-
GRAEVINAR 59 (2007) 6 535
NASTANAK I RAZVOJ DIOKLECIJANOVE PALAE
UvodNastavljajui s prikazom starokran-skih, predromanikih i
ranoromani-kih crkava stigli smo i do splitskog poluotoka, omeenoga
Stobreom i rijekom rnovnicom na istoku te ri-jekom Jadro i padinama
Mosora na sjeveru. Vjerojatno bi svaki napis o starim crkvama na
splitskom podru-ju morao zapoinjati antikom Sa-lonom gdje ima i
najvie starokr-anskih crkava, uostalom splitska je nadbiskupija
izravni sljednik solin-ske. No iako i na drugim podrujima unutar i
uokolo Splita ima starokr-anskih crkava, neke su moda i sta-rije od
Dioklecijanove palae, ipak smo se odluili prikaz starih crkava na
podruju Splita poeti upravo s Dioklecijanovom palaom i negda-njim
mauzolejom cara Dioklecijana, a sadanjom stolnom crkvom Sv. Dujma
koju neki nazivaju najstari-jom katedralom na svijetu. Naime taj je
mauzolej praktiki bez ikakvih graevinskih intervencija u 7. st.
pret-voren u katedralu na poticaj Ivana Ravenjanina, prvoga
splitskog nad-biskupa. Valja rei da u vrijeme iz-gradnje mauzoleja
zapravo i nije bi-lo kranskih crkava i ondanji su se vjernici
kriomice okupljali po privat-nim kuama koje su potom esto
do-graivanjem pretvarane u starokr-anske crkve. Prije prikaza
vjerojatno neto emo rei i o opim povijesnim uvjetima. Rijetko je
koji dogaaj obiljeio na-stanak i postojanje jednoga velikog grada
kao to je to bila pomalo neo-bina gradnja velike carske vile
na-domak Salone, glavnoga grada pro-vincije Dalmacije. Uostalom ta
je golema "vikendica" nekoliko stolje-a poslije izravno utjecala na
povi-jesna zbivanja na cijelom podruju
te odigrala znaajnu ulogu u pokr-tavanju Hrvata. Zanimljivo je
da su na to presudno utjecala dva suvreme-nika s kraja 3. i poetka
4. st. koji se moda nikada nisu meusobno sreli iako su stoljeima
meusobno pove-zani. Rije je dakako o caru Diokle-cijanu i solinskom
biskupu Sv. Dujmu.
Linosti koje su utemeljile Split
Car Dioklecijan
Dioklecijan nije samo jedan nizu rimskih careva ve je to bio
jedan od najveih, u rangu Augusta, Traja-na ili svoga nasljednika
Konstantina.
Dioklecijanov lik na novcu
Veliinu i mo Dioklecijana najbo-lje e potvrditi injenica da se u
ra-nom srednjemu na podruju negda-enja Zapadnoga Rimskog Carstva
(do 6. st. u Italiji, do 7. st. u Engles-koj i do kraja 9. st. u
Hrvatskoj) um-jesto tzv. kranske koristila Diokle-cijanova era koja
je zapoinjala 29. kolovoza 284.
Gaj Valerije Aurelije Dioklecijan (Gaius Aurelis Valerius
Diocletia-nius) roen je najvjerojatnije 240., a umro 316. godine.
Dobio je ime Di-okles (to je ime junaka iz grke mi-tologije), sin
je pisara ili niskoga i-novnika u blizini ondanje Salone, u mjestu
Dioclea koje je navodno pos-tojalo na brdu Libovac u solinskom
zaleu. Ipak zbog naziva mjesta ne-ki dre da je roen i u dananjoj
Cr-noj Gori. Njegovo solinsko podrijetlo upravo potkrepljuje
gradnja palae u neposrednoj blizini. Ipak i s tim va-lja biti
oprezan jer je njegov suvla-dar Maksimijan nakon abdikacije svoju
palau izgradio na Siciliji, ia-ko je roen u Sirmiumu, dananjoj
Srijemskoj Mitrovici. Iako je moda izbor mjesta za palau bio
uvjetovan
Crkveno graditeljstvo
CREATION AND DEVELOPMENT OF THE DIOCLETIAN'S PALACE
The Diocletian's Palace, built in the early 4th century AD as a
retirement estate of an unusual Roman emperor, is the greatest and
most significant ancient monument in Croatia. After his death, the
emperor was buried in a mausoleum prepared in advance, but was
removed from it several centuries later and his sarcophagus was
completely destroyed. Earthly remains of saints and martyrs, who
often died as a result of edicts proclaimed by Diocletian, were
then placed in the mausoleum. This mausoleum became a cathedral
which is claimed by many as the oldest in the world. Over time the
palace was transformed into a city, and the cathedral changed its
appearance quite considerably, although not beyond recognition.
Other sacral monuments contained in the palace, such as the
Jupiter's Temple which later on became a baptistery, are also
presented in the article. The font features an old relief, the
meaning of which has been deciphered in vain for a century and a
half now. The basic question is whether it shows an image of either
divine or earthly character.
-
Crkveno graditeljstvo
536 GRAEVINAR 59 (2007) 6
stratekim razlozima i dobrim pro-metnim vezama, ipak je njegovo
dalmatinsko podrijetlo gotovo neu-pitno. Naime dalmatinske su
vojni-ke postrojbe u to doba bile vrlo broj-ne i iznimno cijenjene
pa su tog pod-rijetla bili mnogi od tridesetak careva to su ih
izabrali vlastiti vojnici [1].
Diokles je izabrao vojniki poziv kao zanimanje, a u vojnu je
slubu vjerojatno stupio za vladavine cara Galijena (253.-268.) u
nekoj od ko-njikih postrojba. Njegov je vojniki genij vrlo brzo
uoen pa je najprije postao generalom, potom zapovjed-nikom
provincije Mezije i zapovjed-nikom konjanike carske tjelesne garde
te konzulom.
Kada je ondanji rimski car Kar 283. poginuo od groma naslijedili
su ga sinovi Numerijan na Istoku i Karin na Zapadu. Numerijan je
stradao pod sumnjivim okolnostima i onda je vojska proglasila
Dioklesa za cara i on je tada uzeo ime Dioklecijan. U mnogim se
izvorima navodi da se to zbilo 17. rujna, ali je vjerojatno to-niji
29. kolovoza 284. kada je i za-poinjala Dioklecijanova era [2].
Sljedee se godine Dioklecijan us-pjeno rijeio i drugog brata
koji je pretendirao na carsko prijestolje. Potom je 1. svibnja 285.
postavio svog prijatelja Marka Aurelija Vale-rija Maksimijana za
suvladara na Zapadu. Dioklecijan je naime bio svjestan da
nagomilane probleme golemoga carstva i prodore brojnih barbarskih
plemena ne moe rijeiti i suzbiti samo jedan apsolutni vla-dar. Za
svoju je rezidenciju izabrao Nikomediju (dananji Izmit na obali
Mramornog mora u Maloj Aziji), a Maksimijan Mediolanum (dananji
Milano). Rim je jo prije izgubio status upravnog sjedita, ali je
kao sjedite senata i dravnih bogova na Kapitolu ostao poasnim
glavnim gradom za dravnike posjete i pro-glaavanje carskih
akata.
Nakon konsolidacije Dioklecijan je 293. uveo tetrarhiju i dravu
podije-
lio u etiri dijela te odredio da njome suvladaju dva augusta i
dva cezara. Bilo je zamiljeno da augusti odstu-paju nakon 20 godina
vladavine i da ih potom zamijene njihovi cezari, a da im
umirovljeni augusti odrede zamjenike. Dioklecijan je za cezara na
Istoku odredio Daanina Gaja Makimijana Galerija, kojemu je dao ker
Valeriju za enu, a Maksimijan Konstancija I.
Dioklecijanova bista u prodavaonici suvenira
Carstvo je podijeljeno u 4 prefektu-re: Dioklecijan je dobio
Orijent (re-zidencija u Nikomediji), Galerije Ili-rik s Makedonijom
i Grkom (rezi-dencija u Sirmiju), Maksimijan Ita-liju i Afriku
(rezidencija u Mediola-numu) i Konstancije Galiju, Britani-ju i
Hispaniju (Konstancije u Augusti Treverorumu, dananjem Trieru).
Prefekture su podijeljene na 12 dije-ceza, a dijeceze na provincije
kojih je umjesto 57 sada bilo 101.
Dioklecijan se tijekom svoje vlada-vine oslanjao na vojsku koja
pod nje-govim izravnim zapovjednitvom nije doivjela ni jedan poraz.
Nju je znatno poveao i reformirao te ui-nio mnogo pokretljivijom. U
cijelosti je promijenio porezni sustav. Izdao je i poseban edikt o
cijenama jer ga je uzrujavalo da se cijena poveavale svuda gdje se
pojavljivala vojska. Tako je odredio najvie cijene za ak 1400
artikala. Mnoge su mu re-
forme bile dalekosene pa se i danas primjenjuju, poput odvajanja
vojne i civilne vlasti koja je bila uzrokova-na sve veom vojnom
profesiona-lizacijom. Veina se njegovih refor-mi moe svrstati u
podruje privat-noga prava. Prvi odredio da je obve-za dokazivanja
na tuitelju, da se zajednika imovina mora dijeliti ako to zahtijeva
jedan od suvlasnika, da su ljudi s tjelesnim manama pravno
sposobni, da djeca moraju izdravati nemone roditelje i da se sudske
od-luke ne smiju odgaati ak ni uz carevo odobrenje [1].
Dioklecijan je u povijesti omrznut kao najvei progonitelj krana
iako ih je dugo godina strpljivo podnosio. Najprije je 298. naredio
da se iz voj-ske iskljue svi krani, a potom je 303. izdao tri
edikta. Jednim je edik-tom krane liio graanskih prava te naredio da
se razore crkve i unite svete knjige, drugim strpao u zatvor sve
sveenike, a treim sveenicima ostavio samo izbor izmeu aposta-zije
(vjerskog odricanja) i smrti. U etvrtom i posljednjem, koji je
izdao godinu dana poslije, silio je sveeni-ke i laike na prinoenje
rtava slu-benim rimskim bogovima, a odbija-nje je donosilo sigurnu
smrt. Edikti su se striktno provodili u svim dije-lovima carstva,
osim u dijelu kojim je vladao Konstancije I. Zanimljivo da je pod
pritiskom javnosti odluka o smrtnoj kazni za krane suspen-dirana ve
308. No u tih je nekoliko godine smrtno stradalo na tisuevjernika.
Navodno ih je samo u Sa-loni prema nekim vijestima bilo vie od 240,
a meu njima su Sv. Dujam i Sv. Anastazije (Sta) te etiri voj-nika
carske tjelesne strae: Gajan, Antiohijan, Paulinijan i Telij.
Progo-ne je 313. godine prekinuo car Kon-stantin I. Veliki
(306.-337.) koji je Milanskim ediktom kranstvo pro-glasio slobodnom
religijom. Valja jo rei da je Konstantin zabranio gladijatorske
igre i izgradio Kons-tantinopol (dananji Instanbul) te ga proglasio
novom prijestolnicom.
-
Crkveno graditeljstvo
GRAEVINAR 59 (2007) 6 537
Dioklecijan je zbog svojih edikata u povijesti ostao upamen kao
jedan od najveih progonitelja i neprijate-lja kranstva, suvremeni
vjerski pisci ne sude toliko strogo o njemu i ak tvrde da ga je na
progone nagovorio cezar i kasniji august Galerije koji je neobino
mrzio krane [3]. Dioklecijan je tijekom vladavine izu-zetno mnogo
gradio. Izgradio je velike terme u Rimu (na povrini 380 x 370 m), a
u tom je gradu ob-novio spaljenu rimsku kuriju (senat-sku dvoranu)
i akvedukt, izgradio slavoluk Arcus novus i postavio spo-menik
tetrarsima. Obnovio je amfi-teatar u Veroni, brojne graevine u
prijestolnici Nikomediji, grad Pal-miru u sirijskoj pustinji i
teatar u Saloni, a osim grandiozne palaenadomak Salone izgradio je
i brojne ceste nazvane Strata Diocletiana. U svoju se novu palau
uselio 305. na-kon to je 1. svibnja abdicirao. U isto je vrijeme
abdicirao i drugi au-gust Maksimijan.
Mnogo se nagaalo o razlozima nje-gove abdikacije pa se
spominjala teka bolest (reuma) i nestrpljivost suvladara i zeta
Galerija da se to prije domogne pune carske vlasti. No zna se da je
Dioklecijan mnogo drao do vladavine prava i zadanih obeanja. Stoga
je dovoljno pogle-dati datum kada se skupa s Maksi-mijanom
proglasio augustom. Istoga je dana 20 godina poslije svojevolj-no
napustio prijestolje. Za takav as-tan postupak nema mnogo primjera
u povijesti.
Dioklecijan je bio veliki vjernik i sebe je proglasio
reinkarnacijom Ju-pitera na zemlji. Vladao je apsolutis-tiki i
prema orijentalnom je uzoru uveo strogi dvorski ceremonijal. No
ipak nije bio sretan ovjek jer je za ivota doivio propast mnogih
refor-ma. Najprije je propala tetrarhija, a u sukobima to su nakon
povlaenjaizbili meu brojnim pretendentima ak su ga 308. nagovarali
da se vrati na prijestolje. To je odbio s napome-nom da radije
uzgaja kupus u Splitu.
Propala je i odluka o cijenama jer one nisu mogle biti iste na
bogatom Istoku i siromanom Zapadu. Doi-vio je da i uzurpator
Licinije ubije njegovu enu Prisku i ker Valeriju koje su tada
ivjele u Nikomediji. Veliki je i slavni car razoaran i osa-mljen
umro 3. prosinca 316. u svojoj palai u Splitu u 76. godini.
Poko-pan je u raskonom mauzoleju unu-tar palae.Nakon njegove smrti
palaa je osta-la u posjedu rimske drave, potom se spominje kao
radionica sukna, da bi na kraju u njoj pribjeite prona-ao
pretposljednji rimski car Julije Nepot nakon to je svrgnut 475.
go-dine.
Sveti Dujam
Domnius ili Domnio, kako se na la-tinskom zvao Sveti Dujam,
rodio se neutvrene godine u 3. st. u istonom dijelu Sredozemnog
mora, u sirijskom gradu Antiohiji (danas Antakiji u ju-noj
Turskoj), u imunoj obitelji oca Teodozija Sirijca i majke Migdonije
Grkinje. Antiohija je smjetena na rijeci Oront i 20 je km udaljena
od mora. Osnovao ju je oko 300. pr. Kr. Seleuk I. i dao joj ime
prema svom ocu Antiohu, vojskovoi Filipa Ma-kedonskog. Bio je to
nakon Rima i Aleksandrije najvei grad Rimskog Carstva, a veliku je
ulogu odigrao u poecima kranstva. U gradu je na-ime bilo mnogo
obraenih idova koji su svoju novu vjeru uvrstili pod apostolskim
utjecajem Sv. Pav-la i njegova uenika Sv. Barnabe. Tamo je nastao i
izraz krani koji je u poetku imao pogrdno znaenje.
Iako je Domnius odgojen u helenis-tikom i poganskom duhu,
krans-ku je teologiju i latinski jezik izuio na slavnom atiohijskom
sveuilitu, a predava mu je vjerojatno bio slavni Licijan iz
Samasote (sirijskog grada na Eufratu). Za kolovanja u gradu su
odrana tri znamenite sinode pro-tiv Pavla iz Somasote i njegova
ue-nja o Sv. Trojstvu. Sinode su zaklju-ene Pavlovim izopenjem, a
dugo-
godinje su rasprave vjerojatno znat-no utjecale na kranske
stavove mladoga studenta.
Sv. Dujam na slici Girolama Santacrocea (detalj s glavnog olatra
crkve Sv. Marije na Poljudu)
Salona je tada bila najvei i najug-ledniji grad provincije
Dalmacije koja se prostirala od Rae u Istri do Ljea u Albaniji, na
sjeveru nadomak Save, a na istoku do Rudnika u Srbi-ji. Bila je
trgovako sredite za cije-
-
Crkveno graditeljstvo
538 GRAEVINAR 59 (2007) 6
lo bogato zalee, a u Salonu su se dovozile i preraivale sirovine
iz bogatih bosanskih rudnika, drvo iz golemih uma, vuna i
ivotinjske koe. Leala je i na glavnome pomor-skom putu izmeu
istonih i zapad-nih dijelova Carstva. Stoga su u nju stizali ljudi
raznih vjera s razliitih krajeva carstva.
Domnio je u Salonu, kako se vjeru-je, stigao u osamdesetim
godinama 3. st. Nije meutim poznato je li od-mah imenovan za
solinskoga bisku-pa ili je na tu dunost postavljen na-kon odreenoga
misionarskog rada. Zatekao je relativno veliku zajedni-cu Sirijaca
i Grka pa je kransku vjeru najprije tumaio svojim suna-rodnjacima,
a potom i ostalim sta-novnicima koji su prihvatili Kristo-vo uenje.
Vjerojatno u Saloni i nije bilo mnogo krana jer je prije njega
jedini poznati salonitanski biskup bio Sv. Vanencije koji je
mueniki stradao u progonima cara Valerijana 257. godine u Demniumu
(Duvnu).
Za biskupa je imenovan 284. pa se s pravom svrstava meu
organizatore i utemeljitelje salonitanske crkve. ivotopisci ga
spominju kao dobrog propovjednika i vjetog polemiara.esto se
spominje njegov obraunsa zemljakom i filozofom Pirgom, koji je
zastupao ideje filozofa Plo-tina, i u toj je raspravi Sv. Dujam
izborio veliku pobjedu [3].
Biskupska se dunost Sv. Dujma nekako u cijelosti poklopila s
vlada-vinom cara Dioklecijana. Sv. Dujam javno je pogubljen u
amfiteatru u Saloni 10. travnja 304. skupa s osta-lim muenicima.
Upravo je u to vri-jeme, kako je to svojedobno utvrdio don Frane
Buli [4], u nedalekom Aspalatosu boravio i car Dioklecijan koji se
na putu iz Rima i Ravene, u Nikomediju zaustavio da vidi kako
napreduju radovi na gradilitu pala-e u koju se uskoro namjeravao
pre-seliti.
Sv. Domnio (Dujam, Duje) pokopan je na sjevernom groblju izvan
zidina
koje je danas poznato pod nazivom Manastirine. Na biskupskoj ga
je dunosti naslijedio njegov neak Primus koji je poslije pokopan uz
njegov grob. Nakon to je dozvolje-na sloboda vjerskog
ispovijedanja, krani su Sv. Dujma poeli slaviti kao sveca i
muenika. Nad grobom mu je najprije izgraena kapelica, potom i
crkva, a u 5. st. i velika ba-zilika koja je stradala tijekom
avars-ko-slavenskog prodora na Jadran i zauzimanja Salone poetkom
7. st. Poslije je papa Ivan IV. (rodom Dal-matinac) poslao opata
Martina da otkupi sunje i skupi moi muenika po Istri i Dalmaciji.
Solinskim mu-enicima posveena je jedna kapeli-ca u krstionici Sv.
Ivana Laterans-kog u Rimu, gdje se u mramornoj grobnici uvaju
njihove kosti. Nad oltarom je veliki mozaik na kojemu su prikazani
Sv. Dujam i mnogi dru-gi solinski muenici.
Solinski su se stanovnici pred nale-tom Avara i Slavena sklonili
na ob-linje otoke i sa sobom vjerojatno ponijeli moi svojih
svetaca, a potom su se, kad su im vlasti u Konstanti-nopolu to
dopustile, sklonili u cars-ko zdanje, u dravni posjed, i nisu se
vie nikada vratili u svoj porueni grad. Papa je u novonastali grad
poslao svoga izaslanika Ivana iz Ravene negdje oko 740. godine i on
je pred okupljenim mnotvom koje je pred-vodio Veliki Sever
aklamacijom pre-ma ondanjim obiajima izabran za prvoga splitskog
nadbiskupa, a po-tom je razvalio vrata mauzoleja i iz njega izbacio
sarkofag od porfira s carskim ostacima. Taj sarkofag ni-kada nije
pronaen, ali se njegovi mogui ostatci uvaju u splitskom Arheolokom
muzeju [5], [6].
Novi je nadbiskup novu crkvu pos-vetio Uznesenju Blaene Djevice
Marije i u njoj odvojeno pokopao zemne ostatke Sv. Dujma i Sv.
Sta-a, muenika koji su stradali u Dio-klecijanovim progonima. No
vrlo je brzo nova katedrala pretvorena u
katedralu Sv. Dujma koji je postao i zatitnik grada Splita.
Njegov su kult vrlo brzo prihvatili i pokrteni hrvatski stanovnici,
a taj se svetac slavio ili slavi i u Trogiru (gdje se pripovijeda
da je upravo taj svetac unio kranstvo), Katel Gomilici, Pamanu,
Senju, Dubrovniku, ka-ljarima pokraj Kotora i na Tremit-skim
otocima, a sveeve slike pos-toje i u Sankt Peterburgu.
Zabiljeeno je da se lik Sv. Dujma nalazio na gradskome kovanome
srebrenom novcu od 1327. do 1357, a to je isto uinio i veliki
vojvoda bosanski i herceg splitski Hrvoje Vuki Hrvatini poetkom 15.
st.
Pomalo je neobino to Spliani sve-ev spomendan (tzv. Sudamiju)
obi-ljeavaju 7. svibnja brojnim liturgij-skim sveanostima te
kulturnim, gos-podarskim, portskim i zabavnim manifestacijama kada
se zna da je svetac bio smaknut 10. travnja. Obraz-loenje valja
potraiti u injenici da taj dan esto pada u vrijeme korizme, a tada
bi proslava bila znatno skrom-nija [3].
Gradnja i osnovne znaajkepalaeNije poznato kada se tono
poelagraditi Dioklecijanova palaa, koja je nesumnjivo najznaajniji
antiki spomenik u Hrvatskoj te najouva-nija carska rimska palaa
uope, ali se pretpostavlja da je ubrzano grae-na krajem 3. i
poetkom 4. st. Palaase poela graditi na mjestu ilirskoga, grkoga
(Aspalathos) i rimskoga na-selja (Spalatum) iji su ostatci
pro-naeni tijekom iskopavanja, u dubo-koj i zatienoj luci u koju su
se sli-jevali potoci sa svjeom i sumpor-nom vodom. Oito je da je
takav izbor lokacije na izgraenom zem-ljitu koje je pripadalo
Saloni bila privilegija samo monoga rimskog cara. Iako je palaa
bila zamiljena kao pravokutna graevina, zbog pri-lagoavanja terenu
doivjela je ma-nja odstupanja pa su joj duljine na
-
Crkveno graditeljstvo
GRAEVINAR 59 (2007) 6 539
istonoj i zapadnoj strani 215,54 m, 174,94 na sjevernoj i 180,90
m na junoj strani. Zidine su bile ojaane sa 16 kula, a obuhvaeni je
prostor imao povrinu od 29.409 m2. Sve su kule bile etverokutnog
tlocrta osim onih pri ulazima koje su bile osme-rokutne. Palaa je
imala vrata na svim glavnim stranama svijeta, od kojih su ona na
sjeveru prema Salo-ni bila skulpturalno i dekorativno najbogatija,
a na junoj najmanja i s najmanje ukrasa. Juna morska vra-ta nisu
bila tiena kulama, a iznad njih se nalazila natkrivena etnica
(kriptoportik).
Zidovi palae su prosjene debljine 2,10 m, visoki 17 m na
sjevernoj i 24 m na junoj strani. Proeljni su zidovi u donjim
dijelovima masivni, jednostavni i bez otvora, a u gornjim
rastvoreni velikim lunim prozori-ma. Ti su prozori jednostavni
prema kopnu, ali su prema morskoj strani bili ralanjeni vijencima,
konzola-ma i polustupovima. Danas su dobro sauvani vanjski zidovi
na svim stra-nama osim na zapadu gdje su uklop-ljeni u stambene
zgrade. Djelominosu sauvane i tri ugaone kule te skromni ostatci
ostalih kula.
Palau su po sredini presijecale jed-na uzduna (cardo) i jedna
poprena
(decumanus) ulica tako da je njezin prostor bio ralanjen u etiri
goto-vo podjednaka kvadranta. Dva su sjeverna kvadranta zauzimale
dvije velike graevine s unutranjim dvo-ritem, a vanjske i unutranje
strane bile su okruene trijemovima. Nam-jena im je oito bila
logistika.
Dva su juna kvadranta imala dvos-truku namjenu. Sjeverna im je
polo-vica (uz decumanus) bila ispunjena sakralnim sadrajima,
kvadratnim hramom posveenim Jupiteru te ok-ruglim hramovima Kibele
i Venere na zapadnom dijelu te osmerokut-nim mauzolejom na istonoj
strani. Junu je polovicu zauzimala carska rezidencija, najvanija i
graditeljski najvrjednija cjelina cijele palae. Od gornjih su
prostorija najbolje sau-Rekonstrukcija izvornog izgleda
Dioklecijanove palae
Tlocrt izvornoga izgleda Dioklecijanove palae
-
Crkveno graditeljstvo
540 GRAEVINAR 59 (2007) 6
vana monumentalna ulazna prosto-rija (vestibul), dijelovi krine
carske blagovaonice (triklinij) te ostatci soba (kibikule) i dvije
velike bazi-likalne dvorane. S istone i zapadne strane nalazile su
se terme. Gornji je dio junog proelja bio ralanjen lunim prostorima
meusobno od-vojenim polustupovima koji su os-vjetljavali dugaki i
relativno uski prostor (kriptoportik) koji je funkci-onalno
povezivao sve ostale carske prostorije carske rezidencije u
jedin-stvenu stambenu cjelinu.
Carskoj se rezidenciji prilazilo otvo-renim trgom (peristilom)
izgraenim na osi koja se protezala od raskraulica do vestibula.
Peristil je bio uo-kviren kolonadama stupova s korint-skim
kapitelima s istone, june i zapadne strane koji su nosili lukove s
bogato ukraenim vijencem. Kolo-nada s june strane peristila
pripada-la je monumentalnom ulazu u cars-ku rezidenciju, a
sastojala se od e-tiri stupa i trokutastog zabata iznad polukrunog
luka. Izmeu srednjih stupova bila je carska loa s koje je
Dioklecijan primao poasti svojih podanika, a ispod je bilo
stubite s ko-jim se izlazilo na juna vrata palae.
Mora se rei da osim mauzoleja, ves-tibula, peristila i
kvadratnog hrama te fortifikacija na razini prizemlja od izvornoga
izgleda nije nita drugo sauvano, iako su rekonstrukcije ipak mogue.
Juni je dio palaezbog izravnavanja terena bio podig-nut na danas
dobro ouvanom pod-rumskom dijelu (supstrukcijama).
Sasvim je sigurno da su palau gra-dili najbolji majstori iz
cijeloga car-stva te da su se veliki kameni bloko-vi dovozili s
Braa i iz Trogira, a da se opeka pekla u Saloni. Takoer je izvjesno
da se za palau dovozio najbolji mramor iz Italije i s Istoka, a da
su prepoznatljive skulpture i stupovi skidani sa starih zdanja u
Grkoj i Egiptu. Za obilniju opskrbu vodom bio je izgraen akvedukt
od izvora rijeke Jadro i ouvani su veliki dijelovi vodovoda izvan
palae. Dio je izgra-en podzemno, a dio na arkadama koje podupiru
snani stupovi. Vodo-vod je u plau ulazio pokraj sjever-nih vrata,
ali nije poznato kako se dalje pruao. Palaa je imala brojne i
velike odvodne kanale.
Novi su stanovnici, koji su iza vrs-tih zidina palae potraili
spas od novopridolih Slavena, s vremenom mijenjali zateeno stanje
te postoje-e zgrade pregraivali i prilagoava-li svojim potrebama.
Palaa je na taj nain postupno prerastala u grad, ali i znatno
mijenjala svoje izvorne zna-ajke.
Dioklecijanova palaa je ve od 16. st. privlaila zanimanje
istraivaaiz raznih zemalja koji su ujedno mnogo pridonijeli njezinu
prouava-nju. Tako je talijanski arhitekt An-drea Paladio u 16. st.
nacrtao deta-ljan tlocrt palae, s tlocrtom mauzo-leja i presjekom
te prikazom portala. Godine 1764. kotski je arhitekt Ro-bert Adam
tiskao u Londonu prvu temeljnu raspravu o ovom velim
Tlocrt Dioklecijanove palae s naznaenim vremenom izgradnje
pojedinih slojeva (1. juna vrata, 2. zapadna vrata, 3. sjeverna
vrata, 4. istona vrata, 5. peristil, 6. mauzolej sadanja katedrala,
7. Venerin hram, 8. Jupiterov hram krstionica, 9. vestibul, 10.
sredinja dvorana Dioklecijanova stana, 11. velika dvorana
Dioklecijanova stana, 12. blagavaonica)
-
Crkveno graditeljstvo
GRAEVINAR 59 (2007) 6 541
zdanju: Ruevine palae cara Diok-lecijana u Splitu u Dalmaciji. S
tom je knjigom zajedno s Francuzom Charles-Louisom Clerisseauom
upotpunio znanja o tlocrtu, raspore-du glavnih ulica, obrubu
sjevernih zgrada, zidova oko mauzoleja i ma-loga hrama te rasporedu
prostorija na jugozapadnom dijelu careva sta-na. Poetkom 19. st.
austrougarska je drava organizirala velik zahvat izrade
katastarskih planova cijele regije, pa je tada izraen i katastar
povijesne jezgre Splita s Dioklecija-novom palaom. Sredinom 19. st.
hrvatski je arhitekt i konzervator Vicko Andri uspio prodrijeti u
ne-ke podrumske prostorije te odrediti poloaj i oblik nekih
prostorija. Uje-dno je izradio kvalitetne arhitekton-ske snimke
mauzoleja i junoga di-jela palae. Austrijski arhitekt Georg Niemann
1910. i francuski arhitekt Ernest Hebrard, zajedno s povjesni-arom
Jacquesom Zeillerom, 1912. tiskali su dvije knjige koje su
prika-zale rezultate istraivanja i iskapanja te pretpostavljeno
izvorno stanje pa-lae. Ta su dva kapitalna djela nado-punjena
iscrpnom monografijom don Frane Bulia [4] znatno pridoni-jela
poznavanju izvornoga izgleda i odredila trijemove na stupovima uz
glavne ulice, dvokatne zgrade u sje-
vernome dijelu, kule uz vanjske zi-dove te odredile djelomian
raspo-red carskih prostorija. Istraivanja su se pod okriljem
brojnih znanstve-nih i nastavnih institucija i pod vod-stvom prof.
dr. sc. Jerka Marasoviasustavno provodila od 1955., a od 1967. do
1972. u istraivanja je bilo ukljueno i Sveuilite Minnesota iz
SAD-a. Sva su ta istraivanja prido-nijela boljem poznavanju, ali i
obno-
vi te vraanju izvornoga izgleda mno-gim dijelovima palae [4],
[5], [6], [7] [8].
Mauzolej pretvoren u katedralu
Mauzolej cara Dioklecijana najveije od etiriju hramova to su
izgra-ena u palai i jedini koji se nalazi na istonome sakralnom
dijelu pala-e, a smjeten je na povienom i og-raenom prostoru.
Okruuje ga 28 mramornih stupova koje je Diokle-cijan prenio iz
poharanih hramova Grke i Egipta. Graen je od velikih kamenih
blokova, a izvana je osme-rokut visok 24 m, a zidovi su deblji-ne
2,75 m.
Izvorni je mauzolej imao samo jed-na vrata i jedan prozor iznad
njih. Unutranjost je okrugla i naizmje-nino ralanjena polukrunim i
pra-vokutnim niama. Pod je bio nii od sadanjega 17 cm i pokriven
moza-ikom. Kupola visoka 21 m bila je od lepezasto ugraenih opeka i
sauva-na je u izvornom obliku, a do 16. st. bila je pokrivena i
mozaikom. Iznad nje bio je pokrov od rimskih tegula koje su
mjestimice izvorno
Pogled na peristil
Presjek kroz izvorni izgled mauzoleja (prema Herbardu)
-
Crkveno graditeljstvo
542 GRAEVINAR 59 (2007) 6
Stari oltar Sv. Dujma izradio je u gotikom stilu majstor Bonin u
15. st. Ima leei kip sveca ispod kojega je Gospin reljef koji je
sluio za vra-taca s relikvijama Sv. Dujma. Kada
je izgraen novi oltar tu su smjete-ne kosti Sv. Arnira,
splitskog nad-biskupa iz 12. st. Gospu okruuju likovi Sv. Dujma,
Sv. Staa, Sv. Mar-ka s lavom i Sv. Petra s kljuevima,
a cijeli je oltar nadsvoen kienom nebnicom.
Lijevo od velikoga oltara nalazi se oltar Sv. Staa (Anastazija)
iji je lik takoer prikazan u leeem poloaju. Oko vrata mu je mlinski
kamen s po-mou kojega je bio utopljen, a poslije je bio pokopan u
Marusincu i oko nje-gova groba bila je podignuta velika bazilika.
Oltar je 1448. izradio slavni Juraj Dalmatinac. Na oltaru je
poseb-no dojmljiva sredinja kompozicija koja prikazuje Isusovo
bievanje.
Sasvim lijevo je novi oltar Sv. Duj-ma, djelo baroknog majstora
Giova-na Marie Morlaitera iz 1770. godine. Dva enska lika prikazuju
mueni-kove krijeposti vjeru i postojanost.
Unutranjost katedrale Sv. Dujma s krstionicom i glavnim oltarom
Sv. Duje
Pogled na katedralu i zvonik Sv. Duje s jugoistoka
sauvane. Dva reda korintskih stupova (takoer iz Egipta) s
bogatim kapitelima bili su glavni ukrasni dio. Donji su stupovi od
granita i porfira, a ispod gornjih stupova je reljefni friz sa
scenama erota u lovu, a meu likovima oko okrugloga prozora isti-u
se reljefna poprsja cara Dioklecijana i carice Priske.
Car je vjerojatno bio pokopan u porfirnom sarkofa-gu koji se
nalazio na sredini mauzoleja i koji je u cijelosti uniten kada je
mauzolej pretvoren u kate-dralu.
Sada se lijevo nalazi romanika propovjedaonica iz 13. st., a
prema predaji dala ju je izgraditi Kolafiza Frankopan. To je
vrijedno djelo domaih majstora, sa stupovima od raznobojnoga kamena
i raznovrs-nim nekad pozlaenim kapitelima proaranim mo-tivima lia,
nemani i zmija. est je polja propo-vjedaonice ukraeno malim
arkadama sa znakovima evanelista. Za zaslon knjizi slui orao koji
je znak Ivana, etvrtog evanelista.
Kada je carev mauzolej pretvoren u stolnu crkvu, ve su u ranom
srednjem vijeku otvorena juna vrata katedrale i postavljeni su
oltari posveeni solinskim muenicima te izraena oltarna preg-rada,
od koje je jedna ploa danas na sarkofagu jugoistonog oltara Sv.
Duje, a veliki se broj ulo-maka uva u splitskom Arheolokom
muzeju.
-
Crkveno graditeljstvo
GRAEVINAR 59 (2007) 6 543
U sarkofagu nad likovima poivaju kosti Sv. Dujma, a na reljefu
predol-tarnika prikazano je njegovo mue-nitvo.
Dananji glavni oltar potjee iz 18. st. i ima dva barokna anela
koji dr-e oslikani ciborij, vjerojatno sa sli-kama slikara Mateja
Ponzonija ije se slike nalaze u svodu iznad oltara.
U katedrali ima i nekoliko vrijednih nadgrobnih ploa, poput
trogirske obitelji Capogrosso, Janka Albetija (ujaka pisca Marka
Marulia) i poljikog kneza arka Draojevia.
Kako je splitska prvostolnica odav-no bila premalena, splitski
je nadbis-kup Markatun de Dominis u 18. st. zid crkve probio prema
istoku, to su svi ocijenili loim rjeenjem, i tu je nadogradio kor
za biskupa i sve-enstvo. U koru se nalaze sjedala iz 13. st.,
vjerojatno izraena za bene-diktinski samostan Sv. Stjepana pod
borovima u Splitu. Rije je o bujnoj i skladnoj kompoziciji pletera,
ree-taka i ukrasa od lia i ivotinjskih likova. Oko kora nalaze se
brojne slike s prikazima iz ivota Sv. Dujma.
U riznici na katu iznad sakristije u-vaju se najvee prvostolnike
drago-cjenosti koje su od neprocjenjive vrijednosti i za nacionalnu
povijest. Rije je o Splitskom evanelistaru iz 7. ili 8. st.,
kodeksu napisanom na koi. Tu je i Splitski kartular iz 11. st. i
kronika Tome Arhiakona iz 13. st. Izloeni su jo stari kodeksi,
romanike madone, romaniki i go-tiki relikvijari, kalei, misno ruho
i sl.
Vratnice katedrale izradio je 1214. majstor Andrija Buvina. Na
28 polja uokvirenih biljnim ornamentom i pletenicama prikazane su
scene iz Kristova ivota.
S ulazne zapadne strane nalazio se pravokutni prostor (prostaza)
od ko-jega je sauvan samo podni dio jer je na tom mjestu od 13. do
14. st. podignut visoki romaniki zvonik koji je najmarkantniji
dodatak Dio-klecijanovu mauzoleju. Zvonik se
poeo graditi u prvoj polovici 13. st., a gradnja mu je trajala
vie od 300 godina. Na njemu su radili Ni-kola Firentinac, Andrija
Alei i mnogi drugi. Nadograen je u 15. i poet-kom 16. st., a
temeljito je zbog tro-nosti i neodgovarajuega kamena obnovljen
krajem 19. i poetkom 19. st. Tada je renesansni gornjim kat
zamijenjen neoromanikim.
Obnova zvonika poetkom 20. st.
U vanjskom se hodniku (peripteru) katedrale, koji je prije bio
natkriven, nalazi nekoliko srednjovjekovnih sarkofaga, meu kojima
se povijes-nom i umjetnikom vrijednou s natpisom i plitkoreljefnim
motivom ukrtenih ljiljana istie sarkofag pri-ora Petra,
ranosrednjovjekovnoga gradonaelnika, vjerojatno iz 9. st.
Kripta mauzoleja nalazi se ispod glavnoga prostora svetita.
Krunog je tlocrta, ralanjena pravokutnim niama i presvoena kupolom.
Prila-zi joj se s jugoistone strane kroz sauvani prvobitni ulaz i
uski hod-nik. U srednjem je vijeku kripta pre-tvorena u kapelu Sv.
Lucije, a u bli-zini je oltara sauvana i jedna strana romanikog
ciborija. Split je u doba nastanka bio pod vlau Bizanta i
kratkotrajno Frana-ka, a od sredine 9. st. hrvatski kne-zovi Mislav
i Trpimir, ija je vlast
dosezala nadomak Splita, odravaju vrlo vrste veze sa splitskom
crkvom. U suparnitvu izmeu rimske i cari-gradske crkve hrvatski se
vladari povremeno svrstavaju i na jednu i na drugu stranu. Kralj je
Tomislav po-etkom 10. st. dobio od bizantskih vlasti upravu nad
dalmatinskim gra-dovima, a uspostavljanjem jedinst-vene crkve 923.
dalmatinska je crk-vena organizacija potpala pod juris-dikciju
rimskog pape. U splitskoj je katedrali 925. sazvan crkveni sabor
koji je utvrdio metropolitansku ulo-gu splitske crkve, a te je
odluke po-tvrdio i sabor koji odran tri godine poslije. U to je
vrijeme na elu split-ske crkve bio ugledni nadbiskup Ivan, na ijem
sarkofagu stoji natpis koji potvruje da je bio hrvatskog
podrijetla.
Dobru su suradnju sa Splitom i split-skom nadbiskupijom
nastavili kralj Stjepan Drislav i njegovi nasljed-nici, a u
splitskoj je katedrali 1060. odran jo jedan sabor koji je
prih-vatio crkvene reforme s opega la-teranskog sabora nakon
raskola is-tone i zapadne crkve 1054. godine.
Zvonik Sv. Duje danas
Split je pod bizantskom vlau bio sve do 1068. kada je hrvatski
kralj Petar Kreimir IV. uspostavio vlast nad svim dalmatinskim
gradovima.
-
Crkveno graditeljstvo
544 GRAEVINAR 59 (2007) 6
Nakon kratkotrajnog normanskog osvajanja 1074. Split je ponovno
u hrvatskoj kraljevini za Kreimirova nasljednika kralja Zvonimira
koji se stupanjem na prijestolje odluno priklonio reformama pape
Grgura VII. iji ga je legat 1075. i okrunio u Solinu. Zvonimir je
bio u prijateljs-kim vezama sa splitskim nadbisku-pom Lovrom i u
jednoj ispravi iz 1083. navodi da mu je biskup "kao otac". I
Zvonimirov nasljednik Stje-pan II. bio je kao redovnik splitsko-ga
benediktinskog samostana u dob-rim odnosima sa splitskom crkvom.
Nakon njegove smrti dalmatinski su gradovi ponovno pod vlau Bizanta
do 1097. kada Split priznaje gospod-stvo Venecije. Od 1105. Split
ulazi u novo razdoblje svoje povijesti ka-da postaje autonomna
opina pod vrhovnom vlau hrvatsko-ugarskih krajeva [6], [7].
Hramovi zapadno od Peristila
Okrugli hramovi
Na prostoru neposredno uz Peristil nalazila su se dva manja
okrugla hra-ma. Kibelin je hram bio smjeten u junom dijelu
zapadnoga kultnog prostora palae, a pod tim se imenom
spominje u 16. st. u opisu splitskoga kancelira Prokulijana.
Kibela je ina-e bila antika boica plodnosti u Frigiji i Anadoliji,
a oznaavana je kao pramajka bogova i zaetnica svega na svijetu.
Njezin se kult pro-irio u Grku (Rea) i Rim (Velika Majka - Magna
Mater).
U novijim je istraivanjima prona-ena podnica okruglog tlocrta, a
u sredini se nalazila kripta koja je bila presvoena ku-polnim
svodom. Hram je bio okruen stupovima i pripa-dao je peripternom
tipu. Imao je okruglo svetite (celu) i vanjske hodnike, a stupovi
su nosili kasetirani strop. Pronaeni su dijelovi baza, stupova,
stropa i vijen-ca ukraeni biljnim ornamen-tom i ivotinjskim
likovima. Na prostoru toga antikog hrama i oko njega nastala je u
srednjem vijeku romani-ko-gotika palaa. U njezi-nu prizemlju sauvan
je go-tiki luk i loa sa stupovima i lukovima, a u baroknom su
razdoblju izgraeni bal-koni na istonoj strani prema
Peristilu. Palaa je djelomino ure-ena i obnovljena 1957.
godine.
Venerin hram, takoer nazvan pre-ma istom opisu iz 16. st.,
nalazio se na sjevernoj strani kultnoga prosto-ra, u simetrinom
poloaju prema Kibelinom hramu. Od prvobitne gra-evine ostala je
samo djelomino okrugla podnica s kriptom, koja je danas naznaena u
podu kavane
Luxor. Kako se u spomenutom opisu iz 16. st. izriito spominje
njegov "kruno-esterostrani" oblik, nije iskljueno da je svetite
izvana ili iznutra bilo esterokutno i imalo vanj-ske stupove oko
hodnika.
Od srednjega vijeka naovamo nizale su se i na tom prostoru druge
vrijed-ne graevine. U prizemlju se sau-vala loa s romanikim
stupovima, kapitelima i lukovima, koja je pripa-dala staroj
gradskoj vijenici, a potom plemikoj obitelji Grisogono. Sredi-nom
15. st., poto je dio kue doao u posjed obitelji Cipci, oblikovan je
juni portal u stilu cvjetne gotike, svojstvenom radionici Jurja
Dalma-tinca, a krajem toga stoljea nadogra-en je gornji kat u stilu
rane renesan-se. Na osnovi sauvanih dijelova Ostaci Kibelina
hrama
Ostaci Venerina hrama u podu kue
-
Crkveno graditeljstvo
GRAEVINAR 59 (2007) 6 545
obnovljen je dio zgrade s renesans-nim prozorima i pilastrima u
gornjem katu, gdje se prema dekorativnim dijelovima moe prepoznati
radioni-ca majstora Nikole Firentinca ili nje-govih
sljedbenika.
Jupiterov hram i krstionica
Sv. Ivana
Pravokutni hram na zapadnoj strani smjeten je tono u osi
mauzoleja i dananje katedrale. Bio je posveen Jupiteru kojega je
Dioklecijan poseb-no potovao i ijim se zastupnikom na zemlji
smatrao. Pripada tipu hra-mova pravokutnog tlocrta s uzdignu-tom
podom i sa est stupova u trije-mu na istonoj strani. Ni jedan od
izvornih stupova antikoga otvore-nog prostora sa rtvenikom
(pronaos) nije sauvan, a jedini stup s kapite-lom na tom mjestu
pripada neto kasnijem razdoblju (5. i 6. st.) Pred hramom danas
stoji egipatska sfinga koja se, poput one na Peristilu, izvor-no
nalazila pred ulazom u carev ma-uzolej. Izvrsno je sauvano
zatvore-no svetite hrama i portal s ukrae-nim dovratnicima i
nadvratnikom koji podravaju konzole s likovima Tritona, Heliosa,
Herkula, Apolona i Viktorije. Posebnu vrijednost hramu daje
nje-gova unutranjost s potpuno sauva-
nim bavastim kasetiranim svodom i istaknutim ornamentiranim
vijencem. Hram je u srednjem vijeku adaptiran za potrebe krstionice
Sv. Ivana. Vanj-ski znak te nove namjene bio je pred-romaniki
zvonik iz kraja 11. st., sru-en u 19. st., ali je njegov izgled
poz-nat prema crteu Louisa Franoisa Cassasa iz 18. st.
Ispod svetita sauvana je kripta ko-joj se prilazi sa zapadne
strane. U njezinu su svodu udubine s tragovi-ma ranosrednjovjekovne
oltarne pre-grade nastale u doba kad se taj pros-tor rabio kao
crkva Sv. Tome.
U unutranjosti su krstionice etiri spomenika koji imaju izuzetnu
povi-jesno-umjetniku vrijednost. Sarko-fag nadbiskupa Ivana potjee,
prema Unutranjost krstionice sa zdencem, kipom Sv. Ivana Krstitelja
i sarkofagom
Slavni reljef na ogradi krstionice (snimio: I. Pervan)
-
Crkveno graditeljstvo
546 GRAEVINAR 59 (2007) 6
natpisu i ukrasima, iz 7. ili 8. st. i vezuje se uz esto
spominjanu li-nost Ivana iz Ravene, prvoga splits-kog nadbiskupa i
reorganizatora sa-lonitanske crkve. Sarkofag nadbis-kupa Lovre iz
vremena Petra Krei-mira IV. i Zvonimira nema nikakvih ukrasa, ali
ima natpis u stihovima na latinskom jeziku koji, kao to smo ve
rekli, istie njegovo hrvatsko podrijetlo. Do zida u sreditu
postav-ljen je bronani kip Sv. Ivana Krsti-telja koji je jedan od
posljednjih ra-dova kipara Ivana Metrovia iz 1954., a izgraen je
upravo za ovu krstionicu.
No svakako je najznaajniji krsni zdenac ili bazen koji je u
krstionicu unesen prije 12. st. dok se jo obav-ljao obred krtenja
uranjanjem u vodu. Zdenac je krinog tlocrta, sastavljen od 12
mramornih ploakoje su vjerojatno prije pripadale oltarnoj pregradi.
Te ploe oblikuju konstrukciju krinoga tlocrta. est je ploa ukraeno
karakteristinim ple-ternim motivima, a meu njima je posebno
zanimljiva peterokraka zvi-jezda (pentagram) na junoj strani
zdenca. Najveu vrijednost ipak ima prednja ploa iz 11. st. s likom
vla-dara na prijestolju [6].
Rijetko je koji spomenik iz razdob-lja ranosrednjovjekovnoga
hrvats-kog kraljevstva izazvao toliko ras-prava i razliitih
tumaenja kao re-ljef koji prikazuje tri razliita ljudska lika
zaokupljena jedinstvenim doga-anjem. Raspoznaje se okrunjeni kralj
na prijestolju bez naslona koji u desnoj ruci dri kri, a u lijevoj
kuglu kao znamenje svoje vlasti. Desno od njega stoji mukarac s
ru-kama nejednako poloenim na gru-dima, a pod njim poloen prema
ok-runjenoj osobi lei najmanji, trei lik.
O tom se reljefu u hrvatskoj histori-ografiji raspravlja ve
stoljee i pol, od prvoga napisa Eitelbergera von Edelberga iz 1861.
do suvremenih
napisa Krune Prijatelja, Tomislava Marasovia i Igora Fiskovia. O
re-ljefu je skupljena cijela mala bibli-oteka, a ini se da rasprava
jo nije zakljuena. Kljuno je pitanje bilo koga predstavlja
okrunjeni lik na slici i pripada li crkvenoj ili svjetov-noj
vlasti. U raspravi je bilo bitno i to da se utvrdi odakle potjee
taj do oltarne pregrade iz solinske ili split-ske crkve, a sve je
dodatno kompli-cirala injenica da je na reljefu otu-en natpis, da
je lijevi lik prije vjero-jatno imao neki svitak koji je otuente da
je simbol kraljevske vlasti u lijevoj ruci vladara oteen.
Tumaenja su zaista bila vrlo razno-lika i ima ih petnaestak.
Tumailo se da je to scena sa sarkofaga iz Salo-ne, alegorijski
prikaz Boje pravde, kralj Herod i krunjenje Karla Veli-koga.
Nekoliko se tumaenja odno-silo na Krista pa se tvrdilo da se tu
prikazuje s Petrom i Pavlom sa so-linskim muenicima ili u paraboli
o nesmiljenom duniku. Najvie se tumaenja odnosilo na likove
hrvat-skih knezova i kraljeva, a obuhvae-ni su Trpimir, Tomislav,
Petar Kre-imir IV. i Zvonimir. Trenutano prevladava stajalite za
koje se zau-zima Igor Fiskovi da taj pomalo nezgrapni prikaz
svojstven ranom srednjem vijeku prikazuje kralja Petra Kreimira IV.
[9], [10], [11]. No nisu u budunosti iskljuena ni neka druga
tumaenja.
Zakljuak
Prikazani su gradnja i nastanak Dio-klecijanove palae te kljune
linos-ti koje se vezuju uz palau i splitsku katedralu a negdanji
mauzolej car Dioklecijan i Sv. Dujam. To je ui-njeno zbog vanosti i
golemoga ut-jecaja na razvoj Splita i Hrvatske, posebno u vrijeme
pokrtavanja. Go-tovo zbunjuje koliko te dvije linosti od prije 13.
stoljea, jedan car i je-dan muenik, i danas utjeu na sva-kodnevni
ivot Splita,. Njihove su
se sudbine, iako se vjerojatno nisu poznavali, meusobno
prepletale tijekom ivota, a na neki se nain prepleu i danas.
Temeljito su prikazani svi sakralni dijelovi palae, posebno oni
njezini dijelovi koji su bili u kranskoj upo-rabi u ranom srednjem
vijeku, poput mauzoleja i Jupiterova hrama odnosno katedrale i
krstionice, a injenica je da je katedrala i danas u uporabi. To su
inae dvije najstarije sakralne gra-evine u Splitu i u
Dioklecijanovoj palai koja je prepuna adaptiranih ili izgraenih
ranokranskih i romani-kih crkava, a one e biti prikazane u sljedeem
napisu.
Pripremili: Kreimir Regan, Branko Nadilo
IZVORI
[1] unjar, B.: Rimski imperator Dioklecijan,Narodno sveuilite,
Split, 1995.
[2] Kern, T.: Svjetski kalendar i kranska era, Tomagraf, Zagreb,
2005.
[3] Matijaca, M.; Delalle-Kreljuti, I.; Kati,L.; Rapani, .:
Sveti Duje, Logos, Split, 1991.
[4] Buli, F.: Palaa cara Dioklecijana u Splitu, Matica hrvatska,
Zagreb, 1927.
[5] Rapani, .: Split grad u palai, palaau gradu, MHAS, Split,
1997.
[6] Marasovi, T.; Marasovi, G.: VodiSplita, Logos, Split,
1988.
[7] Marasovi, T.: Split u starohrvatsko doba, MHAS, Split,
1996.
[8] Marasovi, J.. Obnova povijesne jezgre 2, drugo dopunjeno
izdanje na hrvatskom jeziku, Grad Split Ured za povijesnu jezgru,
Split, 1997.
[9] Jelovina, D.: Starohrvatsko kulturno blago,Mladost, Zagreb,
1986.
[10] Marasovi, T.: O krsnom bazenu splitske krstionice,
Starohrvatska prosvjeta III. (1977.) 24, str. 7-56
[11] Fiskovi I.: Reljef kralja Petra Kreimira IV., MHAS, Split,
2002.