidi stiu
spoljni omota pupljenjem kroz elijsku membranu i izlaze iz elije
kao zrele virusne partikule svi procesi biosinteze odigravaju se u
citoplazmi, izuzev kod virusa influence, ija se nukieinska kiselina
umnoava u jedru
UMNOAVANJE JEDNOLANANIH RNK VIRUSA PORODICE Retroviridae genom
ovih virusa sastoji se iz 2 identina molekula jednolaanih RNK u
vidu pozitivnog lanca, za koji je vezan enzim reverzna
transkriptaza - ovaj enzim je odgovoran za prepisivanje
komplementame DNK sa lanca virusne RNK (eukariotske elije nemaju
ovaj enzim) kada se u citopiazmi inficirane elije izvri sinteza
DNK, koja je komplementarna virusnoj RNK (pod dejstvom reverzne
transkriptaze), nastali lanac DNK vezuje se hidrogenskom vezom za
linearni genom RNK i dolazi do razgradnje RNK genoma enzimom
ribonukleazom, koju poseduje virus (deluje samo na RNK u
RNK-DNK-hibridu) zatim dolazi do sinteze komplementarnog lanca DNK
i u citoplazmi inficirane elije formira se dvostruki lanac DNK
dvolanana DNK (iji su krajevi spojeni) prenosi se u jedro elije,
gde se integrie u elijsku DNK i ostaje stabilno vezana za nju pri
deobi takve elije, zajedno sa elijskom DNK, deli se i virusna DNK,
tako da svaka erka elija sadri komplentnu virusnu DNK u eliji
inficiranoj ovim virusima ne mora odmah da usledi ekspresija
virusnih gena u daljem toku, sa virusne DNK, inkorporirane u genom
elije, prepisuje se virusna RNK, koristei RNK-poIirnerazu domaina
produkti transkripcije su: dugaki molekuli RNK, koji slue kao
genetski materijal za nove viruse krai molekuli, odnosno mRNK, koja
prenosi informacije neophodne za sintezu enzima reverzne
transkriptaze i polipeptida virusnog kapsida i virusnog omotaa
novih viriona2x + RNK + reverzn transkriptaza lanac DNKlanac DNK +
genom RNK + ribonukleaza razgradnja RNK genoma
lanac DNK sinteza komplementarnog lanca DNK dvostruki lanac DNK
integracija u elijsku DNK virusna DNK u genomu elije +
RNK-polimeraza domaina virusna DNK dugaki molekuli RNK (genetski
materija) krai molekuli-(mRNK)
UMNOAVANJE DVOLANANIH RNK VIRUSA dvolanani genom imaju Reovirusi
genom je segmentisan i u inficiranoj eliji samo je delimino
osloboen kapsida transkipcija se vri uz pomo enzima polimeraze,
koji poseduje virion stvara se bar 10 vrsta mRNK sa pozitivnim
lancem njihova funkcija je translacija virusnih proteina, ali svaka
od njih ima i ulogu u sklapanju prekursora, koji slue kao kalup za
sintezu komplementrnog lanca u dvolananom RNK genomu ovih
virusa
UMNOAVANJE DVOLANANIH DNK VIRUSAPRVI TIP UMNOAVANJA odigrava se
kod virusa iz porodice Papovaviridae, Adenoviridae i Herpesviridae
kod ovih virusa transkripcija i repiikacija nukieinskih kiselina
odigravaju se u jedru, a strukturni polipeptidi se sitetiu u
citoplazmi inficirane elije poto se transkripcija i replikacija
genoma deavaju u jedru, virusi mogu da koriste enzime elije za
sintezu svoje mRNK; prema tome, izolovana DNK ovih virusa je
infektivna prva funkcija virusne DNK u elijama je rana
transkripcija - prepisivanje ranih mRNK uz pomo enzima
RNK-polimeraze (svi DNK virusi koriste elijsku RNK polimerazu,
jedino poxvirusi sadre ovaj enzim u virionu) rane mRNK se zatim
prevode u rane proteine, koji uglavnom imaju funkciju enzima
najvaniji enzim je DNK-polimeraza, koja razdvaja lance dvostruko
uvijene DNK i na svakom lancu, kao modelu, sintetie komplementarne
strukture - oni posle, spajanjem, daju nove molekule dvolanane DNK
druga grupa ranih enzima izaziva prestanak sinteze elijske DNK i
spreava vezivanje elijske mRNK za ribozome, to ima za posledicu
prestanak sinteze elijskog proteina - na taj nain je biosinteza u
eliji usmerena jedino ka sintezi virusne DNK i virusnih proteina
kod papovavirusa postoje najmanje dva, a kod adenovirusa i
herpsevirusa postoje bar tri ciklusa transkripcije u procesu
umnoavanja u eliji
strukturni virusni polipeptidi sitetiu se preko mRNK, nastalih u
poslednjem cikiusu transkripcije kod papovovirusa otkriveno je da
se rana i kasna mRNK prepisuje sa raziiitih ianaca virusnog genoma
DNK genomi sve tri virusne porodie kodiraju i proteine koji imaju
zadatak da stimuliu elijski poiimeraza kompleks, kao i brojne
proteine ukijuene u sintezu virusne DNK kod papovavirusa,
adenovirusa i herpesvirusa stvoreni strukturni polipeptidi
transportuju se u jedro i sa umnoenom DNK u jedru sklapaju se novi
nukleokapsidi nukleokapsidi papovavirusa i adenovirusa ostaju u
jedru i oslobaaju se iz elije posle njene destrukcije kod
herpesvirusa nukleokapsidi dolaze do jedarne membrane, izazivajui
njenu transformaciju, i od tako promenjene jedarne membrane
dobijaju omota; zrele virusne partikule izlaze iz elije kroz
proirene kanalie endoplazmatinog retikulumaDRUGI TIP UMNOAVANJA
odigrava se kod poxvirusa iako je DNK ovih virusa otkrivena i u
jedru elija, poksvirusi su DNK virusi koji se kompletno sitetiu
ucitoplazmi inficirane elije; virion ovih virusa sadri enzim
RNK-polimerazu, pa zato proces transkripcije moe da se odigrava u
citoplazmi elije kompletiranje zrelih viriona vri se u citoplazmi,
a njihovo oslobaanje nastaje tek posle destrukcije eiije umnoavanje
poksvirusa je vrlo kompleksan proces - dolazi do glikolizacije,
fosforilacije i segmentiranja stvorenih polipeptida pre njihove
integracije u virusnu esticuTREI TIP UMNOAVANJA odigrava se kod
virusa iz porodice Hepadnaviridae (kod Hepatitis B virusa) kod
hepatitis B virusa DNK je nepotpuno udvojena prvobitno dolazi do
transformacije virusnog genoma pod dejstvom DNK-polimeraze, koja je
prisutna u virionu i tako nastaje cirkularna (zatvorena) molekula
DNK zatim dolazi do transkripcije genoma i stvaraju se dve vrste
RNK molekula - mRNK, koja dovodi do sinteze virusnog proteina i
dugaak lanac RNK, koji slui kao kalup za sintezu DNK genoma,
posredstvom virusne kodirane reverzne transkriptazeUMNOAVANJE
JEDNOLANANIH DNK VIRUSA- ETVRTI TIP UMNOAVANJA ovaj tip
razmnoavanja virusa daju parvovirusi postoje dve grupe humanih
parvovirusa: u prvoj grupi su parvovirusi sposobni za nezavisnu
replikaciju u jedru elije - u toku multipiikacije ovih virusa u
jedru se prvo sintetie DNK lanac komplementaran jednolananom DNK
genomu; u daljem toku dolazi do procesa transkripcije, translacije
i replikacije, to se zavrava sintezom virusnih sastojaka i
sklapanjem zrelih viriona u drugoj grupi su parvovirusi koji mogu
da se replikuju samo u prisustvu drugog virusa - npr.
adenosatelitski virus je defektan virus, koji moe da se umnoava
samo u prisustvu adeno ili Herpes simplex virusa
8. INTERAKCIJE IZMEU VIRUSA (UDRUENE INFEKCIJE, INTERFERENCIJE I
EGZALTACIJA)
Meusobno delovanje - interakcija izmeu dva srodna ili razliita
virusa koji inficiraju istu eliju i organizam, moe da ima razliite
ishode:NEZAVISNO UMNOAVANJE VIRUSA - UDRUENE INFEKCIJE u ovom
sluaju virusi ne utiu jedan na drugog ovo je sluaj kada se kada se
npr. jedan umnoava u jedru (herpes virus), a drugi u citoplazmi
inficirane elije (poxvirus)INTERFERENCIJA VIRUSA ovo je najei ishod
interakcije dva virusa infekcija jednim virusom (interferentni
virus) moe da sprei infekciju istog domaina nekirn drugim virusom
(potisnuti virus) pojava interferencije moe da bude jednostrana ili
obostrana i nastaje pod odreenim uslovima - zavisi od vrste virusa,
infektivne doze i vremenskog razmaka u kome su nastupile infekcije
interferencija predstavlja pojavu zatite elije od infekcije
virusom, usled prisutnosti drugog virusa u njoj potiskivanje moe da
se odvija na razliitim nivoima: interferencija na nivou adsorpcije
- deava se kada virusi koriste iste receptore na povrini elije, pa
prvi virus moe da blokira ove receptore (enterovirus) ili moe da ih
razori pri adsorpciji (orthomyxovirusi); tako se onemoguava
pripajanje drugog virusa interferencija na nivou biosinteze
virusnog makromolekula - nastaje tako to prvi virus svojim ranim
enzimima blokira metabolizam elije domaina i spreava sintezu ne
samo elijskih proteina, nego i polipeptida drugog virusa
interferencija na nivou aktivacije gena interferona - nastaje kada
virus koji je prvi inficirao eliju vri aktivaciju, odnosno
depresiju gena interferona, koji je prisutan u veini elija u
neaktivnom obliku (u stanju represije); sa aktivnog gena prepisuje
se mRNK, koja dovodi do sinteze proteina interferona na elijskim
ribozomima; prilikom prolaska kroz membranu endoplazmatinog
retikuluma i izluivanja interferona dolazi do njegove
glikolizacije; izvan elije otpuen interferon je u obliku
glikoprotelna (u normalnim uslovima on nije prisutan u eliji); tako
jedan virus aktivira interferon, koji zatim deluje na drugi virus
=> interferon spreava umnoavanje virusa, spreava sintezu
virusnih polipeptida i razara virusnu mRNK, pri emu ne ometa
sintezu proteina eiijeDOPUNJAVANJE (KOMPLEMENTACIJA) javija se
najee izmeu defektnog i infektivnog virusa, pri emu infektivni
virus snabdeva defektni virus replikativnim enzimima ili
strukturnim polipeptidima i na taj nain pomae defektnom virusu da
se razmnoiREK0MBINACIJA VIRUSA dva virusa u meusobnoj interakciji
mogu da se rekombinuju na nivou genoma (genetske rekombinacije) ili
na nivou fenotipskih osobina (fenotipsko meanje)EGZALTACIJA kada
infekcija jednim virusom poveava efekat drugog virusa, koji je
istovremeno inficirao eiiju (npr. coxsackie A virus moe da pojaa
efekat polio virusa) nije poznato preko kojih mehanizama se
ostvaruje ova interakcija, ali se pretpostavlja da se radi o
inhibiciji produkcije interferona ili nekih drugih materija, koje
tite eiije domaina - tu inhibiciju izaziva jedan od virusa po
drugim navodima radi se o aktiviranju agresivnih supstanci i nekim
drugim mehanizmima, koji zajedno ine da se povea agresivni efekat
jednog od virusa na eliju domaina
9. INTERFERONI (ZNAAJ, DELOVANJE, I PRIMENA) interferon je
protein ili polipeptid, koji je proizvod elija, a ne virus i deiuje
samo na elije, a ne na viruse informacije za sintezu interferona
nalaze se u DNK u jedru elije, odnosno u genomu elije, a ne u
genomu virusa u normainim uslovima interferon se ne nalazi u eliji,
nego tek ulaskom virusa dolazi do aktivacije mehanizama koji dovode
do produkcije interferona interferon ne izaziva inaktivaciju
virusa, nego spreava njegovo razmnoavanje u eliji postoje tri vrste
interferona: INTERFERON (LEUKOCITNI INTERFERON) nastaje u
leukocitima koji su inficirani virusom ili koji su podstaknuti
dvolananom RNK INTERFERON (FIBROBLASTNIINTERFERON) stvaraju ga
fibroblasti i druge elije, koje su stimulisane virusom, dvolananom
RNK, endotoksinom bakterija i drugim mikroorganizmima INTERFERON
(IMUNI INTERFERON) izluuju ga imunokompetentni T-limfociti u toku
virusne infekcije ili kada su stimulisani drugim antigenima,
odnosno mitogenima i limfokinima
interferon je specifian za eliju, odnosno mikroorganizam u kojem
je nastao, a ne za virus koji je izazvao njegovu sintezu interferon
ne deluje direktno na tok umnoavanja virusa, nego to ini
posredstvom nekoliko enzima stvorenih u eliji stimulisanoj
interferonom vezivanje interferona za specifine receptore na
povrini elije (glikolipidi elijske membrane) dovodi do sinteze
enzima protein kinaze i oligoadenil sintetaze, koji se aktiviraju u
prisustvu virusne RNK i deluju direktno na dalji tok sinteze
virusnih polipeptida spreavanjem sinteze virusnog poiipeptida i
razaranjem virusne mRNK zaustavlja se razmnoavanje virusa u eliji
interferoni deluju podjednako efikasno na DNK i na RNK viruse oni
deluju u najranijim etapama umnoavanja virusa, pre stvaranja
dvolananog replikativnog oblika virusne nukleinske kiseline,
odnosno deluju na sintezu ranih enzima virusa, pre svega na sintezu
RNK-polimeraze
interferon ne deluje specifino i ne deluje samo na onaj virus
koji je stimulisao njegovu produkciju, nego moe da sprei
razmnoavanje raznih srodnih i nesrodnih virusa u osetljivim elijama
iste vrste
31
induktori stvaranja interferona mogu biti: virusi virulentne
loze virusa (virusi koji se razmnoavaju brzo i dovode do jakog
oteenja elije) najee su slabi induceri, a avirulentni sojevi (oni
koji se sporije replikuju i ne dovode do jako citopatogenog efekta)
su dobri induceri stvaranja Interferona u eiijama izuzetak su
arbovirusi koji se brzo razmnoavaju, imaju jak CPE i moni su
induceri produkcije interferona za indukciju stvaranja interferona
potrebna je dvolanana nukleinska kiselina i to dvolanana RNK
(jednolanana RNK nee biti induktor produkcije interferona, ali ako
se ona unese u eliju, od nje nastaje replikativni obiik, koji je
aktivni induktor produkcije interferona) drugi mikroorganizmi,
njihovi ekstrakti i produkti naroito mikroorganizmi koji
parazitiraju intracelularno (rikecija, hlamidija) i oni koji
proizvode endotoksine razne mitogene supstance biljaka neki
sintetski proizvodi mnoge osobine interferona zavise od: vrste i
koliine virusnih ili nevirusnih iducera vremena koje je proteklo od
momenta aplikacije inducera mesta stvaranja inerferona temperature
drugih uslova pod kojima je eiija produkovala interferon
interferon, indukovan antigenom, razlikuje se po imunolokim,
fizikim i drugim svojstvima od interferona koji proizvode elije
napadnute virusom ako se egzogeni interferon unese u organizam
preko mesta koje je udaljeno od elija koje su zaraene virusom,
njegovo delovanje je neznatno, a ako se aplikuje lokalno na same
elije zaraenog tkiva, egzogeni interferon pokazuje dobar efekat,
kao i endogeni interferon pri upotrebi egzogenog interferona mora
se voditi rauna da on deluje u tkivima one vrste u kojoj je i
nastao interferon poinje da se produkuje ve u stadijumu inkubacije
i prodormalnom stadijumu virusa - iz ovih elija se Iui i prodire u
okolne elije; u tek inficiranim okolnim elijama prispeli interferon
spreava razmnoavanje virusa - na taj nain, patoloko delovanje
virusa moe da se zaustavi, da se ogranii na poetne lezije, a
organizam kao celina moe biti izleen od tek zapoete virusne
infekcije u fazi inkubacije ili prodormalnoj fazi to ranije,
potrebno je primenjivati i egzogeni interferon nedostatak
interferona je njegovo kratkotrajno delovanje okolnosti koje
doprinose produkciji i delovanju interferona mogu da poboljaju
kliniki tok virusnih infekcija i obrnuto; neke od tih okolnosti su:
povean pritisak kiseonika inhibie dejstvo interferona poviena
temperatura dovodi do bolje produkcije interferona kortikosteroidi
deluju antagonistiki na luenje interferonavirusi mogu da ispolje
svoj teratogeni efekat u prvom trimestru trudnoe jer elije embriona
tada nemaju spodsobnost stvaranja interferonaEGZOGENI INTERFERON
egzogeni interferon, proizveden na razne naine (npr. u kulturama
eiija ijudskog porekla), nije jo naao iru primenu u leenju virusnih
infekcija, glavni razlog tome je to se jo uvek ne proizvode
dovoljne koliine preienog egzogenog interferona, koji bi imao visok
stepen aktivnosti interferon proizveden u kulturi ijudskih
leukocita korien je u leenju razlih virusnih bolesti i mnogih
tumora za koje se pretpostavija da mogu imati virusnu etiologiju, a
dobri rezultati su postignuti i u leenju osteosarkoma osim u
terapiji virusnih infekcija i tumora, interferon se ispituje i u
sklopu imuniteta, tj. ispituje se njegov uticaj na eiije koje
uestvuju u imunoiokoj reakciji10. VARIJABILNOST VIRUSA I ZNAAJ OVE
POJAVE virusi imaju veiiku varijabiinost zato to: virusi nemaju
sopstveni metabolizam, nego korsite enzimski aparat i druge
strukture i funkcionaine delove eiije domaina - uticaj eJije
domaina na viruse veoma je oiakan i izuzetno znaajan; kako su eiije
tkiva i domaini meusobno raziiiti, postoji poveana ansa za mutaciju
virusa; u vezi sa tim moe da doe i do promene u virusnoj popuiaciji
selekcijom, odnosno favorizovanjem odreenih mutanata virusi imaju
specifinu grau - neki imaju samo kapsid, neki imaju i spoljanji
omota, pa je virusni genom izioen dejstvu raznih mutagenih agenasa
faza eklipse - u toku intracelularnog repiikovanja virusa, faza
ekiipse se zavrava itegracijom umnoenih virusnih partikula; u ovoj
fazi moe da doe do raznih pojava, naroito do rekombinacije
nasiednih osobina dve razliite ioze virusa ili dva razliita virusa,
kojima je bila zaraena ista elija kratak ivotni ciklus virusa
omoguava da se promene virusnih osobina mogu pratiti za hiljadu
generacija virusa, za ta je potrebno da proe 21 dan virusi su veoma
varijabiini i vie su podloni promenama od drugih mikroorganizama
varijabilnost virusa je pojava koja je veoma korisna za medicinu -
napravljene su neke vakcine od ivih virusa; primeri su: virus
variolae-vaccinae, vakcina protiv kravljih boginja, vakcina protiv
ulinog virusa besnila, vakcinalni sojevi virusa infiuence, mumpsa,
virusa polio, morbila i drugih, koje su dobijene selekcioniranjem,
odnosno putem pasae virusa kroz embrionisana kokoija jaja,
laboratorijske ivotinje ili kroz kulturu elija
varijabilnost virusa je korisno primenjena i za fagotipizaciju
nekih vrsta bakterija varijabilnost moe da bude i tetna jer moe da
bude uzrok pojave manjih ili veih epidemija izazvanih novim
tipovima ili varijantama virusa (npr. epidemija influence), za koje
ne postoji imunitet u populaciji i protiv kojih ne titi primenjena
vakcina11. AGRESIVNE OSOBINE VIRUSA I NJIHOVO AGRESIVNO DELOVANJE
PATOGENOST je nepromenljiva genetska osobina virusa, koja
predstavlja agresivno delovanje virusa na odreeni organizam
VIRULENCIJA je stepen patogenosti virusa, odnosno kvantitet
patogenosti; u upravnom je odnosu sa brzinom propagiranja virusa iz
elije u eliju, sposobnou sa izazovu citolitiki efekat, dakle i sa
agresivnim delovanjem virusa na nivou organizma; virulencija je
promenljiva osobina, za razliku od patogenosti i moe da se menja u
raznim uslovima za razliku od bakterija, koje agresivno deluju
svojim toksinima, enzimima, raznim tetnim materijama (za eliju i za
organizam domaina) koje produkuju, osnovno agresivno delovanje
virusa proizilazi iz njihovog umnoavanja u eliji, inhibiciji
biosinteze i drugih zbivanja u eliji pojedini virusi poseduju i
neke toksine proteine, specifine za taj tip virusa, koji izazivaju
patoloke promene u eliji vee nakon 3-4 asa (npr. adenovirus i
arbovirus) izvestan tip virusa moe da izazove teratogeni efekat
(virus rubellae, virus polio i neki drugi enterovirusi, virus
hepatitisa, mumpsa, morbila, citomegalo virus i HIV virus) - oni
mogu da dovedu do smrti ploda, pobaaja ili kongenitalnih
malformacija neki virusi mogu da prouzrokuju benigne proliferacije
ili maligne tranformacije elija sa njihovim nekontrolisanim
razmnoavanjem (npr. herpesviridae, papillomaviridae) onkogeni
potencijal za oveka imaju virusi iz porodica papovaviridae,
adenoviridae, herpesviridae. hepadnaviridae, poxviridae (DNK
virusi) i retroviridae (RNK virusi) neki virusi imaju i onkolitiko
delovanje (arbovirusi) - razmnoavaju se u elijama neoplazme,
izazivaju nekrozu tumora i njegovu regresiju virusna infekcija moe
da bude pokreta stanja imunoloke hiperosetljivosti (kasnog tipa),
autoimunog zbivanja i drugih imunopatolokihstanja solubilni
antigeni raznih virusa (adenovirus, virus influenzae, virus
variolae-vaccinae), koji se mogu nai u tkivima i tkivnoj tenosti
inficiranog organizma, svojim prisustvom mogu da inhibiu neutraliuu
aktivnost odgovarajuih antivirusnih antiteia i tako indirektno
omoguavaju opstanak virusa, njegovo propagiranje, citolitiki efekat
i druga agresivna delovanja virusa na organizam domaina solubilni
antigeni koriste se i u serolokoj dijagnostici virusnih
infekcija
12. SELEKTIVNOST I TROPIZAM VIRUSA. RAZMNOAVANJE U
LABORATORIJSKIM IVOTINJAMA. INKLUZIJE
SELEKTIVNOST VIRUSA selektivnost je osobina virusa da se
umnoavaju samo u eiijama odreenih vrsta neki virusi su vrlo
selektivni - inficiraju samo odreene eiije jedne vrste (npr. virus
hepatitisa, koji se umnoava samo u organizmu oveka) neki virusi su
slabo selektivni - mogu da se umnoavaju u elijama velikog broja
ivotinjskih vrsta (npr. virus besnila) kod nekih virusa postoji i
selektivnost vezana za starost domaina (npr. coxsackie virus
inficira samo elije beba mieva, dok se u eiijama odraslih mieva ne
umnoava)TROPIZAM VIRUSA tropizam je histoloka selektivnost, odnosno
osobina virusa da se umnoavaju samo u elijama odreenih tkiva
domaina (virusi respiratomog tropizma, neurotropini)RAZMNOAVANJE
VIRUSA U LABORATORIJSKIM IVOTINJAMA za razliku od bakterija, virusi
nisu sposobni da se razmnoavaju na vetakim hranljivim podlogama, ve
samo u ivim elija za izolaciju i identifikaciju virusa u cilju
postavljanja etioloke dijagnoze, i da bi se prouavale osobine
virusa, kao i za pravljenje virusnih antigena i virusnih vakcina,
koriste se: osetljive laboratorijske ivotinje razliiti medijumi
embrionisanog kokoijeg jajeta kulture ivih eiija razmnoavanje
virusa u osetljivim laboratorijskim ivotinjama je skupo i
komplikovano i mora se voditi rauna o raznim uticajima in vivo (u
laboratorijskoj ivotinji inficiranoj virusom) i o moguim
interakcijama inokulisanog virusa i drugih virusnih uzronika koji
moda postoje u elijama u latentnom stanju ipak, razmnoavanje virusa
u laboratorijskim ivotinjama je neophodno za ispitivanje patogeneze
virusnih infekcija, za ispitivanje onkogenih virusa, kao i nekih
drugih porodica za uspeno umnoavanje i izolovanje virusa vano je
odabrati najosetljiviju ivotinju, imajui u vidu selektivnost virusa
u odnosu na vrstu, a ponekad i na starost ivotinje (u sluaju
coxsackie virusa) najee laboratorijske ivotinje su beli mi,
zamorac, hrak, kuni i majmun virusi se bolje umnoavaju u mladim
elijama i mladim ivotinjama odabrane ivotinje moraju biti priblino
iste starosti, pola, teine, zdrave i kontrolisane od strane
uzgajivaa i veterinara posle izbora ivotinje bira se najbolji mogui
nain inokulacije virusnog materijala, zavisno od tropizma virusa
ubrizgavanje se vri pod sterilnim uslovima materijal se najee
ubrizgava intracerebralno, intraperitonealno, intramuskularno,
intravenski, intrakutano, subkutano ili intranazalno zatim se
inokulisane ivotinje posmatraju odreeno vreme, prate se sve promene
na osnovu kojih se donosi zakljuak o razmnoavanju virusa u njima;
parametri koji se prate su: telesna temperatura telesna teina n
zaostajanje u rastu apetit pokretljivost ivotinje izgled dlake
seroloki pregled krvi da bi se dokazaio postojanje specifinih
antitela najei ishod virusne infekcije kod laboratorijskih ivotinja
je smrt ivotinja se rtvuje kada je moribudna (tada ima najvie
virusnih partikula) i vri se pregled promena na organima za koje je
virus imao tropizam (svetiosnim, fluorescentnim, elektronskim,
imunoelektronskim mikroskopom) zatim se ciljni organ i elije u
kojima je virus umnoeni mehaniki razore i filtriranjem ili
centrifugiranjem odvoje se virsne estice od elijskih delova i
drugih prateih estica nakon toga se proputaju kroz ultrafiltre ili
ultracentrifugu sve dok se ne dobije ist virusni materijal, koji se
titrira ako je umnoeni virus poreklom iz bolesnikog materijala,
njegova identifikacija u cilju postavljanja etioloke dijagnoze vri
se serolokiINKLUZIJE inkluzije su tvorevine koje nastaju prilikom
replikacije virusa neke inkluzije mogu da budu nakupine virusa,
nekada opkoljene nekom vrstom omotaa nastalog kao posledica
reakcije inficiranja eiije druge inkluzije su verovatno ostaci
umnoenih virusa u eiiji i degenerativni i reaktivni produkti elije
na razmnoavanje virusa u njima zavisno od toga da ii se umnoavanje
virusa odigrava u citoplazmi ili u jedru inficirane elije,
inkluzije su ili intracitoplazmatske ili intranuklearne ove
inkluzije se razlikuju i po obliku, veliini, grai itd.:
intracitoplazmatske inkluzije su ovalne, jajolike, krukolike ili
nepravilnog oblika, esto imaju afinitet za kisele boje i neznatno
su zrnaste (npr. inkluzije u citoplazmi nervnih elija kod besnila -
Negrijeva tela, kao i u citoplazmi elija inficiranih virusom
variole - Guarnierijeva tela) intranuklearne inkluzije se mogu
podeliti na dva tipa: inkluzije tipa A - zauzimaju vei deo elijskog
jedra, koje je promenjeno (hromatin je smeten po periferiji uz
jedarnu opnu); inkiuzije su zrnaste, amorfne i razliite veliine
(npr. u jedru elije inficirane herpex simplex virusom ili virusom
ute groznice) inkluzije tipa B - jedro je naroito izmenjeno, nema
okolnih reakcija, inkluzije su vie ograniene, moe ih biti po
nekoliko u jedru elije (npr. u jedru elije inficirane
adenovirusom)
13. RAZMNOAVANJE VIRUSA U KULTURAMA ELIJA
kultura eiija je najosetljivija sredina a umnoavanje i
ispitivanje veine do sada izolovanih virusa za raziiku od rada sa
laboratorijskim ivotinajma, kultura eiija omoguava da se izbegnu
razne mogue interakcije izmeu virusa. Postupak je jeftiniji i
koristi se za: umnoavanje virusa njihovo kvantitativno odreivanje -
titraciju njihovu identifikaciju - neutraiizacioni testovi
ispitivanje biofizikih i biohemijskih osobina virusa ispitivanje
efikasnosti raznih dezificijenasa pravijenje virusnih antigena i
vakcina
pod elijskim kulturama podrazumeva se umnoavanje pojedinanih
elija suspendovanih u specijalnim hranijivim tenostima odreenog
sastava, pH, pri odgovarajuem pritisku kiseonika i ugljen-dioksida,
na optimalnoj temperaturi i u sterilnim uslovima ove elije su
poreklom od: manje diferenciranih tkiva (vezivno, epitelno, miino,
bubreno tkivo, koa i testisi) i tokako ivotinjskog, tako i humanog
embrionainog porekla iz malignih tumora posle izvesnog vremena,
pojedinane elije iz hranljivog medijuma zalepe se za zid epruvete u
kojoj se razmnoavaju, formirajui obino jedan sloj novonamnoenih
elija (monoleyer)koji se naziva se IJT novonamnoene elije histoloki
potpuno odgovaraju tkivu iz kog su uzete takoe postoje i
suspendovane elijske kulture u kojima eiije nisu prilepljene za zid
epruvete, nego se nalaze slobodno u tenostima. Da bi se odrale,
epruvete se neprekidno rotiraju, pa je tako spreeno prilepljivanje
elija uz zid epaivete sastav hranljivih tenosti za kulturu elija je
razliit, veina ovih podloga sadri "uravnoteeni soni rastvor",
odnosno jednu vrstu fiziolokog rastvora sa odreenom koiiinom
glukoze i veim brojem raznih soli a uz to se obavezno dodaje telei
serum ili serumi drugih ivotinja, hidrolizat ivotinjskih
belanevima, ekstrakt goveeg ili pileeg embriona iii govea amnionska
tenost. Danas postoje i sintetske tenosti, koje sadre preko 70
raznih sastojaka, uglavnom razliite aminokiseline, vitamine,
derivate nukieinskih kiselina, eere, koenzime i faktore rasta.
Tenostima kulture elije mogu se po potrebi dodavati antibiotici ili
antimikotici postoje: primarne elijske kulture - dobijaju se uvek
iz sveeg, najee embrionalnog tkiva oveka, majmuna ili pileeg
embriona, tkivo se isee na komadie, izlae dejstvu tripsina da bi se
dobile pojedinane elije, koje se zatim suspenduju u hranljivoj
tenosti, inkubiraju na 36-37 C kontinuirane linije - prilagoene su
za rast u vetakim uslovima, one se mogu prenositi, pasairati u nove
i nove serije boca i epruveta. Pri pasairanju njima se takoe dodaje
blag rastvor tripsina da bi se dobile pojedinane elije, koje se
suspenduju u hranljivom medijumu i prebacuju u nove serije
epruveta. Njihov broj raste u svakoj siedeoj pasai
elijske kulture konzerviu se u smrznutom stanju: suspenzija
eiija uz dodatak 10% seruma moe se sporo hladiti do -70C i tako
ouvati vie meseci, a na -160C mogu se uvati i vie godina. Pre
"oivljavanja" kulture se vade iz zamrzivaa i izlau naglom topljenju
na vodenom kupatilu na 37C pri razmnoavanju virusa u elijama
nastaju promene koje se mogu lako uoiti svetlosnim mikroskopom
(patohistoloke promene). Vidi se degeneracija elija, a zatim one
propadaju (nekroza) usled citocidnog efekta virusa. Na taj nain
nastaju defekti (prozori) u elijskim kuiturama. U toku infekcije
eiijskih kultura moe da doe do spajanja susednih elija, kao
posledica fuzije elijskih membrana - tako nastaju dinovske
viejedarne elije, sincicijumi. Veina virusa dovodi do stvaranja
inkluzija u eliji, one mogu biti intracitoplazmatske ili
intranuklearne i vide se svetlosnim i fluorescentnim
mikroskopom
sve morfoloke promene koje izazivaju virusi u elijama nazivaju
CITOPATOGENI EFEKATvirusa (CPE). CPE esto moe pomoi virusologu da
identifikuje virus; za to je bitna i vrsta kuiture elije na kojoj
se javljaju promene, kao i vreme nastajanja tih promena; meutim,
konana identifikacija umnoenog virusa mora se raditi nekom od
serolokih reakcija, dokazivanjem virusnog antigena pomou imunih
seruma (najee monoklonalnih antitela) umnoavanjevirusa u elijama
kulture (iakovirus ne daje vidljiv CPE) moe se dokazati i smanjenom
pojavom kisele reakcije, koja nastaje kao posledica metabolizma
neoteenog tkiva. Umnoavanje odreenog virusa u kulturi elija moe se
dokazati i pojavom virusne hemaglutinacije i hemadsorpcije (ili
inhibicijom ovih reakcija uz pomo specifinog antiseruma) prisustvo
virusa koji ne daje vidljiv CPE u odreenim elijskim kuiturama moe
se dokazati i reakcijom interferencije u ranoj fazi razmnoavanja
virusa u kuituri elija mogu se dokazati virusni antigeni, to se
takoe koristi kao mogunost za rano postavljanje etioloke dijagnoze
virusnih infekcija14. RAZMNOAVANJE VIRUSA U EMBRIONISANIM KOKOIJIM
JAJIMA
embrionisana kokoija jaja su vrlo podesna, pristupana i jeftina
sredina za umnoavanje virusa (neki virusi iz pordice Paramyxa,
Orthomyxa i Herpesvirusa) meutim, neki virusi ne mogu da se
umnoavaju u ovim medijumima za umnoavanje virusa koriste se
embrionisana jaja starosti 6-13 dana (za 21 dan se izlee pile)
embrionisano kokoije jaje, starosti embriona do nedelju dana
ravnomerno je osetljivo na virusnu infekciju kasnije, usled izvrene
diferencijacije tkiva, javlja se selektivna osetljivost medijuma
(tkiva) jajeta na pojedine viruse - dolazi do lokaiizacije
infekcije sa stvaranjem tipinih lezija inokulacija se vri pod
sterilnim uslovima zavisno od vrste virusa, ubrizgavanje virusnog
materijala vri se na odreeni nain u razliite sredine embrionisanog
kokoijeg jajeta, tano odreene starosti embriona:
za umnoavanje virusa u umananoj kesici koriste se embrionisana
jaja starosti 6-8 dana i tu se umnoavaju neurotropni virusi za
inokulaciju u alantoisanu upijinu (pri emu se virus umnoava u
elijske ovojnice) koriste se jaja starosti 9-11 dana i tu se
umnoavaju virusi iz porodice Orthomyxoviridae i Paramyxoviridae za
ubrizgavanje u amnionsku upljinu potrebno je starosti 7-12 dana i
tu se umnoavaju virusi porodice Orthomyxoviridae i Paramyxoviridae
za umnoavanje virusa na horioaiantoisnoj membrani koriste se jaja
najvee starosti (10-13 dana) i tu se umnoavaju poxvirusi i
herpersvirusi stvarajui lezije koje se nazivaju poxovi
(boginje)
u telo embriona razliite starosti mogu se inokulisati neki
neurotropni i respiratorni virusi kada se virusni materijal
inokulie u embrionisano kokoije jaje, nainjeni otvori na Ijusci se
zatvore sterilnim parafinom i jaja se inkubiu na 35-37C, uz
svakodnevno prosvetljavanje (posmatranje unutranjosti sadraja
jajeta), sve do uginua embriona prosvetljavanje se vri i pre
inokulisanja, kontrolie se i posmatra embrion, krvni sudovi,
horioalantoisne membrane i obelee se mesta na Ijusci gde e se vriti
ubrizgavanje posle inokulacije prosvetljavanje se i dalje nastavlja
da bi se odstranila ona jaja u kojima je embrion uginuo pre
odreenog vremena iz drugih razloga
posle smrti embriona vade se inficirane strukture ili tenosti i
pristupa se daljim ispitivanjima, identifikaciji virusa serolokim
metodama i njegovom kvantitativnom odreivanju (titraciji) u nekim
sluajevima (virus influenzae) i pre uginua embriona moe se dokazati
umnoavanje virusa reakcijom virusne hemaglutinacije
15. POJAVA VIRUSNE HEMAGLUTINACIJE (ZNAAJ I PRIMENA)
virusna hemaglutinacija je reakcija izmeu hemaglutinina i
specifinih receptora na povrini eritrocita, a zasnovana je na
posedovanju specifinih virusnih hemaglutinina virus infiuenzae i
veina predstavnika porodice Paramyxoviridae imaju hemaglutinin kao
sastavni deo ovojnice virusa, koji se ne moe odvojiti od virusne
estice - ovaj hemaglutinin je po hemijskom sastavu glikoprotein,
odnosno H-antigen Poxviridae imaju hemaglutinin koji se moe
odvojiti od viriona, a da se ne narui njegov integritet - ovaj
hemaglutinin je po hemijskom sastavu kompleks proteina i
fosfolipida hemaglutinin arbovirusa je sastavni deo virusne estice,
a po hemijskom sastavu je lipoprotein - ovi virusi sadre zajedniki
hemaglutinin, kao i hemaglutinin specifian za vrstu; neki od tih
hemaglutinina mogu biti kompleksno sastavijeni od dve potpuno
razliite komponente hemaglutinin adenovirusa je takoe vezan za
virion - ovi virusi aglutiniraju eritrocite nekih ivotinja, kao i
eritrocite nulte grupe kod ljudi; prema hemaglutininima adenovirusi
su podeljeni u tri grupe: A, B i C
virusna hemaglutinacija je osobina nekih virusa da aglutiniraju
eritrocite pojedinih ivotinjskih vrsta ili ptica, odnosno Ijudske
eritrocite, a zasnovana je na posedovanju specifinih virusnih
hemaglutinina mukoproteinski receptori na povrini eritrocita kokoi
slinog su hemijskog sastava kao i hemaglutinin virusa influenzae,
ali ti receptori poseduju jo i N-acetil-neuraminsku kiselinu
vezivanje virusa za ove receptore na eritrocitu predstavlja prvu
fazu u kojoj dolazi do aglutinacije eritrocita hemaglutinin virusa
influenzae je tzv. H-antigen posle vezivanja za eritrocit, virus
influenzae poinje da deluje svojim drugim povrinskim antigenom
(neuraminidazom) na N-acetil-neuraminsku kiselinu receptora na
eritrociru (virusni enzim neuraminidaza oznaen je kao N-antigen)
delujui kao enzim na supstrat, virus razori receptorsko mesto na
povrini eritrocita i na taj nain dolazi do ponovnog oslobaanja ili
spontane elucije neoteenih virusnih partikuia (druga faza u
reakciji virusa i osetljive eiije eritrocita) eritrociti, ije je
receptore razorio virus, ne mogu se po drugi put vezati, odnosno
aglutinirati istom vrstom virusa, dok hemaglutaciona mo virusa
ostaje nepromenjena mukoproteinski receptori, kao oni na povrini
eritrocita postoje i na epitelnim elijama respiratornog trakta, kao
i na elijskoj horioalantoisnoj membrani embrionisanog kokoijeg
jajeta ove eiije nakon razaranja virusom brzo regeneriu svoje
receptore, pa su ponovo osetljive prema infekciji istim virusom. Da
bi se izbegla spontana elucija virusa i razaranje mukoproteinskih
receptora na eritrocitima kod virusa koji uz hemaglutinin poseduju
i neuraminidazu, virusna hemaglutinacija se moe raditi na 4C (na
ovoj temperaturi hemaglutinin je aktivan, a neuraminidaza nije)
postoje tri tipa virusne hemaglutinacije: virusna hemaglutinacija
sa naknadnom, spontanom elucijom daju je virus influenzae i veina
predstavnika porodice Paramyxoviridae - oni aglutiniraju eritrocite
kokoke, zamorca, majmuna i Ijudske eritrocite virus coxsackie B3 i
neki ehovirusi isto tako daju pojavu hemaglutinacije i elucije, ali
se ovde radi o drugoj vrsti receptora na eritrocitima i drugoj
vrsti virusnih antigena virusna hemaglutinacija koja se odigrava
samo u specijalnim uslovima zavisi od pH, temperature i sastava
suspenzije ovakvu hemaglutinaciju da adenovirusi, arbovirusi,
virusi slinavke i apa i neki drugi ivotinjski virusi oni
aglutiniraju Ijudske eritrocite i eritrocite nekih ivotinja i ptica
pomenuti virusi ne razaraju receptore za koje su vezani (nema
spontane elucije) virusna hemaglutinacila eritrocita
hemaglutininima koji se odvajaju od virusa (solubiini
hemaglutinini) ovakvu hemaglutinaciju daju virusi iz porodice
Poxviridae hemaglutinini se odvajaju od virusa i aglutiniu
eritrocit
virusna hemaglutinacija zavisi od: vrste korienih eritrocita
temperature " pH vrste virusnih hemaglutinina
virusna hemaglutinacija moe da se koristi kao metoda za:
preiavanje virusnih suspenzija koncentrovanje i dokazivanje
hemaglutinobilnih virusa dokazivanje hemaglutinobilnih virusa u
ivim sistemima za umnoavanje titraciju virusa, kao kvantitativna
metoda za odreivanje koliine virusa jer je titar hemaglutinina
srazmeran koiiini virusa
HEMADSORPCIJA je osobina nekih virusa da, razmnoavajui se u
kulturama eiija, dovode do pojave adsorpcije eritrocita na elije u
kojima je virus i to ve u ranom stadijumu, pre pojave vidljivog
citopatogenof efekta (CPE); moe se koristiti u cilju tipizacije tih
virusa i u cilju postavljanja seroloke dijagnoze ovih infekcija
16. PATOGENEZA I TOK VIRUSNIH BOLESTI. SINDROMSKE MANIFESTACIJE
VIRUSNIH INFEKCIJA
PATOGENEZA je niz zbivanja, procesa, interakcija, iji ishod moe
biti nastanak bolesti u patogenezi virusnih bolesti uestvuje veliki
broj raznih faktora, nekih vezanih za virus, a drugih za domaina za
ishod infekcije znaajni su: virulencija virusa (stepen njegove
patogenosti) prijemivost domaina za odreeni virus sposobnost
imunolokog reagovanja organizma domaina
na nivou makroorgnizama vano je gde je virus uao i proao prvu
repiikaciju, kako se iri od mesta ulaska do ciljnih eiija i koji mu
je tropizam: na celularnom nivou znaajno je ime se virus vezuje
(priroda virusnih receptora), za koje elijske receptore se vezuje,
kojim mehanizmom ulazi u eliju, kako deluje na nju i kako se
oslobaa iz nje na molekularnom nivou znaajan je nain delovanja
virusa na sintezu elijskih makromolekula, delovanje na proteine,
nukeiinske kiseiine, nastanak meuzavosnosti
prema tome, od sloene dinamike izmeu odbrambenih mehanizama
domaina i raznih interakcija populacije elija sa populacijom
virusa, zavisi da li e bolest nastati ili ne, a ako nastane, hoe li
biti manifestna, inaparentna, latentna iii hronina virusi se
prenose: kapljicama i aerosolima (virus infiuenzae) vodom i hranom
(enterovirusi) direktnim kontaktom (virus herpes simplex tip 2)
ugrizom, preko pljuvake (virus rhabiesa) ubodom zaraenih artropoda
(virus ute groznice) iglama i raznim instrumentima (virus
hepatitisa B, HIV virus)
da bi nastala virusna bolest, virus prvo treba da proe kroz
odgovarajua ulazna vrata u organizam domaina, zatim da se iri dalje
i da nae odgovarajui receptor na povrini osetijivih elija, da
prodre u ove elije i da se u njima namnoi nakon propadanja elija,
usled citolitikog efekta virusa, virus se oslobaa inficirajui druge
elije, sve dok ne budu zahvaene sve elije nekog organa ili tkiva
irenje infekcije obino biva ogranieno odbrambenim mehanizmima
organizma tok infekcije, njen ishod i posledice zavise od broja
razorenih elija i sposobnosti organizma da ih zameni
- virusi prodiru preko razliitih uiaznih vrata: koa respiratorna
sluzokoa sluzokoa digestivnog trakta sluzokoa genitalnih organa
konjuktiva
PRODIRANJE VIRUSA KROZ KOU prodiranje mikroorganizama kroz kou
je vezano za gubitak njenog integriteta (makro iii mikro traumatske
promene) ovo je neophodno jer povrinski sloj koe sadri mrtve elije
i ne moe da obezbedi replikaciju virusa dakle, virus mora prodreti
kroz taj sloj mrtvih elija on moe prodreti subdermalno ili
intramuskularno, ili biti unet iglom virusi koji su uli preko koe
mogu da ostanu lokalizovani ili mogu da se ire per continuitatem,
iimfogeno, hematogeno ili nervnim putemPRODIRANJE VIRUSA KROZ
RESPIRATORNI TRAKT virusi koji ulaze preko respiratornog trakta
nailaze na kompleksne mehanizme odbrane domaina elije izluuju sluz,
koja se stalnim pokretima cilijarnog epitela iznosi u spoljanju
sredinu; tako se izbacuju mnogi virusi koji su se nali u sluzi oni
koji su izbegli taj mehanizam, nailaze na elemente specifine
odbrane organizma (IgA) i nespecifine odbrane (makrofage i
dendritine elije) stabilnost respiratomog virusa u aerosolu,
nastliog kaijanjem ili kijanjem bolesnika zavisi od temperature,
vlanosti vazduha i osobina virusa (virus sa omotaem je otporniji)
temperatura od 33C u gornjem delu respiratornog sistema odgovara
rhinovirusima, koji su esto i uzrok infekcija gornjeg dela
respiratornog trakta
PRODIRANJE VIRUSA KROZ SLUZNICU GASTROINTESTINALNOG TRAKTA
infekcije izazvane virusima koji ulaze kroz GIT mogu biti lokalne i
generalizovane lokalne GiT virusne infekcije su ograniene na
epitelne elije lumena GIT-a (rotavirusi,koronavirusi, parvovirusi,
adenovirusi) generalizovane GiT virusne infekcije duboko zahvataju
tkivo i na razne naine(limfogeno iii hematogeno) se ire po
organizmu (polio, hepatitis A) sredina u GiT-u je veoma nepovoljna
za viruse (kiseo pH, prisustvo proteaza, unih soli i specifinog
mukusa) meutim, relativno veliki broj virusa moe da savlada ove
barijere (picornavirusi, rotavirusi) ekstremna kiselost oteuje
veinu virusa i oni obino gube svoje povrinske glikoproteine, usled
ega moe da iscuri virusna nukleinska kiselina proteolitiki enzimi
oteuju izvestan broj virusa, meutim oni u nekim sluajevima i
poveavaju infektivnost (rotavirusi) oni virusi koji se lako
inaktiviu proteolitikim enzimima ne mogu imati kao ulazna vrata,
vrata gastrointestinainog trakta kod virusa influenzae, eiijske
egzopeptidaze olakavaju fuziju virusne ovojnice sa unutranjom
membranom endocitoznog mehuria tako to cepaju hemaglutinin na dve
podjedinice povezane disulfidnim vezama virioni sa lipoproteinskim
omotaem osetijiviji su na une soli ako GIT kao ulazna vrata koriste
virusi koji izazivaju generalizovane infekcije, oni se dalje ire u
Pajerove ploe, limfogeno ili hematogeno
PRODIRANJE VIRUSA KROZ SLUZNICU GENITALNOG TRAKTA kroz sluznicu
genitalnog trakta, odnosno seksualnim putem (naroito ako postoje
oteenja epitela vagine ili uretre) ulaze u organizam domaina HIV
virus, herpes simplex tip 2 (uzronik genitainog herpesa), humani
papiloma virus (HPV) urinarni trakt, kao ulazna vrata koriste
polyoma virusi, adenovirusi 11 i 12 kod ena priroda cervikalne
sluzi, raziika u pH izmeu vagine i materice ima znaajnu ulogu u
odbrani organizma hemijski sastav urina spreava mnoge virusne
infekcije
PRODIRANJE VIRUSA KROZ KONJUKTIVU virusi koji ulaze kroz
konjuktivu ee izazivaju lokainu bolest, mada mogu izazvati i
generalizovanu bolest
u okolnim elijama na ulaznim vratima virusi se primarno
razmnoavaju i odatle ire na okolna tkiva i regionalne limfne vorove
ako se virusi ne ire dalje i na ulaznim vratima izazovu patoloke
promene, nastaju lokalne virusne infekcije (virus influenzae,
rhinovirusi).Meutim, virusi mogu da se razmnoe i u elijama na
ulaznim vratima, a da ne izazovu nikakve patoloke efekte posle
savladavanja primarne barijere, virusi se dalje ire po organizmu
domaina ka odreenim organima prema kojima imaju afinitet (to su
npr. koa kod osipnih groznica, pljuvane lezde kod mumpsa, nervni
sistem kod besnila i jetra kod hepatitisa). Od mesta primarnog
umnoavanja oni se ire limfnim sudovima, krvnim sudovima, a ponekad
i du perifernih nerava, sve do organa za koje poseduju tropizam.
Tako nastaju generalizovane virusne infekcije
iz regiona limfnih lezda virusi se ire eferentno limfnim putem
do ductus-a thoracicus-a, preko kojeg ulaze u sistem cirkulacije
viremija (prisustvo virusa u krvi) moe biti: primarna (slui irenju
virusa do fokalnih mesta - jetra i slezina) sekundarna (poto se
virus umnoio u eliji RES-a, dolazi do generaiizacije bolesti putem
krvi sa pojavom egzantema i enantema) fagocitne elije RES-a u krvi,
komplement i antitela obezbeuju ienje virusa iz krvi oblaganje
virusa antitelima i komplementom znaajno je zbog postojanja
receptora na makrofagima za Fc fragment antitela i za C3b
komponentu komplementa za veinu virusa fagocitoza predstavlja
inaktivaciju virusnih estica i ona je glavni faktor u ograniavanju
viremije meutim, izvestan broj virusa se moe replikovati u
makrofagima, to pojaava viremiju, umesto da je ogranii veoma
izraena viremija, koja dugo traje, predusiov je za neuroinvazivnost
ovih virusa koji se prenose krvlju, a imaju neurotropizam
neki virusi, da bi izvrili invaziju CNS-a koriste plexus
chorioideus (npr. virus mumpsa i neki arbovirusi) drugi virusi vre
invaziju CNS-a pasivnim transportom kroz endotelne eiije kapilara
ili njihovom infekcijom (npr. entero virusi, toga virusi, bunya
virusi) irenje virusa nervnim putem (virus rhabies-a, herpes zoster
virus, neki arbovirusi) ima nekoliko znaajnih parametara: duina
trajanja izloenosti povrina izloenoga nerva koncentracija prisutnih
virusa lekovi inhibitori neurogenog transpotra spreavaju irenje
ovih virusa nervnim putem
put i nain irenja virusa uslovljen je specifinim virusnim genima
tropizam, sposobnost virusa da inficira samo odreenu vrstu elija,
zavisi od osobina virusa i domaina posebnu ulogu imaju determinante
vezivanja: proteini na povrini virusa i receptorna mesta na eliji
domaina, koji su uzajamno specifini
kod lokalnih virusnih infekcija virusi se ne ire dalje i na
ulaznim vratima izazivaju patoloke promene generaiizovane virusne
infekcije se javljaju ako se virus iri krvlju i nastaje viremija
kod generalizovanih infekcija, za razliku od lokalnih, period
inkubacije je prilino dug i iznosi 10-20 dana ako nastane viremija
u toku trudnoe, neki virusi mogu da probiju placentarnu barijeru i
da izazovu infekciju ploda na taj nain nastaju kongenitalne virusne
infekcije, koje mogu da otete plod ili da dovedu do njegove smrti
najtea oteenja nastaju ako doe do infekcije embriona u prva tri
meseca trudnoe virusne infekcije se razlikuju po: duini inkubacije
vrsti ulaznih vrata nainu irenja virusa duini trajanja infekcije
(teina, obim i ishod) promene koje izaziva u inficiranom
organizmu
KLINIKE MANIFESTACIJE VIRUSNE INFEKCIJEzavise od mnogih faktora:
od vrste virusa, njegovog tropizma, virulencije, brzine
razmnoavanja, sposobnosti da izazove produkciju interferona i
raznih osobina virusa (intracelularna repiikacija, korienje
enzimskih, funkcionalnih i struktunih sistema elija), to dovodi do
inhibicije stvaranja elijskih makromolekula od pojave novog tipa,
podtipa i varijante virusa od nastanka interakcija izmeu virusa od
veliine infektivne doze virusa od ulaznih vrata virusa i naina
njegovog irenja u organizmu od brzine i naina reagovanja organizma
na prodrli infektivni agens od specifine otpornostl (imuniteta)
domaina i faktora koji utiu na imunitet od toga da ii je ranije
izvrena vakcinacija, primenjen egzogeni interferon ili druga
antivirusna sredstva i u kojoj fazi od pojave autoimunih bolesti,
izazvanih virusom i nastanka preosetljivosti
u zavisnosti od toga u kojem stadijumu infekcije je organizam
domaina zaustavio virus i infekciju, postoje razni stepeni teine
infekcije: kod ABORTIVNE infekcije simptomi bolesti se nisu ni
pojavili jer je organizam domaina savladao virusnu infekciju jo u
poetku stadijuma infekcija, kada je broj inficiranih i virusom
oteenih elija bio toliko maii, da usled gubitka funkcije tako maiog
broja eiija nema ni ispoljavanja simptoma na nivou organizma kod
SUBAKUTNE infekcije bolest je dostigla stadijum prodroma (period u
kome se obino javljaju nekarakteristini znaci bolesti koji prethode
pojavi manifestne infekcije); zatim je organizam savladao virus i
to pre pojave karakteristinih znakova bolesti KLINIKI MANIFESTNA
BOLEST moe se okonati izleenjem posle lakih ili teih manifestacija
(sa ili bez posledica) ili se moe okonati letalnim ishodom
s obzirom na varijabilnost virusa i individualnu promenljivost
otpornosti organizma prema infekciji, sindromske manifestacije
virusne infekcije imaju odreene razliitosti u odnosu na infekcije
nevirusne etiologije: jedan isti virus moe izazvati razliite
klinike manifestacije - razliite sindrome (npr. virus influenzae
moe izazvati gripozno stanje, pneumoniju ili vrlo retko meningitis)
razni virusi mogu izazvati isti sindrom, odnosno veoma sline
klinike slike bolesti (npr. meningitis mogu izazvati polio virus,
coxsackie virus, echo virus, virus mumpsa, LCM virus, pa i virus
influenzae ; pneumoniju mogu izazvati adenovirus, virus influenzae,
virus paraingluenzae, RS-virus)
zbog ovih razlika, kod veine virusnih infekcija, etioloka
dijagnostika bolesti ne moe se postaviti na osnovu klinike
slike
17. VRSTE VIRUSNIH INFEKCIJA- virusne infekcije se razlikuju po:
duini inkubacije vrsti ulaznih vrata nainu irenja virusa duini
trajanja infekcije promenama koje izaziva infekcija u organizma
- vrste virusnih infekcija su:AKUTNE VIRSNE INFEKCIJE kod njih
se virusi intenzivno razmnoavaju, a inficirane eiije bivaju
razorene (citocidni efekat) javljaju se simptomi i objektivni znaci
bolesti ovakve infekcije na poetku imaju progresivan tok, ali su
obino kratkog trajanja s obzirom na stvaranje interferona, ubrzo
posle poetka infekcije, dolazi do ogranienja njenog irenja
ozdravljenje nastaje i usled delovanja citotoksinih T-limfocita,
specifinih antitela, aktivacije komplementa, zatim kao posledica
aktivnosti NK elija i aktivisanih makrofaga virusi na kraju bivaju
eliminisani preteno aktivnou makrofaga i specifinih antitela nakon
prebolele akutne virusne infekcije ostaje imunitet razliit po
trajanju i kvalitetu ukoliko domain preivi akutnu virusnu infekciju
(to je i najee), virus je eliminisan iz njegovog organizma (u veini
sluajeva)INAPARENTNE VIRUSNE INFEKCIJE ovo su veoma este virusne
infekcije, njihova osnovna karakteristika je odsustvo simptoma i
znakova bolesti, a po drugim osobinama sline su akutnim
infekcijamaHRONINE (PRODUKTIVNE, PERZISTENTNE) VIRUSNE INFEKCIJE
nastaju obino posle akutnih ili inaparentnih virusnih infekcija,
kada se ove nisu zavrile savladavanjem virusa mehanizmima odbrane
domaina razvijaju se polako i dugo traju, znaci bolesti se javljaju
u nejednakim vremenskim intervalima i razliitog su intenziteta za
razliku od perzistenstnih latentnih infekcija, kod perzistentnih
hroninih infekcija neprekidno se umnoavaju infektivne virusne
estice (ima ih u znatnom broju) dokazano je da virus u organizmu
domaina izaziva imunoloku reakciju ne zna se zato ni interferon, ni
drugi odbrambeni mehanizmi nisu efikasni u eliminaciji virusa, pa
akutna infekcija prelazi u hroninu; jedna od pretpostavki je da
postoji inhibicija sinteze interferona primeri za hronine infekcije
kod ijudi su infekcije hepatitis B virusom, neonatalne infekcije
virusom rubellae ovo je poseban vid virusne infekcije, nastaje
nakon akutne i inaparentne infekije posle primarne infekcije
infektivni virus se zadrava u organizmu domaina ove infekcije se
najee ne ispoljavaju klinikim znacima bolesti, dok izmeu virusa i
organizma domaina postoji odreena ravnotea u fazama latencije
jedini znak da je virus u organizmu su antitela u serumu ako se
ravnotea pomeri u korist virusa, oni se poinju razmnoavati i
javijaju se znakovi bolesti kod herpesvirusa, koji izazivaju najee
latentne infekcije kod Ijudi, virus se odrava u neuronima dorzalnih
ganglija ili ganglija kranijalnih neurona u latentnom obiiku
(integrisan u elijama); pri tome se ne stvaraju infektivne virusne
estice, a prisutan je samo virusni genom u eliji pod dejstvom
stresa, infekcija, fizikog i psihikog napora, preteranog sunanja i
hormonalnih promena, dolazi do aktiviranja virusa, njegovog
umnoavanja i irenja herpesvirusi se ire du senzitivnih neurona
prema koi i sluzokoi, gde izazivaju jednu vrstu akutne infekcije
posle prestanka simptoma ove infekcije, virus se ponovo zadrava u
neuronima u obliku latentne infekcije tako se smenjuju periodi
latencije sa periodima aktivacije, a periodi aktivacije su praeni
simptomima i znacima bolesti latentne infekcije mogu da se odravaju
doivotno, uprkost prisustvu znatnih koliina specifinih antitela i
izraenog eiijskog imunog odgovoraSPORE (SLOW) VIRUSNE INFEKCIJE
imaju vrlo dug i pritajen inkubacioni period (od nekoliko meseci do
nekoliko godina) znaci bolesti i simptomi se sporo, aii relativno
pravilno razvijaju, a tok bolesti je progresivan nema remisija
imunoloke reakcije nema ili je slaba zahvataju CNS i zavravaju se
smru bolest se javija samo u jednoj vrsti domaina, a patoloke
promene su samo u jednom organu ili jednom organskom sistemu
najpoznatije bolesti iz grupe sporih virusnih infekcija kod Ijudi
su Kuru bolest, Creutzfeldt-Jakob-ova bolest, subakutni
sklerozirajui panencefalitis uzrokovan virusom morbiila i
progresivna multifokalna leukoencefalopatija spore virusne
infekcije su hronine, degenerativne bolesti nervnog sistema,
progresivnog toka i zavravaju se smruCITOCIDNE TRANSFORMIUE
INFEKCIJE CILJNIH ELIJA kada virus prodre u eiiju, on se u njoj
umnoava, a ishod moe biti razliit: smrt elije (citocidni efekat
virusa) - nastaje usled promena u sintezi ili potpunogprestanka
sinteze elijskih makromoiekula, kao i usied oteenja elijske
membrane preivljavanje elije u kojoj je virus - na taj nain moe da
nastane: uravnoteena infekcija - nastaje kada virus, umnoavajui se,
ne spreava potpunofunkcionisnje elije; zaraene elije se umnoavaju i
otputaju nove virione transformiua infekcija - elija pod dejstvom
virusa moe da promeni osobine ili stekne nove osobine; javljaju se
novi antigeni u eliji i na njenoj povrini, dolazi do promena u
rastu i replikaciji eiije i nastaje njeno nenormalno umnoavanje
usled gubitka kontaktne inhibicije; ovakav oblik infekcije ciljne
elije nastaje kao posledica delovanja virusa sa onkogenim
potencijalom (tumorski virusi)TUMORl KOJE INDUKUJU VIRUSl
transformacija elija moe biti: abortivna (reverzibilna) stabilna
(ireverzibilna) - kod ove transformacije se elije potpuno promene i
vie im se ne vraaju ranije osobine postoji povezanost izmeu nekih
virusa i tumora u oveku (Herpesvirisae, Papovaviridae,
Hepadnaviridae), ali u nastanku maiignih tumora imaju uticaja i
razni drugi faktori kod ivotinja onkogeni potencijal mogu imati
virusi iz porodice DNK virusa: Papovaviridae, Adenoviridae,
Herpesviridae, Hepadnaviridae, a iz porodice RNK virusa:
Retroviridae Herpes simplex virus tip 2 i humani papilloma virusi
tip 16, 18, 31 povezuju se sa nastankom raka grlia materice Epstein
Barr virus se dovodi u vezu sa nastankom Burkittovog limfoma i
nazofaringealnog karcinoma hepatitis B se dovodi u vezu sa pojavom
primarnog karcinoma jetre kod Ijudi
18. POSTAVLJANJE ETIOLOKE DIJAGNOZE VIRUSNIH BOLESTI
Etioloka dijagnoza virusnih bolesti moe da se postavi:1.
Izolacijom i identifikacijom virusaIzolacija umnoavanje virusa iz
bolesnikog materijala u pogodnom ivom sistemu i njegovo izdvajanje
i preiavanje. Od ivih sistema koriste se: kultura elija
embrionisana kokoija jaja laboratorijske ivotinjeIdentifikacija vri
se serolokim metodama, najee neutralizacionim testom, RIH, RVK..2.
direktno dokazivanje virusa u klinikim uzorcimaa. elektronska
mikroskopijab. upotreba obeleenih antitelai. testovi fluorescentne
mikroskopijeii. enzimske imunometodeiii. radioimuno - metodac.
identifikacija sastojaka virusa u bo